Foto: Heinrich Hoffmann/ via Getty Images

Crno-bijelo prikazivanje „bleiburške tragedije“ remetilački je čimbenik u društvu koje ima nevjerojatne brige i nevolje sa sadašnjošću, kamoli s budućnošću tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene da bi se i 75 godina nakon najstrašnijeg rata u ljudskoj povijesti na koji je povijesna znanost uvjerljivo stavila točku na i bavilo jalovim poslom tko je čijeg ćaću gonio tada po šumama i gorama i gdje je Svemogući gadno zatajio kad je ratnu pobjedu prepustio „sotonskim komunjarama“, a ne bogobojaznom fra Tomislavu Filipoviću-Majstoroviću i njegovima. Bog i Hrvati, je li!? Tko će sutra komemorirati propast Hrvatskoj u koju je guraju vlastiti neodgovorni žitelji u grčevitom naporu napakostiti i osvetiti se jedni drugima? 

Marijan Vogrinec

Treba biti novinarski neprofesionalac, povijesno neobrazovan ili politički bezobrazno pristran – i to u tzv. medijskoj javnoj kući HRT-u koji takav kakav jest ne bi preživio bez tih 80 kuna što ih dopustili ili ne mjesečno izvlači iz džepova svih vlasnika radio/tv-aparata – pa poput urednice i voditeljice HTV-ove „Teme dana“ (u produžetku Središnjeg dnevnika) Kristine Bojić skockati u desetak minuta novi prilog ne nacionalnom i društvenom tzv. pomirenju, nego neodgovornom raspirivanju ideoloških podjela i netrpeljivosti u zemlji nekompetentnim tretmanom povijesne istine. A s povijesnom je istinom nepristojno sprdati se, a još manje, je li, polemizirati s – istinom kao takvom. Nešto naprosto jest tak(v)o kak(v)o jest (bilo) ili nije (bilo). Trećega nema. Nikakve HRT-ove „mlade lavice“ povijesnog revizionizma – Kristina Bojić nije jedina i nije najvidljivija – pa ni olinjali „stari lavovi“ političke manipulacije s najvidljivijh čuka državne politike i proustaške stranačke tzv. desnice ne mogu dokazati, je li, kako su pobijeni ustaše s Bleiburga „nedužne žrtve nekažnjenih partizanskih zločina i osvete nakon što je Dugi svjetski rat već završio“, da su ustaški i narodnooslobodilački partizanski pokret „jednako zločinački, totalitarni i krvavi“, a jedan od četvorice najistaknutijih vođa antinacifašističke, savezničke koalicije „Josip Broz Tito – zločinac“, pa je onda „žrtva – žrtva koja jednako zaslužuje komemorativni pijetet, cvijet sjećanja i svijeću“.

Zaklano petogodišnje srpsko, židovsko, romsko, etc. dijete – poimence je popisana samo u ustaškom konc-stratištu u Jasenovcu (jedan od više od 40 logora smrti u tzv. NDH) 21.000 ubijene nehrvatske djece u dobi od pet do 14 godina – nije ista žrtva kao zarobljeni na Bleiburškom polju njegov ubojica, zatučen makar i bez suda i bačen u jamu bezdansku na Kočevskom rogu, zatrpan u tenkovskom rovu nedaleko od Maribora ili ga je progutala zemlja negdje u Maceljskim šumama. Ono dijete što nije živo izašlo iz Jasenovca, nego mu je leš otplivao Savom, izgnjio u nekoj masovnoj grobnici od kojih neke do danas nisu otkopane ili je umrlo od robovskog kuluka na seljačkom dobru istomišljenika ustaškog šovinizma, dakle to dijete jest žrtva, ubijeni njegov ubojica nije žrtva u istom smislu. Ne zaslužuje ništa od toga što zaslužuje ubijeno dijete, nego gađenje i prijezir kao svaki nečovjek, nažalost u ljudskom liku.

Dijete što smo ga uzeli za primjer sinonim je patnje svih koji su – uistinu nedužni, jer druga etnička, vjerska, rodna, pa i polit-ideološka pripadnost nije krivnja po sebi! – stradali samo zato što je manji dio veleizdajnika svog naroda, kvislinga i podrepaša maloumno preuzeo provoditi rasne zakone i genocidan program Trećeg Reicha. Zločin je vojno pobijeđen u svibnju 1945. godine kapitulacijom nacističke Njemačke, nedugo zatim i nacifašističkog Japana, a na svjetskim ratnim poprištima ostalo je od 1. rujna 1939. do 9. svibnja 1945. cca 60 milijuna mrtvih (32 milijuna samo Rusa), dvaput-triput više ranjenih/ozlijeđenih, razoreni i najveći europski gradovi, spaljena sela, uništene ekonomije i infrastruktura… Psihičke pak traume nisu zaliječene desetljećima. Najveći broj krivaca za nacifašistički teror i njegove dalekosežne posljedice, pa i na tlu tzv. NDH, nikad nije priveden pred lice one „ćorave“ božice s mačem u desnici i kantarom u lijevoj ruci, pa nacifašistička guja otrovno palaca jezikom svih tih godina. Nekad vidljivije i glasnije, nekad tiše i prikrivenije, ali nije zgažena.

Komu pri zdravom razumu i povijesnoj svijesti danas u Bijednoj Našoj i zašto – čak i bližim/daljim potomcima vojno pobijeđene i demokratski i globalno osuđene/odbačene nacifašističke ideologije – treba ulizivati se ustašluku krivotvorenjem povijesne istine na način da se komemorativno i politikantski pristrano hiperbolizira lažna teza o „nedužnoj bleiburškoj žrtvi“, „partizanskim zločinima jednakim ustaškim“, „Titu zločincu“, Jugoslaviji kao „velikosrpskoj državnoj tvorevini i tamnici hrvatskog naroda“, etc.? Hrvatski državni vrh zajedno s deklariranim eurofilom (sic transit) premijerom Andrejem Plenkovićem – iznimka je samo predsjednik RH Zoran Milanović, indikativno? – nije se udostojio na uvjerljiv i dostojan način ni ove godine čestitati građanima i obilježiti europski 9. svibnja ili Dan pobjede nad nacifašizmom. Najmanje zato što je okrugli – 75. Ali svi odreda, od premijera Plenkovića i predsjednika tzv. Visokog doma Gordana Jandrokovića, nižerangirane ministarske i ine svite pobrzali su na tzv. komemoracije/mise u počast „najvećoj tragediji hrvatskog naroda u povijesti, nedužnim bleiburškim i žrtvama Križnog puta“. Uz klasičan repertoar anatemiziranja „partizana, komunista, Tita, Srba, Jugoslavije“…

Krivotvorina šutnjom

I, kud’ svi Turci, tu i ćelavi Mujo, kaže ona narodna, a tako dobro, što se „hrvatski“ kaže – paše medijsko-informativnoj politici aktualnog vodstva i uredničko-novinarskog postava tzv. javne kuće HRT-a. Kud’ HDZ i šef mu sada već na tehničkom stolcu premijera Plenković, tu Kristina Bojić i ina polit-ideološki podobna družba od povjerenja vladajućih. Neke je još instalirao nesuđeni premijer, a valjda suđeni terminator HDZ-rejtinga na parlamentarnim izborima Tomislav Karamarko, pa ih nisu dirali ni instant premijer Tihomir Orešković iz Kanade koji „muca“ hrvatski niti nasljednik mu s izvanrednih parlamentarnih izbora Andrej Plenković. I onda se HRT-u događaju u nizu krivotvoreni – namjerno ili iz neznanja, pitanje jest za milijun eura – prilozi u kojima se, recimo u TV Kalendaru, govori o tomu kako su „Hrvati morali desetljećima čekati“ pripojenje Istre, Gorskog kotara, Rijeke, Hrvatskog primorja, Dalmacije s otocima matici Hrvatskoj.

Ante Pavelic, head of the Croatian delegation, and Benito Mussolini inspecting the Carabinieri honor guard, Rome, May 22, 1941, Italy, World War II, from L’Illustrazione Italiana, Year LXVIII, No 21, May 25, 1941.

A prešute se Rimski ugovori kojima su ustaše (poglavnik Ante Pavelić vlastoručno!) odmah pošto je Hitler po nacističkoj okupaciji uspostavio Hrvatima tzv. NDH darovali taj dio naše domovine fašističkoj Italiji u znak zahvalnosti za jataštvo u terorističkim kampovima za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i, što je još nedopustivije, krajnje neprofesionalno, prešuti se da su Tito i partizani, Jugoslavenska armija, vojnom silom, uz mnogo krvi vratili te teritorije matici zemlji Hrvatskoj. Potvrdilo je to najviše tijelo vlasti hrvatskog i ostalih naroda u Hrvatskoj – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), praktično vlada u to doba na oslobođenim područjima zemlje, čije su djelovanje i odluke na osnovi samoodređenja hrvatskog i ostalih naroda u Hrvatskoj podržali najveći saveznici SSSR, SAD i Velika Britanija. Hrvatska je u tim granicama kao cjelovita država ostala 45 godina u federalnoj jugoslavenskoj zajednici naroda i narodnosti, a po raspadu SFR Jugoslavije i na osnovi ustavnih novela iz 1974. godine o pravu na samoopredjeljenje do odcjepljenja, tzv. Badinterova komisija priznala je današnju Republiku Hrvatsku.

I to u avnojskim granicama (AVNOJ, ratna vlada buduće Jugoslavije, pandan ZAVNOH-u i antifašističkim vijećima budućih jugoslavenskih republika i pokrajina) koje su izborili Titovi partizani. Nitko drugi. Zašto HRT-ovi urednici i rukovodstvo kuće prešućuje povijesne činjenice bez kojih današnje Hrvatske ne bi bilo? Zbog tih štio na tzv. komemorativnim misama i pred nekim spomenicima žele rehabilitirati ustaški režim, pa se inatljivo – na očigled znatno većinskog demokratskog, antinacifašističkog svijeta – trse omalovažiti, anatemizirati i prešutjeti antinacifašizam koji je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dao izrijekom zapisati u Izvorišne osnove još tzv božićnog Ustava RH. Antinacifašistički temelj, ZAVNOH i partizane nasuprot ustašama i tzv. NDH. Tko ne zna ili mu nešto nije jasno, neka čita.

Ovogodišnje tzv. komemoracije „nedužnim bleiburškim žrtvama“, koje su zbog pandemije virusa SARS-CoV-2 zabranjene u svojim tradicionalnim masovnim izdanjima na Bleiburškom polju – lani je Austrija čak posebnim zakonom strogo zabranila, uvela snažne pravne sankcije protiv ustaških insignija i svakog drugog oblika veličanja zločinačkog režima tzv. NDH – znakovito su preseljene u Bijednu Našu i BiH (sic transit – BiH!?): u Zagreb i Sarajevo. Uz napadnu državnu financijsku (500.000 kuna tzv. Počasnom bleiburškom vodu), političku i organizacijsku potporu, ali i vidljivu nazočnost, izjave, etc. najviših državnih predstavnika iz redova HDZ-a što je naišlo na zgražanje i osude najvažnijih svjetskih medija, političara i javnosti. U Sarajevu je više tisuća prosvjednika marširalo, a na cijeloj trasi izvješene su fotografije uistinu nedužnih civilnih žrtava što su ih zvjerski ubili ustaše samo zato što su bili druge nacionalnosti, vjere, rodne ili polit-ideološke pripadnosti. Ubijeni su bez suda i ne zna im se grob. To nisu iste žrtve kao pobijeni ustaški krvnici vraćeni s Bleiburga položiti račun za sve što su počinili 1941.-1945. Sarajevo je uzavrelo od prosvjeda protiv rehabilitacijske mise u povodu 75 godina Bleiburga vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i samo su jake snage interventne policije mogle jamčiti da se neće dogoditi nešto strašno.

Sedamdeset i peta obljetnica savezničkog izručenja na Bleiburškom polju Jugoslavenskoj armiji desetaka tisuća razoružanih pripadnika poraženih kvislinških vojski i civila – koje su krajnje kukavički, podvijena repa te zakrabuljeni u civile i opskrbljeni lažnim dokumentima napustili njihovi vođe i vojskovođe, rasisitički i ideolozi genocida te pobjegli prema Vatikanu i dalje u mišje rupe preko Velike bare – u Hrvatskoj se službeno, tzv. komemoracijama i misama ispisuje drukčija povijest od one koja se i kakva se uistinu dogodila. To je svjesno ponovno ponižavanje istinske žrtve eda bi se podmuklo uzvisilo njezine krvnike i ideologiju kojom su ogrezli u krvi. Neće ići. Možda bi netko nepristran eventualno povjerovao u poštene nakane i prvaka tzv. Crkve u Hrvata i proustaških ekstremista te političara što su izlizali jezike prijetvornošću da su „svi totalitarizmi isti i jednako neprihvatljivi, a žrtva je žrtva“ da se ista družina jednako zauzme na jednakim komemoracijama za žrtve svih više od 40 ustaških stratišta u tzv. NDH, čiji je jezivi simbol najstrašniji u jugoistočnoj Europi – ustaški konc-logor u Jasenovcu s okolnim lokacijama u njegovu sastavu.

Izvor: Pixsell / Autor: Daniel Kasap/PIXSELL

Nema ih na takvim mjestima. Zašto? Zbog navlas istih razloga zbog kojih je papa Pio XII. u Drugomu svjetskom ratu kukavički šutio o nacističkom genocidu nad šest milijuna europskih Židova, o plinskim komorama, ciklonu B, krematorijima iz kojih se vonj spaljenih ljudskih tijela dnevno širio kilometrima po Njemačkoj i Poljskoj, o jezivim zvjerstvima, paležu, pljački i solovanjima po zemljama tadašnjeg SSSR-a, zbog navlas istih razloga zbog kojih je zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac netom po proglašenju tzv. NDH pozvao dijecezu na poslušnost „novoj hrvatskoj vlasti“, a travnja 1942. prihvatio „čast“ pape Pija XII. biti vojnim ordinarijem („ustaškim vikarom“?), zbog istih razloga zbog kojih se Crkva nije odrekla jasenovačkog krvnika u fratarskoj haljini Tomislava Filipovića (Majstorovića, kako mu je tepao kapo stratišta Vjekoslav Maks Luburić, zbog „majstorstva“ u klanju logoraša), ali je totalno prešutjela zaslužnog svećenika zagrebačke crkve sv. Marka Svetozara Rittiga koji je otišao u partizane. Rittig je po oslobođenju bio važan u novoj vlasti, a time Crkvi persona non grata.

Razum i istina

Puno toga u tim tretmanima „povijesnih tragedija“ o obljetnicama i Jasenovca i Bleiburga nema blage veze s razumom, kamoli s istinom i poštenim namjerama – najmanje pak sa zdravom budućnošću zemlje koja valjanje u davno osušenoj krvi ratnih žrtava i krvnika neće nazivati kulturom sjećanja – ali itekako ima veze s politikantstvom kakvo izravno vodi tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu u vražju mater. Mnogi na tom mačevanju totalitarizmima i unovčenom „domoljublju“ žive kao bogovi. Na račun tuđeg novca, neznanja i naivnosti. Kupuju vijence i lampione o javnom trošku i licemjerno u ime „hrvatskog naroda“ krčme desetljećima već velike količine neistine u nečasne svrhe. „Tragedije“ poraženog tzv. NDH te krajnje sudbine vrlo malog dijela – i ne najvažnijih veleizdajnika – jesu tragedije poražene ideologije, preživjelih poslovođa programiranoga genocida u tzv. NDH, njihovih obitelji, rodbine i možda potomaka koji se još nisu ni rodili dok su ustaške uzdanice ostavljale iza sebe krvav trag, gomile leševa civila, žena, djece, starčadi, spaljena i opljačkana sela, silovane pa zaklane djevojčice…, ali ubijeni ubojice, ma koliko ih bilo, broj uopće nije važan, nisu „najveća tragedija hrvatskog naroda u povijesti“.

Teza o Bleiburgu kao „najvećoj tragedija hrvatskog naroda u povijesti“, koju otvoreno podržava aktualna HDZ-ova vlast s državnog vrha, a HRT joj drži svijeću, jest krivotvorenje povijesnih činjenica i navijanje za jednu, proustašku stranu. Time produbljuje i intenzivira ideološke podjele u RH i čini državu nestabilnom, blamira vlastiti režim u međunarodnoj zajednici. Negativna reagiranja iz svijeta na tzv. komemoracije „nedužnim žrtvama partizanskih zločina“ i neodgovorno bagateliziranje na državnom vrhu europskog Dana pobjede nad nacifašizmom govore o stanju ideološkog zdravlja Bijedne Naše više nego sve Plenkovićeve „pomirbene“ izjave zajedno o njegovoj odbojnosti prema „svakom totalitarizmu“. Malo sutra.

Bleiburg ni sve što je uslijedilo nakon savezničkog/britanskog „pakračkog dekreta“ 16. svibnja 1945. na Bleiburškom polju ustašama, četnicima, domobranima, belogardejcima, nedićevcima, ljotićevcima i kojekakvim još okrvavljenim kvislinzima s cijelog područja još međunarodno priznate Kraljevine Jugoslavije pitanje je zločin i kazne, ne tragedije naroda. Nisu ustaše bježali pred Jugoslavenskom armijom zato što nisu željeli živjeti u komunističkoj državi, nego zato jer su znali kakva im kazna slijedi za sva počinjena zvjerstva 1941.-1945. i panično su se bojali suda vlastitog naroda. Tjedan dana po kapitulaciji nacističke Njemačke nisu položili oružje i predali se – obaveza po međunarodnim vojnim uzusima –  već su se kukavički pomiješali s civilnim zbjegovima i pucali na partizane koji su imali cca 3000 mrtvih boraca u borbama do slovensko-austrijske granice. Žrtava je neminovno bilo i među civilima u izbjegličkim kolonama.

Vojni kriterij pravde prije 75 godina i danas ni približno više nije isti, pa i tzv. pitanje osuda bez suđenja, egzekucija i nepoznatih grobišta – na čemu povijesni revizionisti zasnivaju osudu „partizanskih zločina nad Hrvatima za koje nitko nije odgovarao“ ubojstva, na puze ne – uvelike stoji na staklenim nogama. Gdje su, kada i koji ustaše sudili bilo kojem od svojih „neprijatelja“ – zarobljene partizane nisu smatrali ni vojskom, čak ni ljudima, nego bandom; etnički istrjebljivane Srbe, Židove i Rome također! – i gdje/kada su mučki ubijenima obilježavali grobove da bi, je li, danas njihovi potomci i polit-ideološki mecene s vlasti i iz tzv. Crkve u Hrvata imali obraza to isto zamjerati – Titu i partizanima!? Za brzinske je egzekucije nakon Bleiburga vrijedila presuda „deseti bataljun“ pokretnog prijekog vojnog suda Jugoslavenske armije. Nakon identifikacije svakog od izručenih kvislinga Jugoslavenskoj armiji točno se znalo tko je bio tko, na kojoj je bio poziciji u pobijeđenom režimu, što je i kako radio, etc. i to mu je odlučilo sudbinu. Smrtnu kaznu, robiju, gubitak građanskih prava ili puštanje na slobodu. Najveći dio ljudi iz zarobljeničkih kolona preživio je, a neki su kasnije zauzimali i visoke pozicije u komunističkom režimu.

Crno-bijelo prikazivanje „bleiburške tragedije“ remetilački je čimbenik u društvu koje ima nevjerojatne brige i nevolje sa sadašnjošću, kamoli s budućnošću tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene da bi se i 75 godina nakon najstrašnijeg rata u ljudskoj povijesti na koji je povijesna znanost uvjerljivo stavila točku na i bavilo jalovim poslom tko je čijeg ćaću gonio tada po šumama i gorama i gdje je Svemogući gadno zatajio kada je ratnu pobjedu prepustio „sotonskim komunjarama“, a ne bogobojaznom fra Tomislavu Filipoviću-Majstoroviću i njegovima. Bog i Hrvati, je li!?

Na toj matrici „komunisti/partizani/Tito zločinci“ – „ustaše nedužne žrtve“ koncipirana je i HTV-ova „Tema dana“: jedna i jedina istina, pa je u redu dovesti trojicu najvidljivijih s HDZ-ovog državnog vrha koji će ju tumačiti te izostaviti drugu stranu. Tko šiša tu drugu stranu, recimo predsjednika RH Zorana Milanovića ili istaknute sveučilišne profesore tog faha Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovinu, Dragana Markovinu…, koji misle drukčije zato što se drže povijesnih činjenica kao pijan plota? Znaju dobro trenutni šefovi HRT-a i urednica/voditeljica Kristina Bojić tko im je gazda odnosno zašto ih drži na pozicijama te da HDZ uoči parlamentarnih izbora u ljeto konspirativno novači birače i na proustaškoj tzv. desnici, i tu ne smiju omanuti. Ode pozicija u javnoj kući vražju mater bude li profesionalna odgovornost u novinarskom poslu baš cjepidlačila na – drugoj strani. I grubo je u „Temi dana“ pogaženo osnovno pravilo struke, pravilo druge strane. Bi li HDZ-ovi prvaci zamjerili zbog „nije bilo tako“ druge strane?

Bolja prošlost

U društvu kojemu su povijesna istina, objektivnost, razum i zatrpavanje rovova ideoloških, političkih, socijalnih i svakih drugih podjela takorekuć potrebniji od kruha i vode, oktroirana HDZ-ova „istina“ ne pridonosi tzv. pomirbi (sic transit, mrtvi se ne mogu pomiriti, a živi nemaju za što, osim priznati kako je uistinu bilo). Dapače. Ne samo na navodno javnom HTV-u, koji se grozi prigovora da je državni medijski servis isključivo upregnut u interesna kola vladajuće politike/stranke, HDZ-a, već u svakom mediju što drži do svog profesionalnog digniteta, nedopustivo je dati riječ o tako naelektriziranoj temi Bleiburga samo šefu Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću, premijeru Andreju Plenković te premijerovom posebnom savjetniku za društvena pitanja akademiku Zvonku Kusiću, donedavno i premijerovoj uzdanici na čelu tzv. povjerenstva za bolju prošlost, koji je sjedio u studiju sučelice novinarki Bojić. Inače, akademik Kusić je znân u široj javnosti po „genijalnom“ izumu kojega se drže i Plenković sa svom svojom svitom i čak sudovi u predmetima proustaških ekscesa u javnom prostoru. Naime, krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ (ozakonjen još za SDP-ove vlasti Ivice Račana, sic transit!) zabranjen je, ali dopušten u svečanim prigodama (sic transit)! To samo nadinteligentan um može pojmiti da je nešto istodobno i zabranjeno i dopušteno.

Vrag će znati bi li bilo dopušteno – sumnjamo, s obzirom na konstelaciju političkog prostora u Bijednoj Našoj, impregniranom uvezenim emigrantskim ustašlukom iz 1990-ih – da se ne radi o radikalima iz HOS-a. Zašto Kristina Bojić nije u svojoj „Temi dana“ dala riječ i predsjedniku RH Zoranu Milanoviću koji drži da Bleiburg nije to kako se želi prikazati s tzv. desnice, odnosno da se u vezi s Bleiburgom politikantski, povijesno revizionistički zlorabi kršćanski pojam križnog puta. Križni put je bio Isusov put trpljenja i patnje, on je bio pravednik, a ovi s Bleiburga nisu bili ni pravednici niti na križnom putu, drži predsjednik Milanović. Stoga je odao počast, zapalio svijeću i položio vijenac u Teznu u Sloveniji, ne na Bleiburškom polju pod onom hrgom granita na kojoj se lažno imenuje ustaška vojska. Svojedobno je dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić kazao da su „mnogi pobijeni iz kolone s Bleiburga itekako bili krivi za zvjerski ubijene u ustaškom konc-logoru Jasenovcu, a jasenovačke žrtve nisu krive ni za jednog ubijenog poslije Bleiburga“.

Koje je od samo 21.000 zatučene djece u Jasenovcu, čija se imena znaju, krivo i za jednog ubijenog jasenovačkog egzekutora iz bleiburške kolone da bi vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, najveći dio klera, HDZ-ovi i ini tzv. desni političari i ustaški potomci imali obraza javno kazati da je „žrtva – žrtva“, pa „jednako treba odati počast“ i tom ubijenom djetetu i njegovom ubojici!? Nema šanse. To nisu iste žrtve. Nikad neće biti ma kako/koliko se krivotvoritelji povijesti trsili uvjeriti ljude da jesu. Austrijski europarlamentarci i mediji još su lani proglasili tzv. komemoraciju na Bleiburškom polju – cca 15.000 ljudi iz cijelog svijeta znakovito obilježeni i odjeveni – „najvećim okupljanjem neonacifašista u Europi poslije Drugog svjetskog rata“, a Katolička crkva u Koruškoj i vlasti su zabranili ustaške insignije. Posebnim zakonom protiv javne demonstracije ustašluka ta je manifestacija kriminalizirana, a s obzirom na njezinu pravu svrhu, postala je nezanimljiva na tomu mjestu i samim organizatorima. Ideja je da se prenese u Bijednu Našu, pa je – i zbog pandemije virusa SARS-CoV-2 – premijera preseljenja ove godine izvedena u Zagrebu i Sarajevu, uza svu osudu domaće i osobito strane političke/demokratske javnosti.

Bi li takvo što bilo zamislivo u današnjoj Njemačkoj, gdje su također na vlasti demokršćanske HDZ-ove sestre i braća, kojima ni u najluđem snu ne pada na um na takav način slaviti – nacizam, Führera i Treći Reich. Neki Hrvati valjda žive u paralelnom svemiru, pa ne haju za to što Mađarska nema more. Kao ni Kristina Bojić što je ne samo red nego i strukovna obaveza predstaviti javnosti oba stajališta: premijera Andreja Plenkovića i predsjednika RH Zorana Milanovića. Ovako, na djelu je kompromitacija i HRT-a kao neovisnog javnog medijskog servisa koji financiraju svi ljudi u zemlji i državne politike koja ne zna razlučiti svijetle i mračne stranice novije hrvatske prošlosti. Ne prvi ni posljednji put.

Izvor: Pixsell / Autor: Armin Durgut/PIXSELL

„Komemoracije su bile dostojanstvene“, ocijenio je akademik Kusić, a sugovornica se složila; kriterij dostojanstva Sarajevo je izvrgnulo ruglu tisuća ljudi u najvećem prosvjedu protiv rehabilitacije ustaštva zadnjih godina. „Komemoracija u Bleiburgu je uvijek bila na neki način ispolitizirana. Uvijek su bile optužbe da se radi o rehabilitaciji NDH, međutim, ovdje se radilo o misi, o jednom svečanom činu koji nema veze s rehabilitacijom. Međutim, razni politički akteri su se uvijek uključivali oko tih dana i to je svojevrsni neprijateljski savez. Vjerujem da će uvijek biti takvih slučajeva. Nije dobro da se politika i politizacija miješaju u taj čin. Najbolje bi bilo da komemoracija bude zaista za žrtve.“ Službeni se Zagreb jako uzbudio, pa pisao i prosvjednu notu, što je čak i povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović kazala da bi se „misa u Sarajevu mogla pretvoriti u veličanje ustaškog režima“. Premijer Andrej Plenković, koji je zaboravio dati dostojan obol europskom Danu pobjede nad nacifašizmom, našao je potrebnim na vladinoj sjednici pomaziti one s proustaške tzv. desnice tvrdnjom kako „poraz fašizma nije donio demokraciju, nego novi totalitarizam – komunizam“ te da je „svibanj u Hrvatskoj 1945. godine ostao sinonim za poratne komunističke zločine“.

Predsjednik RH Zoran Milanović ovih je predbleiburških dana jasno i bez pardona dignuo tlak proustaškoj tzv. desnici svojim oštrim stajalištima o tzv. NDH. ustašama, Bleiburgu i cijeloj toj priči s revizionističke krijeste, ali time i otvoreno bocnuo premijera Plenkovića i njegove poslušnike. „Žrtve Bleiburga ne postoje kao takve“, kazao je za posjeta Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu i uoči posjeta Teznu, „postoje žrtve obračuna i likvidacije nakon predaje nacističke vojske i njihovih slugâ. Tu je uhvaćeno više tisuća ljudi, uglavnom muškaraca, najviše u Sloveniji u Teznu. Moje stajalište o tomu je poznato i više puta sam ga objašnjavao. Godine 2008. sam bio na Bleiburškom polju na kojem se predala lažno nazivana Domovinska vojska koja je par mjeseci prije kraja rata promijenila ime, dobila ustaško zapovjedništvo, koja je izručena njihovim neprijateljima, Jugoslavenskoj armiji, i na kraju se dogodila katastrofa nakon što ih britanske snage nisu htjele prihvatiti kao zarobljenike, nego su ih predale saveznicima.

Djed i unuk

Ubojstva su činjena, ali nikakav križni put. Da bi se nešto zvalo križnim putem, protagonist mora biti pravednik, a to je Isus. Vojnici u ratu nisu Isus, ni jedan niti drugi, stradavali su zbog huljskog od osa svojih lidera. Križni put je gruba zloporaba Isusovog križnog puta i žrtve, a tu se radilo o ratu, odbijanju da se predaš i zločinima, i jedan manji dio hrvatskog naroda je zbog toga traumatiziran i to se ne zaboravlja lako. I u obitelji sam imao slučaj gdje je moj djed završio tako da su mu nabacili uniformu tri mjeseca prije kraja rata i morao je u zatvor (ne u jamu bezdanku, bez suda i saslušanja, op. a.), bio je u Staroj Gradišci, nakon toga je izašao van. To nije križni put. U Teznu je dokumentirano i u rupe bagerima zatrpano više tisuća, ali ne 200.000 žrtava, kao što ni u Jasenovcu nije ubijeno 700.000 ljudi. Svi koji to tvrde hrane vlastitu mitomaniju i megalomaniju, ali postoji istina.“

Koja istina, je li, ne zanima HRT-ove urednike i njima podobne novinare, pa će u TV Kalendaru na dan donošenja odluka ZAVNOH-a (20. rujna 1943.) o vraćanju Istre, Gorskog kotara, Rijeke, Hrvatskog primorja s otocima te Dalmacije s otocima matici Hrvatskoj prešutjeti taj kapitalni događaj, a objaviti opsežan prilog o ustaškom pilotu u tzv. NDH Mati Dukovcu, koji je tog nadnevka dezertirao i prebjegao na stranu sovjetske Crvene armije. Svaka čast, ZAVNOH i partizansko vraćanje oduzetih i darovanih hrvatskih teritorija matici zemlji aut, a ustaški dezerter koji je za Hitlerove rasističko-imperijalne apetite srušio 44 saveznička aviona – in!? Kriterij za vola ubit’! Svaka čast HRT! Prilog je objavljen lani. Ovog je pak 14. svibnja isti TV Kalendar objavio prilog u povodu rođenja tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana što jest na mjestu u redu, ali nije u redu niti na mjestu da je iz njegove biografije kirurški presczno izrezan partizansko-komunističko-titoistički dio Titovog miljenika s druge strane brda u Hrvatskom zagorju i generala JNA.

Apologet samoupravnog socijalizma (vidi knjige i članke iz tog doba što ih je pisao) do umirovljenja kad je iz čina pukovnika JNA po tada vojnom običaju radi veće mirovine unaprijeđen u general-majora, kadrovik u vrhu JNA, direktor beogradskog sportskog društva i NK Partizana, etc. u tom je prilogu ostao nacionalno osviješteni mesija nad mesijama kojega je „komunistički režim dva puta kaznio zatvorom. U najtežim trenucima Hrvatske, u vrijeme Miloševićevog nasilja, Tuđman je 1990. Preuzeo vodstvo zemlje na prvim demokratskim izborima. Imao je iza sebe potpunu potporu naroda, iseljenih Hrvata i HDZ-a“. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede! Kraj takve tzv. državne politike koja ne razlikuje loše i dobre epizode, dobre i loše momke u svojoj prošlosti eda bi na dobrom gradila još bolje društvu, nego dopušta i popušta ljudima nahvao (dum Marin) bacati klipove pod kotače općeg dobra, anatemizirati ljude i ideje, prekrajati istinu ionako demografski deficitarna, teritorijalno skučena i polit-ideološki međusobno posvađana i suprotstavljena i medijski nezrela Hrvatska – nema izglednu budućnost.

Tko će joj sutra komemorirati propast u koju je guraju vlastiti žitelji u grčevitom naporu napakostiti i osvetiti se jedni drugima?

The post Tko će koga, nego svoj svoga! appeared first on Tacno.net.

Što je očekivati poslijeizbornoj Hrvatskoj? Najvjerojatnije još gore stanje, nego u prethodnomu mandatu vladajuće HDZ-ove trgovačko-interesne tzv. koalicije, jer nema tko drugi doći za državno kormilo, osim neznatno pofriškane iste problematično (ne)sposobne momčadi. Pofriškane baš Škorinim najvidljivijim sada domovinskopokretnim igračima među kojima je – vidi ironije političkog maskenbala – opet Ivan Penava! Budući da Škoro s likovima što ih je okupio oko sebe i idejama koje verbalizira ne može pobijediti na parlamentarnim izborima i preuzeti vlast, kamoli postati premijer, preostaje mu samo dijeliti Plenkovićev izborni plijen. Sâm Škoro je bivši član HDZ-a, čak saborski zastupnik i pripadnik stranačke diplomacije, a buljuk se starih/novih hadezeovaca priključio njegovoj platformi i te su dvije stranke prirodni partneri, jer ni HDZ nema na tzv. desnici respektabilniji koalicijski bazen. Mogu li se ti ljudi, posreći li im se vlast, nositi s recesijom najesen gorom od ijedne dosad? 

Marijan Vogrinec 

Pa što onda, ako je u praskozorje parlamentarnih izbora vukovarski gradonačelnik Ivan Penava – potkapacitirani marginalac hrvatske tzv. visoke politike, vidljiv samo kao baštinik HDZ-ovog kadroviranja u Gradu heroju i cijeloj Vukovarsko-srijemskoj županiji – demonstrativno pobjegao iz denver plave ZNA SE opcije Andreja Plenkovića u Domovinski pokret Miroslava Škore!? I sa sobom poveo u političku propast i deset HDZ-ovih vijećnika te srušio vlast te stranke u „ikoni hrvatskog stradanja i patnje u Domovinskom ratu“. Medijska larma, glede i u svezi, nesrazmjerna je minimalnom HDZ-ovom političkom gubitku, jer stranka ima moć brzo naći u najmanju ruku jednako vrijedne zamjene, ali je nesrazmjerna i Škorinu političkom dobitku. Tim više, jer je minimalno – ako ne i sasvim paradno – značenju Ivana Penave u aktualnom predizbornom maskenbalu što je međustranačkim pretrčavanjima, izvrtanjem ideoloških kaputa i komičnim hiperboliziranjem predanosti „interesima naroda i Hrvatske“, jer „do sada se nije dobro upravljalo zemljom“ zapasao sav politički prostor.

„Mi smo pošteniji i znamo bolje od vas“, ista je mrkva koju aspiranti na mjesto u klupi tzv. Visokog doma – time, najvažnije i ciljano, na/pri vlasti – nude biračima na svojim različito dugačkim štapovima. Ivan Penava je jedan u mnoštvu tih s političke margine kojima ne treba osobita pamet za zaključiti kako ih tzv. veliki izbornici prolaznih mjesta na izbornim listama neće uzeti u obzir. Iz milijun razloga od kojih neki i ne moraju biti politički razumni ili utemeljeni na animatorskim zaslugama u biračkoj „bazi“, nego napametna procjena, osjećaj loše vibre, nesimpatičnost, nezaboravljena bol zbog možda nehotično nagaženog žulja, etc. Ivan Penava vjerojatno zna bolje od svakog analitičara i medijskog specijalista za HDZ zašto je već prije godine dana vidljivo pojurio šumom, a stranački tzv. mainstream s Plenkovićem i neposredno mu nadređen županijski HDZ drumom te na krijesti radikalizacije tzv. braniteljskog/stradalničkog i pitanja vukovarske žrtve ubacivao klipove pod vladine kotače.

U vrlo osjetljivom trenutku za gospodarsko stanje zdravlja RH i poziciju HDZ-a uoči unutarstranačkih izbora, Penava je – napadno se priklonio tvrdoj opciji tzv. desnijih od desnog centra – opipavao Plenkovićev prag tolerancije tzv. braniteljskim „događanjem naroda“ ili „mitingom istine“ u Vukovaru. Na unutarstranačkim izborima bio je u taboru Plenkovićevih oponenata koji su mu i inače sapunali dasku, a budući da nije bio kadar procijeniti svoj objektivan politički kapacitet, kandidirao se za zamjenika predsjednika HDZ-a i – uvjerljivo propao. Zajedno s Mirom Kovačem kao kandidatom za šefa stranke, Davorom Ivom Stierom i Milijanom Brkićem koji su nakanili preuzeti vodstvo i denver plavoj ZNA SE opciji promijeniti smjer radikalnim okretanjem kormila udesno. Nakon toga politički jalovog ataka na stranački vrh i samog „vrhovnika“ Andreja Plenkovića, Penava je znao kakve posljedice slijede. Nekoliko puta su mu na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma već progledali kroz prste „domoljubna“ istrčavanja pred rudo, soliranja bez pokrića, smisla i ukusa, pa…   Plenković, kaže, nije osvetoljubiv, ali…

Vukovarska tragedija

Penava se jako loše proveo na unutarstranačkim izborima – dvotrećinski ga je (71 prema 29 posto) porazio trenutni ratnoveteranski ministar Tomo Medved iz Plenkovićevog tabora – što je vrlo uvjerljiva, ako ne i najbolja potvrda njegove specifične težine u HDZ-ovoj politici. Koja je specifična težina pak toga što je taj lokalni političar uistinu kadar/sposoban ponuditi „hrvatskom narodu i Hrvatskoj“ (sic transit) još problematičnija. Ako će tu problematičnost, a neće, nije toliko naivan, lakonotni luzer predsjedničkih izbora Miroslav Škoro honorirati vrlo visokim, čak nositeljskim mjestom na izbornoj listi Domovinskog pokreta u Petoj izbornoj jedinici (gdje HDZ-ov Penava nije gubio), Škoro će preuzet odgovornost za izborni honorar kojim će birači platiti Penavino protusrpstvo i „domoljubno-braniteljsko-stradalnička prenemaganja bez pokrića. Tu je vrst demagogije/populizma već na unutarstranačkim izborima u HDZ-u temeljito razobličio istinski hrvatski branitelj Tomo Medved. S besprijekornim pokrićem ratnog puta koji Ivan Penava nema ni nacrtanog na srednjoškolskoj bilježnici koju je 1991. godine ponio iz napadnutog Vukovara u Varaždin, pa u Zagreb, gdje će 1999. diplomirati na Kineziološkom fakultetu u zvanju profesora.

Unatoč posebnom statusu Vukovara u zemlji kao Grada heroja i osobite državne skrbi, stotinama milijuna kuna ulaganja u obnovu i više od 30 milijuna kuna samo u preuređenje izgranatiranog Vodotornja u nekakav panoramski, stakleni kafić-vidikovac – još vlažan od svojedobno potoka suza bivše predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović što ih je isplakala u Penavinoj nazočnosti, pred tv-okom HRT-ovog dopisništva – Vukovar je ostao tužan i nesretan grad na Dunavu. Međunacionalno podijeljen grad u kojem Hrvati i Srbi imaju posebne škole, vrtiće, bogomolje, dućane, u kojemu je život najskuplji u zemlji, koji zaobilaze ozbiljni ulagači, gdje se zapošljava po stranačkim, nacionalnim i polit-ideološkim kriterijima na državnim mjestima pod HDZ-ovom šapom. U Vukovaru živi upola manje ljudi no prije Domovinskog rata, U njemu se ne poštuju manjinska prava na srpski jezik i ćirilično pismo u javnoj uporabi, na pločama s nazivima javnih/državnih ustanova, etc.

U takvom je gradu, kojemu je godinama na čelu Ivan Penava s ovima što su s njim sada napustili HDZ radi prijelaza u novu, Penavinu stranku te koaliranja s Domovinskim pokretom, mučno živjeti. Ne otvaraju se radna mjesta, a Vukovar tek komemorativno živne svakog 18. studenoga, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Državni vrh dođe, koješta naobećava i – ode. Lokalnoj HDZ-ovoj politici, koja ima žestok otpor u stranačkoj opciji manjinskih Srba, jamačno nije stalo stabilizirati međunacionalne odnose dviju najvećih etničkih zajednica i okupiti ljude na projektu zajedništva, suživota, snošljivosti i sinergije u izgradnji izglednije budućnosti nekada najbogatijega grada na istoku Hrvatske. I jednog od najbogatijih u zemlji.

Vrag će znati – Škoro može samo bolje ili lošije procijeniti, ali ni on ne zna dok se ne prebroje glasovi iz biračkih kutija – čime to Ivan Penava može izborno usrećiti već sada nevjerojatno šaroliko tzv. desno i desnije od desnog društvo u Domovinskom pokretu. Domovina kao semafor ili domoljubni pojam za nešto što svak’ u politici razumije drukčije? Na svoj način. Osim nekoliko desetaka izabranika iz HDZ-a što ih je namjestio oko sebe u piramidi lokalne vlasti, najveći dio vukovarskog članstva (cca 1600) najbrojnije stranke u zemlji neće hazardirati s Penavom koji – kao svi disidenti u HDZ-u i većim strankama, intelektualno i politički znatno superiorniji vukovarskom gradonačelniku – nije kapacitet ni osigurati sebi političku karijeru, kamoli anonimcima što su ga pristali slijediti. „Penava nije ni HDZ niti je Vukovar; koga nema, bez njega se može“, lakonski je Andrej Plenković zahvalio vukovarskom gradonačelniku i sljedbenicima na suradnji. „Za godinu dana su izbori i HDZ će opet osvojiti vlast.“

Ivan Penava neće animirati znatniji dio birača u Gradu heroju i okolici za Škorinu listu. Odmah mogu prekrižiti nešto više od 30 posto Srba kojima su se i Škoro i Penava debelo zamjerili opetovanim izjavama koje ni na koji način ne pridonose međuetničkoj snošljivosti i suživotu, nego jašu na krivnji za rat i posljedice, optuživanju vlastite države da „ne progoni i ne sankcionira srpske zločine(ce)“, glorifikaciji „hrvatskih branitelja i ratnih stradalnika“, etc. Pogotovo je zazorno kad se to čuje iz usta dvojice što nisu sudjelovali u Domovinskom ratu, a mogli su. Penava je izbjegao iz Vukovara kao srednjoškolac, a Škoro pobjegao u SAD, što su mu zamjerili mnogi. Ta retorika više ne pije vodu u širem biračkom tijelu jer – bez obzira na etničku pripadnost, rodno ili vjersko uvjerenje – ljudi teško i sve teže žive, iseljavaju se, zemlja demografski umire, pandemija virusa SARS-CoV-2 iznenadila je ionako deficitarno gospodarstvo i recesijskim kolapsom radi o glavi svakoj vladi potkraj godine s možebitnih blizu pola milijuna nezaposlenih. Recesija nakon bankrota američkog investicijskog diva Lehman Brother’s 2008. godine, donijela je Bijednoj Našoj 390.000 nezaposlenih, a virusna, kažu, bit će stoput gora. HDZ-ova nakaradna koalicija trgovačkih rogova u vreći – radi balansa, saborske tzv. stabilne većine – nije držala ključne konce u rukama.

Tri i pol godine je Plenković s tzv. žetončićima odgađao neodgodive tzv. strukturne reforme zbog čega je vjerodostojno iznevjerio birače time što je pogazio obećanja i ostavio na čekanju poboljšanje životnog standarda i jačanje demokracije, vegetirati rudimentarnu industriju i poljoprivredu – to je Europska komisija u novom izvješću za RH ocijenila „nizom primjera zaustavljenih ili usporenih reformskih procesa“ zbog čega „zemlja ostaje s prevelikim makroekonomskim neravnotežama i ograničenim napretkom u provedbi reformâ“, a „bez dubinskih strukturnih reformâ nema trajnije perspektive dovoljno velikog rasta“ – pa „ratne priče“ otprije 25 ili čak 75 godina mogu zanimati samo hlebince koji si daju prodati rog za svijeću. HDZovo će članstvo u Vukovaru i okolici te cijeloj županiji okrenuti palac gore listi što će ju skrojiti stari/novi šef Andrej Plenković sa svojim ljudima od povjerenja, a ostali birači koji izađu na birališta – uključivo gotovo sve Srbe – podržat će najvećim dijelom SDP-ovu tzv. restart koaliciju, nešto i Škoru te se, u manjini, raspršiti po listama iz ostatka izborne ponude. I to je to. Što bi parafrazom E. M. Remarque značilo – „na Istoku ništa novo“.

Ali, u (pred)izbornom političkom maskenbalu ništa novo niti na Sjeveru, Jugu i Zapadu, gdje upravo vrije – užarile se svakovrsne komunikacijske linije i usijala novinarska pera, zanemarilo najrazvikaniju epidemiološku direktivu o tzv. socijalnoj distanci (sic transit) – jer samo neizlječivi naivci još vjeruju kako je ključno pitanje program, ideologija, moralna i politička kompetencija, etc. Ma, neeee… Ključno je – čak nisu bitni obraz i cijena! – kako se dokopati prolaznog mjesta na izbornoj listi te osvojiti/ostati na/pri vlasti, svejedno, u ovoj ili onoj koalicijskoj skupini, prije ili poslije izbora… Sve drugo je nevažno, pa makar ti se cijeli svijet rugao u lice. Ako nema šanse doći na Plenkovićevu listu i proći, a nema, u Penavinom slučaju – to je klasičan obrazac svih penava u političkom cirkusu Bijedne Naše sva tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – ćao, đaci, idemo Škori! Moneta na biralištu su Vukovar, branitelji/stradačnici, žrtve, patnja, domoljublje, etc. Bog i Hrvati! Možda prođe?

Izborni probitci

Budući da je Most nezavisnih lista već neko vrijeme u slobodnom padu i sveo se praktično na tri komunikacijski drčno-neuvjerljivo-populistička člana iz saborskih klupa Devetog saziva – Božu Petrova, Nikolu Grmoju i Miru Bulja – koje ni Miroslav Škoro nije imao sluha ubaciti na jamačno tri-četiri domovinskopokretna očekivano prolazna mjesta, kamoli na osam koliko su navodno tražili, nesuđeni se trgovačko-interesni brak Mosta i Domovinskog pokreta raspao i prije no što je sklopljen. Kritično politički već derutan i karijerno pogibeljan Most su hitronogo, u pravom malom stampedu počeli napuštati mostovci tzv. druge/treće brzine. Prethodno već bivši ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, potom bivši ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović, pa Robert Podolnjak, Ivana Ninčević-Lesandrić, Ines Strenja-Linić, Ružica Vukovac, Vlado Marić, sisačko-moslavački osnivači i čelnici Mosta Milan Brigljević i Petar Ćosić… Neki od njih, tvrde, ostavit će se politike – npr. Strenja-Linić se vraća medicinskoj struci, Podolnjak na Pravni fakultet, etc. – a drugi će potražiti prebjegličku sreću pod tuđim polit-ideološkim suncem. Da su samo mostovci tako osjetljivi na razliku između osobnog i općeg dobra, i polit-ideološki nepromiskuitetni kada su izborni probitci posrijedi, da takvih nema u HDZ-u, SDP-u, HNS-u, etc., puna šaka brade. No, protiv tog domaćeg virusa nitko ni ne traži cjepivo.

Vrijedan pak HNS-ov međimurski župan Matija Posavec odmaknuo se od totalno kompromitirane svoje stranke i sâm će na izbore, možda s vlastitom listom ili na, naravno – prolaznomu mjestu SDP-ovih restartera u Trećoj izbornoj jedinici (Krapinsko-zagorska, Varaždinska i Međimurska županija). Bivši Mostov policijski ministar, koji se vrlo neuspješno okušao s vlastitom političkom strankom, također ide sa SDP-om. Propali političari tipa Marijane Petir i takvih, ako nisu bili u HDZ-ovoj vladajućoj koaliciji i tzv. stabilnoj saborskoj većini Devetog saziva, već neko vrijeme u strogoj tajnosti mjerkaju svoje izglede s HDZ-om. Budući da je HDZ najizgledniji relativni pobjednik ljetnih parlamentarnih izbora, s vrlo ograničenim pak tzv. (pro)desnim koalicijskim bazenom izvan Domovinskog pokreta, jest i najizglednije da politički marginalci tipa Branka Hrga, Branimira Glavaša, injsl., prođu li nekim čudom izborno sito, opet participiraju u vlasti. Srbi Milorada Pupovca unaprijed (opet) nisu sporni za sudjelovati u vlasti, a što se to ne sviđa ucrnjenim tzv. suverenisrima, njihov problem. Vlast je vlast, a kad je vlast posrijedi – i crni vrag je dobrodošao.

Premijer Plenković je, indikativno, već otvoreno kazao kako i ubuduće računa na koalicijske partnere iz Devetog saborskog saziva. Opet i na isti buket manjinaca. Bit će zanimljivo, među brat-bratu 80 posto manje-više istih faca što se opetovano ukazuju općinstvu već desetcima godina u tzv. visokoj politici tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, vidjeti hoće li i u Desetom saborskom sazivu biti mjesta za Furija Radina, bez kojega u tzv. Visokom domu talijanska narodna manjina ne može od 1992. godine zaredom (sic transit). Hoće li opet biti mjesta za HDZ-ovog „kapitalca“ Gordana Jandrokovića koji je s tek 808 preferencijalnih glasova među 3,8 milijuna birača uzvišen (sic transit) na fotelj predsjednika Hrvatskog sabora, najvišeg zakonodavno-predstavničkog tijela u državi. I koji ima obraza u HTV-ovom formatu „1 na 1“ Romana Bolkovića vrijeđati ljudske i moralne osobine predsjednika SDP-a Davora Bernardića. Tako da se novinar Bolković morao ograditi od neprimjerenih kvalifikacija i rashladiti Jandrokovića protupitanjem o razlozima zašto je toliko nepopularan u domaćoj tzv. visokoj politici.

Bit će nakon izbora zanimljivo vidjeti hoće li općinstvo imati sreću opet četiri mandatne godine, možebitno manje, nikad se ne zna unaprijed, slušati/gledati političke mudrosti HDZ-ovog „viteza“ Željka Reinera – na prošlim je izborima skupio 1672 preferencijalna glasa u višemilijunskom biračkom tijelu – kojega je Plenković častio pozicijom potpredsjednika tzv. Visokog doma. Hoće li se opet u momčadi za upravljačkim kormilom RH naći i Davor Božinović, koji prepotentno – sa samo 472 biračka glasa – na zelenoj granici tzv. Antemurale Christianitatisa, u interesu prvobrzinskog EU-Christianitatisa rastjeruje izbjegličke/migrantske kolone nesretnika te u ulozi „epidemiološkog Big Brothera“ ureduje u životima svih žitelja RH. Stoga, izvjesni Ivan Penava nije važan nikomu u tzv. visokoj politici, ali jest paradigma o kojoj kronično dementno biračko tijelo opet neće voditi računa te će opet biti u prigodi manje-više istima na vlasti manje-više isto razočarani spominjati istu bližu i daljnju rodbinu.

Hoće li opet „usrećivati“ ljude svojim političkim/upravljačkim sposobnostima HDZ-ova Ljubica Lukačić, saborska zastupnica s više no smiješnih 169 glasova, valjda samo šire rodbine i bliskih prijatelja (sic transit)? Njezin glas u hrvatskom parlamentarizmu, paradoksalno, vrijedi isto kao više od 16.000 glasova Anke Mrak-Taritaš (stranka GLAS). Suludo je očekivati da se među HDZ-ovim izbornim favoritima neće naći najbliži suradnici iz Plenkovićeve momčadi – bez obzira na to koliko ih birači (ne) vole – koja mu je omogućila pobjedu na unutarstranačkim izborima. Zašto ne opet i birokratski larpurlartist Damir Krstičević, bolesno zaboravan kada je riječ o porijeklu/vrijednosti svojih nekretnina? Plenković ga je povukao da bi ga vratio, jer kao kruh i voda treba tzv. braniteljsko zaleđe. Krstičević je napokon ostavkom povukao „moralni potez“ zbog smrtonosnih havarija i inih skandala u „pobjedničkoj hrvatskoj vojsci“, a gotovo istodobno dobio tešku medijsku pljusku i javni prijezir zbog nemoralnog čina, nedostojnog istinskog domoljuba i ratnog zaslužnika.

Naime, MORH je za 2,2 milijuna kuna novca poreznih obveznika kupio dva stana u centru Zagreba i darovao ih Krstičeviću za pišljivih 136.000 kuna. Sve po zakonu i propisu (sic transit). Ali ni po kakvom moralnom i tržišnom uzusu koji bi u pravno i na svaki drugi način uljuđenoj državi – kakva Bijedna Naša nije niti je ikad bila u svojih 30 godina međunarodne licencije tzv. samostalnosti – imao jednako vrijediti za babu Maru u nekoj zabitoj pripizdini i za premijera i predsjednika RH. A ne vrijedi, kao što ne vrijedi ni sve drugo vrijedno, unosno i perspektivno. Pavao Miljavac, bivši HDZ-ov ministar obrane i već dugo čelnik Hrvatskoga generalskog zbora lakonski će medijima komentirati Krstičevićevu stambenu žlicu u javnom medu kao „nešto sasvim uobičajeno i zakonito“ s vojnim/braniteljskim, je li, „kapitalcima“. Jer, „po istim su propisima stanovima na raspolaganju MORH-a to doba zbrinuti i mnogi drugi, ne samo Krstičević; ja nisam“.

Poslijeizborna Hrvatska

I takvi se ljudi onda motaju po prolaznim mjestima na izbornim listama, prenemažu se svojim „ratnim zaslugama“, „domoljubljem“, moralnim i političkim „pravovjerjem“, etc., a daleko izvan oka javnosti samo je jedno pravilo ponašanja što ga je mudar pûk davno sažeo u onu – u se, na se i poda se. Bog je, naravno, najsporije sebi napravio bradu. Tko ne vjeruje, neka pita bilo koga od najurenih ministara iz Plenkovićeve vlade (samo su ih četiri od 20 iz prvotnog postava dočekali finiš u tehničkom dijelu mandata), ali još bolje svojedobno i najvidljivije hadezeovce što su dopali povlačenja po sudovima i zatvorima, npr. bivšeg premijera Ivu Sanadera ili nesuđenog šefa države Nadana Vidoševića, etc. Politika ima vražji neki magnetizam koji zna navesti i najmoralnije/najpoštenije ljude na kojekakve nepodopštine kada im se posreći doći na vlast. Daj mu vlast, pa ćeš vidjeti kakav je čovjek, kaže mudar pûk, ali tada je već prekasno.

I što je očekivati poslijeizbornoj Hrvatskoj? Najvjerojatnije još gore stanje, nego u prethodnomu mandatu vladajuće HDZ-ove trgovačko-interesne tzv. koalicije, jer nema tko drugi doći za državno kormilo, osim neznatno pofriškane iste problematično (ne)sposobne momčadi. Pofriškane baš Škorinim najvidljivijim sada domovinskopokretnim igračima među kojima je – vidi ironije političkog maskenbala – opet Ivan Penava! Budući da Škoro s likovima što ih je okupio oko sebe i idejama koje verbalizira ne može pobijediti na parlamentarnim izborima i preuzeti vlast, kamoli postati premijer – lakonotni pjevač Miroslav Škoro premijer, ma dajte, pa Bijedna Naša ipak nije Ukrajina gdje zabavljač Volodimir Oleksandrovič Zelenskij može postati predsjednik – preostaje mu samo dijeliti Plenkovićev izborni plijen. Sâm Škoro je bivši član HDZ-a, čak saborski zastupnik i pripadnik stranačke diplomacije, a buljuk se starih/novih hadezeovaca priključio njegovoj platformi i te su dvije stranke prirodni partneri, jer ni HDZ nema na tzv. desnici respektabilniji koalicijski bazen. A vlast je slast!

Hoće li, posredstvom domovinskopokretnog katapulta i HDZ-ove prijeke potrebe ostati na vlasti još jedan mandat, opet aterirati u saborske klupe jedan Hrvoje Zekanović, Zlatko Hasanbegović, Željko Glasnović, Stevo Culej i takvi, s tzv. lijevo-liberalne strane Arsen Bauk, Gordan Maras, Željko Jovanović, Sabina Glasovac, Anka Mrak-Taritaš, vođe IDS-a…? Za Andreja Plenkovića i Davora Bernardića uopće nije sporno da ćemo ih opet gledati/slušati kako se u sabornici i medijima mačuju istim žarom istim oponiranjima koja biračima ne donose ama baš nikakve koristi. I to je to, već viđen politički maskenbal. Ili kako Queen lijepim hrvatskim kaže i piše: The Show Must Go On! Ili ona pristala Makedonka Tijana Dapčević: Sve je isto samo njega nema. I koga boli glava što Ivana Penave više nema u HDZ-u? Nikoga. Baš nikoga.

The post Predizborni politički maskenbal: Ivan Penava napustio HDZ, pa što onda!? appeared first on Tacno.net.

Foto: Chris McGrath/Getty Images

Vladajući čak ni u jednoj tzv. velikoj/staroj svjetskoj demokraciji ne vole darovite, slobodnomisleće novinare koji drže do svog imena i prezimena i digniteta profesije, zaziru od njih i na svaki ih način žele držati podalje od sebe ako se baš nikako ne daju „privesti svrsi i razlogu“. A ne daju se. Tzv. duševne boli/sramoćenja najbližih/bližih stranačkih uzdanica Franje Tuđmana i kojekakve HDZ-ove politikantske sitneži kasnije ubile su više medija, novinarskih novčanika i obiteljskih proračuna pripadnika tzv. sedme sile no epidemija SARS-CoV-2 ljudi u dva vršna mjeseca u RH. Zastrašujuća je povijest državne/političke osvete novinarima i medijima, tajnog praćenja i prisluškivanja u svih tridesetak godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, pa afera s ministrom Tomislavom Ćorićem nije ništa novo. Samo blaga verzija državne netrpeljivosti koja je svojedobno eskalirala eutanazijom satirično-političkog tjednika Feral Tribunea, ubojstvom autobombom urednika tjednika Nacionala Ive Pukanića i direktora marketinga Nike Franjića, premlaćivanjem novinara Jutarnjeg lista Dušana Miljuša, prijetnjom pištoljem bivšeg potpredsjednika vlade Borislava Škegre (HDZ) novinarki Novog lista Editi Vlahović-Žuvela… 

Marijan Vogrinec

Frka do neba u Bijednoj Našoj, jer se HDZ-ovom ministru energetike i zaštite okoliša Tomislavu Ćoriću „omaknulo“ kako zna nešto povjerljivo o novinaru televizije N1 Hrvatska Hrvoju Krešiću, pa je to što zna bubnuo zdravo za gotovo pred buljukom novinara na presici o tomu kako je vlada Andreja Plenkovića 2018. godine sporazumno prepustila mađarskom MOL-u (49-postotnom vlasniku Ine, koju se premijer Andrej Plenković od početka svog mandata „porijeti“ vratiti u potpuno hrvatsko vlasništvo) preradu izvan RH blizu 250.000 tona tzv. crnog zlata s hrvatskih naftnih polja. U igri je profitabilno državno poduzeće Jadranski naftovod (Janaf), a ministar Ćorić priznaje da je bio „svjedok“ sklapanja tog sporazuma s Mađarima i da to nema veze – kako politička oporba tvrdi – s „veleizdajom nacionalnih interesa“, nego s „dugoročno isplativim poslom za hrvatsku stranu“. I da prerada hrvatske nafte iz blizine Rafinerije u Sisku u MOL-ovim rafinerijama u Mađarskoj i Slovačkoj, je li, nema baš nikakve veze s nakanom zatvaranja „nerentabilnog posla“ u Sisku.

E sad, kako bilo da bilo, tek, provala velikoga skandala ili „skandala“ u režiji tjednika Nacionala osjetno je pala u sjenu činjenice da se ministar Ćorić neoprezno otkrio na oba boka, što u žaru predizbornih šaketanja nanosi ogromnu štetu HDZ-ovim (ne)vjerodostojnim dionicama na listi novih obećanja i neostvarenih – starih. Od prije cca četiri godine pod relativnopobjedničkom egidom „vjerodostojno“. Naime, Ćorić pouzdano zna da se novinar Hrvoje Krešić „marginalno bavi tematikom naftnog businessa“, zna također da je u zatvorenim skupinama na internetu bio „jako nezadovoljan mojim izborom, odnosno prijedlogom hrvatskih članova Uprave Ine“ i da se „u mojem izboru nije našla osoba s kojom je novinar u dobrim odnosima i čak nosi njegovo prezime“. I eto problema! Mediji su eksplodirali jednim u suštini jedinim pitanjem: ako država/vlast potajno ne prati novinare i njihove komunikacije, otkud Ćorić zna to što je na presici komunicirao da – zna?

Prati li neki tajni državni Big Brother i sve ostale građane? Ili samo neke? Koje? Zašto? Prati, a ljudi to ne znaju? Je li državna vlast u ključnim pak segmentima ljudskih prava i sloboda čini nešto nedopušteno? Izmakla je civilnom/građanskom nadzoru? Komu zapravo služi, ako nije servis i ne odgovara ljudima koji su joj na demokratskim izborima dali povjerenje? Pitanja je sva sila, a odgovora ili nema ili su neodređeni, općeniti, pa i krajnje mutavi. Prisluškivanje/praćenje predstavnika tzv. sedme sile je protuustavno, a time i protuzakonito. U normalnoj se i koliko-toliko uljuđenoj/demokratskoj državi to ne bi smjelo – ne događati, nego ni slučajno dogoditi. Ostalo je neodgovoreno nadzire li vlada premijera Andreja Plenkovića novinarske grupe, tim više jer je on osobno znao više puta opaliti po novinarima kada ga „ne razumiju“, „ne prenose ono što je uistinu najvažnije“, etc.?

„Ogranak Hrvatskih novinarskog društva N1 televizije oštro osuđuje izjave ministra zaštite okoliša i energetike Tomislava Ćorića u kojima je našega kolegu i člana Hrvoja Krešića nazvao ‘osobom koja se rubno bavi naftnim biznisom’, uz to insinuirajući kako je imao uvid u korespondenciju u novinarskoj grupi te kako se u Krešićevim porukama vidi da je osobno bio nezadovoljan njegovim prijedlogom novih članova Uprave INA-e“, navodi se u priopćenju strukovne novinarske udruge. „Ovom skandaloznom istupu ministra Ćorića prethodila su Krešićeva pitanja o objavi u tjedniku Nacional o dogovoru INA-e i Janafa o transportu 247.000 tona nafte iz Siska na preradu u Mađarsku umjesto u Rijeku. Ako netko s pozicije moći difamira novinare da rade u korist nečijih interesa ili oporbe, a to nema veze s istinom, na novinaru je pravo odgovoriti na takve objede te tražiti zaštitu i profesionalnih organizacija, kao i zadovoljštinu pred sudom. Insinuacije kako novinar koji postavlja pitanja radi za tuđe interese, ima političku agendu i ne radi u javnom interesu, grubo je izvrtanje uloga u demokratskom društvu u kojem političari izabrani na izborima trebaju odgovarati javnosti te svoj posao raditi transparentno.

Mediji su tu da postavljaju pitanja. Također, HND od ministra Ćorića, ali i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića traži da se očituju o tome otkud im uvid u korespondenciju novinara. Ni pandemija, ni predizborna kampanja ni bilo koja druga situacija u društvu ne smije se koristiti za napade na novinare i njihovu difamaciju. Moguće prenošenje novinarske interne korespondencije ministrima, prema pravilima novinarske solidarnosti, etike i profesionalnosti, također osuđujemo. Hrvoje Krešić dobitnik je nekoliko nagrada Hrvatskog novinarskog društva, među kojima je i prošlogodišnja nagrada za novinara godine, bio je stipendist Reutersove fondacije na Sveučilištu Oxford.“

„Deal s Orbanovom klikom“

GONG traži hitno objašnjenje o tomu “otkud ministar zna što piše u novinarskim grupama i to priznaje novinaru Krešiću koji mu postavlja pitanja. Na kakve novinarske grupe misli? Nadzire li vlada novinarske grupe?“ Bivša premijerka i predsjednica HDZ-a koju je Plenković kasnije izbacio iz stranke Jadranka Kosor komentirala je slučaj Ćorić na svomu internetskom zidu: „Znači: u državi koja predsjedava EU potpisnik nije što i supotpisnik, javnost slučajno saznaje da hrvatsku naftu ne šaljemo u hrvatsku nego mađarsku rafineriju, a ministar se hvali da zna što privatno piše novinar. Tko je rekao da se predsjedanje neće pamtiti?“ Javna je tajna, je li, da je pandemija tzv. koronavirusa sasvim bacila u sjenu hrvatsko predsjedanje Unijom koje se ne primjećuje ne samo kod kuće nego ni vani. Šest mjeseci će isteći za koji dan, a Bijedna će Naša predati štafetnu palicu Njemačkoj. Gdje je Hrvatska bila šest mjeseci? Nigdje. Što je radila za europskom katedrom? Ništa. Kakvu je korist od toga izvukla za svoje građane? Nikakvu. Za Europu? Još manju od nikakve. Ali afera kao u priči, podilaženja Uniji tzv. prve brzine toliko da je to već postalo jako bljutavo. Zahvaljujući ponajprije premijeru Andreju Plenkoviću i njegovom redikuloznom zamjenskomu ministru vanjskih i europskih poslova Gordanu Grliću Radmanu.

„Čekaj, čekaj“, javlja se na Twitteru SDP-ov sada raspušten saborski zastupnik Peđa Grbin u povodu afere s hrvatskom naftom, „osim što se sklapa dealove s Orbanovom klikom, sada ćemo preuzeti i njihove metode praćenja & diskreditiranja novinara!?“ Ražalovani bivši SDP-ov adut Bojan Glavašević – inače, politički „važan“ samo po tomu što je sin HRT-ovog vukovarskog dopisnika Siniše Glavaševića, mučki ubijenog 1991. godine na Ovčari – poziva ministra Ćorića na ostavku i očitovanje o tomu „odakle mu uvid u privatnu komunikaciju novinara. Ako je ovo istina onda imamo problem ozbiljniji i od recesije i od epidemije. Imamo vladu koja špijunira svoje vlastite građane, i to novinarke i novinare“. U ovoj nesretnoj zemlji, gdje su politika i cirkus jedno te isto i gdje se konzerva paštete ne smije otvoriti, a da iz nje ne iskoči i počne pametovati Mostov Nikola Grmoja, afera nafta – novinari nije mogla proći ni bez toucha, je li, Grmojina političkog uma.

„Ovo je skandalozno“, grmi Grmoja s konferencije za novinare, „ozbiljno ćemo se konzultirati kakve poteze povući. Ovo je tehnička vlada, nema puno izbora. Poslat ćemo poruku građanima da oni koji se koriste ovakvim metodama ne zaslužuju njihovo povjerenje.“ E sad, zaslužuju li mostovci Božo Petrov, Nikola Grmoja i Miro Bulj koji su profućkali dvije koalicije s HDZ-om, prevarili SDP i cijelog se prošlog mandata u tzv. Visokom domu uglavnom bavili ćoravim poslom. Pa bi ih sada, propale ispod izbornog praga – od prvotno 19 saborskih zastupnika – trebali vaditi likovi desničarskih formata bračnog para Marije Selak-Raspudić i Nine Raspudića iz HTV-ovog „Petog dana“. Inače, sve što je koliko-toliko još politički vrijedilo u Mostu nezavisnih lista, pobjeglo je iz njega glavom bez obzira. Da pukneš od smijeha, kolumnist Večernjeg lista Nino Raspudić hvali se kako se želi izborno ogledati u Zgrebu s HDZ-ovom uzdanicom – Gordanom Jandrokovićem. Sic transit. Jest da Jandroković nije politički kapitalac (808 preferencijalnih glasova na prošlim izborima) bez milosti aktualnog šefa HDZ-a koji god bio, ali ni Raspudić nije kapacitet koji će u intelektualnom Zagrebu pasti na debelo meso kad čuje njegovo ime. I to još u Mostu koji je već neko vrijeme u uvjerljivom rejtinškomu slobodnom padu i sada mu afera nafta-novinari dođe kao nekakav eliksir života!? No dobro, živi bili, pa…

„Dakle“, krenulo je Ćorićevo posipanje pepelom po glavi nakon što je njegova nesmotrena izjava zapalila polemički plamen, sumnje i osude javnosti zbog mogućeg vladinog špijuniranja vlastitih građana, „referirat ću se prije svega na činjenicu kako mi je žao da je dio medijske javnosti moju izjavu, odnosno odgovor novinaru iskoristio za tezu o praćenju, prisluškivanju i bilo kakvoj nedopuštenoj radnji. Nikada u životu mi ne bi palo na pamet ni na koji način zadirati u privatnost bilo koga, a posebno ne novinara. Odlučno odbacujem bilo kakvu mogućnost nečega takvog. Moja teza bila je ništa drugo, nego odgovor na pitanje u kojem se pokušalo implicirati da sam ja pokušao prodati nacionalne interese RH, odnosno dovesti ih u pitanje. To nisam, ne činim i nikada neću učiniti. Svi koji na bilo koji način budu implicirali u tom smjeru doživjet će od mene uvijek isti odgovor. U ovom konkretnom slučaju, riječ je o tomu da sam jednostavno dobio informaciju koju sam podijelio s novinarom na presici i to je sve. Ako se itko smatra oštećenim, naravno da ću se odazvati pozivu suda i aktivno sudjelovati u raspravi.“

Za posjeta Vrgorcu, premijer Plenković je odgovorio novinaru televizije N1 Hrvatska Hariju Kočiću kako „ne dolazi u obzir“ da vlada prati internu komunikaciju novinara u grupama na WhatsAppu i Viberu: „Najsnažnije to demantiram. Uvid u bilo čiju komunikaciju, pogotovo novinarsku, nitko iz vlade ne može i ne smije imati. Siguran sam da to nije istina, nema nikakvog slušanja bilo koga. Preslušao sam izjavu ministra Tomislava Ćorića i navodno sporni dio zbog kojeg sad mnogi vape da on dâ ostavku (koju je odbio dati, s opravdanjem da za nju nema razloga, op. a.). Treba čuti što je kazao. Kazao je da pozna nekoga tko je nešto pročitao, on to nije sâm vidio, netko mu je volontirao tu informaciju. Važno je da se otkloni iz bilo kakve špekulacije i najmanja sumnja da vlada ili bilo tko iz vlade gleda tko što piše na mobitelu. To je laž, to ne stoji, to je nemoguće. Ne može član vlade vidjeti bilo čiju korespondenciju“.

Lakonotni luzer predsjedničkih izbora već u prvomu krugu i čelnik tzv. HDZ-2 pod nedavno registriranim nazivom Domovinski pokret Miroslava Škore nasmijao se na Plenkovićevo opovrgavanje strašne tvrdnje kako vladin Big Brother terorizira nepoćudan dio pripadnika tzv. sedme sile prisluškivanjem, praćenjem i zastrašivanjem. „Sve ovo skupa je ustvari žalosno“, tvrdi Škoro. „Iznenadio sam se kad sam čuo da je ministar Tomislav Ćorić profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Čudi me da nije upotrijebio termin da je Ina horizontalno i vertikalno diverzificirana u vlasničkom smislu. Trenutno ne upravljamo tom Inom, ona je prodana MOL-u, odluke se donose u Mađarskoj, naši članovi Uprave tamo su statisti. Osim toga, sada je sasvim O.K. da Ina našu naftu, koje je sve manje i manje, izvozi kao sirovinu. Po kojoj cijeni i zašto, a nemamo je dovoljno? Stanje s Inom je baština i HDZ-a i SDP-a. Ne može se nijedna vlada od toga ograditi, svi gledaju samo svoj interes, ne gledaju interes hrvatske države i hrvatskog naroda“.

Da su „domoljubi“ pedigrea Miroslava Škore i on sâm dok je bio dijelom vlasti  – svojedobno HDZ-ov saborski zastupnik, diplomat, pjevač na predizbornim skupovima, etc. – imali sluha i političke empatije za „interes hrvatske države i hrvatskog naroda“, a ne vlastiti, Bijedna Naša bi bila uvjerljiva Lijepa Naša. Ovako, novinari su krivi za sve što ne valja, od primljenih autogolova na seoskoj utakmici do „zanemarivanja ogromnih uspjeha vlade premijera Andreja Plenkovića“. I zato novinare treba tući i tamaniti kao termite što su napali američku stambenu krletku!? To je jako sumnjiv, nemoralan, samoljubiv i „duševno“ pokvaren soj! Kakvim ga je, uostalom, prokazao još tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Izdaja nacionalnih interesa?

Prema Hininom izvješću, predsjednik SDP-a i čelnik tzv. Restart koalicije Davor Bernardić smatra da je vladina odluka da se hrvatska nafta izravno šalje u mađarske rafinerije, a ne u rafinerije Sisak i Rijeka „izdaja je naših nacionalnih interesa. To je napuštanje radnika koji rade u rafineriji, a država još ima pola vlasništva nad Inom“. Izdaja ili e, tek sporno jest da se sirovina ni približno ne može prodati po cijeni finalnog proizvoda – je li, s dodanom vrijednošću! – međutim, i za to su krivi novinari, ne oni što se busaju u prsa kako su na vlasti „preuzeli odgovornost“. Preuzeli su neki stvar, ali odgovornost ne, jer zemlja ne bi upravo zbog neodgovornosti pucala po svim ključnim razvojnim šavovima. Ministar Ćorić je bio dužan jasno i činjenično odgovoriti novinaru Krešiću i kolegama na pitanja o besmislenom odvozu hrvatske nafte u mađarske rafinerije, a ne javno sijati sumnje i difamacije navodno povjerljivim spoznajama o privatnosti.

Naknadno premijerovo i ministrovo pametovanje samo još više raspiruje sumnje o tomu kako država na svim razinama, ne samo na vrhu, ne radi samo protiv savjesnih novinara nego i protiv vlastite javnosti budući da novinari nisu ništa drugo do li izravan – glas javnosti. Građanska svijest i savjest društva.

Vladajući čak ni u jednoj tzv. velikoj/staroj svjetskoj demokraciji ne vole darovite, slobodnomisleće novinare, zaziru od njih i na svaki ih način žele držati podalje od sebe ako se – dakako, ti što drže do svog obraza, imena i prezimena – baš nikako ne daju „privesti svrsi i razlogu“. Kamoli da se voli novinare u kvazidemokraciji kakvu je, je li, u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj prevratničkih 1990-ih godina autoritarnim režimom ustoličio zapjenjeni autor difamacijskog ataka na građansko društvo, na slobodu medija, ljudska prava i političku oporbu – „crveni, crni, žuti, zeleni vragovi“ (Franjo Tuđman 23. studenoga 1996. zbog prosvjeda 100.000 Zagrepčana na Trgu bana Jelačića nakon državnog pokušaja ukidanja lokalnog Radija 101) – što je rezultiralo nevjerojatnim protumedijskim represalijama. Kakav trn, novinari su otpočetka balvan u oku hrvatske kvazidemokracije! Prisluškuje ih se, tajno prati, premlaćuje, prijeti smrću čak i članovima njihovih obitelji, zastrašuje, tjera po sudovima i kažnjava enormnim svotama zbog tzv. duševnih boli/sramoćenja/klevete, ubija u atentatima podmetnutim eksplozivom, etc.

Tzv. duševne boli/sramoćenja najbližih/bližih stranačkih uzdanica Franje Tuđmana i kojekakve HDZ-ove politikantske sitneži kasnije ubile su više medija, novinarskih novčanika i obiteljskih proračuna pripadnika tzv. sedme sile no epidemija SARS-CoV-2 ljudi u dva vršna mjeseca u RH. Zastrašujuća je povijest državne/političke osvete novinarima i medijima u svih tridesetak godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Među drastičnije, ako ne i najdrastičnije primjere grube državne – HDZ-ove, je li – eutanazije hrvatske žurnalističke zdrave pameti spada satirično-politički tjednik Feral Tribunea (15. lipnja 2008.), ali i do danas još nerazjašnjeno sasvim ubojstvo u atentatu autobombom urednika tjednika Nacionala Ive Pukanića i direktora marketinga Nike Franjića (23. listopada 2008.). Tu je i premlaćivanje bejzbol palicama novinara Jutarnjeg lista Dušana Miljuša (2. lipnja 2008.). Bivši potpredsjednik vlade Borislav Škegro (HDZ) je 1996. godine u novinarskoj sobi Hrvatskog sabora pred pripadnicima tzv. sedme sile i nazočnim ministrom pravosuđa Davorinom Mlakarom (HDZ) oduzeo pištolj zaštitaru i prijetio novinarki Novog lista Editi Vlahović-Žuvela te ju nazvao „ubojicom dječjeg lica“.

Sud ga nije našao krivim, nego ga je oslobodio optužbe budući da su novinarska svjedočenja bila kontradiktorna, a Škegro se vadio time da je „ubojica dječjeg lica“ Mlakarov nadimak. Navodno, to nije rekao novinarki i tužiteljicu Editi Vlahović-Žuvela, već kolegi Mlakaru. Sic transit. Preduga je lista visokih HDZ-ovih političkih/ratnoveteranskih uzdanica koji su se navukli masnih svota sudski naplaćenih Feral Tribuneu zbog „duševnih boli“, a nedavno su „duševne boli“ izvjesne hrvatske braniteljice iz tzv. Vojno-istražnog centra Lora u Splitu – zloglasnog logora za zarobljene Srbe i neke hrvatske vojnike u Domovinskom ratu – umalo definitivno stavile ključ u bravu neovisnog portala H-Altera što ga u Zagrebu izdaje Udruga za medijsku kulturu. Od bankrota zbog visoke odštete tužiteljici, H-Alter su u samo nekoliko sati nakon što je bruka puknula širom regije spasili čitatelji i ini poklonici kritičke medijske riječi. Skupili su novac za platiti kaznu i H-Alter redovno izlazi i dalje. Klica što je isklijala iz zrna koje je u nedemokratski državnopravni humus strogo autoritarnog režima tipa Tito – to sam ja ciljano posadio Franjo Tuđman s vremenom se jako  razjačala i razgranala. Nije bilo niti se kasnije – do danas – našlo dovoljno stručnih i moralno savjesnih vrtlara koji bi obrezivali i njegovali tu biljku kako ne bi podivljala i stasala u trnovitu šikaru.

Franjo Tuđman se, možda bi netko kazao, razbjesnio tog 23. studenoga 1996. u Zagrebačkoj zračnoj luci na raznobojne tzv. vragove zato što se utučen vraćao iz višednevnog posjeta SAD-u, gdje su mu liječnici upravo rekli da je teško obolio od karcinoma, a 100.000 ljudi na središnjem trgu u Zagrebu buči protiv nedemokratskog gušenja popularne Stojedinice. No, kao što je u mnogim karakterističnim pojedinostima – recimo, vojna parada svibnja 1995. na zagrebačkomu Jarunu – plagirao ponašanje i ego svoga komunističkog mecene i zagorskog zemljaka Josipa Broza Tita, jednako ga je plagirao u polit-ideološkoj proizvodnji tzv. vanjskih i unutarnjih neprijatelja. A tih je najviše, je li, među političkim oponentima, intelektualcima koji ga ne podržavaju i – medijima/novinarima. Već na 2. sjednici Glavnog odbora HDZ-a 7. prosinca 1996. održat će vrlo opširan na kastrovski način uvodni govor u kojemu će se okomiti na sve na koje sumnja da mu žele oduzeti apsolutnu vlast i skinuti HDZ s državnog trona.

„U stvaranju situacije za promjenu sadašnje vlasti i prilika u Hrvatskoj, za ovladavanje svim područjima života, najutjecajnije i najjače treba djelovati na području medija i kulture“, istaknut će Tuđman među inim. „To ponavljaju na svim svojim skupovima, svim svojim pisanim dokumentima. U Soroševu misiju za pomoć medijima angažiraju se i druge strane europske i američke zaklade, fundacije, pa i diplomatska predstavništva. U tu svrhu financijski se podržavaju Feral, Arkzin, Vijenac, Novi list, Bumerang, Otok-Ivanić, Dan. Metro, Start nove generacije, Radio Baranja, Radio Labin. A, na kojim su razinama, vidno je iz toga što jednom Feral Tribunu pridaju posebnu važnost, u medijskom prostoru, kao jednom od najuspješnijih njihovih projekata uopće u slobodnom svijetu. Osim njega, uspjeh, pored Radija 101, ubrajaju i neki Bumerang u Osijeku, i nekakav Otok u Ivanić Gradu, gdje su uspjeli, kako sami pišu – pokrenuti smjenu načelnika općine i direktora doma zdravlja, a i izazvati aferu u uredu obrane.

Represalije do danas

A da su umrežene ustanove i pojedinci, upućeni na konkretnu djelatnost, pokazuje i primjer dviju službenica dječjeg vrtića iz Samobora, koje su jasno primile dolarske škude, a koje su onda pristupile organiziranju pri prikupljanju potpisa za smjenu HDZ-ovskog gradonačelnika Bedeničića u Samoboru. Sprežno samozvano ‘vodstvo’ ‘Domovine i dijaspore’ već se priprema za izbore 1997. Što je u sadašnjoj situaciji poprimilo ozbiljnost planova za posttuđmanovsko razdoblje, no, što razumije se, treba iskoristiti.“ U tom vodstvu „subverzivne“ političke platforme „Domovina i dijaspora“, Tuđman je prepoznao i cijelu elitu svojih „neprijatelja“ od Ive Banca do Vlade Gotovca na intelektualnoj razini koje je, razumije se, kao i „neprijateljske“ medije trebalo zaustaviti po svaku cijenu.

Represalije traju do dana današnjeg. Od izravnih prijetnji smrću – npr. nedavno vrijednoj novinarki televizije N1 Hrvatska Nataši Božić do onih uvijenih u celofan o kojima je pretučeni Dušan Miljuš zborio novinarki portala Lupoga Melisi Skender: „Najgore je kada ti se prijetnje šalju preko prijatelja i bliskih ljudi pa te oni upozoravaju da paziš“. Novinari su u Bijednoj Našoj dnevno izloženi prijetnjama svake vrsti i govoru mržnje, što su svake godine i neke od ključnih točaka međunarodnih strukovnih i inih izvješća o medijskim slobodama u RH. Koje su na vrlo niskoj razini. U neposrednom hrvatskom susjedstvu – BiH, Srbiji i ostatku Balkana – stanje je još gore, u Rusiji bez pardona ubijaju „neposlušne“ novinare, a redikulozni predsjednik SAD-a Donald Trump upravo je, javljaju svjetske agencije, zaprijetio Twitteru, Facebooku i inim društvenim mrežama da će ih „regulirati ili zatvoriti“.

Twitter je – Trump najčešće komunicira svoja nebulozna stajališta baš posredstvom te mreže – označio neistinitim jedan Trumpov tvit te svoje korisnike pozvao neka dobro provjere te informacije. Uslijedio je žestok i prepotentno bezobrazan odgovor: „Republikanci osjećaju da društvene mreže potpuno utišavaju konzervativne glasove. Snažno ćemo ih regulirati ili zatvoriti prije nego što dopustimo da se to dogodi. Sredite se odmah!“ U Bijednoj Našoj neće baš postupiti grubo trumpovski, nego u kvazidemokratskim rukavicama: sudovi opandrče žestoku kaznu za tzv. duševne boli, sada sramoćenje/klevetu ili netko pošalje nekog s bejzbol palicom da „urazumi nerazumnog“, pa… I onda, vjerovati ili ne premijeru Andreju Plenkoviću i ministru mu Tomislavu Ćoriću da nikog ne prate i ništa nemaju protiv medijskih sloboda? Malo sutra. Novinari su bili i ostali: ne trn, nego balvan u oku političara i hrvatske kvazidemokracije.

The post Kakav trn, novinari su balvan u oku hrvatske kvazidemokracije! appeared first on Tacno.net.

Foto EPA

Tko god i kako god (relativno) pobijedi na parlamentarnim izborima u RH 5. srpnja 2020. i uspije formirati vlast, tzv. stabilnu saborsku većinu, bit će u sranju kakvo se sada još ne dâ ni zamisliti. I ne samo/isključivo zbog Pascalovog zakona primijenjenog na ekonomiju već i zbog dugotrajnog unutarnjeg ekonomskog nereda. Ravnateljica uglednog Ekonomskog instituta u Zagrebu Maruška Vizek tvrdi da je Hrvatska već uvjerljivo zakoračila u recesiju: „Mi ekonomisti uvijek više volimo gledati tromjesečne stope, nego godišnje, jer su desezonirane. Tako gledano, pad iznosi 1,2 posto i tehnički smo od prvog tromjesečja u recesiji. Jako smo usporili u četvrtom kvartalu prošle i prvom ove godine. Najgore je tek pred nama. Sada je nezgodna okolnost kako će tehnička vlada osigurati ovu ogromnu količinu novca. Očekivala sam detaljan plan financiranja, koliko novca imamo do kraja godine pa onda mjere. Mi smo išli obrnuto. Uz financijsku, postoji i politička nesigurnost. Što se tiče europskog novca, tu svi pričamo u kondicionalu, a ne u futuru. Ne znamo ni kako EU misli to financirati, a čuli smo i odiozne teze o vlastitom prihodu EU-a što znači gubitak fiskalne neovisnosti“ 

Marijan Vogrinec

Ako će Slavonija i Dalmacija biti izborna poprišta na kojima će se voditi glavne bitke triju valjda jedinih političkih vojskâ što samostalno prelaze izborni prag – HDZ, SDP i Domovinski pokret Miroslava Škore – Zagreb će jamačno biti lakmus-papir što će pokazati relativnog pobjednika među ponuđenim kiselim i lužnatim obećanjima. Koja se ionako u bitnom neće ostvariti jer su napametna, nerealno, prozirno populistička, neutemeljena na raščlambi gospodarske i društvene zbílje samonedostatne države što će najesen/nazimu – svi su izgledi – kritično uletjeti u tzv. pandemijsku recesiju težih posljedica od krizne 2008. i desetak pratećih godina. Neki kažu: obećanje ludom radovanje, ali svejedno hlebinci uvijek iznova nasjedaju na isti politikantski štos. Daju glas onima kojima će netom po izboru psovati i mater i svu bližu i daljnju rodbinu. Takvi smo kakvi smo, nema pomoći, kao ni u tomu da su nam za sve svoje nevolje uvijek krivi – drugi. Jedanput Srbi i komunisti, drugi put pokvareni političari, klimatske promjene i gramzljivi poslodavci, treći put…

Po Blaise Pascalovom zakonu (spojenih posuda), neće biti moguće da globalni ekonomski giganti padnu na koljena ili im gospodarstva gadno zatrokiraju, a hrvatski restlovi restlova za tzv. socijalističkog mraka treće industrijski srednjerazvijene europske zemlje ostanu pošteđeni. Unatoč uspjesima RH u epidemiološkomu hrvanju s bolesti SARS-CoV-2, koji su bolji od znatno većih zemalja i jačih zdravstvenih sustava u Europi i šire u svijetu, stanje gospodarskog zdravlja Bijedne Naše među najgorima je, ako ne i najgore među zemljama članicama Unije. Pandemijska će kriza, očekuje se, dramatično pogoršati gospodarsko – time i opće društveno, socijalno, političko, etc. – stanje u zemlji pa će najveći dio predizbornih obećanja svih stranaka odreda ostati na vrbi svirala. Sada tehničkom premijeru i šefu HDZ-a Andreju Plenkoviću to je – a ne bi priznao ni pred streljačkim vodom – glavni razlog za raspuštanje tzv. Visokog doma i provociranje parlamentarnih izbora cca pola godine prije isteka zadnjeg roka, 15. prosinca 2020. Pobijédimo sada, poslije što bude…

Pandemijska je kriza na više od dva mjeseca gotovo potpuno zaustavila gospodarski život u zemlji i, možda najbolnije za državu čak 20-postotno ovisnu o turističkom priljevu – ove predsezone/sezone/postsezone ostala bez najmanje deset milijardâ eura prihoda od stranih gostiju. Od cca 12 milijardâ turističkih eura na godinu, 11 milijardâ potroše samo strani gosti i tek milijardu domaći. Ove godine, zbog tzv. nove normalnosti i zaraze koja se vjerojatno samo malo pritajila„ pa će epidemiološka strogoća biti pričuvna inačica, ni domaći turisti neće u gomilama navaliti na plavi se Jadran talasa, gdje se u tzv. socijalističkomu mraku pretežno odmarala radnička klasa. Tim više – nemaju ni razloga navaliti – jer turističkim i inim  poduzetnicima ne pada na um sniziti cijene usluga, smještaja, prijevoza, dodatnih sadržaja, etc. Prema najcrnjim predviđanjima nekih ekonomskih analitičara, najesen će se Hrvatska suočiti s grubom istinom o cca pola milijuna nezaposlenih, pravom socijalnom bombom i tragičnom enigmom otkud platiti egzistencijalne posljedice pandemijske krize, održati kakav-takav ekonomski balans na samom rubu recesijske katastrofe. Neki pak najavljuju sasvim izvjestan već najesen – treći bankrot tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene.

Poduzetniku, ne radniku – zašto?

Ovih predizbornih vrućih dana svakojakog politikantskog prostakluka, laži i objeda bez pokrića, prezaposleni sada već tehnički ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović priznaje da se vlada „preračunala“ u travnju i svibnju, pa s 40 milijardâ kuna poticaja tzv. realnom sektoru pokušala spasiti cca 600.000 radnih mjesta u djelatnostima kojima je zbog pandemije virusa SARS-CoV-2 sasvim zabranjen rad ili drastično ograničen te su ostali bez prihoda i bili prisiljeni otpuštati radnike. Unatoč tomu što je država za svako to radno mjesto plaćala poduzetnicima po 4000 kuna mjesečno, ipak je blizu 30.000 radnika, mahom sezonaca u ugostiteljstvu, turizmu, građevini, etc. završilo na burzi rada. Na burzi rada je trenutno 158.000 nezaposlenih. Samo premijer Plenković znâ zašto taj novac – 4000 kuna po radniku na čekanju blažih epidemioloških mjera – nije izravno uplaćivan na račune radnika, kao u Njemačkoj i još nekim zemljama, a ne poslodavcu koji je mogao i jest u nekim slučajevima vrtio velike svote namjenskog novca – nenamjenski. Navodno je zato 10 milijuna kuna vraćeno u proračun.

U srpnju će se broj „abonenata“ na tih 4000 kuna smanjiti s 600.000 na 80.000-100.000 s tim da se odluke o broju donose iz mjeseca u mjesec. Kakva je sudbina 500.000 radnih mjesta iz „preračunane“ kvote? Nema šanse da će  gotovo već sasvim ukinuta epidemiološka strogoća i živost u gospodarskom sektoru tako brzo nadoknaditi enormne gubitke što se mjere desetcima milijardâ eura i prestrukturiranim poslovnim politikama. Po Aladrovićevim riječima, tehnička vlada i njegovo ministarstvo imaju te alate da do formiranja novih vlasti na osnovi izbornih rezultata reagiraju na sve promjene/poremećaje na području rada i (ne)zaposlenosti. Otkud novac, pitanje je nad pitanjima i vjerojatno na to još ne zna odgovoriti ni sada već tehnički državni blagajnik Zdravko Marić. Aladrović tvrdi da to „nije nepredviđeno“, pa će muljati nešto predizborno magnetično kako je tu i interventni, tzv. helikopterski novac EU-a iz pandemijske interventne kvote od kojih 750 milijardâ eura namijenjenih svima u Uniji, jer nema zemlje čija ekonomija i životni standard građana nisu više ili manje pandemijski ruinirani. I normalno je da HDZ-ova vlast mora predizborno činiti svakojake populističke vratolomije ne bi li se dodvorila biračima.

Kad govorimo o financijskom učinku potpore gospodarstvu u lipnju, koja će se iskoristiti u srpnju“, kazao je tehnički ministar Aladrović novinaru Nove TV Mislavu Bagi, „govorimo o svoti do 400 milijuna kuna. Za te se mjere neće dirati u državni proračun. Očekujemo nešto manje korisnika te pomoći jer se u svibnju počela otvarati ekonomija tako da ćemo iz internih rezervi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje moći isfinancirati tu mjeru. Ako se procijeni da se mora još pomoći gospodarstvu, pogotovo očuvati najkritičnije grane, bit će dodatci. Ne očekujem masovan dolazak nezaposlenih na burzu. Svaki dan pratimo što se događa na burzi rada. U sljedećem razdoblju ići ćemo i na skraćivanje radnog vremena što bi moglo biti zanimljivo poslodavcima budući da bi radnicima platili samo za pola radnog vremena koliko su odradili, a država bi im nadoknadila do pune plaće. Osobito u prerađivačkoj i prehrambenoj industriji.“

E sad, radiš četiri sata, a plate ti osam sati? Gdje toga ima? Nema ni u komunizmu iz najsvjetlijih marksističkih utopija, a bilo bi u Bijednoj Našoj koja ekonomski već desetljećima od prevratničko-ratnih 1990-ih gmiže na koljenima? Otkud novac za takvo što rodijačko-ortačkim kapitalizmom impregniranim HDZ-ovim predizbornim utopistima? „Novac za te mjere je predviđen programom Europske komisije“, obmanjuje Aladrović javnost. „Za Hrvatsku je predviđeno u ovom trenutku 400 milijuna eura. Taj novac bi Europska komisija trebala predstaviti idućeg tjedna i tada ćemo više znati o tomu. Taj novac je inače zamišljen kao zajam i brzina dobivanja tog novca će biti dovoljna da možemo utjecati na gospodarstvo. Kad je riječ o 100 milijuna eura koje Hrvatska još nije dobila iz EU-a, treba reći da smo predali svu dokumentaciju i zatražili i dodatnih 100 milijuna eura. Za tu mjeru ćemo iz Unijinih fondova iskoristiti oko 200 milijuna eura. Novac će doći vrlo brzo tako da neće biti problema likvidnosti.“

Da ta bajka nije iz usta mlađahnog hadezeovca iz zadnje rekonstrukcije vlade zbog korupcijski kompromitiranih ministara i da nije u predizborno doba kada se HDZ hvata i za najbeznadniju slamku spasa pred virovima i zdesna i slijeva, netko bi se još mogao nečemu i ponadati, ali ovako je – tragikomično. Nikakav europski novac Bijednoj Našoj niti je rezerviran niti u zemljama članicama Unije tzv. prve i druge brzine itko uopće doživljava spas hrvatskoga tzv. gospodarstva kao bilo kakav prioritet. To što je Plenković u ime europučana pregovarao i zaslužan je za izbor bivše njemačke ministrice obrane Ursule von der Leyen za čelnicu Europske komisije – i debelo se zamjerio ne samo Nizozemskoj i Francuskoj – nije nikakvo jamstvo za iole povlašteniji tretman u podjeli europskog novca. Von der Leyen se revanširala hrvatskom članu obitelji europučana time što je na jedno od osam potpredsjedničkih mjesta – istina, za izmišljen resor demokracije i demografije, sic transit – izabrala HDZ-ovu Dubravku Šuicu. Nastavnicu engleskog i njemačkog jezika, čiji engleski ismijavaju svi koji uistinu vladaju tim izričajem, opterećenu teškim imovinskim i inim kontroverzama. No, to je već druga, dugačka i za RH vrlo tragična priča.

Naravno da i tehnički premijer predizborno farba tunele samohvalom kako je, eto, baš on zaslužan za izbor Von der Leyen na tron „europske vlade“ i zahvaljujući baš njima dvoje, eto, te hrvatskom predsjedanju Unijom – prešućuje, krajnje nevidljivom i neproduktivnom – Bijedna Naša ima tu „čast“ da joj europski tzv. helikopterski novac, je li, pada s neba u neograničenim količinama!? Samo treba u neko doba noći zvrcnuti: „Hej, Ursula, čuj, trebam toliko i toliko eurića do tada i tada! Može?“ A s druge strane „žice“ umilan glas: „Ma kako ne, Andrej, za tebe i Hrvatsku sve! Evo i 100 milijuna eurića pride! Nek’ ti se nađe, znam s kim imaš posla!“ U Banskim se dvorima, s predizborno jakim razlogom, bagatelizira gruba činjenica kako se Austrija, Nizozemska, Danska, Švedska i još neke što u blagajnu EU-a uplaćuju više no što iz nje dobivaju oštro protive podjeli zajedničkih pandemijskih eura dijelu siromašnih zemalja, pa i RH.

Država financirala likvidnost

Potpredsjednik SDP-a i bivši ministar financija u koalicijskoj vladi Zorana Milanovića (2012.-2015.) Boris Lalovac kazao je televiziji N1 Hrvatska u vezi s europskim milijunima/milijardama eura Bijednoj Našoj da „Andrej Plenković ima svoju perspektivu, ali ta je utakmica daleko od dobivene. U Europi se vode brojne bitke. Tko će mu samo tako dati novac!? Bio je problem i s euroobveznicama. Austrijanci su već stavili ogradu. Još je puno utakmica ispred nas. Nema helikopterskog novca. Samo jedan dan zatvorenoga gospodarstva košta Hrvatsku milijardu kuna, a ovo što je dosad plaćeno došlo je kroz mirovinske fondove, taj dio novca koji je oslobodio HNB. Pogledajte koliko su malo povukli iz EU-a za projekte i nisu koristili za plaće. Možda će dobiti naknadno, ali prvi dio likvidnosti je financirala sama država.“

Sada već tehnički ministar financija Zdravko Marić tvrdi da će „Hrvatska učiniti sve da zemlje poput Austrije ne stanu na put 10 milijardâ eura namijenjenih našoj zemlji“. I on je predizborno jako euforičan kad se radi o „velikom novcu iz EU-a koji čeka Hrvatsku“. Ma što čeka, samo što nije tu i nikakva Austrija, Nizozemska i takve europske tvrdice kojima nije do načela solidarnosti i uzajamnosti neće stati na put Bijednoj Našoj. A RH godišnje plaća Uniji 3,5 milijardâ kuna ili cca pola milijarde eura članarine (jedan posto BDP-a), a uskoro će sedam milijardâ kuna ili milijardu eura (dva posto BDP-a). Je li vjerovati Plenkoviću kada tvrdi da RH povlači iz EU-a više novca no što uplaćuje, pa joj se članstvo itekako isplati i onda to argumentira podatcima o postotcima/vrijednosti ugovorenih projekata što ne daje cjelovit uvid u (ne)uspješnost državne politike u tom području? U razdoblju od 1. srpnja 2013. do 1. travnja 2019. uplaćeno je u europski proračun 19,7 milijardâ kuna, a iz njega je u RH stigla 34,1 milijarde što bi značilo da je država u plusu 14,4 milijarde ili 1,9 milijardâ eura. Plenković i njegove uzdanice likuju, puna šaka brade! Vidite kako je dobro biti u EU i samo će na nekoliko puta ponovljeno novinarsko pitanje sebi u bradu pak priznati kako je više od 80 posto ukupnih investicija ovisno upravo o europskom novcu. Domaća ulaganja? Domaća dodana vrijednost?

Što bi bilo da, recimo, ni nakon desetak godina sramotne čekaonice RH nije 1. srpnja 2013. napokon postala 28. članicom te zajednice? Vrag će znati što bi bilo kad bi i ako bi bilo. Tek, prvaci pobjedničkog tzv. light HDZ-a s nedavnih unutarstranačkih izbora ne bi tako olako razglabali o razlozima zašto je Bijedna Naša – npr. za gotovo pet godina HDZ-ove vlasti – i dalje zadnja u Uniji po isplatama iz europskog proračuna što 1,9 milijardâ eura plusa ne čini nikakvim postignućem za ponos i diku uoči bilo kojih domaćih izbora. Naime, Hrvatskoj je u financijskom razdoblju 2014.-2020. stavljeno na raspolaganje 10,7 milijardâ eura, a iskorišteno je cca 2,3 milijarde ili tek 21 posto. Europski je prosjek 30 posto. Tko je kriv što je Bijedna Naša – europska fenjerašica? Kako se u tom svjetlu čine Plenković-Marićevi hvalospjevi uspjesima, je li, „najuspješnije dosad vlade Andreja Plenkovića i HDZ-a“? Koja ekipa juriša na novi mandat u Banskim dvorima i na novu tzv. stabilnu saborsku većinu baš obećanjem kako će u sljedeće četiri godine razvojno podići RH istim reformama što su ih najavili u prethodnom programu „vjerodostojno“. Previše ofucano i licemjerno? Itekako.

No, pali u dijelu biračkog tijela u pasivnim krajevima što se hvali da će „glasati za HDZ bio na listi i sâm magarac“ njuškom i ušima. Takvima baš ništa ne znači uhićenje i istražno pritvaranje bivše gradonačelnice Knina Josipe Rimac i šake HDZ-ove sitneži u aferi vjetroelektrane niti ih može fascinirati „veliki uspjeh vlade Andreja Plenkovića“ u suzbijanju epidemije virusa SARS-CoV-2 ili Plenkovićeva polit-svjetonazorska „ljubav“ s Ursulom von der Leyen zbog koje će Bijedna Naša inkasirati velike svote tzv. helikopterskog novca za ozdravljenje nepostojećeg, manje-više, hrvatskoga gospodarstva. Takvi izađu i glasaju. Hercegovci s dvojnim državljanstvom stoje pred biralištima od praskozorja, i to u četveroredima. Znaju zašto moraju izaći i zašto mora HDZ dobiti izbore u 11. izbornoj jedinici totalitarnom izlaznošću od 147 posto! Sic transit. Da nije tako, vraga bi Andrej Plenković javnim milijunima hrvatskih poreznih obveznika pokrivao netransparentne dugove mostarske bolnice, npr.

„Hrvatska će učiniti sve što može (birokratska beznačajnica za – neće učiniti ništa, op. a.) da zemlje poput Austrije (je li, Nizozemska, Danska, Švedska, etc., op. a.), koja se protivi prijedlogu Europske komisije o fondu od 750 milijardâ eura za oporavak gospodarstva zemalja pogođenih pandemijom, ne stanu na put prema deset milijardâ eura što su namijenjene Hrvatskoj. Kad je riječ o proračunskoj ovisnosti o turizmu, u lipnju očekujemo izlazak na međunarodno tržište. Kamatne stope su nešto veće od dva posto, a na domaćem niže od jedan posto. Ono što je važno jest da u lipnju imamo čitav niz stvari za platiti. Krenut ćemo na početku mjeseca od mirovina, a nakon toga mogu najaviti da 12. lipnja počinje povrat poreza na dohodak. Novac za sve to već je uračunan u proračunu, kao i novac za zaduživanje. Planirano je još i prije rebalansa jer imamo dospijeće međunarodne obveznice 10. Srpnja u iznosu od 1,250 milijardâ dolara. Kamata je na tu obveznicu prije deset godina bila 6,5 posto, a sada ćemo ju refinancirati s kamatom cca dva posto.“

Zdravko Marić – doduše, ima neke repove iz rada u bivšem Agrokoru i uspio je preživjeti žestoke oporbene inicijative za smjenom – najčvršća je karika Plenkovićeve vlade i dokazano umješan državni blagajnik, pa ga je Plenković razložno stavio za nositelja HDZ-ove liste u V. izbornoj jedinici i sigurno će dobiti povjerenje birača za prolaz u tzv. Visoki dom. Kasnije je ključno hoće li HDZ ili SDP biti relativni izborni pobjednik te tko će i kako sastaviti kadrovsku križaljku na vrhu vlasti. No, rekosmo, ključna bitka za relativnog izbornog pobjednika vodit će se u Zagrebu. Apsolutni parlamentarni pobjednik, kadar samostalno vladati, moguć je koliko i premijera „Hrvatskog Fausta“ Slobodana Šnajdera u središnjem, zagrebačkom HNK-u, sa Zlatkom Hasanbegovićem i Miroslavom Škorom u počasnoj loži. Pretežno intelektualni Zagreb, ali i onaj tzv. srednjoslojni dođoškog profila – pravih purgera već odavno nema! – mogao bi presuditi družbi koja je nasanjkala građane teško postradale u razornom potresu 22. ožujka 2020. (magnitude 5,5 stupnjeva po Richteru) jer obnova još nije počela, a poseban zakon o obnovi Zagreba gurnut je za jesen.

Damoklov mač – obnova Zagreba

Koja će vlada tada stolovati u Banskim dvorima? Hoće li ili neće donijeti zakon o čijem se sadržaju nisu mogli složiti premijer Andrej Plenković, HNS-ov potpredsjednik vlade i ministar graditeljstva Predrag Štromar te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić? Budući da je obnova odokativno procijenjena na 42 milijarde kuna i kako će trajati desetljećima – vlada RH je neodgovorno propustila tražiti makar dio tog novca u Bruxellesu i upregnuti u taj krucijalan hrvatski interes Plenkovićevu prijateljicu iz EPP-a Ursulu von der Leyen – sve je zapelo na tomu tko će upravljati novcem za obnovu: država ili Grad Zagreb. To nitko neće priznati, ali iskustva u tom smislu su vrlo loša. A tu sitnicu – upravljanje novcem za obnovu – red je, je li, zapisati u zakon, pa… Nema veze što za tri-četiri mjeseca dolaze hladne jesenje kiše, hladnoća i magla, zima i studen, a deseci tisuća ljudi u samom središtu Zagreba i istočnoj okolici nema krov nad glavom? Dok su se Bandić i Štromar svađali i osporavali jedan drugog, obnova je bila na čekanju, postradali čak nisu smjeli sami ništa popravljati, jer se čekalo statičare, trčalo za kojekakvim papirima i dozvolama, a cijele najugroženije obitelji smještalo u Studentski dom „Cvjetno naselje“ u sobičke od par kvadrata… Banke – a odreda su sve kćeri stranih majki – inertno i dalje još stoje sa strane i ne odobravaju povoljnije zajmove. Obnova Zagreba je Damoklov mač nad političkim glavama.

Milan Bandic – Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Država i Grad Zagreb mogli su i usred epidemiološke strogoće pokrenuti svojevrstan tzv. new deal, javne radove u obnovi stradale metropole, pa organizirati investitore, privući novac, angažirati namjenske fondove EU-a, zaposliti ljude koji su zbog epidemije otpuštani s posla, etc. Više od dva mjeseca ništa. Doduše, Bandićevi privatni poduzetnici nešto su pak čačkali po krovovima i kupili šutu s nogostupa, sukobljavali se ljudima iz oštećenih stanova, a politika se iz Grada i države bavila politikom na taj način da se pandemijska kriza zlorabila u svrhu predizborne promidžbe HDZ-a kako bi sada, eto, Plenković mogao zasluge pripisati isključivo sebi i svojoj stranci te ih isticati kao adut koji jamči izbornu pobjedu. Taj nesretni zakon o obnovi Zagreba, je li, nije se mogao donijeti ni dva mjeseca prije no što je raspušten Deveti saziv parlamenta, a tzv. lex Agrokor brzinski je donesen za par dana eda bi mala skupina domaćih i stranih „spasitelja bankrotiranog koncerna“, Plenkovićevih i prijatelja vladine potpredsjednice i ministrice gospodarstva Martine Dalić zgrnula u privatne džepove stotine milijuna i eura i kuna.

Ta nevjerojatna muljaža u/zbog/oko potresom razorenog Zagreba mora se u izbornoj hrvatskoj metropoli gadno osvetiti i Andreju Plenkoviću i Milanu Bandiću. O HNS-u i Predragu Štromaru, novom predsjedniku te kritično kompromitirane stranke suradnjom s HDZ-ovom – kako ju je nazivao bivši stranački šef Ivan Vrdoljak – „Titanik vladom“ da se i ne govori. Em se HNS kukavički prodao HDZ-u, a birači su mu dali glasove za koaliciju sa SDP-om, em je iznevjerio na povjerenoj mu izradi zakona o obnovi Zagreba i, pogotovo, na kurikularnoj reformi školstva plus lošem vođenju tog sustava u dva najkritičnija mjeseca pandemijske krize u RH. Kako će se Plenković kao nositelj HDZ-ove liste provesti u I. izbornoj jedinici, koja obuhvaća zagrebačko središte, najviše stradalo u potresu, gdje će ga čekati i prvaci svih drugih važnijih opcija? Kao bos po trnju i zalog nečasne suradnje s Bandićem? Čovjekom s valjda najviše optužnica za korupciju, nepotizam, klijentelizam i sva moguća zla u 20 godina rodijačko-ortačkog upravljanja Zagrebom, s gotovo 10 milijardâ kuna javnog novca, koliko i sve jedinice lokalne/regionalne samouprave u RH zajedno?

Ako to može biti neka poučna paralela, Kolinda Grabar-Kitarović je pala u drugomu krugu predsjedničkih izbora upravo zato što se izblamirala koketiranjem s Milanom Bandićem. Maloumno do te mjere da je inatljivo „našemu Milanu“ (kako mu je svojedobno tepao Radio Sljeme, sic transit) donijela u restoran rođendansku na kojoj se kočio državni grb, pjevala s njim i poručila javnosti da će mu nositi kolaće i u zatvor bude li osuđen zbog niza navodno kriminalnmih djela. I ode drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje pa upravo da je hodala na svojim umjetnim trepavicama! Ode. Plenković nije ništa naučio iz toga?

A kako će se Bandić provesti zbog toga što je svojim tzv. žetončićima držao „Titanik vladi“ i Plenkoviću glave iznad vode, i zato što se osobnim negativnim odnosom prema Zagrebu i Zagrepčanima gadno zamjerio svima s makar dva zrna soli u glavi? U 20 godina i šest mandata, Bandić nije riješio Zagrepčanima ključne probleme – npr. promet i zbrinjavanje otpada – nego se bavio skupim, a ćoravim poslovima: neprepoznatljivim spomenikom Franji Tuđmanu, fontanama, seljakanjem golemog raspela s Hipodroma na Savski nasip, devastiranjem Cvjetnog trga, nepotizmom i klijentelizmom, uzimanjem stranih kredita za mutne potrebe, etc. Ako su Zagrepčani nezadovoljni svojom gradskom vlašću, a jesu, to bi se moglo na izborima preliti na Plenkovića i HDZ i eto belaja za šefa „najuspješnije hrvatske vlade dosad“. Ma što dosad, u povijesti. Nije čudno da će SDP-ova tzv. Restart koalicija predizborno udariti upravo u tu najslabiju točku: derati iz sve snage i združene političke pameti po Plenkoviću i HDZ-u zbog zanemarene obnove Zagreba i promiskuitetnog deala s Bandićem.

„HDZ ionako nikada nije dobivao izbore u Zagrebu, a tek sada potpuno na to može zaboraviti“, objavljuje jedan portal mišljenje bliskog suradnika šefa SDP-a Davora Bernardića. „Ne radi se tu samo o nama. Na Zagreb jurišaju i Most i Škoro sa svojim ljudima tako da zapravo Plenković nema od kuda vući glasove ni sa desnice ni iz centra.“ Ima li onda smisla držati ili barem pretpostaviti izvan svake sumnje da će Zagreb biti lakmus-papir skorašnjih parlamentarnih izbora u Bijednoj Našoj? Itekako. Ako je suditi po Plenkovićevom odabiru nositelja HDZ-ovih listâ u 11 izbornih jedinica, nema iznenađenja u odnosu na proklamirana postignuća „najuspješnije vlade dosad u RH“. Osim Marića u V. i sebi pridržane I. izborne jedinice, Gordanu Jandrokoviću je udijelio II., Žarku Tušeku III., Ivanu Anušiću IV., Davoru Božinoviću VI., Tomi Medvedu VII., Olegu Butkoviću VIII., Ivanu Malenici IX., Viliju Berošu X. i Zdravki Bušić XI. S tom vojskom, plus neki isluženi (npr. Marijana Petir) i otpisani likovi iz drugih „svjetonazorski  i programski srodnih“ (sic transit), zapravo uhljebničkih političkih opcija – koje samo preferencijalni glasovi mogu vratiti u politički život na unosnim  državnim apanažama – Andrej Plenković juriša na relativnu pobjedu.

Recesija je već počela

Bivši šef gubitničkog stožera Kolinde Grabar-Kitarović, Ivan Anušić, te kompromitirani policijski ministar zbog nasilja na izbjeglicama/migrantima Davor Božinović imaju se suprotstaviti u Slavoniji domovinskopokretnim janjičarima Miroslava Škore i SDP-ovim resetirerima plus veteransko pojačanje Tome Medveda radi animiranja tzv. braniteljske/stradalničke populacije kontra Ivanu Penavi na području Vukovara i okolice. Jači adut je i uspješan HDZ-ov borac protiv epidemije bolesti SARS-CoV-2 Vili Beroš koji je u najkritičnije vrijeme zamijenio dozlaboga lošeg Milana Kujundžića, valjda i najlošijeg ministra zdravstva od tzv. samostalnosti RH. Berošu je izborna zadaća poraziti HDZ-ove konkurente u Dalmaciji. Nadnevak 5. Srpnja 2020. pokazat će čija mati crnu vunu prede.

Međutim, tko god i kako god pobijedi i uspije formirati vlast, tzv. stabilnu saborsku većinu, bit će u sranju kakvo se sada još ne dâ ni zamisliti. I ne samo/isključivo zbog Pascalovog zakona primijenjenog na ekonomiju već i zbog dugotrajnoga unutarnjeg ekonomskog nereda. Ravnateljica uglednog Ekonomskog instituta u Zagrebu Maruška Vizek kazala je u „Newsroomu“ televizije N1 Hrvatska da je zemlja – prema metodologiji i izračunima Ekonomskog instituta – uvjerljivo zakoračila u recesiju. „Mi ekonomisti uvijek više volimo gledati tromjesečne stope, nego godišnje, jer su desezonirane“, tvrdi Vizek. „Ako tako gledamo, pad iznosi 1,2 posto i mi smo tehnički od prvog tromjesečja u recesiji. Bez obzira na to koju metodologiju upotrijebili, činjenica je da smo jako usporili u četvrtom kvartalu prošle i prvom ove godine te da je recesija pred vratima. U ekonomskom smislu, najgore je tek pred nama. Možemo biti sretni i zadovoljni bude li jednoznamenkasti pad.

Sada je nezgodna okolnost kako će tehnička vlada osigurati ovu ogromnu količinu novca. Očekivala sam detaljan plan financiranja, koliko novca imamo do kraja godine pa onda mjere. Mi smo išli obrnuto. Uz financijsku, postoji i politička nesigurnost jer ulazimo u izbore i ne znamo koliko će trebati da se formira nova vlada. Što se tiče europskog novca, tu svi pričamo u kondicionalu, a ne u futuru. Ne znamo ni kako EU misli to financirati, a čuli smo i odiozne teze o vlastitom prihodu EU-a što znači gubitak fiskalne neovisnosti.“

The post Zagreb, izborni lakmus-papir appeared first on Tacno.net.

Hrvatski parlamentarni izbori 5. srpnja – bez obzira komu se posreći relativna pobjeda i sklepa traljavu tzv. stabilnu saborsku većinu – opet biti samo održavanje na aparatima opako lošeg stanja u politici i društvu, zemlje u razvojnom i moralnom slobodnom padu. „Nakon što nam je koronavirus ogolio stvarnost, na kratko vratio u fokus znanje, kompetenciju, odgovornost, brigu za drugoga, solidarnost, povratak bi mogao biti bolan“, zapisao je kolumnist Goran Božičević. „Najavljeni parlamentarni izbori nisu radi promjene, nimalo. Oni su da zacementiraju stanje, desno ili jako desno, nisko ili još niže, nijanse su koje su nam ostavljene da se glođemo oko njih. Možemo li drugačije, pametno, s imenom i prezimenom preuzeti odgovornost, bez skrivanja iza nedodirljivih mitova?“ Ne možemo s istima tim dokazano nesposobnim stranačkim uzdanicama što se desetljećima vrte na/pri vlasti i uvijek iznova na prolaznim pozicijama izbornih listâ. Bili oni s jedne, druge ili koje već strane političke arene, svjetonazorski gore ili dolje, ovakvi ili onakvi, a jalov su trag ostavili iza sebe. Ti naprosto nisu zreli za vladati državom „drugačije, pametno, s imenom i prezimenom“…

Marijan Vogrinec

Jedan dnevnik je ovih vrućih predizbornih dana objavio pobjednički nasmijanu fotografiju petero čelnika tzv. Restart koalicije: ispred SDP-ovog crvenog panoa u piramidu ispruženih lijevih ruku, poredanih slijeva nadesno: Goran Aleksić (Snaga), Anka Mrak-Taritaš (Glas), Krešo Beljak (HSS), Silvano Hrelja (HSU) te Davor Bernardić (SDP), rastom i politički najviši na vrhu piramide. Kažu, slika govori više od tisuću riječi. Nema veze što fotografija nije uključila i kasnije pridošle koalicijske partnere Borisa Miletića (IDS) i Darija Vasilića (PGS), restarterska je simbolika značenjski je i političkom težinom istovjetna istovrsnoj HDZ-ovoj (pred)izbornoj piramidi koja će stranka navodno sama na parlamentarne izbore. Impregnirana, doduše, nekim tzv. neovisnim kandidatima na listama (Marijana Petir, izbačena iz HSS-a i gubitnica na prošlim europarlamentarnim izborima). Rečenih pet političara i njihovi pandani u HDZ-u s trgovačkim partnerima godinama su poznati javnosti kao ti što su, je li, „preuzeli odgovornost“ (sic transit) na najvišim političkim/državnim čukama te listama najbolje plaćenih u RH i koje će – bez obzir na jalova postignuća i državu u razvojnom i moralnom slobodnom padu – javnost postizborno opet gledati/slušati kao državne vođe i političke mesije. Htjeli – ne htjeli.

Ironija sudbine? Ne, politička patologija demokratski nezrelog sustava i dijelom biračke neodgovornosti koji sinergijski omogućuju politički duopol s dugoročno kancerogenim posljedicama po opće dobro. U nedjeljnom formatu „Točke na tjedan“ televizije N1 Hrvatska, urednica Nataša Božić je sučelila dvojicu SDP-ovih i HDZ-ovih uzdanica bez kojih se „ne može“ ni na srpanjskim izborima, Rajka Ostojića i Branka Bačića – desetljećima „nezamjenjivih“ (sic transit) političara, sa stanovitim količinama putra na glavi – gdje će se Bačiću samohvalno omaknuti kako je „već 30 godina u politici“… bla, bla, bla… imun/alergičan na sukob interesa, etc. Čime je to zadužio porezne obveznike koji su mu pustim milijunima (visoka plaća i skupe povlastice što uz nju idu u političkom tzv. mainstreamu) honorirali „preuzetu odgovornost“ (sic transit) za koju se u hrvatskom surogatu demokracije ne odgovara čak niti na biralištima? Zadužio je na vlas istim čime i kolega mu Furio Radin koji se jednako nekritički diči kako u tzv. Visokom domu zastupa talijansku narodnu manjinu još od 1992. godine. Nijedan drugi Talijan nije sposoban barem koliko Furio Radina!?

A ruku u vatru, evo Radina i u Desetom sazivu Hrvatskog sabora i onda u vladajućoj koaliciji, ma koja/čija bila. I Milorada Pupovca kao jednoga od trojice manjinskih Srba sa zajamčenim mandatima na manjinskoj listi, i neizostavno opet Veljka Kajtazija kao „jedinog“ hrvatskog Roma zrelog biti saborskim zastupnikom (čak 12 narodnih manjina, sic transit), eto, već u četvrtomu mandatu. Kajtazi je prvi predao izbornu listu, s osobnom malenkošću na prvom/prolaznomu mjestu. Samo Romi i, je li, desetak inih manjina ne znaju čime ih je taj bivši oficir bivše JNA zadužio u prva tri mandata eda bi zaslužio njihovo povjerenje i u – četvrtomu. I ostalih će pet predstavnika „jačih“ narodnih manjina koje imaju svoje zastupnike u tzv. Visokom domu s Radinom, Kajtazijem i Pupovcem među vladajuće, ma koji i ma kakvi bili.

Aristotelov silogizam

Branko Bačić i Furio Radin simbol su jalove/besperspektivne prakse – itekako poznate iz povijesnih monarhija gdje se kruna prenosi s koljena na koljeno, tzv.komunističkog mraka i režima tipa Bjelorusije, Sjeverne Koreje, etc. – koja se praksa svodi na onu ista meta, isto odstojanje, isti promašaji. Logički je nemoguće – znao je i stari peripatetičar Aristotel kad je prije 2500 godina sastavljao svoj Organon – da C ne bude jednako A i B, ako je A jednako B. Pa će biti, je li, da ni isti političari što se godinama i desetljećima izbornom alkemijom u sustavu političkog duopola (HDZ-SDP, plus tzv. koalicijski partneri) vrte na ili oko „preuzete odgovornosti“ (sic transit) i nisu znali/željeli/smjeli makar zaustaviti demokratski/razvojni slobodni pad/propadanje države odjednom sve to znaju/žele/smiju baš u novomu mandatu. Zašto to dosad nisu učinili? Tko im je branio?

Dvije rejtinški i politički najjače personalne piramide, ali i piramidice svih drugih opcija i osobito Domovinskog pokreta Miroslava Škore – zapravo tzv. trećeputna i nešto tvrđa inačica HDZ-ove radikalnije unutarstranačke struje – što apliciraju na stanovit broj zastupničkih mjesta u novom sazivu Hrvatskog sabora, složene su po navlas istom kriteriju. Najvidljivija imena naprijed, na prolazna ili mjesta najizglednija za doći na unosne državne apanaže za politički/upravljački samo formalno odgovoran posao budući da se ni za dokazanu neodgovornost ne snose ozbiljne posljedice. Zato je politika u RH pretvorena u profesiju te postala dokazano najpoželjniji i najunosniji posao u odnosu na uložen intelektualni, moralni i materijalni kapital, na školsku spremu, elementaran kućni odgoj… Na listama visoko kotiraju i likovi drastično kompromitiranih polit-ideoloških CV-a, neki što su pravosudnom „omaškom“ izbjegli kaznu ili ofrlje okajali ratni zločin što mu dođe na isto, koji su izvjesno vrijeme odležali u zatvoru zbog nedjela kakva u zrelim demokracijama počinitelja definitivno isključuju iz politike.

Ista meta, isto odstojanje, dugoročno iste loše posljedice za tzv. narod i državu. Društveni i politički sustav Bijedne Naše tako su dizajnirani da ni jedni izbori dosad i jamačno neko vrijeme ubuduće nisu radi promjena i općeg boljitka, nego zbog formalnog udovoljavanja demokratskoj formi te zadržavanja personalnog statusa quo na utjecajnim mjestima financijske i političke moći. Htjeli to birači ili ne htjeli, nitko ih ne pita niti ikoga uopće zanima što bi htjeli. Tragedija je takvog društva da će i nakon izbora opet dobiti iste likove koji su se i dosad motali u političkom/upravljačkom tzv. mainstreamu zemlje. Vođe stranačkih opcija odreda su nositelji lista sa samopridržanim pravom najvećeg stupnja prolaznosti u parlament, a iza njih se poslaguju naniže – isključivo voljom i odabirom vođa – uzdanice od najvećeg povjerenja, odnosno tzv. koalicijski partneri i tzv. neovisni za koje stranački/koalicijski šef procjeni da su najbolja ješka na biralištima. A to i ne mora biti inteligentna procjena ni tih što sastavljaju izbornu listu niti aspiranata koji su si na ovaj ili onaj način kupili mjesto na listi.

Da se po tom kriteriju nisu na prošlim izborima našli na HDZ-ovoj listi radikalni tzv. desničari Zlatko Hasanbegović, Hrvoje Zekanović i Bruna Esih, ta zazorna trojka – od koje dvojka uopće ne odrađuje raspravama cca 16.000 kuna  saborske plaće, sic transit – nikad ne bi ni prekoračila prag tzv. Visokog doma. Igrokaz pak s propalom političarkom Marijanom Petir, isključenom iz HSS-a koji subverzijom protiv predsjednika Kreše Beljaka nije uspjela preoteti, zoran je primjer trgovine interesima. Petir na prošlim europarlamentarnim izborima nije željela na HDZ-ovu listu pod uvjetom da se učlani u tu stranku, cijeneći da je osobno dovoljno politički jaka za osvojiti drugi euromandat, međutim, precijenila je svoju vrijednost u biračkom tijelu. S 45.000 glasova nije prošla. Andrej Plenković više ne inzistira na učlanjenju Petir u HDZ, ali računa da mu njezin potencijalni miraz od 45.000 europarlamentarnih glasova može koristiti 5. srpnja na parlamentarnim. A Marijana Petir nema ništa protiv da glumata političku neovisnost, diže ruku za HDZ i uživa blagodati tzv. manistreama koji je, procjenjuje, izgledniji s HDZ-om no s Domovinskim pokretom Miroslava Škore koji joj nije ponudio prolazno mjesto na listi te se razišla s njim.

Davor Bernardić na mukama

E sad, uopće nije nemoguće da će se hrvatska javnost opet „usrećiti“ tom dozlaboga birokratski dosadnom plavušom koja u vatrogasnoj odori, evo, neki dan jedina u prvom redu kleči za vatrogasnog hodočašća u Mariji Bistrici, pognute glave moli i silno želi biti netko i nešto u politici. Što zapravo nikad nije bila niti je ostavila iole vrjednijeg traga ni na jednoj od silnih „preuzetih odgovornosti“ u politici i upravljanju zemljom. Među tom družinom nedvojbeno će politički/upravljački pametovati opet za ili pri državnom kormilu HDZ-ovi kapitalci „vitez Groba jeruzalemskog“ (sic transit) Željko Reiner, unutarstranački kameleon Gordan Jandroković nadimaka Njonjo i Pudlica, pa rečeni već Branko Bačić nadimkom Crna Torba Sanaderova… Bit će tu dakako i Andrej Plenković nadimkom Anemični (zbog navodne je anemije izbjegao služenje vojnog roka) i cijeli niz tih što svaki dan defiliraju javnim prostorom/medijima poput Olega Butkovića, Tomislava Ćorića, Tome Medveda, Vilija Beroša, politički neprepoznatljive/anonimne povratnice iz kanadske emigracije Zdravke Bušić (sestre međunarodnog teroriste Zvonka Bušića-Taika što se 2013. godine ubio u Rovanjskoj, razočaran taštinama vođa marginalne tzv. desnice izvan HDZ-a), etc.

Ti i takvi će – na užas većine građana Bijedne Naše koji apstiniraju na izborima ili glasaju za druge politike – nastaviti prosipati „nacionalne mudrosti“ od kojih se i prosječno pametnima diže kosa na glavi. Nisu znali zaustaviti slobodni pad zemlje i poboljšati sugrađanima životni standard, a besramno se opet nude građanima za direktore i poslovođe, obećavajući isto što su i prije četiri godine te – bez objašnjenja – nisu ostvarili. Zašto bi im se sada vjerovalo da će ista obećanja ostvariti u sljedećemu mandatu? Ili pak tima u protivničkom tzv. lijevo-liberalnom taboru aspiranata na državnu vlast – uključivo izvjestan broj bivših ministara – koji su također prokockali svojih pet minuta za upisati se u zlatnu knjigu zaslužnika za uvesti zemlju u društvo demokratski, gospodarski, moralno, etc. uzornih država, a svojim građanima omogućiti život dostojan čovjeka u uljuđenoj zajednici. Prema nekim insajderskim izvorima, šef SDP-a tzv. Restart koalicije Davor Bernardić na mukama je zato što teško odolijeva željama/ambicijama/zahtjevima (naj)vidljivijih restartera koji se žele ukrcati u vlak na kolosijeku prema Markovom trgu.

Bernardića je bilo za vidjeti i čuti u Devetom saborskom sazivu, a bit će ga i u Desetom, ali još se ne zna u kojoj ulozi. Čak i ostane li SDP u oporbi, Bernardiću je osigurano jedno od jamačno blizu 50 ili i koje više restarterskih mjesta u Hrvatskom saboru. Najvjerojatnije opet i Sabini Glasovac, Arsenu Bauku, Gordanu Marasu, Franku Vidoviću, Domagoju Hajdukoviću, etc.

Budući da je Biljani Borzan, zaslužnoj SDP-ovoj europarlamentarki već u drugom mandatu sasvim udobno i neusporedivo unosnije u Bruxellesu no u domaćoj politici, Davor Bernardić ju nikako nije uspio privoljeti za nositeljicu restarterske liste u IV. izbornoj jedinici gdje će se, kao i u V., voditi najčešće bitke između HDZ-a i Domovinskog pokreta Miroslava Škore. SDP tu mora imati jaka politička imena, respektabilna u javnosti kako bi tzv. desničarima uzeo što veći dio izbornog kolača. Nema boljeg kandidata od Biljane Borzan, ali ona oneće pa neće. Zna zašto sada još neće. Stoga je Bernardiću ostao slabiji od Borzan u IV. jedinici Domagoj Hajduković, a u V. pak vukovarska braniteljska legenda Predrag Matić-Fred koji će odmjeriti snage s HDZ-ovim Tomom Medvedom i Škorinim prebjegom iz HDZ-a i unutarstranačkim luzerom Ivanom Penavom. HSS i HSU su dobili po dva prolazna mjesta, pa će u saborskoj areni opet biti vidljivi Krešo Beljak i Silvano Hrelja, ali i Goran Aleksić (Snaga).

Novi će jamačno biti sposobna SDP-ova sisačka gradonačelnica Kristina Ikić-Baniček, pa krapinsko-zagorski župan Željko Kolar i još nekolicina tih što su u unutarstranačkim frakcionašenjima Bernardiću čuvali leđa. Sada su izborne liste prava prilika da im zahvali. To će i učiniti. Što također nije neuobičajena praksa u svim političkim opcijama svih prišlih godina. Anka Mrak-Taritaš (Glas) je, međutim, pravila Bernardiću stanovite probleme budući da je inzistirala na prolazno mjesto na listi u I. izbornoj jedinici za središte Zagreba, gdje se željela testirati za lokalne izbore dogodine kao izgledna kandidatkinja koja kani opet jurišati na mjesto gradonačelnice hrvatske metropole i napokon svrgnuti Milana Bandića. Šef tzv. Restart koalicije želi ju vidjeti na prolaznomu mjestu u II. izbornoj jedinici, pa… U VIII. izbornoj jedinici (Istra, gdje dominira IDS) – promašio „ceo fudbal“, je li – uzeo si je nepoznatog Erika Fabijanića za nositelja liste umjesto jačeg i neusporedivo sposobnijeg Peđu Grbina, koji se mora naći na listi i opet ima siguran prolaz u saborske klupe. Oštra je jezika i bistra uma, pa nije zgorega da i dalje brani crvene SDP-ove boje. Nitko se više ne sjeća niti će se sjećati kako su ga politički „neprijatelji“ pripitog snimili u istarskom kafiću kako pjeva – ustaške pjesme?

Bolan povratak

Taj kaleidoskop poznatih likova u suštini ne mijenja, nego cementira opći dojam (pred)izborna tipa: ista meta (vlast i moć), isto odstojanje (izborna obećanja), iste posljedice (upravljačka/politička impotencija). Isti ljudi na istim unosnim državnim apanažama po istom obrascu kako je Partija u tzv. socijalistikomu mraku rotirala svoje kadrove od povjerenja: mandat u Savezu socijalističke omladine, pa mandat u Savezu komunista, mandat u Savezu sindikata, mandat u Socijalističkom savezu, mandat-dva pak po organizacijskoj vertikali od lokalne zajednice do Federacije i eto lijepe mirovine. I komu se prohtije, umirovljeničkog angažmana u kojekakvim savezima, udrugama, društvima, etc. Prvaci tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nisu se željeli i neće se odreći te udobne tradicije u se, na se i poda se. Pa bila komunistička, socijalistička, kapitalistička, (ne)hrvatska ili kakva već, važno je da „nama koristi“. Uvijek isti ljudi za istim kormilom pa dok ide – ide. HDZ-u i SDP-u očito ide već 30 godina – HDZ 23, SDP sedam godina na vlasti – a tzv. trećeputašima ne ide pa ne ide ni kada privremeno zabljesnu na izborima (Laburisti, ORaH, Most, sada možda Domovinski pokret Miroslava Škore…), i to je to.

Neki tzv. desni i desniji od desnih medija/političara tvrde kako će HDZ-u i Plenkoviću – koji je već izgubio europarlamentarne i predsjedničke izbore – na srpanjskima presuditi nevjerojatne korupcijske afere u vladi i samom vrhu stranke te gurnuta pod tepih obnova Zagreba i okolice postradalih u razornom potresu 22. ožujka 2020. Jest da je tu debelo kompromitirana denver plava ZNA SE opcija, ali dobro organizirana uhljebnička vojska itekako dobro znâ zašto mora disciplinirano izaći na birališta i zaokružiti koga ima zaokružiti kako HDZ ne bi zglajzao i povukao ih u sranje. Oni, je li, iz nekih zaselaka u Dalmatinskoj zagori što piju pivo pod murvom usred ljetne omare ponosno zbore u novinarski mikrofon kako će glasati za HDZ upravo da su sami tovari na listi. Ili oni što u Hercegovini (BiH) već od praskozorja, organizirano dovezeni, stoje u četveroredima pred biralištima također će glasati samo jednoumno: za HDZ. Nema veze, je li, što im HDZ u 15 godina „nezamjenjivog“ Dragana Čovića nije priuštio iole pristojniji život, osim bezočne manipulacije nacionalnim osjećajem.

„Nakon što nam je koronavirus ogolio stvarnost, na kratko vratio u fokus znanje, kompetenciju, odgovornost, brigu za drugoga, solidarnost, povratak bi mogao biti bolan“, zapisao je Goran Božičević u kolumni što ju objavljuje portal H-Alter. „Najavljeni parlamentarni izbori nisu radi promjene, nimalo. Oni su da zacementiraju stanje, desno ili jako desno, nisko ili još niže, nijanse su koje su nam ostavljene da se glođemo oko njih. Možemo li drugačije, pametno, s imenom i prezimenom preuzeti odgovornost, bez skrivanja iza nedodirljivih mitova?“ S istim dokazano nesposobnim ljudima za vladati državom – ne možemo. Bili oni s jedne, druge, treće ili koje već strane političke arene, svjetonazorski gore ili dolje, ovakvi ili onakvi, a jalov su trag ostavili iza sebe. Ti naprosto nisu zreli za upravljati državom „drugačije, pametno, s imenom i prezimenom preuzeti odgovornost, bez skrivanja iza nedodirljivih mitova“. Zato će i parlamentarni izbori 5. srpnja – bez obzira komu se posreći relativna pobjeda i sklepa traljavu tzv. stabilnu saborsku većinu – opet biti samo održavanje na aparatima opako lošeg stanja u politici i društvu, zemlje u razvojnom i moralnom slobodnom padu. I ništa više, ništa manje.

P.S. Josip Manolić je još u ožujku navršio svojih prvih 100 godina života. Sa stotinu uzvanika, proslavit će ga kada epidemiolozi zbog pobjede nad virusom SARS-CoV-2 upale zeleno svjetlo za ta druženja. Bivši najbliži suradnik i Franje Tuđmana i Josipa Broza Tita, političar koji je među nekolicinom najvažnijih stvarao tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu, u širem antinacifašističkom društvu (naj)važnijih i prethodnu socijalističku državu, kazao je u prigodnom ekskluzivnom razgovoru s novinarkom Sabinom Tandara-Knezović u Dnevniku Nove TV da će SDP sastavljati vladu nakon izbora 5. srpnja, da Škoro nema potencijala te da bi Tuđman bio nesretan sa sadašnjim HDZ-om. „Sve je drugo u rasulu“, tvrdi. „SDP je sada u prednosti jer je Zoran Milanović pobijedio (HDZ-ovu Kolindu Grabar-Kitarović na prošlim predsjedničkim izborima, op. a.). On nije pobijedio kao pojedinac, nego kao esdepeovac sa saveznicima. Škoro osobno nema potencijala za politiku da provede taj pokret. On je, prije svega, prihvaćen kao pjevač. I ja kao političar sam ga prihvatio kao pjevača. Tuđman bi bio duboko nesretan s današnjim HDZ-om. On nije trpio takve frakcije i pojedinačna mišljenja. On je bio bog i batina. Dok sam ja tu, nema drugih bogova uz mene. On neke ljude nije mogao prihvatiti kroz čitavu svoju 10-godišnju vladavinu, primjerice Šeksa“ (Ne)realna procjena? Živi bili, pa… neslužbeno vidjeli 5. srpnja o ponoći.

The post Ista meta, isto odstojanje, isti promašaji appeared first on Tacno.net.

Foto: HRT

Nema toga u HRT-ovoj upravljačko-uredničko-novinarskoj piramidi tko bi se sada usudio javno propitivati tvrdnju Andreja Plenkovića da ima „svoj put, načela i vrijednosti“ s kojima je „prije četiri godine kao eurozastupnik odlučio istaknuti kandidaturu za predsjednika HDZ-a“, jer je „želio pomoći Hrvatskoj i HDZ-u, unijeti političku stabilnost, omogućiti gospodarski rast, bolju društvenu solidarnost i pravnu sigurnost“. Uvjeren je da će ostvariti relativnu pobjedu na parlamentarnim izborima 5. srpnja i nastaviti, igrati tzv. drugo poluvrijeme na „svom putu, načelima i vrijednostima“. Urednik i voditelj HTV-ovog formata „Nedjeljom u 2“ Aleksandar Stanković ipak se uspio – dok je gost uzimao daha – izboriti za prikaz nekih njegovih neostvarenih obećanja, npr. o gospodarskom rastu pet posto, otvaranju 180.000 novih radnih mjesta, otkupu Ine od mađarskog MOL-a, sniženju PDV-a s 25 posto… Budući da gost nije dopustio domaćinu profesionalno obavljati posao, Stanković je propustio prekinuti razgovor: „Gospodine premijeru, ovako ne možemo dalje, razgovor je gotov. Hvala vam na sudjelovanju. Molim režiju da ostatak termina popuni drugim sadržajem“. Glazbena sekvenca, crtići Tom i Jerry, reklame… bilo što

Marijan Vogrinec

Naravno da u HDZ-u nisu baš zavladali strava i užas zbog prijetnje vođe Domovinskog pokreta Miroslava Škore u ponedjeljak kako sada tehnički premijer Andrej Plenković neće biti mandatar/premijer nove vlade i kako će poslije parlamentarnih izbora 5. srpnja „vidjeti što znači indeks sreće“ niti su im se baš počele dramatično tresti gaće od straha zbog najave iz SDP-ove tzv. Restart koalicije kako će uvjerljivo pomesti i HDZ i Škorine konzervativne radikale samoproglašenih suverenističkih gena i nakana, ali da u HDZ-u rastu neugoda, nervoza i neizvjesnost – rastu. Primjetno. Ma koliko se Plenkovićevi pouzdanici smješkali u novinarske kamere i glumatali samouvjerenost, svjesni su da ulaze u jamačno najneizvjesnije parlamentarne izbore dosad u kojima je sasvim moguće da će ostati bez unosnih državnih apanaža, automobila s vozačem, dnevnica, povlastica, ulizica, etc. Ta atmosfera jake predizborne psihoze/nervoze – objektivno i neizvjesnosti – valjda je bila razlogom zašto je Plenković izgubio glavu u nedjelju, gostujući u HTV-ovom kultnom formatu „Nedjeljom u 2“, gdje je ukrao show uredniku/voditelju Aleksandru Stankoviću.

Inače smiren, kulturan i uljudnih manira političara od autoriteta, siguran u sebe – doduše, povremeno u zadnje vrijeme neoprezno bahatoga garda prema novinarima koji mu postavljaju neugodna pitanja – šef HDZ-a se u nedjelju prometnuo u netolerantnog agresivca koji voditelju ne dâ doći do riječi, neugodno povisuje glas, ne sluša pitanja do kraja, ne odgovara na to što ga se pita, nadglasava voditelja bujicom verbalistike o „uspjesima“ svog mandata, arogantno izbjegava višekratno upozorenje na statističku sliku o RH kao drugoj najsiromašnijoj zemlji u EU (ispred Bugarske), etc. „Ja sam tu radi hrvatskih građana (je li, ne radi i Stankovića i toga što on pita u ime tih istih građana, op. a.)“, kazao je u jednom trenutku, „živčan“ zbog voditeljevog inzistiranja na pitanju kojim je profesionalno prekinuo Plenkovićevu milijun puta već ponovljenu medijima propagandnu tiradu o svojim i „uspjesima najbolje vlade od uspostave RH“.

Prisilna naplata i ovrhom

Ugledni HRT-ov novinar Aleksandar Stanković nije bio na visini zadatka i profesije u novinarskom srazu s tehničkim premijerom i šefom HDZ-a Andrejem Plenkovićem koji je očito pobrkao lončiće. U „Nedjeljom u 2“ je bio pozvan ne voditi razgovor, sâm sebe pitati i odgovarati, već kao gost. Kao tehnički premijer koji ima objasniti građanima zašto i na osnovi čega s manje-više istim svojim uzdanicama – bez 15 ministara najurenih u tri i pol godine iz vlade zbog korupcije – traži drugi premijerski mandat. I tu je sve kristalno jasno: Stanković pita što god želi jer procjenjuje da treba, to mu je profesionalno pravo i dužnost, a Plenković odgovara kristalno jasno što ga se pita jer mu je to dužnost. Ne pravo. Dužnost, obaveza prema biračima koji su mu ukazali povjerenje služiti svim građanima RH najbolje što znâ i može budući da je za tu dužnost natprosječno plaćen upravo iz džepa svih građana kojima je obavezan – služiti. I tu prestaje svaka priča. U nedjelju su 14. lipnja gledatelji HTV-ovog kultnog formata bili neugodno iznenađeni zamjenom uloga, jer se Plenković, aspirant na drugi premijerski mandat – gubitnik europarlamentarnih i predsjedničkih izbora – pokazao onim što neformalno jest: gazdom tzv. javne medijske kuće/servisa HRT-a i time Stankovićevim poslodavcem. Što, je li, građani tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene mjesečno pod moraš plaćaju po 80 kuna ili blizu 1,5 milijardâ kuna godišnje.

Zakonom je čak zapriječena prisilna naplata s nenormalnim dodatnim troškovima zateznih kamata i ovrhe, pomisli li tko da ne mora platiti harač HRT-u, gdje država instalira uredničku i novinarsku piramidu. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede i zašto vrijedni Aleksandar Stanković nije Mislav Bago s Nove TV koji se – u prigodama kao ovaj put Stankovićeva – nakostriješi i beskompromisno prizemlji zaigranu lažnu veličinu: „Pazite, ja vodim ovaj razgovor, ja pitam – vi odgovarate!“ Stanković si nije smio dopustiti da mu Plenković diktira razgovor i to da iscuri sat vremena, a on nije stigao postaviti jamačno ni pola već pripremljenih pitanja. Novinarski ugled i dostojanstvo koje nedvojbeno uživa ne samo među HRT-ovim konzumentima, kolegama u struci, intelektualnoj i široj javnosti nalagali su da – ako se nije usudio/znao drukčije? – plenkovićevski (kako je Most travnja 2017. izletio iz vlade) Andreja Plenkovića privede svrsi i razlogu: „Gospodine premijeru, ovako ne možemo dalje, razgovor je gotov. Hvala vam na sudjelovanju. Molim režiju da ostatak termina popuni drugim sadržajem“. Glazbena sekvenca, crtići Tom i Jerry, reklame… bilo što.

Javni medijski servis HRT nije ili barem ne bi smio biti baš ničija privatna prćija. Ni vladajućih političara, ni glavnog ravnatelja Kazimira Bačića koji i egzistencijalno ovisi o time što ga postavljaju, a vladajući su političari, ni pojedinih novinara, nego svih građana koji plaćaju HRT-ove usluge i zaslužuju profesionalnu/kvalitetnu/objektivnu uslugu, a ne propagandu jedne polit-ideološke opcije radi privatnih/osobnih i stranačkih probitaka. Na tu je činjenicu morao misliti i Aleksandar Stanković dok je trpio teror Plenkovićevog preglasavanja i nadvikivanja, a bilo bi jako zanimljivo vidjeti tko bi se u HRT-ovom vrhu usudio/drznuo dati Stankoviću otkaz ugovora o radu. Sva bi javnost skočila na noge u njegovu obranu, svaki pravno svjestan/savjestan sudac vrati bi ga na posao s odgovarajućom odštetom. U krajnjem pak slučaju – riječ je o autorskom formatu – svaka bi konkurentska televizija rado ugostila „Nedjeljom u 2“. Kao što se, je li, svojedobno dogodilo s otkazom „Prime timeu“ na HRT-u (nije se sviđao Kolindi Grabar-Kitarović) i objeručke prihvaćenom formatu na televiziji N1 Hrvatska, gdje dečki deru i lijevo i desno. Na opće narodno veselje.

„Plenković pokušava još jednom prevariti hrvatski narod ne bi li dobio prigodu da još četiri godine uhljebljuje svoje ljude i troši novce, a izgubit će jer je indeks sreće u Hrvatskoj toliko mali i toliko nezamjetan da će mu to građani pokazati“, poručio je Škoro s predstavljanja gospodarskog programa Domovinskog pokreta, odgovarajući time na Plenkovićevu posprdnicu o tomu da ne treba lakonotnog pjevača za ministra vanjskih poslova, ali da „uvijek ima mjesta za ministarstvo sreće“. Jer, eto, Škoro si je za blisku suradnicu i čak nositeljicu domovinskopokretne izborne liste u IV. jedinici uzeo ne samo rođenu sestru Vesnu Vučemilović nego i svoju kolegicu, doktoricu znanosti na „katedri za sreću“ Sveučilišta u Osijeku. Plenković je to izironizirao, a Škoro se nastavio prsiti protiv, je li, nepotizma na osnovi političke pozicije i moći. Sic transit. U ime hrvatskog naroda na koji priseže i sva ekstremna tzv. desnica, ne pojašnjavajući koga to smatraju hrvatskim narodom kada birači uvjerljivo marginaliziraju i bagateliziraju upravo te kojima tzv. hrvatski narod ne silazi s jezika valjda ni u najdubljem snu.

Evo bala i bala štofa koji je zanimljiv javnosti za raskrojiti u jednom tv-formatu ne bi li se s jamačno najkompetentnijim među tima što su, kažu, „preuzeli i obnašaju odgovornost“ razobličila sva skrivena i pozadinska trulež razloga zašto se želi upravljati državom. Možda je Stanković i želio preslušati tehničkog premijera i šefa najbrojnije političke stranke na toj vrsti poligrafa, ali nije se osobito potrudio – što je profesionalno morao – te je propala izvrsna prilika da najšira javnost RH upravo u predizborno najosjetljivije doba stekne uvid u to tko se sve, kako i zašto gura zadobiti povjerenje građana za kormilariti njihovim sudbinama u još četiri godine. Ispalo je kako tehnički premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković nastupa u sponzoriranom programu ili na vlastitoj „dalekovidnici“, sam sebe pita i odgovara, farba tunele kako mu se prohtije. Sic transit.

Provokacije u Kustošiji, Borovju i Svetoj Klari

Treba biti „hrabar“ kao Plenković u „Nedjeljom u 2“, pa poručiti javnosti kako ne treba dati glas njegovim izbornim konkurentima, jer je „Škoro eksperiment“, a „Bernardić nema iskustva u upravljanju“. On, HDZ i svi tzv. žetončići što i dalje žele s njim u koalicijsku vlast nisu eksperiment i nisu neiskusni, pa… Dušu dalo za protupitanja kojima bi se prodrlo u dušu tih objeda i tražilo od Plenkovića razložno argumentiranje objeda. Stanković nije išao protupitanjima, a nije bio ni dovoljno profesionalno zagrijan usporiti, ograničiti ili preusmjeriti tiradu Plenkovićeve samohvale bez uvjerljivih pokrića koju je javnost već čula iks puta i znâ napamet sve o tomu kako za „HDZ-ove vlade premijera Andreja Plenkovića“ Hrvatska raste i cvjeta kao nikad prije. Međunarodni ugled, je li, nije bio nikad veći, porasle su plaće i mirovine, predsjedamo Unijom, povlačimo više novca iz EU-fondova no ikad prije, svladana je epidemija bolesti SARS-CoV-2 kvalitetnije no drugdje u svijetu, spašeno je u toj krizi više od 500.000 radnih mjesta, etc. „Sigurno sam jedan od onih koji je u svomu mandatu i političkom angažmanu najviše učinio za dijalog, smanjenje tenzija, obljenje uglova u hrvatskom društvu i to ću nastaviti i dalje“, odlučno je kazao u „Nedjeljom u 2“. Istodobno ga je demantirala neugodna zbílja: Zagreb su potresla tri proustaška izljeva protusrpske mržnje (Kustošija, Borovje i Sveta Klara), a šef SDSS-a i saborski zastupnik u više mandata Milorad Pupovac zgrozio je javnost podatkom kako je u prošlih nekoliko godina, najvećim dijelom u mandatu sada već tehničke Plenkovićeve vlade, pet puta porastao broj (i fizičkih) napada na hrvatske Srbe.

Ako Plenković ozbiljno misli tako „nastaviti i dalje za dijalog, smanjenje tenzija, obljenje uglova u hrvatskom društvu“, hoće li se udeseterostručiti broj napada na hrvatske Srbe u sljedećemu mandatu? Pod uvjetom da HDZ i njegov aktualni šef budu postizborno u prilici sastaviti novu vladu. Ili će prigrliti u koaliciju – vrag u nuždi i muhe jede, je li – „domoljubne“ fanove zloglasne, genocidne krilatice navodno bogoštovnog ministra tzv. NDH o konačnom rješenju srpskog pitanja: trećinu pobiti, trećinu iseliti i trećinu pokatoličiti? Takva Hrvatska onda više neće daleko. U njoj će se opet Hrvat s Hrvatom hvatati za gušu, krv će teći do koljena, a tzv. će Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj biti oduzeta međunarodna licencija državnosti. Kao još jednom neuspjelom povijesnom eksperimentu. Glede i u svezi, je li, bilo je podosta aktualnih (pot)pitanja za ispreskakati toga koji je „u svomu mandatu i političkom angažmanu najviše učinio“, ali u „Nedjeljom u 2“ ni abera o tomu. Da se predizborno ne ruši ionako nezavidan rejting HDZ-a i Andreja Plenkovića u odnosu na tzv. Restart koaliciju sa SDP-ovim Davorom Bernardićem te Miroslava Škoru i njegov Domovinski pokret? I to u mediju pod šapom vladajuće politike.

Nema toga u HRT-ovoj upravljačko-uredničko-novinarskoj piramidi tko bi se sada usudio javno propitivati Plenkovićevu tvrdnju da ima „svoj put, načela i vrijednosti“ s kojima je „prije četiri godine kao eurozastupnik odlučio istaknuti kandidaturu za predsjednika HDZ-a“, jer je „želio pomoći Hrvatskoj i HDZ-u, unijeti političku stabilnost, omogućiti gospodarski rast, bolju društvenu solidarnost i pravnu sigurnost“. Uvjeren je da će ostvariti relativnu pobjedu na parlamentarnim izborima 5. srpnja i nastaviti, igrati tzv. drugo poluvrijeme na „svom putu, načelima i vrijednostima“. Urednik i voditelj HTV-ovog formata Stanković ipak se uspio – dok je gost uzimao daha – izboriti za prikaz nekih Plenkovićevih neostvarenih obećanja, npr. o gospodarskom rastu pet posto, otvaranju 180.000 novih radnih mjesta, otkupu Ine od mađarskog MOL-a, sniženju PDV-a s 25 posto… „Imali smo na vrhuncu 123.000 otvorenih radnih mjesta što je bez presedana“, odgovorio je. „Možda nam je nedostajalo još 57.000 mjesta, ali zato i kažem da je pred nama drugo poluvrijeme, drugi mandat. Što se tiče PDV-a, rasteretili smo građane i gospodarstvo za devet milijardâ kuna. PDV je trebao biti snižen na 24 posto, ali se dogodilo povećanje plaća u državnom i javnom sektoru, pa… Otkup Ine je stalno aktualan i idemo u tom smjeru. U programu za idući mandat nastavljamo taj proces.“

Zanimljivo je – ako ne i dozlaboga smiješno – Plenkovićevo objašnjenje o tomu zašto je RH u njegovomu mandatu „zacementirala poziciju druge najsiromašnije članice EU-a“. Kaže, „po brojevima smo zapravo porasli, iako smo na popisu pali u odnosu na druge zemlje. Hrvatska je zadnja ušla u EU te je za razliku od svih ostalih članica imala agresiju s ratnom štetom u milijardama. To nije izgovor, već činjenica“. Činjenica je također da je od rata prošlo četvrt stoljeća i da se nijedan premijer više ne smije, nevjerodostojno je izvlačiti na ratne štete. Hrvatska je primila enormne svote i inu stranu materijalnu pomoći u obnovi, a neodgovorne su vlasti u 25 godina mira gotovo uništile hrvatsku industriju i poljoprivredu. Za SFR Jugoslavije gospodarstvo treće srednjerazvijene europske zemlje. Zašto RH u 25 godina poslije Domovinskog rata nije ostvarila više od pet posto razvoja koji je Hrvatska postigla u 25 poratnih godina u Titovoj Federaciji gdje su „Hrvati bili u komunističkoj tamnici“!? Zašto je Plenkovićeva vlada potrošila mandat na manje-više rad u leru?

Postignuća kojima se diči – u discipliniranju bolesti SARS-CoV-2 i jačanju međunarodnog rejtinga – postigla bi i SDP-ova koalicija da je bila vodeća na objema stranama Markovog trga, jer je manje-više riječ o rutini, a ne o osobitoj sposobnosti i domoljublju. Neke se stvari događaju naprosto po logici članstva u međunarodnoj zajednici. Plenković, recimo, nema jasan odgovor na činjenicu kako je SDP-ova koalicijska vlada 2012. godine preuzela zemlju od izborno propalog HDZ-a u katastrofalnom razvojnom stanju, a predala je 2016. godine opet HDZ-u financijski konsolidiranu te demokratski i polit-ideološki uljuđeniju no što je danas na kraju mandata Plenkovićeve vlade. Možda biračkom tijelu pukne film, dođe iz guzice u glavu, pa se ipak odluči provjeriti za državnim kormilom SDP-ova Davora Bernardića i tzv. Restart koaliciju? Stavi li se pošteno na vagu što HDZ jest, što jest učinio državi i za državu u zadnjem mandatu, ali i prethodnih dvadesetak godina upravljanja posrnulom zemljom i što je za očekivati od istih HDZ-ovih uzdanica ubuduće, možda uopće neće biti neumjesna neki dan procjena 100-godišnjaka Josipa Manolić: „Pobijedit će SDP“.

HDZ i SDP u istom problemu

Može i ne mora. U tom je labirintu „Nedjeljom u 2“ mogao dati vrijedan analitički prilog odgovarajućim žurnalističkim tretmanom na Stankovićevu nasuprotnom stolcu istine. Propustio ga je, pa političkim baba vangama ostaje odgonetati što je bilo prije – kokoš ili jaje – i što će biti ili kako bi moglo biti poslije. U svakom slučaju, građanima jamačno život neće biti bolji. Jesen donosi gadnu neizvjesnost i crne slutnje. Ne samo pobjesni li virus SARS-CoV-2, mutira li u nešto još strašnije nego i kako preboljeti ekonomsku krizu zbog proljetošnjeg kolapsa u epidemiološkim mjerama, zabranama, obustavama, otpuštanjima radnika, etc. Odnese li relativnu pobjedu SDP-ova tzv. Restart koalicija, imat će problem dopuniti svoje saborske klupe izvjesnim brojem – do minimalnih 76 zastupničkih ruku – što je jednak problem i HDZ-u. S tim da Plenković ima veći potencijalan koalicijski bazen tzv. desnih opcija plus već zakapareni dosadašnji tzv. žetončići, a Bernardić ga gotovo pa nema.

Sve što je bilo slijeva, Bero je većinom pokupio. No, dobro, postoji još tzv. prava ljevica kojom se krsti koalicija Možemo, zeleni, Radnička fronta, Zagreb je naš, etc. Naravno, to jest mogućnost, ali je jako teško vjerovati da će netko od njihovih aduta prijeći izborni prag dovoljnim brojem glasova za osvojiti saborski mandat. „Moja Hrvatska i sustav vrijednosti koji ja imam takav je da smo isključivi prema nekima“, tvrdi Andrej Plenković. „I sada slušam neke kandidate: ‘Možemo s ovima, ali bez ovih’. Vidite, to nije dobro. Naš saveznik na ovim izborima su građani te idemo po mandat i novo povjerenje za drugo poluvrijeme jer smo ponosni kako su Hrvatska i građani reagirali u ovoj krizi bez presedana – zdravstveno i ekonomski.“ U svakom slučaju, postizborni dani i tjedni nakon 5. srpnja bit će jako zanimljivo razdoblje nove stare ili nove nove vlasti koju će najesen jamačno dočekati najveći ekonomski i možda epidemiološki izazov nakon Domovinskog rata. I, tu će trebati pameti.

The post Andrej Plenković ukrao show Aleksandru Stankoviću appeared first on Tacno.net.

Photo: Danish Refugee Council

Jamačno u Bruxellesu nisu gluhi i slijepi na opetovanu nečovječnost na granici EU-a u RH, gdje se hrvatska policija ponaša revolveraški i batinaški prema izbjeglicama/migrantima. Ništa se ne događa bez njihovog znanja, kao ni bez znanja vlasti u Zagrebu. Muljaju i jedni i drugi, s tim da ovi u službenom Zagrebu muljaju na entu – prolijevaju tuđu krv i sramote zemlju do neba – ne bi li se RH pokazao većim vjernikom od pape, pa čim prije stekao tu milost da ga veliki gazde Unije formalno pripuste u schengenski prostor i eurozonu. Radi dokazivanja financijske „pravovjernosti“ i radi eurozone je vlada Andreja Plenkovića zavukla ruku duboko u umirovljenički džep – vidi, Unijo, mi ćemo sami platiti gospodarske štete zbog virusa SARS-CoV-2 i nećemo povećati vanjski dug kao i bogatiji i siromašniji od RH u Europi i svijetu! – umjesto da se 40 milijardâ nečega posudilo dok se to još itekako isplati, a svoje bijele kune čuvalo za crne dane, najesen ili kasnije kada kriza zine punom snagom. Radi Schengena, koji je tehnički već u džepu, ali politički je golub na visokoj grani, treba mlatiti nesretnike na putu „u Njemačku“, ubijati boga u njima, propucavati djecu i slati poruku: ne približujte se granici RH? 

Marijan Vogrinec

Opet baražna paljba iz svijeta i dijela domaćih medija te niza nevladinih organizacija za ljudska prava po hrvatskoj vlasti i policiji zbog divljačkog odnosa i nezakonitog postupanja prema izbjeglicama/migrantima na putu „u Njemačku“. I opet uporno negiranje te vlasti i te policije da čine bilo što zakonom i međunarodnim konvencijama nedopušteno, pa ispada kako svi ti lažu, obmanjuju, podvaljuju, etc., jer zapravo – „ne vole Hrvatsku“. Čudno je i neshvatljivo kako je civilizirani svijet – koji se gnuša žilet-žice, čeličnih vrata, dugih policijskih/vojnih cijevi, bijesnih pasa, tenkovskih prepreka na graničnim prijelazima, termovizijskog Big Brothera, etc. – rujna 2015. upregnuo sve svoje najvažnije medije i humanitarne udruge u simpatije/ljubav prema Hrvatskoj, gdje su policajci nosili malu djecu na rukama, pomagali nemoćnima, vlast (tada SDP-ove koalicije) otvarala prihvatne centre, hranila, liječila i odijevala izbjeglice/migrante, dopuštala im kontroliran slobodni prolaz i besplatan prijevoz do granice…, a poslije 2015., HDZ-ovim preuzimanjem državnog kormila odjednom više „ne voli Hrvatdku“ te ju optužuje za krajnju nečovječnost. Policiju kao nasilnike.

Nizom reportaža, dokumenata, autentičnih svjedočenja žrtava policijskog divljaštva nad nemoćnim ljudima prednjače ugledni britanski dnevnik The Guardian i Euobserver, Amnesty International, Radio Slobodna Europa… Pritiješnjena optužbama da zataškava neljudsko i nezakonito ponašanje službenog Zagreba i njegove policije prema izbjeglicama/migrantima čak i kada legalno pokušavaju koristiti međunarodno pravo na azil, Europska će komisija navodno poslati ovih dana svoje inspektore u RH provjeriti što se uistinu zbiva na pograničnim područjima uz BiH i Srbiju. Provjerit će također jesu li osnovane optužbe da službeni Zagreb netransparentno troši javni europski novac namijenjen uredovanju granične policije radi sprječavanja ilegalnih migracija. Ako se dokažu muljanja i nezakonitosti, bit će to još veća globalna sramota za balkansku miš-državu koja se u domaćoj javnosti diči „najvećim ugledom u međunarodnoj zajednici“ od stjecanja tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Koji je ugled, je li, zasluga isključivo HDZ-ove „vlade premijera Andreja Plenkovića“?

Kako se pandemija bolesti SARS-CoV-2 pomalo povlačila približavanjem meteorološkog ljeta, a europske zemlje već trokirajućih ekonomija brže-bolje razvodnjavale epidemiološku strogoću nadajući se valjda stjecanju tzv. kolektivnog imuniteta ili vjerujući u sezonski/zimski karakter virusa, živnule su i pritajene tisuće i tisuće izbjeglica/migranata u BiH i Srbiji uz granice s Hrvatskom koji nezaustavljivo naviru najkraćim koridorima na putu „u Njemačku“. Time i međunarodne humanitarne i organizacije za ljudska prava, europski i domaći tzv. mainstream mediji i neke strukture EU-a ponovno izvlače na vidjelo sve nove i nove slučajeve maltretiranja i nezakonitog fizičkog ugrožavanja ratnih/ekonomskih nesretnika raznih dobi što teško kompromitira hrvatsku državu i prikazuje policiju kao ljude bez empatije, čovječnosti, kao sadiste, drumske razbojnike što otimaju nesretnicima novac, mobitele, satove, vrjedniju odjeću i obuću, ruksake, čak i hranu, rasistički ih vrijeđaju, ponižavaju kao ljude, grubi su i prema najmlađoj djeci… Dakako, sada već tehnički ministar unutarnjih poslova Davor Božinović – zapovjedno odgovoran za sve što se dobro/zlo događa na tzv. zelenoj granici – opovrgava istinitost svake od tih krimi-optužbi, a tehnički premijer Andrej Plenković mu u svemu daje za pravo.

Prosjački štap

Hrvatska policija, prisežu i Bogu i svojoj časti obojica najodgovornijih za (ne)zakonito policijsko postupanje, „ne terorizira“ nesretnike na putu „u Njemačku“ kojima – nitko ne želi priznati zbiljski uzrok tragedije zašto je više od 70 milijuna ljudi u svijetu s izbjegličkim/migrantskim pinklecom na plećima – zapadna megakorporativna gramzljivost programirano pljačka i razara domove u njihovim zemljama, izmišljenim ratovima ubija, teško ranjava/sakati i raseljava obitelji, rodbinu, susjede, bezočno otima/krade prirodne resurse, baca na prosjački štap cijele narode i države. Zapadna raskoš i bogatstvo, stoljećima nagomilavano u najbogatijim zemljama Starog kontinenta, pa u SAD-u, nisu pali s neba niti još padaju, nego mu je porijeklo u dijelovima „divljeg“ svijeta koji je „trebalo civilizirati“. I to se još čini na najbestijalniji način, na krvi i znoju tih što po svaku cijenu žele „u Njemačku“. Legalno ili ilegalno, riskirajući i vlastite živote. Imaju pravo na život dostojan čovjeka. Zapadna megakorporativna gramzljivost – u čijem interesu službeni Zagreb „sprječava ilegalne migracije“ (sic transit) – nije promijenila kolonijalnu ćud ni utažila glad za bildanjem bogatstva.

I dalje po svaku cijenu. Ne mareći ni za ljudske živote niti za drastično već osakaćen prirodni okoliš. Samo je tehnološkog napredak uvjetovao primjenu sofisticiranijih (neo)kolonijalnih alata. Licemjeran voajerizam pak šire međunarodne zajednice ostao je isti, posljedice jednako nečovječne i tragično prijeteće opstanku ukupnog život na Plavom planetu. Je li RH mjesto i red obavljati i najprljavije poslove za račun tih što će Plenkovića i Božičevića po Bruxellesu, Berlinu, Parizu, Londonu, Stockholmu i tako tim bogatim odredištima tapšati po ramenima: „Pravi ste, dečki, oduvijek smo ista europska obitelj, a vi sada partnerski branite granice EU-a i imate svu našu materijalnu i moralnu potporu!“ Fućka se bogatoj Europi što je to duboko nemoralno, licemjerno, neljudski… Mlatiti i ponižavati ljude u nesreći koji su životnom nuždom prisiljeni pobjeći od ratnih igara velikih/moćnih i ekonomske bijede u svojim domovinama. Nitko ne bježi iz svog doma i ne napušta obitelj, ako – ne mora.

Balkanska se miš-država RH – brojem žitelja kao pola Londona ili četvrt ulice u Šangaju, demokratski i ekonomski još nepotvrđene međunarodne licencijom tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, time i uvjerljivo samonedostatna – kažu, referendumski opredijelila za kapitalizam. Znači li to da – kao cijelu svoju „slavnu povijest“ od doseljenja iz vragznakojih znanosti još nedokučivih pustopoljina – opet mora antemurale nježnikom mlatiti gloginje eda bi velmože tzv. novog europskog/svjetskog poretka tapšali po ramenu „Europejce“ iz Banskih dvora koje će štono sutra opet skratiti za glavu u nekom novom Wiener Neustadtu ne budu li dovoljno pravovjerni. Okrutna je Stara dama kad je antemurale posrijedi. Samo tehnički premijer i njegov tehnički ministar policije misle da nije i kako su joj baš njih dvojica – zbog šaketanja pendrekanja, propucavanja, tjeranja pod vlak, utapanja u rijeci, pljačkanja i progona tuđih ljudi na tzv. zelenoj granici, za što imaju zeleno svjetlo Ursule von der Leyen? – preči od drčnog Viktora Orbana ili, nedajbože, europučanskog polubrata s Istoka kojemu najmoćnija žena na svijetu i neprikosnovena kraljica EU-a šalje više zdrave ulagaške šuške no njima dvojici. Poniznih i u sramoti.

Svjetski mediji objavljuju jezive fotografije i svjedočanstva raskrvavljenih i pretučenih ljudi, izbjeglica/migranata s masnicama i ranama po glavi i tijelu za koje unaprijed valja upozoriti javnost da mogu uznemiriti i da ih ne bi smjeli vidjeti mlađi od 18 godina. Ma što 18, od 25 godina! Budući da se u tzv. globalnom selu (Herbert Marshall McLuhan) više ništa ne može zatajiti, prenose ih neki hrvatski koji nisu pod kontrolom vlasti, ali i objavljuju reagiranja dijela građana čija ksenofobija, mržnja i strah od „islamizacije/raskatoličenja Europe“, „kuge s Istoka“, „biološke nadmoći nebjelačkih rasa“, etc. prelaze u patologiju i nadilaze zdravu pamet. Ni trunka empatije, znanja o uzrocima migracija u novije doba, pa i pojava terorizma. Glas razuma teško i neizvjesno p(r)obija diskriminatoran mrak „sprječavanja ilegalnih migracija radi očuvanja stabilnosti Europe“.

Photo: Amnesty EU

Međunarodna organizacija Amnesty International upravo je objavila vrlo dramatično/uznemiravajuće izvješće što ga je riječki Novi list prenio pod naslovom „Hrvatski policajci pet sati tukli migrante i razmazali im hranu po krvavim glavama“. Izvješće je dokumentirano fotografijama žrtava koje tvrde „da su ih ljudi u uniformama ‘identičnim onima hrvatske policije’ presreli kod Plitvica te ih pet sati tukli i mučili razmazujući im hranu po raskrvavljenim glavama“. To se smatra „strašnom eskalacijom policijskog kršenja ljudskih prava na granici Hrvatske i BiH“ i ističe da su policajci ljude „brutalno pretukli i mučili, rugajući se njihovim ozljedama“. U izvješću se navodi da se navodni sadizam dogodio u noći s 26. na 27. svibnja 2020., da su aktivisti Amnesty Internationala razgovarali sa šestoricom Pakistanaca i Afganistanaca iz uhićene skupine u kojoj su policajci „tukli ljude metalnim šipkama, pendrecima i drškama pištolja“ te ketchup, majonezu i šećer iz ruksaka jedne od žrtava razmazali po ranama na njihovim glavama. Objavljeno je 12 uznemirujućih fotografija. Nakon pet sati iživljavanja, žrtve su protjerane u BiH. Liječnici u Velikoj Kladuši (BiH) kazali su aktivistima da „oko 60 posto migranata i tražitelja azila koji zatraže liječničku pomoć tvrde da su ih ozlijedili hrvatski policajci“. Zamjenik predsjednika europskog ureda Amnestyja Massimo Moratti ističe da „EU više ne smije ignorirati nasilje i zloupotrebu hrvatske policije na svojim vanjskim granicama. Šutnja EU-a znači dopuštenje i ohrabrenje počiniteljima. Europska komisija mora istražiti posljednje izvještaje o užasavajućem policijskom nasilju protiv migranata i tražitelja azila“.

Koja ih je majka rodila?

Jamačno u Bruxellesu nisu gluhi i slijepi na opetovanu nečovječnost na granici EU-a u RH. Ništa se ne događa bez njihovog znanja, kao ni bez znanja vlasti u Zagrebu. Muljaju i jedni i drugi, s tim da ovi u službenom Zagrebu muljaju na entu – prolijevaju tuđu krv i sramote zemlju do neba – ne bi li se RH pokazao većim vjernikom od pape, pa čim prije stekao tu milost da ga veliki gazde Unije formalno pripuste u schengenski prostor i eurozonu. Radi dokazivanja financijske „pravovjernosti“ i radi eurozone je vlada Andreja Plenkovića zavukla ruku duboko u umirovljenički džep – vidi, Unijo, mi ćemo sami platiti gospodarske štete zbog virusa SARS-CoV-2 i nećemo povećati vanjski dug kao i bogatiji i siromašniji od RH u Europi i svijetu! – umjesto da se 40 milijardâ nečega posudilo dok se to još itekako isplati, a svoje bijele kune čuvalo za crne dane, najesen ili kasnije kada kriza zine punom snagom. Radi Schengena, koji je tehnički već u džepu, ali politički je golub na visokoj grani, treba mlatiti nesretnike na putu „u Njemačku“?

Koji su to ljudi, bože mili!? Koja je majka rodila, a obitelj, škola i Crkva odgojili te što uživo oponašaju čuvare iz Guantanama, Abu Graiba, Manjače, Stajićeva, Lore, Kerestinca, Pakračke Poljane i Marina Sela…!? S krunicom oko vrata i direkt s hodočašća u Lourdesu i Mariji Bistrici, pa pendrek u ruke, šipku, kundak… i udri „živinu“!? Ne bi čovjek vjerovao da netko može činiti/zapovjediti makar djelić toga o čemu postoje stotine i tisuće fotografija, video-zapisi, svjedočanstva s lica mjesta…! Neki ljudi samo su izgledom ljudi, a imaju i vlastitu djecu, obitelji, majke, očeve, prijatelje, žive cijenjeni u svojim sredinama kao državni službenici na odgovornom poslu… The Guardian je dvaput u zadnje vrijeme objavio vrlo kompromitirajuće priloge o brutalnostima hrvatske policije na što je MUP RH reagirao dopisom autoru tekstova u kojem opovrgava pisanje i argumente renomiranog britanskog dnevnika kao netočne i neprihvatljive insinuacije. List prenosi Hinino izvješće – ali i Radio Slobodna Europa i niz inih medija – da je vladin potpredsjednik i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović ljutito komentirao optužbe:

„U posljednje vrijeme sam u nekoliko javnih istupa odlučno kazao da hrvatska policija ne postupa brutalno ni prema kome. Hrvatska policija čuva hrvatsku granicu, sprječava ilegalne ulaske. Oni koji plasiraju takve navode – uključujući onaj da su navodno hrvatski policajci migrantima crtali crvene križeve na tjemenu, i to na prvi dan Ramazana – ne misle dobro ni migrantima niti RH. U svakom slučaju, naša poruka je da ćemo poštivati zakone, da ćemo poštivati nacionalno zakonodavstvo, europsko zakonodavstvo i nikad nas nitko neće spriječiti da štitimo hrvatsku granicu od ilegalnih prijelaza. Bez obzira odakle svi ti pritisci dolazili.“ The Guardian, priše, dobio je na uvid internu e-mail prepisku Europske komisije „koja otkriva da su dužnosnici u Bruxellesu u strahu od negativnih reagiranja odlučili ne razotkriti nedostatak posvećenosti Hrvatske mehanizmu nadzora financiranom europskim novcem“. A glasnogovornik Komisije kazao je EUobserveru da je „misija nadzora granice planirana kako bi osigurala to da aktivnosti graničara ostanu potpuno usuglašene s poštivanjem temeljnih ljudskih prava“.

Photo- Danish Refugee Council

„Prije nego je poslao odgovor na upit dugogodišnjeg europarlamentarca u siječnju“, piše The Guardian, „jedan je dužnosnik Komisije upozorio kolegu da će propust hrvatske vlade u korištenju sredstava za graničnu policiju ‘zasigurno biti viđen kao skandal’. Nadzor ponašanja graničnih policajaca bio je uvjet propisan u sklopu veće financijske potpore Hrvatskoj iz fondova EU-a. Postoje brojne optužbe da hrvatska policija nasilno vraća migrante i izbjeglice na granici s Bosnom, uključujući incident u kojem je jedan migrant ustrijeljen. Pitanje o trošenju novca EU-a za jačanje hrvatske granice postavila je Clare Daly, zastupnica Europskog parlamenta iz Irske. Iako je Europska komisija raspolagala iznosima iz kojih je vidljivo da je Hrvatska tek djelomično iskoristila sredstva, te informacije nisu stigle do Daly. Umjesto toga, dužnosnici u Bruxellesu u telefonskim i e-mail konverzacijama razmatrali su mogućnost da pomognu Hrvatskoj u pisanju izvješća.“

Kao, „vjerovalo se“ da su „informacije nepotpune“, pa nisu prenesene europarlamentarcima. Muljaža da ti pamet stane, na vrhu, u tzv. vladi EU-a. Mig na neodgovornim nasilnicima i sadistima s tzv. zelene međe da i dalje imaju – slobodne ruke, pendreke, šipke, kundake…? Itekakav. Da ne moraju krvaviti ruke policajci po bogatoj Europi, neka krvave i brukaju svoju zemlju hrvatski policajci!? Imat će osmijeh razumijevanja i ruku na ramenu svojih nadređenih zagrebačkih „Europejaca“, zar ne? „Hrvatski ministri tvrdili su prošle godine“, piše britanski dnevnik, „da su sredstva dodijeljena UNHCR-u i Hrvatskom pravnom centru kako bi uspostavili nadzorni mehanizam na granici. Obje organizacije poriču da su primile taj novac.“ Sic transit. A upravo je uspostava mehanizma za osiguranje humanog mehanizma postupanja s izbjeglicama/migrantima bio uvjet za dodjelu čak 6,8 milijuna eura europskog javnog novca, pa… „Taj mehanizam“, tvrdi The Guardian, „trebao je poslužiti kao osigurač da su sve mjere na vanjskim granicama EU-a proporcionalne i potpuno usklađene s temeljnim pravima i zakonima EU-a o azilu.“

Prešutna politika  

U MUP-ovom pismu autoru The Guardianovih priloga o jezivoj brutalnosti hrvatske policije tvrdi se kako se „s istim lažnim optužbama suočavaju sve države na vanjskim granicama EU-a i sve članice Frontexa“. I da jest istina, to bi imao biti neki alibi, argument ili što već? Sramotno, nečasno. Pravnica u zagrebačkom Centru za mirovne studije Antonija Pindulić je prije dva tjedna kazala Radiju Slobodna Europa da MUP-ova negiranja ne mogu proći, jer postoje brojna svjedočenja žrtava policijskog fizičkog iživljavanja koje im je nanijelo tjelesne ozljede. „Imamo toliko dokaza – videosnimke, fotografije, iskaze žrtava i svjedočanstva policajaca koji tvrde da je ovo praksa hrvatske policije. Imamo toliko žrtava u gotovo četiri godine i nijednu istragu. Pitamo se što još treba da bi se pokrenulo učinkovitu, temeljitu i neovisnu istragu o tim slučajevima nasilja.“ Centar i Inicijativa „Dobrodošli“ optužuju vladu RH da se policijskim brutalnostima i progonom izbjeglica/migranata dodvoravaju vođama EU-a. Nije istina?

„To je neka vrst prešutne politike koja se događa ne samo u Hrvatskoj već i na gotovo svim vanjskim granicama EU-a, ali mi smo ovdje pred vladom RH da zatražimo da to prestane u Hrvatskoj i da to prestane na svim vanjskim granicama Unije“, kazala je medijima aktivistica Centra Tea Vidović za prosvjeda 29. svibnja 2020. na Markovom trgu protiv tog nasilja. Aktivistica Inicijative „Dobrodošli“ Ana Ćuća je dopunila: „Dok vlada RH koristi svaku priliku za istaknuti važnost zaštite granica, mi se pitamo kako prebijanjem djece, oduzimanjem osobnih stvari, zatvaranjem djece u policijske kombije po nekoliko sati na ekstremno visokim ili niskim temperaturama, pucanjem i korištenjem elektrošokera na djeci policija štiti našu granicu?“ Nasiljem, nečovječnošću i sadizmom se ništa i nikoga ne štiti niti se odvraća od nakane za ponovnim ulaskom, ali se pouzdano širi negativna slika o narodu i državi koja terorizira, mrzi i protjeruje, a cijelu je svoju povijest iseljenička/migrantska. Sic transit.

A povijesno je dokazano kako se zlo zlom vraća. Kako se, je li, sve plaća i sve se vraća.

The post Epidemija pendreka, krvi i uvreda appeared first on Tacno.net.

foto: Ilustracija

Srednji prst je na neki način – ne srednjak Kolinde Grabar-Kitarović, već općenito – komentar validnosti hrvatske politike i političara u cjelini. Ono: „Nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!“ Tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom, eto, već tridesetak godina vlada politika srednjeg prsta građanima i biračima, pa zato valjda – kad je napokon „Hrvat svoj na svomu“, a „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“ i „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ – toj „najljepšoj zemlji na svijetu“ ne ide pa ne ide. I nikako ne ide pa ne ide. A hoće li ikad ići? Jednog dana, ako ne prije? Jamačno. Tko bude živ pričat će. Još 6. srpnja neće biti razloga za takvu priču. I dalje će politika biti u znaku srednjeg prsta. Otpisani će sići sa scene i otići u politički naftalin, a novoupisani će nastaviti ono i tamo, gdje su otpisani stali.

Odlaze iz politike? Zauvijek – makar u politici ništa uvijek nije zauvijek, odnosno nikad ne reci ‘nikad’ – ispadaju s političke scene? Neka odlaze, neka ispadaju, daleko im kuća! Bolje da ih nikad u politici nije ni bilo i da naše oči nisu bile primorane nazočiti njihovim saborskim/medijskim, je li, dijarejama krajnje deficitarnog temeljnoga kućnog odgoja, pa kočijaškog prostakluka, neznanja, ideološke zlobe, šovinizma/ksenofobije, povijesne neukosti, vjerske nesnošljivosti, rodne i ine mržnje, etc. To je otprilike taj zajednički nazivnik na toj platformi političkih promišljanja većine tih – brat bratu svaki drugi među cca 3,8 milijuna hrvatskih državljana u dobi od 18 godina i starijih, kod kuće više no vani – što 5. srpnja neće konzumirati tzv. građansko pravo i dužnost na parlamentarnim biralištima. Fućka im se živo za buljuk političara kojima će izborna sreća okrenuti palac dolje i više nitko neće zarezivati njihovu aroganciju tipa: „Nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!“

Tjednik Globus je neki dan donio iz pera novinara Marka Špoljara moguć predizborni ishod političke sudbine 33 tzv. politička kapitalca (kapitalca? – sic transit) koja  pogađaljka podsjeća na onaj vic o Bobiju i Ridiju: „Bobi, ako pogodiš koliko imam kuna u džepu, dobit ćeš svih 50“. Špoljar tvrdi da su „ovo ljudi koje nakon izbora više nećemo gledati u parlamentarnim klupama“, pa niže kapitalce koji su to uistinu bili i sad su sami iz osobnih razloga izabrali političku mirovinu (npr. Vesna Pusić iz GLAS-a i Branimir Glavaš iz HDSSB-a), odnosno kojih su se odrekli stranački šefovi (Milijan Brkić nadimkom Vaso i Miro Kovač iz HDZ-a, Milanka Opačić iz SDP-a) i „kapitalce“ što su se više samima sebi doimali kapitalcima – i tako istupali u javnosti dok su mogli – no svojim stranačkim vođama i biračkom tijelu. Ni SDP-ov bivši požeški gradonačelnik, poslije disident Zdravko Ronko u zazornom špilu tzv. žetončića Milana Bandića nije bio kapitalac. Ni kao lokalni slavonski „šerif“, a kamoli kao saborski zastupnik. Kao što nikad nisu bili HDZ-ovi kapitalci čak ni Goran Marić, Tomislav Tolušić, Gabrijela Žalac, Milan Kujundžić i Lovro Kuščević, nedavno „otjerani“ iz vlade Andreja Plenkovića zbog pritiska javnosti i koruptivnih sumnji.

Kapitalci i teškaši

I nitko uopće neće žaliti što ih više neće biti na radaru političkog tzv. mainstreama. Zlobnici bi rekli: svatko je svoje sreće kovač, pa i takvi što su u nedoba jače zinuli no što mogu progutati. Jasno da politika nije za svakog baš kao što nisu ni znanost, umjetnost, poduzetništvo, pilotiranje, kirurgija, pa ni zidarija, trgovina, čuvanje male djece, etc. Za nešto treba zrno darovitosti i puno, puno volje/predanosti, a za nešto čak ni toliko pa svejedno nije – za svakog. Da bi netko bio kapitalac ili teškaš, mora imati osobito veliko, trofejno rogovlje, reći će svaki bolji leksikon, pače, mora se i u politici daleko čuti zdrava rika tzv. alfa mužjaka i ostajati dubok trag kakav ostavljaju veliki, velikih ideja i velikih učinaka. Ne pikzibneri kojima je politika – kameleonskog tipa u se, na se i poda se – unosna profesija na valu podobnosti i tuđe pameti. Jest da su birači endemična čeljad koja se dâ hipnotizirati, zavesti, prevariti, čak ustrašiti, natjerati na mazohizam ali – kad u kritičnim trenutcima dođe iz debelog mesa u sivu tvar – znâ se gadno osvetiti, iznevjeriti sasvim pouzdana očekivanja. Tada više nema natrag i „nismo znali“, nego jao i pomagaj. Samo – već je (pre)kasno.

Recimo, konzervativna je tzv. desnica – više od 120 posto sigurna u „već pripremljenu“ pobjedu svojih jakih jurišnika na parlamentarnim izborima – uvjerljivo kapitulirala pred SDP-ovim Ivicom Račanom (premijer od 27. siječnja 2000. do 23. prosinca 2003.), pa pred Zoranom Milanovićem (SDP, premijer od 23. prosinca 2011. do 22. siječnja 2016.), čak triput na izborima za predsjednika RH (dvaput zaredom pobjeđuje Stjepan Mesić, pa je na dužnosti od 18. veljače 2000. do 18. veljače 2010., a SDP-ov je Zoran Milanović više no uvjerljivo u prvom i drugom krugu deklasirao u siječnju 2020. HDZ-ovu Kolindu Grabar-Kitarović). HDZ se 2015. i 2016. godine provukao kroz iglene uši tek kao relativni pobjednik redovnih i izvanrednih parlamentarnih izbora. Oba je puta bio primoran formirati neprirodnu vlast rogova u vreći, protivno volji birača i razvojno profućkao građanima cijelu 2016. godinu. Tko se još sjeća izmišljenog premijera Tihomira Oreškovića, farmaceuta iz Kanade koji smiješno (ne) vlada hrvatskim jezikom i Tomislava Karamarka kao također izmišljenog tzv. prvog potpredsjednika vlade RH? Koga briga za lanjski snijeg.

Nije slučajno da nedavno potvrđen na unutarstranačkim izborima šef HDZ-a i tehnički premijer Andrej Plenkobić uporno u aktualnoj kampanji ne želi kazati s kim će poslijeizborno koalirati bude li isplivao iz 5. srpnja samo kao relativni pobjednik. Naravno, ne uskrati li mu „crveni Bero“ tu relativnu sreću i pošalje ga u političko-krijerni naftalin. Zapravo, na burzu rada. Što čeka i Davora Bernardića zdrma li ga nesreća, pa tzv. Restart koalicija ne odnese relativnu pobjedu. I u prvom i u drugom slučaju bit će prikraćena biračka volja, jer su i Plenković i Bernardić silom prilika u istoj neugodnoj poziciji: sastaviti vladu od tzv. žetončića koje birači nisu željeli vidjeti u tzv. stabilnoj saborskoj većini. U toj promiskuitetnoj igri otpisanih i novoupisanih u vladajući ešalon, odnosno oporbeni na saborskoj plaći bit će ohoho tih iz kategorije nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!

Jer, čim se te nedjelje 5. srpnja u 19 sati zatvore birališta, biračko tijelo gubi ama baš svako značenje i više nikog, ama baš nikog od tih što su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) ni koliko je crnog pod noktom nije briga što birači žele, komu (ni)su dali glas i kakav su im med i mlijeko obećali. Tako je bivalo i bit će opet, a Plenković i Bernardić nisu toliko neinteligentni da si unaprijed rastjeruju glasače najavom toga s kim će i zašto biti u poslijeizbornoj ljubavi. Tajne ljubavnice i ljubavnici tek se dadu naslutiti u budućoj – neizbježnoj, trećeg nema – vezi HDZ-a i Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Zasad se svi prave grbavi. Neće valjda biti da će jedan rudimentaran/marginalan političar i neuspješan vukovarski gradonačelnik Ivan Penava pošteno reći javnosti da je podvio rep prebjegom iz HDZ-a Škori ne bi li se jednako podvijenog repa i s puno pepela na glavi vratio ZNA SE obitelji, zajedno s Miroslavom Škorom, također bivšim članom te stranke!? Osobni materijalni i politički probitci uvijek su preči od biračke volje. Jedno se govori i obećava da bi se dobilo mandat, a drugo čini i oprevdava nakon što se dobije povjerenje birača.

Hoće li javnost opet imati prigodu gledati/slušati u tzv. Visokom domu Plenkovićeve deklarirane „neprijatelje“ Stevu Culeja i Miru Kovača, ali i Davora Ivu Stiera, ovisit će o preferencijalnim glasovima budući da ih je – dokazujući se demokratom – ipak stavio na izborne liste, ali nisko. Pa ne mora značiti da su unaprijed otpisani kako je izgledalo još donedavno. „Kraj političke karijere“, tvrdi novinar Špoljar, „svemir je namijenio i nekadašnjoj mladoj lavici HDZ-a i kninskoj gradonačelnici Josipi Rimac (istražni zatvor joj je upravo produljen za još mjesec dana, op. a.). Baš kada su do novinara počele dolaziti ozbiljnije indicije da bi i ona mogla dobiti mjesto na HDZ-ovoj listi za Sabor, aktualna državna tajnica u Ministarstvu uprave (…) uhićena je u sklopu veće akcije Uskoka povezane s istragom očito sumnjivog posla gradnje vjetroelektrana kod Knina.“ Među otpisanima, sada je očito, našao se i Tomislav Karamarko koji će zbog svojih i stranačkih razloga propustiti parlamentarne izbore.

Raspaljene strasti

Karamarkovi pak nekadašnji štićenici Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović – nakon što su se posvađali na čelu Nezavisnih za Hrvatsku – po svoj će prilici imati različite sudbine: Esih će jamačno biti zbrisana sa scene političkog tzv. mainstreama jer joj stranka više nikomu ozbiljnom ništa ne znači, a  Hasanbegović bi se mogao provući na Škorinoj listi budući da ga je uzeo za nositelja u I. izbornoj jedinici (središte Zagreba). Sličnu bi sudbinu Hasanbegovićevoj mogao fasovati i HNS-ov kompromitirani bivši vođa Ivan Vrdoljak, a HSLS-ovog saborskog zastupnika u Devetom sazivu Darinka Kosor više ništa/nitko ne može spasiti od tabora otpisanih i političke mirovine. HNS-ovu ekipu otpisanih i na dužnosničkoj nizbrdici čine i Milorad Batinić, Blaženka Divjak i Stjepan Čuraj, a za njima žustro kroče u zaborav Mirando Mrsić (Demokrati), SDP-ovi Nenad Stazić, Željko Jovanović, Ranko Ostojić i otpadnici Tomislav Saucha, Milanka Opačić i Siniša Varga, pa HNS-ova otpadnica Marija Puh sada u stranci Milana Bandića, Mostovi Ines Strenja i Robert Podolnjak te bivši Vlaho Orepić i Slaven Dobrović, živozidaši Ivan Pernar i Vladimira Palfi, ali i Ivan Lovrinović koji je osnovao vlastitu stranku te nezavisni (sa stare Mostove liste) Marko Vučetić. Neki su unaprijed shvatili da će im birači pokazati srednji prst na izborima, pa razumno biraju političku mirovinu da bi si uskratili izbornu blamažu, a neki svjesno idu blefirati, nadajući se kratkoj pameti biračkog tijela i uvjerljivosti svoje larpurlartistike. Ako upali, puna šaka brade, ako ne – nikom ništa.

Inače, taj politički srednji prst osobito je raspalio strasti u Bijednoj Našoj nakon što je bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović osvetnički pokazala svoj debeli/najdulji izdanak šake Miroslavu Škori zbog bljutave izjave o zabrani pobačaja silovanim ženama kojom bi Bijednu Našu, je li, vratio ne u 19. stoljeće, nego u srednji vijek ili još niže u prošlost kada je Katolička crkva spaljivala vještice i određivala dane i sate u tjednu kada se nakratko imaju poseksati s muževima. Isključivo radi rađanja djece, nikako radi zadovoljstva. Neki imaju razumijevanja za srednji prst bivše predsjednice RH i daju joj za pravo, čak tvrde da je trebala biti žešća, a neki ju drže licemjernom, prevrtljivom, nepouzdanom i bez temeljnoga kućnog odgoja. Je li se time željela osvetiti Škori što je pozvao svoje birače u drugom krugu predsjedničkih izbora da joj ne daju glas ili se pak smišljeno ulizuje utjecajnom ženskom dijelu međunarodne sportske javnosti budući da ju Hrvatski olimpijski odbor predlaže kao jednu od kandidatkinja za hrvatsku članicu Međunarodnog olimpijskog odbora.

Vrag će valjda znati što je toj gaf-ženi u glavi budući da kao predsjednica RH ni sama nije znala što će, kada i komu bubnuti, kako će se ponašati u pojedinim situacijama i kako će njezino predsjednikovanje utjecati na međunarodni ugled zemlje, odnosno na građane vlastite države. Srednji prst je na neki način – ne srednjak Kolinde Grabar-Kitarović, već općenito – komentar validnosti hrvatske politike i političara u cjelini. Ono: „Nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!“ Tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom, eto, već tridesetak godina vlada politika srednjeg prsta građanima i biračima, pa zato valjda – kad je napokon „Hrvat svoj na svomu“, a „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“ i „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ – toj „najljepšoj zemlji na svijetu“ ne ide pa ne ide. I nikako ne ide pa ne ide. A hoće li ikad ići? Jednog dana, ako ne prije? Jamačno. Tko bude živ pričat će. Još 6. srpnja neće biti razloga za takvu priču. I dalje će politika biti u znaku srednjeg prsta.

The post Politika srednjeg prsta: „Nounar, ne zajebavaj…“ appeared first on Tacno.net.

Foto: SDSS 

Klackalica loših hrvatsko-srpskih odnosa ima i s jedne i s druge strane teške utege za koje su mnogi krivi u bližoj i daljoj prošlosti, pa se ne događa često i ne traje dugo da pamet vlada tim odnosima. Mnogima je itekako stalo da se ti odnosi ne poprave, jer bogovski žive na kulturi mržnje i neprijateljstava bez pokrića. I što je gore, njima je bolje. Dvije godine po potpisivanju Subotičke deklaracije, Vučić je kazao novinarima: „Mislim da se mi Srbi trebamo ponositi time što činimo za poboljšanje položaja hrvatske manjine u Srbiji. Kako će klackalica funkcionirati sada nakon općih izbora u Srbiji pokazat će vrijeme. Međutim, malo je tih s obiju strana koji ozbiljno shvaćaju stanovitu zakonomjernost u odnosima po kojoj ni jednom većinskom narodu ne može biti dobro, ako nije dobro njegovim manjinskim sugrađanima. Drukčije ne bi išlo 

Marijan Vogrinec

Srbijanski politički Hrvati – naravno, sasvim očekivano – opet su izvisili na općim izborima, pa u Skupštini Srbije i Pokrajinskoj skupštini Vojvodine više neće imati svoje predstavnike. Za razliku od hrvatskih Srba, koji se svaki put koalicijski vežu uz pobjedničke stranke i stoga participiraju u vlasti posredstvom svojih triju zajamčenih saborskih zastupnika, hrvatska narodna manjina u Srbiji daje prednost manje-više istim „nacionalno osviještenim“ svojim prvacima koji se pak redovito koalicijski povezuju s gubitnicima i nisu čimbenik državne vlasti. Eda bi, je li, HDZ-ov službeni Zagreb i još više ekstremna tzv. desnica što mu drži fenjer imali razloga odvrtjeti stari i već nebrojeno puta prikazivan film. O tomu kako Hrvati u Srbiji nemaju ni približno ista manjinska prava kao Srbi u Hrvatskoj i kako ih službeni Beograd zakida, diskriminira, asimilira, etc. Pa bi, recipročno, hrvatskim Srbima trebalo smanjiti prava – izjednačiti s pravima Hrvata u Srbiji – do te mjere da se tom dijelu hvtskih državljana/građana uskrati (su)odlučivanje o sastavu vlade i državnom proračunu, odnosno izbor svojih triju saborskih zatupnika na posebnoj/manjinskoj izbornoj listi.

Oko za oko, zub za zub, je li? Budalaština na entu. Koja u Bijednoj Našoj ne bi imala prođu upravo da ta mrzilačko-osvetnička falanga osvoji vlast – što je nemoguće i u najcrnjoj varijanti – jer su manjinska prava hrvatskih Srba, pa i ona o participaciji u obnašanju vlasti u svakom smislu, ključni međunarodni uvjet hrvatske državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, normirana slijedom toga Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Prema tomu, tko bi tu nešto želio mijenjati na štetu toga manjinskog dijela ustavno pravnopravnih hrvatskih građana, imao bi gadnog posla s međunarodnom zajednicom i doveo u pitanje RH u svakomu bitnom smislu. Dakle, isprazno mrzilačko laprdanje je jedno, a pokušaj oživotvorenja tog laprdanja opasna radnja na koju se uistinu ne bi odlučio nitko pri zdravom razumu. No, politički realiteti i govor mržnje obično ne idu zajedno, ali u trulim okolnostima samonedostatnih etata često ih je vidjeti u promiskuitetnim kohabitacijama.

Kako god, no pedesetak tisuća Hrvata u Srbiji – zastupljenih nacionalnom političkom opcijom Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) što ga već godinama vodi subotički profesor filozofije Tomislav Žigmanov, s liste Demokratske stranke poslanik Skupštine Srbije u prošlom sazivu – na ovim općim su izborima u koaliciji tzv. Vojvođanskog fronta ostali bez svojih predstavnika u državnoj i pokrajinskoj vlasti te rudimentarno ostali na jednom vijećniku u gradskoj vlasti Subotice i mjestu Baču. „Doživjeli smo kao i većina političkih takmaca neuspjeh kad je u pitanju pozicioniranje u Republici i Pokrajini“, priznao je predsjednik DSHV-a,  jedine političke stranke Hrvata u Srbiji Tomislav Žigmanov. „U nekoliko lokalnih samouprava imat ćemo vijećnike i na taj način osigurati minimalnu političku relevantnost u Srbiji.“ Da je bilo više političke pragme i racionalnosti u predizbornom vaganju nacionalnih interesa Hrvata u Srbiji, pa svakako i manje sufliranja na daljinski upravljač iz HDZ-ovog službenog Zagreba, hrvatska bi narodna manjina jamačno imala svoje legitimne političke zagovaratelje ključnih životnih interesa u domovini Srbiji od vrha upravljačke piramide do lokalne samouprave. Hrvati u Srbiji nemaju svog Milorada Pupovca kao što ni Srbi u Hrvatskoj nemaju svog Tomislava Žigmanova, ali imaju tzv. etnobiznismena.

Nedostupni mediji

I što je narodnoj manjini u vlastitoj domovini bolje, isplativije, izglednije: imati Milorada Pupovca ili Tomislava Žigmanova? Nezahvalno je dati jednoznačan odgovor, jer ni ljudi nisu isti čak u istoj etničkoj skupini, pa ne mogu biti ni vrijednosni sudovi, politička i ina očekivanja, potrebe… A gubitnici će uvijek naći alibi za svoje gubitništvo, makar sasvim izmišljen i neodrživ, no uvijek je komotnije okriviti drugoga za vlastiti neuspjeh, lošu procjenu, pogrešan potez, etc.

„Mediji su nam bili nedostupni, građani agresivno uznemiravani telefonskim pozivima koji su imali elemente prijetnji, a bilo je i ucjena“, tvrdi Žigmanov. „Posebno treba ukazati na pokušaje penetriranja u hrvatsku zajednicu uključivanjem u izbornu utakmicu skupine građana pod imenom Hrvatski demokratski forum (HDF). Izborni neuspjeh može se tumačiti i odsustvom zajamčenih mandata u parlamentima i državnim tijelima, definirani međudržavnim sporazumom Hrvatske i Srbije. Godinama tražimo da se hrvatskoj manjini osiguraju zajamčeni mandati kao i Srbima u Hrvatskoj. Ne može se očekivati kako ćemo mi – kao ranjena i disperzirana zajednica, pritom najomraženija u Srbiji, s vrlo slabom potporom RH, napose kad su u pitanju njezini diplomatsko-konzularni predstavnici – imati dovoljno snage, moći i sredstava za postići ono što mogu ostvariti pripadnicima brojčano većih zajednica.“

Hrvatskomu je ministru vanjskih i europskih poslova Gordanu Grliću-Radmanu prvi komentar apsolutne općeizborne pobjede predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke (SNS) bio taj da „Hrvatska nije zadovoljna statusom hrvatske manjine u Srbiji“. Kao da to ne znaju Vučić i njegova vlast u koju je – za premijerku – instalirao Anu Brnabić. Pazi, za premijerku, ne vratarku na skupštinskoj porti Srbije ili čistačicu ureda golobradog deklariranog četnika Vojislava Šešelja! Srbija ima Anu Brnabić za premijerku, Hrvaticu porijeklom s otoka Krka, ktomu deklariranu lezbijku zbog koje se činjenice Srpskoj pravoslavnoj crkvi više dižu čekinje i na tjemenu i na bradi no što je „ustaškinja“. Kad Bijedna Naša bude imala Srbina za premijera – a to će valjda biti kad grožđe rodi na vrbi – hrvatsko će „nezadovoljstvo“ biti sto posto validno. Međutim, na stranu etnička pripadnost nekoga na samom državnom sljemenu, je li Grliću-Radmanu, prije no što će mesti pred tuđim pragom, pao na um objektivan, svakodnevni „status“ srpske manjine u Hrvatskoj? Ne „status“ zapisan na papiru na koji se licemjerno može pozivati pred međunarodnom javnošću kao na primjeran/europski/civiliziran, pa one „s druge strane“ optuživati kao „teške grješnike“.

Etničke manjine u svakoj državi morale bi imati ista građanska, politička, vjerska, rodna, etc. prava kao i etnička većina, ni za jotu manja ili veća. Koliko su manjine – svakovrsne, dakako – jednakopravne, toliko je većina slobodna. Nema tu velike filozofije ni mudrosti da se to provede. E sad… Samo u zadnje vrijeme, recimo, ekstremistička/proustaška agresija na manjinske Srbe u Bijednoj Našoj prevršila je svaku ljudsku, pravnu, ali i moralnu granicu i, ako ne po drugom, po zakonu o spojenim posudama to se zlo recipročno prelijeva i na Grlić-Radmanov „status hrvatske manjine u Srbiji“. Nisu svjesni hrvatski mrzilački degeni da to što čine i zašto čine manjinskim Srbima u Hrvatskoj fasuju manjinski Hrvati u Srbiji. Pa, je li, Tomislav Žigmanov ima razlog tvrditi da su Hrvati „ranjena i disperzirana zajednica, pritom najomraženija u Srbiji“. A Srbi u RH?

„Hrvatska nije zadovoljna statusom hrvatske manjine u Srbiji i očekuje da će ta zemlja poštivati sporazum o recipročnoj zaštiti manjina i fiksnu zastupljenost u predstavničkim tijelima“, kazao je Gordan Grlić-Radman na presici. „Hrvatska je upravo paradigma ili najbolji primjer zaštite manjina; svaka manjina ovdje ima i zastupljenost u Hrvatskom saboru, a srpska manjina ima i fiksnu zastupljenost.“ Na općim izborima u Srbiji, poznato je, natjecala se 21 izborna lista za 250 mjesta u Skupštini Srbije i, očekivano, neupitni je šef države Aleksandar Vučić sa svojim SNS-om pomeo s političke scene gotovo sve konkurente pa nastavlja suvereno vladati i iduće četiri godine. Europska pučka stranka (EPP), čiji je SNS član europučanske obitelji kao i HDZ Andreja Plenkovića, dao je potporu Vučiću i SNS-u. To su učinili i još neki važniji europski politički čimbenici tako da Grlić-Radman neodgovorno bagatelizira tu znakovitu činjenicu.

Gazdina je zadnja…

„Ne možemo podržati ni stil vladavine niti način upravljanja krizom Covid-19 u Srbiji“, tvrdi. „Na to gledamo (na potporu, op. a.) kao na načelni poziv na mir i stabilnost, reforme i borbu protiv korupcije. Dakle, to su poruke koje bi trebale ohrabriti, ali to ne znači podršku aktualnom stanju u Srbiji. Stanje u Srbiji, razvoj civilnog društva, stanje medija se sigurno može unaprijediti i to je zapravo poziv odgovornim političarima da brinu o izvršenju svih tih procesa koji su jamac za europski put.“ Hrvatskomu ministru vanjskih i europskih poslova, često doživljavanom redikuloznim, dvije stvari ili nisu jasne ili ih naprosto ne može progutati. Prvo, sve što je loše i prepotentno je natrpao na pleća službenom Beogradu i Aleksandru Vučiću osobno podjednako je aktualno za HDZ-ov službeni Zagreb i sad već tehničkog premijera Andreja Plenkovića. S tom minimalnom razlikom da Bijedna Naša jest članica Unije, a Bijedna Njihova nije niti se osobito trsi postati, po svaku cijenu. Drugo, kada gazde EU-a, zemlje tzv. prve brzine odluče primiti Srbiju u članstvo – s Aleksandrom Vučićem, nekim drugim Vučićem ili nekim trećim, petim…, svejedno – nikomu pri zdravom razumu u Bruxellesu neće pasti na um pitati Hrvatsku dopušta li to ili ne. Kao što Sloveniju nisu pitali smije li RH nakon ponižavajućih 10 godina u čekaonici napokon biti pripuštena u Uniju, kao 28. članica. Da je bilo po slovenskom, Zagreb bi još i danas patio u čekaoničkom čistilištu.

Međunarodna zajednica – i politički i ekonomski – ima druge planove i interese, je li, glede i u svezi sa Srbijom i tu nikakvi „domoljubni“ ili domovinskoratni sentimenti, osvetništva, inati, zavist, klipovi pod noge, etc. s desne strane Dunava neće igrati bitniju ulogu. Osim statističke. Drugi je par rukava što i zašto zbore hrvatski vladajući političari od kojih su mnogi jako dobro plaćeni upravo za zboriti to i tako što i kako zbore. Vrag ti je ta politika za koju neki naivci tvrde kako je – umijeće mogućeg. Toliko je tih, ne samo na hrvatskoj strani, koji uopće ne posjeduju to i takvo umijeće. Zašto bi Gordan Grlić-Radman bio iznimka i ne bi bio, je li, zavidan jednom Aleksandru Vučiću – bivšem četniku, šešeljevcu koji je RH smatrao ustaškom državom (u Glini 1995., npr.), diktatoru, političaru nedemokratskih gena, terminatoru oporbe, etc. – čije političko umijeće itekako ide na živce „nacionalno osviještenoj“ hrvatskoj politici. Protivno pak Grlić-Radmanovoj kritici protupandemijskih mjera u Srbiji, mladež europučana je dva dana uoči općih izbora pohvalila službeni Beograd, Vučića i SNS zbog uspjeha u obrani ekonomije od epidemije SARS-CoV-2  bolesti. I gle sad, mlađahni HDZ-ov europarlamentarac/europučanin Karlo Ressler, čak potpredsjednik mladeži EPP-a, bio je „snažno protiv“ te potpore srbijanskom predsjedniku i njegovoj politici.

„Uz sve povijesne razloge iz vremena agresije na RH i BiH“, napisao je Ressler na Twitteru, „ne možemo podržati ni stil vladavine ni način upravljanja krizom covid-19, koja je najbolje pokazala ogromnu razliku između hrvatskog i srbijanskog vodstva.“ A tko je RessIera uopće pitao zašto Mađarska nema more? Mladež EPP-a sasvim je drugim razlogom podržala to što je podržala i nije joj nakraj pameti bilo uspoređivati ni „stil vladavine“ niti „način upravljanja krizom covid-19“. I vidi vraga: dvojica hadezeovaca – od kojih jedan drugomu mogu biti otac, odnosno sin – ne samo da navlas jednako misle nego i navlas istim riječima izražavaju to što misle. Ako za njih ne misli stranački šef i aktualan tehnički premijer Andrej Plenković, pa oni samo precizno trbuhozbore tuđe, je li, mišljenje. Pa Grlić-Radman von oben zbori novinarima o uvjetima na „europskom putu“ susjedne zemlje i „Srbija će morati odgovoriti na ta pitanja (glede i u svezi hrvatske narodne manjine na svom tlu i domovinskoratnih uvjeta RH, op. a.). Cilj nam je zatvoriti to poglavlje kako bismo mogli imati dobrosusjedske odnose i podržati europski put Srbije, ali ta pitanja (osnovnih uvjeta) moraju biti riješena“.

U izjavi Hini potkraj kolovoza 2018. godine, dok je još bio poslanikom u Skupštini Srbije, Tomislav Žigmanov je komentirao Vučićevu tvrdnju da je Srbija „ispunila svih 26 zahtjeva za poboljšanje položaja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji po Subotičkoj deklaraciji“. Realizirani su baš zahvaljujući „Vučićevom izravnom angažiranju“. Pa kaže: „Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić pokazao se kao vjerodostojna, angažirana i odgovorna osoba kada je riječ o rješavanju ili početku rješavanja zahtjeva hrvatske zajednice koje smo mu predstavili 20. veljače nakon njegova službena posjeta Zagrebu. Riječ je o konkretnim problemima s kojima su se suočavali pripadnici hrvatske zajednice u Srbiji. Napose u financiranju rada pojedinih udruga, otvaranja lektorata za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu te otvaranja novih obrazovnih profila na hrvatskom jeziku u srednjim školama, zatim rješavanja komunalnih i infrastrukturnih objekata u naseljima gdje u većini žive Hrvati – most Šmaguc u Monoštoru i Dom kulture u Tovarniku, pitanje kupnje dijela rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu, otvaranje dijaloga s biskupima Katoličke crkve, uključivanje predstavnika hrvatske zajednice u tijela vlade Autonomne pokrajine Vojvodine“.

Odnosi na klackalici

Tomislavu je Žigmanovu prije dvije godine kao „jedini prijepor“ ostalo „pitanje povratka Hrvatskog doma u Sremskoj Mitrovici tamošnjoj hrvatskoj zajednici, što je – na koncu – i sam predsjednik Vučić priznao“. Navodno je u međuvremenu i to riješeno, ali Žigmanov i tada nije bio propustio spomenuti kako „Hrvati u Srbiji još uvijek bilježe i probleme u ostvarivanju svojih prava. Najnoviji slučaj su opstrukcije oko otvaranja razreda na hrvatskom jeziku u Beregu ili podizanje poprsja pjesniku Aleksi Kokiću u Subotici“ što su „posljedice deficita u vladavini prava i nerazvijenih manjinskih politika“. Snažno antihrvatsko raspoloženje dijela javnosti u Srbiji prema Hrvatima izaziva „raširen strah i nespremnost Hrvata za sudjelovanje u javnom životu“. Inače, Žigmanov sve iskorake u srpsko-hrvatskim odnosima u Srbiji pripisuje velikom osobnom zalaganju srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića na osnovi Subotičke deklaracije koju je – kao tadašnji premijer – potpisao 20. lipnju 2016. godine zajedno s tada predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Na stranu sada to kako su se njih dvoje, gdje i koliko puta sastajali, o čemu su razgovarali kao prisni prijatelji, pa i to da je Aleksandar Vučić bio jedini strani državnik na njezinoj inauguraciji, odnosno da je Grabar-Kitarović kao počasna gošća nazočila Vučićevoj svadbi i dala se tada na opću sablazan fotografirati uguravši se između njega i njegove supruge. No, dobro… Poslije se ispričavala zbog srbijanskih čokoladica dubrovačkoj djeci i žestila drugi put kako će „mnogo vode proteći Dunavom prije no što Hrvatska i Srbija jedna drugoj budu prijateljske zemlje“.

Klackalica loših hrvatsko-srpskih odnosa ima i s jedne i s druge strane teške utege za koje su mnogi krivi u bližoj i daljoj prošlosti, pa se ne događa često i ne traje dugo da pamet vlada tim odnosima. Mnogima je itekako stalo da se ti odnosi ne poprave, jer bogovski žive na kulturi mržnje i neprijateljstava bez pokrića. I što je gore, njima je bolje. Dvije godine po potpisivanju Subotičke deklaracije, Vučić je kazao novinarima: „Mislim da se mi Srbi trebamo ponositi time što činimo za poboljšanje položaja hrvatske manjine u Srbiji. Kako će klackalica funkcionirati sada nakon općih izbora u Srbiji pokazat će vrijeme. Međutim, malo je tih s obiju strana koji ozbiljno shvaćaju stanovitu zakonomjernost u odnosima po kojoj ni jednom većinskom narodu ne može biti dobro, ako nije dobro njegovim manjinskim sugrađanima. Drukčije ne bi išlo.

The post Hrvatsko-srpsko oko za oko, zub za zub appeared first on Tacno.net.

Foto: Marko Gracin – Novi list

Nagrada „Višnja Machiedo“ Hrvatskog P.E.N. centra Slobodanu Šnajderu za književno-esejističku knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“, najbolje djelo te vrsti u 2019. godini na hrvatskom jeziku objavljeno u RH ne znači da su tzv. ljudi nahvao hrvatske politike, kulture i umjetnosti okajali grijeh kratke pameti kojim su debelo zgriješili i još griješe prema tom velikom književniku i svim šnajderima neovisno o tipu i načinu izražavanja svojih stajališta. Koja se ne daju ukalupiti dogmom ili oktroiranim „svojim mišljenjem“ po koje treba trčati obnašateljima vlasti. Bit će istina da Šnajder nije nevidljiv ni kada ga voljom tzv. ljudi nahvao nacionalne politike, kulture i umjetnosti nema među najvidljivijim salijerijima. A „svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga“ jamačno neće tako skoro – ako će ikad uopće!? – dočekati nitko. Ma tko i gdje na globusu bio. Umjetnici su tu u prednosti. Mašta je bezgranična, a želje nisu skupe ni toliko toksične da se od neostvarenih mora umrijeti.

Marijan Vogrinec

Svako doba i novije i starije nacionalne prošlosti – ne samo kulturne – ima svoje doba kratke pameti. Ono kada se družba tzv. ljudi nahvao (dum Marin), nahvao baš zato što su i kratke pameti, nekim spletom nesretnih okolnosti domogne državnog kormila pa kriterijima kratke pameti nakani antologizirati za buduće naraštaje svoju „opću istinu“ o vrijednostima ili bezvrijednostima koje determiniraju prošlost i budućnost naroda. A svaki etnikum postoji i opstoji ponajprije u jeziku i kulturi, a potom se redaju ini uvjeti. Kada si pak tzv. ljudi nahvao uzurpiraju ovlast poredati nacionalne vrijednosti – u državnopravno preokretnoj Hrvatskoj već je radnih 1990-ih to grubo demonstrirala praksa „nacionalno osviještenog“ političkog tzv. mainstreama – pa to urbi et orbi provući kroz medije, školske programe, društvene institucije, neke intelektualne kružoke i kojekakve mehanizme za „nenametljivu“ indoktrinaciju masa ideološkim jednoumljem, etc., onda se kulturna zbílja bez imalo grizodušja i srama, tek što pucneš prstima, je li, odrekne jednog Slobodana Šnajdera. „Nije naš, što će nam Šnajder!?“

Ako ćemo pravo i sudeći po tretmanu u kulturnom prostoru i medijima – eto, već treće desetljeće pod kontrolom tzv. ljudi nahvao – „nisu naši“ ni Miroslav Krleža, August Cesarec, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić ili Ivan Dončević, ali jesu Milan Šufflay, Mile Budak, bl. Marija Propetoga Isusa Petković, Boris Maruna ili Ivan Tolj; „nisu naši“ ni Vojin Bakić i Dušan Džamonja ili Edo Murtić, ali jesu Kuzma Kovačić i Josip Botteri Dini… „Nije naš“ ni Grigor Vitez, ni Ježurka Ježić „ne-našeg“ Branka Ćopića, ni (i) hrvatsko pismo ćirilica „nije naše“…

Kamoli da bi mogao biti „naš“ – uz neprepoznatljivo uspomeničenog Franju Tuđmana državnog kipara Kuzme Kovačića, na raskrižju Ulice Grada Vukovara i Hrvatske  bratske zajednice u Zagrebu – monumentalni Spomenik narodu-heroju Slavonije ili Spomenik pobjedi (u NOB-u, op. a.) naroda Slavonije znatno priznatijeg umjetnika Vojina Bakića, na obronku Papuka ponad Kamenskog nedaleko od Požege, neprolazno umjetničko djelo od nehrđajućeg čelika. Dok na Kovačićevog Tuđmana objektivniji, ozbiljni povjesničari umjetnosti niti ne troše riječi i nije ga poželjela vidjeti čak ni većina Zagrepčana – iako je „naš“!? – Bakićevi su „plameni jezici“ jedno od najvrjednijih, ako ne i najvrjednije djelo hrvatskoga kiparstva 20. stoljeća i za otkrivanja 1968. godine najveća postmodernistička skulptura na svijetu. Inženjercima Hrvatske vojske pod zapovjedništvom generala Miljenka Crnjca trebalo je više dana i sve veće količine eksploziva da ju 21. veljače 1992. razore i nanesu neoprostivu sramotu tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj u osvit međunarodnog priznanja i nepopravljivu štetu hrvatskoj baštini kulture i umjetnosti.

Zločin na papučkom brdu Blažuju

Istaknuti povjesničar umjetnosti, znanstvenik i publicist Zlatko Uzelac, rođeni Požežanin, zaslužan za valorizaciju nacionalne povijesne baštine i prostorno planiranje, objavio je u kulturnom časopisu Gordoganu članak „Kamenska vječni šum vjetra“ – 31. siječnja 2016. ga je odmah prenio tjednik Globus – u kojem svjedoči što je doživio početkom ožujka 1992. na lokaciji razorenog Bakićeva spomenika na brdu Blažuju budući da su predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Radovan Ivančević i Tonko Maroević iz Instituta za povijest umjetnosti isposlovali njemu i tadašnjoj ravnateljici požeškog muzeja Dubravki Sokač-Štimac propusnicu za taj posjet. Jedna od najvažnijih hrvatskih skulptura 20. stoljeća, zapisao je Uzelac, „bila je prevaljena i slomljena poput kakvog razderanog čeličnog cepelina, svemirskog broda poslije apokalipse“. Je li, barbarski uništena „najveća apstraktna skulptura na svijetu“ kojoj su „domoljubni“ kokošari kasnije razvlačili dijelove – ploče skupocjenog švedskog čelika i mramor – te deponirane u požeškom „Spinotu, kod Blaška“ još u jesen te 1992. krčmili kao otpadni materijal.

Naravno da se svatko s dva zrna soli u glavi nikad nije čudio otkuda to da prijeratni sasvim dekintiran polupismeni goljo, nesposoban platiti rundu pića u seoskoj birtiji, izlazi iz rata kao prebogati narodni heroj te bahato pliva u novcu kao da je jedini nasljednik pokojnog američkog milijunaša, nakićen činovima i odličjima raskošnije od maršala Crvene armije koji je dobio Kursku bitku i osobno 1945. istaknuo srp i čekić na berlinskom Reichstagu. I daj mu sad, „nedomoljubni“ kukavelju, obvezan na doživotni harač za „darovanu“ ti hrvatsku državu i svoju slobodu, pisni štogod antiprotivno o domoljublju, krvavim gaćama na Veleb’tu, dignitetu, dostojanstvu“, etc. Što bi Njegoševi potomci kazali: čojstvu i junaštvu. Jer bolje da te nema.

Svjetska umjetnost kao sekundarna sirovina? Dobro, nije svih cca 3000 tzv. partizanskih/komunističkih/srpskih spomenika dinamitiranih u doba tzv. ljudi nahvao svjetska umjetnost ranga Bakićeve apstrakcije, čak ni umjetnost, ali jest znak vremena koje se ne dâ izbrisati i beziznimno nije – sekundarna sirovina. Kontejneri prepunjeni u to doba ćirilicom – hrvatski filozof Milan Kangrga i fizički je maltretiran zbog glasnog svjedočenja o tomu – naprasno izbačenom iz knjižnica/čitaonica, knjigama nehrvatskih izdavača mogu biti sve i svašta, ali nikako – sekundarna sirovina. Takvim su ih prokazali tzv. ljudi nahvao i „nacionalno/državotvorno osviještene“ ancile. Pogrom kulture i umjetnosti proveden je po galerijama, muzejima, školama, fakultetima, znanstvenim ustanovama, medijima … Čeličnom su metlom tzv. ljudi nahvao očišćeni iz „državotvornog“ prostora (sic transit) svi „ne-naši“ (Srbi, tzv. Jugoslaveni, partizani, antinacifašisti, komunisti, etc.) i njihova djela ma koliko vrijedna bila eda bi se instaliralo „naše“ ma koliko bili beznačajni i beznačajnih djela. Bakićev monument na papučkom brdu Blažuju besramno je razoren 21. veljače 1992. za trajanja primirja slijedom Sarajevskog sporazuma od 3. siječnja te godine u zoni odgovornosti 123. požeške brigade pod zapovjedništvom Miljenka Crnjca iz sela Pavlovaca nedaleko od Požege, kasnije generala i autora knjige sjećanja „Tada je trebalo imati petlju“. Crnjac je uistinu imao petlju.

Povjesničar umjetnosti Zlatko Uzelac to će posvjedočiti u Gordoganu i Globusu („Kamenska vječni šum vjetra“): „Teško je naći riječi za ono što sam tada osjećao. (…) Radosno su nas pozdravili (pet-šest vojnika HV-a na položaju uz razoreni Bakićev spomenik, op. a.) i gotovo razdragano objasnili kako je najzad par dana prije jedan od njih, nakon više neuspješnih pokušaja ostalih, pronašao slabo mjesto konstrukcije, pa je u tom herojstvu iz devetog pokušaja eksplozivom spomenik najzad bio raznesen. Na moj upit tko je taj, približio se jedan tip gotovo stidljivo, smješkajući se kroz brk kao ponosno. Pitao sam zašto su ga srušili. Rekao je: ‘Ma to treba srušiti’. Njegovo ime je bilo Miljenko Crnjac. Tobože čuvajući stražu imali su zgodan predmet za zabavu. S grčem u želucu divio sam se i tada vještini inženjera Brodskog instituta, gledajući rešetke čeličnih kostura konstrukcije koji su ležali prelomljeni, stršeći na sve strane kroz rupe i prolome u eksplozijama razderanoj koži ovojnice, sastavljene od spojenih trokuta sjajnog švedskog čelika, koja se još znatnim dijelom držala na slomljenim krilima. Na njima su se zrcalile sjene cijelog smoždenog kraja.“

Nema oprosta za divljaštvo

Gradski i županijski mediji su lagali tih dana, kada diverzija na svjetsku umjetnost i sirovo divljaštvo više nisu mogli ostati tajnom, kako je „vjetar srušio spomenik“ i kako se njegovo rušenje „slavilo u Požegi do duboko u noć“. Čega se pametan srami, budala se time diči. Taj zločin, za koji ni Crnjac niti itko drugi nikad nije odgovarao – kao ni za inih cca 3000 tzv. partizanskih spomenika i eutanaziju ine „nehrvatske“ kulture i umjetnosti – nije ni spomenut 2017. godine na predstavljanju Crnjčeve knjige „Tada je trebalo imati petlju“ u dvorani Glazbene škole u Požegi. Kćerka teško bolesnog umirovljenog general pukovnika pročitala je i njegovu poruku: „Ljudski život prolazi i nestaje, ali vaša i naša djela ostaju vječna“. Na koja je djela ili „djela“ mislio? Atentat na neprolaznu umjetnost i samu bit nacionalne kulture ostaje atentatom, nedjelom, barbarstvom i divljaštvom za koje nema ni opravdanja niti (kršćanskog?) oprosta.

Spomenik narodu-heroju Slavonije našao se na minerskoj meti tzv. ljudi nahvao samo zato što mu je autor – rođeni Bjelovarčanin iz imućne građanske obitelji, ma koliko velik umjetnik u hrvatskom kulturnom korpusu – srpske etničke pripadnosti i „komunistički/partizanski“ kipar čija su čak četiri brata ustaše uhitili već s proljeća 1941. godine i zvjerski zatukli u konc-logoru Jadovnom na Velebitu. Nedugo potom su uhitili i Vojina Bakića kojega je od ustaškog stratišta spasila pisana intervencija njegovog akademskog profesora i mentora čuvenog Frane Kršinića, koji je time i sam stavio svoj život na kocku. Maloumnici što su zločinački od 1990-ih etnički i ideološki/proustaški „čistili“ hrvatsku kulturu i umjetnost – to manje-više neskriveno i na razne načine čine i dan-danas – dovoljno su ograničeni da ne pojme kako hrvatska kultura, umjetnost, znanost, gospodarstvo, sport, društvo u cjelini bez srpskog udjela/doprinosa nisu cjelovit korpus, nego tek okljaštreni torzo. Po cjelini kulturnog korpusa i jeziku neki narod jest ili nije. I hrvatski.

Najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti napisao je Srbin Petar Preradović, najveći svjetski znanstvenik/izumitelj svih vremena je hrvatski Srbin iz ličkog sela Smiljana Nikola Tesla, glazbu za hrvatsku himnu na stihove Antuna Mihanovića skladao je u Glini hrvatski Srbin Josif (Josip) Runjanin, etc. Da se ne nabraja ine ne-hrvatske velikane hrvatske povijesti i sadašnjosti koji hrvatskom etnikumu drže glavu iznad vode i koji su bitna sastavnica ukupnih vrijednosti po kojima Hrvatska i Hrvati jesu i mogu opstati kao neka činjenica u međunarodnoj zajednici. Bedastoća je nad bedastoćama prebrojavati etnička i ideološka krvna zrnca u korpusu koji ne može opstati na podjelama, antagonizmima ili čistkama po falšim kriterijima kratke pameti. Nitko pri zdravom razumu ne sapliće noge samomu sebi, svojoj cjelini prošlosti bez koje ne može biti ni izgledne budućnosti. I dobre i loše sekvence su dio prošlosti i na neki način uvjetuju kvalitetu budućnosti. Ali, ne možemo se praviti da ih nije bilo i ne uzimati ih kao stanovito mjerilo.

Kao što je uistinu trebalo biti sirovina, pa smisliti miniranje umjetnosti koja je nacionalno bogatstvo i vlasništvo, baština po kojoj narod jest ili nije, dopustiti takav zločin ravan ISIL-ovom razaranju Palmire ili talibanskom uništenju topovskim salvama najvećih na svijetu uspravnih statua Bude u afganistanskom Bamiyanu i treba „imati petlju“ za izvesti tu maloumnu diverziju. Zašto riječ više o Vojinu Bakiću u povodu Nagrade „Višnja Machiedo“ esejistici Slobodana Šnajdera? Bakićev „slučaj“ na indikativan je, osobit način paradigma „slučaja Šnajder“ u suvremenoj hrvatskoj književnosti i kulturi nakon prevratničke 1990. godine i pohoda „nacionalno osviještenih“ tzv. ljudi nahvao, svijesti nahvao na kritičko mišljenje i slobodu riječi kulturnog i umjetničkog ekvivalenta. Ta je i takva stvaralačka zbilja uvijek i svim vlastima čak zazornija od deklarirane ideološke oporbe. Umjetnik je opasniji od političara. Zato i Šnajder dijeli tu sudbinu negativca, nepoželjnika i neugodnika službenom tretmanu kulture i umjetnosti. Ma kako bila snažna njegova književna osobnost i dalekosežna umjetnička riječ/poruka. A to je loše za nacionalnu kulturu i umjetnost više no za autora samog.

Jake stvaralačke osobnosti u tom negativnom, marginalizirajućem tretmanu – čak do egzistencijalne ugroze – upravo nalaze inspiraciju i dovoljno inata za otpor baš onim u čemu su najuvjerljiviji: stvaralaštvom. U doba kratke pameti obično prva nastrada – istina. Jer svako, je li, doba kratke pameti ima svoj carski dvor sa svojim Antonijem Salierijem ispred Wolfganga Amadeusa Mozarta. I dođe neko sutra koje se ismijava iz tog dijela prošlosti, postavlja stvari na njihova mjesta i ispravlja nepravdu: Mozart globalno ostaje za vječnost, a Salieri tek statistička činjenica o neukoj procjeni vrijednosti. Neki kažu da je logično i da baš mora biti to da svako doba kratke pameti ima i svoje atentatore na umjetnost i kulturu, zatiratelje i ljudi i njihovih djela eda bi zbog njih umjetnost i kultura, ljudi koje se silom želi učiniti nepostojećima i djela njihova duha imali veću vrijednost. Bili sjajniji biser u nisci i nacionalnog i globalnog bogatstva koje čovjeka čini čovjekom, a narod narodom.

Gazde kulturne regresije

„Više od 50 godina objavljujem, ali nije baš bilo nekih nagrada“, kazao je Šnajder nakon što je primio čast laureata Hrvatskog P.E.N. centra za knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“. „Uvijek je nekako bilo tako da sam ja i bio možda pravi čovjek, ali na krivom mjestu, ili je mjesto bilo pravo, a ja sam bio krivi. Sreću je podijeliti lako, ona je kao neki vrč koji se pjenuša – nesreća se skuplja u sebi i s tim je teže.“ Istaknuti književnik i prevoditelj Mladen Machiedo je izrazio zadovoljstvo što je nagrađeno ponajbolje književno-esejističko djelo koje ukazuje i na to „kako se u Hrvatskoj misli“. A baš to kako Šnajder misli, gazdama regresivne kulturne politike nikako ne ide pod kapu, pa je njegovo spisateljstvo – osobito dramski opus – poznatije i nagrađivanije u inozemstvu, od Irske, Njemačke, Austrije, Poljske, Srbije i Izraela do SAD-a, etc. no u vlastitoj domovini. Na čiju štetu? Šnajderovu baš i ne. Tzv. ljudi nahvao hrvatske politike i kulture – odreda praktični katolici? – imat će grdne muke naći deterdžent za oprati se pred tzv. sv. Petrom zbog grijeha lude glave, masovnih atentata na „nehrvatsko“ i u kulturi i umjetnosti. Čiju simboličnu, hrđavu krunu čine miniranje svjetske apstrakcije Vojina Bakića na papučkom Blažuju i već 1990. godine izgon slobodnomislećeg Slobodana Šnajdera i sa svih kazališnih dasaka u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj već i iz nacionalne književnosti.

Kontaminirane nacionalističkom isključivošću i vjerskim prenemaganjem, „arijevskim“ sentimentima, izmišljenim mitovima s lažnim veličinama i vrijednostima te otvorenim krivotvorenjem (naj)novije povijesti. To je kao ideološka izopačenost – što u stanovitim okolnostima i vremenu čovjeka čini nečovjekom – izravno, ali i na simboličkoj razini temeljni poriv/razlog Šnajderovih umjetničkih introspekcija. Je li ta nepoćudnost službenim kulturnim politikama beziznimno tzv. desnih režima RH i razlog zašto je i Nagrada „Višnja Machiedo“ Slobodanu Šnajderu Hrvatskog P.E.N. centra uglavnom prešućena u važnijim hrvatskim medijima? Ma koliko ga se – je li, i zbog „besmrtne“ tzv. međuspisateljske ljubomore i zavisti – željelo zatajiti intelektualnoj javnosti, Šnajder mlađi nije bilo tko u suvremenoj hrvatskoj književnosti niti je njegova stvaralačka parabola samo jedna mala recka na književnopovijesnom rovašu.

Diplomirani filozof i anglist Slobodan Šnajder (Zagreb, 8. srpnja 1948.), bivši ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM), suosnivač i urednik važna teatrološkog časopisa Prologa, urednik edicije izdavačke kuće Cekade, kolumnist („Početnica za melankolike“ u Glasu Slavonije od siječnja do lipnja 1993. te „Opasne veze“ u riječkom Novom listu od 1994. do 2013.) od 1966. godine objavljuje novele, romane, kazališne komade, eseje… i zauzima sve važniju ulogu u književnosti i kulturnom životu. Taj autor snažnog dramskog komada „Hrvatskog Fausta“ o zagrebačkom HNK-u u doba ustaškog pogroma u tzv. NDH-u, koji hrvatska kultura bunkerira više desetljeća, a opetovano ga izvodi pola zapadnog svijeta i istočno susjedstvo u vrhunskim podjelama i režijama, nakon 10-godišnjeg je potpunog izopćenja zbog grijeha slobodnog mišljenja i kritičke riječi malo uskrsnuo 2000-ih godina dolaskom na vlast tzv. lijeve, SDP-ove koalicije Ivice Račana, s Antunom Vujićem (SDP) na mjestu ministra kulture.

Šnajder objavljuje izbore političkih kolumnâ u knjigama „Kardinalna greška“ (od 1994. do 1999.) i „Umrijeti pod zvijezdom“ (od 1999. do sredine 2004.), od 2001. do 2004. je ravnatelj ZKM-a, česti suradnik Trećeg programa Hrvatskog radija te mu 2012. izlazi prvi roman „Morendo“. Zagrebački HNK se tek 2003. usudio praizvesti Šnajderovu „Nevjestu od vjetra“ u režiji Ivice Boban (prethodno je praizveo „Kamov, smrtopis“ 1978. i „Držićev san“ 1980. godine). Inače, kao dramski autor, Šnajder je debitirao „Minigolfom“ 1968. godine u današnjem Dramskom kazalištu Gavella u režiji Dina Radojevića. „Kamov, smrtopis“ je 2003. izveo i ZKM u režiji Branka Brezovca,  a „Dumanske tišine“ publika je pozdravljala od Zagreba, Rijeke i Varaždina do Novog Sada (Srbija) i Bitole (Sjeverna Makedonija)… „Hrvatski Faust“ pak, praizveden 1982. Na Splitskom ljetu u režiji Dina Radojevića, koji je dramski tekst označio 1987. godine Šnajderov izlazak u svijet, do dana današnjeg je drama non grata u tzv. Slobodnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Zašto, ako u Ustavu RH (Izvorišne osnove) izrijekom piše da se RH utemeljuje na državnim odlukama ZAVNOH-a i antinacifašizmu „nasuprot tzv. NDH“ i ustaškim marionetama ratnog zločinca Ante Pavelića? To sugerira i Slobodan Šnajder u „Hrvatskom Faustu“ i prije no što je itko tada mogao i pomisliti da je moguć RH. No, dobro, „Hrvatskog Fausta“ igraju po svijetu, a samo su Roberto Ciulli i Theater a. d. Ruhr izveli taj Šnajderov komad više od sto puta po Njemačkoj, Europi i SAD-u. Hrvatska još zazire od njega, valjda čeka Godota. „Bauhaus“ u ZKM-u u režiji Paola Magellija bila je na početku 1990. godine Šnajderov labuđi pjev na hrvatskim daskama koje život znače prije no što će nacionalistički higijeničari doći s čeličnom metlom. Valjda im ni Šnajderov obiteljski detalj nije išao pod kapu: otac folksdojčer u odori Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu, a „partizanski zločinci“ mu nisu već 1945./46. skinuli ni vlas s glave, nego mu dopustili obnašati važne građanske poslove i objavljivati pjesme. A toliki su, je li, „nedužni Hrvati“ s bleiburškog tzv. križnog puta zaglavili u Hudoj jami!?

Tek se Petar Veček u varaždinskom HNK-u osmjelio, a da ne nastrada, ujesen 1999. postaviti Šnajderov komad „Kod Bijelog labuda“, autora čija su se djela izvodila širom civiliziranog svijeta kojemu se živo fućkalo za unutarhrvatske ideološke prijepore kojima se izopćivalo – čak iz fizičkog života – neistomišljenike, brisalo i miniralo njihova djela. Nedjelima na djela!? Kao u Führerovo i doba Maove tzv. kulturne revolucije. Šnajder je nekako morao nakon deset godina izgnanstva postati dobar i Hrvatima kad je već bio tako dobar Ircima, Nijemcima, Austrijancima, Poljacima, Norvežanima, Nizozemcima, Šveđanima, Srbima, Amerikancima, pa Francuzima, žiteljima BiH (zna se, osim Hercegovine), etc, gdje su čak i na izvornomu, hrvatskom jeziku oduševljavali publiku „Hrvatski Faust“, „Zmijin svlak“, „Utjeha sjevernih mora“, „Nevjesta od vjetra“, Ines & Denis“, „Peto evanđelje“, „Kosti u kamenu“, „Enciklopedija izgubljenog vremena“, „Moja draga Tilla!“, Kako je Dunda spasila domovinu“…

Horizontalno okomit nepoćudnik 

Napokon, književnik takva opusa i međunarodne umjetničke reputacije ni u Bijednoj Našoj nije mogao biti vječno u bunkeru niti si je vlast smjela dopustiti nedemokratski tretman zemlje koja ne zna cijeniti svoje stvaratelje i vrijednosti koje znatno nadilaze nacionalne granice. Nakon već „zaboravljene“ Nagrade „Branko Gavella“ (1982.) za „Hrvatskog Fausta“, 2006., 2008. i 2009. godine Nagradom „Marin Držić“ Slobodanu je Šnajderu odano priznanje za drame „Kosti u kamenu“, „Kako je Dunda spasila domovinu“ i „Enciklopedija izgubljenog vremena“ (tom je djelu odalo priznanje i Kraljevsko pozorište Zetski dom s Cetinja), a roman „Doba mjedi“ je 2016. godine nagrađen nagradama „Meša Selimović“, „Radomir Konstantinović“, „Kočićevo pero“, „Mirko Kovač“ te Nagradom za roman Tportala.hr. Godine 2011. je Šnajderu dodijeljen i počasni doktorat Univerziteta za audiovizualne umjetnosti ESRA u Skopju i, eto, sada Nagrada „Višnja Machiedo“ za književno-esejističku knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“. To ne znači da su tzv. ljudi nahvao hrvatske politike, kulture i umjetnosti okajali grijeh kratke pameti kojim su debelo zgriješili i griješe prema književniku Slobodanu Šnajderu i svim šnajderima neovisno o tipu i načinu izražavanja svojih stajališta. Koja se ne daju ukalupiti dogmom ili oktroiranim „svojim mišljenjem“ po koje treba trčati obnašateljima vlasti.

Kolumnistica slovenske Mladine i bivša urednica politički eutanaziranog satiričnog tjednika Feral Tribunea Heni Erceg lani je otprilike u ovo doba napravila intervju sa Slobodanom Šnajderom – s njim je 1993. u Klubu književnika u Zagrebu razgovarala i za prvi broj Ferala – te mu postavila isto potanje: „Pa gdje ste Vi, gospodine Šnajder?“ A ovaj je odgovorio što je otprilike kazao i nakon što je primio Nagradu „Višnja Machiedo“: „Pa tu sam negdje, horizontalno sam okomit. To bi jedno s drugim imalo dati križ, ali ja ne kanim ni uskrsnuti, pa ni spašavati svijet. Htio bih jedan svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga. Pa ni sebe, naravno. (…) Ponavljate pitanje iz ‘davnih dana’, ponavljam odgovor: Kao i tada, ja samo koristim prednosti nevidljivog čovjeka. Za takvog stalno, iz predbježnih razloga, uvijek valja pitati: A gdje je sad pa taj? Jer nevidljiv, može škoditi. Nevidljivo se teže kontrolira.“

Bit će istina da Slobodan Šnajder nije nevidljiv ni kada ga voljom tzv. ljudi nahvao nacionalne politike, kulture i umjetnosti nema među najvidljivijim salijerijima. A „svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga“ jamačno neće tako skoro – ako će ikad uopće!? – dočekati nitko. Ma tko i gdje na globusu bio. Umjetnici su tu u prednosti. Mašta je bezgranična, a želje nisu skupe ni toliko toksične da se od neostvarenih mora umrijeti.

The post U doba kratke pameti ni Slobodan nije slobodan appeared first on Tacno.net.

Foto: Tom Dubravec / HANZA MEDIA

Komu bi, je li, pala kruna s glave da hrvatski državni vrh – Milanović, Plenković i Jandroković – zajedno s Pupovcem i Miloševićem toga 5. kolovoza 2020. odslušaju u Kninu državnu himnu i odaju počast palim junacima Domovinskog rata, a potom se pokloniti nedužnim žrtvama, položiti cvijeće i zapaliti svijeću u obližnjim Gruborima. Gdje se tog 5. kolovoza 1995. još dimilo iz zapaljenog zaseoka i razlijevala krv iz leševa masakriranih srpskih civila dok je nedaleko klopotao tračnicama tzv. Vlak slobode u kojemu se Franjo Tuđman sa svitom i Mladenom Markačem vozio ljubiti državnu trobojnicu na Kninskoj tvrđavi. Na Domovinski rat napokon treba staviti točku, a zajednički ju trebaju staviti i Hrvati i Srbi. Bez toga nema budućnosti ni za jedne niti za druge, a moraju živjeti u istoj domovini. Ratnu istinu valja ostaviti povjesničarima, zločince pak istražiteljima i pravosuđu, a život i suživot Hrvata i Srba u RH oduzeti trgovcima „domoljubljem“ koji im zločesto kontaminiraju budućnost. Ali, za to se mora imati i znatno više od tzv. političke volje

Marijan Vogrinec

Dođu li politički predstavnici srpske etničke manjine 5. kolovoza u Knin, dobro; ne dođu li, kao nijednom poslije 1995. godine – opet dobro. Imat će svoje razloge zašto su došli, odnosno nisu došli. I te razloge valja poštivati ma koliko se s njima ne slagali. Zemlja  će se i dalje svejednako okretati oko Sunca, a hrvatsko-srpski odnosi i dalje će drukčije izgledati s političkog vidikovca, a drukčije se realizirati u dnevnoj zbilji. Srbi su više puta i dosad pozivani na državnu proslavu tzv. Dana VRA Oluje – nisu se odazvali jer tu oslobodilačku vojnu operaciju Hrvatske vojske „službeno“ smatraju nacionalnom tragedijom, etničkim čišćenjem i čak genocidom – a budući da su hrvatski Srbi od neki dan opet koalicijski dionici vlasti u RH, pozivi za sudjelovanje u državnoj proslavi dolaze i s najviših mjesta. „Pustite nas da razmislimo o tome što sve ti pozivi znače za nas, što sve ti pozivi znače za naše društvo, što bi donijeli i što bi se trebalo napraviti da donesu nešto što će biti značajno. Ne samo za dan obilježavanja Oluje nego i za odnose između Hrvata i Srba i za odnose u Hrvatskoj“, kazao je novinarima predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac.

Time je ostalo otvorenim pitanje o tomu hoće li politički predstavnici Srba u RH sudjelovati 5. kolovoza 2020. u Kninu na tradicionalnoj državnoj proslavi 25. obljetnice VRA Oluje. Ili će ipak – po nekom protokolarnom bontonu, ali izvanprotokolarno iznimno znakovito za stanje/budućnost hrvatsko-srpskih odnosa – među najvišim državnicima RH biti u Kninu i novoizabrani iz reda srpske narodne manjine potpredsjednik vlade Boris Milošević. Njegovu su možebitnu nazočnost na kninskoj svečanosti vrlo poželjnim ocijenili i predsjednik RH Zoran Milanović i premijer Plenković. To bi bilo prvi put po završetku Domovinskog rata da politički predstavnik hrvatskih Srba nazoči službenoj proslavi VRA Oluje kao proslavi pobjede pravde i istine većine hrvatskih žitelja svih etničkih pripadnosti, obrani, je li, slobode i teritorijalne cjelovitosti domovine, a ne naslađivanja osvetom i zločinom koji su poslije pobjede počinjeni s hrvatske strane nad srpskim civilima i njihovom imovinom. Koji zločini iz bezumne osvete i pljačkaških poriva nisu odgovarajuće sankcionirani, dapače, neki sudionici krvavih ruku i savjesti bili su i od neki dan su opet čak – saborski zastupnici.

Sloboda jest ili nije za sve

Usuprot ili u inat nesankcioniranim krvavim rukama i krvavoj savjesti u javnom/političkom životu Bijedne Naše, ali usuprot ili u inat također jako krvavim rukama i krvavoj savjesti državnog/političkog tzv. mainstreama u službenom Beogradu koji 5. kolovoza tzv. danom žalosti medijski glasno komemorira „srpske žrtve hrvatskog genocida i progona“, prijeti osvetom i povratkom „prognanih Srba u vjekovno srpske zemlje“, politički bi i ljudski bilo iznimno ljekovito da Boris Milošević – ako već ne i Milorad Pupovac, politička ikona hrvatskih Srbaja – 5. kolovoza 2020. probije led u Kninu. Povijesni događaj otprije 25 godina suštinski nije pitanje ili problem hrvatsko-srpskih odnosa/prijepora, makar ih itekako determinira, nego državno pitanje obrane cjelovitosti zemlje, demokracije i slobode i ravnopravnosti svih njezinih žitelja. Upravo rečene krvave ruke i krvave savjesti s jedne i druge strane Dunava desetljećima koriste takve i ine događaje/obljetnice ne bi li zadali čim više, čim bolnijih i skandaloznijih podrivačkih udaraca stabilizaciji/jačanju hrvatsko-srpskih odnosa. Boris bi Milošević 5. kolovoza 2020. u Kninu na tzv. okrugloj obljetnici VRA Oluje, kao srpski potpredsjednik vlade RH, bio snažna poruka, iznimno vrijedan doprinos međunacionalnom povjerenju bez kojega ni većinski narod ne može biti slobodan.

Nema slobode i demokracije za većinu, ako se sloboda i demokracija na bilo koji način uskraćuju ili doziraju manjinama. Etničkim ili bilo kojima drugim. Ta je činjenica – prije no oružje, domoljublje i povijesna pravda „jednog od pet najstarijih naroda na svijetu“ (Stjepan Šterc; sic transit) – opredijelila međunarodnu zajednicu ranih 1990-ih da udijeli Hrvatskoj licenciju tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti upravo u avnojskim granicama što su ih Hrvati, Srbi i ine etničke manjine zajednički izborili u antinacifašističkoj borbi partizana 1941.-1945. pod vodstvom komunista i „kumrovečkog Jože“, Hrvata Josipa Broza Tita, jednog od najgenijalnijih vojskovođa u Drugom svjetskom ratu i jamačno najcjenjenijeg državnika 20. stoljeća kojemu su na noge dolazile i okrunjene glave. Ta osnovica hrvatske državnosti, povijesno utemeljena/izborena potentnim suživotom Hrvata, Srba i inih etničkih manjina, nije samo formalno jamstvo svijetu za državno priznanje nego je i zapisana u Izvorišnim osnovama Ustava RH i podboltana Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.

Agresivna hegemonistička/imperijalna politika ratnog zločinca Slobodana Miloševića, koja je izazvala raspad bivše 24-milijunske SFR Jugoslavije, Titove tzv. države naroda i narodnosti, na hrvatskom je tlu pobunila dio srpskog življa protiv uspostave RH, okupirala trećinu zemlje, prouzročila masovne zločine nad hrvatskim civilima, pljačku i uništavanje njihove imovine, masovno etničko čišćenje nesrpskog življa, a uoči i za VRA Bljeska i Oluje u proljeće i ljeto 1995. godine organizirani egzodus cca 250.000 hrvatskih Srba u Srbiju (radi nasilne promjene etničke strukture bivših jugoslavenskih autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine) i manjim dijelom u BiH… Dio krivaca je već drastično sankcioniran u Haagu (vožd Milošević je umro iza rešetaka u Scheveningenu), neki ofrlje u RH (npr. Dragan Vasiljković alias kapetan Dragan, Zorana Banić, etc.), a dio ih se skrasio u Srbiji i inozemstvu te su izvan pravosudne ruke RH. Da taj jadni kukolj nije srpski narod – kukolja se u krizno doba uvijek nađe u svim narodima u svim zemljama na svijetu – potvrđuje činjenica da se blizu 20.000 hrvatskih Srba borilo/ginulo u Domovinskom ratu u ZNG-u i HV-u, u policijskim i specijalnim postrojbama, u vojnom sanitetu, da su ih tisuće sudjelovale u civilnim/humanitarnim organizacijama te istaknuti pojedinci u političkom i državnom sustavu RH.

Političar Srećko Bijelić je jedan od osnivača HNS-a i saborski zastupnik, „Tuđmanov ustaša“ Milan Đukić je bio osnivač Srpske narodne stranke i potpredsjednik Hrvatskog sabora, Živko Juzbašić ministar bez portfelja u Trećem sazivu vlade RH i saborski zastupnik, Milorad Pupovac politički je lider hrvatskih Srba i zastupnik u više saziva tzv. Visokog doma, Slobodan Uzelac je bio potpredsjednik vlade za premijera Ive Sanadera i Jadranke Kosor, Vojislav Stanimirović osnivač i predsjednik SDSS-a, pa saborski zastupnik, Milanka Opačić potpredsjednica vlade, ministrica za obitelj, socijalnu politiku i mlade i saborska zastupnica, Željko Jovanović ministar obrazovanja, znanosti i sporta, Branko Grčić potpredsjednik vlade, ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a te saborski zastupnik, Boris Lalovac ministar financija i saborski zastupnik, Veljko Ostojić ministar turizma i saborski zastupnik, Biljana Borzan europarlamentarka RH u dva mandata, etc. predstavnici manjinskih Srba bili su i ostali važni akteri u cijeloj državnoj, političkoj i društvenoj piramidi RH od 1990-ih godina, od samih početaka tzv. Tuđmanovog režima.

To je činjenica zbog koje jest maloumno pripisati kolektivnu krivnju svoj srpskoj narodnoj manjini u RH za sâm čin pobune dijela sunarodnjaka i krvave posljedice Miloševićevog imperijalnog ludila. Kao što je ljudski neprihvatljiva kršćanska dogma o tzv. istočnom grijehu glinenih Eve i Adama: zašto bi fetus homo sapiensa milenijima kasnije još u maternici morao biti kontaminiran paklenom krivnjom za njihovu rajsku krađu? Veći dio hrvatskih Srba, osobito oni što su ostali u zajedničkoj domovini i stali u njezinu obranu kako su znali i koliko su mogli, pa i oni što su obmanom sjeli na traktore u zločesto organiziranoj koloni za Srbiju, „krivi su“ za pobunu protiv svojih hrvatskih susjeda koliko i novorođenče za lopovluk Eve i Adama u rajskom voćnjaku. Istina, dok je hejterskih kretena s obiju strana kojima suživot Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini ne ide pod kapu zato što bogovski žive na unosno unovčenom „domoljublju“ i nekim „nacionalnim zaslugama“ (sic transit), provociranju netrpeljivosti, razdora i bildanju mržnje, zdravi će hrvatsko-srpski odnosi biti na kušnji.

Knin ili Zagreb? Zagreb

Je li Knin mjesto na kojemu hejterima valja odlučno pokazati tvrdu figu? Zajednički, oni što su, kažu, „preuzeli odgovornost“, ali i oni što su pristali s njima „tikve saditi“ na političkom/državnom polju baš „preuzete odgovornosti“. Hrvatski državnici i srpski koalicijski partneri što su dobili povjerenje sunarodnjaka u 12. izbornoj jedinici ne zato da primaju debele plaće i uživaju povlastice nedostupne tzv. malim/običnim ljudima, nego baš zato da participiraju u državnoj vlasti i suradnički manjini čine život kvalitetnijim. Možda Knin jest, a možda još nije to prijelomno mjesto koje zapravo nema neku osobitu povijesnu simboliku za Hrvate izvan fakta da je u Kninskoj tvrđavi stolovao kralj (?) Dmitar Zvonimir (1075.-1089.). Njega su navodno ubili sami Hrvati (neki povjesničari su skloniji verziji o prirodnoj smrti, npr. Ivo Goldstein), jer nisu željeli poći u Križarski rat što ga je papa Urban II. pod izgovorom o „oslobađanju“ Kristova groba od islamskih „nevjernika“ pokrenuo radi pljačke kojom je nakanio napuniti kardinalskom raskalašenošću bankrotiranu blagajnu Rimske kurije. Navodno je kralj Zvonimir (tzv. Zvonimirova kletva) u smrtnom hropcu prokleo Hrvate: tisuću godina neće imati svoju državu.

Imaju li sada? Da, samostalnu, neovisnu i suverenu – na papiru. No, i to je bolje – s političkim gazdama u Bruxellesu i Washingtonu, ponešto i u Moskvi, a financijskim, što je još bitnije, u MMF-u, Svjetskoj banci, etc. – nego nikako. Inače, Knin – sjevernodalmatinski dosadan gradić 42 km od mora u kojemu je 1991. godine živjelo 9867 Srba (80,01 posto) i 1660 Hrvata (13,5 posto), prije rata ekonomski solidan, danas je možda znan tek po vrlo skromnoj tvornici vijaka TVIK-u, Veleučilištu Marka Marulića (2005.) te spomeniku hrvatske pobjede Oluja ’95. (2011.) i kipu Franje Tuđmana (2015.) te nešto muzejsko-olujne šminke na tvrđavi – bio je središte srpske pobune i tzv. glavni grad tzv. SAO Krajine. Simbolično, ulaskom Hrvatske vojske u već unaprijed napušteni Knin i gromoglasnim medijskim ehom praktično je završio oružani dio Domovinskoga rata i oslobađanje dvije trećine okupiranog teritorija RH.

Do konačne pobjede RH u Domovinskom ratu preostala je samo još tzv. mirna reintegracija istočnog dijela zemlje, pa bi bilo logično hrvatsku ratnu pobjedu proslavljati u Zagrebu, ne u Kninu, i nekog drugog bitnog nadnevka koji simbolizira pobjedu/slobodu u cijeloj državi. Sâm ulazak hrvatskih vojnih postrojbâ u Knin jest velika stvar, nabijena ponosom i pobjedničkim optimizmom zato što je u hrvatske ruke vraćen tzv. glavni grad tzv. SAO Krajine, što je iz njega pobjegla paradržavna tzv. vlast s „malim voždom“, milicajcem Milom Martićem na čelu, etc., ali samo je diktat političke mudrosti na visokooktanski međunarodni pogon presudno kasnije uvjetovao cjelovitost hrvatskog državnog teritorija bez dodatnog prolijevanja krvi, razaranja i stradanja civila. Zato je Zagreb uvjerljivije i povijesno podobnije od Knina mjesto za proslavu domovinskoratne pobjede, ali… Politički interesi i računice nekada ne idu podruku s istinom i logikom, pa…

Desetak dana uoči proslave tzv. okrugle obljetnice VRA Oluje, kad je već poznato da će joj u Kninu nazočiti kompletan državni vrh – predsjednik RH, novi stari predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković te premijer s ministrima – kada su se već Pantovčak i Banski dvori usuglasili s epidemiološkim mjerama racionaliziranim programom, još nije poznato što će o svom sudjelovanju odlučiti politički vođe hrvatskih Srba nakon što „razmisle o pozivima na proslavu“. Bilo bi ih lijepo/korisno vidjeti, no… Kako objavljuje Slobodna Dalmacija, dopredsjednik Hvidre Josip Periša, najveće i najutjecajnije (HDZ-ove) braniteljske udruge, smatra nazočnost potpredsjednika vlade Borisa Miloševića, šibenskog Srbina i njegovog sugrađanina, 5. kolovoza 2020. u Kninu „civilizacijskim dosegom“. Periša objašnjava „da i ne bi i smjelo biti drukčije dvadeset i pet godina nakon rata“, piše Slobodna, „pa podsjeća na činjenicu da je i Slobodan Uzelac iz SDSS-a također bio na istoj funkciji u vrijeme Vlade Ive Sanadera, i da mu ni tada to nije smetalo.

Točka na Domovinski rat

(…) Predstavnici Srba u Hrvatskoj u tom se smislu nalaze u nezavidnoj situaciji. Ne poriču da je Olujom uspostavljen ustavno-pravni poredak u Hrvatskoj na većem dijelu njezina teritorija, niti zaboravljaju komemorirati nevine civilne žrtve koje su uglavnom stradale nakon što je akcija okončana, a psi rata došli na svoje. Takvi postupci ih čine metom onih, da ne upotrijebim težu riječ, nacionalistički tvrdokornijih i sa srpske i s hrvatske strane“. Milorad Pupovac je već najavio da će 5. kolovoza otići u Grubore nedaleko od Knina, gdje su tog dana 1995. godine hrvatski specijalci pod zapovjedništvom Mladena Markača i Željka Sačića počinili stravičan pokolj šestero srpskih civila pozne dobi za što zapovjedno nitko nije odgovarao, a istražno-pravosudna farsa nad ubojicama sramotno se razvlačila godinama da bi jednako sramotno i skončala.

Komu bi, je li, pala kruna s glave da hrvatski državni vrh – Milanović, Plenković i Jandroković – zajedno s Pupovcem i Miloševićem toga 5. kolovoza 2020. odslušaju u Kninu državnu himnu i odaju počast palim junacima Domovinskog rata, a potom se pokloniti nedužnim žrtvama, položiti cvijeće i zapaliti svijeću u obližnjim Gruborima. Gdje se tog 5. kolovoza 1995. još dimilo iz zapaljenog zaseoka i razlijevala krv iz leševa masakriranih srpskih civila dok je nedaleko klopotao tračnicama tzv. Vlak slobode u kojemu se Franjo Tuđman sa svitom i Mladenom Markačem vozio ljubiti državnu trobojnicu na Kninskoj tvrđavi. Na Domovinski rat napokon treba staviti točku, a zajednički ju trebaju staviti i Hrvati i Srbi. Bez toga nema budućnosti ni za jedne niti za druge, a moraju živjeti u istoj domovini. Ratnu istinu valja ostaviti povjesničarima, zločince pak istražiteljima i pravosuđu, a život i suživot Hrvata i Srba u RH oduzeti trgovcima „domoljubljem“ koji im zločesto kontaminiraju budućnost. Ali, za to se mora imati i znatno više od tzv. političke volje.

The post Je li vrijeme za državnu svijeću i u Kninu i u Gruborima appeared first on Tacno.net.

Foto: Damjan Tadic/Cropix

„Neću podići ruku za imenovanje osobe (u povodu zastupničke prisege Vidović-Krišto, op. a.) koja je ugostila relativizatora Holokausta i na javnoj televiziji mrtva-hladna puštala tu propagandu, koja je izjavila da su 85 posto gay osoba pedofili sigurno neću podići ruku“, napisao je Bojan Glavašević na Twitteru. „I sve ostale zastupnice i zastupnici trebali bi se pitati što to o njima govori, ako to učine.“ A tko će komu, nego svoj svomu, pa se u iskrenje samozvano ubacila notorna Željka Markić eda bi Karolinu Vidović-Krišto uzela u zaštitu. Kao, tzv. lijeva, „pseudoliberalna politička scena ima dvostruka mjerila“. Sic transit. Za Karolinu Vidović-Krišto i njezine, za ono za što se zalažu i čime se legitimiraju bez imalo srama i skrupula postoji samo jedno mjerilo – nazadno je i neprihvatljivo. Te polit-ideološke (bez)vrijednosti nemaju potenciju prepraviti Bijednu Našu u Lijepu Našu. I amen, ili točka. Kako tko voli 

Marijan Vogrinec

Čime bi se „hrvatski narod“ (sic transit), a nehrvatski još i više zabavljao u svojim tzv. malim, običnim i čemernim svakodnevicama Bijedne Naše da im u epidemiološki razmaknutim zastupničkim sjedalicama najvišega, je li, predstavničko-zakonodavnog tijela, tzv. Visokog doma, opet ne sjedi Hrvoje Zekanović, pa u dijagonali par metara dalje Nikola Grmoja i Miro Bulj, nadesno im pak Anka Mrak-Taritaš i Arsen Bauk – kojima se oštar jezik vidi već iz očiju, dok još nisu ni zinuli – a među njima novopečeni janjičari Karolina Vidović-Krišto, Katarina Peović, Tomislav Tomašević… Jamačno će se otpisani iz Desetog saborskog saziva Željko Glasnović i Stevo Culej, pa i izborno preživjeli Hrvoje Zekanović morati jako crvenjeti zbog količine ideološke zajedljivosti, „nacionalne osviještenosti“, rodne pravovjernosti, pro life i protu-LGBTQI zauzetosti, beskompromisnosti i jurišničkog žara pod vjetrenjačama, etc., sabijenih u njihovom alter egu  Karolini Vidović-Krišto. Svi su oni mlaka voda prema „strah i trepet ženi“ koja je – ako se po jutru dan poznaje – netom što je položila zastupničku prisegu nakanila izuvati iz cipela tzv. lijevu liberalu i vladajuću HDZ-ovu svitu „s njom u kompi“? Nemilosrdno i svim (ne)dopuštenim sredstvima, znanim već iz „mog obračuna s njima“ na HRT-u, sudovanjima, etc.?

Mudar je pûk davnih dana izmislio prigodnu posprdnicu – što je babi milo, to se babi snilo – za karikaturalno busanje u prsa pijanog zeca što larma naokolo da upravo ide isprebijati lava. Ima se lav, je li, gadno unerediti u gaće čim čuje zekanovu prijetnju i smjesta banuti u mišju gdje će se uz Jerryjevo dopuštenje skutriti od straha u najudaljenijem kutku!? Dobro, ima vic-posprdnica i nastavak u susretu „junačine“ s lavom – „oprosti lave, popio sam, pa pričam gluposti“ – što jest indikativno i za saborsku storiju u kojoj kakva-takva demokracija u Bijednoj Našoj pušta narodnom izaslaniku/ci i jezivo mlatiti kojekakvu praznu slamu, ali i vlasniku gumna začepiti nos, okrenuti glavu od zagušljive prašine i odmahnuti rukom. Što je premijer Andrej Plenković s tzv. stabilnom većinom doktorirao još u Devetom sazivu tzv. Visokog doma. Tzv. lijevi liberali sa srodnicima u parlamentarnoj obitelji – kojima samo pod uvjetom propasti svijeta može pasti na pamet „kompa“ s Plenkovićevim tzv. light HDZ-om – također su obdareni provjereno učinkovitim alatom: vrati istom mjerom, jer istina najviše boli. Tako je to na Balkanu, i još će biti vrag zna koliko dugo.

Najpopularnija političarka? Sic transit

„U svega desetak dana svojim je djelovanjem u sabornici, Karolina Vidović Krišto uspjela postati najpoznatija političarka u Hrvatskoj, s jedne strane desnica u njoj vidi svoju novu, britku heroinu, s druge joj strane ljevica lijepi etiketu kontroverzne političarke nazivajući je pogrdnim imenima uz stigmu marginalne desničarke“, slavodobitno piše prijateljski joj portal radikalno desnih, „nacionalno osviještenih“ uređivačkih gena i vlasništva koji zauzeti novinar i publicist Drago Pilsel naziva govno.hr. „No, Vidović Krišto u svakom je slučaju uspjela skrenuti pažnju na sebe i izazvati žestoke polemike, a osim što žari i pali u sabornici, Krišto je uspjela iz cipela izuti i komunikacijskog stručnjaka Krešimira Macana koji je zbog nje napustio studio emisije Otvoreno, nazvavši je pritom spodobom. Oni koji Karolinu Vidović Krišto dobro poznaju tvrde da ona uistinu jest borbena, pravedna, ali i izrazito obrazovana žena te ne dvoje da će baš ona biti jedna od zastupnica o kojoj će se u ovom sazivu Sabora najviše govoriti. Osim toga njeni bliski prijatelji kažu da je ona na kritiku spremna, te da ih očekuje, ali unatoč tome Krišto je tvrdoglava, od svojih stavova ne odustaje, a u Sabor je došla kako bi govorila o temama koje se godinama prešućuju.“

Ne samo što Vidović-Krišto nije u prvih desetak dana, nego neće ni u cijelu mandatu – neovisno o tomu koliko će trajati – pa ni u nedajbože drugom ili trećem životu neće biti „najpopularnija političarka u Hrvatskoj“. Jer naprosto nije taj kapacitet. Ni Hrvoje Zekanović, Željko Glasnović, Stevo Culej, redikulozni Ivan Pernar, Miro Bulj, Nikola Grmoja i takvi u prošlom saborskom sazivu nisu bili ni blizu kvalifikativu „najpopularnijeg političara u Hrvatskoj“, iako su iskakali iz svake paštete i znali valjati nebuloze kakve ne bi pojeo ni pas s maslom. Izvjesna apologetkinja u izvjesnom apologetskom mediju radikalne tzv. desnice mora pod hitno iliti žurno, kako se „pravilno“ sada u Bijednoj Našoj kaže na rvackomu, mora oftalmologu radi određivanja joj pomagala za kroničnu slabovidnost. Nije valjda i tu posrijedi, doduše, dobar vid, ali ordinarna polit-ideološka muka tipa što je babi milo, to se babi snilo!?

Tvrdoglavost u zastupanju „svojih stajališta“, pače borbenost, je li, glede i u svezi, odnosno pravednost kao kategorija što izvire iz „svojih stajališta“ nije apriorna bjanko preporuka Vidović-Krišto da je zrela/kadra baviti se tzv. visokom politikom za opće dobro i na kvalitetan način. Inteligentan čovjek – bez obzira na stupanj svoje formalne naobrazbe („Vidović-Krišto je izrazito obrazovana žena“; kao da u Saboru nema i obrazovanijih od nje na svim stranama polit-ideološkog spektra) – znat će korigirati ili pak sasvim promijeniti, čak prihvatiti sasvim suprotna stajališta svog kritičara, ako ga ovaj argumentima uvjeri da nije u pravu. Tvrdoglavost ustrajanja u krivu uopće je loša ljudska karakteristika. Osobito u političara može biti i kobna karakterna sastavnica, jer ti ljudi utječu na javnost, participiraju ili samostalno odlučuju o tuđim životima. Nečija tvrdoglavost, borbenost i poštenje u zastupanju „svojih stajališta“ – kada su pogrešna, zastarjela ili zbog kvarnosti odbačena – nisu poželjna legitimacija za produktivno, je li, bavljenje politikom koja zadire u tuđe živote, slobode i već postignute demokratske standarde civiliziranog/suvremenog svijeta.

Itekako su već šire poznata i općenito negativno ocijenjena stajališta tzv. neovisne zastupnice Karoline Vidović-Krišto s liste Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Ta su stajališta prije cca pet godina tu kontroverznu novinarku stajala otkaza ugovora o radu i sudovanja s vodstvom HRT-a (gdje je zaposlena od 1996. godine) te povratka kroz prozor u medijsku tzv. javnu kuću, pa oduzimanjem podrubrike „Semafor“ (pregled medija, petkom) u HTV-ovom „Dobrom jutru, Hrvatska“, ali i inim premještajima zbog rodnih, ideoloških, povijesnokrivotvoritreljskih, fake news i soliranja druge vrsti što su kompromitirala uređivačku politiku za koju HRT polaže račun Hrvatskom saboru i javnosti (ubire pretplatu/harač cca 1,4 milijarde kuna godišnje). Samovoljna istrčavanja pred rudo ne dolaze u obzir.

Noga iz emisije…

„Novinarska karijera Karoline Vidović Krišto prilično je kontroverzna“, pisao je riječki Novi list u svibnju u povodu njezine kandidature na listi Domovinskog pokreta Miroslava Škore ne bi li šira javnost saznala tko je i što je žena koja novinarske konflikte u branši i javnosti želi zamijeniti „tvrdoglavom borbenošću“ u tzv. Visokomu domu gdje će, tvrdi rečeni radikalan tzv. desničarski portal, „govoriti o temama koje se godinama prešućuju“ (sic transit). „Prije pet godina je dobila otkaz na Prisavlju zbog navodnih uvreda na račun tadašnjeg direktora Gorana Radmana, ali je sud naknadno odlučio da je otkaz bio nezakonit te ju vratio na posao. Posljednji je put pažnju javnosti privlačila u vrijeme dok je radila u emisiji ‘Dobro jutro, Hrvatska’, gdje se znala isticati određenim ekstremističkim stavovima i širenjem nekih dvojbenih vijesti, od kojih neke komotno mogu i u ‘fake news’ ladicu. Primjer je bila izjava kako se u Hrvatskoj čak 93 posto žena starijih od 20 godina odlučuje na abortus.

Prije dvije godine je maknuta iz te emisije, nakon posljednjeg skandala i ugošćivanja u emisiji Igora Vukića, koji je u programu mrtvo-hladno pričao kako je Jasenovac bio radni logor u kojem se nisu provodila masovna ubojstva. Vukić je, podsjetimo, autor knjige ‘Radni logor Jasenovac’“ (koji je notorni proustašluk i povijesno krivotvoriteljstvo s punih 30.000 kuna – sramotno, novcem poreznih obveznika – sufinanciralo čak i Ministarstvo hrvatskih branitelja, op. a.). Vidović-Krišto je tada također mrtva-hladna s odobravanjem slušala i ničim nije reagirala na neviđene laži kojima se na javnoj televiziji vrijeđalo zdrav razum. Takva osoba – istina, predstavnica isto takve nakaradne svijesti u Bijednoj Našoj o stanju bolesti ustaškog tzv. NDH, poraću i svjetonazorskim pitanjima – zaista će biti zapažena u sabornici po ispadima (npr. matematički genijalan o „tri polovice“ obnove potresom oštećenog Zagreba), ali ni po čemu pametnom i korisnom za opće dobro. Pljeskat će joj oni što su joj udijelili 5524 preferencijalna glasa u IX. izbornoj jedinici od ukupno cca 3,8 milijuna birača, zadrtiji klerikalci i ljuti proustaški nostalgičari što se probrano sramote u lokalnoj tv „Bujici“ osuđenog narkomana koji je kokainom plaćao prostitutke. To je polit-ideološki i svjetonazorski (polu)svijet kojemu je kakva-takva RH demokracija dala riječ i trbuhozboriti nazadnjaštvo, zabrane i prijetnje čak pred mikrofonom i tv-okom na Markovom trgu.

Karolina Vidović-Krišto nije makar tko u ekstremističkom (polu)svijetu, pa će ju medijski kroničari predstaviti široj javnosti – koju to uglavnom nema zašto zanimati – podatcima da je predsjednica Upravnog odbora nekakve Zaklade za hrvatsku povijest, bila je članicom Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog (sic transit; dok je Vijeće bilo leno dozlaboga ispolitiziranoga sisačkog biskupa Vlade Košića, intimusa, je li, ratnog zločinca Darija Kordića, osuđenog u Haagu na maksimalnu kaznu od 25 godina prdekane), autorica je dokumentarca „Vaši vas ne žele“, informativne emisije „Hrvatska kronika BiH!, putopisnog serijala „Moje radno mjesto“ i mozaične emisije „Slika Hrvatske“. Za svoj je rad primila međunarodnu nagradu „Global leadership Award“, nagrade „Žena godine „HAZU-a u dijaspori, „Osoba godine“ Udruge hrvatskih branitelja i Zajednice povratnika i useljenika Karlovačke županije te Plaketu sv. Stošije Zadarske nadbiskupije za obranu ugroženih, osobito djece.

Ta žena zmijskog jezika – koju je Krešimir Macan nazvao spodobom i na sramotu HTV-ovog „Otvorenog“ napustio studio budući da medijska tzv. javna kuća poziva gošću koja ne zna za kulturan/argumentiran dijalog niti se voditelj pokazao zrelim držati u rukama uzde svoje emisije – kako tvrdi rečeni krajnje apologetski portal, u Hrvatskom će saboru „problematizirati rad hrvatskih institucija, dovoditi u pitanje političku kastu, a uz to bez dlake na jeziku prozivati sve one političare koji ne rade u interesu hrvatskog naroda“. I…, tko o čemu, Vidović-Krišto je već „s prvim danima zasjedanja Sabora problematizirala zločine nakon Drugog svjetskog rata, ali i progovorila o pobačaju“. Tooo, toooo se traži, likuju zapjenjeni fanovi ljutite i „izrazito obrazovane“ žene (magistrirala novinarstvo) koja će, je li, „tvrdoglavo, borbeno i pravedno brani svoja stajališta“, izuvati iz cipela te pokazati svima u sabornici čija mati crnu vunu prede. Nedvojbeno, nikom neće biti lako s tom teškom saborskom zastupnicom.

Dvostruki kriteriji? Ma dajte…

Za razliku od komotne Brune Esih, istomišljenice joj iz Devetog saziva tzv. Visokog doma koja se u četiri godine mandata nije zabunila makar zinuti o čemu važnijem na dnevnom redu, saborska će administracija biti prisiljena i podebljati ionako debelu plaću Karolini Vidović-Krišto, jer će joj zastupnički jezik na pogon neukrotivog ega raditi i – prekovremeno. Dakako da debelo pretjeruju radikalni tzv. desni mediji tvrdnjom kako je njihova novopečena saborska zastupnica „probudila hrvatsku političku scenu“. Ta scena barem pola godine trpi gadnu nesanicu, ne samo zbog pandemije bolesti SARS-CoV-2, okončanja hrvatskog predsjedanja Vijećem EU-a i novog financijskog tzv. okvira Unije za sljedećih sedam godina, etc. Ponajmanje je ta politička scena potrebita budnice Karoline Vidović-Krišto od koje ni njoj samoj nije dobro, niti će biti, jer nikog ne dira već poznato mlaćenje prazne polit-ideološke i svjetonazorske slame. Od toga se ne mogu platiti režije ni napuniti tanjur obitelji. I medijska, je li, svaka luda ima svoje veselje, pa i fatamorganisti koji u Vidović-Krišto vide uskrsnulu – heroinu, junakinju hrvatsku Ivanu Orleansku… Ma kakva vražja heroina, Željko Glasnović i Ivan Pernar u istoj suknji!

„Neću podići ruku za imenovanje osobe (u povodu zastupničke prisege Vidović-Krišto, op. a.) koja je ugostila relativizatora Holokausta i na javnoj televiziji mrtva-hladna puštala tu propagandu, koja je izjavila da su 85 posto gay osoba pedofili sigurno neću podići ruku“, napisao je Bojan Glavašević na Twitteru. „I sve ostale zastupnice i zastupnici trebali bi se pitati što to o njima govori, ako to učine.“ A tko će komu, nego svoj svomu, pa se u iskrenje samozvano ubacila notorna Željka Markić eda bi Karolinu Vidović-Krišto uzela u zaštitu. Kao, tzv. lijeva, „pseudoliberalna politička scena ima dvostruka mjerila“. Sic transit. Za Karolinu Vidović-Krišto i njezine, za ono za što se zalažu i čime se legitimiraju bez imalo srama i skrupula postoji samo jedno mjerilo – nazadno je i neprihvatljivo. Te polit-ideološke (bez)vrijednosti nemaju potenciju prepraviti Bijednu Našu u Lijepu Našu. I amen, ili točka. Kako tko voli.

The post Što je babi milo, to se babi snilo… appeared first on Tacno.net.

Foto: Hina

Bit će još mnogo pogrešaka, zabluda i nepravde, ali svaki put u bolju budućnost – pa i hrvatsko-srpskih odnosa u zajedničkoj domovini – počinje prvim korakom. Jesu li ga 5. kolovoza 2020. učinili u Kninu oni što su, tvrde, „preuzeli odgovornost“, podržani od onih što u Katoličkoj crkvi i među hrvatskim braniteljima, u najširoj javnosti i među mladima odobravaju Anti Gotovini: „Domovinski rat je završio, okrenimo se budućnosti“. Opstanak ove zemlje i svih njezinih žitelja presudno ovisi upravo o toj – budućnosti. Koja se, je li, mora graditi zajednički, strpljivo i uvažavanjem jedni drugih u svim svojim/njihovim različitostima. Nema druge 

Marijan Vogrinec

Prvi put poslije četvrt stoljeća, središnja državna proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i okrugle 25. obljetnice oslobodilačke VRA Oluje bila velika, uvjerljiva i časna lekcija iz domoljublja, slavlje čovječnosti, zahvalnosti, suživota, ali i pijeteta prema svim nedužnim žrtvama na objema stranama u Domovinskom ratu. Prvi put su budućnost i dobro svih žitelja RH – neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti, polit-ideološkom uvjerenju, svjetonazoru, vjeri, rodu, etc. – te vrijednosti koje su determinantno prepoznate kao ključne sastavnice tzv. novog zajedništva u upravljačkim politikama i razvoju zemlje. Zajedništvo uvažavanjem različitosti opetovano je u ime braniteljskog naroda zazvao umirovljeni general Ante Gotovina, neosporna ikona Domovinskog rata, a prigodnim diskursima praktično na početku mandata – kojima se riječ nije morala dodati niti pak mogla oduzeti – obećala trojica najodgovornijih u državi za tzv. preuzetu odgovornost: predsjednici vlade, parlamenta i RH Andrej Plenković, Gordan Jandroković i Zoran Milanović.

Lekcija iz domoljublja – onakvog bez „domoljubne“ fige u džepu i bildanja ratnih „zasluga“ tipa ruka ruku mije – široko je pozitivom/nadom odjeknula i daleko izvan granica RH. Prvi put nakon vojno razumljivo euforičnoga 5. kolovoza 1995. u Kninu; već 6. kolovoza obilne porcije paprene jezikove juhe („Jebo vas bog, jeste vi svjesni kakvu sliku dajete svijetu!?“) vojnog zapovjednika Zbornog područja Split u VRA Oluji generala Ante Gotovine podređenima Damiru Krstičeviću, Ivanu Koradi, Ljubi Ćesiću-Rojsu, Miljenku Crnjcu, Rahimu Ademiju, „gostima“ iz HVO-a Tihomiru Blaškiću i tzv. ministru obrane tzv. HR Herceg-Bosne Vladimiru Šoljiću… zbog „totalnog kaosa poslije bitke; kao razmažena dica, bez ikakve odgovornosti“. Prvi put nakon rasističkoga govora tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana („Nestali su u dva dana, nisu imali vremena ni da pokupe svoje prljave gaće“) u Kninu 26. kolovoza 1995. Dok su se još dimile zapaljene kuće u dvadesetak kilometara udaljenom prema Plavnom zaseoku Gruborima, a teškim (po)ratnim zločinom još vonjala krv šestero srpskih civila pozne dobi što su ih netom masakrirali specijalci ATJ Lučko pod zapovjedništvom Mladena Markača i Željka Sačića. Nedirnutih ikad rukom pravde po tzv. zapovjednoj odgovornosti.

Prvi put nakon toga slavodobitnog 5. kolovoza 1995. i dolaska drugi dan Franje Tuđmana sa svitom u Knin, tu „samo jednu dugu ulicu koja je pet godina zajebavala cijeli svijet“ (Yasushi Akashi, tada mirovni predstavnik glavnog tajnika UN-a), moglo se bez uvijanja i nepotrebnog „ali“ čuti od jednog predsjednika RH da je hrvatska strana počinila i zločine poslije sjajne vojne pobjede nad srpskim civilima i kako su ti zločinci osramotili Hrvatsku (i sebe prije svega) te zaprljali odoru pobjedničke hrvatske vojske. Prvi put je i jedan premijer RH bez muljanja i suvišnog „ali“ odao pijetet nedužnim srpskim žrtvama, a jedan hrvatski Srbin na poziciji potpredsjednika vlade RH – otac mu je bio hrvatski dragovoljac, a baku Daru Milošević je mučki ubio ratni zločinac Veselko Bilić u odori Hrvatske voijske („Četnička kurvo, vadi pršut i vino!“) – poručio je iz Knina da treba „prekinuti spiralu mržnje“ i da je njegova nazočnost proslavi VRA Oluje „zalog za budućnost“. I prvi put su u tomu suživotnom smislu izrekli svoje homilije dvojica visokih prelata Katoličke crkve u RH: vojni vikar Jure Bogdan i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Ovacije državničkim govorima u Kninu

Isti bukači i ekstremistički operativci hrvatsko-srpskih animoziteta/razdora koji su svake godine izazivali nered, prozivali i vrijeđali, izvodili neukusne proustaške performanse u slici i riječi kvislinškog tzv. NDH i sramotili RH pred cijelim svijetom konačno su maknuti s proslave gdje im takvima nije mjesto. Nikad nije ni bilo niti će biti. Sâm je Franjo Tuđman znao kazati još 1992. godine kako mu „ti momci“ (hosovci) svojim proustašlukom prave probleme u međunarodnoj zajednici, a budući da je tada presudan bilo baš svatko tko se želio s puškom u ruci suprotstaviti velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, paravojni je HOS uključio u redovnu vojsku i radi toga da ga uzme pod kontrolu i pravodobno spriječi možebitne probleme s „tim momcima“ unutar zemlje u kojoj ne bi trpio drugu vlast, osim svoje. Istina, nisu svi – osobito fanovi tzv. NDH, koji su čak HOS-ovu postrojbu nazvali „Rafael vitez Boban“ i javno se nazivali ustašama – lijepo gledali i ugodnim doživljavali Titovog epigona koji si je čak dao sašiti maršalsku bijelu uniformu i u njoj paradirati svibnja 1995. na jarunskom vojnomu mimohodu. U vojnom džipu s tada ministrom obrane Gojkom Šuškom.

No, dobro, (pro)ustašluk i patološka mržnja protiv srpskog „remetilačkog čimbenika“ nije od jučer i neće prestati isključenjem redikuloznih „crnaca“ HOS-ove skupine i istomišljenika s Trga Ante Starčevića niti uvjerljivom lekcijom iz domoljublja što su ju – bez da je riječ dodati ili oduzeti – očitali u Kninu najviši državni dužnosnici, umirovljeni general Ante Gotovina, pa i dvojica rečenih visokih prelata hrvatske filijale Rimokatoličke crkve. Bit će još itekako posla s najzadrtijim, je li, kolovođama tih 10-15 posto ljudi u Bijednoj Našoj koji nacionalnu veleizdaju ustaša i podrepaškog tzv. NDH žele oktroirati kao temelje hrvatske državnosti s kontinuitetom u RH kao surogatom u svojevrsnomu tzv. NDH-2. Svi iole važniji komunikolozi i politički analitičari iznimno pozitivnim ocjenjuju kninske diskurse dvojice gazdâ dvaju državnih brda, s tim da je Zoran Milanović znatno nadmašio ne samo svoje partnere u vlasti s Markovog trga nego i samoga sebe državničkim govorom i jasno izrečenim stajalištima koja se dosad nisu imala prilike čuti.

Bolja, snošljivija i razvojno potentnija budućnost svih žitelja, suradnja, suživot, zajedništvo, pravna država, oprost, kraj rata i u glavama… Te su poruke mira izolirale patološku mržnju, podjele, razdore i ideološki jad za performanse izvan državnog protokola i izvan veće javne pozornosti, pa da nije vilo medijskog voajerizma zakrabuljenog u lažni komercijalizam, nitko se ne bi ni sjetio, jer mu to uopće nije važno, potpredsjednika tzv. Visokog doma Miroslava Škore, prvaka svog Domovinskog pokreta, koji prosvjedno nije bio u državnom izaslanstvu na proslavi u Kninu, nego se nakon svečanosti ukazao uz Spomenik pobjedi i s pridruženim HOS-ovim „ZDS-crncima“ zborio protusrpske nebuloze. Koga briga što misle Škoro i Hrvoje Zekanović, ili Marko Skejo, bivši zapovjednik IX. bojne „Rafael vitez Boban“ (zloglasni ustaški ratni zločinac, uz Juru Francetića iz krvoločne Crne legije u tzv. NDH).

Andrej Plenković prije svega, a Zoran mu Milanović neće uskratiti svu potporu i logistiku iz svojih ustavnih ovlasti, sada imaju baš čistu priliku učiniti Bijednu Našu uistinu Lijepom Našom time što će u punom smislu operacionalizirati u hrvatskom društvu onu proročansku Ante Gotovine s pozornice dobrodošlice po oslobođenju u Haagu kada je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu poručio: „Domovinski rat je završio, okrenimo se budućnosti“. Ako to uspije makar većim dijelom, jer ništa ne može biti savršeno, Plenkoviću su i Milanoviću osigurani vladajući mandati – sve do umirovljenja. Taj mir i normalan život, neopterećen 1941.-1945. niti 1991.-1995. hrvatski žitelji čekaju već tri desetljeća, i nikako dočekati, jer kada god politici zatreba radi prikupljanja predizbornih bodova, namjerno se zlorabi „neriješeno“ hrvatsko-srpsko pitanje, velikosrpska agresija, rat, ratni zločini, ratne štete, stradalnici, nestali, etc. I eto ti rusvaja. Vukovar je HDZ-u svaki put detonator za polit-ideološke sukobe, razdore, podjele, međuetnička pripetavanja, etc. a grad na Dunavu – nekada bogat i pun suživota – sada je prepolovljenog stanovništva, uništena gospodarstva, najskupljeg života, nesposobnih političkih vođa, jada i bijede u kojemu malo tko želi živjeti… Kojega se tzv. mainstream politika, baš kao i Knina, sjedi jedanput u godini, i nakon toga ih više nema na radaru.

Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić uvjerljivo je na kninskoj misi za poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje izrazio u homiliji svoju zabrinutost, izvijestila je Hina, „nekim pojavama korova i šikarja u Lijepoj Našoj, kao što su odnos broja rođenih i umrlih, starost stanovništva, odlazak mladih i obitelji iz RH u druge sredine, nezaposlenost i nedovoljna primanja, nepravde i pojave kriminala“ te pozvao na pomirenje i povratak izbjeglih građana srpske nacionalnosti, na gradnju zajedničke budućnosti, ali i pijetet prema svim nedužnim žrtvama na svim stranama u Domovinskom ratu. Mudri ne zaboravljaju povijest, homilijao je nadbiskup Barišić, ali „s memorijom prošlosti grade budućnost. Opasno je rastavljati ih i ignorirati jer svaka budućnost mora imati memoriju prošlosti i iz nje učiti“. Zato „ovaj dan“, obljetnica VRA Oluje, „ne želi biti samo memorija naše prošlosti, bliže i daljnje, nego i dan podsjetnik na našu budućnost“. Morali bismo se upitati – zajednički je nazivnih državničkih te Gotovinina i „pastirskih“ govora – kakvu gradimo budućnost i kakvu želimo, odnosno koliko „kultura i plodova koji nas odgajaju za solidarnost te daruju mir i pomirenje raste na poljima našeg društva, na našim njivama obitelji i u našim vrtovima osobnog života“. Bez tuđeg doba i slobode nema ni osobnog dobra i slobode. Niti ima budućnosti na podlozi patološke mržnje i osporavanja slobode drugomu.

„Među tim pojavama“, naglasio je nadbiskup Barišić, „posebno se izdvajaju u šikarje obrasli domovi i ognjišta izbjeglih građana Hrvatske srpske nacionalnosti. Oni su prije svega žrtve velike, megalomanske i osvajačke politike koja je njihove domove-voćnjake pretvorila u ružno i pusto šikarje. Rat je poguba ljudske naravi, u ratu svi gubimo jer rat nikome nije brat. Bilo bi mi drago da se svi oni vrate na svoja ognjišta i u svoju domovinu Hrvatsku te svojim radom i poštenjem zajedničku Lijepu Našu izgradimo još ljepšom. Na tom putu svima nam je potrebna istina, mir i pomirenje. Koliko god bili različiti, svojom vjerom, kulturom i duhovnošću obogaćujemo naše zajedništvo u različitosti. Svi smo pozvani ‘u krug umijesiti’ duhovno-moralne vrjednote. Bog Otac – otac svih ljudi, u svojoj neizrecivoj ljubavi nikoga ne mrzi i ne odobrava mržnju. Reći ‘Oče naš’ znači priznati i prihvatiti sve ljude svojom braćom i sestrama. Svijest da smo njegovi sinovi i kćeri temelj je naše uspješne pretvorbe šikarja u voćnjak društva Lijepe Naše. Slaveći važne događaje na putu naše slobode, budimo ne samo dobri učenici, nego njenom snagom i mudrošću postanimo još bolji radnici i suradnici budućnosti naše domovine.“

Borisu Miloševiću palac gore

Portal televizije N1 Hrvatska netom je po održanim govorima u Kninu u prilog bolje budućnosti, suživota i napretka hrvatsko-srpskih odnosa te prvi put srpskom (SDSS) potpredsjedniku vlade RH na proslavi u Kninu postavio anketno pitanje o tomu „što mislite o dolasku Borisa Miloševića u Knin“ i već za sat-dva dobio 70,12 posto (3287) odgovora „podržavam takvu gestu“ te 20,5 posto (961) „nebitno je dolazi li ili ne dolazi“ i 9,38 posto (440) „ne podržavam takvu gestu“, što je indikativno za vox populi u odnosu ne samo na „ucrnjena“ pozivanja na „volju hrvatskog naroda“ (sic transit) već i za globalnu potporu budućnosti RH i suživota što je i zajednički nazivnik vrlo jasnih poruka u svim govorima na proslavi 25. obljetnice VRA Oluje u Kninu.

Foto: Tanjug/Hina/Mario Strmotić

„Neka se prekine spirala mržnje kako se strahote rata nikad ne bi ponovile“, kazao je vladin potpredsjednik Boris Milošević, iz redova SDSS-a, najjače političke stranke srpske narodne manjine, koja ima velike zasluge za tzv. mirnu reintegraciju istočne Hrvatske u ustavno-pravni sustav RH, za napredak u odnosima RH i Srbije te za položaj hrvatske narodne manjine u Srbiji i čije je zasluge predsjednik Tuđman svojedobno priznao visokim državnim odličjem. „Trebamo poštovati sve žrtve bez obzira na nacionalnost. I Srbi iz Hrvatske su imali svoje žrtve i to trebamo poštovati. Emocije su još svježe. Svoj dolazak na proslavu u Knin smatram zalogom za budućnost. Čuo sam poruke mira i pomirbe i smatram da je ovo prvi korak.“

U zrelijem društvu koje vode zreliji političari – vidjet će se koliko to RH, Plenković i Milanović jesu – iza prvog koraka slijedi drugi, pa treći… Da je ikona Domovinskog rata Ante Gotovina želio i prije i nakon „prije“, ili pak neposredno po pravomoćnom haaškom oslobođenju od krivnje za zločine koje su počinili kokošari i patološki mrzitelji u odori hrvatskog vojnika – kojima je ne samo toga 6. kolovoza 1995. jebao sve po spisku, s razlogom i visokom vojničkom/nacionalnom/vjerskom sviješću – mogao je birati kada, aklamacijom izabran među cca 3,8 milijuna popisanih birača, želi biti doživotnim predsjednikom RH. A nije se dao politici, nije nikog mrzio zato što su ga (Vladimir Šeks: „Locirati, identificirati, uhititi, transferirati“) „njegovi“, ti iz HDZ-a izdali i sprašili u Haag ne bi li spasili vlastite koječim kažnjivim prljave guzice, nego je suživotno poručio ono o završenom ratu i okretanju budućnosti te se bacio u poduzetništvo. Taj i takav velik čovjek i ratnik, kojemu nisu do gležnja ti što se ne mogu pomiriti s činjenicom da ratna/narodna legenda ne želi mrziti i ne želi s njima u vražje kolo što urbi et orbi sramoti RH i nanosi dugoročnu štetu.

Jedan nesklon aktualnoj vlasti tzv. desni portal, ipak zapljusnut nekim proljevom istine i savjesti, ipak staje u Gotovininu obranu od hejterskih nasrtaja polit-ideoloških ultraša, uvijek „za dom nespremnih“. Naslov „VOJNIČINA NA METI DEZERTERA: Odgovor ‘velikim Hrvatima koji preziru Gotovinu i posprdno ga nazivaju ‘tunolovcem’“ i nadnaslovom „Marginaliziranje heroja“ upućuje na otužnu spoznaju o tomu kako u tzv. suverenističkoj sekti „domoljuba“ uopće nema svijesti o vrijednostima i ljudima (Zoran Milanović: „Veliki broj ljudi mora biti zahvalan za svoju slobodu malom broju hrabrih ljudi“), a zloća tzv. ljudima nahvao (dum Marin) izvire i iz usta i iz očiju. „Neugodni i nadasve nepristojni napadi na hrvatskog generala Antu Gotovinu uoči obljetnica akcija i pobjeda iz Domovinskog rata“, zapisala je novinarka Snježana Vučković, „postala su tradicija nemalog broja Hrvata iz braniteljskih redova koji ovoga vojničinu smatraju ‘mlakim i politički neodređenim’ zbog čega ga nerijetko posprdno nazivaju ‘tunolovcem’. Svaki zahvalan i imalo razuman Hrvat ostavit će Gotovinu na miru. Generalova distanca od političke scene koja sve više iritira ‘velike Hrvate’ odlika je svakog pravog vojnika. A on to jest, jer se dobro naratovao i prije rata u Hrvatskoj.

(…) Slobodnu Hrvatsku prepustio je političarima, uređenje države njihov je zadatak, a ne zadatak vojnika. Inzistiranje na uplitanju vojnika u politiku nije dobro. Gotovina to zna, ali većini branitelja to nije jasno jer su njihove priče imale drugačiji tijek. (…) Nakon svega, sada se još mnogi ljute na njega. Najčešće oni koji glancaju znamenje i peglaju zastave, a rata nisu vidjeli.“

Izvjesni pak novinar Tihomir Dujmović, stajališta tih što ne vole ni SDP, ni predsjednika RH Milanović, ni tzv. light HDZ, ni Plenkovića na HDZ-ovu i vladinu čelu, ni vlast u kojoj Milorad Pupovac i njegov SDSS imaju neku ulogu, ni manjinske Srbe koji imaju zajamčena tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru niti cijeli svijet koji ne diše „domoljubno“ po receptu proustaške tzv. desnice, novinar čije tzv. kolumnistički CV ima pamfletsko obilježje „pakračkog dekreta“ iz Večernjeg lista, pa HTV-a, etc., piše o „ruskom ruletu Andreja Plenkovića“ jer „Beograd i srpska Pravoslavna crkva do raspada kugle zemaljske neće prestati sanjati o Velikoj Srbiji“ (vidi „pismenosti“, vrag te greb’o, op. a.). Pa u drugoj tzv. kolumnističkoj pisaniji taj Dujmović zloslutno prijeti: „PLENKOVIĆ JE PREUZEO VELIKI RIZIK: Ako pomirba Hrvata i Srba ne uspije, bit će posljedica!“ Ma nemoj!? Ni o kakvoj pomirbi se ne radi, jer se ta dva naroda nikad nisu ni svađala, nego su živjeli, žive i živjet će bez mržnje i osvete.

Politički glupani s jedne i s druge strane, patološki mrzitelji bez razloga i takvi kojima rat jest brat, koji na ratu u ludim glavama odgajaju vlastitu djecu i dan-danas bogovski žive na sijanju netrpeljivosti bez pokrića ti su što redovito tuđim nježnikom gloginje mlate. Kada zagusti, pa zagrmi, imaju „preča posla“ u SAD-u, Njemačkoj, Švedskoj, etc. ili su dvadesetak kilometara udaljeni od pete crte bojišnice, šćućureni u nekom atomskom skloništu iz doba tzv. socijalističkog mraka. Hrabri momci, nema što! „Ako ova priča propadne, puno će vode proteći Savom dok se ponovo na ovako visokoj razini Hrvati i Srbi požele miriti“, pametuje Dujmović, a dan poslije budućnosno impregniranoga kninskog slavlja, Nova TV je ostala u Kraljevskom gradu anketirati tamošnju mladež. Odgovori onih na kojima „svijet ostaje“ nešto su dijametralno suprotno od svega što telale i „crnci“ iz HOS-a, i Škoro sa svojima, i kojekakvi dujmovići po medijima ili izvan njih. Ne pada im na pamet ikoga mrziti, ismijavaju te što bi svađali i mirili Hrvate i Srbe, a budućnost vide upravo kako su je najavili ključni retori na kninskom Trgu Ante Starčevića. Nikako drukčije.

Zajednički život, a ne tko je tko

Mladi Kninjani, ali i anketirani stariji žitelji tvrde da njih more druge brige, ne tko je koje etničke pripadnosti niti ih se tiče tko je Hrvat, tko Srbin… „Mi mladi živimo zajedno, družimo se i zabavljamo koliko se može u maloj sredini, ne želimo da nas itko dijeli i vraća u ratnu prošlost“, kažu. „Meni je stric ubijen u ratu, ali ne mislim ni na kakvu osvetu niti mrzim Srbe“, kazala je jedna djevojka. Dan nakon proslave 25. obljetnice VRA Oluje, Vijeće srpske narodne manjine opčine Biskupije organiziralo je komemoraciju u Uzdolju srpskim žrtvama za vrijeme VRA Oluje i nakon nje te odana počast i hrvatskim žrtvama. Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac je kazao: „Okupili smo se da bismo se prisjetili onih koji su ovdje mučki i neljudski ubijeni. Misleći da čine veliko djelo, da velike stvari opravdavaju ovakvo nedjelo. Okupili smo se da se suprotstavimo takvom mišljenju i djelovanju. Svatko tko misli da država može biti opravdanje za ovakve zločine i da se sloboda može graditi ostavljajući ovakve tragove, teško griješi.“

Bit će još mnogo pogrešaka, zabluda i nepravde, ali svaki put u bolju budućnost – pa i hrvatsko-srpskih odnosa u zajedničkoj domovini – počinje prvim korakom. Jesu li ga 5. kolovoza 2020. učinili u Kninu oni što su, tvrde, „preuzeli odgovornost“, podržani od onih što u Katoličkoj crkvi i među hrvatskim braniteljima, u najširoj javnosti i među mladima odobravaju Anti Gotovini: „Domovinski rat je završio, okrenimo se budućnosti“. Opstanak ove zemlje i svih njezinih žitelja presudno ovisi upravo o toj – budućnosti. Koja se, je li, mora graditi zajednički, strpljivo i uvažavanjem jedni drugih u svim svojim/njihovim različitostima. Nema druge.

The post Kninska lekcija iz domoljublja appeared first on Tacno.net.

Foto: Dino Stanin/Pixell 

Što je trebalo medijskoj tzv. javnoj kući da u povodu državne proslave 25. obljetnice VRA Oluje emitira u udarnom terminu na Prvom programu katastrofalno ocijenjen filmski promašaj „General“ iz obiteljske manufakture Antuna Vrdoljaka, koji ni sam umirovljeni general Ante Gotovina nije želio pogledati? Uradak nabijen protusrpstvom, protukomunizmom, politikantstvom, patetikom, čak krivotvorenjem činjenica sasvim odudara od eha uvjerljivo državničkih, pomirbenih i suživotno potentnih zalaganja aktualnog državnog vrha i interesa svih žitelja RH. Kao što Antun Vrdoljak nije imao ono najvažnije za uistinu dobar film i seriju o Anti Gotovini – pošten odnos prema povijesti i ljudima – pa je zamijesio i ispekao gnjecav, neukusan i nejestiv kruh, HRT nije imao taj uređivački nos za poštedjeli državu i njezine žitelje Vrdoljakovih dokumentarno-biografskih podvala. Šteta. Prešteta…   

Marijan Vogrinec

Dok se s kninske proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 25. obljetnice VRA Oluje još vrlo jasno čuo eho prvi put uvjerljivo državničkih, pomirbenih i suživotno potentnih govora predsjednika RH Zorana Milanovića – generalno ocijenjenog najboljim – premijera Andreja Plenkovića i domovinskoratne legende, umirovljenoga generala Ante Gotovine, najveća medijska tzv. javna kuća HRT postproslavno je opalila zvučnu pljusku nedvojbeno najvećemu nacionalnom slavlju. Naime, u udarnomu je terminu na Prvom televizijskom programu emitirala katastrofalnim ocijenjen dugometražni filmski promašaj „General“ iz obiteljske manufakture Antuna Vrdoljaka (89). Film je skraćena inačica istoimene tzv. dramsko-biografske tv serije (u osam epizoda, emitiranih prošle zime na HTV-u) scenarista i redatelja Antuna Vrdoljaka, nastale na predlošku također osporavane knjige „Ratnik, pustolov i general“ Nenada Ivankovića, svojedobnoga glavnog urednika lista Vjesnika i neuspješnog protuđmanovskog političara.

To je najskuplji igrani projekt u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – kritičniji mediji su ga prozvali „državnim projektom u vrijeme kada je Hrvatskom vladao klerikalno-histerični HDZ Tomislava Karamarka – za koji je potrošeno in cash blizu 20 milijuna javnih kuna. Od toga 9,6 milijuna kuna samo novca iz obavezne HRT-ove naknade (svaki korisnik/pretplatnik HRT-a plaća 80 kuna mjesečno), ali i 1,8 milijuna kuna Grada Zagreba. Gotovo nije bilo javne institucije, ali i dijela viđenijih privatnih tzv. poduzetnika u/izvan RH koji nisu uplatili pinku za Vrdoljakova „Generala“.

Rekosmo, dok se s kninskoga nacionalnog slavlja još čuju pozivi na pomirbu Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini i radi zajedničke bolje budućnosti svih žitelja, dok predsjednik, premijer i politički lideri hrvatskih Srba donose brašno, vodu, kvasac i sol za zamijesiti pogaču pomirenja dvaju najvećih naroda u RH i na zapadnomu Balkanu, Vrdoljakov „General“ anatemizira Srbe kao takve, kao kolektivnog krivca za hrvatsku nesreću 1991.-1995., krivotvori neke notorne činjenice o oslobođenju Knina kao sjedišta paradržavne tzv. SAO Krajine i pravom dijarejom patetike čini slavnu ratnu pobjedu Hrvatske vojske gotovo negledljivom. A njezine ključne aktere likovima neusađenim u prostor i vrijeme tako da se uopće ne treba čuditi zašto ikona Domovinskog rata i zapovjednik kninske vojne operacije general Ante Gotovina dosad nije ni poželio pogledati „Generala“. Nije došao ni na svečanu premijeru u Zagrebu, nije riječ rekao o totalnoj blamaži Vrdoljakovog uratka lani na Međunarodnom filmskom festivalu u Puli, gdje je razvikanog, polit-ideološki krajnje neukusno pristranog filmadžiju potukla do nogu (zapala ga tek priznanja za sporednu žensku i mušku ulogu) vrijedna Dana Budisavljević filmom „Dnevnik Dijane Budisavljević“ o užasima ustaškog pogroma zdrave pameti, genocidu i stradanjima u tzv. NDH.

Ispalo kako jest…

Jest da je HRT bio papskiji od pape kad je Vrdoljaku isplatio enormnu svotu javnog novca za filmski promašaj zbog kojega se kasnije posipao pepelom čak i tadašnji v. d. potpisnik ugovora Siniša Kovačić – latio se javnog novca 2016. godine, u doba prevlasti Tomislava Karamarka u HDZ-u i ideološki rigidnog apsolutizma Zlatka Hasanbegovića u Ministarstvu kulture – ali HRT nije smio taj kardinalno loš materijal podastrijeti gledateljstvu u danima nacionalnog, je li, ponosa i slave. I aktualnih državnih napora za budućnosno, bolje uređenje međunacionalnih odnosa i ukupnog stanja u zemlji. Prigodno prikazivanje filma „General“, jamačno ne svjesno/namjerno, jest podvala marnim pekarima što su se sastali zamijesiti pogaču hrvatsko-srpskog pomirenja i zakopavanja ratnih sjekira u što većem broju još usijanih glava s obiju strana. I unutar zemlje i između službenih Zagreba i Beograda.

„Nadam se da će Programsko vijeće pod mojim vodstvom unatoč preprekama – a objektivna prepreka je aktualni Zakon o HRT-u – smoći snage, mogućnosti i umijeća popraviti svoj položaj i ulogu unutar HRT-a“, poručio je još prije osam mjeseci novoizabrani predsjednik Programskog vijeća HRT-a Zdravko Kedžo, „a onda zajedno s programskim, uredničkim i svim ostalim ljudima u kući podignuti kvalitetu programa kako bi zadovoljila interes javnosti.“ I eto ti kvalitete, znanja i mudre programske politike državnog, pardon tzv. javnog medija: Vrdoljakov „General“ koji – takav kakav jest, neuspješan, patetično smiješan, neuvjerljiv i krivotvoriteljski – nema ključne sastavnice zbog kojih bi bio od javnog interesa. „Ovo je javni servis“, prenijela je Hina Kedžino pametovanje za koje ni poslije niti prije nije bilo uvjerljivog pokrića, ne samo sada s olujnim „Generalom“, „a on bi trebao zadovoljiti interes cjelokupne javnosti.“ Trebao bi, samo trebao? Član Vijeća Stipe Alfier pitao je tada, tvrdi Hina 27. siječnja 2020., je li tko pogledao seriju „General“ prije emitiranja, jer „ima činjeničnih pogrešaka“ te da mnoge uratke vanjskih produkcija može bolje snimiti sâm HRT.

„Ravnatelj poslovne jedinice Program HTV-a Renato Kunić naglasio je kako je serija ‘General’ ispala tako kako jest, a nitko nije s njom sretan“, javila je Hina. „Ocijenio je da scenarij nije dobar, a tekst je katastrofalan. No nisu mogli ići u sudske sporove zbog raskidanja ugovora.“ Netko je – ako ne zbog drugog, ono zbog tzv. moralne i materijalne odgovornosti za 9,6 milijuna kuna novca HRT-ovih pretplatnika – morao strogo kontrolirati što, kako i s kime Antun Vrdoljak radi te reagirati. Ako Siniši Kovačiću – danas je šef na nekoj katoličkoj televiziji – scenarij i redatelj nisu bili prioritet, kako se kasnije pokušao posuti pepelom (ne)odgovornosti, zašto je potpisao ugovor!? Lako je tuđim nježnikom gloginje mlatiti, a vraga bi komu palo na um tuđim novcem gloginje mlatiti, ako znâ da će mu se ispostavi račun za možebitnu štetu. Ako si na dužnosti i ovlašten potpisivati financijske odluke, nisi bez odgovornosti. „Kada sam preuzimao dužnost v. d. glavnog ravnatelja HRT-a, ovaj projekt iz nekog razloga nije bio među najvažnijima, no na prvim sastancima odlučili smo to promijeniti“, kazao je Siniša Kovačić Indexu.hr 26. siječnja 2020. Ovo nam je iznimno važan projekt. Držim da će publika prihvatiti ‘Generala’, jer iza scenarija i režije stoji jak autorski tim koji je već realizirao brojne uspješnice.“ Sic transit. Obiteljska manufaktura Antuna Vrdoljaka – otac, sinovi, zet u glavnoj ulozi, snaha pjeva, etc. – proizvela „uspješnice“ tipa, je li, „Duge mračne noći“ i „Generala“ kojega se i general srami!? Morao je Kovačić nešto bubnuti eda bi imao alibi zašto nije dužan vratiti HRT-u 9,6 milijun kuna što ih je potpisom ugovora s Andrijom Vrdoljakom (redateljev sin) iz privatne producentske kuće Kiklop film velikodušno prepustio manufakturi.

Foto: Imdb

Neki su zbijali čak i neslane šale o tomu što bi i kako učinio Antun Vrdoljak da ima „malobrojniju obitelj“. Svakako bi obiteljski business Vrdoljakovih gadno patio. Ovako, pusti milijuni idu na jedno mjesto, baš kako je ta tradicija lijepo podastrta u „Prosjacima i sinovima“, Raos-Vrdoljakovom rodnom kraju. Pa će, zašto ne, nepotistički Matan biti scenarist, redatelj i producent „Generala“, sin mu Andrija izvršni producent, drugi producent i glavni glumac (Ante Gotovina) je redateljev zet Goran Višnjić čiji pak sin Vigo glumi dječaka Antu Gotovinu (redatelj, djed Antun: „Trebalo mi je dijete koje će me slušati na snimanju“, sic transit), drugi Vrdoljakov sin Vjekoslav direktor je fotografije, a asistent kamere mu je sin Marko Vrdoljak. I kad „svoje“ podijeliš najprije obilno sebi, pa svojima ispada nekako normalnim da „nemaš“ za pravodobno ili uopće platiti domaću glumačku elitu. Goran Navojec (u filmu pukovnik Bruno Zorica Zulu) zaprijetio je sudom filmskoj manufakturi Antuna Vrdoljaka.

„Neshvatljivo mi je“, pisao je ljutiti Navojec Indexu.hr u podužem e-mailu, „da nositelji projekta financiranog javnim novcem HRT-a i HAVC-a (4,2 milijuna kuna Vrdoljakovom promašaju nije pomoglo Hrvoju Hribaru ostati na čelu te institucije nakon što su ga nedomoljubno napali „domoljubi“, op. a.), koji je svojevremeno dobio epitet projekta od državnog značaja, svoje suradnike tretiraju na način da ih ne plate. Budući da se radi o novcu poreznih obveznika, mislim da je došlo vrijeme da se o ovoj temi javno progovori. Dvije godine sam strpljivo slušao producentova objašnjenja za kašnjenja isplate da bih se, na koncu, odlučio potražiti zadovoljštinu pravnim putem.“ Istinitost Navojčevih tvrdnji potvrdio je i Mustafa Nadarević (u filmu general Janko Bobetko), još neki glumci i suradnici, ali i koproducenti za BiH iz Grip filma, etc. Neugodna je javna b(r)uka probudila i najstarijeg Vrdoljaka koji se nije sramio poručiti kako će honorari „biti isplaćeni čim stignu svi novci“. Sic transit. Tko je stavio u džep milijune koji su – odavno već stigli? I, tko je prvi na redu za isplatu? Vrdoljak i obiteljske uzdanice naprijed, ostali stoj?

Na IMDb-ju, najvećoj internetskoj banci podataka, Vrdoljakov je serijal dobio ocjenu 2, a film „General“ 3,5 od mogućih 10. Portal Index.hr objavio je 26. siječnja 2020. i obiljem podataka dokumentirao indikativan tekst pod naslovom: „Večeras zadnja epizoda Generala. Sve se čini smiješnim, ali zapravo je užasno“. Debakl s lanjske Pule intenzivirao se HTV-ovim emitiranjem serijala koji je razgnjevio ratne veterane iz Domovinskog rata i gledateljima poslužio za sprdnju s autorima, mutavim tekstom gurnutim u usta inače (većinom) odličnim glumcima u drugim projektima, najsirovijim ulizništvom rigidnoj HDZ-ovoj vlasti i ekstremnoj tzv. desnici, polit-ideološkom propagandom protiv „mrskih četnika“ i totalno neumjesnom podjelom uloga tako da likovi koje interpretiraju izgledaju kao karikature, slaboumnici, izmišljeni ratnici, ljudi bez krvi i mesa… Što je bilo, je li, HAVC-ovim umjetničkim savjetnicima za dugometražni igrani film Daliboru Mataniću (ugledni redatelj) i Deanu Šoši (urednik na HTV-u) da preporuče tih 4,2 milijuna kuna Vrdoljakovoj obiteljskoj manufakturi pod izgovorom (svibnja 2016.) da „kinematografije koje drže do sebe omogućuju svojim živim klasicima da snimaju filmove i u dubokoj starosti“ te da „u filmskoj umjetnosti pravi redatelji ne idu u mirovinu ni sa 65, ni sa 67 godina, a s hrvatskom kinematografijom to nije uvijek bio slučaj“. Sic transit. „General“ je slučaj.

Vrdoljak i glumci s Titom

„General“ je najlošiji uradak razvikanog filmadžije Antuna Vrdoljaka, koji je  – i kao Titov i miljenik tzv. mračnog komunističkog režima SFRJ – najbolje svoje filmove i serije snimio u bivšoj državi po kojoj nakon 1990. godine licemjerno pljuje i na tom „domoljubnom“ prenemaganju – s dosta smrtnih grijeha, je li, glede i u svezi nacionalnog tretmana hrvatskih Srba u politici, kulturi, na HRT-u te u sportu – priskrbio enormno materijalno bogatstvo. „General“ kao serija nije ni mali od kužine Vrdoljakovim „Prosjacima i sinovima“ (1971., 13 epizoda po scenariju Ivana Raosa), a film „General“ ili također iz obiteljske manufakture „Duga mračna noć“ (2004., scenarij i režija Antun Vrdoljak) ni do partizanskoga gležnja njegovim „Kad čuješ zvona“ (1969.) te „U gori raste zelen bor (1971.), etc. Da se ne spominju „Kiklop“ (1982.), „Od petka do petka“ (1985.)… Ako se već za toliki novac dao osobno pisati scenarij, režirati, uzeti članove obitelji za važne poslove na „Generalu“, iskoristiti do daske svoj filmski minuli staž, ali i političku poziciju u novohrvatskom javnomu tzv. mainstreamu, zašto nije pet-šest puta uzastopno pogledao spektakle svojih kolega s ovih prostora, pa se potom educiran i osvježena pamćenja latio intrigantnog CV-a Ante Gotovine?

Čudesna mješavina

Recimo, da je pogledao „Bitku na Neretvi“ (1969., nominiran za Oscara za strani film) Veljka Bulajića. Ili bilo koji drugi Bulajićev ratni/partizanski film. Zašto ne, mogao je posegnuti i za „Sutjeskom“ (1973.) Stipe Delića koji je iz nekih „svojih razloga“ odbio snimiti Bulajić, iako mu je tadašnja vlast ponudila neograničenu svotu novca i svu potrebnu tehniku. U oba ta filma sudjelovali su ponajbolji svjetski glumci. Nije bilo zgorega – prije snimanja „Generala“ – da je Antun Vrdoljak osvježio znanje i ideje o dobromu ili barem korektnom ratnom filmu na snažnim uradcima Hajrudina Krvavca iz b-h susjedstva, čovjeka koji je preživio i tzv. NDH i Goli otok i nikad nije pljuvao na to mračno doba kada život nije vrijedio pišljivog boba. A snimio je iznimno gledane „Most“ (1969.), „Valter brani Sarajevo“ (1974.), „Partizanska eskadrila“ (1979.), etc.

„General“ je, obznanila je kritika, „čudesna mješavina najnevjerojatnijih zanatskih promašaja, krajnje neuvjerljive radnje i propagande za djecu vrtićke dobi. Dobro, pretjerujemo, ne podcjenjujmo inteligenciju djece vrtićke dobi. (…) Odstupanje od povijesnih činjenica moglo bi se smatrati umjetničkom slobodom i žrtvovanjem fakata u ime radnje kada bi u ‘Generalu’ radnje bilo. No nema je, film i serija su s jedne strane plitka antisrpska i antikomunistička propaganda (isti falši obrazac kao i u „Dugoj mračnoj noći“, op. a.), a s druge prikazivanje Ante Gotovine kao mješavine sveca i slaboumnika. Jedini Srbin pozitivac je izvjesni Stevo, lovokradica koji vodi hrvatske vojnike kroz šumu u nekakvoj besmislenoj akciji. On je Srbin, ali radije da Gotovina misli kako je ‘Cigan’, a kada ga glavni junak politički korektno nazove Romom, Stevo objašnjava da su Romi oni koji su ulazili u Partiju, a on nije jer vjeruje u Boga. Ostali su Srbi uglavnom prijetvorni, svi su u pravilu iz Srbije, stalno se postavlja pitanje tko ih je zvao u Hrvatsku kao da u ratu nisu sudjelovali i domaći Srbi iz Hrvatske, izmanipulirani politikom Slobodana Miloševića, ali i uplašeni nacionalizmom Franje Tuđmana“.

Jedini vojnik u „Generalu“ kojega se oslovljava imenom i prezimenom je aktualni ministar hrvatskih branitelja (sada u drugomu mandatu) Tomo Medved, pa neće biti nerazumljivim što upravo on nema loše mišljenje o Vrdoljakovom djelu. „Uz bolje pripreme, moglo se i kvalitetnije i jasnije prikazati aktivnosti tog vremena“, primijetio je Medved. Njegovi suborci na najvišim ratnim dužnostima i sudionici svih važnijih vojnih operacija u RH i BiH pak ne štede oštre riječi. „Zvali su me ljudi koji su sudjelovali u akcijama i sprdali se sa serijom/filmom“, kazao je Gotovinin prijatelj, bivši zapovjednik Četvrte gardijske brigade i SDP-ov ministar obrane Ante Kotromanović. „Vidio sam što je Roso rekao, eksplodirao sam od smijeha. Kažu mi ljudi kako smotaju joint, napuše se i onda se sprdaju s ‘Generalom’. Žao mi je što je nešto što je moglo biti izvrsna filmska priča – uništeno. Po onomu što su mi rekli, Gotovina je prikazan kao neki biskup koji stalno moralizira, a on je bio i bitanga (npr. „sijao“ djecu od Kolumbije do Zagreba, bračnu i izvanbračnu, pa ih ostavljao zajedno sa ženama, op. a.).“ Po Kotromanovićevoj odokativnoj procjeni, MORH je samo besplatnom tehnikom i ljudstvom (statisti, vojska…) sufinancirao „Generala“ u vrijednosti „između četiri i šest milijuna kuna, ne manje“.

„Nismo mi bili ni balavci, ni kurve niti debili kako nas je Vrdoljak prikazao“, žestio se umirovljeni general Ante Roso, jedan od najvažnijih zapovjednika i Gotovinin suborac u VRA Oluji. „Ne bih preživio 27 bitaka da sam bio takav kreten. To je karikatura samog imena. Ništa tamo nema veze ni s Gotovinom niti sa mnom. To je iluzija. Nitko me nije pitao ni za savjet niti konzultirao u vezi s filmom. Ja sam vojnik, ali nisam glup. Krivo mi je što se jedna ozbiljna tema prostituirala, ali prostitucija je očito način života na Balkanu. Cijeli je Balkan zasran, nema više Krleže ni njegovih ‘Zastava’. Nestalo je elite da bi se sve uvalilo u govna, pa i ova bijedna televizija. Sve su to najprimitivnije političke igre i interesi. Nije prvi put da se snimaju i prikazuju gluposti. Znam Vrdoljaka. On je čovjek kao i ja, pri kraju života. Znam vrlo dobro da u arhivima ima autentična svjedočanstva trojice pripadnika KNOJ-a koji su ubijali 250 ljudi dnevno, ali ih skriva. Nesposobnom je političkom vrhu u interesu skrivati istinu i prikazati Gotovinu kao maloumnika. Nemaju ludi Srbi nikakve veze s time, mi smo sto puta luđi. Govna.“

Tako je Roso – bivši pripadnik Legije stranaca i osnivač Bojne Zrinski, prve specijalne postrojbe HV-a – zborio Indexu.hr, bez dlake na jeziku. „Partizanski filmovi su mila majka u odnosu na ‘Generala’“, tvrdi umirovljeni general Rahim Ademi kojega je, kao jednog od ključnih zapovjednika u VRA Oluji, predsjednik RH Zoran Milanović neki dan odlikovao Redom Petra Krešimira u povodu 25. obljetnice te vojne akcije. „Riječ je o bezočnom krivotvorenju Domovinskog rata kakvoga bi se posramio i Agitprop. Ovakav kult ličnosti nije u partizanskim filmovima njegovan ni oko Titove figure, a količina neistina i neuvjerljivosti krajnje je bezobzirna jer je puno svjedoka tih događaja još živo i dobrog pamćenja, a svejedno im se smije u lice. Ono što sam tada proživljavao s generalom Gotovinom nema nikakve veze s ovim na ekranu. Ante Roso, Zulu i Domazet Lošo (glumi ga Tarik Filipović) nikad nisu bili na ratištu oko Knina. Zulu je tada šetao okolo nakićen nekakvim činom pukovnika, a kad sam ga pitao odakle mu čin, rekao je da mu ga je dao Roso.

Ja sam mu objasnio da mu ne može čin dati Roso, da mu je potreban ukaz predsjednika države. Ja sam u filmu prikazan kao anonimni poručnik kojemu je zaručnica trudna pa se planira ženiti. Valjda opet nisam dovoljno podoban (kao onomad kada mu je HDZ-ova vlast kukavički pakirala „krivnju“ kako bi, je li, Albanac Ademi – baš kao i „partizan“ Petar Stipetić – fasovao Haag umjesto nekog „našeg“ Hrvata, op. a.) da me se spomene stvarnim imenom kao neke druge, iako su u tom dijelu rata bili potpuni marginalci.“

Vrdoljakovog „Generala“- kojemu ne samo zbog otvorenog protusrpstva nije bilo mjesto u prigodnom HTV-ovom programu u povodu 25. obljetnice VRA Oluje nego i zbog karikiranja Domovinskog rata te umjetničke bezvrijednosti – s pravom su pokopali i filmska kritika i publika. Na bezgraničan bijes i očaj svih fanova filmskog trasha, bolan vrisak profesionalnih „domoljuba“ i ekstremnih zaljubljenika u tzv. teorije zavjere. Valjda i Siniše Kovčića kojemu se baš i nije posrećilo glumatati Babu Vangu koja unaprijed „vidi“ – razdragane filmofilske mase kako obiteljsku manufakturu Antuna Vrdoljaka nose na rukama.

Neugodan dojam

„Nerado govorim o radu kolega, ali više je tu stvari zabrinjavajuće“, reći će Indexu.hr filmski djelatnik i kritičar Nebojša Taraba, čija se serija „Uspjeh“ rado gledala na HBO-u. „Prvo i trenutno najvažnije jest što nisu plaćeni ljudi koji su sudjelovali u snimanju. Drugo, jako važno, način je na koji je bivša uprava HRT-a odlučila financirati snimanje po očito lošem predlošku. Sadašnja uprava, koja se i sama ogradila od serije/filma, nije imala izbora, nego emitirati ono što im je Vrdoljak isporučio. Šteta. S ozbiljnim timom, o Gotovininom životu mogao se snimiti film ili serija koja bi se bez problema probila na strano tržište. Moglo se čudo napraviti.“ Sramotno je čudo pak izvela sadašnja uprava medijske tzv. javne kuće time što je opalila, kako narod voli reći, dreku pljusku emitiranjem „Generala“ u nevrijeme. Ničim izazvan, HTV je emitirao i također loš i nepotreban filmski uradak „Gojko Šušak – pobjednik iz sjene“ u režiji i po scenariju već zaboravljene Ljiljane šprahfeler Bunjevac-Filipović (5. kolovoz, HTV2 u 17,16 sati).

Neugodan dojam polit-ideološke pristranosti HRT-a atmosferi kojoj je s pravom bilo uskraćeno donijeti ZDS, bezobrazluk i zvižduke na središnju, državnu proslavu u Knin, jedva je mogao ublažiti profesionalno urađen dokumentarac „General i džentlmen“ Hrvoja Zovka o jednom od najvažnijih ili najvažnijem pobjedniku Domovinskog rata generalu Petru Stipetiću, zapovjedniku Sektora sjever, kojemu se 8. kolovoza predao kompletan 21. kordunski korpus vojske tzv. SAO Krajine s više od 5000 vojnika, tenkovima i svim naoružanjem te svom logističkom tehnikom. Scena kada samozatajnom generalu džentlmenu od glave do pete u svakoj prilici, uvijek s cigaretom u kutu usana, pukovnik Čedo Bulat vojnički salutira i potpisuje predaju, a tenkisti mu plaču i grle cijevi teških grdosija – obišla je svijet. Ta je slika jače zagrijala hrvatska srca od Tuđmanovog škrgutanja zubima i podizanja državne trobojnice na kninskoj tvrđavi. Čast i ponos, ali i pobjednička čovječnost prema poraženima, to je vrijednost koju Antun Vrdoljak ne razumije i nije ju znao unijeti u „Generala“.

Šteta, velika šteta. Prešteta. Imao je građu za spektakularan film, imao je i više no dovoljno novca, suhe kešovine, i galeriju prvoklasnih glumaca. Imao je i velikog iskustva, dovoljno debele naslage profesionalnih znanja. Ali nije imao ono najvažnije: pošten odnos prema povijesti i ljudima. Zamijesio je i ispekao gnjecav, neukusan i nejestiv kruh. Šteta. Prešteta… Što je trebalo HRT-u da mu se baš tako osvećuje, a najvećem nacionalnom slavlju udijeli pljusku?

The post „Generalska“ pljuska nacionalnom ponosu appeared first on Tacno.net.

Foto: Nacional.hr

Šest je balvana u medijskom oku domovinskopokretnih karmina: Srbi u Ustavu RH kao konstitutivna etnička manjina, „Srbi u Knin, HOS iz Knina“, što je RH dobio s Borisom Miloševićem (SDSS) u vladi i Kninu te „protjerivanjem“ HOS-a iz protokola proslave VRA Oluje, krivotvorenje prošlosti „kao zalog bolje i mirnije budućnosti“, obnavljanje bratstva i jedinstva te konstitutivnost Srba kao civilizacijski doseg. I da jest tako, da su uistinu Plenković, Milanović i Pupovac pripremili baš takav scenarij za skorašnju jesen/zimu i da se ne radi o pukim izmišljotinama tih što ne samo ne znaju podnijeti izborni poraz nego ni pročitati zašto ih „hrvatski narod“ (sic transit) ne želi da mu vladaju, u čemu bi bio problem? Nema budućnost „država hrvatskog naroda“ (sic transit) u kojoj bi se sugrađanima srpske etničke pripadnosti dnevno nabijala na nos tzv. kolektivna krivnja za sve hrvatske nesreće, tragedije i Domovinski rat, vrijeđalo ih se time da su „gosti“ u vlastitoj domovini u kojoj su im predci živjeli više od tri stoljeća i pridonosili onomu po čemu je Hrvatska opstala

Marijan Vogrinec

Državni i politički tzv. vođe nacije te oni što bi bez razmišljanja debelog mesa dali eda bi ih takvima zvali – no biračke ih mase svaki put neće pa neće – razmiljeli se prvih kolovoških tjedana po službenim rezidencijama u sjeni drevnih jadranskih čempresa i pinija, lijepim vilama i apartmanima u skrovitim uvalama uz morski žal, „skromno“ preuređenim „štalicama“ s bazenima nevrijednim, je li, spomena u imovinskoj kartici, neruzinavim bar 12-metarskim „Dubicama“ od pišljivih 1,5 milijuna kuna naviše… Ha, ima se, je li. A itekako zaslužili ljudi: uspješno odvalili izbore, konstituirali novu/staru vlast, odradili i okruglu 25. obljetnicu VRA Oluje u Kninu pa su i tzv. stabilna saborska većina i fakat nestabilna manjina složno pobrzali „zasluženo“ se 33 dana odmoriti nakon (samo) devet dana mukotrpnog proučavanja ponude u saborskom kafiću, restoranskog bagatela-menua i ličilački pofriškanih štukatura u hodnicima tzv. Visokog doma. Medijska sezona kiselih krastavaca, stekla je sve (pred)uvjete za start, pa nije baš ni zamjeriti cvilidretama iz „nacionalno osviještenog/domoljubnog“ dijela tzv. sedme sile što su počeli čeprkati po teglama kiseline ne bi li usrećili fjakasti publikum kojom napipanom gnjileži.

A jest senzacionalna gnjilež sjetiti se – to ne može baš svaki novinarski samouk kolumnističkih ambicija ni nelicencirani urednički mozak – plašiti „hrvatski narod“ (sic transit) time da je HDZ-ova vlada premijera Andreja Plenkovića na pogon etničkih manjinaca („ti vražji Srbi“) te narodnjaka Predraga Štromara i reformista Radimira Čačića uvalila u sjeni uvjerljive izborne pobjede kukavičje jaje „hrvatskom narodu“ (sic transit). A državni poglavar Zoran Milanović – „domoljubima“ polit-ideološki neprobavljiv do bola, najgora noćna mora – drži premijeru i ljestve i fenjer eda bi se u tom „protunarodnom“ inkubatoru uskoro iz njihovog kukavičjeg jajeta izvalila „ustavna obnova konstitutivnosti Srba“. Ekskluziva za vola ubit’, više no klasičan obrazac medijskog ponašanja u tzv. sezoni kiselih krastavaca „znâ“ (!?) kako su već „žurno riješene sve teme“ i „ključno pitanje je što o tome misli SDP i je li se spreman suprotstaviti takvom prijedlogu“. Da se, je li, manjinskim Srbima u RH vrati ustavna konstitutivnost, oduzeta im 22. prosinca 1990. prvim, tzv. Božićnim ustavom („Šeksovim“), što neki analitičari drže pravim povodom za tzv. balvan-revoluciju, pobunu dijela hrvatskih Srba na podlozi velikosrpske ideologije i Domovinski rat.

SDP ili – propast svijeta

Poruka je tih što još neukroćenih suza zbog „nacionalne tragedije“ kako je Domovinskom pokretu Miroslava Škore „za dlaku“ izmaknula unaprijed bezecirana uloga „jezičca na vagi“, arhitekta prihvatljive vlasti „hrvatskog naroda“ (sic transit): Srbi ante portas!? To će reći, dolje „crveni, zeleni, žuti…“ veleizdajnici „hrvatskih nacionalnih interesa“ Andrej Plenković i Zoran Milanović! Dolje i Milorad Pupovac, politički vođa hrvatskih Srba i „etnobiznismen“ koji ucjenama (konfiguracija vlasti, državni proračun, dvostruko pravo glasa, odnos s Beogradom, etc.) prvu dvojicu „drži za jaja“! I sada, grmi i sijeva s radikalne tzv. desnice, rečeni je trojac „žurno riješio sve teme“ za povrat nešto manje od 200.000 RH-građana srpske narodne manjine ustavnog statusa konstitutivnosti i samo je još pitanje to be or not to be ove zemlje – sic transit – hoće li SDP pristati uz HDZ-ovu vlast ili uz Miroslava Škoru, Hrvoja Zekanovića, Željka Sačića, Karolinu Vidović-Krišto i takve. Koji, je li, drže do one „rat je gotov, okrenimo se budućnosti“ (Ante Gotovina) kao do pišljivog boba, a svjesno bi i glavom u zid radi one „Hrvatska je država hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj gosti“ (Ruža Tomašić).

SDP, osobito sada, frakcijski razmrvljen uoči unutarstranačkih izbora i politički disfunkcionalan – glede i u svezi – uopće nije presudan, ali jest presudno hoće li država biti civilizacijski/demokratski/socijalno, etc. biti tako uređena/uljuđena da se svi građani bez obzira na sve međusobne razlike i pripadnosti osjećaju i ustavno, i zakonski i dnevnom društvenom praksom konstitutivnima u vlastitoj domovini. Jer, Hrvatska ni u prošlosti,  ni danas niti će ikad ubuduće biti – ne smije biti: vidi tragične povijesne pouke iz kojih tek slaboumnici nisu zreli išta naučiti – „država hrvatskog naroda u kojoj su svi ostali gosti“. Zvalo se to ustavna konstitutivnost, pa bilo nedvosmisleno zapisano u najvišem zakonu zemlje, ili kako drukčije, manje je važno od činjenice da nikakva etnička, vjerska, rodna, politička, ideološka ili koja već pripadnost ne smije diskriminirati građane na one tzv. prvog, drugog, trećeg… reda.

Nema budućnost „država hrvatskog naroda“ (sic transit) u kojoj bi se sugrađanima srpske etničke pripadnosti dnevno nabijala na nos tzv. kolektivna krivnja za sve hrvatske nesreće, tragedije i Domovinski rat, vrijeđalo ih se time da su „gosti“ u vlastitoj domovini u kojoj su im predci živjeli više od tri stoljeća i pridonosili onomu po čemu je opstala. Nije samo najveći svjetski znanstvenik/izumitelj svih vremena Nikola Tesla („Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom“) dokaz da bi hrvatski korpus bio okljaštreni torzo bez povijesnog srpskog priloga na svim područjima života i rada na ovom tlu. Najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti napisao je preporodni Srbin Petar Preradović. Glazbu za hrvatsku himnu – na koju su i ustaški koljači stajali sleđeno, kao žaba pred zmijom – skladao je Srbin Josif (Josip) Runjanin u Glini. Etc., etc… Zajednički život Hrvata i Srba na istom tlu u zajedničkoj domovini Hrvatskoj – ne politički anemičan, lišen punokrvnosti suživot – nešto je dublje, trajnije i vrjednije od nadriideoloških pametovanja tzv. ljudi nahvao (dum Marin) kojih je bilo, im ih i bit će ih. Na nesreću.

Novi/stari predsjednik tzv. light HDZ i premijer Andrej Plenković valjda se doživotno zamjerio „nacionalno osviještenim domoljubima“. Ne samo prikraćenima za vlast iz Domovinskog pokreta koji samima sebi tepaju o „pobjedničkih“ i neočekivanih „16 saborskih mandata za par mjeseci od osnivanja“ svoje kaleidoskop-platforme. Bez pardona i više no uvjerljivo, on je u jedva tri mjeseca ostvario čudo. Očistio je najmoćniju i najveću političku stranku – s 23-godišnjim stažem na vlasti – od daskosapunara iz subverzivne sjene i radikalnih mrguda s tzv. tvrdog krila HDZ-a, odnosno zauzdao drugi premijerski mandat egidom o suživotnoj budućnosti RH kao civilizacijskom dosegu. Dobro, ostaje vidjeti je li ozbiljno mislio kad je obećao graditi i gospodarski potentnu, demokratski i socijalno uljuđenu pravnu državu vladavine ljudskih prava i sloboda za sve njezine žitelje.

Izglednija budućnost – prvi put uvjerljivije no dosad tvrdi državni vrh – nije u stalnom vraćanju u prošlost čeprkanjem po još nezacijeljenim ratnim ranama, u opetovanim jurišima na vjetrenjače kojekakvih tzv. kolektivnih krivnjâ, u mržnji, prijetnjama osvetom „do istrage naše ili vaše“ (Nikola M. Stojanović), u kvaziideološkom novačenju neuke mladeži za neka nova krvoprolića… Nova/stara vlast ima šansu demokratski preustrojiti zemlju i za to je dobila većinsku potporu izašlih na birališta u predsjedničkom, ali i parlamentarnom krugu – valjda i onih što su apstinirali, jer nemaju ništa protiv toga da drugi izaberu u njihovo ime? – pa je sada za vidjeti hoće li formalno „preuzeta odgovornost“ uistinu uroditi odgovornošću. Bijedna se Naša već puna tri desetljeća ne uspijeva ukrasiti krunom Lijepe Naše iz jednoga bitnog razloga: nije bilo kritične količine političke odgovornosti tih što su štafetno „preuzimali odgovornost“.

Nijedna država ne može opstati na nacionalnom/ističkom talambasanju tzv. nacionalnim insignijama i odama, vjerskom prenemaganju, lažnim mitovima, brojenju krvnih zrnaca, napuhavanju razlika, etc. Zašto RH bi? Predci danas većinskog življa na balkanskom kifliću dio su slavenskog čopora, najveće etničke i jezične skupine u Europi – znanost još ne zna bez razumne sumnje otkud su, kako i zašto u 5./6. stoljeću u sklopu tzv. velike selidbe naroda provalili na Stari kontinent – čiji je „hrvatski“ ficlek dobio dopuštenje franačkog kralja Karla Velikog naseliti se na tuđem tlu zapadnog Balkana kao honorar što su mu 795. godine radi imperijalnih presizanja prema Bizantu osvojili „795. godine avarsko političko središte Hring u Panonskoj nizini i poslali u Aachen velike količine zaplijenjenog blaga“ (Vladimir Sokol). Svi su narodi jednom nekamo odnekuda došli, pa je i povijesno i moralno jako relativan pojam neupitne pradjedovine da bi se na tom relativizmu drugomu osporavalo suverenost/konstitutivnost.

Mitologija i pravda, pogotovo kad je mitologija ideološki nabildana i puna dnevnopolitičkog make upa – ne idu podruku. Zašto bi onda bilo tragično to kako je premijer Plenković „još za vrijeme izborne kampanje“, jamraju u leru, na kolovoškoj sahari žalosni medijski fanovi Domovinskog pokreta Miroslava Škore, „dao naslutiti kako mu nije cilj sastavljanje Vlade s desnom, nacionalnom, političkom opcijom“. Koja energično ne želi Srbe, „goste“ u vlastitoj domovini RH kao ustavno konstitutivne sugrađane. Je li, Plenkovićeva vlada nije nacionalna? Kakva je? Inuitska? Biračko tijelo što je dalo povjerenje izbornim pobjednicima nije nacionalno? Inuitsko je? Glupost na entu. Ako Plenkovićeva novomandatna agenda znači – i takvom se potvrdi – da će nova vlast učinkovito stati na rep politici bijesa i  zavada u društvu, za mentalno je zdravlje RH dobro i predobro što više ne računa na bilo kakve „usluge“ tzv. nacionalne političke opcije koju bi u vlasti reprezentirali Miroslav Škoro, Hrvoje Zekanović, Karolina Vidović-Krišto, Željko Sačić, Ruža Tomašić i takvi.

Lupetaju, a ostanu živi

Šest je balvana u medijskom oku domovinskopokretnih karmina: Srbi u Ustavu RH kao konstitutivna etnička manjina, „Srbi u Knin, HOS iz Knina“, što je RH dobio s Borisom Miloševićem (SDSS) u vladi i Kninu te „protjerivanjem“ HOS-a iz protokola proslave VRA Oluje, krivotvorenje prošlosti „kao zalog bolje i mirnije budućnosti“, obnavljanje bratstva i jedinstva te konstitutivnost Srba kao civilizacijski doseg. I da jest tako, da su uistinu Plenković, Milanović i Pupovac pripremili baš takav scenarij za skorašnju jesen/zimu i da se ne radi o pukim izmišljotinama tih što ne samo ne znaju podnijeti izborni poraz nego ni pročitati zašto ih „hrvatski narod“ (sic transit) ne želi da mu vladaju, u čemu bi bio problem? Vidi ga, vraga, pa još nacionalni, državni ili kakav već? Treba li hrvatskim Srbima uskratiti građanska i sva druga prava – npr. isključiti ih iz odlučivanja o državnom proračunu i sastavu vlade RH – samo zato što su Srbi? I zato što neki od njih nisu bili na „pravoj“ strani u Domovinskom ratu, iako se u ne malo sredina godinama poprijeko gleda/zakida čak i Srbe koji su s puškom u ruci bili na „našoj“ strani prvih crta bojišnice.

Kakva vražja ustavna konstitutivnost hrvatskih Srba – znaju se ti „hrabri“ koji se ne libe tako lupetati sa saborske govornice, ali i u novinarske mikrofone – sve Srbe treba kolektivno nagurati u Space Transportation System i bespovratno lansirati nekamo u duboki Svemir? Možda bi se tamo susreli s Hrvatima koje bi kokardaši istih genocidnih gena s lijeve strane Dunava istovrsnom letjelicom lansirali s uzletišta u kukuruzištu između Subotice i Tavankuta? No, ironiju na stranu, razumjeti je noćne more samozvanih pretorijanaca na „braniku nacije“: sami u tzv. Visokom domu ne mogu zaustaviti možebitan prijedlog vlasti za povratak srpske konstitutivnosti u Ustav RH, nemoćni mogu tek očajno lajati na Mjesec. Za bilo koju ustavnu promjenu, pa i samo dirnuti u jedan zarez, potrebna je najmanje dvotrećinska suglasnost, najmanje 101 od 151 saborskog zastupnika, odnosno referendumski zahtjev građana. Prvo ne prolazi bez sinergije vladajuće tzv. stabilne saborske većine od najmanje 76 ruku i SDP-ovih tzv. restartovaca (41 zastupnik) pred kojom nema što tražiti najvjerojatnija sinergija Domovinskog pokreta Miroslava Škore (16 ruku) i Mosta nezavisnih lista (osam zastupnika). Zeleno-lijeva koalicija (sedam mandata) te Pametno-Fokus (troje zastupnika) ni zabunom ne bi dignuli ruke protiv Srba.

Druga pak, referendumska inačica nema šanse ne samo zato što s tako glupavim/necivilizacijskim pitanjem o suspenziji građanskih prava jednoj etničkoj manjini koja u zajedničkoj domovini obitava više od tri stoljeća ne bi dobila ni minimalnu biračku potporu već i stoga što vladajući ne bi dopustili da im se država najzazornijim šovinizmom sramoti pred cijelim svijetom. I što onda? Očekivati da SDP politički promiskuitetno okrene leđa premijeru Plenkoviću, svomu bivšem šefu/premijeru Milanoviću sad na poziciji predsjednika RH i srpskoj manjini koja dobrim dijelom čini i dio SDP-ovog biračkog tijela, pa se uhvati u kolo sa Škorom i Vidović-Krišto? Nikakve provokacije/ucjene s radikalne, „domoljubno-suverenističke“ (sic transit) tzv. desnice ne mogu privoljeti „crvene“ na ljubav s „crnima“. Ako su autentični, to su paralelni pravci. Ni u beskonačnosti nemaju sjecište.

Dvadeset i pet godina poslije Domovinskog rata nije se našlo niti će ga ikad biti moguće naći na genocidom ukaljanom ustaškom zôvu „Za dom spremni“ te ustaškoj/endehazijskoj tradiciji, znakovlju i paradiranju kao vanjskim izrazima tzv. velikohrvatske ideologije – „Hrvatka do Drine“ – što ju je HOS (Hrvatske obrambene snage; u tzv. NDH Hrvatske oružane snage nakon reorganizacije studenoga 1944.) od osnivanja prakticirao u RH i BiH. Sirovi i neskriveni ustašluk kao ideja, sadržaj i organizacijska podloga Paraginog paramilitarnog HOS-a nije se krilo ni 1991. godine kada je na sami ulaz Starčevićevog doma vis-à-vis Glavnog kolodvora u Zagrebu skandalozno dovučen top kao zaštita (od koga, Tuđmanovog režima?) HSP/HOS-ovih političkih i vojnih kolovođa. Taj i takav je HOS sudjelovao u Domovinskom ratu, mnogi njegovi bojovnici otvoreno su se nazivali ustašama. Tako ih je nazivao i velikosrpski neprijatelj, pa taj sramotni/pogrdni naziv pripisivao i svoj Hrvatskoj vojsci. Ustaše. A ovi su njih sve odreda, bez razlike i iznimke nazivali – četnicima.

Toj praksi više nema niti smije biti mjesta u uljuđenoj europskoj državi koja drži do svoje budućnosti, koja je zakopala ratne sjekire, pa nema ni jednog jedinog opravdanog razloga da se (pro)ustašlukom ili tako nekim proendehazijskim sentimentima, avetima mržnje i razdora razmahuje na obljetnicama važnih povijesnih događaja. Važnih i za državu i za miran život svih njezinih žitelja – bez obzira tko je bio na kojoj strani, ako nije počinio ratne zločine; bez obzira kako razumije Domovinski rat – kojima je presudna zadaća zajednički prionuti na izgradnju domovine-majke, ne jednima majke, drugima maćehe. HOS ima svoju ladicu u povijesnom, je li, ormaru i tamo treba ostati kako bi se njime bavili zainteresirani, i na mjestima na kojima je to „bezbolno“, odnosno koje bavljenje – veterani u svojim udrugama, znanstvenici, političari, etc. – neće biti zazorno. Buka i neredi, npr. na proslavi VRA Oluje, izvikivanje ustaških pokliča, zvižduci i psovke političarima, paradiranje insignijama, nazivima, duhom à la Crna legija, odurni performansi „crnaca“ izvjesnog Marka hitlerbrčić Skeje  (IX. bojna HOS-a „Rafael vitez Boban), etc. nemaju što tražiti na proslavama obljetnica Domovinskog rata. Pa ni u Kninu, što domovionskopokretne i ine radikalne – „nema oprosta Srbima!“ – tzv. desne političare/medije ljuti.

Umirovljeni general pukovnik Đuro Dečak, kažu, neobjašnjivo najbogatiji među najvišim časnicima Hrvatske vojske izašlim iz Domovinskog rata, HDZ-ov virovitički kadar od osobitog povjerenja i utjecaja, kojega je uoči 25. obljetnice VRA Oluje predsjednik RH Zoran Milanović odlikovao Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom, komentirao je to s HOS-om u velikom intervjuu riječkomu Novom listu: „Iz Knina je jasno poslana poruka mira i ponuda zajedništva, jer bez toga ne ide. Iza nas je 25 godina kako je završio rat i moramo pružiti ruku jedni drugima ako želimo – a moramo! – imati suživot. Imamo zajednički život stoljećima na ovim prostorima, doživjeli smo taj nesretni rat, nezapamćeno krvoproliće. Nikad mi neće biti jasno gdje se kumulirala tolika mržnja prema Hrvatima u pobunjenim Srbima, ali to govori o njima. Međutim, oni koji su ostali u Hrvatskoj ili oni koji će se eventualno sutra još vratiti su punopravni članovi RH. Tako sam doživio te poruke iz Knina. U brigadi koju sam osnivao (127. virovitička, op. a.) bilo je i boraca srpske nacionalnosti, neki od njih su dali život. Bilo je i onih koji nisu bili stranački opredijeljeni. Odlučnost kojom je Milanović nastupio kao predsjednik Hrvatske bila je zaista državnička. Svaka mu čast.

Nema više Jugoslavije ni Srboslavije

Vraćamo se opet na jedinstvo i zajedništvo koje nam je neophodno. Nema više bojazni od Jugoslavije ili Srboslavije. Građani srpske nacionalnosti su naši sugrađani i tako se prema njima treba ponašati. Priroda je stvari da manjine budu uz vladajuću strukturu da štite svoje nacionalne interese. Meni tu nije ništa sporno. Mislim da je takvu poruku pomirbe poslati već ranije, 25 godina je puno. Ali, kako se kaže, nikad nije prekasno, ako je s dobrom namjerom. Kad je o HOS-ovcima u Kninu riječ, budimo otvoreni: htjelo se spriječiti bilo kakve sukobe i nepoštivanje datuma i dana kada treba slaviti, a ne oponirati aktualnoj politici, bila ona lijeva ili desna. Ne možemo koristiti to s ciljem da nekog omalovažavamo ili da namećemo neku ideologiju kada tome nije ni mjesto niti vrijeme. Dakle, nemam ništa protiv HOS-ovaca, ali ovakve manifestacije na kojima se skupljamo iz cijele Hrvatske, nisu prostor ni za kakve obračune niti etiketiranja. To im zamjeram.“ I bivši zapovjednik Istočnog bojišta nije jedini ratni veteran koji se gnuša političkih zloporaba u režiji nekolicine vođa HOS-ovih udruga, ideološki i na svaki drugi način uvezanih upravo s dokazanim luzerima sa stranačke margine. Koji bi, a ne mogu na vlast.

„Glava tog HOS-a je bila u Zagrebu“, svjedočio je 7. srpnja 2006. na Haaškom sudu u slučaju „Prlić i ostali“ Josip Manolić, jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana i akter najviše vlasti RH – „a dolje su bili ogranci… S tim HOS-om je ratovala naša služba, a i danas ratuje s njegovim ostatcima. Želim da bude jasno da je HOS krajnje nacistička organizacija koja je radila na rušenju ustavnog poretka Hrvatske, a imala je pipke i u BiH.“ Danas HOS ne radi „na rušenju ustavnog poretka“, pa ga je iz službenog protokola proslave u Kninu uistinu maknuo samo virus SARS-CoV-2 koji je epidemiološki korektno više no desetkovao broj mjesta i uzvanika? „Budimo otvoreni…“, pošteno je priznao Đuro Dečak.

HOS je 25. lipnja 1991. U Zagrebu osnovao čelnik pravaša Dobroslav Paraga i bio mu tzv. vrhovni zapovjednik. Paraga će – nakon što mu je Anto Đapić oteo HSP na navodno ilegalnom stranačkom skupu u Kutini optuživati Đapića, uglavnom propalog političara, kompromitiranog crnom ideologijom i muljanjem s Tuđmanovim režimom, kako je „nagovarao hosovce na odijevanje crnih vojnih odora i nošenje ustaških oznaka“. Jest da se velik broj pripadnika HOS-a – od 1992./1993. uključenih u HV i HVO zbog Tuđmanovih bojazni o kojima je dugovječni Manolić (nedavno je proslavio 100. rođendan!) svjedočio i u Haagu – iskazao iznimnom hrabrošću, poginuo u ratu ili bio teško ranjen, ali to nije razlog da se to uzima kao neupitan kapital za političke subverzije. Hosovci su počinili i niz ratnih zločina i u RH (npr. ubojstvo četvero članova obitelji Olujić u Cerni nedaleko od Županje 17. veljače 1992.) i u BiH (npr. u Mostaru, u konc-logoru Dretelju nedaleko od Čapljine) od kojih je samo neznatan dio ubojica osuđen na kazne zatvora (čak u Švedskoj i Norveškoj, kamo su „hrvatski branitelji“ pobjegli okrvavljenih ruku i prljave savjesti.

Je li se onda čuditi što su takvi – a ruka pravde im je stalno za vratom – svakom prigodom najgrlatiji protiv završetka Domovinskog rata u nekim glavama, protiv svake mirotvorne/suživotne inicijative i nadasve protiv, je li, povrata ustavne konstitutivnosti Srba u RH? Nije se čuditi, jer takvima je mir prijetnja budući da nisu okajali što su odavno već morali i što je Haaški sud ostavio u amanet pravosuđu Srbije, RH, BiH, Crne Gore i Kosova. Prema tomu, nije gotovo dok ne bude – gotovo. Nije slučajno da ta vrst nečiste savjesti, udobno/unosno raspoređena na pozicije časti i slasti domovinskoratnih „zasluga“ – koje imaju ekvivalent u boli glava kešovini – baš HOS, sa svim što on znači, gura u prvi plan kritike vlasti i uzima ga kao alibi za Plenković-Milanović-Pupovčevo kukavičje jaje tzv. hrvatskim nacionalnim/državnim interesima. Sic transit. I nije predsjednik države Milanović, je li, slučajno proljetos na komemoraciji u Jasenovcu kazao kako je HOS-ovu spomen-ploču s pokličem „Za dom spremni“ trebalo negdje baciti, a ne preseliti sa zgrade vrtića u Jasenovcu u šumu Trokut na lokalnoj cesti Novska-Lipik-Pakrac te na žestoka reagiranja „uvrijeđenih“ odgovorio objavom na FB-u Tuđmanovog pogleda na HOS.

Naime, tzv. prvi je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman gostovao 1992. godine u tv-emisiji Romana Bolkovića u kojoj je jedan gledatelj pitao šefa države o tomu „zašto zanemaruje borce HOS-a“, a ovaj mu je odgovorio: „Ja znam da je među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali začuđujuće je da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da se nastavila na crnokošuljaškim i smeđekošuljačkim tradicijama? To je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske. To je nešto što svijet ne može prihvatiti. Današnji svijet se gradi na načelima one antifašističke koalicije. Traži se demokratski poredak iz mnogih razloga“.

A što bi već danas bilo od Hrvatske – ne treba čekati sutra i lekciju iz antinacifašističke međunarodne zajednice koje je RH član, da dobije radikalnu/ekstremnu protusrpsku vlast koja terorizira manjine (od Srba do LGBTQI, etc.) koja će se iživljavati na „nepodobnima“ zakidajući ih za temeljna ljudska prava, zagorčavajući im život svakovrsnom nepravdom, stalno pozivati na ova ili ona očitovanja i priznanja…? Takva Hrvatska ne bi dugo opstala iz dva razloga: ako s njom ne bi obračunali slobodoljubivi vlastiti građani, a bi, nema nikakve sumnje, demokratski bi joj svijet oduzeo licenciju državnosti i stavio ju pod protektorat. Zna se čiji. (Što u biti već i jest, ali to još nitko ne želi otvoreno priznati; samo se osjeti.) Jer kao što je svijet priznao RH, pod stanovitim uvjetima, isto mu tako – čak po istim kriterijima/pravilima – može oduzeti/poništiti državno priznanje kao tvorbi nezreloj upravljati sama sobom. Na način da ne šteti pravu na normalan život svih svojih građana.

Život bi morao ići naprijed, ne unatrag

I kad domovinskopokretni mediji, na mig iz ražalovane politike, pitaju što je Hrvatska dobila imenovanjem hrvatskog Srbina Borisa Miloševića vladinim potpredsjednikom, njegovim dolaskom u Knin na proslavu VRA Oluje, odlaskom braniteljskog ministra Tome Medveda na mjesto pokolja srpskih civila u Gruborima te premijera pokloniti se nedužnim srpskim žrtvama u Varivodama te državnim miješenjem mirnog zajedništva Srba i Hrvata u zajedničkoj domovini, odgovor je više no jasan: neusporedivo je više i kvalitetnije dobila no što je izgubila, ako uopće i jest nešto izgubila, izbornom eliminacijom tzv. suverenista (sic transit) inih radikala iz vlasti te HOS-ovih performansa naftalinske ideologije iz ovogodišnjeg Knina. Ne bude li uskoro propasti svijeta, a neće, crnilo ni ubuduće neće igrati na tvrđavi kralja Zvonimira kao ni u njezinom podnožju. Zašto bi? Koga još zanimaju programi kakve režira Marko Skejo po vrag će znati čijim scenarijima? Jamačno ni razumniji dio još živih njegovih „bobanovaca“.

Život bi morao ići naprijed, ne unatrag. U hrvatsko-srpskim odnosima u RH, ali i među dvjema državama, to je condicio sine qua non opcija ma što profesionalni mrzitelji s obiju strana mislili. Politički lider hrvatskih Srba Milorad Pupovac ovih je dana dao intervju srbijanskoj informativnoj agenciji Beti, koji su djelomično prenijeli i neki hrvatski mediji, te izrazito energično pokušao objasniti politiku kojom nastoji Srbe u RH napokon maknuti iz pozicije „između čekića i nakovnja“, odnosno stalne zahtjeve za „distanciranjem“ od srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. „Ne može biti poboljšanja dobrosusjedskih odnosa“, kazao je, „bez rješavanja otvorenih pitanja nestalih osoba, kako Hrvata tako i Srba, suđenja za ratne zločine, povratka imovinskih prava i stambenog zbrinjavanja, pitanja manjina i pitanja granice. U Zagrebu i Beogradu smatraju da je između nas novi zid. Ne više ideološki, već civilizacijski. Novi zid između Zapada i Istoka. Koliko je to štetno i retrogradno i za Hrvatsku i za Srbiju ne vide oni koji ne mogu i koji su slijepi zbog svojih političkih oholosti.“

Prema Pupovčevim riječima, suviše se dugo u RH toleriraju govor mržnje i nasilje, pa se ni danas policija i sudovi često ne usuđuju nazvati pojave pravim imenom i odgovarajuće postupiti. „Tako se ustaški pozdrav tretira kao prekršaj ili remećenje javnog reda i mira umjesto kao poticanje na nacionalnu mržnju i veličanje jednako zločinačkog režima“, kaže. „Ustav to zabranjuje, a Kazneni zakon kao i neki drugi zakoni tretiraju kao kaznena djela. Dužnosnik SDSS-a Boris Milošević prisustvovao je proslavi godišnjice Oluje u Kninu kako bi se politike ratovanja sjećanjima transformirale u politike mira i pomirenja.“

The post Cvilidrete u panici: Plenković vraća Srbima ustavnu konstitutivnost!? appeared first on Tacno.net.

Tihomir Dujmović – foto: wikipedija

Mrzilačke tlapnje zadrtih šovinista i s hrvatske i sa srpske strane nemaju veze s međudržavnim/međunarodnim realitetima, interesima velikih igrača tzv. novog svjetskog poretka, ali ni životnim potrebama naroda s obiju obala dunavske međe. Osobito s interesom srpske narodne manjine u RH i hrvatske u Srbiji koje trebaju biti most, pouzdan most između službenih Zagreba i Beograda, kao što Srbija i RH imaju budućnost – i nadasve odgovornost – samo kao čimbenici stabilnosti, mira i suradnje na zapadnom Balkanu, ali i na cijelomu europskom Jugoistoku. Sva povijest svjedoči komplementarnosti, srodnosti i upućenosti jednih na druge. Ako ti prvi susjed nije dobar, zapitaj se jesi li, koliko i zašto sâm tomu pridonio. Za svaku svađu uvijek je potrebno najmanje – dvoje, pa… 

Marijan Vogrinec

Mudar pûk ima onu kako „besposlen pop i kozliće krsti“,  a neki pak tzv. desni mediji u Bijednoj Našoj kojima su Srbi, SDP, Tito i SFR Jugoslavija noćna mora ili, što bi neki rekli, ne trn već balvan u oku, u tzv. sezoni kiselih krastavaca daju neograničen prostor svakomu tko se želi istresti, olakšati na rečene mete. Bio u pravu ili ne, a uglavnom – ne. Izvjesnom kolumnistu Tihomiru Dujmoviću, koji je slobodnim padom do potpune, je li, polit-ideološke kompromitacije prošetao kroz nekoliko tzv. mainstream medija (Večernji list, HTV…), valjda je saharska omara ovih dana udarila u glavu, jer ozbiljan novinar pri zdravoj svijesti ne bi mogao nadnaloviti svoj uradak time da je „Pupovac nadigrao Plenkovića“, pa to pojasniti u naslovu: „Šef SDSS-a već je izdao naredbu da se ZDS (ustaški poklič ‘Za dom spremni’, op. a.) mora izbaciti iz javnosti, a sve radi prema napucima iz dokumenta SANU II“. Jest da pas s maslom ne bi progutao takvu budalaštinu, ali kad se nekoga/nešto mrzi iz dna duše, budalaština i istina povlače i najnebuloznije konotacije.

Eto ti, Plenkoviću – otvorena je poruka vladajućima, ali i publikumu koji u desetak posto „ucrnjene“ populacije svršava na očitovanje protusrpske i protukomunističke mržnje – nisi želio vlast s Miroslavom Škorom, Ružom Tomašić, Željkom Sačićem i takvima s radikalne tzv. desnice koja „jedina zastupa autentične hrvatske nacionalne interese“, nego sa Srbima, pa imaš što si tražio: „Pupovac te nadigrao!“ Budući da nema argumenta do li šuplje manipulacije potpuno bezveznom i ničim utemeljenom optužbom kako nitko ovih dana nije „čuo Pupovca ili Miloševića da govore o srpskoj agresiji, srpskim zločinima, srpskim zločincima“. Zašto bi govorili? Kojim jakim razlogom o ratnim događajima/stradanjima od prije cca 30 godina o čemu se već sve zna i čiji se neki repovi (sudbina nestalih i Hrvata i Srba, suđenja ratnim zločincima, satisfakcija za ratna stradanja i štete, itsl.) rješavaju u nadležnim (među)državnim institucijama. Doduše, vrlo sporo i presporo, često neozbiljno i zataškavajuće, ali…

„Kako smo se onda pomirili?“ – pita autor neukusne kobasičetine što vonja po toliko zagušljivoj plijesni da će jamačno biti neprobavljivom i onoj šačici „ucrnjenih“ fanova koji istomišljenički s tim Dujmovićem drže neoprostivim krivcima sve Srbe gdje bili i ne bili, ako su Srbi. A istina i krivnja nikad nisu samo na jednoj strani što, dakako, dujmoviće uopće ne zanima. Samo treba na sva zvona, danonoćno i bez kraja i konca zboriti o „srpskoj agresiji, srpskim zločinima, srpskim zločincima“ – hrvatskih, je li, nije bilo 1991.-1995. niti će ih ikad biti? – pa je kriminalno što upravo Milorad Pupovac (SDSS) kao politički lider hrvatskih Srba i Boris Milošević (SDSS) kao srpski potpredsjednik vlade RH i ministar bez portfelja ne hodaju ulicama, trgovima, plažama, parkovima, kojekakvim izletištima, etc. i glasno – u ime svih Srba gdje bili i ne bili, jer drukčije ne vrijedi – ne urliču iz svega glasa: „Naši srpski grijesi, naši najveći srpski grijesi! Naši srpski grijesi, naši najveći srpski grijesi! Oprostite, Hrvati, nama Srbima najvećim povijesnim grješnicima, ako možete!“ Naravno da takvo što dujmovići nikad neće čuti ne zato što to ni najluđi Srbin sapet u luđačkoj košulji nikad ne bi ni pomislio izustiti, nego i zato što mu to ne bi dopustio ni najluđi Hrvat sapet u luđačkoj košulji na zatvorenom dijelu Psihijatrijske bolnice u zagrebačkom Vrapču.

Takvomu nema lijeka…

Ma koliko dujmovići sadistički žeđali za takvim posipanjem pepelom ili mazohističkim samobičevanjem prvih političkih Srba u Bijednoj Našoj – zašto ne i službenog Beograda, dapače!? – niti je to potrebno niti bi (ne)moguća slaboumnost te vrsti u nastupu pomračaja svijesti ikomu išta značila. Kamoli da bi zaliječila neke nezacjeljive rane. A ima ih ohoho s obiju strana. Zločin/ac nije zločin/ac samo zbog ove ili one nacionalne oznake, a zločin/ac nikako nije narod iz kojega nesretnik potječe, pa… U Dujmovića pak Srbi su kao Srbi nešto nepodnošljivo i takvom kolumnistu jednostavno nema lijeka. Niti je razumno polemizirati sa sviješću koja ne trpi snagu argumenta, odnosno argumentom priznaje samo to što takvim oktroira. Recimo, ćorav je posao iskrenom vjerniku dokazivati da nema boga, ako on ostaje pri svomu: „Ali ja vjerujem da ga ima“. Nije Dujmović neka posebna kobasica na posebnom tzv. hejterskom dimu, jer da jest, valjda bi ubrzo i sâm pojmio besmislenost svoje zadrtosti. Dujmovići su prirodna nepogoda u medijskom prostoru s obiju strana Dunava, i šire.

I kako su negativne „klimatske“ promjene u društvu uznapredovale, tako su i prirodne nepogode dujmovićevskog tipa neočekivanije i toksičnije. Da nema Srba i Milorada Pupovca, kolateralno „nepromjenljivog“ Andreja Plenkovića i tzv. radikalima nepodnošljivog Zorana Milanovića, ergela bi hejterskih mješanaca jamačno ostala bez kruha. Tih što kao nešto pišu, onih koji objavljuju što ovi napišu, ali i svih koji s kojekakvih govornica i ad hoc presica daju mig prvima da pametuju „na temu“ (sic transit) kakvu migavci promoviraju kao krucijalnu, je li – danas i ovdje. Dujmoviću nije ni približno dovoljno, još ga je manje stid zbog javne kompromitacije svoga kućnog odgoja častiti (sve) Srbe prostačkim tvorbama kočijaškog jezika i nekakvim Pupovac-Miloševićevim isprikama uvjetovati pomirbu. Kakvom ju on vidi, jer u protivnom „opet ispadamo majmuni“… I pitati tko se onda s kime mirio u Kninu.

U Knin nitko nije pozvan na mirenje, a najmanje je bilo tko, bilo gdje i bilo kada zvao izvjesnog Dujmovića „pomiriti se“ sa Srbima. Koji s razlogom ne samo nemaju pojma tko je taj lik nego bi im – i da znaju – do njegovih polit-ideoloških toksina stalo kao do lanjskog snijega. Pogotovo tih kada važe „neosnovanost“ hrvatskih svijeća, vijenaca i pijeteta žrtvama „naših“ ubojica u Gruborima, Varivodama… Je, kaže, „nama nije problem priznati svoje“ zločine („makar ne postoji sudska presuda za to“, sic transit, je li, kadija te tuži, kadija ti sudi), ali što su tek Srbi nama radili. Pa nabaci „argument“ za vola ubit’: „šutnju predstavnika hrvatskih Srba o njihovoj krivnji za zadnji rat“. Vidi logike nekog tko drži da je vičan peru: tko je kriv za „zadnji rat“, predstavnici hrvatskih Srba Pupovac i Boris Milošević ili pak lokalni Srbi? Ako su lokalni Srbi krivci, onda u taj korpus spada čak i blizu 20.000 lokalnih Srba koji su i na prvim crtama bojišnice sudjelovali u obrani svoje domovine RH od velikosrpske i agresije JNA. A nije istina ni to da su Pupovac i Boris Milošević skrivili „zadnji rat“ niti „lokalni Srbi“.

To je podjednako notorna glupost deklariranog mrzitelja cijelog jednog naroda koji i povijesno i na svaki drugi način nije ništa bolji ni gori od onoga kojemu pripada Tihomir Dujmović. Hrvatskog naroda. Druga je notorna budalaština kako, eto, baš taj nesretni Milorad Pupovac – koji govori i piše hrvatski bolje od većine svojih hrvatskih oponenata – u kompi s Aleksandrom Vučićem i valjda Miloradom Dodikom udarnički provodi u Bijednoj Našoj memorandumski projekt No. 2 „zloglasnog“ SANU-a. I zato je premijer Plenković izigran koalicijom s lokalnim Srbima što je, zapravo, prijeti Dujmović, Plenkovićev – ruski rulet. U kojemu će ga metak strefiti posred sljepoočnice, aha. Neka mu bude, zlurado šišti kolumnist marginalnog medija: kako je sijao, tako sada žanje. I bit će mu sve teže, noćne more sve nesnošljivije? Kaže mudar pûk: što se babi htilo, to se babi snilo. Aha. Ali, kaže i Dujmović: „Dok god Beograd ne prizna krivnju za rat, od mirenja, pomirenja i kraja rata neće biti ništa“. Da se Dujmovića, Škoru, Tomaševićku i takve pita, ali – ne pita ih se. Koga briga za njihove ultimatume! I tako će ostati ubuduće.

Milorad Pupovac – foto: screenshot HRT

Život nosi svoje, a prošlost ostaje u prošlosti i ne može uvjetovati čak ni sadašnjost, kamoli budućnost. Koja budućnost, ma što mislili dujmovići, ne može i neće biti memorandumska broj dva („što su Srbi izgubili u ratu, moraju osvojiti u miru“?) na štetu tuđih teritorija i drugih naroda. Hrvatska je zajednička domovina i hrvatskog, i srpskog i svih inih naroda koji u njoj žive – od davnina, od prekjučer, jučer, od danas ili će živjeti od sutra. I tako mora biti. Nikako drukčije. Komu se to ne sviđa, neka pita civilizirani svijet ili neka izađe na izbore s floskulom Ruže Tomašić da je „Hrvatska država hrvatskog naroda, a svi ostali su gosti“ i uvjeri se. Provest će se kao bos po trnju što potvrđuje stanje zdravlja nesposobne tzv. desnice od 1990-ih godina. Vrijeme te rasističke ideologije vojno je dotučeno u svibnju 1945. godine, a jalov pokušaj svođenja svih razmrvljenih tzv. desnih stranačkih taština pod jedan kišobran stajao je rujna 2013. godine samoubojstva „najvećeg hrvatskog idealista“ (odležao 32 godine robije u SAD-u zbog terorizma) Zvonka Bušića-Taika. Čija sestra Zdravka Bušić igra važnu rolu u Plenkovićevoj vlasti i prvih je 1990-ih godina imala rolu uza same skute tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Dajući malo transfuzije svojim dozlaboga klimavim tezama, Dujmović se sjetio citirati zauzetu srbijansku aktivisticu Sonju Biserko koja, navodno, tvrdi kako je „očito da Srbija ne odustaje od patronata nad Srbima u regiji i da je Memorandum SANU II. pisan i pripreman duge dvije godine, da je u njemu osim svih srbijanskih ministarstava sudjelovalo 30-ak nevladinih udruga te da je dokument konstatirao da jedino Srbi u Republici Srpskoj imaju adekvatno riješen status“. I što sada? Koincidencija sa Srbima u vladi RH, zapravo, znači primjena novomemorandumskog duha u režiji Milorada Pupovca i Borisa Miloševića? Plenković je prevaren i sveden na maloga od kužine koji će ispuniti Pupovčev zahtjev da se posve zabrani ZDS u javnom prostoru? I u Thompsonovom „umjetničkom djelu“ (sic transit) pod ratobornim naslovom „Bojna Čavoglave“? I red je napokon izvaditi čavao iz glave. Za to treba samo malo pameti, nikakvi Pupovčevi ultimatumi. Ako ćemo po istini, Plenković može uspješno (o)držati vlast i bez Milorada Pupovca s tri koalicijske ruke i bez Miloševića u vladi, pa…

Most, ali pouzdan

„Eto“, zaključno klikće vrli kolumnist u opskurnomu mediju, „to je srpsko ludilo zbog kojega nema mirenja. Hrvatska treba odrediti svoje jasne pozicije koje traže priznanje krivnje, priznanje razaranja, priznanje agresije, javnu pismenu ispriku za ta zvjerstva, klečanje pred križem na vukovarskom groblju, povratak otetog, izručenje osumnjičenih, istinu o nestalima i povratak otetih vukovarskih ada. I čekati. Čekati koliko god bude trebalo dok se tamo ne pojavi netko normalan. Do tada dakako blokirati srbijanski put u Uniju. Sve drugo hrvatsko je ponižavanje. Sve ispod toga je nadigravanje u kojem mi uvijek gubimo. Sve ispod toga nije dostojno 15 tisuća poginulih za slobodnu hrvatsku državu.“

Sve to, ispod i iznad toga je puka tlapnja zadrtih šovinista koja nema blage veze s međudržavnim/međunarodnim realitetima, interesima velikih igrača tzv. novog svjetskog poretka, ali ni životnim potrebama naroda s obiju strana hrvatsko-srbijanske granice. Osobito s interesom srpske narodne manjine u RH i hrvatske u Srbiji koje trebaju biti most, i to pouzdan most između službenih Zagreba i Beograda, kao što Srbija i RH imaju budućnost – i nadasve odgovornost – samo kao čimbenici stabilnosti, mira i suradnje na zapadnom Balkanu, ali i na cijelomu europskom Jugoistoku. Bez toga nikomu nema “naprijed” ni pojedinačno niti skupno. Sva povijest svjedoči komplementarnosti, srodnosti i upućenosti jednih na druge. I znatno prije kobnog Vidovdana 1389. godine kada su hrvatski plemići poslali više od 20.000 svojih ratnika plus križari Ivana Paližne na Kosovo polje pomoći u sudbonosnoj bitci srpskom knezu Lazaru Hrebeljanoviću oduprijeti se osmanlijskoj pošasti pod vodstvom sultana Murata I. Ako ti prvi susjed nije dobar, zapitaj se jesi li, koliko i zašto sâm tomu pridonio. Za svaku svađu uvijek je potrebno najmanje – dvoje, pa… Pozivati nekoga da kleči pod križem, vukovarskim ili bilo kojim, a sâm nisi oprao ruke od vlastite sukrivnje za još neopranu tuđu nedužnu krv u svomu nacionalnom dvorištu, težak je grijeh prema poštenju i moralnom integritetu. Poncije Pilat je ipak oprao ruke nakon izricanja presude o raspeću.

The post Poncije Pilat bi i klečanje pod vukovarskim križem appeared first on Tacno.net.

Foto: Niksa Stipanicev/Cropix

Projektu zajedničke budućnosti ravnopravnih Hrvata, Srba i inih u zajedničkoj domovini Hrvatskoj – nema alternative. A za one koji će posegnuti za „vukovarskim rješenjem“ fizičke subverzije mirotvorstva itekako ima učinkovitog lijeka. Takvog da možebitnim sljedbenicima iz drugog i trećeg batinaškog, grafiterskog (sprejem na javnim mjestima u gluho doba noći, je li – „junački“) ili ZDS ešalona „nacionalne osvijesti (sic transit) nikad više neće na um pasti nauditi bilo komu, bilo čime, bilo gdje i bilo kada. Normalni žitelji Bijedne Naše koji žele normalno, u sigurnosti i miru živjeti u Lijepoj Našoj, očekuju pucanj premijera Andreja Plenkovića za start tzv. pravne države. I, što se čeka? 

Marijan Vogrinec

Koliko god tzv. suverenisti (sic transit) svih polit-ideoloških „duginih boja“ ispod granica rejtinške margine (jedan posto javne potpore) ili tek nešto iznad nje prekomjerno – učinkom alkarskih mačkula na brdu iznad Sinja – granatirali novoprojektirano Plenković-Milanović-Pupovčevo tzv. bratstvo i jedinstvo većinskih Hrvata i manjinskih Srba pod egidom, je li, postratne pomirbe i zajedničke bolje budućnosti sa svim ostalim žiteljima RH bez obzira na bilo koje/kakve razlike među njima, nema alternative eliminaciji iz javnog prostora vrlo toksične politikantske retorike rata „sjećanjima“ na tragedije, krivnje i tzv. istočne grijehe cijelih naroda. Kultura razuma vis-à-vis rata „sjećanjima“, ultimatuma za „normalizaciju“ hrvatsko-srpskih odnosa – i četvrt stoljeća (sic transit) nakon Domovinskog rata o kojemu se i povijesno i iskustveno znâ sve bitno – ucjena priznanjima krivnje, manipulacija mrtvima i nestalima, nadnevcima slavlja/žalosti, oprostima, etc. također nema alternative.

Zašto nekima, a statistički ih je znatno manje od 10 posto u ukupnom biračkom tijelu – vidi sve ankete o rejtingu polit-ideoloških opcija, ali i izborni skor svaki put otkako je tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – nikako ne stane u glavu ona zdravorazumska jedne od ratnih legendi Ante Gotovine netom po povratku iz Scheveningena: „Rat je završio, okrenimo se budućnosti“? Što je tu neprirodno i nebudućnostno za RH, hrvatsko-srpske odnose i zajednički bolji život svih građana koje se neće politički/medijski maltretirati provokacijama o etničkoj pripadnosti, polit-ideološkom ili vjerskom uvjerenju, rodnom habitusu, gdje je tko bio 1941. i 1991., etc., nego koliko – primjereno svojim ljudskim vrijednostima i radnim sposobnostima – pridonosi općem dobru i napretku svoje zemlje.

Ako je to kultura razuma koju su nakon punih četvrt stoljeća napokon nakanili politički i provedbeno zapasati najutjecajniji bez konkurencije lideri – premijer Andrej Plenković, predsjednik RH Zoran Milanović i neupitni politički vođa srpske narodne manjine Milorad Pupovac (SDSS, koalicijski partner u novoj/staroj HDZ-ovoj vladi) – kninska je promocija državnog projekta hrvatsko-srpske pomirbe prihvatljiv početak. Je li, u dobroj vjeri. Što bi stari Latini rekli, a srpski to politički predstavnici tvrde i nakon 5. kolovoza 2020. u Kninu: verba volant, scripta manent.

Dakako, djela ostaju, pa će sljedeći mjeseci i godine pokazati je li Boris Milošević (SDSS), potpredsjednik vlade iz redova manjinskih Srba u RH bio samo protokolarni fikus na proslavi 25. obljetnice VRA Oluje u Kninu. Također i Zoran Milanović, ministar branitelja i potpredsjednik vlade Tomo Medved, Milorad Pupovac i Veran Matić, posebni izaslanik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Gruborima. Zaseoku cca 20 kilometara od Knina prema Plavnom, gdje su specijalci ATJ Lučko generala Mladena Markača i Željka Sačića 25. kolovoza 1995. počinili jeziv ratni zločin nad nedužnim/nemoćnim ljudima. Masakrirali su šestero srpskih civila pozne dobi i spalili zaselak samo dan uoči prolaska u blizini tzv. Vlaka slobode i rasističkog Tuđmanovog govora u Kninu kojim je ismijavao masovan odlazak srpskog stanovništva iz tog kraja („Nestali su u dva dana, nisu imali vremena ni da pokupe svoje prljave gaće“). Nitko ne zna kakve su bile gaće tzv. prvog hrvatskog predsjednika dok se tako bolesno rugao srpskim gaćama. Koje nije ni vidio.

Gluhonijema spomen-soba ATJ Lučko

Iz tzv. Vlaka slobode (od Zagreba preko Knina za Split), u kojemu se među državnom svitom vozio i zapovjednik specijalaca Mladen Markač (Sačić ga je zamjenjivao na terenu) još se moglo vidjeti dim sa zgarišta u Gruborima – danas zaselak duhova, zarastao u divlju šikaru i drač – te osjetiti težak vonj razlivene ljudske krvi. Ubojice iz mržnje bez pokrića nikad nisu kažnjeni, a poimence se zna tko su bili. Sačić je oslobođen i sumnje po zapovjednoj odgovornosti, danas je saborski zastupnik tzv. suverenista (sic transit) i drži presice protiv državne svijeće u Gruborima. U spomen-sobi ATJ Lučko, specijalaca koji su, inače, dali nemjerljiv svoj doprinos hrvatskoj slobodi u Domovinskom ratu, nema slova ni zareza o Gruborima. Inženjerija HV-a prokrčila je podivljalu cestu u zaselak smrti eda bi se na nadnevak ratnog zločina tamo održalo komemoraciju podno tek nedavno postavljenog pravoslavnog križa. Da se žrtve ne zaboravi.

Kultura razuma, naravno, ne znači zaborav istine o tomu što se događalo 1991.-1995., neposredno u poraću i kasnije, odnosno tko jest što, kada, kako, komu i zašto zlo učinio, a ratna, ljudska i čak božja pravila strogo to zabranjuju. I „njihovi“, je li, „našima“, ali i „naši“ pak „njihovima“. U zlu i zločinu nema ravnoteže po krivotvoriteljsko-iskupiteljskoj „žrtva je žrtva“, pa će ubojica kojem je pravda došla glave i ubijeni biti – ista žrtva? Nema šanse. Ubojici neka njegovi najbliži u obitelji/familiji odaju pijetet, čiste grob, pale svijeće i donose cvijeće, to nije opća stvar i žrtva ma kakvim se to opravdavalo „zaslugama“, ratnim putem, junaštvom, etc.

Tuđman – foto knin.hr

Ubijen nedužni nije ista žrtva kao ubijeni njegov ubojica. Ni jedno jedino od 21.000 ubijene srpske, židovske, romske… djece samo na ustaškom stratištu u konc-Jasenovcu 1941.-1945. nije ista žrtva kao potkozarski i jasenovački koljač fra Tomislav Filipović nadimka Majstorović (majstorski je znao zaklati, hvalio ga je autor nadimka Vjekoslav Maks Luburić, kapo najstrašnijeg nacističkog konc-logora na europskom Jugoistoku) kojemu su partizani 1946. godine došli glave. Ili, 7. rujna 1995. u selu Bribirske Mostine mučki iz neposredne blizine ubijena starica Dara Milošević (67), baka potpredsjednika vlade RH Borisa i majka Borisova oca, jednog od dvadesetak tisuća hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti, nije ista žrtva kao što bi bio njezin egzekutor Veselko Bilić, razvojačeni pripadnik 15. domobranske pukovnije, da mu je netko vratio istom mjerom. Hrvatska mu je „pravda“ siječnja 1996. odrapila osam godina prdekane, Vrhovni sud potom smanjio kaznu na sedam i pol godina, pa Franjo Tuđman u svibnju 1998. ukazom skinuo još dvije godine… Zbog „dobrog ponašanja i zdravstvenih problema“ (sic transit), ubojica Bilić je odležao jedva tri i pol godine. „Četnikuša“ – kako je nazivao baku Daru i javna samohvala ubojstvom, zbog čega je i dospio na optuženičku klupu – nije imala veze s „četnicima“, ali i da jest, nije zaslužila „pravdu“ jadnika u glavu Veselka Bilića. Baka Dara ni za Tuđmana nije bila žrtva, ubojica Bilić valjda jest?

Predsjednik države pobjednice u ratu išao je pljunuti na vlastiti obraz, sramotno se kompromitirati oprostom zločincu dvije godine ionako nikakve kazne. Kao da je pijan trknuo automobilom pješaka na zebri? Lijep primjer! Za vola ubit’. Ubojica je na sudu priznao upad u staričin dom („Vadi pršut i vino, četnička kurvo!“) i sada slobodno šeta baš kao i onaj trknuti hosovac što je u Okučanima za proslave 25. obljetnice VRA Bljeska razdrljenih grudiju bio „Za dom spreman“ uza samog premijera Andreja Plenkovića i incidentom izazvao prosvjedni odlazak predsjednika države sa svečanosti. Taj je „hrvatski vitez“, saznalo se kasnije, izvukao iz podruma nekolicinu ustrašenih srpskih civila i hladnokrvno ih pobio. „Pogreškom tužilaštva“ (sic transit) nije odgovarao za ratni zločin. Nije odgovaralo ni petero tzv. merčepovaca koji su bez ikakvog razumnog razloga, osim iz patološke mržnje, pobili obitelj zagrebačkog mesara srpske nacionalnosti Mihajla Zeca. Dvanaestogodišnju kćer Aleksandru i majku joj Mariju odvukli su na Sljeme i mučki ubili.

Državni tužitelj Vladimir Šeks kasnije se vadio da je već bio napustio tu dužnost, pa… Navodno je sâm Franjo Tuđman – „proslavljen“ blesavom opaskom kako  je sretan što mu „supruga nije ni Srpkinja niti Židovka“, pa se Hrvatska debelo zamjerila Izraelu – poručio sudstvu da ne dira ubojice obitelji Zec, jer „ti dečki će mi još trebati“. Iako su natenane bili ispričali istražiteljima kako su ubijali, nisu osuđeni budući da su „priznali zločin bez nazočnosti svojih branitelja“. Jedan od njih, Igor Mikola, baš je toliko „trebao“ Tuđmanu da ga je i odlikovao! Sic transit. Ali, i poreznim je obveznicima Bijedne Naše trebao „hrvatski vitez“ Mihajlo Hrastov koji je „junački“ na Koranskom mostu na izlazu iz Karlovca pobio 13 zarobljenih i razoružanih srpskih teritorijalaca, jer već nekoliko godina plaćaju debele milijune odštete rodbini tih žrtava budući da je „junak“ Hrastov – švorc. A komedija-proces hrvatskoga krivosuđa trajao je – ne bi čovjek vjerovao – punih 20 godina. S nekoliko oslobađajućih presuda i morem laži. A sve je bilo otpočetka jasno i dokazivo. Nisu to ni svi niti najkrvoločniji primjeri gdje se „naši“ uopće nisu razlikovali od „njihovih“ u Domovinskom ratu i neposrednom poraću kada, je li, ljudski život nije vrijedio pišljivog boba, a moral i vojnička čast u tzv. ljudi nahvao (dum Marin) još i manje.

„Kada smo iz Novske krenuli na pobunjene Srbe prema Bijeloj stijeni na cesti Lipik-Okučani“, pripovijedao je autoru ovih redaka prijatelj koji je prošao sva najvažnija ratišta od Dubrovnika do kontinenta, „u jednoj kući u srpskom selu Kričkama ganc novi Philipsov televizor, još neraspakiran. Mislim, ne mogu ga sada nositi dok je postrojba u borbenom djelovanju i pod punom sam ratnom opremom; uzet ću ga po povratku iz borbe. Ali, vraga, netko je već bio brži od mene.“ U Vrdoljakovu filmskom promašaju „Generalu“ – lani se u Puli proveo kao bos po trnju, samo nagrade za žensku i mušku sporednu ulogu, sic transit – ima jedna scenaristički vrlo loša, ali istinita scena kako kokošari, psi rata pljačkaju bijelu tehniku iz srpskih kuća nakon što se bojišnica pomaknula naprijed. Antun Vrdoljak se u basnoslovno skupom filmskom promašaju – navodno nešto manje od 20 milijuna kuna javnog novca – referirao na čuvenu „bukvicu“ Ante Gotovine 6. kolovoza 1995. zapovjednicima HV-a u oslobođenom Kninu:

„Totalni kaos! Operacija je izvedena uredno i na najvišoj razini, a poslije bitke – kaos! Kao razmažena dica, bez ikakve odgovornosti! Je li kontaktiran župan, zatraženi vatrogasci, civilna zaštita? (…) To je zato što ste budaletine! Zato što ste nesposobni! A sposobni ste da balite na kamere, da se slikate, to ste sposobni! Jedan križ niste sposobni naći! A da se ne govori ono što se vidi u gradu – to je sramota! Barbari, vandali rade ovako, oni koji su plaćeni i ratuju po ratnom plijenu! Koga vi sramotite!? Sami sebe i one kojima zapovijedate i za koje odgovarate! Ako ne znate raditi zadatak za koji vas nitko nije vukao za kosu, izvolite ući u bitku i pješadiju! Reći ćete, bio sam u ratu! Kurčevi ste vi ratnici! Svaki dan je novo dokazivanje za ratnika!“

Relativizacija zločina i krivnje

Nema čistog rata u kojemu, je li, čisto ratuju anđeli protiv vragova samo zato jer su crni ešaloni pakla krvožedno napali rajski teritorij, gdje anđeli časno brane svoju praprapradjedovinu, ne čine zločine i poštuju moralne vrijednosti, a crni agresor je esencijalno zlo za koje nema pozitivne riječi. Lažu, muljaju i (ne)svjesno krivotvore istinu svi koji tvrde kako je zadnji rat rijekom raspada 24-milijunske zajedničke SFR Jugoslavije bio sasvim čist s hrvatske i nepodnošljivo prljav sa srpske strane. Istina, dakako, nije baš na geometrijskoj sredini, pa ni ravnoteža grijeha – kojoj najviše teže akteri nečiste savjesti ili svijesti o prošlosti, a opasnih su namjera – ne bi došla u obzir. Ljudski rod još nije izmislio vagu koja bez razložne sumnje može točno izvagati jedan grijeh u usporedbi s grijehom drugoga, pa čak i povijesna znanost vozi polit-ideološki slalom tako da je grijeh u nekom trenutku smrtni grijeh, neoprostiv (kaže se, „ne ponovilo se“), odnosno da je u drugom trenutku (druga vlast) dobro djelo, vrlina i junaštvo koje ulazi u udžbenike i njime se opija naraštaje. Za što? Mirotvorstvo? Osvetu tipa zapamti, pa vrati kad budeš u prigodi? Relativizacija zločina i krivnje ili pak izjednačavanje krivnje jednako je toksično kao nekritičan/jednostran odnos prema zločinu i krivnji za zločin. Vrlo je brzo u hrvatskom javnom prostoru odbačena nakaradna tvrdnja bivšeg  predsjednika Vrhovnog suda RH Milana Vukovića kako Hrvati u obrambenom ratu „nisu mogli počiniti ratni zločin“. Koncem 2011. godine, Milan Vuković je u Koprivnici – primajući nagradu jedne minorne braniteljske udruge za svoju knjigu u vlastitoj nakladi o Haaškom sudu – ponovio svoju nakaradnu tezu: „Onom tko jedva spasi živu glavu braneći se od napada, ne mogu se pripisivati zločini“.

Ne da su Hrvati mogli, nego su ih itekako – činili zločine. To se već neko vrijeme i priznaje – doduše, relativizirajuće, sa zadrškom, nevoljko… – ne samo u tzv. civilnom društvu i medijima, nego i u politici. Sada izravno i s državnog vrha. Grubori, u kojima je državni vrh 25. kolovoza 2020. to i jasno svjedočio, odajući istodobno pijetet i više od 18 nedužnih srpskih ratnih/poratnih civilnih žrtava u nedalekom Plavnom, nisu jedini, ni prvi niti posljednji primjer. To pak što će premijer Andrej Plenković koncem rujna zapaliti državnu svijeću, položiti cvijeće i pokloniti se u ime hrvatske države srpskim žrtvama u Varivodama, ali i Milorad Pupovac u Škabrnji hrvatskim žrtvama u ime srpske zajednice i s potpredsjednikom vlade Miloševićem najvjerojatnije doći 18. studenoga u službenom izaslanstvu na tradicionalni Dan sjećanja na žrtvu Vukovara ne znači izjednačavanje krivnje za zločine, njihovu relativizaciju i omalovažavanje Domovinskog rata. Dapače, priznanje vlastite krivnje, pokajanje i pijetet svim nedužnim žrtvama jest civilizacijski doseg na krijesti proklamirane hrvatsko-srpske pomirbe i zajedničke snošljive/bolje budućnosti u svakom smislu.

„U ime koje proklete pravde djeluju oni koji ubijaju civile!?“ – odjeknuo je povišen Milanovićev glas u prašumskom šikarju u Gruborima. „Šteta zbog zločina napravljena je i Hrvatskoj jer je zbog toga navučena mrlja na državu koja je bila napadnuta u ratu. Šteta koju država sama sebi nanese je nešto što nije apsolut, država ne može biti po svaku cijenu. Užas izaziva ubojstvo šestero nedužnih ljudi. U ime koje proklete pravde djeluju ljudi koji su mogli ubiti nedužne civile. Nakon ovoga više ništa nije isto.“ Velika je stvar pogledati istini u oči, pa i zatomiti vlastitu/obiteljsku bol te odlučiti u interesu zajedništva, mira i snošljive budućnosti različitih u domovini koja razlike njeguje kao svoje najveće bogatstvo.

Foto: Tanjug/Hina/Mario Strmotić

„Nije mi bilo lako donijeti odluku o odlasku u Knin“, zapisao je Boris Milošević na FB statusu. „Kako zbog privatne obiteljske tragedije, tako zbog svih onih Srba koji su u ‘Oluji’ nekog izgubili, onih koji su u izbjeglištvu kao i onih koji su se vratili iako im je proces povratka opstruiran. U Knin idem otvorena srca, iskreno se nadam da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom.“ Iako je rođen u Šibeniku i otac mu je bio hrvatski branitelj, aktualni potpredsjednik vlade iz redova srpske narodne manjine do poslije VRA Oluje nije mogao dobiti – hrvatsku domovnicu. Koji su to “nacionalno osviješteni“ birokrati u Šibeniku imali toliko moralne bijede u glavi da hrvatskom građaninu ne daju domovnicu samo zato što je – Srbin? I onda će laprdati kako brane etnički tolerantnu državu!? I danas cendrati o nekakvom izjednačavanju krivnje!? Ljudski jad ostat će doživotno – ljudski jad i bijeda. Ma kojem se bogu molili.

„Ovih dana dok sam razmišljao što učiniti (otići u Knin na proslavu VRA Oluje ili ne, op. a.) prisjetio sam se svojeg doživljaja ‘Oluje’“, nastavlja Milošević na FB-u. „Nakon što je otac demobiliziran odlazili smo na selo Bribirske Mostine gdje sam svjedočio pljački napuštenih srpskih kuća. Obilazili smo babu, očevu majku koja je ostala nakon ‘Oluje’ tamo živjeti. Nije htjela napuštati svoju kuću, nije htjela poći ni s nama u Šibenik.“ Da jest, Veselku bi Biliću & comp. naoružanih kokošara u HV odorama bilo ostalo samo opljačkati kuću budući da ju baka Dara ne bi mogla braniti. U to kriminalno doba kada se pljačkalo i palilo srpske kuće, pa ubijalo zatečene vlasnike/svjedoke, hvatalo raspuštenu stoku za neke privatne klaonice/mesnice – vidi indikativan Gotovinin bijes generalima u Kninu – baka Dara, starčad u Gruborima, Plavnom, Varivodama, etc. nije imala šanse preživjeti svitanje „hrvatske slobode“.

Tko normalan od rodbine pobijenih, popaljenih, opljačkanih i rastjeranih Srba ima obraza tražiti da slave VRA Oluju, odnosno tko od jednako postradalih Hrvata 1991./1992. ima obraza/petlje tražiti to isto kada su u pitanju pobunjeni Srbi koji su im naudili. Pravosudni progon zločinaca i tzv. kršćanski oprost nešto su sasvim drugo. Ali, ni u jednom slučaju ne dolazi u obzir tzv. kolektivna krivnja. Nisu svi Hrvati ubijali u Gruborima, Plavnom, Varivodama, etc. niti su svi Srbi masakrirali zarobljene Hrvate na Ovčari, u Borovom Selu, po srbijanskim konc-logorima, etc. Unatoč, je li, činjenici koje se i u Gruborima prisjetio predsjednik RH Milanović: „Ratovi su gotovi i mislim da je vrijeme za normalno u nama, za ono normalno što postoji u svakom čovjeku, dobro, pitomo, ako hoćete i naivno. Dosta je bilo onoga što je obilježavalo odnose dvaju naroda ili nacija, jer je nacija nešto drukčiji pojam. Teško je u modernoj Europi naći dvije sličnije nacije. Ako zanemarimo Srbe i Crnogorce, Hrvati i Srbi su dvije najsličnije nacije s najvećim brojem dodira. To nisu ni Česi i Slovaci, nisu ni Šveđani i Norvežani, to smo mi Hrvati, ako mogu tako reći, i Srbi, naši susjedi.“ E sad, upravo to normalno među Hrvatima i Srbima, što je imanentno svakom čovjeku, nije normalno mnogim tzv. ljudima nahvao (dum Marin) kojima poratna normalnost u odnosima dvaju najvećih naroda na zapadnom Balkanu, dviju najvećih etničkih skupina unutar Bijedne Naše ne samo propituje nečistu savjest nego i pitanje (po)ratne odgovornosti za riječ i djelo.

No, premijer Plenković (znatno više) i predsjednik Milanović (znatno manje, ali ipak) imaju sve alate vlasti za pravosudno, medijski i šire društveno omogućiti prevlast normalnog nad –  nenormalnim. Ako u tomu omanu, unatoč dobroj volji Srba pod Pupovac-Miloševićevim vodstvom – kolateralno možda i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića koji je neki dan primio izaslanstvo Hrvatskog narodnog vijeća iz Subotice radi dogovora o participaciji manjinskih Hrvata u cijeloj piramidi srbijanske vlasti – tada projektiranom hrvatsko-srpskom tzv. bratstvu i jedinstvu u RH nema pomoći. Ostaje prazna riječ ili mrtvo slovo na papiru, a zemlja u procjepu politički izrežirane međunacionalne mržnje kojoj također nema pomoći, jer takva ne može naprijed u obitelji civiliziranih država. Netom što je medijski razglašen projekt hrvatsko-srpske pomirbe radi izglednije budućnosti, pa se medijski razglasilo Knin, Grubore, Varivode, Pupovčev odlazak u Škabrnju i najvjerojatnije najesen u Vukovar, etc. – što je polučilo masovnu potporu širom zemlje – državni pijetet nedužnim (po)ratnim žrtvama i Hrvata i Srba (ne)očekivano se sudario s crnilom batinaške protusrpske mržnje koja agresivno diže glavu.

Vukovarski batinaši iz mržnje

A gdje će, je li,  najvidljivije, nego u – Vukovaru. Godinama gradu slučaju u kojemu – nedavno odmetnuta od HDZ-a – lokalna vlast (ne)formalno čini sve i svašta eda bi prikazala kako Hrvati i Srbi ne mogu – i ne smiju – živjeti zajedno, jer se „povijesno mrze“, jer su Srbi u Domovinskom ratu „ubijali, palili, pljačkali, silovali, odvodili u zarobljeništvo i prognali“ Hrvate iz njihovih okupiranih domova, jer ih „nema koliko tvrdi krivotvoren popis žitelja“, etc. I zato treba u samom embriju zatući svaku „HDZ-SDP-ovu i Pupovčevu“ inicijativu za pomirbu i normalizaciju međuetničkog života ne samo u Vukovaru nego i bilo gdje u zemlji. Na krijesti te vrsti mržnje, koja u Vukovaru traje i traje, neki su dan opet mrziteljski (bez pokrića) hrvatski mladi batinaši režirano unaprijed fizički napali u Vukovaru dvojicu srpskih mladića te je Milorad Pupovac u povodu toga sazvao presicu: „Netko tu želi uništiti politiku pomirenja. Tko god stoji iza incidenta sada je dotjerao cara do duvara, a tko je car, prepoznat će se. Netko je dotjerao do zida.“

Je li sad na potezu tzv. pravna država i primjena paragrafa koji reguliraju ne prekršaj, ne remećenje javnog reda i mira, ne mladenačke ludosti ili samoživost, nego agresiju na tuđe zdravlje/život iz nacionalne mržnje? Jest, na potezu je tzv. pravna država s uvjerljivim alatima za primjerno postupanje. Ako su mrzitelji dotjerali cara do duvara, a jesu, više nikomu ništa ne znače „energične osude nedopustivog ponašanja“ što su ih i ovim povodom hitro očitovali najviši državni činovnici, je li, od policijskog ministra i vladina potpredsjednika Davora Božinovića te premijera Plenkovića do predsjednika RH Zorana Milanovića. Fizički napad na dvojicu srpskih mladića – koji već po redu, ni statistika ne zna – zločin je iz mržnje za koji nema opravdanja ni olakotnih okolnosti. Tempiran je u najosjetljivije doba kada najviši predstavnici vlasti proklamiraju pomirbu i uljuđene hrvatsko-srpske odnose i unutar zemlje i sa Srbijom. Zna se komu to nikako ne odgovara, pa onda i tko je car dotjeran do duvara.

Tu nema nikakvih enigmi kao ni čuđenju zašto se eksces dogodio baš u Vukovaru, baš u gradu u kojemu gradonačelnikuje protusrpski donedavni hadezeovac Ivan Penava, sada vidljivi član tzv. suverenističke družbe Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Koji ne žele Srbe ni u vladi niti da ravnopravno, kao građani RH, odlučuju o sastavu te vlade i državnom proračunu. Pomirbu uvjetuju cijelim nizom srpskih/srbijanskih priznanja krivnje sve do pokajničkog klečanja pod križem u Vukovaru. Što će se, je li, dogoditi kada na vrbi bude grožđe raslo. Znači nikad. Mir, sigurnost i suživot se grade sasvim drugim materijalima, ne ucjenama. U zadnjem se ratu nisu hvatali za gušu anđeli i vragovi. Dapače.

„Odlučili smo sazvati presicu i zbog napada prije tri dana i sinoćnjeg napada, kao i pokušaja jutrošnjeg napada koji je policija spriječila“, tvrdi Pupovac. „Napadi organiziranih grupa mladih ljudi hrvatske nacionalnosti na mlade pripadnike srpske zajednice u Vukovaru i okolici traju u kontinuitetu više od godinu dana, a u različitim ih se pojavnim oblicima pokušalo proširiti i na cijelu Hrvatsku. Izgleda kao da netko želi izazvati međuetničke sukobe u ratu teško stradalom gradu i ratnim stradanjem duboko traumatiziranim njegovim stanovnicima. Dok se u Kninu i drugim mjestima gradi politika pomirenja, ovdje u Vukovaru se prije 24 godine započetu i stvaranu politiku pomirenja želi uništiti, u Kninu kompromitirati i po mogućnosti zaustaviti. Riječ je o nasilju s političkom pozadinom i političkim sponzorstvom. Riječ je o nasilju kojim se želi suspendirati ili ograničiti kako ustavni poredak RH tako i norme međunarodnog poretka čijim je prihvaćanjem Hrvatska postala dijelom svjetskog poretka mira, vladavine prava i međunacionalne tolerancije i ravnopravnosti.“

Točno se zna tko to i zašto želi Vukovar pijeteta pretvoriti u Vukovar hrvatsko-srpskih sukoba bez granica. Politički marginalci koji zbog ekstremizma redom gube sve izbore, tek se tu i tamo neki provuče, nesposoban bilo što demokratski promijeniti, pa radikalizam – kao svaki radikalizam/ekstremizam u povijesti, dokazano i na balkanskom kifliću – prerasta u batinašku politiku, nasilje i moralnu destrukciju. Zato ekscesi prošlih dana više nisu (samo) stvar policije, nego države kojoj je stalo očuvati ustavni poredak i norme međunarodnog poretka što ih je RH prihvatio kao svoje. Bez ravnopravnosti manjinskih Srba u RH, kojima su ustavno zajamčena sva građanska i ljudska prava, jednostavno nema tzv. Samostane, Neovisne i suverene. Sve drugo su tlapnje bez pameti.

Neposredno uoči napada hrvatskih huligana mrzilačkih gena na srpske mladiće u Vukovaru, neki kloaka mediji ekstremne tzv. desnice glasno se hvale time kako je šefica tzv. suverenista (sic transit) Ruža Tomašić, je li, „očitala bukvicu Pupovcu, Miloševiću i Medvedu“ u povodu zajedničke državne komemoracije srpskim žrtvama u Gruborima. Je li, objavila je na društvenim mrežama da su i hrvatski „civili diljem Hrvatske stradavali od srbočetničkih agresora. Nevine žrtve nikada ne smijemo zaboraviti. Samo je jedno gore od zaborava – korištenje njihove pogibije u političke svrhe“. To kaže jedna „Liepa Plavka“ koja je u ganc novoj crnoj ženskoj ustaškoj odori „krasnoslovila“ (izvješća Nezavisne Države Hrvatske, lista Pavelićevog zeta Srećka Pšeničnika iz 1970-ih godina u Kanadi) pjesme ratnom zločincu, poglavniku tzv. NDH Anti Paveliću i toj paradržavi, a Ruža Tomašić rođ. Budimir ni danas se ne odriče ustaškog pokreta.

Kao takva, uopće nije kompetentna ni polit-ideološki podobna ikomu u deklarirano antinacističkoj vlasti RH čitati nikakve „bukvice“. Njezini su – pjeva Mile Kekin – vojno i moralno potučeni još 1945. godine. Smrtnim grijehom Franje Tuđmana, njihovi su potomci, apologete i simpatizeri ranih 1990-ih povjerovali kako se – zahvaljujući emigrantskom novcu i participaciji u novoj vlasti – na balkanskom kifliću reinkarnira tzv. NDH-2. Pa u toj paranoji i invalidnoj hrvatskoj tzv. demokraciji žive i danas. Mrze Srbe i sámo njihovo ime, čine sve da ih posvađaju s Hrvatima i zagorčaju im život u zajedničkoj domovini. Plenković-Milanović-Pupovčev projekt jamačno neće biti lagano ostvariti budući da rezultati Domovinskog rata i 25 godina političkog/politikantskog šaketanja krivnjama i sjećanjima čine mlinski kamen o vratu dobronamjernih arhitekata pomirbe i budućnosti težim no što bi trebao biti.

foto: youtbeprtsc

„Patnje hrvatskih Srba uzrokovao je Slobodan Milošević i vlada Srbije koji su ih gurnuli u rat protiv vlastite države“, kazao je nedavno televiziji N1 Hrvatska ugledni odvjetnik Anto Nobilo. „Iskoristili su ih u politici ostvarivanja ciljeva Velike Srbije. Nakon toga su ih gurnuli i u zločine nad Hrvatima, civilima, kad su išli u etnička čišćenja sela. Kad su Hrvati krenuli u Oluju, Beograd im nije dao vojničku pomoć, nego im je zapovjedio bijeg iz Hrvatske. Dakle, Srbija je najveći krivac za tragediju hrvatskih Srba, ali nije jedini. Na hrvatskoj strani su bili zločini i prije Oluje. Nakon Oluje je došlo do velikih pljački, paljenja, ubojstava, a da to nitko nije spriječio i kažnjavao, a sve kako se Srbi ne bi vratili i kako bi postotak Srba pao u stanovništvu Hrvatske. Drastično smanjenje broja Srba u Hrvatskoj bio je cilj hrvatskog političkog vodstva. Ono što je počelo u Kninu su snažni politički potezi koji su preokrenuli atmosferu u Hrvatskoj. A to je samo predtekst za konkretne poteze.“

Nema oprosta zločincima

Politički analitičar Žarko Puhovski pak drži kako „sada treba osvijestiti i stid, i shvatiti koja je cijena države i neovisnosti“ da bi se olako odnosilo prema svemu što je u ime države RH izrečeno i u Kninu i u Gruborima, odnosno da bi se dopustilo ekstremističku sabotažu napora osviještene politike i među Hrvatima i među Srbima kojom se na zajedništvu života u/sa razlikama iskovalo prihvatljivu budućnost. Kojoj neće loša prošlost uvijek iznova ubacivati klipove pod kotače poboljšanja. Puhovski smatra da su riječi izgovorene u Gruborima važne, ali je važan i kontekst.

„One se svode na poslovicu ‘too little, too late’“, tvrdio je u Studiju uživo tv N1 Hrvatska. „Došli su u ispražnjen kraj (državni vrh i srpski lideri, op. a.), mjesto duhova. Tamo su ih rastjerali, pobili i tamo nikog neće biti. Tamo se komemorira pobjeda zločinaca. Bilo je važno ne pretjerivati velikim riječima, a ovog je puta Zoran Milanović bio superiorno najuvjerljiviji, nije uletio u igranje novog Tuđmana, nego je razumno rekao što je trebao reći. I svi su rekli da je žrtva žrtva, a zločinac je zločinac. To se desetljećima primitivno nije moglo čuti. No za ovaj dio Hrvatske prekasno ali vidjet ćemo hoće li tako biti i za ostatak zemlje. Posebno je važno da je politika sjećanja politika sjećanja na ono što nas žulja, ne na naše nacionalne velike trenutke, nego na naše sramote. Ta je svijest ono što je Hrvatskoj nedostajalo, jer se u velikoj pobjedi htjelo zaboraviti tamnu stranu mjeseca. Na Grubore je prvo upozorio Hrvatski helsinški odbor nekoliko mjeseci nakon pokolja. Za postupke, procese je sada prekasno (vraga je prekasno, ratni zločin ne zastarijeva, dosadašnji proces je bio farsa i treba ga obnoviti pred neovisnim sudstvom te krivce primjerno kazniti, op. a.). Ako nekoga i osude – dobro, ali za to je prekasno. Sada se treba osvijestiti i stid, i shvatiti koja je cijena države i neovisnosti. Moramo reći koja je cijena oslobođenja. Hrvatska je država pokušala žrtve (srpske, op. a.) sustavno zaboraviti i sada se neke stvari ispod tepiha treba izvući van.“

Dakako, bez obzira na to koliko prosvjednih presica držao zapovjednik gruborskih ubojica Željko Sačić, zaklanjajući se politikantskim sjenilom tzv. suverenista (sic transit) i bez obzira što o tomu lamentirali kojekakvi bujanci i njihovi mediji. Projektu zajedničke budućnosti ravnopravnih Hrvata, Srba i inih u zajedničkoj domovini Hrvatskoj – nema alternative. A za one koji će posegnuti za „vukovarskim rješenjem“ fizičke subverzije mirotvorstva itekako ima učinkovitog lijeka. Takvog da možebitnim sljedbenicima iz drugog i trećeg batinaškog, grafiterskog (sprejem na javnim mjestima u gluho doba noći, je li – „junački“) ili ZDS ešalona „nacionalne osvijesti (sic transit) nikad više neće na um pasti nauditi bilo komu, bilo čime, bilo gdje i bilo kada. Normalni žitelji Bijedne Naše koji žele normalno, u sigurnosti i miru živjeti u Lijepoj Našoj, očekuju pucanj premijera Andreja Plenkovića za start tzv. pravne države. I, što se čeka?

The post Kultura razuma, ne rata „sjećanjima“ appeared first on Tacno.net.

Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Budući da Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a ne želi dati medijima relevantne informacije o trošenju javnog novca iz Programa ulaganja u zajednicu, a to mora činiti na svaki upit predstavnika tzv. sedme sile – novinari su dužni pitati, a državni činovnici, uključivo premijera i predsjednika države dužni su pravodobno, cjelovito i točno odgovoriti na pitanja – cijela ta stvar nepodnošljivo smrdi. Jer to nije ni iznimka niti puka slučajnost. Riječ je o sustavu koji sustavno ne valja, ne funkcionira po zakonskim/demokratskim uzusima što ih je samo sebi propisalo. Time se legitimira i disfunkcionalnost državne vlasti. Ta vrst bahatosti i „nedodirljivosti“ visokih državnih činovnika jamačno ukazuje i na činjenicu da međunarodna zajednica ima pravo, ima jakih razloga opominjati službeni Zagreb na sustavne deformacije/degeneracije u upravljanju zemljom. Na nezakonitosti i korupciju, jer upravo deformacije i degeneracije te vrsti guraju Bijednu Našu na rejtinšku marginu uljuđene demokratske obitelji kojoj želi pripadati 

Marijan Vogrinec

A što se tu i tko uopće pri zdravom razumu ima čuditi da ‘rvacka, je li, tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena od 58 milijuna kuna javnog novca u četiri godine (2017.-2020.) čak 53 milijuna velikodušno udijeli hrvatskoj filijali Rimokatoličke crkve!? Nema za podebljati lipu-dvije sirotinjske mirovine, nema za socijalu ili za podmiriti makar djelić enormnog duga (više od devet milijardâ kuna) zdravstvenog sustava, mladim obiteljima kupiti stanove i dati pristojne plaće kako se ne bi iseljavali, ali ima za hrvatsku filijalu Rimokatoličke crkve, ima za sirotinjskim javnim novcem debeloj guski mazati vrat!? Cca milijarda kuna godišnje iz raznih izbora! Ta tragična priča nije od jučer, pače – od prekjučer je. I dok je HDZ-a na vlasti, ali ni SDP u dvije epizode (2000.-2003. i 2012.-2015. godine) nije bez grijeha, jer je nastavio poltronsku praksu ZNA SE opcije, jedine još političke stranke prvostupanjski osuđene za pljačkanje vlastitog naroda.

Dvojica Franceka – jedan samozvani (s namještene osnivačke skupštine HDZ-a u barakama NK Borca na zagrebačkom Jarunu umjesto u hotelu Panorami, gdje su nepoćudni ostali izigrani) tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a drugi službeno/vatikanski instaliran zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić – u praskozorje su još nepriznate tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene utanačili dogovor: ja tebi javni novac, ti meni vjerničke glasove. Može? Može! I taj dogovor već tri desetljeća besprijekorno funkcionira. HDZ-ova vlast obilno isporučuje javni novac koliko god Crkvi treba i ne treba, a Crkva HDZ-u vjerničke glasove za izbore na način da izravno s propovjedaonice, na misama, u svim svojim medijima, etc. izravno agitira, nagovara vjernike za koga moraju glasati. I čak im najzadrtiji „pastiri“ znaju prijetiti, plašiti ih pogromom, „ako crveni dođu na vlast“ jer su „oni protiv Boga“. Sic transit.

„Božji“ račun bez krčmara

A nema tih biračkih glasova koji HDZ-u ne bi trebali budući da je svaki put u predizbornom sranju do guše zbog korupcijskih afera, neispunjenih obećanja, kriminala nekih svojih najvidljivijih dužnosnika, loših poteza što guraju državna kola nizbrdo… I taj je dogovor dvojice Franceka – intimnih prijatelja do kraja života; čak je Franjo Kuharić uspio preobratiti zadrtog Franju Tuđmana, komunistu, partizana, Titovog zemljaka s druge strane zagorskog brda, miljenika, ateistu i generala JNA u praktičnog katolika – zacementiran 1976. i 1978. četirima tzv. Vatikanskim ugovorima kojima je Rimokatolička crkva kobno i dugoročno stavila debelu/masnu šapu na hrvatski javni (i nejavni) novac. Nitko ne zna točan godišnji iznos, jer ta vjerska oligarhija nema zakonsku obvezu fiskalizirati svoje prihode, ne plaća porez na sve što ubere i nikomu u državi ne podnosi potpun račun, pa se odokativno procjenjuje kako je riječ o cca milijardi kuna godišnje registrirane kešovine iz državnih blagajni – od vlade i lokalnih/regionalnih jedinica tzv. samouprave do privatnih izvora, darovnica, milodara, novca iz vlastitih prihoda od imovine, ekonomske djelatnosti po povlaštenim uvjetima, etc. Crkva obrće ogroman novac, a država nema uvid.

Kune se slijevaju – od državnog proračuna do zadnjeg mjesnog odbora Bogu iza nogu, crkvene lemuzine, vjerskih tiskovina, svakovrsne „svete“ bižuterije, milodara, etc. – a raskošan „pastirski“ život i standard vjerske zajednice povlaštenije u svemu od svih ostalih u Bijednoj Našoj raste li raste. Neki su „zločesti“ mediji provalili ovih dana i tu „velikodušnost“ inače siromašne, društveno i moralno disfunkcionalne, polit-ideološki podijeljene i socijalno jako ugrožene hrvatske države: 53 od 58 milijuna kuna Rimokatoličkoj crkvi iz Programa ulaganja u zajednicu (sic transit) što ga je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a kasnije smijenjene afera-ministrice Gabrijele Žalac osnovalo još 2017. godine. Nakon odlaska Žalac, na njezin je fotelj zasjeo premijerov čovjek od povjerenja još iz europarlamentarnih dana Marko Pavić, kojega je Andrej Plenković samo rošadirao s pozicije ministra rada i mirovinskog sustava na čelo Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a te je nekritički, neprilično nastavio debeloj guski mazati vrat.

Nastavio je alimentirati Crkvu milijunima javnog novca koji je izvorno namijenjen ulaganjima u obnovu, popravak, modernizaciju ili dogradnju škola, jaslica i vrtića, bolnica, domova zdravlja i domova za starije i nemoćne, kulturnih, pa i vjerskih i inih objekata javne namjene… To nije „crkveni fond“, kako ga interno nazivaju u tomu ministarstvu, ali takvim jest u svom praktičnom djelovanju. Sramota. Neki je dan – prozvan na izvanrednom zasjedanju tzv. Visokog doma radi donošenja zakona o obnovi potresom stradalog Zagreba i okolice – Marko Pavić muljao i izvrtao istinu o djelovanju „crkvenog fonda“ pod njegovom kontrolom baš kao što je muljao i lagao Telegramu o podjeli 20 milijuna tih kuna za 2020. godinu. Opet je gotovo sav taj novac podijeljen Crkvi za programe od kojih su mnogi više no smiješni i nemaju blage veze s potrebama u svjetovnom dijelu lokalne zajednice (grijani podovi, garaže, razglasi, itsl.).

Marku su Paviću, kao i njegovoj afera-prethodnici koja ludom jurnjavom automobilom i bez važeće vozačke dozvole gazi djecu, pa za to ne snosi čak ni političke sankcije, „ne zna“ otkud joj u dvorištu obiteljske kuće skupocjeni Mercedes za koji nema pokriće u prihodima, etc., dakle ni toj Gabrijeli Žalac, sada otkrivenoj u kriminalu s Josipom Rimac, bivšom kninskom gradonačelnicom i HDZ-ovom ženom od povjerenja (sic transit) nisu važni ni djeca, ni penzići, ni bolesnici, ni…, ali jesu katolički „pastiri“, njihov raskoš u župnim dvorima, bogomolje i parkovi oko njih? A cilj je, navodno, podići kakvoću života u lokalnoj zajednici. E sad, koliko kakvoća života u lokalnoj zajednici ima veze s tim da si lokalni „pastir“ za velik javni novac ugradi vanjsko dizalo na župni dvor eda ne bi umarao noge kad izlazi ili ulazi u odaje, parkiralište uz bogomolju ili hortikulturno oko svog staništa oponaša renesansni vrt jednoga kardinala Ippolita II. d’Estea ne bi li i njega UNESCO možebitno jednom upisao u svjetsku baštinu? Iako lokalna „pastirska vila“ nije iz fonda nekretnina što su ih pape konfiscirali u 13 stoljeću u korist benediktinaca…

Malo ironije valjda neće škoditi za ono što se zapravo želi reći: nitko ne bi imao ama baš ništa protiv toga da i vjerske zajednice – ali ne katolička 99,99 posto, a samo srpska pravoslavna i evangelička 0,01 posto, ostale kao da ne postoje – uzmu dio kolača tzv. poboljšanja kakvoće života u lokalnoj zajednici, no župna dizala, parkirališta, parkovi, podna grijanja, fasade na bogomoljama, sakristije, moderniji razglas, glasnija zvona ili ukrasna popločenja, itsl. raskoš neusporedivo manje dižu kakvoću života od kune u škole, vrtiće, bolnice, domove zdravlja, socijalne, kulturne ustanove… HDZ-ovi premijer i ministri ne haju za to: razmjena javnog novca za vjerničke glasove na izborima ide pod onu – ruka ruku mije… I dalje se fućka. Bilo bi neumjesno nastaviti: … a obraz obadvije. Jer tu obraza nema. Ni s državne niti s crkvene strane budući da je ona u se, na se i poda se temeljna logika vladajućih da ostanu vladati, a „pastira“ da ostanu u prvomu redu pri jaslama s novcem – i poreznih obveznika. Kroz cijelu kršćansku povijest od raspeća i izlaska iz katakombâ do dana današnjega, Crkvi je upravo sirotinja, djeca, neuki, uplašeni, poniženi, injsl. najmilija klijentela. Njih se bez pitanja i obzira dade cijediti i mijesiti.

Program ulaganja u raskoš

Vladajućim HDZ-ovim garniturama – jamačno i SDP-ovim, u dva navrata su držale ljestve ZNA SE tradiciji na krijesti dogovora dvaju Franceka – očito nije baš stalo do toga da se novac za poboljšanje života u lokalnoj zajednici, prije podnog grijanja i gradnje novih ispovjedaonica, vanjskih dizala župnicima i ličenja sakristija, upotrijebi za rehabilitaciju djece, za popravak škola, bolju nastavnu opremu, renoviranje oronulih kazališta ili pučkih učilišta, etc. Kolumnistica Jutarnjeg lista Slavica Lukić nabrojila je po godinama jako sramotne rezultate natječaja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a u vezi s Programom ulaganja u zajednicu: od sedam milijuna kuna u 2017. godini, hrvatska je filijala Rimokatoličke crkve ubrala 6,7 milijuna; svim ostalim sudionicima natječaja pripalo je tek 300.000 kuna. Godinu dana kasnije, Program ulaganja u zajednicu raspolagao je s 11 milijuna kuna: 10,7 milijuna je dobila Rimokatolička, a po 150.000 Srpska pravoslavna i Evangelička crkva. Svjetovna zajednica 2018. godine – ni lipe.

Program ulaganja u zajednicu raspolagao je 2019. godine s 20 milijuna kuna izravno izdvojenih iz državnog proračuna, ne novca iz fondova EU-a kako su neki mediji navodili. Crkva nema pravo na taj novac, o čemu je nesuvislo slinio i sâm Pavić. Vjerskim je zajednicama otišlo 17,5 milijuna kuna, gro katoličkoj, „a samo 2,5 milijuna kuna za sanaciju/modernizaciju škola, bolnica ili vrtića. Ove je godine Ministarstvo za taj program osiguralo također 20 milijuna kuna, od čega je 18 milijuna dodijeljeno crkvama dok su svjetovni sudionici natječaja – poneka škola, vrtić ili Kazalište Marina Držića koji su se uspjeli probiti na natječaju – zajedno dobili oko dva milijuna kuna“. Novinari Telegrama triput su se obraćali tada još ministru Marku Paviću i tražili podatke o tomu tko su ti crkveni dobitnici i za koje programe na natječaju za 2020. godinu, ali su tek treći put dobili odgovor kako je „natječaj u tijeku“, pa ne mogu dobiti tražene podatke. To nije bila istina, jer su već bili potpisani ugovori i podijeljen novac. I nikomu ništa. Pojeo vuk magarca? Javni novac.

Javnosti je zakonom zajamčeno pravo na informaciju – pogotovo o javnom novcu! – a bahata i neodgovorna vlast se oglušuje o zakonsku obvezu. Laže i mulja, krije podatke koji moraju biti javni. Kakvu je to odgovornost preuzeo Marko Pavić, kojega je Telegram uhvatio u laži? „Pod reflektore javnosti Program ulaganja u zajednicu došao je kad su se za njega na poticaj nezadovoljnih, i to svjetovnih sudionika natječaja zainteresirali mediji“, piše Slavica Lukić, „u prvom redu portal Telegram koji je raspodjelu njihovih sredstava prvi problematizirao. Iz šturih podataka o dodjeli sredstava iz tog programa, koje je ministarstvo pod pritiskom medija objavilo, vidljivo je da crkvene institucije dodijeljeni novac nerijetko troše u svrhe koje i nisu najhitnije, a teško se mogu podvesti i pod javni interes, poput gradnje župnih parkirališta i garaža, investiranja 300.000 kuna u numizmatičku zbirku, ulaganja 220.000 kuna u gradnju crkvene ograde i gradnju vanjskih dizala na župnim zgradama, postavljanja kamenih obloga u svetištima i po crkvenim stepeništima ili uređenja crkvenih parkova.

Ministricu Natašu Tramišak upitali smo namjerava li ona, kao i njezini prethodnici Gabrijela Žalac i Marko Pavić, nastaviti dosadašnju praksu dodjeljivanja novca iz tog programa uglavnom i najvećim dijelom crkvama. Umjesto jasnog odgovora, od Ureda za odnose s javnošću Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU dobili smo birokratski sročen ‘odgovor’ koji glasi: ‘Provedba pojedinih programa, pa tako i Programa ulaganja u zajednicu, ovisit će o planu državnog proračuna Republike Hrvatske za 2021. i projekcijama za 2022. godinu.’ Na dodatnu molbu da ne nagađaju hoće li novca biti ili neće, nego da nam odgovore hoće li lavovski dio tog novca, ako ga bude, i dalje transferirati crkvama – nisu odgovorili. S obzirom na to da ministar konačnu odluku o raspodjeli novca iz tog programa donosi na prijedlog Povjerenstva za odabir projekata, od Ministarstva smo zatražili podatke o tome tko su članovi tog Povjerenstva koje je četiri godine zaredom ministrima predlagalo da sav ili glavninu novca iz programa dodijele crkvama. Iz Ministarstva su, međutim, odgovorili da nam imena članova Povjerenstva ne mogu dati jer bi time prekršili Opću uredbu o zaštiti osobnih podataka. Na našu napomenu da takvim odgovorom zloupotrebljavaju spomenutu uredbu te da ona ne štiti identitet ljudi koji sjede u tijelima koja odlučuju o raspodjeli javnog novca, kao i podsjećanje da je odbijanje odgovora na naše pitanje suprotno cijelom nizu dosadašnjih odluka povjerenika za informiranje potvrđenih pravomoćnim sudskim odlukama, tražene informacije ni nakon dva dana čekanja iz Ministarstva nismo dobili.“

Prethodno već ponašanje Marka Pavića, da se ne spominje nesretna Žalac, velika prijateljica i osobni ministarski izbor Andreja Plenkovića, zakonski je nedopustiv i čak utuživ. Državni dužnosnici su službenici građana RH, njima odgovaraju jer su „njihovom voljom“ (!?) došli na pozicije upravljati javnim novcem u javnom interesu. Ne osobnom, ne stranačkom, ne crkvenom, etc., nego u – javnom interesu. Skrivanje informacija od općeg interesa budi sumnju u prljave namjere i sumnjivu rabotu. U protivnom, zašto se javno ne smije znati tko je, kako i zašto prošao na natječaju, a netko drugi nije? Kako je moguće da hrvatska filijala Rimokatoličke crkve i – valjda ukrasa radi, čega li – poneka druga vjerska zajednica svake godine pobiru vrhnje na natječaju Programa ulaganja u zajednicu? Ustavno, Bijedna je Naša sekularna država koja je izričito u čl. 41. zapisala da su vjerske zajednice odvojene od države.

Promiskuitetan odnos Crkve i politike

Budući da Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a ne želi dati medijima relevantne informacije o trošenju javnog novca iz Programa ulaganja u zajednicu, a to mora činiti na svaki upit predstavnika tzv. sedme sile – novinari su dužni pitati, a državni činovnici, uključivo premijera i predsjednika države dužni su pravodobno, cjelovito i točno odgovoriti na pitanja – cijela ta stvar nepodnošljivo smrdi. Jer to nije ni iznimka niti puka slučajnost. Riječ je o sustavu koji sustavno ne valja, ne funkcionira po zakonskim/demokratskim uzusima što ih je samo sebi propisalo. Time se legitimira i disfunkcionalnost državne vlasti. Ta vrst bahatosti i „nedodirljivosti“ visokih državnih činovnika jamačno ukazuje i na činjenicu da međunarodna zajednica ima pravo, ima jakih razloga opominjati službeni Zagreb na sustavne deformacije/degeneracije u upravljanju zemljom. Na nezakonitosti i korupciju, jer upravo deformacije i degeneracije te vrsti guraju Bijednu Našu na rejtinšku marginu uljuđene demokratske obitelji kojoj želi pripadati.

Državno-crkveni promiskuitet radi obostrane koristi od razmjene love za vjerničke glasove na izborima – iako, zapravo, vjernici najmanje slušaju svoje duhovne „pastire“ kad se nađu pred biračkim kutijama – neće sâm od sebe uminuti u praksi upravljanja zemljom. Tu ima posla za političku savjest i odgovornost koliko i za „pastirsku“ svijest i također odgovornost, odnosno za budnost i pravodobno postupanje tzv. pravne države. Ima li razloga vjerovati kako će te svijesti, savjesti, odgovornosti i postupanja doskora promijeniti promiskuitetno stanje trgovanja javnim interesima? Nema. Ne zavaravajmo se premijerovom lakoćom obećanja. Ljudi koji su u stanju izmisliti da je virus SARS-CoV-2 oslabio na ljetnoj vrućini, eda bi pokupili pobjedu na parlamentarnim izborima, pa sad cijela zemlja fasuje zapanjujuće troznamenkaste brojke zaraženih i masovan bijeg stranih turista s jadranskih plaža, podijelit će javni novac i crnom vragu samo da bi ostali gazdovati Banskim dvorima i tzv. stabilnom saborskom većinom.

Tu nema pomoći. Takvi smo kakvi smo i imamo političke/državne vođe koje i kakve zaslužujemo. I crkve kakve zaslužujemo, dakako. Da država s gaćama na štapu debeloj „božjoj“ guski maže vrat. Nazdravlje!

The post Država s gaćama na štapu debeloj „božjoj“ guski maže vrat. Nazdravlje! appeared first on Tacno.net.

Foto: Marijana Bijelic

Roditeljima diskriminirane ateističke, agnostičke i inovjeračke manjine ostaje žaliti se „upravi vodovoda“, gristi se u sebi od nemoći i šutjeti kako se „ne bismo zamjerili školi“ i naudili svojim obiteljskim uzdanica ili „lajati na Mjesec“ u užem obiteljskom i krugu prijatelja od povjerenja? Tko te pita vjerovao u Onoga – pa bio Krist, Prorok, Buda, Manitu, Perun, Amon-Ra, Zeus ili koji već od milijun i jednog boga u panteonu bezgranične mašte homo sapiensa – odnosno ne vjerovao ni u što nadnaravno ili ne bio načisto sâm sa sobom ima li koga moćnijeg od praiskonskog straha Konačnoga pred beskonačnim, dijete ti mora biti na nastavi katoličkoga vjeronauka. Zato će jamačno učinak roditeljske peticije protiv diskriminacije ili, kako neki tvrde, prisilne katoličke indoktrinacije osnovaca koji nemaju izbornu nastavu vjeronauka biti – „uništa“. Zapakirano u epidemiološki celofan tzv. skrbi za zaštitu zdravlja školaraca od agresivnog virusa SARS-CoV-2 koji se, inače, nezadrživo širi i u razredima i u zbornicama. A Onaj gore skrštenih ruku? Dobro, „pastiri“ uvijek imaju uvjerljivo objašnjenje, je li, zašto tomu mora biti tako. I „stado“ vjeruje da Onaj gore ima plan i da su putevi Božji nedokučivi smrtniku iz pretkoncilske Doline suza. Pa… 

Marijan Vogrinec

Pandemija/epidemija virusa SARS-CoV-2 i Rimokatolička crkva vole se u javno u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Uz blagoslov vladajuće tzv. mainstream politike, Crkva zadovoljno trlja ruke – čak zadovoljnije no prethodnih nastavnih godina – jer od 7. rujna, početka školske 2020./21. godine svi osnovci bez razlike moraju biti i na izbornoj nastavi katoličkog vjeronauka budući da zbog strogih epidemioloških mjera više ne smiju napuštati učionice niti se miješati s drugim đacima u školi. Dosad su ta djeca kojoj roditelji nisu izabrali katolički vjeronauk presjedila taj školski sat u hodniku, pred školom ili, iznimno, u školskoj knjižnici budući da je Crkva prkosno odbijala svaki prijedlog o tomu da vjeronauk bude prvi ili zadnji sat u dnevnom rasporedu kako bi se omogućilo učenicima koji ga ne pohađaju doći sat kasnije ili otići sat ranije iz škole. To bi bilo znatno humanije rješenje nego ih diskriminatorski prepustiti samima sebi, usred nastavnog dana držati bez nadzora čekati sljedeći sat. Je li vjeronauk i kojim to sadržajima – osim vjerske indoktrinacije – uistinu toliko važan? Važniji od matematike, materinskog jezika, zemljopisa, povijesti…? Nije.

Nastavni predmet religijske kulture – primjereniji tradiciji, ali i budućnosti digitaliziranog ljudskog roda u politeističkom tzv. globalnom selu (Herbert Marshall McLuhan) koje u svom panteonu časti milijun i jedno božanstvo – bio bi nešto sasvim drugo. Promiskuitetan odnos tzv. mainstream polit-ideologije i Crkve radi pukog alimentiranja participacije i održanja na vlasti trgovanjem tipa „mi vama glasove na izborima, vi nama zdravu šušku i slobodne ruke u svjetovnim poslovima“ visoka je Himalaja između škole po mjeri zdrave sekularne države – proklamirane, npr. čl. 41. Ustava RH – i „sekularne“ (!?) škole kakva u praksi jest. Svi tzv. sekularni nastavni predmeti, osim valjda matematike, fizike i kemije, debelo su impregnirani vjerskim/kršćanskim sadržajima/duhom što je samo nastavak prakse iz predškolskog odgoja, jaslica i dječjih vrtića, iako je vjerskim zajednicama (rečeni čl. 41., st. 2. Ustava RH) dopušteno osnivanje svih vrsta odgojno-obrazovnih ustanova u cijeloj vertikali. I to uz izdašnu državnu pomoć.

No, svjetovno područje i osobito djeca, predatorskoj su Crkvi prva meta, pa se nije čuditi zašto ne može biti ništa od uvođenja religijske kulture, vraćanja vjeronauka u bogomolje ili barem pozicioniranja školske vjerske nastave na početak ili kraj dnevnog rasporeda sati. I onda, krajnjeg li licemjerja, iz krugova vidljivijega katoličkog klera znâ se čuti da su vjera i vjernici diskriminirani, a „Hrvatska je katolička zemlja“ (sic transit) budući da se 96,28 posto žitelja po zadnjem (2011. godine) popisu stanovništva izjasnilo katolicima. Oni s državnog vrha, pak, što se demagoški prse kako su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) prave se Tošo na te i slične gluposti. Bijedna je Naša sekularna, građanska država u kojoj je vjera privatna stvar pojedinca i odvojena je od svjetovne vlasti. I amen. Tako treba ostati i dosljedno provoditi u praksi na svim razinama društvenog života. Nema tu komenzalske simbioze Crkve i države, pogotovo je ne smije biti u svjetovnom odgojnoobrazovnom sustavu utemeljenomu na znanosti – ne vjerskim izmišljotinama – koji jedini jamči državni prosperitet u svakom smislu, ali da jest parazitska simbioza na djelu – jest. Unatoč zapisanom u Ustavu i zakonima.

Naljepnica tzv. pete kolone

Diskriminacija djece po petom, je li, SARS-CoV-2 „evanđelju“ ovih dana dobiva masovnu i glasnu oporbu na društvenim mrežama te je polučila prosvjednu peticiju ministru znanosti i obrazovanja Radovanu Fuchsu. „Pobrinite se za našu djecu i njihova prava na ravnopravnost u izobrazbi; ne želimo da pandemija/epidemija bude alibi za to da ih se prisilno drži na nastavi vjeronauka“, moto je prosvjedne intervencije. Nije tajna – to su pokazale ankete (svatko ih može komotno provjeriti na vlastitoj djeci), ali i rastući broj ispisanih učenika s vjeronauka – da većina mladih ne voli taj izborni predmet, ne drži ga relevantnim za svoj životni napredak. Radi se o „državnoj modi“ koja se od 1990-ih paradno nosi zbog, je li, društvenog prestiža  i (kvarne) nacionalne identifikacije što ih je ulizivački navodnoj hrvatskoj katoličkoj tradiciji i podilazeći Crkvi iz polit-ideoloških razloga u izborno doba oktroirala preokretna tzv. desna državna vlast.

I, da im se ne pribije na čelo naljepnica protuhrvatstva („Ako nisi katolički vjernik, nisi Hrvat!“ Poznato? Itekako, još i danas se čuje eho.), toksične pete kolone u društvu (Srba, Jugoslavena, komunjara, udbaša, LGBTQI „bolesnika“, etc.) – što je tzv. politika opasnih namjera promovirala od tih prekretnih 1990-ih godina u najpopularniji, a posljedicama i najtragičniji nacionalni sport u Bijednoj Našoj – dobar dio roditelja upisivao je djecu na školski vjeronauk. Eda ne bi bili bijele vrane u društvu, da ih na poslu ne bi gledali poprijeko i gurali ustranu, a djecu šikanirali u školama i neki šovinizmom opsjednuti učitelji (o kojima s vremena na vrijeme izvješćuju mediji) i vršnjaci. Itekako se to događa, a Crkva i tzv. pravna država ni abera, glumataju japanske „mudrace Mizarua, Kikazarua i Iwazarua. Broj statističkih i praktičnih katolika u drastičnom je nesrazmjeru: od popisom stanovništva registriranih 86,28 posto samo ih 15-20 posto prakticira tu vjeru (npr. redovito nazoče euharistiji, „idu u crkvu“ i upražnjavaju ostale važne vjerske zadanosti), a dosljedno po kršćanskim pravilima ne živi nitko. Ni pripadnici „stada“ niti njihovi „pastiri“.

Griješiti je ljudski, je li. Pa i svjesno smrtno griješiti. Makar uzastopno do pred posljednju pomast. Vjera ti „dopušta“: učiniš psinu, ispovjediš se, izmoliš pokoru, progutaš hostiju i može – Jovo nanovo. Mjesto uza skute Onoga u Kraljevstvu nebeskom ti je bezecirano. Jednako kao i Barabi s križa do Raspetoga, jedinom čovjeku kojega je Krist na samrti, ne Crkva, proglasio svetcem. Dobri razbojnik se preobratio na križu netom prije no što je umro, pa je 25. ožujka ušao u crkveni kalendar kao svetac zaštitnik osuđenih na smrtnu kaznu. I svih farizeja/licemjera u svekolikom „stadu“ i „pastirskim“ haljama – a ima ih za nevjerovati koliko – koji pod laudama „svetosti“, slave i vjere u Boga čine najzvjerskija zla drugim ljudima, čak maloj djeci, ženama, nemoćnoj starčadi, pa i svojima najbližima. Dobri je papa Franjo svojedobno kazao kako mu je miliji svaki ateist od „vjernika“ koji dnevno liže oltar i moli se, a ne živi po pravilima svoje vjere.

Što onda osnovci koji ne pohađaju školski vjeronauk i njihovi roditelji u jeku epidemiološke krize mogu dobra očekivati od tzv. ljudi nahvao (dum Marin) u Crkvi, zbornicama i unajmljenom staklenjaku na zagrebačkim Sveticama, gdje stoluje ministar Fuchs? Da će se sada ljudski zauzeti za njih, zaštititi im zdravlje i tako što će ih pedagoški uredno zbrinuti izvan vjeronaučne sobe, ako to nisu htjeli – a itekako su mogli! – činiti godinama prije virusne pošasti SARS-CoV-2? Nema šanse. Prvi tjedan ove školske godine je već demonstrirao srca kamena nadležnih za ispravna rješenja. Nikomu od njih nije ništa neprilično da sva djeca bez razlike, željela to ili ne, slušaju programiranu u Crkvi – bez državnog nadzora – vjeronaučnu indoktrinaciju tipa da je „Bog stvorio čovjeka, nije nastao od majmuna“.

Roditeljima diskriminirane ateističke, agnostičke i inovjeračke manjine ostaje žaliti se „upravi vodovoda“, gristi se u sebi od nemoći i šutjeti kako se „ne bismo zamjerili školi“ i naudili svojim obiteljskim uzdanica ili „lajati na Mjesec“ u užem obiteljskom i krugu prijatelja od povjerenja? Tko te pita vjerovao u Onoga – pa bio Krist, Prorok, Buda, Manitu, Perun, Amon-Ra, Zeus ili koji već od milijun i jednog boga u panteonu bezgranične mašte homo sapiensa – odnosno ne vjerovao ni u što nadnaravno ili ne bio načisto sâm sa sobom ima li koga moćnijeg od praiskonskog straha Konačnoga pred beskonačnim, dijete ti mora biti na nastavi katoličkoga vjeronauka. Bolje je slušati vjerske bajke i neznanstvene dogme od kojih se mnoge protive logici i zdravom razumu no fasovati zarazu?

Čak i ako roditelji ispišu dijete s toga izbornog predmeta, e sjedit će u klupi i slušati vjeroučitelja/icu kako tumači da je On stvorio svijet, sve u njemu živo i neživo te ga napućio potomcima blatnih griešnika Eve i Adama – i zato se sva djeca njihove djece dok je svijeta i vijeka rađaju grješna od glave do pete (tzv. istočni grijeh, sic transit) – a ne tzv. veliki prasak i evolucija u znanstveno još nedokučivom kolopletu prirodnih zakonitosti. Ima ona ironijom impregnirana posprdnica o psima što laju i karavanama koje prolaze. Jest malo neukusno sjetiti je se u aktualnom slučaju, ali jest ilustrativna za stanje upliva Crkve na državno školstvo, gdje se roditelje tretira tek kao puke statiste i voajere čija se volja baš i ne uzima ozbiljno. Ne samo kad je posrijedi školski vjeronauk. Zbog te je činjenice upravo pokrenuta peticija zabrinutih/nezadovoljnih/razočaranih roditelja diskriminirane djece ministru Radovanu Fuchsu. Na koju nitko još ne odgovara, iako je upravo epidemija virusa SARS-CoV-2 uvjerljiviji razlog od ikojega da vjeronauk bude prvi ili zadnji u dnevnom rasporedu sati, a učenici u to vrijeme kod kuće. Kad već tzv. sekularna država, je li, nema petlje vratiti vjeronauk iz državnih škola u bogomolje, gdje mu je prirodno mjesto. Kao što nema petlje ni raskinuti tzv. Vatikanske ugovore zbog teških gospodarskih nedaća zadnjih desetak godina.

Sirotinji trava za jelo?

Tim jakim razlozima – cca milijarda kuna javnog novca iz raznih izvora hrvatskoj filijali Rimokatoličke crkve na godinu itekako bi dobro došlo za puno važnije, materijalne potrebe za opće dobro društvene zajednice –  valja dodati sada udar enormnih troškova zbog pošasti SARS-CoV-2 (koji će još rasti), enormnog pada BDP-a (15,1 posto u drugom kvartalu), više no prepolovljene turističke zarade te obnove potresom postradalog Zagreba i dvije županije. Tzv. sekularna država koja drži do sebe i svog međunarodnog digniteta nema petlje ni za jedno od toga, pa će javni novac i dalje debeloj guski podmazivati vrat – makar siromašni građani morali travu jesti? – a vjeronauk po svaku cijenu i bez obzira na bilo čije peticije ostati u školi. Nisu ni Crkva i Rimska kurija veslo sisali. Koliko bi djeca dolazilo na vjeronauk da je dragovoljan u crkvi, župnom uredu, u džamiji, sinagogi… Koliku bi gromoglasnu dreku dignuli iz Vatikana zbog toga, jer „RH samovoljno/jednostrano raskida međudržavne ugovore, za što je uvjet obostrana suglasnost, te krši norme međunarodnog prava“.

I školski je vjeronauk dio tih ugovora. S tim da se država obvezala javnim novcem plaćati sav didaktički materijal (o kojemu autonomno odlučuje i izrađuje ga Crkva) te bruto plaće vjeroučitelja, koje također autonomno odabire Crkva i šalje u zbornice, gdje su ravnopravni svim nastavnicima svjetovnih predmeta. Nije nikakva tajna da tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena snishodljivo i s puno mara ljubi skute Rimokatoličkoj crkvi. Čak i prije no što je formalno četirima tzv. Vatikanskim ugovorima stavljena u kolonijalni položaj dragovoljnoj udruzi vjerujućih građana. Samovoljom autoritarnog tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u kompi s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Franjom Kuharićem. Čime su u ime/na štetu svih žitelja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene „zahvalili“ Vatikanu što je „prvi priznao državnu samostalnost RH“ (sic transit; Island je prvi priznao RH). Neki i danas drže istinom jako zločesto puštenu u javnost – okruglu laž. A potpisani 1996. i 1998. godine ugovori – četvrti ili ekonomski, vrijedan cca milijardu kuna javnog novca godišnje – dugoročno su katastrofalni za žitelje bili katolici, inovjerci, agnostici ili ateisti, ali i za poziciju Bijedne Naše kao vjerodostojne sekularne države. Do daljnjega ostaje na djelu trodesetljetni već deal: mi vama javni novac, nefiskalizirane prihode, povrat imovine i slobodne ruke u svjetovnom dvorištu, vi na izborima vjerničke/“pastirske“ glasove polit-ideološkoj ZNA SE opciji. Ruka ruku mije, interesi obadvije.

foto FB

Zato će jamačno učinak roditeljske peticije protiv diskriminacije ili, kako neki tvrde, prisilne katoličke indoktrinacije osnovaca koji nemaju izbornu nastavu vjeronauka biti – „uništa“. Zapakirano u epidemiološki celofan tzv. skrbi za zaštitu zdravlja školske djece od agresivnog virusa SARS-CoV-2 koji se, inače, nezadrživo širi i u razredima i u zbornicama. A Onaj gore skrštenih ruku? Dobro, „pastiri“ uvijek imaju uvjerljivo objašnjenje, je li, zašto tomu mora biti tako. I „stado“ vjeruje da Onaj gore ima plan i da su putevi Božji nedokučivi smrtniku iz pretkoncilske Doline suza. Pa…

„Peticiju pokreće neformalna grupa roditelja iz različitih gradova Hrvatske kojima je zajedničko to da im djeca ne pohađaju vjeronauk u osnovnoj školi“, navodi se u peticiji kojom se traži prilagodba rasporeda sati u školi tim učenicima koji „preko 20 godina sjede na hodnicima, u boljem slučaju u knjižnicama ili borave ispred škole“. I dalje: „Neki roditelji zbog toga i upisuju djecu na vjeronauk, ne želeći da im dijete sjedi na hodniku, da bude stigmatizirano ili drukčije. Jer sustav je postavljen tako da su mu ta djeca nevažna i nevidljiva, a upravo ih to čini još vidljivijima i ranjivijima. Učinimo nešto zajedno, kao građanke i građani ove države, da se to promijeni!“ Na te diskriminatorne činjenice također podsjećaju u pismu ministru Fuchsu i izražavaju nevjericu da je to tako dugo normalno državi i onima koji ju vode te „da se nije pronašlo sustavno rješenje“.

„Dakle“, tvrde roditelji u pismu, „u ovom slučaju nema dileme – riječ je o nebrizi za djecu koju desetljećima iskazuje sam državni vrh. No, jasno je i da nije riječ samo o nebrizi, već je to poruka i roditeljima i djeci ‘tko vam je kriv što ne idete na vjeronauk, da ste ga upisali, ne biste imali tih problema’. Mnogi su roditelji pokleknuli upravo zbog te poruke koja se nalazi u podtekstu ovakvog odnosa. Upravo je započela nova školska godina s novim mjerama kojima su se škole prilagodile. Sve se rješava! Maske, temperature, strelice, nemiješanje razreda itd. Međutim, ne rješava se problem djece koja ne idu na vjeronauk pa roditelji svjedoče kako im se u školama ‘preporučuje’ da djeca ostanu u razredu na satu vjeronauka. Zamislite, cijeli svijet se pandemiji prilagodio na različite načine u različitim segmentima, ali za djecu koja u Hrvatskoj ne idu na vjeronauk – jedino rješenje je da ipak idu, makar neformalno. Poštovani ministre, ne može. Ne može tako dalje. Ako nadležni ne mogu riješiti ovaj problem, neka odu i svoje mjesto prepuste onima koji to mogu i znaju. Ako ne žele, onda će dobiti točku otpora.“

U međuvremenu, roditelji traže rješenje dvaju svojih zahtjeva. Prvo, da se đake zbrine na drugi siguran način (u drugoj učionici ili izvan škole) uz nadzor odgovorne osobe, što ima financirati država, ne škola ili lokalna samouprava „koje se ništa nije pitalo kad su se potpisivali Vatikanski ugovori“. Drugo, da se vjeronauk u školskoj 2020./21. godini smjesti u rasporedu sati na početak ili kraj dnevne nastave, „odnosno da se djeci ponudi još jedan izborni predmet koji bi pohađala u vrijeme dok se održava nastava vjeronauka“. Recimo, još jedan sat „likovne ili glazbene kulture, predmeta koji su sramotno svedeni na jedan sat tjedno, ili domaćinstvo, tehnička kultura, robotika i dr. Namjerno ne spominjemo građanski odgoj jer je to predmet koji bi trebali imati svi učenici. Za navedene predmete kadar već postoji i u školama i na burzi pa je prijedlog izvediv i realan te dostižan za sljedeću školsku godinu“.

Bog i država u čuvarskoj službi

Naravmo da od svega toga neće biti ništa. Ne zato što ministar Radovan Fuchs ne bi imao sluha za razumna rješenja ili ne bi imao hrabrosti biti odlučniji kad mu gazda, premijer Andrej Plenković javno oponira pred tv-kamerama (npr. nadnevak početka školske godine, na vladinoj sjednici), već zato što upravljački tzv. mainstream nema petlje uvjerljivo prakticirati sekularnu državu, još za Tuđmanovog režima farizejski oktroiranu u tzv. Božićnom ustavu. „Kad govorimo o katoličkom vjeronauku“, kazao je u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja, bivši voditelj Cjelovite kurikulne reforme školstva što je HDZ-ova vlast već projektiranu naprasno prekinula 2016. godine i strmoglavila sustav u loš eksperiment tzv. škole za život HNS-ove ministrice Blaženke Divjak, „to nije dobro ni za učenike koji nisu izabrali taj predmet, ali nije dobro ni za sam predmet, jer oni ne žele da ih se pretvori u nekoga tko djecu sili da uče vjeronauk. Moj je apel obrazovnim vlastima da hitno riješe tu situaciju, da učenici ne moraju prisilno slušati tuđe izborne predmete drugih, kao što je vjeronauk, dok traje nastava.“

Ništa od svega toga. Baš po onoj o psima što laju dok karavane prolaze. Djeca koja ne idu na školski vjeronauk jesu diskriminirana ili, kako njihovi roditelji tvrde u pismu ministru Fuchsu – stigmatizirana su, nevidljiva su i ranjiva. Ali koga briga? Država koja to dopušta niti je sekularna niti ima izglednu budućnost. Evo, i nedjeljno je hodočašće Zagrepčana Gospi u Mariju Bistricu bjelodano pokazalokako se „kineski“ virus i „hrvatska“ Crkva vole javno. Nekoliko tisuća vjernika natiskalo ze bez reda i epidemiološkog opreza na malom prostoru, a momčad Božinović – Beroš – Capak & družina ni abera. Nemaju vremena, bave se rastjerivanjem „opasnog viška“ ljudi na svadbama, sprovodima, karminama, rođendanima, krstitkama… Sic transit. Svevišnji čuva svoje „stado“? Ili, promiskuitetna državna politika čuva svoje glasačke abonente? Drugo je izvjesno, prvo nije. Uopće nije.

The post „Kineski“ virus i „hrvatska“ Crkva vole se javno appeared first on Tacno.net.

Foto N1

Je li nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić hodajući politički mrtvac („samo što on to još ne zna“) ili će se mnoštvo zasad poznatih mu protukandidata i mnogi što će to poželjeti biti međusobno pokefati do zadnje kapi populističke krvi, a tzv. purgeri će opet ostati na šteti? Neće biti kompliciranijih i neizvjesnijih lokalnih/regionalnih izbora u Zagrebu od tih u svibnju 2021. za gradonačelnika. I neće biti većeg svjetskog, pače povijesnog čuda od toga da dojdek/dotepenec gena kamenih – „idemo delati“ – osvoji i sedmi gradonačelnički mandat. Već i prethodnih šest su gotovo nezamisliv povijesni endem, što se nije posrećilo ni neusporedivo jačim intelektualnim osobnostima od Milana Bandića 

Marijan Vogrinec

Nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“, ali već dvadesetak godina u šest mandata izborno suđeni gradonačelnik hrvatske metropole Milan Bandić, kažu, hodajući je politički mrtvac. Kažu, i doskora višegodišnji abonent uzničkog „apartmana“ u Lepoglavi ili tako nekoj prdekani za halapljive dugoprstiće. Ali, kažu, Bandić je mačak čiji će sedmim gradonačelničkim mandatom i devetim mačjim životom teško posramiti sve i svakoga tko mu je predviđao politički ukop ili kazneni progon za neke ili bar važnije među navodno tristotinjak kojekakvih optužnica za kojekakve kriminalne radnje, koje optužnice tzv. neovisno ‘rvacko pravosuđe uredno slaže u ladice kupiti prašinu dok god postoji HDZ-ov interes, razložan strah od odgovornosti za nedjela, odnosno grižnja savjesti utjecajnih što su se dali uvući u paukovu mrežu pljačke Zagrepčana. I šire. No, kako bilo, u glavnom gradu Bijedne Naše – koji sâm raspolaže financijskim i svakim drugim kapitalom kao sve tzv. jedinice lokalne/regionalne samouprave RH zajedno – već je počeo juriš na gradonačelničko mjesto, „do istrage naše ili vaše“ (mostarsko-beogradski megaloman Nikola M. Stojanović), iako će se izborni palac gore ili dolje okrenuti tek svibnja 2021. godine.

Već je cca godinu dana prije lokalnih/regionalnih izbora bilo barem troje „vrlo ozbiljnih“ kandidata – npr. Anka Mrak-Taritaš iz političke stranke GLAS, Tomislav Tomašević iz platforme Možemo i HDZ-ova osoba kojoj u strogoj konspiraciji svako malo mijenja identifikacijski password eda se Turci ne bi dosjetili kako se u ZNA SE opciji još nisu konačno dogovorili) – a sada, usred dramatičnih okolnosti koronakrize i nakon parlamentarnih izbora, broj kandidata za mjesto gradonačelnika/ce Zagreba već se, je li, gotovo udvostručio. Iz HDZ-a je donedavno slovio kao najizgledniji za detronizirati Milana Bandića aktualni ministar zdravstva Vili Beroš, pa se kompromitacijom epidemiologije u službi (pred)izborne HDZ-ove politike na to kandidatsko mjesto navodno proguralo Domagoja Ivana Miloševića (saborski zastupnik), a onda je i on ispao iz kombinacije u kojoj se pak pojavilo ime aktualnog potpredsjednika vlade i ministra financija Zdravka Marića. Koji je već nekoliko puta kazao novinarima da nema ambicije kandidirati se niti bi želio postati zagrebačkim gradonačelnikom, pa…

No, HDZ će nedvojbeno istaknuti svoga kandidata, jer biti gospodarom Zagreba znači gospodariti najmanje polovicom Bijedne Naše u svakom smislu i time zaliječiti davnašnje upravljačke komplekse. Još od prvih, onih olovnih dana Tuđmanovog režima kada se ispred tzv. Visokoga doma spuštalo s jarbola hrvatsku trobojnicu sa crvenom zvijezdom petokrakom, a pompozno penjalo ‘rvacku trobojnicu sa šahovnicom bijeloga početnog polja – kakva se i dan-danas koči na krovu crkve sv. Marka na državnom dijelu Griča – HDZ nikako nije uspijevao pobijediti na izborima u Zagrebu zbog čega tzv. prvi hrvatski predsjednik, osnivač ZNA SE polit-ideološke opcije opasnih namjera i prvi predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman nije mogao spavati, dobivao grčeve u želudcu, padao u depresiju… Kasnije će se ta opaska Ivice Račana o HDZ-u kao stranci opasnih namjera potvrditi neviđenim kleptomanskim aferama u pretvorbi društvenog, tzv. ničijeg vlasništva i ratnim profiterstvom, osudom HDZ-a za pljačkanje vlastitog naroda, etc. Ali Zagreb mu je ostao neosvojiv i kad je jurišao na njega grubom silom, kršio Ustav RH i zakone…

Dotepenec gena kamenih

Hercegovački, je li, dojdek ili dotepenec sa smeđim koferom od skaja, dvije majice, trapericama, planom Zagreba i studentskim kreditom doputovao je iz Gruda u BiH lipnja 1974. u glavni grad tada Socijalističke Republike Hrvatske studirati – vidi vraga – pa baš općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu na Fakultetu političkih nauka (znanosti, danas) Sveučilišta u Zagrebu. I tu počinje to be or not to be, uspjeti ili propasti za jednog mladca gena kamenih, 22. studenoga 1955. rođenoga na uzvisini Bandića Brigu u zaseoku Cerov Dolac, Donji Mamići, općina Grude. S kojega, tvrde navodno upućeni, za bistra vremena puca pogled sve do Ljubuškog, rodnog mjesta palog HDZ-ovog anđela rigidne tzv. desnice Milijana Brkića nadimkom Vaso te do Klobuka, rodnog sela krvavoga ustaškog ratnog zločinca Andrije Artukovića, desne ruke poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića. À propos, Artuković je veljače 1986. iz SAD-a – gdje se krio u pobjeglištvu nakon vojnog i moralnog poraza tzv. NDH svibnja 1945. – izručen SFR Jugoslaviji te je na sudu u Zagrebu osuđen na smrt no kazna nije izvršena zbog njegova lošeg zdravstvenog stanja te je siječnja 1988. umro u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu. Do danas nije poznata sudbina Artukovićevih posmrtnih ostataka.

Bandićev „znamenit“ rodni okoliš, pa ministriranje u fra Blage Brkića (iz šire familije bivšeg HDZ-ovog operativca Vase) u obližnjem selu Ružići, pa školovanja do završetka gimnazije u Grudama znatno će obilježiti ili dati prepoznatljiv ton kasnijim Bandićevim postupnjima. Karakterističan, je li – ‘ercegovački CV rodijačkog tipa. Milan Bandić i 146 kumova? Nije „naš Milan“, kako mu je znao tepati Radio Sljeme, makar tko u političkom (i onom što se javno krije kao zmija noge?) tzv. mainstreamu, prošao je životno sito i rešeto, studirao i radio istodobno da bi otplaćivao studentski kredit. Kao običan fizikalac je istovarao tone šećera i ugljena, čak žbukao zgrade po Zagrebu, a prvo radno mjesto nakon završetka studija i vojnog roka u JNA bilo mu je na minus 25 stupnjeva Celzijevih u hladnjači Leda. No 1bandić ne bi bio Bandić da već za šest mjeseci nije dobio bolje plaćeno radno mjesto i vlastiti ured. Kao član SKH/SKJ i miljenik tada šefa Partije Ivice Račana, profesionalizirao se u politici. Najprije kao stručno-politički radnik za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu u  Općinskom komitetu SKH zagrebačke općine Peščenice kamo je prešao 1983. godine s radnog mjesta u Ledu. Stalno je bio među ljudima, vidljiv, na terenu, blagoglagoljiv i komunikativan… Ostalo je povijest.

U ono preokretno doba i početkom Domovinskog rata nije bio poltron kao cca 100.000 njegovih partijskih kolegica i kolega kojima je 1990./91. godine naprasno proradila „nacionalna/domoljubna svijest“ pa su crvene članske knjižice SKH/SKJ pobacali u smeće i uzeli HDZ-ove, još nekoliko desetaka tisuća dotadašnjih „komunista“ pobjeglo je u ine političke opcije i čak otvoreno (pro)ustaške. Milan Bandić se penjao u SDP-u i do šefa najjače, zagrebačke organizacije (1997.) te iste godine prvi put postaje i gradonačelnikom hrvatske metropole. Tada je zapalio i svoju prvu aferu: zaposlio je čak 14 savjetnika, što su Zagrepčani dodatno i nepotrebno platili cca 150.000 kuna. Afere otad nisu prestajale, redale su se jedna za drugom i financijski sve kompleksnije, blago rečeno. No, prijave su isto tako jedna za drugom završavale u ladicama istražno-represivnih institucija koje (ne) rade svoj posao. I tako do danas. A sutra? Kada u proljeće završi njegov šesti mandat?

Nakon 20 godina neprikosnovene vlasti čovjeka koji je umješno/uspješno izmicao kontroli i politike i pravosuđa, Zagrebu ne treba početnik, nego – krizni upravitelj. To je tvrdnja u čijoj je populističkoj (?) ili demagoškoj (?) sjeni počeo nemilosrdan juriš na mjesto prvog čovjeka Zagreba, jamačno drugog najmoćnijeg čovjeka u državi. Ili prve najmoćnije žene u Bijednoj Našoj. Ovisno o tomu tko će slaviti birački palac gore. Kandidatkinja za gradonačelnicu ili kandidat. Moguće je i jedno i drugo, međutim, koliko se god neki vesele unaprijed („Bandić je hodajući politički mrtvac, samo što on toga još nije svjestan; već ga se i HDZ odrekao“), nije isključeno ni to da „naš Milan“ sedmi put pobijedi u „već izgubljenoj bitci“. Čovjek gena kamenih – Titov partizan i Pavelićev ustaša u istom liku, Rom iz Kozari boka i mecena koji otvara spomenike (Franji Tuđmanu) i fontane, gradi žičaru na Sljemenu i otima Dječju bolnicu na Srebrnjaku ljudima što u njoj rade, ugošćuje kardinala Josipa Bozanića i rastjeruje sportske konje s Hipodroma radi gradnje zagrebačkog Manhattana na Savi, etc. – dakle, taj čovjek u jednomu je što četvero zasad poznatih protukandidata nisu svi zajedno, pa… Bandić je – ako mu i kada zatreba – „nepobjediv“, u stanju je odigrati svaku ulogu da se izborno svidi neophodnoj većini od barem promil iznad pobjedničke granice. A možda više i nije tako?

Borba za Zagreb bit će jamačno najžešća dosad, borba u kojoj se neće birati ni sredstva niti će se paziti na osobne ozljede i image u javnosti. Zagreb znači koncentraciju cca 50 posto hrvatske ekonomije, četvrtinu svih žitelja u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, gro sporta, kulture, umjetnosti, znanosti, zdravstva, školstva… Biti gradonačelnikom Zagreba nije samo čast i prestiž nego i mjesto u povijesti. Nadasve dobar posao, ali i odskočna daska prema političkom Mount Everestu, u svakom smislu. Nije, međutim, bez vraga tvrdnja da Zagrebu – bez čijeg zdravlja neće biti sreće ni za cijelu zemlju, bez kojega država ne funkcionira kako treba – ne treba politički početnik (npr. Tomislava Tomaševića, liberalno-lijevo-zelenog aktivista platforme Možemo?) niti politički iskusni marginalci tzv. sektaškog poriva (npr. Anka Mrak-Taritaš ili Vesna Škare-Ožbolt), nego baš sposoban/dokazani krizni upravitelj drukčiji od Bandića koji je uspio cca 10 milijardâ kuna težak proračunski Zagreb otjerati na prosjački štap. I zadužiti u inozemstvu nekoliko budućih tzv. purgerskih naraštaja.

Nepoželjan partner

„S jedne strane“, kazao je Tomašević u intervjuu Nedjeljnom Jutarnjem, „gradonačelnik je jedini član Skupštine Zagrebačkog holdinga (najvećeg poduzeća u državi, op. a.) i može upravljati s 11.000 ljudi bez Gradske skupštine, a s druge strane pročelnici, koji su ‘gradski ministri’, politički birani, idu na natječaje. Nije dovoljno reći ‘to treba zakonski mijenjati’, i nije dovoljno biti fokusiran na uklanjanje Bandića koji je ipak samo dio problema. Pravi problem je sustav koji je on pomogao izgraditi i koji bez njega ne može funkcionirati.“ A taj sustav i takav gradonačelnik Milan Bandić, pak, ne bi mogli funkcionirati bez HDZ-a budući da je HDZ u Gradskoj skupštini podržavao Milana Bandića, a ovaj sa svojih 13 tzv. žetončića (Klub stranke BM 365 – Stranka rada i solidarnosti u devetom saborskom sazivu) HDZ-ovu tzv. stabilnu saborsku većinu Andreja Plenkovića. I dogovor je cvjetao sve dok HDZ nije premoćno pobijedio na srpanjskim parlamentarnim izborima i Bandić – koji je i ranije bio ozbiljna smetnja ZNA SE opciji – postao prevelik teret. Nepotreban.

Pogotovo nepotreban, suvišan i nepoželjan kao kandidat za novi mandat zagrebačkoga gradonačelnika. I tzv. light HDZ Andreja Plenkovića više ne računa na njegove vrlo toksične usluge. Vili Beroš također nije što je u početku koronakrize bio i značio isprepadanoj javnosti, pa se Plenković i njega elegantno odrekao kao svog perspektivnog kandidata na izborima za prvog čovjeka Zagreba. Nedavno je to vrlo jasno demonstrirao i time što ga je javno prekorio zbog razvoja stanja s epidemijom virusa SARS-CoV-2, a sada je buknuo i skandal u zdravstvenom sustavu koji će skupo stajati državnu blagajnu. Zapravo porezne obveznike. Zaredale su tužbe stotina liječnika i inog medicinskog osoblja kojima bolnice duguju više od milijarde kuna – računice idu od 1,2 do čak 1,9 milijardâ – za neplaćena dežurstva. Nekim liječnicima i po 70.000 i više kuna te su prisiljeni ovršiti vlastite poslodavce (bolnice) ne bi li došli do novca koji su krvavo zaradili i na koji im je priznao pravo Vrhovni sud RH. Bolnice se žale iako nemaju baš ikakvih izgleda uspjeti i time uvećavaju trošak. Ministar zdravstva Vili Beroš nema rješenje, država nema novca (kao ni za cca tri milijarde kuna duga veledrogerijama za lijekove, kao ni za cca devet milijardâ kuna ukupnog druga zdravstvenog sustava, etc.). Takav ministar uistinu nije ozbiljan kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika. Kompromitiran i nizom javno spornih tzv. epidemioloških mjera u koronakrizi.

Bez obzira na to, tzv. operacija rušenja Milana Bandića ne posustaje. Dapače. Neki mediji tvrde kako je „naš Milan“ sve nervozniji, jer vidi tko sve udara na njega, odnosno tko sve diže ruke od njega koji ih je itekako zadužio. A sada mu vraćaju nožem u leđa? No, tako je to u politici i kada su posrijedi osobni interesi. Nema milosti ni sentimenata. Ni u tragovima. Političko poštenje ima konotacije kakvih nema u definicijama niti u etici na koju se inače tako rado poziva politički tzv. mainstream. Tim više, jer Bandić sada, u desetom sazivu tzv. Visokog doma, više nema nijednog tzv. žetončića, čak ni sâm nije prošao na parlamentarnim izborima, pa… Ako kao HDZ-ov kandidat ne prođe najbogatiji hrvatski političar Ivan Domagoj Milošević, a teško da će proći, na Bandića će jurišati cijela armija (ne)ozbiljnih protukandidata među kojima se za neke redikule može unaprijed predvidjeti – krah. Ne samo da ih javnost ne poznaje i uopće nema razloga dati im glas, nego ni po svom CV-u i nastupu nisu profil kakav metropola treba. Ne samo kao kriznog upravitelja/icu nego ni kao surogat makar folklornoga gradonačelnika/ice.

Na listi jurišnika na Bandićevo mjesto spominju se, je li, i bivši nogometni vratar, katolički aktivist i Mostov saborski zastupnik Zvonimir Troskot, pa Dalija Orešković iz Stranke s imenom i prezimenom koju je HDZ smijenio s mjesta predsjednice saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, pa široj javnosti nepoznata bioetičarka Marija Selak-Raspudić iz Mosta nezavisnih lista, pa i lakonotni šef Domovinskog pokreta Miroslav Škoro koji to opovrgava, etc. Bit će Bandićevih protukandidata kao salate i novinarima neće biti lagano snaći se u tom vrzinom kolu. „Jasno je da svih 148.000 birača koji su glasali za njega na prošlim lokalnim izborima neće u svibnju 2021. opet njemu dati povjerenje, ali jedan dio njih hoće“, tvrde u HDZ-u. „Dakle, ustraje li Bandić na svojoj kandidaturi za čelnika Zagreba, sigurno će nam uzeti nešto glasova. Zato HDZ u odnosu prema Bandiću mora biti mudar. Razgovori o tomu tko će biti HDZ-ov kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika neformalno se u stranci već vode, ali jedno je jasno – taj kandidat, tko god bio, mora kontrolirati zagrebački HDZ koji trenutno vodi Andrija Mikulić (sada i glavni državni inspektor, op. a.). A mora ga, uz ostalo kontrolirati i zbog budućeg odnosa snaga u Gradskoj skupštini. Time se stranka mora pozabaviti, to je jedan od važnijih unutarstranačkih poslova pred Plenkovićem.“

Povijesno čudo

HDZ itekako mora biti oprezan u tomu koga će kandidirati. Recimo, da mu se ne dogodi – zbog čega je također morao odustati od Vilija Beroša – bilo kakva sumnja u sukob interesa, kriminal ili neku nepodopštinu tog tipa što bi već u startu srozalo izglede u utrci za gradonačelničko mjesto u Zagrebu. Npr. sestra HDZ-ova zdravstvenog ministra Tajana Tomašević visoko je pozicionirana u pravnim strukturama privatnih tvrtki (C.I.O.S., CE-ZA-R, METIS i Eko flora Plus) u vlasništvu Petra Pripuza koji je s Milanom Bandićem i još nekim vrlo istaknutim likovima osumnjičenik u nizu nedopuštenih „poduzetničkih“ radnji, pa… Kad se temeljitije sagleda tko sve, kako i zašto dolazi pod pravosudno-represivni sitnozor, odnosno kako se bezbolno briše svaka odgovornost vidljiva i iz druge galaksije, lako se dade zaključiti da država u ključnim svojim sastavnicama počiva na kriminalu, korupciji najgore vrsti, pljački, prijevarama, klijentelizmu, nepotizmu, tzv. ortačko-rodijačkomu  „poduzetništvu“ u promiskuitetnom klinču s politikom, što ju vodi ravno u vražju mater.

Budući da tzv. europskoj obitelji „kojoj oduvijek pripadamo“ (sic transit, i dan-danas, osim za 45 godina tzv. socijalističkog mraka kada to Tito nije dopustio, pripadamo samo kao kolonija i topovsko meso!) nije stalo do pravno uređene i civilizacijski uljuđene hrvatske države koja će uistinu biti svoja na svomu, bandićizmi/hadezeizmi i ini samotoksični izmi su čak poželjan sport trknutog političkog tzv. mainstreama. Dapače, lakše se i brže isisava korist, a samozvanim nacionalnim vođama tapša ramena.

SDP, ovakav kakav jest i kakav će ostati nakon skorih unutarstranačkih izbora, jamačno neće imati svog protukandidata Milanu Bandiću, nego će podržati Tomislava Tomaševića. Ne Anku Mrak-Taritaš, a ni u snu bivšu Tuđmanovu uzdanicu i HDZ-ovu ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt, potrošenu političarku već prije četvrt stoljeća. Koja si je, mada tzv. neovisna kandidatkinja, umislila da nešto znači purgerima i da je više od Bandiću do gležnja. U Zagrebu nema šanse kao što nije imala ni u politici izvan HDZ-a. Muvala se uvijek negdje oko lonca iz kojega se med pretakao, ali nikad svojom zaslugom.

U svakom slučaju, neće biti kompliciranijih i neizvjesnijih lokalnih/regionalnih izbora u Zagrebu od tih u svibnju 2021. za gradonačelnika. I neće biti većeg svjetskog, pače povijesnog čuda od toga da dojdek/dotepenec gena kamenih – „idemo delati“ – osvoji i sedmi gradonačelnički mandat. Već i prethodnih šest su gotovo nezamisliv povijesni endem, što se nije posrećilo ni neusporedivo jačim intelektualnim osobnostima od Milana Bandića.

The post Juriš na Zagreb, „do istrage vaše ili naše“… appeared first on Tacno.net.