Marijan Vogrinec – Tacno.net

foto: GlasIstre

Paradoksalno za biračku svijest, što je u Bijednoj Našoj gore i što je tzv. malim/običnim ljudima život tegobniji i neizvjesniji, HDZ-u je bolje. Pokojni se Maršal valjda neće uvrijediti parafrazi one iz tzv. socijalističkog mraka: „Što je više kleveta i laži, HDZ/Plenković nam je miliji i draži“. Sic transit. CRO Demoskop za siječanj 2021. bilježi 28 posto potpore HDZ-u, SDP-u 19,6 posto; Andrej Plenković je s 44 posto pozitivnog dojma drugi po popularnosti političar u zemlji, iza Zorana Milanovića s 49 posto; čak 69,3 posto od blizu 1000 anketiranih građana smatra da država ide u pogrešnom smjeru. I tko je tu lud? Ako je stanje zdravlja Bijedne Naše takvo kakvo jest, pa se samo čini da nisu ovdašnji ljudi djeca trojice mudrih japanskih majmuna. Budući da to ne bi priznali ni pred streljačkim strojem. Bit će da je bog uistinu najpravednije podijelio pamet: niko se ne žali da ga je zapalo – premalo

Piše: Marijan Vogrinec

Kaže lakonotni političar tzv. desnice Miroslav Škoro – doduše, priznaje samo podjelu na tzv. globaliste i tzv. suvereniste, pa sebe drži potonjim i svoj (parlamentarni) Domovinski pokret na konzervativnom polu tzv. centra – kako Bijedna Naša „u svakoj županiji ima barem četiri Ive Žinića“. I koliko se god ne slagali s mnogočim što Škoro zastupa i koga okuplja, teško mu je ne priznati barem to da je jednako u pravu koliko, je li, i redikulozni hadezeovac s dna denver plave ZNA SE kace Ljubo Ćesić-Rojs kada je svojedobno ismijavao i stranačke alfa demagoge i dvomandatnoga predsjednika RH Stjepana Mesića koji bi se uoči izbora jako grlato grozili ratnoprofitersko-kriminalnopretvorbeno-koruptivnoj hobotnici kako će joj napokon energično sasjeći sve krakove i smrtno probosti srce. „Tko je jamio, jamio je“, čuvena je Rojsova koju nije djelom opovrgnula ni jedna jedina vlast ni za njegova saborskog mandata niti ikad poslije. Pa se, je li, novim HDZ-ovim aferama Žinić (Ivo, sisačko-moslavački župan u nekretninskom sosu) i Puljašić (Darko, požeški gradonačelnik u koruptivnom sosu) mogu čuditi samo kronični hlebinci čije pamćenje i znanje o sustavu vrijednosti i nositeljima tih vrijednosti jedine političke stranke u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj prvostupanjski osuđene za pljačku vlastita naroda seže do – prekjučer.

Žinićizam i puljašićizam što ih, nikako ne jedini, ironiziraju i Rojs i Škoro HDZ-ov su raison d’être već od ranih 1990-ih, usavršavan svih 23 godine vlasti „stranke opasnih namjera“ (Ivica Račan). Dakako, uz odgovarajuću pripomoć SDP-a (npr. bivša sisačko-moslavaačka županica Marina Lovrić-Merzel, etc.) i kojekakvih koalicijskih tzv. jezičaca na vladajućim vagama. A zbog nevjerojatno toksične prakse žinićizma/puljašićizma na krijesti ozakonjenih lokal-regionalnih šerifizama političkih, braniteljskih i crkvenih „nedodirljivaca“ ispaštaju mase tzv. mali/obični ljudi koji su ne samo velika većina u trknutom društvu „napokon svojih na svomu“, u zajednici „napokon ostvarenoga tisućgodišnjeg sna“, etc., etc., koji jedva sastavljaju kraj s krajem te svaki drugi otprilike mrzi izaći na birališta, već su ti tzv. mali/obični ljudi i državna krava muzara. „Glasao ja ovako ili onako, za ove ili za one, za ova ili za ona isprazna obećanja, život će mojoj obitelji svejednako ostati težak i neizvjestan“, depresivno je uvjerenje te kritične mase što svojim neizlaskom na izbore izravno hrane ozakonjenu praksu žinićizma/puljašićizma i time ne daju promijeniti vlast.

Gologuzi prepunih džepova

Do Domovinskog rata gologuz koji nije bio kadar platiti rundu društvu u seoskoj birtiji negdje bogu iza nogu – gdje će, hvale se u tv-oko s bocom piva u ruci pod murvom za ljetne pripeke, „glasati i za tovara, ako je u HDZ-u“ – a vidi ga nakon što je oružje utihnulo, dijelom i preprodano na crnjaka (i za onih 83 milijuna zelembaća Arapima), bogataš u luksuzu svake vrsti. Lik od moći i utjecaja. Nosom oblake dere. Država mu jede s dlana. Suseljane prepoznaje samo za predizbornih kampanja ili onim „samoproduljenim“ vikendima kad ga službeni vozač u službenoj limuzini visoke srednje klase s kožnim, grijanim sjedalima i putnim nalozima za udnevničeno „službeno putovanje“ proveze zaseokom u posjetu starim roditeljima, rodbinio… „Domoljub“ od formata i „zaslužan“ građanin tzv. prvog reda koji (ne)formalno i strogo po kriteriju stranačke podobnosti odlučuje o ljudskim sudbinama i „smjeru“ (sic transit) kojim se „upravlja državom“. Je li, od mjesta u portirnici i spremačice u vrtiću do ravnatelja doma zdravlja, općinskog načelnika, uzdanice na listi za napredovanje u „našoj stranci“, ali i uhljebništva pri državnim jaslama.

Trebaš biti u pravo vrijeme na pravomu mjestu – „domoljub“ s pravom stranačkom ili HB iskaznicom, „zdravih“ etničkih krvnih zrnaca makar i manje od tzv. stoljeća sedmog te (ne)formalni katolički vjernik – pa ti se sva zlatna vrata Bijedne Naše otvaraju sama od sebe. Bez toga si nitko i ništa u dnevnomu životu na Unijinom začelju i izborna ovca za striženje. Obaveza je samo jedna i neizbježna: odazvati se svakom stranačkom pozivu na „volontiranje“, izaći na birališta makar polumrtav/va sa svim punoljetnima u obitelji, široj familiji i agitiranim prijateljima i – glasati za „naše“. Jer, kao što reče HDZ-ov saborski zastupnik (neki dan podnio ostavku zbog pravosudnog progona), a još požeški gradonačelnik Darko Puljašić (audio zapis otpuštenog s posla direktora Komunalca Josipa Viteza zbog „zviždanja“ o kriminalu u požeškom HDZ-u dostavljen je pravosuđu): „Ti znaš da te je politika dovela na to radno mjesto, pa…“

Zato Bijedna Naša propada i zadnja je u EU po svim ključnim razvojnim, demokratskim, društvenim i inim parametrima budući da politika denver plave ZNA SE opcije – a ne znanje i sposobnosti najboljih među nama, bez obzira na polit-ideološku, nacionalnu, (ne)vjersku, rodnu ili koju već pripadnost/uvjerenje – diktira ritam i sadržaj participacije u civiliziranoj i uljuđenoj međunarodnoj obitelji. Ovih se dana otkriva i bijedna istina o HDZ/Plenkovićevom tzv. pozicioniranju Hrvatske kao „važnog čimbenika u Uniji“ i šire, a kad tamo – od cca pet milijuna naručenih doza cjepiva protiv smrtonosnog virusa SARS-CoV-2, tek je pristigla mizerna količina tzv. reklamnih/oglednih primjeraka, a 99 posto će izostati na neodređeno vrijeme ili će pristizati na kapaljku i s debelim zakašnjenjem. Kako to da je, je li, Srbija u EU-čekaonici dobila dvostruko više i samog Pfaizera, a Izrael je tim istim cjepivom već zaštitio više od 20 posto svojih žitelja? Ni po čemu Bijedna Naša nije važna ni samomu Bruxellesu, kamoli šire od EU-a, osim po lažnim HDZ-Plenkovićevim prepotentnim lakirovkama koje nemaju mnogo veze s istinom. Izjave vani i kod kuće, npr. redikuloznog ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića-Radmana medijima – osim stranačke HDZ-ove tzv. javne kuće HRT-a – uglavnom služe kao zahvalan materijal za zbijanje šala i isprdavanje. A stranim diplomatima? Bolje je i ne spominjati, ali Grlić-Radman nije jedini promašeni političar iz Plenkovićeva državnog/stranačkog jata kojima – u interesu općeg dobra zemlje, njezina ugleda u svijetu – tamo nije mjesto.

Kad se ovih dana tzv. lokalni/regionalni šerif, moćan i utjecajan HDZ-ov sisačko-moslavački župan Ivo Žinić „ni kriv niti dužan“ našao medijski izvučenim na brisani prostor jake sumnje za krajnje nemoralno, pa valjda i protuzakonito bogaćenje na državni račun – besprizorno koristeći političku moć i utjecaj, braniteljski status i na krijesti tog vala „slučajno“ državno sljepilo kriminalnog nemara – zvučno se pozvao na „medijski linč, neistinite optužbe i posjed ‘određene dokumentacije’“. Poznato? Itekako. Kao i „politički obračun“, s nepodrezanom bradom. HDZ protiv HDZ-a? „Politički obračun“ s Ivom Sanaderom, s Nadanom Vidoševićem, s Branimirom Glavašem, s Ivicom Todorićem, sa Zdravkom Mamićem, s Miroslavom Kutlom, etc., etc… Sve „nedužnik“ do „nedužnika“, a denver plava ZNA SE opcija srca kamenoga da kamenije ne može biti.

Dragovoljac, bojnik, gramzljivac, župan…

Žinićev stranački šef i premijer Plenković – medijski zatečen u nebranom grožđu, kao svaki put kad mu radar cilja tamo gdje uistinu nema ničega – smjelo se vadi na tzv. presumpciju nedužnosti i tzv. institucije koje rade svoj posao. Na vlas je isto postupao u slučaju 90 posto svojih ministara u prvomu mandatu koji su pod pritiskom javnosti i očitog bildanja stranačke štete ipak na kraju morali odstupiti. A Ivo Žinić je – „gospodo, nisam kriv, lažno me sumnjiče“, tvrdi, ali novinaru 24sata ne želi odgovoriti na više puta opetovano isto pitanje: „Gospodine Žiniću, sramite li se zbog toga što ste učinili?“ – samo još jedan besprizorni na strmoj stazi, je li, HDZ-ovih palih anđela koji se besprizorno gegaju pod baldahinom „Nedužna sam žrtva političkog progona“. Lovro Kuščević, je li, Goran Marić, Nada Murganić, Tomislav Tolušić, Gabrijela Žalac, Damir Krstičević, Milan Kujundžić… I nije nikakva enigma – ta, „prokleti medijski denuncijanti!“ – zašto je Plenković, nevoljko, bio prisiljen na brzaka se odreći Ive Žinića kao šefa sisačko-moslavačkog HDZ-a i kandidata na izborima u svibnju za drugi mandat župana. Što će mu toliko kompromitiran čovjek?

„Evo prije svega reći ću da sam ja hrvatski dragovoljac, časnik hrvatske vojske, bojnik, koji je oslobađao ovaj kraj, ovu Glinu i došao ovdje, dakle na Banovinu“, kazao je Ivo Žinić u kraćem, ali primjerno dobrom intervjuu Denisu Mahmutoviću na portalu 24sata o spornom državnom stanu na Borovju u Zagrebu, državnoj kući u Glini i inim nekretninama koje koristi. „U niti jednu nekretninu, ne ovu koju vi govorite (u Ulici Bože i Nikole Bionde na Borovju, op. a.) nego i ovu kuću u kojoj sada živimo (obiteljsku u Glini, op. a.), a i u stanu, nisam ušao nelegalno. Dakle, sve ove nekretnine dobio sam na korištenje i uredno, dakle, za sve posjedujem određenu dokumentaciju i dakle nisu istine sve ovo što je izrečeno.“ Nije tu ništa sporno, drži Žinić, što besplatno živi u državnoj kući u Glini i drži državni stan u Zagrebu iz kojega ga Ministarstvo hrvatskih branitelja ne uspijeva iseliti, gdje je po izbijanju megaafere netko prelijepio prezime Žinić na portafonu u Borovju prezimenom Cestarić.

Župan se osjeća medijski linčovanim jer samo uživa to što je – jel’ tako!? – država dala na korištenje „hrvatskom dragovoljcu, časniku hrvatske vojske, bojniku, koji je oslobađao ovaj kraj, ovu Glinu i došao ovdje, dakle na Banovinu“, iako je prethodno ta ista država obnovila o trošku poreznih obveznika obiteljsko imanje Žinićevih u Marinbrodu i što mu je supruga naslijedila obiteljsku kuću u Glini. On pripada kasti građana tzv. prvog reda (političari, hrvatski branitelji i Rimokatolička crkva) koji uživaju natprosječnu državnu skrb – za razliku od tzv. malih/običnih ljudi iz tzv. drugog/trećeg/desetog reda, iako bez njih zapravo država ne postoji – i nakon abdikacije u stranačkoj hijerarhiji čeka ga unosna (to je praksa), stranački dizajnirana uhljebnička „hranarina“ na nekoj od novoizmišljenih pozicija u državnom sustavu. Plenković, opet neočekivano zatečen, je li, mulja i vadi se time da mu nije u opisu posla „provjeravati imovinu tisuća članova HDZ-a, za to postoje odgovarajuće institucije“.

Naravno da mu nije u opisu posla ni provjeravati korupcijske marifetluke u požeškom HDZ-u gdje gradonačelnik Darko Puljašić i zamjenik mu Mario Pilon namještaju milijunsku energetsku obnovu zgrada, pa je lakše raspustiti lokalni partijski ogranak i prepustiti uhvaćene s prstima u pekmezu pravosudnoj baki koja će im odrezati po zaslugama. Plenković je znao za Puljašićevo koruptivno šerifovanje na stranačku štetu već prije više od pola godine, ali ga je – unatoč i nekim prethodnim sudskim progonima za također kriminalna nedjela – stavio na izbornu listu i pripustio u tzv. Visoki dom kao „časnog HDZ-ovog zastupnika“. Sic transit. A sada nešto mulja kako ne može „o svakomu sve znati“ dok ga se ne izvijesti. Za požeško leglo korupcije je znao, pa…

Sada se opet pravi grbav u odnosu na Žarka Tušeka – čelnika zagorsko-krapinskog HDZ-a (prisiljen u četvrtak navečer podnijeti ostavku na tu poziciju), saborskog zastupnika i člana Predsjedništva HDZ-a, najvišeg stranačkog tijela – koji je netom počinio krimen pokušaja podmićivanja u ime svoje stranke nezavisnog vijećnika u Oroslavju Viktora Tušeka bude li na lokalnim/regionalnim izborima u svibinju pomogao HDZ-u srušiti SDP-ovu vlast u Krapinsko-zagorskoj županiji i župana Željka Kolara.

Tušek je nudio Šimuniću – pomogne li HDZ-ovu pobjedu na izborima – pomoć u tiskanju 25.000 predizbornih plakata, svu logistiku u kampanji, unosno mjesto pročelnika županijskog ureda po izboru, ravnatelja Parka prirode Medvednica, etc., a ovaj je potajno snimio razgovor i dao ga objaviti u medijima. Stvar je utuživa (bivši je SDP-ov gradonačelnik Vukovara Željko Sabo za isti krimen fasovao pola godine iza rešetaka i otpust iz stranke; kasnije je primljen natrag), ali i politički izrazito štetna za HDZ-ove interese ne samo u toj županiji gdje već godinama nije kadar čistiti cipele SDP-u i Željku Kolaru, nego i šire.

Plenković će – u općem izmotavanju i neuvjerljivosti na presici o neugodi „bitke za Hrvatsko zagorje“ – ipak biti prisiljen priznati novinarima: „To je bila gruba Tušekova politička pogreška koja se nije smjela dogoditi“. Da je samo Tušekova, i da je takvo što HDZ-ova praksa tek u premijerskim mandatima Andreja Plenkovića, a ne nekažnjeni raison d’être te politike, puna šaka brade: Bijedna bi Naša uistinu mogla biti obećana Švicarska. Ili barem neka druga zemlja Dembelija. Ovako… No, hoće li, a bio bi red, šef HDZ-a ipak prepustitii Tušeka Žinićevoj i Puljašićevoj sudbini? Ovisi o tomu što će „zločesti novinari“ još iskopati o tom liku i pustiti u javnost i hoće li Tušek – što najavljuje njegov odvjetnik, a on mu povlađuje – tužiti pravosuđu i tajnog snimatelja Šimunića i novinare koji su to objavili. Sic transit. Jer, duševne su boli – duševne boli, samo se sada u pofriškanom zakonu drukčije nazivaju. Nije šija, nego vrat!?

Stranka opasne prakse

Ima onaj vic o Zagorcu koji je iznenada osvojio neku veliku lovu na lutriji, pa ga suseljani pitaju u što kani uložiti toliki novac. „Zel si bum fiškala“, kaže, „i se vas v sele bum tužil!“ A Žarko Tušek jest Zagorac od glave do pete, iz Donje Šemnice nedaleko od Zaboka, pa… I sada, institucije već rade svoj posao: Viktora Šimunića su pozvali u Uskok i saslušali, a bit će zanimljivo pratiti daljnji razvoj događaja. Zna se tko polaže pravo na ovu trknutu državu, tko navodno drži pravosuđe za osjetljiv međunožni organ.

Ostaje, međutim, gorak dojam o tomu da je „stranka opasnih namjera“ (Ivica Račan u tzv. Visokom domu prije tridesetak godina) kako tzv. ljudi nahvao (dum Marin) vuku ovu zemlju u propast. Smiješe nam se u lice i – kradu, varaju, lažu… Drže „domoljubne“ ruke na srcu, ližu oltare i klanjaju se „pastirima“, govore nekim jezicima koje tzv. mali/obični ljudi ne razumiju. Licemjerje do neba. SDP-ov političar Arsen Bauk reći će da „HDZ funkcionira na održivim doktrinama ustašluka i lopovluka“, a njegov predsjednik Peđa Grbin zahtijeva žurno reagiranje pravosudnog sustava i primjenu na Tušeka istih paragrafa kojima je sankcioniran Željko Sabo. E sad, Sabo nije bio član HDZ-a, a SDP ne kontrolira tzv. treći stup vlasti koliko ZNA SE opcija, pa…

A nesretni Željko Sabo nije iz obitelji prepune svećenika, nije se tukao „do krvi“ i „prosvjedno“ pobjegao iz sjemeništa Nadbiskupske gimnazije na zagrebačkom Kaptolu, nije prekinuo studij prava, nije automobilom pregazio 11-godišnju djevojčicu na pješačkom prijelazu u Krapini pa smjesta zvao načelnika tamošnje policije umjesto broja 192 i nije nudio mito unosnim radnim mjestima do kojih se legalno dolazi – isključivo javnim natječajem. U praksi pak gotovo bez iznimke – političkom propusnicom kakvu je Tušek nudio Šimuniću. I koju nije izmislio on, već je samo posegnuo za bjanko obrascem kojih je prepun HDZ-ov arhiv još od Tuđmanovih olovnih vremena kupovanja i preprodaje ruku u političkim tzv. većinama i na koji je za naprasnog odlaska s državnog sljemena, navodno, Ivo Sanader podsjetio oktroiranu nasljednicu Kosor: „Zapamti, Jadranka, izbori se dobivaju trećinom novca na stolu i dvije trećine ispod stola“. Kad je Škoro ironizirao aferu Ive Žinić – „političkog mediokriteta, bezličnog djelatnika mnogih ministarstava i državnih agencija“ (Tomislav Klauški), koji je skrbio samo za vlastitu i korist svoje obitelji, ne za narod – bio je samaritanski blag prema HDZ-u opaskom da „u svakoj županiji ima barem četiri Ive Žinića“.

Da ih je samo „barem četiri“, ne bi takorekuć dnevno zgražala javnost sve nova i nova krimi-korupcijska nedjela HDZ-ovih lokalnih/regionalnih šerifa čiji im „neupitni braniteljski“, stranački i položajni statusi omogućuju protuzakonito/nemoralno drmati svojim sredinama jednako kao Andreju Plenkoviću državom u kojoj, je li, nema mjesta za kritiku vlasti i gdje su prihvatljivi samo građani gena trojice mudrih japanskih majmuna (Mizaru, Kikazaru i Iwazaru). Žinići, tušeki, puljašići, tomaševići (Alojz požeški), kuščevići, tolušići, žalčevke, marići, krstičevićii i iksti broj inih što ih struja medijskog istraživačkog interesa izvlači iz taložnih naslaga na politički kamufliranom dnu materijalne gramzljivosti i nemorala na dnevno svjetlo samo su „časne iznimke“ koje potvrđuju pravilo: stanje zdravlja Bijedne Naše takvo je da možda još dolazi u obzir stari, provjeren narodni lijek – ljutu travu na ljutu ranu. U protivnom, piši kući propalo je.

Ugledni odvjetnik Anto Nobilo, bivši državni tužitelj kojega su „nacionalno osviješteni“ u praskozorje tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene otjerali s radnog mjesta kao nepoćudnog u sklopu velike čistke pravosuđa i vrlo hitro zamijenili buljukom navodno nacionalno i polit-ideološki podobnih, tvrdi da u slučaju Tušek „ima materijala i za policiju i za DORH“, jer je hadezeovac pokušao „kupiti nezavisnog općinskog vjećnika Šimunića u zamjenu za podršku na lokalnim izborima, što je zabilježeno na audio snimci. Tajno snimanje sugovornika trebalo bi biti nevaljan dokaz. Ipak, imamo presedansku odluku Vrhovnog suda u slučaju Željka Sabe, gdje su rekli da kad je u pitanju javni interes, kad se radnjama ugrožava izborna volja birača, da se onda i nezakoniti dokaz može upotrijebiti u sudskom postupku. I Zakon o kaznenom postupku u izuzetnim slučajevima dopušta upotrebu nezakonitih dokaza. Smisao je cijelog razgovora da se izigra izborna volja birača, a partnera se privoljava određenim obećanjima. Hoće li biti kaznenog djela ili ne, ne znamo“.

„Što je više kleveta i laži…“

Hoće li biti Tušekove političke eutanazije u HDZ-u – oporba pak zahtijeva da ga se definitivno ukloni iz političkog života uopće – ovisit će također o Plenkovićevoj procjeni što će stranci uoči lokalnih/regionalnih izbora u svibnju polučiti manje štete u Krapinsko-zagorskoj županiji, ali i imageu HDZ-ove politike „vjerodostojno“ uopće: ostaviti Tušeka na, je li, visokim stranačkim pozicijama kao tzv. politički i moralni svjetionik Plenkovićeve politike „vjerodostojno“ ili ga brzinski maknuti u neku uhljebničku sjenu? U pravu je kolumnist Expressa.hr Klauški kad tvrdi da „u ovom trenutku postoje dva HDZ-a. Jedan je učahuren u Banskim dvorima, drugi je raspršen na terenu. Jedan njeguje pristojan imidž i stvara umivenu sliku, drugi promovira onu pravu, realnu sliku HDZ-a. Jedan je Plenkovićev HDZ, drugi je HDZ Ive Žinića i još desetaka lokalnih HDZ-ovih šerifa koji drmaju Hrvatskom“. I, paradoksalno za biračku svijest, što je u državi gore, što je tzv. malim/običnim ljudima život tegobniji i neizvjesniji, HDZ-u je bolje. Pokojni se Maršal valjda neće uvrijediti parafraziramo li onu iz tzv. socijalističkog mraka: „Što je više kleveta i laži, HDZ/Plenković nam je miliji i draži“. Sic transit.

CRO Demoskop za siječanj 2021. bilježi 28 posto potpore HDZ-u, SDP-u 19,6 posto; Andrej Plenković je s 44 posto pozitivnog dojma drugi po popularnosti političar u zemlji, iza Zorana Milanovića s 49 posto; čak 69,3 posto od blizu 1000 anketiranih građana smatra da država ide u pogrešnom smjeru. I tko je tu lud? Ako je stanje zdravlja Bijedne Naše takvo kakvo jest, pa se samo čini da nisu ovdašnji ljudi nedonoščad trojice mudrih japanskih majmuna. Budući da to ne bi priznali ni pred streljačkim strojem. Bit će da je bog uistinu najpravednije podijelio pamet: niko se ne žali da ga je zapalo – premalo.

The post Nedonoščad trojice mudrih japanskih majmuna appeared first on Tacno.net.

Foto: Goran Mehkek/CROPIX

Ako Hrvoje Zekanović ne može među 151 saborskim zastupnikom skupiti najmanje 30 potpisa za stavljanje na raspravu u tzv. Visokom domu zakona o zabrani pobačaja u Bijednoj Našoj – po uzoru na Poljsku – to je uvjerljiv dokaz više kako srednjovjekovna crkvena svijest nema kritičnu masu pobornika u ovom još nedemokratskom i moralno trknutom društvu. U to se mogao uvjeriti i kada je prethodno (2. veljače) na svom Twitter-profilu upriličio anketiranje građana o toj temi – tzv. zaštiti života od začeća, zabrani pobačaja – gdje mu je 85 posto ljudi odgovorilo: „Ne, ja sam za abortus“. To i jest odraz realnog stanja u društvu koje ne želi da Katolička crkva (ili koja god vjerska sljedba) u kompi s državnom vlašću, pa u digitalno doba tzv. globalnog sela (Marshall McLuhan), u poodmaklom već 21. stoljeću, diktira ženama kako se moraju odnositi prema vlastitom tijelu. Što smiju, a što ne smiju činiti

Marijan Vogrinec

„Moram priznati da sam razočaran koliko je malo onih koji se iako formalno deklarativno zalažu za zaštitu života, a ne žele ni prstom mrdnuti da se on zaštiti“, dao se u gromoglasnu kuknjavu na Facebooku rigidan saborski zastupnik Hrasta iz Šibenika Hrvoje Zekanović u povodu Međunarodnog dana života nakon što je shvatio koliko je „popušio“ iliti kucao na pogrešna tzv. hrvatska vrata u nakani da skupi najmanje 30 potpisa kolega/ica u tzv. Visokom domu koji će zahtijevati da uđe u saborsku proceduru prijedlog zakona o zaštiti života, odnosno o zabrani pobačaja. „Smatran da je najvažniji posao kršćanina u politici izboriti se za zaštitu života od njegovog početka, začeća! Smiješne izlike, kao na primjer da zakon nije dobar, a ne navodeći što ne valja, da je previše kratak, a istovremeno kritičari predlažu zakone od dvije rečenice. Izlika: ‘sad su nam važniji lokalni izbori pa nam nije pragmatično ulaziti u svjetonazorske teme’, pokazuje stvaran karakter svih nepotpisnika.“

Ako od 151 saborskog zastupnika ne može pridobiti najmanje 30 za (ne samo, dakako) svoju inicijativu za saborsku raspravu o zabrani pobačaja u Bijednoj Našoj – po uzoru na Poljsku, gdje masovnim javnim prosvjedima ključa milijunsko nezadovoljstvo građana s makar dva zrna soli u glavi koji se suprotstavljaju ekstremističkoj volji zadrtoga konzervativnog režima – itekako je uvjerljiv dokaz više kako srednjovjekovna crkvena svijest nema kritičnu masu pobornika u ovomu u mnogomu još nedemokratskom i moralno trknutom društvu. U to se Zekanović mogao uvjeriti i kada je prethodno (2. veljače, piše jedan portal koji dijeli radikalnija tzv. desničarska stajališta) na svom Twitter-profilu upriličio anketiranje građana o toj temi – tzv. zaštita života od začeća, zabrana pobačaja – gdje mu je 85 posto ljudi odgovorilo: „Ne, ja sam za abortus“. Što i jest odraz realnog stanja u društvu koje ne želi da Katolička crkva (ili koja god vjerska sljedba) u kompi s državnom vlašću, pa u digitalno doba tzv. globalnog sela (Marshall McLuhan), u poodmaklom već 21. stoljeću, diktira ženama (je li, već rođenjem „grješnim kćerima grješne Eve“, sic transit) kako se moraju odnositi prema vlastitom tijelu. Što smiju, a što ne smiju činiti. Glupost.

Promiskuitetna vlast

Zekanovićevu su unaprijed propalu inicijativu o uvođenja u Bijednoj Našoj zakonske zabrane pobačaja, očekivano, potpisali istomišljenici mu s političke margine, neki sa saborskim mandatima, ali općenito beznačajni političari većih očiju od želudca, tipa Marijana Pavličeka, Marka Milanovića-Listre, Željka Sačića i Hrvoja Zekanovića iz bloka tzv. suverenista, pa Zlatko Hasanbegović (Blok za Hrvatsku), Stephen „Stjepo“ Nikola Bartulica (Domovinski pokret), Zvonimir Troskot i Nikola Grmoja (Most nezavisnih lista) i tzv. nezavisni zastupnici Milan Vrkljan i Karolina Vidović-Krišto. Pala knjiga na dva slova, kazao bi mudar pûk, a nezaustavljivi Hrvoje Zekanović priseže tomu kako je „današnji dan (Međunarodni dan, op. a.) posvećen isticanju važnosti zaštite ljudskog života od začeća do prirodne smrti“ te, naravno, ne očekuje „da će netko iz lijevo-liberalnog bloka dati podršku ovakvom prijedlogu zakona“. Problem suvremenije zakonske regulative ženskog prava na slobodno odlučivanje o svom tijelu, o tomu hoće li se trudnica slobodnom voljom odlučiti na zakonit prekid trudnoće u medicinski kontroliranim uvjetima ili neće ostaje do daljnjega vrućim krumpirom za vladajuće koji svjesno krše odluku Ustavnog suda RH o rokovima u kojima su (bili) obavezni donijeti novu regulativu u zamjenu za još važeće (i sustavno izigravane liječničkim tzv. prigovorom savjesti) tzv. socijalističke paragrafe iz 1976. godine.

Promiskuitetna u tom smislu HDZ-ova vlast i premijer Andrej Plenković osobno izbjegavaju tu obavezu, boje se kao vrag tamjana ozakoniti to temeljno žensko, ali i ljudsko pravo o slobodnom raspolaganju vlastitim tijelom. I, dakako, obavezi zdravstvenog sustava da im – bez sufliranja, „savjetovanje“, osuđivanja ili odvraćanja na bilo koji drugi način (što se sve sada masovno i nekažnjeno čini) – omogući najsuvremenije uvjete za prekid trudnoće u sklopu javnog zdravstvenog sustava. Besplatno ili uz simboličnu participaciju budući da svi zdravstveni osiguranici na neki način participiraju u financiranju tog sustava. Denver plava ZNA SE opcija – po riječima njezina aktualnog vođe i premijera Plenkovića – pripada tzv. desnom centru, također se zalaže za zaštitu života od začeća do prirodne smrti, priznaje pravo ženama na prekid trudnoće po svojoj slobodnoj odluci, ali i pravo medicinskom osoblju na tzv. prigovor savjesti, pa je zbrka potpuna. HDZ bi odjednom sjedio na više stolaca, a to ne ide tako. Zbog izbornih probitaka i time uvlačenja dijelu konzervativnih birača među debelo meso, ne bi se zamjérali rigidnoj patrijarhalnoj svijesti, ali ni suvremenoj, sekularnoj demokraciji kojoj su više od ičega na duši ljudska prava i slobode, demokracija i humani pristup rješavanju problema u tom području, pa…

I ona je, je li, „mudrost“ praviti se grbavim, pa ne dirati u osinje gnijezdo zakonskog prava žena na prekid trudnoće svojom slobodnom voljom, na osnovi svojih intimnih razloga za koje ne smije biti briga ni Crkvu niti državu. Kamoli nekoga trećeg u društvenoj sredini. Bijedna Naša još nije na toj razini sekularne državne svijesti i uljuđene, civilizirane zemlje u suvremenoj međunarodnoj zajednici koja se oslanja na znanost i demokraciju u zakonskom/normativnom tretmanu ljudskih prava i sloboda, pa će još dugo kojekakvi zekanovići i „pastiri“ kojekakvih (prazno)vjerskih sljedbi vršljati javnim prostorom utjerujući „grješne Evine kćeri“ u obore patrijarhalne direktivne volje. Zaostale u rigidnim oazama običaja, prakse i ponašanja davno minulih stoljeća. Nije samo hrvatski paradoks to da kojekakve zadrte tzv. molitvene pro life zajednice mrmljaju očenaše i slikama unakaženih fetusa plaše trudne žene pred bolničkim ginekologijama, a tzv. prigovorom savjesti „obdareni“ ginekolozi odbijaju pobačajne zahvate u bolnicama eda bi ih tzv. dopusnicom nesavjesti obavljali privatno za petstotinjak eura, čak u istim bolnicama gdje primaju plaću. Sic transit. Pa čak o trošku javnog zdravstva i pod službenom/dokumentiranom izlikom, je li, o „komplikacijama zbog spontanog pobačaja“.

Što sve „savjesnim vjernicima“ u bijelim kutama ne pada na pamet, čovjek ne bi vjerovao. Država koja se gromoglasno kune sa svih političkih govornica i medijskim trbuhozborcima u zaštitu ljudskih života, ljudska prava i slobode, zazire to normativno ovjekovječiti zbog nekih tamo zekanovića, vjerskih „pastira“, izbornih špekulacija ili čega već? Je li bolje – to se dosada drastično događa u Poljskoj – da trudne žene troše silan novac na pobačaje u inozemstvu, gdje su legalni i medicinski sigurni, odnosno rizikuju svoje zdravlje/živote u ilegalnim i nemedicinskim uvjetima skrovitih pobačajnica po privatnim stanovima ili da država ima tu djelatnost legalnu u zdravstvenom sustavu? Dvojbe ne bi smjelo biti i nikakvi politički, vjerski, rodni ili koji već razlozi ne smiju biti preči od ljudskog zdravlja, prava i sloboda svih ljudi. Napose žena u mlađoj dobi čije su neželjene trudnoće nerijetko plod nedovoljnih znanja i obaviještenosti o zdravom spolnom životu.

Totalno je u Bijednoj Našoj zakazala preventiva u tom smislu, koja bi unaprijed riješila mnoge kasnije vrlo teške probleme po zdravlje i živote žena, ali i probleme cijelih obitelji i na koncu društva u cjelini zbog načina (ne)rješavanja pobačajnih situacija. Katolička crkva i dio političke konzervativne radikale uspjeli su u razdoblju HDZ-ove vlasti spriječiti ne samo uvođenje spolnog odgoja u škole nego i sustavno građansko obrazovanje djece i mladeži. Istodobno, na velika su vrata šleperima uvezena raspela u sve odgojnoobrazovne ustanove od jaslica i vrtića do fakulteta, vjeronauk je „obavezan“ izborni predmet s vjeroučiteljima ravnopravnima u zbornici i čak na mjestu školskog ravnatelja, vjerski sadržaji prožimaju sve nastavne predmete tako da su u javnom školstvu evolucija i Bog kao stvaratelj svijeta u legalnoj kontradikciji, etc. Zbunidba na entu, pa se nije čuditi što takva država ne odgaja i ne obrazuje svoj podmladak u zdravom sekularnom duhu, ne daje isključivu prednost znanosti/znanju nad vjerskim dogmama i politikantskim demagogijama, ne informira obiteljske uzdanice o zdravom spolnom životu i učinkovitoj participaciji u civiliziranoj i naprednoj međunarodnoj zajednici, gdje opstoje građanske inicijative i prava. Zekanovići su neki ljudi iz davno prošlih vremena lomača i progona vještica koja – ne ponovila se! – valja čim prije zaboraviti.

Taj naopaki patrijarhalni mentalitet zabrana i držanja žena kuharicama uz obiteljsko ognjište, strojevima za rađanje sinova i tu i tamo pokoje kćeri, obespravljenim glupačama što ih tu i tamo valja šamarčinom ili nogom u debelo meso prizvati „pameti“ još itekako caruje u glavama kojekakvih zekanovića i tzv. pro life hodača kojima je jedino stalo do opstanka zigota, ali ne i do bar jednakih izgleda/prava djeteta nakon što isklizne iz maternice i nastavi živjeti u zajednici. Taj mentalitet također je rodno mjesto raširenog seksualnog nasilja koje uzima maha u Bijednoj Našoj, jer se ženama „smije činiti svašta, a one imaju biti kuš“. Ni pravosuđe ih ne uzima ozbiljno – nasilnici uglavnom prolaze lišo, ostaju „mačo muškarci“ čak i notorni pedofili u svećeničkim haljinama – pa ostaju stigmatizirane („sama je to tražila, izazivala je“) ili uopće ne prijavljuju silovatelje i seksualne nasilnike iz obitelji, s radnog mjesta, iz kruga prijatelja i poznanika, etc.

Seksualna zlostavljanja

Osobito otkako je epidemija virusa SARS-CoV-2, je li, zaključala ljude u stanovima, zatvorila velik broj radnih mjesta, škola i fakulteta, kafića i inih mjesta socijalnih kontakata, seksualno nasilje je u porastu… I broj neželjenih trudnoća također, pa je skupina savjesnih/zabrinutih društvenih aktivista i tzv. običnih/malih ljudi ovih dana inicirala peticiju radi uvođenja seksualnog odgoja i obrazovanja u škole. Kažu, sve je više i prijava seksualnog nasilja, a beogradski slučaj vlasnika privatne glumačke škole koji je napastovao cijeli niz svojih polaznica zapalio je i druge zemlje bivše SFR Jugoslavije gdje se saznalo za višegodišnji seksualni teror moćnih pojedinaca u akademskoj zajednici, ali i inim ustanovama. To i protupobačajna agresija rigidne tzv. desnice, kojoj Crkva sve vrijeme drži ljestve, postala je tema dana u Bijednoj Našoj.

Foto: pixabay

„Svakim je danom sve više svjedočanstava o seksualnom zlostavljanju na radnom mjestu, na ulici, u školi, na faksu“, tvrdi portal Srednja.hr. „Nasilje ne bira ni mjesto ni vrijeme, a kao društvo o tome nismo dovoljno educirani. Misli to skupina nevladinih organizacija koja je ovih dana, potaknuta groznim iskustvima žrtava, pokrenula peticiju o uvođenju seksualnog obrazovanja u škole. Do sada su skupili 5134 potpisa. Peticijom traže uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u nastavu. Žele da to postane samostalni obvez i predmet za sve učenike jer je to ‘jedan od najvažnijih alata u prevenciji seksualnog uznemiravanja i nasilja. Za to, ističu u tekstu peticije, postoje jasni znanstveni dokazi, no djeca i učenici i dalje nemaju pristup kvalitetnoj edukaciji o toj temi.“ Peticiju je inicirao portal Reci.hr, a priključili su se akciji Platforma za reproduktivnu pravdu, Pravda za djevojčice, Jedna od nas, Spasi me, Građanska inicijativa STOP NASILJU Šibenik, organizacija civilnog društva CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Ženska soba – Centar za seksualna prava, RODA – Roditelji u akciji, PaRiter, Domine, Nepokorne – grupa za nenasilje i ženska prava, Zagreb Pride, SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava, Zaklada Solidarna, Dugine obitelji, U dobroj vjeri…

Cijeli jedan pokret se – pokrenuo. To potvrđuje spoznaju da je problem velik i kako ne trpi odgodu učinkovitog rješenja. Međutim, uspjeh cijele te akcije, jamačno, bit će više promidžbeni no praktično opipljiv. Politička/vladajuća denver plava ZNA SE opcija Bijedne Naše nije bila niti jest zrela riješiti problem na ponos i diku suvremene sekularne i pravno uljuđene Europe čija je formalna članica, pa će se i ova peticija nakon što medijski protutnji javnim prostorom naći u naftalinu sa svima sličnim u prošlih, recimo, dvadesetak godina. Proteći će uistinu još velike količine savske vode ispod zelenoga „Hendrixovog“ mosta dok se na vladajućem brdu Griču ne okupi hrabra, samosvjesna i znanjem obdarena momčad kojoj budućnost tzv. naroda i države neće biti vizija vlastitih stražnjica u toplim/preplaćenim foteljima i sljedećih čim više mandata. I kojima – kao većini vjernika, uostalom – „pastirska“ volja nije niti će biti najvažniji, nedajbože jedini obrazac ponašanja, odnosno ključnih životnih, političkih, društvenih, moralnie i inih odabira.

Većina katolkinja – kao uostalom i inovjerkinja, agnostkinja i ateistkinja – malo ili nimalo ne haje za vjerska ograničenja, dogme i zabrane kad ih iznenadi neželjena trudnoća. Odnosno kad se moraju pridržavati predbračnih seksualnih apstinencija nađu li se s partnerom u tzv. sedmom nebu, negdje na osami i u – pravoj prilici. Pa… Život nije vjerski oltar, nije molitvenik, nije Biblija, nije propovjedaonica fra Tetke ili politička govornica… Život je mnogo više, mnogo svetije i važnije, u njemu jednako vrijede dobro i zlo, dobra i loša osobna odluka jer za nju se plaća osobna cijena. Koja može biti viša ili niža, ali uvijek je osobna. S njom ni bog ni vrag nemaju ništa. Dužnost je države – vjera je privatna stvar i osobni izbor, ništa više ni manje – omogućiti mladim naraštajima vjerodostojnu, znanstveno utemeljenu izobrazbu u javnim školama, u svim, pa i najosjetljivijim, intimnim područjima važnim za kvalitetan život i rad u odrasloj dobi. Bez ikakvih špekulacija i obzira. Ako to ne čini, nije na razini svoje temeljne zadaće zbog koje postoji: osigurati si izgledan i dugoročno zdrav kontinuitet.

Po podatcima organizatora rečene peticije za uvođenje seksualnog obrazovanja u škole, više od 80 posto mladih i više od 70 posto njihovih roditelja žele znanstveno i pedagoški utemeljeno uvođenje seksualne izobrazbe kao obaveznog nastavnog predmeta u školama. U zadnjem nacionalnom istraživanju među mladima, takvu je edukaciju podržalo 84 posto ispitanika. Istaknuli su dva ključna razloga: stjecanje vjerodostojnih znanja o spolno prenosivim bolestima te prepoznavanje i zaštitu od seksualnog uznemiravanja/zlostavljanja. „Kvalitetna edukacija podrazumijeva, ističu, ‘pristup sustavnom i sveobuhvatnom seksualnom obrazovanju u školama, što podrazumijeva programe koji promiču informiranost, usvajanje pozitivnih stavova i vrijednosti, kod mladih razvijaju poštovanje socijalnih i seksualnioh odnosa i odgovorno ponašanje’. Dalje navode kako studije pokazuju brojne prednosti seksualnog obrazovanja, a neke od njih su ‘odgođen ulazak u seksualne odnose, smanjenje rizičnog ponašanja, povećana uporaba kontracepcije i pozitivan stav o brizi za seksualno i reproduktivno zdravlje’.

Zekanovići i „pastiri“

Trenutno se u školama provodi međupredmetna tema zdravlje, uvedena u sklopu parcijalne reforme Škole za život.“ Naravno da to nije dovoljno ni sustavno zamišljeno učinkovitim modelom izobrazbe. U praksi to znači da, pojašnjava Srednja.hr razloge inicijatora peticije, da informiranje i poučavanje đaka o tim temama znatno, je li, ovisi o entuzijazmu pojedinih nastavnika, a kako se radi o međupredmetnom gradivu, ovisi i o dobroj koordinaciji među nastavnicima unutar skupine angažirane na obradi te teme. Pa je učinak uglavnom po onoj o puno baba i kilavom djetetu. A to nije – to. „To ističu i organizatori peticije pa kažu kako u današnje vrijeme mladi često dobivaju netočne, nepotpune ili moralizirajuće informacije o seksualnosti“, piše rečeni portal. „Sve te informacije utječu na njihov razvoj pa stoga ovaj pristup, u kojem se seksualnost u školama podučava tek usput, smatrraju organizatori, ‘pridonosi ranjivosti i izloženosti mladih osoba iskorištavanju i ostalim štetnim posljedicama’.“

I tu ih onda dočakaju kojekakvi zekanovići u političkim, „pastirskim“ i svekolikim rigidno-srednjovjekovnim „svetim“ habitima inkvizicijskog progona svijesti i savjesti, vješaju im mlinsko kamenje o vratove ne bi li nedužni isplivali iz vodenih dubina, pale im „molitvene“ lomače pred bolničkim ginekologijama, ponižavaju ih i rugaju im se u državnom sustavu zaštite, odriču im slobodu govora o razlozima svoje odluke koja nije po kanonskoj mjeri, etc., etc. Nemoralno društvo propagira, je li, moralne norme, pedofili u svećeničkim haljinama gorljivo telale o,predbračnom seksualnom suzdržavanju i krajnje nakaradnom planiranju potomstva (vagina-kažiprst-čaša vode obnoć u hladnjaku, sic transit). Je li: kuš žrtve silovanja, rodoskvrnuća, napastovanja u školi, na radnomu mjestu, vrijeđanja u ginekološkoj ordinaciji, s oltara, političke govornice…!? Neće ići. Hrvoje Zekanović i njegovi već su više puta udarili čelom o zid svojim „pro life“ zabranama i progonima. I još će. Bijedna Naša, koliko je god demokratski i moralno daleko od Lijepe Naše, ipak nije Poljska.

Ni gotovo 100-postotno katolička Irska, u kojoj se Katolička crkva nedavno ispričala (sic transit – „ispričala“) zbog desetljetnih zvjerstava i ubojstava što su ih sadističke časne sestre i „pastiri“ činili u domovima za djecu, više nije što bi zekanovići željeli da RH jest. Ukinuta je zabrana pobačaja; ni seksualni odgoj više nije tabu. I do jučer rigidan, vjerski zatvoren srednjovjekovni svijet na Starom kontinentu s mijenja, ide naprijed, pa zašto bi Bijedna Naša trebala dopustiti proklizavanje u duboku, tamnu, inkvizicijsku prošlost. Nema ni smisla niti logike.

The post Bijedna Naša na ispitu iz seksualnog odgoja appeared first on Tacno.net.

Kada poznati glumac iz Bjelovara ponosno spomene u HTV-ovoj emisiji „Volim Hrvatsku“ da je bjelovarski „Partizan bio rukometni prvak Europe“ (dakako, za tzv. komunističkog mraka, sic transit), voditelj Mirko Fodor kao iz topa potvrđuje: „Da, Bjelovar je bio rukometni prvak Europe!“ Kakav Partizan? Bjelovar! Javni prostor Bijedne Naše eksplodirao je pak smijehom i porugama HRT-u i njegovu šibenskom dopisniku Ediju Škovrlju zbog sramotne poruke u reportaži o 17-godišnjoj Srpkinji, primjernoj srednjoškolki iz kao od kuge opustjelog sela u blizini Obrovca, koja se s roditeljima preselila iz Srbije (Kruševac) u Hrvatsku te „u samo tri godine uspjela naučiti hrvatski jezik tako dobro da ide na natjecanja iz tog predmeta. Ljudi nisu mogli vjerovati“. A zdrav razum, je li, ne može vjerovati da jedan novinar – makar i lokalni, pa mu se profesionalizam i politička odgovornost mogu blaže vrednovati – uopće može takvo što snimiti, a HRT-ovi urednici objaviti na „hrvatskoj dalekovidnici“. Škovrlji i škovrljanja u HRT-ovim formatima nisu slučajnost. Ne samo kad je o jeziku riječ. Zašto? Glupo pitanje za režimski medij

Marijan Vogrinec

Nikad nije bilo upitno to da je Hrvatska radiotelevizija (HRT) oduvijek režimski medij – trenutno HDZ-ova tzv. javna kuća – kojemu vladajući instaliraju glavnog ravnatelja, ključne urednike i novinare za najvažnije političke i srodne sektore. Čine to da bi bez opasnosti od nekakve uređivačke „samovolje“ bila svedena na koral: veži konja gdje ti aga kaže. I onda je medijskoj tzv. javnoj kući, koju trenutno vode ljudi s margine žurnalističke profesije (Renato Kunić, Bruno Kovačević, Katarina Periša-Čakarun, etc.) i bivši operativci u tehničko-tehnološkoj produkciji (Kazimir Bačić je pak glavni ravnatelj HRT-a), a voditeljske/novinarske/komentatorske su „zvijezde“ Damir Smrtić, Marta Šimić-Mrzlečki, Petar Vlahov, Mislav Togonal, Branimir Farkaš i slični, profesionalna zadaća kompromitirana, svedena na nekritičko recikliranje i reklamiranje tzv. državne politike. Onoga što, je li, premijer Andrej Plenković sa svojim trbuhozborcima u vladi i stranci (mahom anonimci pokupljeni s ko’ca i konopca, za koje šira javnost nikad čula nije), oktroira kao pozitivan skôr „uspješne vlade premijera Andreja Plenkovića, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“.

A tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena stromoglavi nizbrdo i nedajbože da će to trenutne „perjanice“ medijske tzv. javne kuće problematizirati u nekom prilogu, makar samo uzgred spomuti u nekom od mlakih pitanja gostu iz vladajućeg HDZ-ovog tzv. mainstreama. Čak se ni slučajno neće spotaknuti o negativnu činjenicu o stanju zdravlja Bijedne Naše (69,3 posto građana što ih je u siječnju 2021. anketirala rejtinška agencija Promocija plus drži da vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru te premijera i šefa HDZ-a Plenkovića smatra najnegativnijom političkom osobom), jer bi to smjesta rezultiralo lošim ishodom po status i plaću zaigranog junaka novinarskog pera. Ili da se, nedajbože, češće pozivaju u goste na Hrvatskomu radiju i važnijim tzv. političkim HTV-ovim formatima (naj)žešći oponenti premijeru i HDZ-u. Osim u tematskim emisijama s više gostiju, ali se strogo pazi – npr. u HTV-ovom „Otvorenom“, koje najčešće vode ustrašeni mlakonja Smrtić, iritantno agresivni Togonal i neobjašnjivo predplačljiva Zrinka Grancarić – da oporbeni gosti budu u manjini u odnosu na provladine, da im sjede nasuprot i da nemaju zadnju riječ. Pitanja gledatelja na zaslonu u studiju, naručena ili ne, vrag će znati, stvar su uredničke selekcije u koju javnost nema uvid i svaki put akcentiraju unaprijed znanu poruku.

Vladajući muljaju, sjede na više stolaca

Takva državna/režimska medijska tzv. javna kuća – nevrijedna cca 1,4 milijarde kuna javnog „harača“, obavezne pretplate 80 kuna mjesečno po televizoru/kućanstvu – najmanje iz dva razloga nema smisla. Prvo, nije objektivna po odabiru i interpretaciji sadržaja jer ovisi o političkoj volji vladajućih te, drugo, nije profesionalan servis koji zadovoljava potrebe svih građana podjednako. A trebala bi i to bez obzira na njihovu (ne)privrženost vlasti, polit-ideološko uvjerenje, etničku, rodnu, vjersku i svaku drugu pripadnost. Nisu svi slušatelji/gledatelji – pod prijetnjom ovrhe, deložacije ili čak zatvora prisiljeni plaćati 80 kuna mjesečne pretplate HRT-u, slušali ga, gledali ili ne, tko pita – fanovi HDZ-a, nisu svi Hrvati, katolici, čak ni vjernici, ne misle svi loše o Maršalu, komunizmu, partizanima, Titovoj Jugi, ne smatraju Srbe četnicima niti ustaše hrvatskim junacima. Iz HRT-ove se uređivačke politike, ako su povijesno i polit-ideološki osjetljivije teme posrijedi, najčešće ne vidi razlika/distanca od krivotvorina u korist znanstveno dokazanih činjenica i istine.

Zato što vladajući muljaju u tom smislu, ne žele se jasno opredijeliti, žele sjediti na više stolaca istodobno i dopuštaju tzv. ljudima nahvao (dum Marin) kontaminirati javni prostor lažima, krivotvorinama i objedama te (ne)svjesno uništavati budućnost mladim naraštajima time što im se u školama, u Crkvi, u medijima i s politikantskih govornica svjesno laže o njihovim korijenima u odnosu na različite u istoj životnoj sredini. U odnosu na bližu i daljnju prošlost naroda na Balkanu, na slavenstvo i zajedničku jezičnu potku kulture i rasnog identiteta, na zapadnoeuropsku „obitelj kojoj Hrvati oduvijek pripadaju“, na sekularnost i demokraciju ili na svetinju ljudskih prava i sloboda, HRT nedopustivo vozi slalom u tom osjetljivom području prepunom hupsera i nerijetko ide uz dlaku istini, pa će u „TV kalendaru“ spremno preskočiti povijesne činjenice po kojima su Titovi partizani 1941.-1945. krvlju izborili hrvatsku državnost na osnovi koje je 1990-ih godina međunarodnoj zajednici bilo moguće priznati RH.

Ali zato u totalno negledljivim, srcedrapateljno patetičnim i na svaki način vrlo pristranim „Veteranima mira“ urednice/voditeljice Marije Miličević, neće izostati stoput opetovana poruka o tome da su „hrvatski branitelji u Domovinskom ratu svojom žrtvom na oltar Domovine izborili slobodu koju danas uživamo“. A jedan od najkomičnijih ministara u Plenkovićevoj vladi, onaj vanjskopolitičkih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman, sic transit – bubnut će nedavno kako je „HDZ pobijedio u Domovinskom ratu“. Ha-ha-ha… HDZ!? Tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman svojedobno je znao više puta samodopadno uskliknuti kako je „pobijedio u Domovinskom ratu“, a sve se to – aranžirano apologetskim celofanom – dalo čuti i vidjeti u HRT-ovim audio/video formatima. Bez slova upitnosti. Da nije bilo masovnog oružanog i materijalnog otpora svekolikih žitelja tada još državno nepriznate Hrvatske i kalkulantski spuštenih očnih kapaka moćnih u Europi i svijetu, Domovinskog rata ne bi ni bilo budući da Tuđman, desna mu ruka iz (pro)ustaške emigracije Gojko Šušak i buljuk istomišljeničkih „hrvatskih idealista“ nisu ni kanili uzeti puške u ruke. Druge su i tuđu djecu unaprijed predodredili za – topovsko meso.

Da nije bilo hrvatske državnosti partizanski/komunistički izborene 1941.-1945. pod Titovim vodstvom i očuvane u svim jugoslavenskim ustvima do 1990. godine (izrijekom zapisano u Izvorišnim osnovama Ustava RH), svijet ne bi imao opravdanja/razloga 1990-ih godina priznati samostalnu hrvatsku državu ni osamostaljenje bivše jugoslavenske federalne jedinice sa svim legitimnim državnim obilježjima, definiranim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a u Drugom svjetskom ratu. Na toj su se osnovici mogli okupiti i hrvatski branitelji – nasuprot HSP-ovoj paravojsci HOS-u (na ustaškoj tradiciji; „Za dom spremni“) koju je kasnije Tuđman špekulantski uključio u „svoju“ Hrvatsku vojsku da mu ne bi bila politički problem – te uspješno završiti posao na ruševinama raspadnute SFR Jugoslavije. Ta se epizoda najnovije hrvatske povijesti, naravno, drukčije interpretira u službenoj politici i publicistici, u školskom sustavu, režimskim medijima, pa slijedom toga i na HRT-u.

Ako smo već Hrvati…

Kada poznati glumac iz Bjelovara ponosno spomene u HTV-ovoj emisiji „Volim Hrvatsku“ da je bjelovarski „Partizan bio rukometni prvak Europe“ (dakako, za tzv. komunističkog mraka, sic transit), voditelj Mirko Fodor kao iz topa potvrđuje: „Da, Bjelovar je bio rukometni prvak Europe!“ Kakav Partizan? Bjelovar! Sic transit. Nije to bio prvi Fodorov animozitet prema svemu „nehrvatskomu“, pa će taj geograf po izobrazbi, lingvistički „blistati“ i sa zapozorjem (engl. backstage) umjesto sobe iza pozornice, sobe za glumce i inim kroatocentričnostima. Ako smo već Hrvati, a ne Srbi ili Englezi, zašto se praviti Englezima na HRT-u i sasvim se ne prikloniti „Hrvatima s dna nacionalne kace“ u časopisu „Jezik“, koji su s 5000 kuna nagradili izmišljatoricu zapozorja, a drugu nagradu podarili hrvatskom veleposlaniku u Izraelu Dragi Štambuku za novohrvatski oznak (umjesto riječi brend/brendiranje) te profesorici hrvatskog jezika Carmen Lešina iz Splita za bilješkinju umjesto javne bilježnice? HRT je dušu dao za promidžbu, ne propagandu, svehrvatstva jučer, danas i sutra samo što se još nitko nije usudio glasno tu krivotvornu i jadnu praksu imenovati – „Hrvati svi i svuda“ – „genijalnom“ parafrazom one Vuka S. Karadžića: „Srbi svi i svuda“.

Kad je riječ o hrvatskim Srbima na HRT-u (Domovinskim ratom smanjeni na manje od polovice nekadašnjeg broja i dalje su najbrojnija etnička manjina u Bijednoj Našoj), tretman im je otprilike kao i predsjednika RH Zorana Milanovića (bivši šef SDP-a, premijer i navodno Plenkovićev „krvni neprijatelj“) koji je u prvogodišnjem mandatu samo jedanput pozvan dati intervju HDZ-ovoj tzv. javnoj kući HRT-u i jednom – u jeku svađe s premijerom Plenkovićem – odgovarati isluženom novinaru i polit-ideološkom gastarbajteru na HRT-u Romanu Bolkoviću na naručena/provokativna pitanja u emisiji „1 na 1“, ista ona koja mu je u medijskom šaketanju problematizirao sâm premijer. Politički lider hrvatskih Srba i saborski zastupnik Milorad Pupovac – iako i Plenkovićev koalicijski partner – zanimljiv je HRT-ovim urednicima samo glede i u svezi uzimanja i komentiranja škakljivih izjava o hrvatsko-srpskim odnosima, nekim događajima iz Domovinskog rata gdje se traži srpska mea culpa, mea maxima culpa (što Pupovac neće izustiti ni na samrti) i javnog/izričitog kriminaliziranja politike službenog Beograda te predsjednika Aleksandra Vučića prema Hrvatima, prošlom ratu i RH. To da su etničke manjine bogatstvo višenacionalne zajednice, fraza je bez pokrića u realnoj društvenoj zbílji te je HRT-ova uređivačka politika glede i u svezi toga, figa u džepu. Da se „Turci“ civilizirane Unije ne dosjete?

Neki dan, recimo, ponovno je pukla bruka – zapravo se nije ni stišala, tek je malo gurnuta u sjenu zbog lošeg stanja nakon potresa u Baniji i frke u vezi s epidemijom virusa SARS-CoV-2 – zbog sramotne poruke HTV-ove reportaže šibenskog dopisnika Edija Škovrlja o srpskoj djevojci Tei Lončar (17), primjernoj srednjoškolki iz kao od kuge opustjelog sela u blizini Obrovca, koja se prije nekoliko godina s roditeljima preselila iz Kruševca u Srbiji u Hrvatsku. Tu cijela obitelj živi od jedva 3000 kuna na mjesec, a ona je „u samo tri godine uspjela naučiti hrvatski jezik tako dobro da ide na natjecanja iz tog predmeta“. Škovrlj se snebiva od čuda: „Ljudi nisu mogli vjerovati“. Naravno da su se društvene mreže zapalile ismijavanjem i HRT-a i Edija Škovrlja zbog notornih budalaština o „učenju hrvatskog jezika za samo tri godine“. Napasnim izvlačenjem maloljetne srpske djevojke – ni krive niti dužne – na vjetrometinu jezičnog nacionalizma i šovinizma, koji već tri desetljeća nekažnjeno, maloumno i politički pogubno kontaminira javni prostor Bijedne Naše, novinar Škovrlj je postupio ne-pametno izvrgnuvši 17-godišnjakinju neugodama svake vrste, čemu su ne-pametno kumovali neprofesionalni urednici HTV-a jer su dopustili slaboumno pametovanje – o jeziku.

I to medij čiji novinari ne vladaju korektno ni osnovnim alatom profesije: hrvatskim jezikom – „vrši se obnova“, „no međutim“, „slavili su s 3-1 protiv“ npr. Dinama, „nastavno na“, „vezano za“, „vrše se radovi na rekonstrukciji“, ne razlikuju „potrebno“ i „potrebito“, „pete veljače“, brkaju naglaske, etc. – pa bi, čast iznimkama, morali odreda na jezičnu izobrazbu već u prvi razred pučke škole. Dnevno se sramote neznanjem i tu sramotu unose ljudima u dnevne boravke, glumataju i smiješe se u tv-oko nesvjesni vlastitog, intelektualnog i profesionalnog jada. Nije dovoljno kimati glavom šefu i polit-ideološki pravovjerno provocirati oponente vladajućima i misliti da si zvijezda medijskog prostora, jer i prosječan slušatelj/gledatelj učas znâ koliko netko jest ili nije od imena i povjerenja. Sama pripadnost ovom ili onom mediju – osobito onom što slovi za režimsko i nesamostalno, čije su „vlastito“ stajalište i poruku prethodno već izrekli moćni u Banskim dvorima i prekoputnoj tzv. stabilnoj saborskoj većini – uopće nije validan kriterij za nečiju javnu vjerodostojnost. Baš nasuprot. A nije da HRT nema urednike i novinare od formata i profesionalnog povjerenja (Maja Sever, Danko Družijanić, protjerani Hrvoje Zovko dobio je sudski spor protiv HRT-a, Sanja Mikleušević-Pavić, Dean Šoša, Dragan Nikolić, Jasmina Popović, Gordan Žvanović, Sanja Gvozdanović i mnogi drugi), ali nisu u fokusu tih što ih je vladajuća ZNA SE politika, nakon silaska s vlasti SDP-ove koalicije, instalirala da odlučuju na HRT-u o tome što obveznici pretplatničkog „harača“ smiju slušati/gledati na radijskim/televizijskim kanalima nacionalne medijske tzv. javne kuće. Sic transit.

Podobnici naprijed, profesionalci stoj

I kakvog bi imalo smisla u upravljačkim uvjetima „uspješne vlade premijera Plenkovića, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“ dopustiti da Maja Sever intervjuira „uspješnog“ Andreja Plenkovića, a ne aktualna „zvijezda nad zvijezdama“ političkog HRT-novinarstva Damir Smrtić, znân na Prisavlju kao Memla (akronim za međimurskog mlakonju budući da je doveden iz lokalnog dopisništva u Čakovcu). Ova „prgava“ Sever bi ga rešetala i tamo gdje ga najviše boli, potpitanjima mu cijedila mast kad bi po običaju izbjegavao konkretan odgovor, a Smrtić postavi naručeno pitanje – kao HDZ-ovi zastupnici u tzv. Visokom domu za Aktualnog sata – i snishodljivo, šutke pušta Plenkovića (može i šefa Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, ili „viteza jeruzalemskog” Željka Reinera) govoriti koliko želi i što želi. Nema potpitanja. Nedajbože neke provokacije ili nespretnosti koju bi važan sugovornik mogao pojmiti kao provokaciju. Ta vrst smrtićarske neprofesionalnosti na visokoj je cijeni na HRT-u Kazimira Bačića, Renata Kunića (bivšeg novinara Zagrebačke panorame, gradske rubrike na HTV-u) i Brune Kovačevića, osrednjeg bivšeg sportskog novinara specijaliziranog (službeno i privatno) za Gipsa i cijelu skijašku obitelj Kostelića.

I nije se onda čuditi kardinalnoj neprofesionalnosti, javnoj blamaži i šteti počinjenoj maloljetnoj srpskoj djevojci Tei Lončar iz okolice Obrovca koju su sinergijski počinili urednici i HRT-ov dopisnik iz Šibenika Edi Škovrlj skandaloznom reportažom o „vrhunski naučenom hrvatskom jeziku u samo tri godine“ (sic transit). Ljudi, gdje vam je bila pamet!? Slobodna je Dalmacija upravo prenijela da su bezobrazno povrijeđena djevojka Tea i neodgovorni novinar Edi Škovrlj komentirali BBC Newsu na srpskom jeziku recepciju događaja koji su uslijedili objavljivanjem reportaže na HTV-u, njezinim prenošenjem i ismijavanjem po medijima i društvenim mrežama što se nikako nije smjelo dogoditi. Da je bilo profesionalnosti i pameti medijske tzv. javne kuće koja je morala odbiti Škovrljev nedoličan škovrljizam i novinarevih senzora za temu koja – obrađena kako je to on učinio – nije tema koju bi trebalo objaviti u zrelom demokratskom društvu koje ima osjećaj i znanje o osjetljivim, krhkim hrvatsko-srpskim odnosima koji su ionako na kušnji, izloženi proustaškim provokacijama već puna tri desetljeća.

„Posljednja dva dana mi je bilo teško jer sam predmet ismijavanja u svim mogućim medijima zbog priloga na HRT-u“, kazala je Tea Lončar BBC Newsu. „Ne želim nikoga uvrijediti ili uvrediti, samo želim reći drugu stranu priče koju ljudi možda nisu ni vidjeli i nisu me shvatili na pravi način.“ Naravno da 17-godišnja odlična učenica – kojoj bi u izrazilo lošim životnim uvjetima u izolaciji zabitnoga sela država morala pomoći, ali to ne čini (ta Srpkinja je doseljena iz Srbije, što u Bijednoj Našoj baš nije preporuka za državnu skrb darovitoj učenici!?) – nije zaslužila ismijavanje, ali ga je zaslužio kvazinovinar Edi Škovrlj kao i nadređeni mu urednici HRT-a. Zaslužili su i „pakrački dekret“ sa svojih radnih mjesta pred gledateljima. Treba biti Edi Škovrtlj da bi se čudili tome kako je doseljena mlada Srpkinja „u samo tri godine uspjela naučiti hrvatski tako dobro da ide na natjecanja iz tog predmeta. Ljudi nisu mogli vjerovati“. Koji ljudi? Škovrlj i urednici u medijskoj tzv. javnoj kući HRT-u? Razumni i nacionalistički/šovinistički neostrašćeni, pak, ljudi ne bi se time bavili, Škovrlj i HRT jesu.

„Nije bila namjera ono što su raspisali portali, reći kako ne postoji razlika između dva jezika (hrvatskog i srpskog, sic transit, op. a.) i kako je to vrlo banalno i vrlo lako savladivo“, posipao se Škovrlj pepelom BBC Newsu. „Naravno, ovaj govorni dio je dosta razumljiv, međutim, onaj suštinski, pravopisni, gramatički, složit ćete se, nije tako banalan kako se mnogima čini. Vi ovdje morate imati kontekst, a kontekst je djevojčica od 17 godina. Lako je nama koji smo živjeli u Jugoslaviji govoriti o hrvatskom i srpskom jeziku i razumjeti dosta dobro oba. Vi danas u Hrvatskoj ne možete pronaći niti jednog srednjoškolca koji će znati točno kazati što znače neke srpske riječi tipa merdevine, testera ili bure.“ Ovakav jezični analfabetizam ne bi progutao pas s maslom budući da Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci u suštini govore istim slavenskim jezikom i nitko pri zdravoj pameti, ma koliko lingvistički neobrazovan, neće reći da su govor i razumijevanje toga govora banalniji, manje važni ili nevažni u odnosu na pravopis, a gramatika je u biti – ista.

Kvarna nacionalistička/šovinistička politika etničkih razdora i nasilnih separacija među bratskim/srodnim/kompatibilnim, u mnogo čemu i istim slavenskim plemenima/narodima koji žive jedni uz druge i povijesno se prožimaju, kulturno, u velikim nevoljama, rodbinski i slično, osobito je pogubno djelovala (i još djeluje!) na području jezika i jezične kulture. Želi se oktroirati notorna laž, znanstvena neistina da su Hrvati suštinski i na svaki drugi način sasvim različita populacija od Srba, Crnogoraca, ljudi iz BiH, da imaju svoj poseban jezik, rječnik, gramatiku, pravopis, valjda i drukčiju krv (nisu Slaveni, već iranskog podrijetla, arijevci, stariji od 25.000 godina po „haplo-paplo“ teoriji skupine „istraživača“ Dragana Primorca), pa ne trebaju imati baš ništa s govornicima u SFR Jugoslaviji službenoga hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika, odnosno hrvatskog ili srpskog, srpskog ili hrvatskog. Osobito Hrvati ne smiju imati ništa sa Srbima, jer ih međusobno „ne povezuje ama baš ništa“ i zato je ciljano najjači nacionalistički/šovinistički udar na jezik. Na žalost lingvo-političkih agresivaca, nemaju šanse uspjeti.

„Živim ovako izolirano…“

Hrvat iz, recimo Slavonije, štokavac/ikavac bez problema će komunicirati sa Srbinom iz npr. Šumadije, ekavcem, ali se gotovo neće razumjeti ili se uopće neće razumjeti s Hrvatom koji govori bednjanskim ili kojim drugim lokalnim govorom Hrvatskog zagorja, s Hrvatom na Ćićariji ili bodulom izvorne čakavštine nekog od sjevernodalmatinskih otoka. Lokalne govorne, dijalektalne i jezične razlike među različitim hrvatskim krajevima – ako se ljudi ne služe standardnom štokavicom – znatno su veće i komunikativno teže no lingvističke razlike između Hrvata, Srba, Crnogoraca i žitelja BiH. A turcizmi, češće u uporabi u Srbiji – što ih Škovrlj neznalački smatra srpskima i na tome gradi notorno blesave zaključke o jezičnim kurzschlussima među dvama narodima – itekako se mogu naći u većini hrvatskih krajeva (Slavonija, Banija, Kordun, Lika) više u ruralnim nego urbanim područjima, ali… Ljude se ne da prepraviti po trenutnim polit-ideološkim, kvazinacionalnim i inim obrascima na koje se svaki put – prepuna je povijest tih primjera, osobito od doba Ilirskog/Narodnog preporoda u 19. stoljeću – neki jezikoslovac zalijepi kao muha na izmet. Samo ostavljaju smrdljiv trag i šire zarazu.

„Živim ovako izolirano (do kilometrima udaljene škole vodi poderotinama unakažena zabačena cesta, op. a.)“, kazala je Tea Lončar BBC Newsu. „Loš put imamo, nema ni vode. Ali opet, snalazimo se i živimo normalno. Ja ću uvijek voljeti Srbiju i Kruševac, kao rodni grad i mjesto gdje sam provela djetinjstvo, a Hrvatsku volim i poštujem kao zemlju u kojoj živim. Jako mi je drago i ponosna sam što vučem korijene iz ovako dvije lijepe zemlje. Mislim da nema ništa loše u tome. I da tu nema mjesta nikakvom nacionalizmu, jer smo svi ljudi.“ Ne bi smjelo biti, naravno, ali ga itekako ima i on truje normalan život budući da svi – nismo ljudi. Najmanje oni koji su zalutali u medije, pa se urbi et orbi senzacionalistički čude kako je, eto, 17 godišnja djevojka Tea Lončar „u samo tri godine uspjela naučiti hrvatski tako dobro da ide na natjecanja iz tog predmeta. Ljudi nisu mogli vjerovati“. Međutim, zdrav razum ne može vjerovati da su takvi medijski produkti (profesionalno?) uopće mogući na „dalekovidnici“ u zemlji koja čak ima Ustavni zakon o zaštiti i pravima nacionalnih manjina i političke predstavnike manjinskih Srba u koalicijskoj vlasti. Čak i svog potpredsjednika vlade (Boris Milošević) za društvene djelatnosti i ljudska prava, na neki način odgovornog i za profesionalno, zakonito i društveni korisno djelovanje HRT-a.

The post „Mi, Hrvati!“ – po HRT-ovu nacional-neprofesionalnom obrascu appeared first on Tacno.net.

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSELL

Tragična je činjenica da prekoredno procijepljeni, ti koji su im omogućili i drugu dozu imunizacije uskraćene potrebitijima i vladinim planom prije prekorednih te liječnici – istina, manji dio nesavjesnih – koji su prekršili dogovorena pravila uopće nisu svjesni težine/neprihvatljivosti svojih postupaka ili se samo prave grbavima. Gdje je obraz ljudima koji se kite plavim bedžem „Misli na druge. Cijepi se“, a onda se besramno guraju u prvi red, nedostatno cjepivo otimaju potrebitijima!? Misle na sebe i svoje, ne na druge. U SAD-u se takva prekorednost kažnjava s milijun dolara, pa tko voli – nek’ izvoli. Ni u nekim drugim, pravno uljuđenijim državama, takvo što ne prolazi lišo. U Bijednoj Našoj bi se takvo što dalo kazniti sa šest mjeseci do osam godina zatvora, ali u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj se to ipak neće dogoditi. HDZ-ove vrane ne kopaju oči jedne drugima

Marijan Vogrinec

„Ne samo da su se cijepili preko reda, oni i žive preko reda“, zapisao je bivši vjesnikovac, sportski novinar Andrija Kačić-Karlin na svom FB zidu i podijelio s prijateljima notornu istinu o tomu kako trenutno pozicionirani na utjecajnim mjestima, politički, poslovno ili na koji već način moćni u Bijednoj Našoj nemoralno i protuzakonito ostvaruju društvene benefite za sebe i svoje najbliže. Pa i šire, stranačke drugove, prijatelje i poznanike od kojih sutra očekuju uzvratnu korist. Nekada se to nazivalo tzv. VIP-om (veza i poznanstvo), a danas klijentelizmom, trgovanjem utjecajem, pa i nepotizmom. Ista meta isto rastojanje? Itekako. Gotovo da više nema čovjeka – izvan moralno promiskuitetnog kruga HDZ-ovih epidemiologa i političara – koji imaju lijepu riječ ili razumijevanje za to što su se preko reda cijepili protiv bolesti SARS-CoV-2 majka Alemke Markotić, istaknute članice Nacionalnog stožera i ravnateljice Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu, rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras sa suprugom, ravnatelj parazitske Hrvatske gospodarske komore (HGK) Luka Burilović, dopredsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Zoran Gobac (tzv. gazda hrvatskog rukometa, sic transit) i vjerojatno dio lokalnih/regionalnih šerifa/utjecajnika s članovima obitelji koji još nisu zahvaćeni investigativnim medijskim reflektorima.

I gotovo više nema jednoga jedinog tzv. malog/običnog čovjeka kojega nisu sablaznila totalno nevjerodostojna, neargumentirana ičim razumnim i čak politički degutantna „objašnjenja“ stožeraškog tzv. mainstreama na presici o tomu kako je prekoredno cijepljenje zapravo bio prihvatljiv čin da se „ne bi bacilo višak cjepiva“ koji ostaje u bočicama s propisnih pet doza. A cjepivo se, je li, mora iskoristiti u svega par sati, jer kasnije više ne vrijedi. Mora se baciti. I sada, da dragocjena vakcina, skupo plaćena, ne bi propala, na brzaka su „savjesni“ procjepitelji kakvi već jesu odmah tretirali baš majku Alemke Markotić, bračni par Boras, Luku Burilovića, Zorana Gopca… koji su se, eto, slučajno našli u hodniku. Političkoj oporbi su vladajući lakomisleno gurnuli u trajni posjed upravo haubice naciljane prema sebi budući da je gro prozvanih aktera javnog skandala ili aktivno u HDZ-ovom članstvu ili su njihovi istomišljenici/simpatizeri (npr. Alemka Markotić, etc.). Ako i jest ostalo „viška cjepiva“, a nije i ne može ostati u inače kardinalnoj oskudici, jer je Bijedna Naša zadnja rupa na svirali ne samo Bruxellesu već i šire – za razliku od npr. Mađarske Viktora Orbána koji procjepljuje sunarodnjake i ruskim Sputnikom V, ne obazirući se na EU-ova odobrenja – nije li liječnicima bio bliži od povlaštenika netko od još neprocijepljenih kolega/ica u istoj ustanovi ili prvi prolaznik pokraj nje koji udovoljava propisanim kriterijima prednosti u vladinom planu!?

„Generalova baba“ važnija od naroda

Naravno da jest, ali demokratski, pravno i moralno zakorovljenoj Bijednoj Našoj već su tri desetljeća – podsjeća neprolazna nušićevska ironija za balkanski mentalitet – važnija „generalova baba“, neuspješan njegov sin kad mu kucne smrtna ura ili proepidemijski dernek u sjeni ćorave Pravde no tzv. narodne mase. Quod licet Iovi, non licet bovi? „Uspješna vlada premijera Andreja Plenkovića, najuspješnija od svih prethodnih zajedno“ (sic transit) – obavezni su akcentirati svaku svoju izjavu medijima ministri i ine stranačke uzdanice po državnoj piramidi – uistinu drži kako su stari Latini dalekovidno bili anticipirali HDZ-ovu (i polit-epidemiološku) praksu upravljanja zemljom i svim žiteljima: što je nama dopušteno (Jupiteru), nije dopušteno (volu) nikomu izvan naše kaste. I to je to. Taj mentalitet Jupitera i vola itekako stanuje u trknutoj zemlji koja si lakoumno umišlja ravnopravno članstvo u „obitelji kojoj oduvijek pripada“ (sic transit; samo kao izvor resursa, jeftine radne snage i topovskog mesa za tuđe ratove). I onda su majka Alemke Markotić (drugokategornica po vladinu mjerilu) te zadnji i predzadnji među šest prednostnih kategorija bračni par Boras, Burilović, Gobac, etc. „sveta/bogovska“ jupiterska svojta u odnosu na višemilijunsko „volovsko krdo“ koje i sa stotinom komorbiditeta, teretom poznih godina, smrtnom ugroženošću i najblažom gripom… imaju čekati dok ih ne pozovu. Prezauzeti prekorednima, kada i ako ih pozovu budući da cjepivo stiže na kapaljku čak i ono AstraZenecino koje drugi ne žele.

Tragična je činjenica da prekoredno procijepljeni, ti koji su im omogućili i drugu dozu imunizacije uskraćene potrebitijima i vladinim planom prije prekorednih te liječnici – istina, manji dio nesavjesnih – koji su prekršili dogovorena pravila uopće nisu svjesni težine/neprihvatljivosti svojih postupaka ili se samo prave grbavima. Gdje je obraz ljudima koji se kite plavim bedžem „Misli na druge. Cijepi se“, a onda se besramno guraju u prvi red, nedostatno cjepivo otimaju potrebitijima!? Misle na sebe i svoje, ne na druge. U SAD-u se takva prekorednost kažnjava s milijun dolara, pa tko voli – nek’ izvoli. Ni u nekim drugim, pravno uljuđenijim državama, takvo što ne prolazi lišo. Dapače. Ni u Njemačkoj, Španjolskoj, Austriji, etc., gdje je također bilo/ima tih što „misle na druge“, ali nakon što im preotmu cjepivo za sebe i svoje, pa pravosuđe trlja ruke. Zakoni su jasni. Ni u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, formalno, na zakonskom papiru nije drukčije, ali…

Dok je „uspješne vlade premijera Plenkovića“, je li, „najuspješnije od svih prethodnih zajedno“ (sic transit), nikomu se ništa loše neće dogoditi. Ni procijepljenima preko reda, ni polit-položajnim jatacima niti medicinskom osoblju koje se nije držalo epidemioloških prioriteta i vladinog plana te time, ako ništa drugo, počinilo prekršaj za disciplinsku odgovornost. Neki pravni stručnjaci ne poriču i moguće kaznene sankcije. Naime, liječnik ne smije otvoriti bočicu s cjepivom, ako nema pred sobom osobu koja treba primiti to cjepivo po strogo propisanim medicinskim i inim kriterijima. Ne smije ga, npr. ponijeti kući i cijepiti kad koga hoće. Zbog cijepljenja preko reda, liječnika može disciplinski prijaviti ministar zdravstva Vili Beroš, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Hrvatska liječnička komora, ustanova u kojoj je procjepitelj zaposlen, ali i svaka osoba koja ima prednost primiti cjepivo, ako je zbog prekorednog ostala na čekanju… Za takvo što se ima odgovarati. Nije to bezazlena stvar, pa će svatko komu je politička ili koja već pozicija utjecaja/moći u društvu ostvarivati korist za sebe i svoje ali na štetu drugih i privatizirajući javno dobro.

Prema većinskomu mišljenju kritičara moralno i pravno nedopustivog, je li, procjepljivanja preko reda, po babu i po stričevima, „zbog Alemke Markotić ne možemo vjerovati da će liječnici djelovati u dobroj vjeri“ i da vladin Nacionalni stožer Civilne zaštite, odnosno stranački epidemiolozi uopće više imaju smisla. Odavno im više nitko ozbiljan ne vjeruje, pa se ljudi – osobito mladež – prosvjedno okupljaju navečer na javnim mjestima u većim gradovima, zabavljaju se uz piće i pjesmu, ismijavaju selektivne epidemiološke mjere. Uključivo Alemku Markotić koja bez maske, među tisuću vjernika čita na Stepinčevo vjerske poruke pred zagrebačkom katedralom, a netom je prije i poslije svekolikoj javnosti solila pamet s tv ekrana da se „ne okupljaju, ne idu na skupove, etc, jer su u opticaju novi sojevi mutiranog virusa SARS-CoV-2, brzošireći i znatno opasniji“. Isto tako, sudjelovala je u propisivanju epidemiološke mjere o 25 vjernika na vjerskim obredima, odnosno na pogrebima. No, za hadezeovce to ne vrijedi: na pogrebu Miroslava Tuđmana neki dan, preminulog od bolesti SARS-CoV-2, bilo je na Mirogoju više stotina ljudi. Među njima premijer Plenković i buljuk ministara, stranačkih članova i simpatizera, etc. Qud licet Iovi, non licet bovi?

Dva indikativna podatka

Ako ćemo po istini, ima li koga pri zdravoj pameti u Bijednoj Našoj tko nije na vlastite oči – čekajući na liječnički pregled u bolnici – vidio kako medicinska sestra ili liječnik primaju/uvode preko reda tek pridošlog pacijenta u ordinaciju. I nikom ništa. Ima li koga tko ne znâ za barem jedan slučaj zapošljavanja preko reda i čak bez propisanih kriterija ili dovoljno kvalificiranosti? Za namještanje poslova i izmišljanje radnih mjesta? Sâm premijer Andrej Plenković na taj je način zaposlio šogora na rukovodno mjesto u Zračnoj luci Dubrovnik, kuma na veleposlaničko mjesto u Londonu, sestru u turističkom predstavništvu RH u Münchenu, zbog besramnog su nepotizma na stup srama pribijeni i ministrica kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek, otjerani iz vlade bivši ministar Goran Marić, nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić još nije ni sišao s tog stupa… Nepotizam i klijentelizam, VIP u svim kombinacijama, trgovci političkom i inom moći i utjecajem dnevna su pojava koju nitko ne suzbija niti se njome ozbiljnije bave vladajući što se hvale time da su preuzeli odgovornost. Za sebe i svoje da, za sve ostale – ne. Zašto bi, je li, bilo drukčije i kad je riječ o prekorednoj protuvirusnoj imunizaciji žitelja?

Dva su indikativna podatka koja HDZ-ovi stožeraši niti ne pokušavaju demantirati, a u objašnjenjima muljaju i rugaju se istini da je to više no degutantno. Među procijepljenima po vladinom planu – deset puta manje no što je dosad procijepila susjedna Srbija, sic transit – blizu je 4000 tih što se vode pod stavkom „ostali“. Stožeraš totalno neuvjerljiva izričaja Bernard Kaić, koji na presicama mnogo toga ključnog „ne zna“, „ne zna“ ni to tko je sve među „ostalima“ procijepljenim, jesu li tu i prekoredni par Boras, Burilović, Gobac, etc., ali priznaje da se vojska „ostalih“ približila brojci od 4000. Istodobno, statistika upućuje na spoznaju o tomu da je potrošeno 10-15 posto više cjepiva no što je u registru procijepljenih upisano ljudi. To su dva indikativna podatka: veća potrošnja i „ostali“. Gdje je završila tolika količina skupog cjepiva? Vladajući i medicinska struka kukaju da ga ne dobivamo dovoljno, a ono – ima ga „viška“!? Tko tu koga… Građani tzv. prvog reda, je li, u zdrav mozak građane tzv. drugog/trećeg… reda!? Moral, profesionalnu odgovornost i zakonitost mačku o rep. Svi se prave ludima i grbavim, a bijes i nepovjerenje među tzv. malim/običnim ljudima rastu eksponencijalno.

Mogućnosti zloporabe cjepiva protiv SARS-CoV-2 virusa – koje ionako nije sasvim provjereno, nagađa se kako djeluje na mlade i starije od 60 godina, sami epidemiolozi nisu načisto s time koga i kada (ne) treba cijepiti, odnosno kako cjepivo djeluje i ako suzbija mutirane sojeve, etc. – širom su otvorena vrata vladinom propagandnom javnog procjepljivanja ministara i predsjednika RH Zorana Milanovića. Kao, ljudi su u početku zazirali od tog cjepiva („proizvedeno je jako brzo, nedovoljno ispitano“), pa je dobro animirati ih javnim „dužnosničkim junačenjem“ budući da bez procijepljenih cca 80 posto žitelja, tvrdi epidemiološka struka, neće biti kolektivnog imuniteta. Iako su mediji ismijali to junačenje u potkošuljama, sveli ministre na modnu i muskulaturnu sprdnju, javno se raspoloženje u odnosu na cjepivo promijenilo. Sada ga je premalo – upravo krivnjom nesposobne RH vlade i traljave epidemiološke politike EU-a, iz koje su vidljivo iskočile Mađarska i sada Njemačka – pa je potražnja veća od ponude te su ljudi znatno osjetljiviji na protekciju, veze, povlaštenost i ine nemoralnosti/nezakonitosti. Osobno je zdravlje u pitanju, pa nemaju baš skrupula ni ti što „žive preko reda“ niti oni koji uredno čekaju doći na red.

Prema mišljenju profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ti koji su omogućili prekoredno korištenje cjepiva protiv koronavirusa mogu fasovati visoke novčane kazne, disciplinsko oduzimanje licenci i otkaz s radnog mjesta u zdravstvu, ali i zatvorske sankcije od šest mjeseci do čak osam godina. Prekoredni samo javnu osudu i, možebitno, političku sankciju. Naravno da se ni jednima niti drugima neće dogoditi ništa od zakonski predviđenog, ali ostat će u javnosti još jači dojam o moralnoj i pravnoj kaljuži koju „uspješna vlada premijera Plenkovića, najuspješnija od svih prethodnih zajedno“ ne zna, ne žele i neće isušiti. Neće ju isušiti ni uputstvo Ministarstva zdravstva o postupanju s „viškom“ cjepiva, što ga je resor objavio prisiljen negativnim odjecima prekorednog tretmana. HDZ ne kažnjava svoje, pogotovo te što ih je Plenković osobno izabrao na najvidljivije upravljačke pozicije, a pokazali su se nemoralnim ili čak beskrupuloznim dugoprstićima na javnom dobru. Vrana vrani ne kopa oči. Ako pokuša kopati, krivi su novinari, građani, virus, nedisciplina…

„Alemka Markotić je, braneći sebe, rekla jednu istinu“, komentirala je novinarka Jutarnjeg lista Ivanka Toma televiziji N1 Hrvatska. „Stvari tako funkcioniraju godinama. Čim je neka ozbiljnija situacija, traži se usluga. Tako ne funkcionira samo zdravstvo, nego i sve drugo.“ I uvijek isti traže iste usluge istih, jer nemoral, sebičnost i koristoljublje svake vrsti nije samo na onima koji traže uslugu, već i na onima koji je daju. A nikad je ne daju badava. Također je činjenica da nemoralnim stopama Alemke Markotić, Bračnog para Boras, Luke Burilovića, Zorana Gopca i takvih koji su bezobrazno oduzeli prednost najmanje pola milijuna ljudi u zemlji kojoj prisežu „domoljubljem“, svi i svačim, „kvalitetama/zaslugama“ kojima osobno i ne raspolažu, nisu pošli mnogi neusporedivo važniji i zaslužniji od tih HDZ-ovih mustri. I to jest neko škiljavo svjetlo u tami.

Stogodišnjaci čekaju red

„Nismo se cijepili protiv korone i nitko nas nije ni zvao cijepiti se. Kada na nas dođe red, cijepit ćemo se“, kazali su Nacionalu.hr stogodišnjak – svaka čast, i dug život! – Josip Manolić, dugovječni istaknuti političar i Titovog i Tuđmanovog režima, te vršnjak mu, zaslužni general u mirovini Ivan Mišković-Brk, bivši načelnik Kontraobvještajne službe JNA i Titov specijalni savjetnik za sigurnost. Uistinu veliki i zaslužni ljudi čekaju red, nitko ih nije pozvao procijepiti se onim „viškom“ Pfaizera, ali jest majku Alemke Markotić, bračni par Boras, Luku Burilovića, Zorana Gopca i takve. Veliki hrvatski filmski redatelj Vinko Brešan – kojemu su Tuđmani dvaput skinuli film s HRT-ovog malog ekrana, sic transit – ironično bi zavapio: „Koja smo mi država“. Mo’š mislit’ kada će bivši Titovi partizani, iako imaju prednost po vladinim kriterijima, doći na red za cijepljenje dok HDZ-ovi epidemiolozi odtretiraju „viškom“ Pfizerovog cjepiva – ne onog „sumnjive“ AstraZenece, namijenjenog masama tzv. malih/običnih smrtnika – prekoredno pozvanu majku Alemke Markotić, bračni par Boras, Luku Burilovića, Zorana Gopca i takve. A, majku mu, ZNA SE „kakva je ovo država“. Pa glasajmo i dalje za HDZ i bilo kojega njegova Andreja Plenkovića. Sve je isto, samo Njega nema, pjeva pristala Makedonka Tijana Dapčević i, dakako, ne misli na Franju Tuđmana niti na Bijednu Našu. Ali sličnosti i podudarnosti se ne daju izbjeći.

Manolića nisu kontaktirali ni obiteljski liječnici, nego su mu pokucali na kućna vrata predstavnici udruge koja skrbi za ljude starije od 90 godina, a na njihovo je urgiranje neki dan obiteljski liječnik procijepio generala Miškovića. Tri mjeseca nakon početka akcije i gotovo isto toliko otkad su procijepljeni mnogi prekoredni. Koji na to nisu imali pravo, nego su ga oduzeli drugima. Kojima je cjepivo bilo neusporedivo potrebnije. „Iako su nekada bili među najmoćnijim ljudima u državi, ova dvojica stogodišnjaka nisu išla preko reda“, komentirao je jedan portal. „Nisu imali priliku ni naći se u situaciji da ‘nalete’ na viška doze cjepiva, kao što je to bio slučaj kod rektora zagrebačkog Sveučilišta Damira Borasa. Nisu okolo zvali i raspitivali se gdje bi se mogli cijepiti, iako – za razliku od svakog dana sve dužeg popisa ‘zaslužnika’ koji su cjepivo primili preko reda – Mišković Brk i Manolić zapravo spadaju u onu najrizičniju skupinu, koja je od početka trebala imati prednost pri cijepljenju.“

Upravo se saznalo kako se preko reda cijepio i koprivničko-podravski župan Darko Koren, a u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ u Zagrebu Riječanin i bivši SDP-ov ministar financija Slavko Linić. Obojica, je li, „da se ne baci višak cjepiva što ostaje u bočicama nakon upotrijebljenih pet doza“. Sic transit. Korenu je to, navodno, ponudila koprivnička epidemiologinja Draženka Vadla („Ja sam ga pozvala“, kazala je na presici. „Takve stvari će se uvijek događati.“), jer je nazočio procjepljivanju populacije u sportskoj dvorani srednje škole u Koprivnici, a Liniću omogućio ravnatelj Nastavnog zavoda Zvonimir Šostar. „S obzirom na dob i kronične bolesti od kojih boluje“, vadio se Šostar pred novinarima, „došao je k nama u Zagreb (iz Rijeke, op. a.) raspitati se za mogućnost cijepljenja. Zbog činjenice da spada u rizičnu skupinu, rekli smo mu da pričeka i ako ostane cjepiva da ćemo ga cijepiti. S obzirom na ostatak, cijepljen je i smatram da to nije pogrešno. Cjepiva je malo i nedopustivo bi bilo baciti i jednu dozu.“ Zašto baciti? Cijepiti sljedećeg po redu, potrebitog, ne Korena i Linića, majku Alemke Markotić, bračni par Boras, Burilovića, Gopca i ine nemoralne protekcionističke veziste…

Zanimljivu je zafrkanciju u povodu skandala se prekoredno cijepljenima izveo legendarni trener svih trenera Miroslav (Ćiro) Blažević: pustio je famu o tomu kako se zbog nedostatka cjepiva u Bijednoj Našoj otputio prijateljima u Srbiju i bez problema se cijepio Pfizerom. Kao mnogobrojni iz tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene koji su to također učinili. I još čine. Ništa im nije smetalo niti i dalje smeta primiti tamo i rusko ili kinesko cjepivo, može i rusko proizvedeno u Srbiji, nije važno – poltronskim, je li, Plenkovićevim ulizništvom nesposobnim „gazdaricama“ Unije uskraćeno hrvatskim žiteljima. Kad je vijest dovoljno raspalila „domoljubne savjesti“ svih mrzitelja Srba i svega srpskoga, Ćiro se karakteristično za*jebantski oglasio u Dnevniku.hr:

„Jest, cijepio sam se u Srbiji ruskim cjepivom. Evo gledam se u špigl, sve sam sličniji Putinu. Jako je dobro organizirano tamo (procijepljeno je već blizu milijun stanovnika, čak i mnogo ljudi iz susjednih država, a neki dan je Beograd darovao Sjevernoj Makedoniji 5000 doza za tamošnje medicinsko osoblje, op. a.). Ma, dijete moje, ja sam napravio jednu malu parodiju na sve ovo kako su se neki cijepili preko reda, što je ispalo smiješno. Oni su se prvi cijepili u Saboru, a sad napadaju ove jadnike koji su dobili dozu od ostatka cjepiva. Toliko su mi ogadili to cjepivo nakon ove kampanje što ste ju napravili vi novinari da neću čekati svoj red. Neću se uopće cijepiti, ja sam dosta živio. Smislio sam tu zezanciju s cijepljenjem ruskim cjepivom u Srbiji, a tebi se, dijete moje, nisam usudio lagati. Kunem se svojom mrtvom majkom Katom da ti ne lažem, a ostalima ću nastaviti lagati.“ Ćiro kao Ćiro, a budale nek’ vjeruju što žele.

Sustav bez sustava

Skandalozno prekoredno procjepljivanje, međutim, svaki dan dobiva nove repove, pa su se i premijer Plenković i HDZ-ovi epidemiolozi našli u nebranom grožđu. Dodatno smišljaju kojekakve izgovore, bagateliziraju tu nečasnu pojavu i „prijete“ (sic transit) „istragama“ i novom regulativom, koja će se ionako svesti na onu besramnu: pojeo vuk magarca. Ili: psi laju, karavane prolaze. Besramnosti političkog upravljanja koronakrizom gotovo dnevno dosoljava šef epidemiološke službe Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Bernard Kaić koji ni plan cijepljenja u ovim okolnostima ne uzima ozbiljno: „Tablica nije rang-lista prioriteta. Rang-lista su ljudi koji imaju veći rizik od komplikacija. Liječnici moraju upotrijebiti svoje stručno znanje, ne treba se slijepo držati tablice. Mnogim liječnicima nije problem odrediti raspored cijepljenja. Popis osoba za cijepljenje je tajna i nikad mediji od nas neće dobiti taj podatak“. Pozvao je i liječnike iz KoHOM-a da izrade „smjernice za određivanje rasporeda cijepljenja“ što je, recimo, u odnosu na Srbiju ogroman zaostatak budući da se tamo to čini transparentno online alatima. I svakomu je sve jasno.

Zanimljiv je komentar uglednog novinara Nove TV Mislava Bage koji pak sasvim razložno procjenjuje da bi „uglednicima (sic transit – uglednicima, op. a.) koji žure u bolnice da cjepivo ne propadne ovo moglo biti najskuplje cijepljenje koje su imali“. Naime, za manje od tri mjeseca će se održati lokalni/regionalni izbori, pa… „Jasno je da sustava nema“, kazao je Bago u središnjem Dnevniku Nove TV. „Dobili smo sustav u kojem smo imali sedam kategorija, pa kad vidimo ovaj sustav, to je olimpijska disciplina cijepljenja preko reda gdje se skače iz šeste kategorije u drugu. Svi su odjednom visokorizični, neki su i ratni invalidi (npr. Luka Burilović, sic transit, op. a.) i sad se tek radi lista kriterija koje su to bolesti koje se mogu cijepiti. Susjedna Srbija već nekoliko tjedana ima sustav u koji se online prijavljuju zainteresirani za cijepljenje, a Hrvatska na tome radi tek sada. Jasno je kako je ovdje netko napravio sustav rastezljiv kao žvakaća guma, pa može i ovako i onako. Govorilo se da je to cjepivo kraj maskica i novog nenormalnog. Neki ljudi, ako se sustav brzo ne resetira i ne provede se istraga (obećao ju je ministar Vili Beroš, ako nije obećanje ludom radovanje, op. a.), koji isto imaju bolesne mame, tate, bake, djedove, i gledaju ljude koji se cijepe preko reda, mogu jednostavno puknuti i sve to pustiti van. E, onda smo tek u problemu.“ Tko? Političari za državnim kormilom? Svi tzv. mali/obični ljudi? Država kao takva?

No, kaže mudar pûk: bog je najprije sebi napravio bradu, pa svojima, pa…

The post „Domoljubni“ licemjeri Bijedne Naše i žive preko reda appeared first on Tacno.net.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Javna je tajna kako su po oslobođenju privremeno okupiranih hrvatskih krajeva kolovoza 1995. – cca trećina zemlje, s dvije godine kasnije mirno reintegriranim državnim istokom – čoporativno, pod raširenim prstima preko očiju Tuđmanovog Pantovčaka i ekspoziture njegove volje u Banskim dvorima nahrupili kokošari svake „domoljubne“ vrsti na srpsku (ne)pokretnu imovinu. „Zauzeto Hrvat“. Šleperi, manji kamioni, kombiji, traktori, osobni automobili krcati su tehničkom robom i koječim špartali Banijom, Kordunom, Likom, zapadnom Slavonijom… Masovno su neki u vojnim maskirnim odorama i u civilu lovili krupnu i sitnu stoku po selima i okolici koja je potom završavala u privatnim klaonicama i mesnicama, a državna vlast i političke tzv. mainstream stranke nisu reagirale. Lokalni svjedoci su ili sudjelovali u pljački srpske imovine ili su, strahujući za vlastite živote, šutjeli. U desetcima sela ubijani su srpski civili i tjednima po okončanju rata da ne bi bilo svjedoka pljačke i paleža njihovih kuća i gospodarskih objekata. Većina zločinaca nikad nije odgovarala za zlo i zato „domoljubima“ nije stalo do obnove Banije ni do povratka izbjeglih Srba na svoju djedovinu

Marijan Vogrinec

Razorni potres u Zagrebu otprije gotovo godine dana otkrio je svu pustu bijedu, licemjerje i nesposobnost i države i gradske vlasti tzv. hrvatske metropole, pa je cjelovita/učinkovita obnova još na dugačkom štapu, ljudi nemaju pojma hoće li im i kada tko pomoći obnoviti ili popraviti oštećene domove. Osim toga, paradoks je da građani Zagreba i okolice postradali u potresu ožujka 2020. imaju veća obnoviteljska prava od postradalih u potresu prosinca te godine. Ako je pameti, kao što je u birača godinama kritično nedostaje, pa biraju uvijek iste muljatore ili dijelom apstiniraju, što je još gore, na predstojećim lokalnim/regionalnim izborima neće sljepački opet trčati za – plastičnom mrkvom. Razorna serija neposustalih potresa na Baniji otkrila je sada, a postizborno će još i više – uz istu zagrebačku simptomatologiju laprdajućeg nerazumijevanja istinske ljudske tragedije – šovinističko-osvetničko-protusrpsku sastavnicu državne politike u odnosu na tretman/“revitalizaciju“ područja s većim brojem srpskog stanovništva prije Domovinskog rata. Najteže demografske i gospodarske posljedice su u Lici, na Kordunu i Baniji, a neučinkovite – „razvojne“ (sic transit) – mjere i projekti te katastrofalna (pro)nacionalistička tzv. ZNA SE politika etničke isključivosti u lokal-regionalnoj kompi s ucrnjenim autsajderima (uključivo dio agresivnih veteranskih udruga i Katoličku crkvu) postupno su pretvarale te nekad bogate stočarske, voćarske i ratarske krajeve u pustinju. Krivnjom svih vlada nakon 1995. godine, osobito HDZ-ovih od 2016. godine, pustinja se i dalje širi i debljina pijeska raste.

Neki dan je saborski zastupnik Milorad Pupovac, predsjednik koalicijskog HDZ-u SDSS-a i čelnik Srpskog narodnog vijeća, otkrio toplu vodu: nije slučajno Banija ostavljena poslije 1995. godine demografski, ekonomski, međuetnički/međuvjerski, etc. vegetirati kao najzapušteniji/najsiromašniji kraj, je li, najsiromašnije, gospodarski devastirane Sisačko-moslavačke županije. S industrijski razvedenim i demografski napučenim Siskom u doba tzv. socijalističkog mraka (sic transit) – privrednoga giganta. Ravna svima većim gospodarskim središtima u tada Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH), uz SR Sloveniju najrazvijenijoj u SFR Jugoslaviji i trećoj među srednjerazvijenim državama u tadašnjoj Europi. I nakon što su, je li, Hrvati početkom 1990-ih godina dobili međunarodno državno priznanje u tzv. avnojskim granicama – na temelju Narodnooslobodilačke borbe na strani protuhitlerovskih saveznika u Drugom svjetskom ratu, oslobađanja anektiranih/darovanih (ustaški režim) hrvatskih teritorija i normi povijesne državnosti zajamčene (do odcjepljenja) u svim jugoslavenskim ustavima na temelju odluka ZAVNOH-a – te pobijedili u Domovinskom ratu, Banija je s Kordunom i Likom te zapadnom Slavonijom i istočnim područjem balkanskog kiflića ciljano (?) pala u nemilost tzv. državotvorne politike.

Trojica HDZ-ovih „zaslužnika“

Ostavljena je na milost i nemilost – gotovo bez ostatka i, je li, pozornosti vrjednije iznimke – lokalnim/regionalnim stranačkim ZNA SE šerifima koji su se nepotistički i klijentelistički (po potrebi uvezani s inostranačkim tzv. koalicijskim partnerima) naglavačke bacili na osobna/obiteljska/rodbinska bogaćenja, naplaćivanja državi svojih „zasluga“ u Domovinskom ratu ili stranačkom osvajanju/održanju vlasti, stjecanje nekretnina za bagatelu, povlašteno poslovanje s državom, korištenje svih (ne)mogućih zakonskih rupa i čak nepripadnih povlastica… Ovih su dana mediji razvalili uistinu skandalozne „domoljubne“ slučajeve sisačko-moslavačkog župana Ive Žinića i obitelji, glinskoga gradonačelnika Stjepana Kostanjevića, dvojice „političkih sinova“ (sic transit) regionalnoga HDZ-ovog moćnika Marka Sremića, bivšeg također iznimno bogatoga gradonačelnika Gline i sada šefa tamošnje Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata koji je „znalački“ zbrinuo obiteljske uzdanice za još nekoliko naraštaja, zajedno sa Žinićem je 1995. Ušao u oslobođenu Glinu te u istoj Runjaninovoj ulici zauzeo najljepšu srpsku kuću. Hvalio se Jutarnjem listu kako mu je djed govorio: „Sine, u svakom selu moraš imati kuću“, ali i time kako je prije Domovinskog rata „čuvao krave Žinićevoj materi dok je vezla da bi se udala“. Eto, je li, kako „zasluge“ pretvaraju čobana u bogatog moćnika.

Ta trojica HDZ-ovih stranačkih „zaslužnika“, branitelja, katolika, Hrvata s dna sedmostoljetne kace, ali i izravnih sukrivaca za banijski jad i bijedu – politička transmisija središnje tzv. državotvorne politike na oslobođenim područjima tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – obrazac su koji netko kritičnijeg vida primjećuje gotovo u svakom kutku zemlje. I s gorčinom se prisjeća posprdnice redikulozmog umirovljenoga generala Ljube Ćesića-Rojsa: „Tko je jamio, jamio je“. Ljudi su svojedobno ismijavali tu HDZ-ovu gromoglasnu saborsku uzdanicu s respektabilnim, je li, stažem vozača autobusa s gastarbajterima na liniji Široki – Mostar – Zagreb – München i sitnog švercera videorekordera, naivno vjerujući u pravdoljubivost pravne države, i ne vjerujući da je proustaški emigrant Bruno Bušić ikad kazao u povjerenju: „Hrvatsku su pljačkali i Latini, i Germani, i Ugri, i Srbi…, ali kad Hrvati dođu na vlast, tek će se tada vidjeti što je pljačka uistinu“. Rekao to ili ne rekao, naravno da Bušić nije mogao predvidjeti – HDZ. Ni to da će politička ZNA SE opcija biti jedina u tri desetljeća među cca 170 registriranih u Bijednoj Našoj prvostupanjski osuđena za pljačku vlastitog naroda i da se više od 90 posto najtežih, višemilijunskih kriminalnih afera odnosi na osumnjičene/počinitelje iz HDZ-a i „poslovne“ simpatizere.

Javna je tajna kako su po oslobođenju privremeno okupiranih hrvatskih krajeva kolovoza 1995. – cca trećina zemlje, s dvije godine kasnije mirno reintegriranim državnim istokom – čoporativno, pod raširenim prstima preko očiju Tuđmanovog Pantovčaka i ekspoziture njegove volje u Banskim dvorima nahrupili kokošari svake „domoljubne“ vrsti na srpsku (ne)pokretnu imovinu. „Zauzeto Hrvat“. Šleperi, manji kamioni, kombiji, traktori, osobni automobili krcati su tehničkom robom i koječim špartali Banijom, Kordunom, Likom, zapadnom Slavonijom… Masovno su neki u vojnim maskirnim odorama i u civilu lovili krupnu i sitnu stoku po selima i okolici koja je potom završavala u privatnim klaonicama i mesnicama, a državna vlast i političke tzv. mainstream stranke nisu reagirale. Lokalni svjedoci su ili sudjelovali u pljački ostavljene imovine nakon odlaska Srba ili su, strahujući za vlastite živote, šutjeli. U Gruborima, Varivodama, Gošiću, Kijanima, Komiću, Golubiću, u selima u okolici Gline, Petrinje i Siska, etc. ubijani su srpski civili i tjednima po okončanju rata da ne bi bilo svjedoka pljačke i paleža njihovih kuća i gospodarskih objekata. Tko je izbjegao, spasio je glavu.

Mnoge srpske kuće naselili su Hrvati izbjegli iz BiH (cca 100.000 na svim bivšim okupiranim područjima), ali i dobar dio Hrvata iz ratom nedirnutih krajeva i iz inozemstva kojima je tadašnja vlast obećala upis u vlasništvo, ako ostanu živjeti na napuštenim imanjima najmanje 10 godina. Dakako, tu je budalaštinu poništila međunarodna zajednica budući da se privatna imovina ne smije otuđiti na takav način, odnosno kao posljedica etničkog čišćenja. Neki sporovi, međutim, još traju, a dio srpskih nekretnina došao je za bagatelu u posjed APN-a, da bi ga državna agencija u bescjenje, je li, „prodala“ kojekakvim „domoljubima“, političkoj svojti te braniteljskim „zaslužnicima“ ili za 100 kuna mjesečne najamnine (Sremić, Žinić…) dala na uživanje. U razgovoru za Jutarnji list, Marko Sremić se pohvalio kako ga je svojedobno nazvao iz Zemuna vlasnik kuće u koju se uselio u Glini, bogati do rata šef Croatia osiguranja Stevo Jednak (supruga Zlata bila je glinska stomatologinja) s „kojim sam išao u školu“.

Jednaku je – sinu jedinoga preživjelog (Ljuban) iz ustaškog pokolja 1941. godine cca 1700 srpskih civila iz Gline, Vrginmosta i šire okolice (među njima i pola brojne familije aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića) od kojih je tristotinjak živo spaljeno u glinskoj pravoslavnoj crkvi Presvete Bogorodice – tvrdi, odgovorio: „E moj Stevo, kad te vidim drugi put morat ćeš opet bježati, pa Zemun je naš“. I Banija je, je li, „naša“, tj. Sremićeva/Sremićevih, Žinićeva/Žinićevih, Kostanjevićeva/Kostnjevićeih, tih i takvih, oboružanih debelim braniteljskim prinadležnostima (Žiniću i stan u Zagrebu iz kojega ga, sic transit, ministar Tomo Medved „ne može izbaciti“) i nevjerojatnim državnim pogodovanjima njihovoj djeci. Na toj je nesretnoj Baniji i lijep obiteljsko-klijentelističko-nepotistički feud Čačićeva reformista Darinka Dumbovića „Petrinjskog“, HDZ-ovog partnera u vlasti, koji je medijski zgrozio javnost izvrsnim prilogom Nove TV u „Provjereno“ urednice i voditeljice Ivane Paradžiković, laureatkinje Zlatnoga Studija, najveće medijske nagrade u zemlji u kategoriji najboljeg/e tv voditelja/ice. Na opću državnu i nesreću najvećeg broja žitelja tzv. drugog/trećeg reda, i Hrvata i ne-Hrvata svih vjera, rodova i dobi – o srpskoj narodnoj manjini u ruralnim, bivšim okupiranim krajevima da se i ne govori – banijska zbílja zapuštenosti, neulaganja, nemara, državne nebrige, beznačajnosti, polit-ideološke kontaminirajuće pristranosti, međuetničkih zazora od suživota i neobuzdano lokal-regionalno šerifovanje nacionalno-političko-katoličkih moćnika tipa: „E moj Stevo, kad te vidim drugi put morat ćeš opet bježati“ ili „Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba“ (sisački biskup Vlado Košić na misi u povodu 443. obljetnice obrane kaštela Gvozdensko od Osmanlija).

Nevjerojatno birokratiziranje

S takvim besprizornima na lokalnoj/regionalnoj vlasti, u „pastirskoj“ (sic transit) haljini među vjerničkim „stadom“ i mudrim japanskim majmunima za kormilima u službenom Zagrebu, Banija nije imala sreće ni godinama prije potresa niti će imati netom što se u svibnju odrade lokalni/regionalni izbori predvidljivoga političko-distribucijskog skora: jamačno status quo. S malim, kozmetičkim i beznačajnim pomacima. Banija ostaje zapuštena i zaboravljena pokrajina, privlačna pristojnom (su)životu manje no Death Valley onomad opsjednutima zlatom nesretnim kalifornijskim tragačima. U pravu je komentator Tportala Boško Picula: Banija je najveći krimen, je li, svih hrvatskih vlasti. „Davadeset i pet godina nakon završetka rata kobno je propustila osmisliti strategiju razvoja i integrirati cijelo društvo, tamo je i dalje jednaki užas, a kad vam udari potres ili dođu vukovi u zabačena, neka i sasvim napuštena sela – pošaljite e-mail.“ Sic transit. Iz kraja bez interneta, struje, vode, zakorovljenih cesta, bez javnog prometa i ikakvih posjetitelja – pošaljite e-mail Plenkovićevim činovnicima. Da bi vam, kao i uvijek dosad, odgovorili tzv. bosanskim grbom? Ako ste Srbin.

Nevjerojano birokratiziranje i činovničko manipuliranje tzv. procedurama, kojekakvim e-aplikacijama za informatički nepismene/polupismene ljude, slanjem stradalnika od ureda do ureda, ovim i onim registratorima, etc. te dnevnim prešetavanjima pred tv-kamerama vladina potpredsjednika i šefa Stožera Civilne zaštite za obnovu potresom stradalih područja u Zagrebačkoj, Sisačko-moslavačkoj i Karlovačkoj županiji Tome Medveda – s HDZ-ovim ministrima, dakako, i petrinjskim koalicijskim reformistom Drinkom Dumbovićem – uglavnom su predizborna politička premosnica za nečinjenje. Važno je ostaviti čim uvjerljiviji doizborni dojam kako se, eto, radi iz petnih žila, kako su ljudi u prvom planu bez obzira na etničke ili koje druge razlike, kako „uspješna vlada premijera Andreja Plenkovića, najuspješnija od svih prethodnih zajedno“ (sic transit), je li, „čini i učinit će baš sve“ (sic transit, fraza bez smisla i odgovornosti za to „sve“) da se obnove ili izgrade nove kuće „o državnom trošku“ (sic transit) i vrati život na Baniju ne samo kakav je bio (solidan, po HDZ/državnoj statistici) već i znatno, znatno bolji, izgledniji, potentniji, privlačniji…

Da, kad bismo se baš željeli neodgovorno šaliti s unesrećenim ljudima i regionalnom tragedijom. Zašto bi potres na Baniji bio okidač odjednom pozitivnom prasku u vodećim državnim = HDZ-ovim glavama u korist zaboravljene/zapuštene regije kojoj je jamačno potres zadao posljednji udarac sudbine? Ma koliko bila lijepa i prirodno bogata, u njoj već četvrt stoljeća starci umiru, mladi se iseljavaju s cijelim obiteljima, mnoge kuće zjape prazne i propadaju budući da je Domovinski rat raselio 50 posto žitelja, infrastruktura je propala i nitko se više ne želi doseliti u te krajeve. E, sada će Plenković i Medved – uz lokalnu logistiku istih žinića, sremića, kostanjevića i takvih, jamačno metastaziranih u druga osobna prezimena – izvesti kopernikanski obrat!? A nemaju ono najvažnije: političku volju za etničku reintegraciju, novac i sposobnost odgovornih državnih vođa. Bez toga, za Baniju nema lijeka. Poslije svibanjskih izbora i ubrzo neizbježna ljetnog raspusta za državni/politički tzv. mainstream, eto jeseni i hladnijih dana pred zimu, a na Baniji će nedostajati barem 50 posto pretpotresnog stanovništva budući da im nesposobna HDZ/Plenkovićeva država neće u međuvremenu osigurati ni pristojan smještaj u kontejnerskim naseljima, kamoli radna mjesta, plaće, skrb za djecu i starije ili povratak u domove.

Svega šezdesetak kilometara od ‘rvacke metropole i pola sata autom do međunarodne zračne luke imenom tzv. prvog hrvatskog predsjednika, još traje rat u nekim trknutim glavama koji je završio kako je završio još prije četvrt stoljeća. I taj rat će se nastaviti poslije svibanjskih izbora te i dalje gurati Baniju nizbrdo. Ne samo u odnosu na materijalnu obnovu i revitalizaciju cjelokupnog života već i u odnosu na međuetničke odnose. Tima što su ratnim zločinom u Domovinskom ratu ili za bagatelu APN-u zaposjeli srpsku imovinu i tima što su im to omogućili tzv. državotvornom politikom, pa ne žele povratak vlasnika na Baniju – dapače, prijete „Stevi“ protjerivanjem još dalje, jer „i Zemun je naš“ (sic transit) – itekako je stalo da se Banija ne obnavlja. Kvalitetna i nepljačkaška obnova za razliku od one 1995./1996. i kasnije – uglavnom radi povratka prognanih Hrvata i masovnog naseljavanja sunarodnjaka im iz BiH (kao na Kordunu, Lici, zapadnoj Slavoniji…) – znatno bi poboljšala životne uvjete i povisila cijene nekretnina, a time jamačno potaknula masovniji povratak izbjeglih Srbi ili njihovih potomaka na djedovinu.

A djedovina zaposjednuta – je li, „Zauzeto Hrvat“!? A Plenkovićev državni blagajnik Zdravko Marić ni uz najbolju volju nema u javnoj kesi ni filira za obeštetiti neodgovorno razvlaštene vlasnike nekretnina (s inventarom te poljoprivrednim strojevima i inim, etc.) ili im vratiti imovinu u prvobitnom stanju nakon što iz nje prisilno iseli (a kamo pak s njima?) te što „čuvaju“ tuđe već od ljeta 1995. godine. Na razne načine džabalesku ili tek za 100 kuna mjesečno. Kad se „čuvare“ priupita o imovini, koje dobrim dijelom ili uopće nema, odnosno drastično je smanjene vrijednosti u imovinskim karticama, rafalno će izrecitirati svoje braniteljske „zasluge“, političke i ine statuse građana tzv. prvog reda i isceriti se novinaru u lice: „A đe s’ ti bio ’91. kad sam ja krvario na prvoj crti bojišnice za tvoju slobodu!? I sad me pitaš otkud mi to što imam!? Imam! I zaslužio sam da imam! I ja i sva moja djeca!“ Nema veze što je Žinićev i Kostanjevićev „politički „otac“, je li, prije rata „čuvao krave Žinićevoj materi dok je vezla da bi se udala“? I na toj razini hrvatsko-srpske dnevne zbílje na potresom razorenoj Baniji više je klipova pod kotače proklamiranoj obnovi.

Ta se zbílja osjeća ne samo u podjeli humanitarne pomoći postradalima, dodjeli kontejnera i kamp-prikolica, drastičnim razlikama između privatne sposobnosti i državne nesposobnosti/neučinkovitosti/prebirokratiziranosti s osloncem na 25-godišnju prošlost netrpeljivosti i podjela što ih je potres tek početno bacio u sjenu, ali su ih svi itekako svjesni. Nisu stoga dvojica kršćanskih poglavara u Bijednoj Našoj – zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije Porfirije Perić (od neki dan novoustoličeni patrijarh Srpske pravoslavne crkve) – zajedničkim ekumenskim pohodom Baniji pokušali osvijestiti tamošnji živalj i poručiti političarima da potres nema nacionalni predznak, da ne bira komu (ne)će nauditi, da jednako uništava imovinu i ubija i Hrvate, i Srbe, i Rome i ine… HDZ/Plenkovićeva državna vlast je sada na velikom ispitu: prepustiti desetljećima namjerno zapuštenu i sada razorenu Baniju etničkoj, gospodarskoj i razvojnoj u svakom smislu Dolini smrti, pustinji ili tzv. kopernikanskim obratom u obnovi (švedski humanitarci su se čudom čudili tomu kako je RH mogao biti primljen u Uniju kad tolika naselja ni u 21. stoljeću još nemaju struju i vodu) vratiti taj dio srednje Hrvatske bar na razinu na kojoj je bio do početka 1990-ih godina. Treće opcije nema.

Vrijeme za smjenu generacija

„Trideset godina nitko nije čavao zabio ovdje, a i ovo što se još nije srušilo je puno metaka“, sasuo je jedan očajni Petrinjac gorku banijsku istinu u lice premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku RH Zoranu Milanoviću koji su s ministarskom svitom i lokalnim političarima netom po najsnažnijem potresu posjetili postradalo područje. Je li ih dirnula istina o gospodarskom i političkom krimenu države? Naravno da nije. Trenutni i bivši premijer nisu tako osjetljivog obraza. Trenutni se drži „postupnosti“ (sic transit – kada ne zna ili ne želi nešto učinkovito riješiti), a bivši se pak svojedobno bavio Žinićevom prethodnicom na mjestu županice Marinom Lovrić-Merzel (SDP), koja se razbacivala javnim novcem i upravo čeka suđenje za kriminalna nedjela na dužnosti. Prije SDPa, je li, HDZ, potom SDP, pa sada opet HDZ na vlasti, a banijski jad i bijeda sve gori, razvoj na čekanju i protusrpsko/protumanjinsko raspoloženje na tihoj vatri. To će reći: tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena na kvasini. A nije samo o obnovi/razvoju Banije riječ, inače potentnog dijela središnje Hrvatske, niti o državnoj nebrizi za hrvatsko-srpsku integraciju, izlječenje ratnih rana i trauma, uljuđenim, civiliziranim i demokratskim principima samo na tom prostoru, nego i na svim ostalima u zemlji. To je zakon spojenih posuda.

Nezavisna dogradonačelnica Gline Branka Bakšić-Mitić (drugi je HDZ-ov dogradonačelnik, sin župana Ive Žinića) velika humanitarka iz udruge „Ljudi za ljude“, proglašena lani „Ponosom Hrvatske“, koja polit-ideološki nije baš po volji ni tzv. mainstream hrvatskoj niti srpskoj politici neće biti izabrana za sisačko-moslavačku županicu, iako je na tomu mjestu žele vidjeti tzv. mali/obični ljudi obiju nacionalnosti. Ona se neće kandidirati. Velike stranke ionako imaju svoje „adute“. Žiniće, sremiće, kostanjeviće. Po zaslugama i prisutnosti među ljudima njoj ni do gležnja, ali politika i pravda/istinoljubivost najčešće ne idu podruku. „Došlo je vrijeme za smjenu generacija u našoj politici, s kojom paralelno mora ići proces mentalne smjene“, kaže Bkšić-Mitić. „Tek kada na scenu dođu iskreni i vjerodostojni predstavnici, koji će uvijek biti spremni priznati vlastite pogreške i propuste, možemo računati s tim da će se rješavati i bitni problemi naših građana. Tek tada će biti sigurno da smo na pravom putu zaštite pojedinaca kao najvažnijeg segmenta našeg društva.“

The post Beživotna zemlja Banija, najveći krimen ‘rvacke države appeared first on Tacno.net.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Postoji li opasnost da Bijedna Naša u brzom razvitku novih cjepiva, na čemu se temelji i globalna utrka farmaceutskih industrija za bildanjem enormnih profita, ostane puki statist kojemu će se neki eurosamaritanski suosjećajnik od pozicije i moći smilovati dostavom većih količina cjepiva koje više „nije u modi“ u velikomu, moćnom i respektabilno pozicioniranu svijetu? Kao što se znalo događati – i ne samo na balkanskom kifliću – kada se ratom ili prirodnim katastrofama postradalima dopremala tzv. humanitarna pomoć čišćenjem inozemnih skladišta, tavana, podruma i šupa od artikala kojima prolazi rok trajanja i glomaznog otpada? Upravo će zbog tako politički dizajnirane cap-cap-Capakove CRO epidemiologije Vili Beroš – dobro primjećuje kolumnist Jutarnjeg lista Nino Đula – spasti na „jednog od najbrže potrošenih političara u Hrvatskoj“

Marijan Vogrinec

‘Ajde, ljudi, da se dogovorimo, pa da narod ne vučemo za nos! Bio bi red – bahati premijer Andrej Plenković to neće učiniti upravo da mu zaprijeti streljački stroj – sazvati u nekoj ovećoj sportskoj dvorani napokon sve tzv. nacionalne stožeraše (ne)epidemiološke vokacije, pa vladine znanstvene savjetnike i HDZ-ove čelnike u operativnomu medicinskom sustavu i uz njih viđenije denver plave političare koje mediji gotovo dnevno vuku za rukav te se oni rado razbacuju očitovanjima, je li, o epidemiološkim CRO mjerama, pa jednom za svagda ili barem na neki duži rok utanačiti čvršći konsenzus: cjepivo dolazi u RH kako je dogovoreno, obećano i unaprijed plaćeno ili kada se distributer u Bruxellesu sjeti „međunarodno izvrsno pozicioniranog“ (sic transit) balkanskog kiflića dokazanog i čašćenoga u Uniji „Europejca“ Plenkovića, odnosno moraju li i dalje biti pod maskama cijepljeni protiv zaraze virusom SARS-CoV-2 (mutirani sojevi su totalna imunizacijska nepoznanica) i moraju li u karantenu dođu li u blizak fizički kontakt sa zaraženom osobom.

Odgovorne za cijepljenje povlaštenih građana preko reda građana („da se ne baci višak u bočicama s navodno pet doza, sic transit) cjepivom od najvećeg povjerenja (BioNTech – Pfizer) komotno se može zaboraviti jer ni ministar zdravstva Vili Beroš, ni „vezisti“ u bolnicama, ni ministrovi hitri inspektori niti itko drugi u lancu neodgovornih ne žive u Argentini ili kojoj drugoj zemlji, gdje najprije ministar i za njim ostali podnose neopozive ostavke čim javnost sazna za te njihove nemoralne postupke. U Bijednoj Našoj ne stanuje niti je ikad stanovala – čast „zviždačkim“ iznimkama – ta vrst odgovornosti. Logično, onda i dezinformirana i prevarena javnost ne treba očekivati da će joj se ispričati itko od viđenijih stožeraša, nedajbože sâm Plenković nadređeni Berošu kojeg je osobno instalirao kao ministra u zamjenu za imovinski kompromitirana i operativno nesposobna Milana Kujundžića. Ni šef HZJZ-a Krunoslav Capak, član Nacionalnog stožera Civilne zaštite, koji tvrdi da cijepljenima protiv zaraze koronavirusom ne trebaju maske ni karantena, nije se ispričao javnosti zbog izjave svog voditelja epidemiološke službe u HZJZ-u Bernarda Kaića koji je netom prije njega izjavio – suprotno. Da i cijepljeni moraju i dalje nositi maske i biti pripravni za karantenu u slučaju fizičkog kontakta sa zaraženima.

Capak je tek obećao „razgovarati s doktorom Kaićem“, a javnosti je time proslijeđena poruka kako ni najviđeniji stožeraši – koji kao vladino/HDZ-ovo ad hoc paratijelo, bez dvotrećinskog blagoslova tzv. Visokog doma, odlučuju o životu i smrti, o temeljnim ljudskim pravima dok je država u izvanrednom stanju – nemaju pojma kako cjepivo djeluje na ljude, koliko dugo traje možebitan imunitet, kakav je zapravo, etc. A to je loše i za njihovu stručnu vjerodostojnost i za stanje svijesti građana o validnosti akcije „Misli na druge. Cijepi se!“ Pa se, je li, ta cap-cap-Capak CRO epidemiologija doimlje, zapravo, obesmišljenom političkim uplivom kojem drže fenjer veze i protekcija, veliki profiti (domaćih posrednika u nabavi protuepidemijskih medikamenata i opreme; opet se medijski spominju i imena hadezeovaca s dna kace Andrije Hebranga, Dragana Primorca…) u pozadini masovnog straha od zaraze i kojekakvi interesi čiji će učinci tek izaći na vidjelo. A što, ako doktor Kaić uvjeri doktora Capaka da je nije u pravu? Svako malo se pred tv-okom – tek radi dojma u javnosti o svojoj stručnoj kompetenciji i načitanosti!? – poziva na nekakva svjetska istraživanja, ali nikad ne precizira gdje su objavljena, tko ih je proveo, za koga, kada, na kojem uzorku, etc.

Drugi mogu. Hrvatska ne može!?

Valjda drži da to nije važno, da je on epidemiološki autoritet čija je riječ neupitna svetinja? Sic transit. I Capakova zbunidba, je li, glede i u svezi kontradiktorne Kaićeve tvrdnje cjelokupnom općinstvu izravna je poruka o dugotrajnom već tzv. kurzschlussu u CRO epidemiološkim glavama što time siju nepovjerenje sve većeg broja potrebitih cjepiva protiv zaraze tim opasno mutirajućim virusom. Kojima „izvrsno pozicionirana“ u Europi i šire (sic transit) RH-država/vlada nije kadra osigurati ni minimum cjepiva, nego 10 puta manje no izvaneurounijska Srbija, koja je već cijepila blizu milijun svojih građana, čak i dijela hrvatskih i inih susjeda, u svega par mjeseci izgradila/opremila specijalnu Covid-bolnicu s blizu 1000 kreveta te 1600 liječnika i inog medicinskog osoblja, a Sjevernoj Makedoniji bila darovala 5000 doza cjepiva.

HDZ/Plenkovićeva „uspješna vlada“ može se pokriti ušima po glavi i po „ne zamjeraj se Uniji“ cap-cap-Capakovoj CRO epidemiologiji u odnosu na mađarsku Viktora Orbána koja – ne obazirući se na Bruxelles i EMA-u (Europska agencija za lijekove), jer joj je nacionalno zdravlje važnije od činovničkog politikantstva nesposobne birokratkinje Ursule von der Leyen – cijepi Mađare i kineskom i ruskim cjepivom. Ruska je znanost upravo pustila na tržište i CoviVac, već treće cjepivo za imunizaciju, a Sputnik V u uporabi je u pedesetak zemalja širom svijeta. Hrvatski pak epidemiolozi, kao i mnogi u svijetu, potvrđuju mu kvalitetu i učinkovitost, ali to trenutnom gazdi Banskih dvora ne golica savjest. Dapače, neka ljudi umiru, gužvaju se bolesni i nemoćni u kilometarskim redovima ili se grebu za vezu s bijelim kutama, dok on i cap-cap-Capakova CRO epidemiologija – čekaju Godota.

Nema veze što bi onaj Drčan iz bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku – kazao je u intervjuu Mislavu Bagi s Nove TV – kupovao po svaku cijenu cjepivo i od mafije ili iz Gruzije da ga imaju. Nikakav Bruxelles tu nije važan, jedino je važna zaštita života i zdravlja naših građana, kazao je predsjednik RH Zoran Milanović. Nema veze, je li, ne dira to „uspješnu vladu premijera Plenkovića, najuspješniju od svih prethodnih zajedno“ (sic transit) ni to što je AstraZeneca – visoko preskočivši i Bijednu Našu s njezinim čekajućim Godota premijerom s navodno jatacima u Bruxellesu – upravo isporučila jednoj Gani usred crne Afrike 600.000 doza cjepiva. Istoga onog što ga je cap-cap-Capakova CRO epidemiologija naručila u eurounijskom zajedničkom paketu čak 2,8 milijuna doza koje će joj valjda biti isporučeno na, kako ono šaljiv pûk voli kazati – „na sveto Nigdarjevo“. Ili, u najboljem slučaju, kada podmiri sve ugrožene po globusu, a nikako „pozicionirane“ u tzv. mainstreamu međunarodne zajednice. Gdje (ni)je mjesto, je li, tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj?

U sve češćoj kakofoniji kontradiktornih izjava o cjepivu/cijepljenju najprije 70-80 posto stanovništva naručenim 5,6 milijuna doza cjepiva čak četiriju razvikanih zapadnih farmaceutskih industrija, odnosno 60-70 posto kad je zapelo zbog „tehničkih razloga“ u belgijskoj tvornici AstraZenece, pa berem 50 posto kad je procurila „kapaljka“ i sada već znatno manje i do kraja godine, zatajeno razočaranje tih na državnom sljemenu što sve tiše spominju svoju „preuzetu odgovornost“ (sic transit) koju tzv. mali/obični ljudi ne vide ni elektronskim sitnozorom. Ne žele priznati kako cap-cap-Capakova CRO epidemiologija više ne može ništa uvjerljivo jamčiti niti na dnevnim presicama argumentirati kako, je li, glede i u svezi unaprijed (pre)hvaljenog vladinog plana cijepljenja drži situaciju pod kontrolom. Ne da ju ne drži, nego ju otpočetka nije držala. Već i time što je Plenković – kao vrag tamjan – kukavički pobjegao od saborske, ustavne legalizacije Nacionalnog stožera Civilne zaštite kojemu prije godinu dana, u jeku globalnoga pandemijskog rusvaja, nije bila u pitanju apsolutna većina. Ne bi bilo vidjeti jedne oporbene ruke protiv, ako zbog nacionalne ugroze treba samozaštitno, sigurnosno, etc. ograničiti neka ljudska prava. Što je premijerov stranački dizajniran ad hoc stožer činio i čini poduprt štakama retrogradno izmijenjenih zdravstvenih paragrafa.

Cap-cap-Capakova CRO epidemiologija na visokokranski politički ZNA SE pogon zapravo je capkanje napamet, zavezanih očiju, slijedeći zvuk iz bruxelleskih – da parafraziramo novojezično ismijavanoga mirogojskog pokojnika – bespuća birokratske/činovničke zbiljnosti („zbiljnosti“, sic transit). Pa onda ‘rvacka ćorava kokoš na globalnom bunjištu tu i tamo nabasa na zrno: od najbolje u upravljanju koronakrizom do najgore čak i izvan Starog kontinenta. U postotku prema broju stanovnika, ali također pravodobnosti, smislu i posljedicama pojedinih epidemioloških mjera. A bilo ih je – hvali se kapo Nacionalnog stožera s politološkim doktoratom Davor Božinović – čak 300 u prošlih godinu epidemijskih dana. On tvrdi „dobrih i jedino mogućih“, pa ispada „dobrim i jedino mogućim“ već više od 5500 umrlih u tom razdoblju od bolesti SARS-CoV-2 samo zato što su „krivi opaki virus i nedisciplinirani građani“ (sic transit). Gdje je god i kada je god negdje na balkanskom kifliću izbilo žarište, „crni prišt“ nediscipline. Za vukovarsko-srijemsko žarište zaraze službeno je bila kriva sezona svinjokolje, nikako Plenković/Capak/Beroševo epidemiološki bogohulno gledanje kroz prste masovnom okupljanju (ne)zaraženih na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, a za pomahnitalu zarazu na dubrovačkom području – što se sada trajanjem inkubacije podudara s masovkom na tradicionalnoj Festi sv. Vlaha i na Dan grada vrlo bučnim performansom Dubrovačkih trombonjera – ni služeno niti ispod epidemiološkoga glasa nitko nije kriv.

A zna se što znanost tvrdi o tomu zašto/kako se širi virusna zaraza u populaciji i zna se zašto/kako HDZ/Plenkovićevi epidemiolozi „apeliraju“ na odgovornost pri takvim okupljanjima. S figom u džepu. A Božinovićevi pak organi reda – sve odreda u tim prigodama plavci Mizaru, Kikazaru i Iwazaru (nađe se među njima i pokoji Shizaru, četvrti pametnjaković, ne baš popularan kao prva trojica) – statisti, po zapovijedi glumataju žive kulise te neki također fasuju zarazu. Koju nose u svoje obitelji i, ni ne znajući, štafetno predaju kolegama na poslu. No, Božinović i Plenković neće o tomu, a Beroš, Capak & comp., je li, brinu svoje resorske brige, pa… Mudro se drže one: ne diraj lava dok spava. I svi zadovoljni?

Osim, naravno, političke oporbe kojoj je u opisu posla nezadovoljstvo svim i svačim što pozicija (ne) čini, pa čak i onim što misli da vladajući (ne) misle. U demokraciji je to samorazumljivo ponašanje, samo što ta demokracija na ‘rvacki način sliči malformativnomu, pobačenom plodu, a to i jest ključni problem. Politička oporba, recimo, a uz nju i veći dio sve zabrinutijih za svoje obitelji i nezadovoljnijih izgledima za budućnost tzv. malih/običnih ljudi – istraživanje rejtinške agencije Promocije plus, CRO Demoskop u veljači pokazuje da ih 67,4 posto smatra kako vlada vodi RH u pogrešnom smjeru te premijera Plenkovića i dalje najnegativnijim političarem u zemlji – drže kako cap-cap-Capakova CRO epidemiologija uzastopno pravi greške u koracima. Na opću štetu budući da prilagođuje mjere strogoće HDZ-u osobito važnim nadnevcima („državotvornim“, je li, događajima/obljetnicama i iole većim katoličkim blagdanima), pa u jeku razbuktale zaraze i stotinama mrtvih dnevno premijer Plenković bjesni iz etera i s ekrana „stranačkog“ tzv. javnog medija HRT-a na SDP i oporbu: „Nećemo uvesti lockdown i policijski sat!“ I nije.

Mijene osobne volje

Početkom 2020. godine ga je uveo – bez policijskog sata – u podnošljivo doba dvoznamenkasta broja zaraženih i tek tu i tamo pokojega umrlog na respiratoru. Sada pak, kad trend zaraze opet raste i zbog prodora u zemlju mutiranih, opasnijih i brže širećih sojeva virusa SARS-CoV-2, ali i zbog kroničnog nedostatka cjepiva, pribjegava popuštanju epidemiološke strogoće. Kocka se sa sigurnošću sustava i zdravljem ljudi? Inati se tima koji su prije tjedan-dva – kad je osjetnije izražen trend pâda zaraze, broja hospitaliziranih i na respiratoru te umrlih, očito zbog učinkovitosti mjera epidemiološke strogoće, koje su također debelo kasnile – zahtijevali blaži pristup normalizaciji života, uz poštivanje svih uvjeta (samo)zaštite, ali i javno prosvjedovali (ugostitelji, vlasnici teretana i ini)? Jamačno dvojica najvažnijih ‘rvackih „epidemiologa“ – pravničke i politološke akademske naobrazbe u kojoj je CRO epidemiologija glavni nastavni predmet na svim studijskim godinama – nisu razumjeli izvorno značenje filozofske i životne istine Panta rhei starog Efežanina. Ako su za nju ikad čuli. Pa su mijene svoje osobne volje – posredovane medijem Nacionalnog stožera Civilne zaštite, retrogradno zaštićene zdravstvenim paragrafima – učinili stalnim u mijenjanju dnevnog života ljudima, gospodarstva i društva.

To nije ostalo nesankcionirano nepovjerenjem u državne vođe i ključne institucije (Hrvatski sabor, vladu, ministarstva, Nacionalni i ine stožere, pa pravosuđe, represivni i sustav nacionalne sigurnosti, etc.) te padom popularnosti, javnog rejtinga samog ministra zdravstva Vilija Beroša. On je pak pao s bijelog konja lipicanca na magarca. Nacionalni junak No. 1 od prije godine dana skončao je nedavno kao mesopustni Krnjo, spaljen na riječkoj lomači. Doduše, razuzdane su maškare već znale paliti čak i lutke à la Andrej Plenković, Zoran Milanović, Milorad Pupovac, Nenad Stazić, homoseksualni par s djetetom u naručju, etc., što jest dozlaboga neukusno/primitivno, ali da jest poruka – jest. Pa sada i ministru Berošu, i ne samo zbog napadnog koketiranja s falšom politikom. Dnevna ga je ZNA SE apologetika pod kišobranom epidemiologije i zloporabe trenutne protuvirusne slave bila gurnula lani u parlamentarne izbore, a nedavno je kotirao i kao HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba, pa…

„Vidite i sami da je put od zvijezda do lomače vrlo kratak, posebno u politici!“ – otvorio je dušu tzv. Covid-ministar neki dan Jutarnjem listu kad su ga pitali o razlozima tako primjetnog pada popularnosti. „Kao hrvatski ministar zdravstva, proglasio sam epidemiju koja je u našu zemlju došla ipak nakon nekih drugih europskih zemalja u kojima je usmrtila brojne ljude, a zdravstvene sustave bacila na koljena. Nitko u to doba, pa ni ja, nije znao niti je mogao predvidjeti daljnje tokove. No, ja sam postao ministar zdravstva s jasnim ciljem, da učinim nešto dobro i korisno za pacijente i zdravstveni sustav.“ Koliko je dobroga učinio za pacijente, je li, stvar je objektivne stručne procjene budući da percepcija toga što je (u)činio – epidemiologija drastično impregnirana vladajućom politikom i premijerovim diktatima – odavno više nije na početnoj „herojskoj“ razini. I sve je manje što vrijeme više odmiče. Da jest mogao učiniti više i bolje – jest. Uvijek se može više i bolje, ali… Za boljitak zdravstvenog sustava pak jedva da je išta učinio, jer se njime gro svoga mandata uopće nije bavio. Ili stigao baviti, svejedno. Zbog enormnog broja zaraženih virusom SARS-CoV-2, bolnički sustav je bio pred raspadom, svi ostali kronični i ini bolesnici silom su prilika gurnuti u stranu (posebno je jedno vrijeme bilo kritično s onkološkim pacijentima), troškovi zdravstva znatno su rasli, a dugovi države veledrogerijama premašili su šest milijardâ kuna.

Cjelokupna se ta cap-cap-Capakova CRO epidemiologija našla u krizi i veliko je pitanje kako će se sljedećih mjeseci nositi s izazovima „koji su u našu zemlju došli ipak nakon nekih drugih europskih zemalja“ i nitko nije kadar vjerodostojno „predvidjeti daljnje tokove“. Recimo, kakav će učinak imati na javnost upravo objavljene činjenice – u neveselim okolnostima izrazitog manjka cjepiva, nepoštene distribucije i kontroverznih izjava o razložnosti CRO epidemioloških mjera – kako je netom po cijepljenju AstraZenecom umrla baka (88) iz Starih Perkovaca (službeno: ne od cjepiva, nego zbog srčanog aresta), a njemačka kancelarka Angela Merkel javno je odbila cijepiti se AstraZenecinom vakcinom? Niz zemalja u Europi i šire ne želi cijepiti AstraZenecom starije od 65 godina, a RH je dvije trećine ukupne količine protukoronarnog cjepiva naručio upravo od te britansko-švedske farmaceutske industrije i, čim bruxelleska kapaljka nakapa nekoliko paketa Bijednoj Našoj, AstraZenecom se bez zadrške ili bilo kakve sumnje, opreza i provjereno ljudima probadaju nadlaktice.

Cap-cap-Capakova Cro epidemiologija na riječi i djelu: „Misli na druge. Cijepi se!“ Novi, opasniji i brže šireći sojevi virusa SARS-CoV-2 prešli su i hrvatske granice, pa opća političko-epidemiološka zbunidba poprima već tragikomične dimenzije. Koliko i dugoročno pogubne, vidjet će se. Covid-ministar Beroš, Capak, Božinović, Markotić, Kaić & comp. od osobita premijerova povjerenja dopuštaju kakofoniju (dez)informacija i kojekakvih (polu)službenih izjava o tomu kako nije problem i odgoditi za neko vrijeme drugu dozu cjepiva već cijepljenima, kako se od „viška“ u raspoloživim standardnim bočicama s pet doza cjepiva može cijepiti još 300.000 ljudi, kako se iz jedne takve bočice može izvući i šest-sedam doza (Pfizer-BioNTech), čak i jedanaest doza (AstraZeneca). Sic transit. Dokazano već nesposobna šefica eurounijske vlade, Europske komisije Ursula von der Leyen će „prosvjedovati“ u upravama proizvođača cjepiva koji zanemaruju EU u isporukama, a premijer Plenković ne želi medijima reći o čemu se to razgovara iza zatvorenih činovničkih vrata u Bruxellesu tako da cijela ta priča djeluje karikaturalno i javnosti bljutavo.

Zemlja pokisloga perja

Navodno, protukoronavirusno se cjepivo već proizvodi na 41 mjestu na Starom kontinentu, uskoro se otvara tvornica u Marburgu (Njemačka), Mađarska, Srbija i još neke europske zemlje također pokreću vlastite proizvodnje, a Bijedna je Naša „domoljubno“ prodala Plivu strancima te zatukla svjetski poznati Imunološki zavod u Zagrebu i bitno ovisi o uvozu lijekova, kao i o uvozu hrane. Sic transit. Zemlja koja je bila perjanica u obje te proizvodne grane – i ne samo te – „svoja na svomu“ nosi gaće na štapu. Civilizirane, naredne i bogate europske zemlje produljuju strogoću i epidemiološki se ozbiljno hvataju ukoštac (fizički kontakti, ekonomija, granice, kretanje ljudi, promet roba i usluga, etc.) s izazovima tzv. drugog i trećeg vala pandemije, gledaju u budućnost dalje od nosa, paniraju… U državi ‘Rvackoj već tri desetljeća – pa zašto bi i sada, zbog korone, je li? – ne vrijedi ona tzv. socijalističko-mračna, općenarodnoobrambena „Ništa nas ne smije iznenaditi (NNNI)“.

Tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj ne treba NNNI, sačuvajbože, jer ima strategiju i paragrafe o nacionalnoj sigurnosti, ali – avaj! – u njima nije ni slova o ugrozi virusom i k tomu još mutiranim sojevima SARS-CoV-2. I dok cap-cap-Capakova CRO epidemiologija – uha i oka prilijepljenih za onaj stakleni propeler u Bruxellesu – pleše kako joj politika svira, hvali AstraZenecu jer neće se valjda baciti što je naručeno i skupo plaćeno te pristiže na kapaljku, mudriji u svijetu, je li, uzdaju se u se i u svoje kljuse. Ruska Federacija i Kina već su izbacili na tržište i treće učinkovito (91,6 posto) cjepivo protiv zaraze, američki Johnson&Johnson ima vakcinu kojoj ne treba docjepljivanje, lakše se čuva i praktičnija je za uporabu, BioNTech-Pfizer i Moderna izbacuju na tržište cjepiva protiv južnoafričke i inih mutacija SARS-CoV-2, etc. Sve je više zemalja u svijetu koje kane same proizvoditi cjepiva, a CRO epidemiologija na politički pogon čeka Godota? Ili se jednostavno ne snalazi u globalnoj trgovini zdravljem?

The post Cap-cap-Capakova CRO epidemiologija čeka Godota appeared first on Tacno.net.

Foto: Index/Pixsell/Zeljko Lukunic

Da su „danas izbori“ za gradonačelnika Zagreba, nakon što Milana Bandića više nema za osvojiti i sedmi mandat, prvo istraživanje biračkog raspoloženja u postbandićevsko doba što ga je provela agencija Ipsos za Novu TV pokazuje da bi u prvom krugu najveću potporu dobio kandidat platforme Možemo Tomislav Tomašević, 38 posto pretežno mlađih i visokoobrazovanih Zagrepčana, te ušao u drugi izborni krug. Drugi je SDP-ov Joško Klisović s 15,8 posto potpore i također bi ušao u drugi krug ogledati se s Tomaševićem. Treći, HDZ-ov Davor Filipović bi s dobivenih 11,7 posto glasova ispao iz daljnje utrke za prazan Bandićev tron, kao i četvrta, tzv. neovisna kandidatkinja Vesna Škare-Ožbolt sa svega 9,6 posto biračke potpore. Svi ostali praktično ne dolaze u obzir. Ni Mostov Zvonimir Troskot s 6,5 posto niti domovinskopokretni Miroslav Škoro s jadnih 6,3 posto glasova. Drugi bi izborni krug premoćno pripao Tomaševiću, ispred Klisovića, ali i Filipovića da mu se kojim čudom posreći prvokružna prednost pred Klisovićem

Marijan Vogrinec

U općoj medijskoj kakofoniji ocjena, procjena, komentara, insajderskih „otkrića“, sasvim besmislenih nagađanja, ali i utemeljenih, vjerodostojnih medijskih raščlambi uistinu šokantna događaja u predizborno već vrlo usključalom Zagrebu – iznenadne smrti gradonačelnika Milana Bandića, osporavanog i hvaljenog kao nitko prije i jamačno nitko poslije na tomu mjestu – bit će da je kolumnist Jutarnjeg lista Nino Đula prije, sigurnije i uvjerljivije od konkurencije pogodio „usridu“. Istina, mačkule baš i nisu prasnule, ali to i nije bitno u situaciji kad je desetak već samonajavljenih aspiranata za Bandićevo mjesto prvog Zagrepčanina na svibanjskim izborima učas ostalo kao gromom ošinuto. Karte se u toj političkoj rundi iznova miješaju, pravila se iz temelja mijenjaju, već prepoznate strategije naprasno padaju u prašinu, neki od igrača kojima je jedini cilj bio srušiti dozlaboga redikuloznog nesuđenoga „gradonačelnika Hrvatske“ nakon njegovih šest mandata (21 godina) na čelu Zagreba u sekundi po objavi tragične vijesti više nisu znali kako se zovu. U sekundi više ništa nije isto, niti će biti isto u daljnjoj političkoj – i ne samo političkoj – bitci za Zagreb.

„Bandićeva iznenadna smrt, događaj usporediv jedino s Tuđmanovim odlaskom krajem devedesetih, toliko je pojedince i skupine u sekundi ostavio bez čvrstog tla pod nogama, trenutačno ih pretvorivši u političke beskućnike, nepripremljene žrtve najrazornijeg političkog potresa u posljednjih dvadeset godina“, zapisao je Đula. „Toliko će ovisnika o Bandiću sljedećih dana steći ‘žute’ i ‘crvene’ naljepnice, toliko će njih noćima bdjeti od neizvjesnosti, toliko će se uhodanih kanala najednom poremetiti, toliko se rutine zaljuljati. No kao i s ovim ‘običnim’ potresom koji zdrma zgrade i pogodi građane, tako će i nenadanim tektonskim poremećajem brzo nakon prvog šoka početi bitka za opstanak. Zapravo, vjerojatno je već započela u noći objave prilično šokantne vijesti: umro je Milan Bandić.“

Protoku vremena, je li, tzv. povijesnoj distanci, i hladnijim glavama medijskih i političkih analitičara valja ostaviti za temeljitije/argumentiranije objekcije o dobromu i lošem u dvadesetgodišnjoj „Bandićevoj eri“. O liku (i djelu, dakako) kojemu po načinu upravljanja hrvatskom metropolom, umijeću nizanja mandata na mandat ključnim alatima kojima se dobivaju izbori u Zagrebu, dnevnoj nazočnosti među tzv. malim/običnim ljudima, energiji i elanu tipa „idemo delati“ i sijaset drugih osobina – malo tko može biti ravan. Ako uopće može. Zato je nemoguća tzv. solucija Bandić i poslije Bandića. Nitko od aspiranata na njegovo mjesto, pa ni onih koji će se jamačno u međuvremenu još pojaviti, ne samo da nisu rođeni biti alter egom „našeg Milana“ (Radio Sljeme), nego, ma kakvim se akademskim titulama kitili ili upravljačkim iskustvom, ni čarobnjaci kojima će dostajati cijeli mandat za izvesti na čistac svu Bandićevu ostavštinu, znanu i kroz knjige provedenu i vrag će znati koju sve zastrašujuće neznanu, tipa jezivih kostura iz ormara. Nije valjda po sudskim ladicama toliko – navodno više stotina – optužnica i prijava, koje će se sada odreda stornirati, i nije valjda bez veze nekoliko puta uhićen te odsjedio mjesec dana u istražnom zatvoru. Nekad je bolje i ne preuzeti nasljeđe?

Demotivirani glasači

„Ispod velikog hrasta ne rastu druge biljke“, kazala je u HTV-ovu „Studiju 4“ Smiljana Leinert-Novosel, komunikološka stručnjakinja s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u povodu „Bandićeve ere“ koju će se moći vjerodostojnije ocijeniti nakon stanovita vremenskog odmaka. „Prepoznatljivost njegove stranke, pa i samo ime, isključivo su bili vezani za jednu osobu i sada kad osobe više nema problem je prepoznatljivosti ljudi koji su tu negdje bili blizu. Već se pokušava u javnosti iskristalizirati tko bi bio najbolji i najprimjereniji nasljednik. Ključno je pitanje treba li tražiti sličnog ili potpuno različitog. Ljudi će svojim odabirom pokazati koji model žele nakon vladavine Milana Bandića. Tko bi to mogao biti? Netko tko posjeduje znanje ili životno iskustvo, netko tko ima dobar i kvalitetan tim i tko se je prije svega u stanju približiti ljudima, ne na Bandićev način jer je taj stil bio samo njegov, nego na najbolji način biti vidljiv, dostupan i otvoren? Pitanje motivacije izlaska na svibanjske izbore bit će ključno.“

Postoje glasači, tvrdi Leinert-Novosel, koji su bili godinama demotivirani za izlazak na izbore, jer uopće nisu vidjeli priliku da išta mogu promijeniti. Već je primjetno kako je počela bitka i na tzv. ljevici (SDP – platforma Možemo) i na tzv. desnici (HDZ – Domovinski pokret – Most), pa će birači biti na mukama. Bandićeva pak BM 365 – Stranka rada i solidarnosti još se ne izjašnjava, ali bilo bi nelogično da u međuvremenu do izbora ne iznjedri kandidata/kinju (npr. Bandićevu prvu zamjenicu i tzv. desnu ruku u svemu Jelenu Pavičić-Vukičević) koji/a, naravno, neće proći kao „Bandić i nakon Bandića“ jer će njegovi uhljebi u većini te na brzaka promijeniti stranačke dresove. Jamačno većinom za denver plave HDZ-ove budući da je očekivati još neko vrijeme stabilnu (i darežljivu?) upravo tu vladajuću strukturu na državnoj razini. I možda najjaču u Zagrebu. No, neki će dojučerašnji vidljiviji i manje vidljivi bandićevci odlepršati prema Domovinskom pokretu Miroslava Škore, Mostu Bože Petrova, Možemo Tomislava Tomaševića, ali i SDP-u Peđe Grbina. Tim više, ako se kojim čudom nad čudima dogodi da socijaldemokratski kandidat Joško Klisović osvoji gradonačelnički tron u Zagrebu.

No, da će Bandićeva stranka – već srednjoročno, ako ne i prije osuđena na samoeutanaziju, jer više nema vezivno tkivo – ostati i u sljedećemu mandatu važan čimbenik u Skupštini grada Zagreba, zasad nije sporno. Osim Tomislava Tomaševića – mladog i agilnog aktivista koji godinama vidljivo ratuje protiv Bandićeve samovolje i devastacije Zagreba, koji je okupio oko sebe intelektualnu, slobodnomisleću elitu tzv. lijevo-zelene i svjetonazorski napredne potencije i uvjerljivo zauzeo sedam zastupničkih mjesta u tzv. Visokom domu te sada u anketama ima gotovo 50-postotnu potporu Zagrepčana za Bandićevog nasljednika – formalno su izgledniji kandidati SDP-ov Joško Klisović, HDZ-ov Davor Filipović (iza njih stoje dvije najveće stranačke infrastrukture) i vjerojatno Miroslav Škoro, ako ga istakne Domovinski pokret. A Pokret nema izglednijeg od Škore, iako ni njemu Zagreb nije na dlanu ni upola koliko Tomaševiću. No…

Foto: Tomislav Tomašević/Facebook

HDZ-ov anonimac Davor Filipović je Plenkovićev trećepozivac. Izvučen iz rukava nakon odbijenice Damira Vanđelića, privremenog ravnatelja Fonda za obnovu Zagreba, te navodno Dragana Primorca, člana vladina Znanstvenog savjeta, odnosno bivše gaf-predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, Filipović je HDZ-ov tzv. treći zec. Prvih dvoje, Drago Prgomet i Margareta Mađerić, trčali protiv Bandića unaprijed izgubljenu utrku, pa neki analitičari špekuliraju s tim da je i Filipović gurnut na istu stazu kako bi se postizborno nastavila bratska Bandić-HDZ-ova simbioza u upravljanju proračunski više od 10 milijardâ kuna vrijednim Zagrebom. No, Bandić je iznenada preminuo i financijski ostavio „spaljenu zemlju“ iza sebe, pa je i ta navodno zečja Filipovićeva utrka iznenada postala besmislena: trčati za Bandića više nije opcija. HDZ mora imati Usaina Bolta i pobijediti za sebe. Filipović je puž-kategorija, on to ne može. Zato su neki mediji naprasno istrčali s „insajderskim“ vrućim podatkom kako će denver plava ZNA SE opcija pod hitno zamijeniti svog trkača.

Arogancija i zajedljivost

Mora da je to strahovito bolno pogodilo Plenkovića u živac te se osorno obratio medijima netom po završetku sjednice HDZ-ova Predsjedništva i Nacionalnog vijeća: „HDZ-ova izborna strategija za Zagreb neće se promijeniti. Gledao sam u zadnjih 36 sati raznorazne špekulacije ljudi koji očito ni približno nemaju informacije. Ne znam odakle su krenule te špekulacije. Pogrešne su i netočne. Govore ih ljudi koji ne znaju ama baš ništa o zbivanjima u HDZ-u. Ne znam zašto si to dopuštaju puštati u eter. Meni takvo što ne bi palo na pamet da živim još 300 godina. Naš kandidat je Davor Filipović, sjajan čovjek koji se prošle četiri godine pokazao agilnim vijećnikom u Skupštini grada Zagreba. Imate kandidate koji su u stanju reći da nisu osobno ni poznavali gradonačelnika (Milana Bandića, op. a.), koji je iz SDP-a, koji je tu bio gradonačelnik 20 godina. To je rekao Joško Klisović kojega poznajem 25 godina (iz istog su zrinjevačkog diplomatskog inkubatora Mate Granića i Plenković, i Ivo Sanader, i Zoran Milanović, i Kolinda Grabar-Kitarović, i Orsat Miljanić, i Klisović, etc., op. a.). Moram reći da mi je to jako bizarno da se kandidira za gradonačelnika netko tko ne poznaje dojučerašnjega gradonačelnika koji je to bio 20 godina. Znači da ne poznaje teme.“

Što vrijeme više prolazi, Filipović je sve arogantniji, zajedljiviji i bahatiji u odnosu na dvojicu glavnih konkurenta: Tomislava Tomaševića i Joška Klisovića, od kojih prvomu ili čak obojici ne gine drugi izborni krug. Iako se karte iznova miješaju za postbandićevsku presudnu rundu i uistinu je sve neizvjesno i sve (ne)moguće, Filipovićevo japajakanje o „financijsku iskustvu“ i „ekonomskim kvalifikacijama“ (profesor je na zagrebačkomu Ekonomskom fakultetu, doktor znanosti, etc.) nasuprot, je li, „političkom aktivizmu“ (sic transit) dvojice glavnih protivnika ne može kamuflirati tu notornu činjenicu da je rođeni Sarajlija Davor Filipović, izbjegao iz BiH u RH usred bombardiranja multinacionalnoga grada na Miljacki, dojdek u ‘rvacku metropolu – čak ne zna ni „delati“ karikaturalnom purgerovštinom Milana Bandića – potpuno nepoznat zagrebačkim biračima.

To da je član HDZ-a stanovita je prednost samo utoliko, ukoliko ima iza sebe novčano i infrastrukturno jaku stranku, dokazano vještu zakulisnim rabotama svake vrsti. Izađe li, međutim, na gradske izbore barem veći dio dosadašnjih apstinenata te tzv. lijevi birači budu upola disciplinirani kao HDZ-ovi, bit će da je trećemu devner plavom zecu pametnije niti saginjati se u niski start za ogledati se ni s drugo/trećerazrednom konkurencijom tipa Miroslava Škore, Vesne Škare-Ožbolt, Zvonimira Troskota i desetak inih aspiranata za Bandićevo mjesto. Koji su se već najavili kao kandidati ili će se tek javiti. Nevjerojatan minus, međutim, visi nad glavom Davora Filipovića, ali i svakog HDZ-ovog kandidata bilo kako se zvao i makar dolazio s Južnog pola, a ne samo iz ‘rvackog b-h korpusa kojemu je pripadao i pokojni Bandić. To je iritantna, bljutava i prijevarom birača skompana višegodišnja suradnja Milana Bandića s HDZ-om i na državnoj razini (Bandićevi tzv. žetončići u tzv. Visokom domu držali su HDZ-u glavu iznad vode, čuvali Plenkovića i vladu od prijevremenih izbora, a HDZ Bandiću glavu iznad vode u Zagrebu). Da su birači to željeli, taj promiskuitetan poslijeizborni brak ne bi bio moguć.

Sada pak, analitičniji novinari koji znaju svoj posao podbadaju Filipovića time da je u Skupštini grada Zagreba tu i tamo – kada je Bandićeva BM 365 – Stranka rada i solidarnosti izborno bankrotirala na državnoj razini, a gradonačelnik je strmoglavo padao u metropoli pod teretom kriminala, dugova, afera i nepodopština svake vrsti – protubandićevski govorio o „bankrotu Zagreba“, jer je simbioza Bandić-HDZ kompromitirala ZNA SE opciju i više nije bila dio tzv. stabilne saborske većine, etc. Ali, zašto su onda HDZ-ovi gradski vijećnici, predvođeni Davorom Filipovićem, dizali ruke „za“ u kritičnim trenutcima donošenja gradskog proračuna koji je bio loš, nerealan, netransparentan i „vodio Zagreb u bankrot“? Hadezeovac mulja o tomu – „štitili smo interese Zagrepčana, jer bi prijevremeni izbori, tek pola godine uoči redovnih, bili preveliki trošak za građane“, kaže – a stvar je bistra kao gorski izvor. U slučaju da proračun, vrijedan više od 10 milijardâ kuna, padne i nakon što je vraćen na popravak, padaju i Bandić i zatečeni sastav Skupštine grada Zagreba, što nije u interesu ni HDZ-u, ni Bandiću niti njegovoj stranci koja bez potpore HDZ-ovih vijećnika nema većinu za izglasavanje dogovorenih „projekata“. I tako to ide. Ne samo u Zagrebu, nego jednako na državnoj razini i u zadnjoj vukojebini.

„Kao dijete sam promijenio četiri škole“, kazao je Filipović u HRT-ovoj emisiji „Studio 4“, upitan o svojim kvalifikacijama za gradonačelnika te o blesavoj izjavi o ćirilici u povodu smrti regionalne pjevačke legende Đorđa Balaševića kada su njegovi mnogobrojni zagrebački fanovi ispisali na asfaltu u središtu Zagreba, njemu u počast: Бећарац. „Moj drugi razred prekinut je granatiranjem Sarajeva. Sjećam se dugih redova i čekanja kako bih kupio kruh i mlijeko, odlazaka u sklonište. Treći razred nastavio sam u Makarskoj, a sedmi i osmi išao sam u Split. Takav način odrastanja naučio me da nikog ne promatram kroz ime i prezime, način na koji govori, pismo kojim se koristi ili glazbu koju sluša. U Americi, dok sam ondje živio, slušao sam Notorious B.I.G.-ja, ali ne vidim nikakvu poveznicu između glazbenog ukusa ili pisma ili činjenice što nisam učio ćirilicu s tim što želim podići kvalitetu života svih u Zagrebu. Svašta mi se stavlja na teret, od ćirilice pa do glazbenog ukusa, a to će i ostati moji nedostatci nakon što postanem gradonačelnik. U Skupštini grada nikad nisam napadao Bandića na osobnoj razini, nego sam kritizirao model upravljanja gradom.“

Davor Filipović i Andrej Plenković – foto – Vesna Veselić

Pazi logike: kritizirao je „model upravljanja Zagrebom“, dakle, nije se s njim slagao, a dizao je ruku za njegovo provođenje!? Bandić je znao upozoriti Plenkovića neka „ukroti svog skojevca“ s fakultetske katedre za organizaciju i management, navodno i stručnjaka za europske fondove, koji je pak vratio skojevsku lopticu tužibabi. Naravno da bez Plenkovića taj duel ne bi bio moguć, ali izbori su izbori, pa… Indikativno je da se baš Filipović uhvatio otkrivati toplu vodu Bandićevog besramnoga rasipanja javnog novca, a sâm je medijski otkriven kao lik koji – samo zato što je član HDZ-a – zgrče lovu sa svih strana. Natprosječno.

Novi model upravljanja

Portal Telegram.hr donosi „otkriće Ilka Ćimića“ da Filipovim „sam spada među zaposlenike Gradske skupštine koji su primili najviše novca iz gradskog proračuna. Kako je objavio Index.hr, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika dobio je ukupno 385.563,74 kune bruto. Impresivnu svotu prikupio je kroz naknade koje su mu pripale kao predsjedniku Odbora za financije (a kritizira trošenje gradskog novca, sic transit, op. a.), članu Odbora za mladež i članu Odbora za kontrolu. Novac je dobio u razdoblju od formiranja ovog saziva Skupštine u svibnju 2017. do 1. studenoga 2019., dakle, kroz dvije i pol godine. Osim unosnog angažmana u Skupštini i njezinim tijelima, Davor Filipović je predsjednik Nadzornog odbora državne tvrtke Hrvatske šume. Uz to obnaša i dužnost tajnika Glavnog odbora zagrebačkog HDZ-a te predaje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu“.

E sad, je li Davor Filipović pravi materijal ili barem bolji od ostalih koji će se upustiti u utrku za nasljednika na Bandićevom tronu? Samo on drži da jest i hrabro se razbacuje činovničkom/birokratskom frazeologijom koje su se „purgeri“ siti naslušali u prošlih tri četvrt stoljeća – jednako isprazne i bez obzira na političko-ideološki predznak, vrst režima, etc. – ali od nje nisu bili ni deblji niti zadovoljniji. HDZ-ov „adut“ Filipović, iznimka je samo Tomislav Tomašević sa svojim bogatim iskustvom Bandićevog oponenta, u suštini nema uvjerljivu predizbornu poruku, bitno drukčiju od ostalih već poznatih aspiranata, pa je teško očekivati da ga može podržati itko izvan HDZ-a plus simpatizeri. Neke ankete upućuju na spoznaju kako ga ni svi hadezeovci ne doživljavaju kao podobnog za zamijeniti Milana Bandića.

„Mislim da je potrebno Zagrebu ponuditi novi model upravljanja koji će se temeljiti na najvećoj razini transparentnosti“, pametuje Filipović nečim što ne znači ama baš ništa; šuplja fraza koja ne vrijedi ni pola pišljivog boba. „Građani će znati gdje je utrošena svaka kuna, to će moći vidjeti na internetu (pa što ako znaju i vide, a ne odlučuju o vlastitoj kuni!? – op. a.). Kad su radovi, uvest ću natpise, na licu mjesta moći će se znati koja je vrijednost radova, tko to radi (on ne zna da takve table već sada postoje na svakom gradilištu, i ne samo u Zagrebu? – op. a.). Tražit ću da svi pročelnici i direktori objave svoju imovinsku krticu (mačku o rep s njom, objavljuju ih i državni dužnosnici, sudci, etc., pa nikomu ni u džep niti iz džepa, op. a.). Jako je važno uvesti međunarodni standard borbe protiv korupcije, gdje se detektiraju ključna područja gdje može biti korupcije (sic transit; to Zagreb ne može učiniti izvan državne regulative, a HDZ je tvorničar/leglo najtoksičnije korupcije u ovom dijelu Europe, čak i pravosudno dokazano, op. a.). Omogućit ću oporbi da sudjeluje u povjerenstvima u svim javnim natječajima koji se tiču velike vrijednosti.“

I, naravno, da zabije kajlu nekim protivničkim kandidatima, on neće, je li, otpuštati višestruko prekobrojne gradske činovnike/uhljebe s posla, nego će ih plaćati „sustavom nagrađivanja“ (sic transit) , a „najbolji će imati mogućnost napredovanja“. Zato će njegov mandat „biti paklen“, ma što to značilo. A ne znači ništa. Prvo, neće biti izabran i, drugo, ne bi mogao odlučivati ni o kupnji kemijskih olovaka gradskim činovnicima, a da mu to prethodno ne odobri stranački šef/premijer Andrej Plenković. Je li, zna se komu, zašto i kako stranački gradonačelnik mora biti „transparentan“, jer nakon Milana Bandića valjda nikad više na Trgu Stjepana Radića 1 neće sjediti „Milan Bandić“. Ako ćemo pošteno, i on je u kritičnijim trenutcima morao biti „transparentan“ u nekim „projektima“. Ne Zagrepčanima, je li.

„Svi koji su mjesecima skupljali hrabrost da se kandidiraju (osim njega, svi drugi sinje kukavice? – op. a.), ako to učine nakon preranog odlaska Bandića, dobit će etiketu skupljača hrabrosti i ne vjerujem da će takvi biti ikomu konkurencija, a posebno ne meni“, drčno se prci HDZ-ov tzv. treći zec Davor Filipović. „Svi napadi koji u zadnje vrijeme dolaze prema meni samo su rezultat ogromne nervoze u redovima političkih protivnika. Nakon što je mjesecima skupljao hrabrost kako bi se kandidirao, Škoro je tek nakon što se osobno uvjerio da je pokojni gradonačelnik Bandić pokopan najavio svoju kandidaturu. Također, nisam vidio ni kod koga toliku hrabrost da ide u treći izborni poraz u nizu. Ostat će zabilježen kao najhrabriji političar u našoj domovini. Škoro je poznat po tomu kako je na Adventu imao i nekakve kućice, a poznato je svima kako je dolazio do tih kućica. Sugrađani znaju kako im je naplaćivao najskuplji parking pokraj bolnice Merkur.“ Zašto je i Škoro balvan u HDZ-ovom oku?

Prije svega, razorio je HDZ-ovu utvrdu u Vukovarsko-srijemskoj, ali i u Osječko-baranjskoj županiji, gdje je cijele lokalne organizacije prevukao u svoj Domovinski pokret (npr. Ivana Penavu u Vukovaru & comp.), a neraščišćeni su računi zaostali i s lanjskih parlamentarnih izbora. Škoro i HDZ računaju na isto tzv. desno biračko tijelo i u Zagrebu, a Zagrepčani, ruku na srce, više znaju i cijene lakonotnog pjevača Miroslava Škoru no anonimnog dojdeka „odasvud“ – Davora Filipovića. Gro ih nikad nije čulo za tog komunikacijski manje-više nedozrelog tipa. Programski pak više no mutnog i neuvjerljivog. Filipović u drugih „vidi“ nervozu, a očito je kako upravo njega trese i to ne može skriti svojim oskudnim vokabularom. Znâ da nije dorastao mnogim suparnicima u utrci, a bude li sučeljavanja pred tv-kamerama – što je gotovo neizbježno – provest će se kao bos po trnju, kao Škoro onomad na predsjedničkim izborima. Gdje je Filipović riječju i argumentima dorastao nositi se s intelektualnim/političkim „brbljavcima“ tipa Tomislava Tomaševića, Joška Klisovića, Vesne Škare-Ožbolt, pa i Zvonimira Troskota, etc. Bit će zabave bolje od one u cirkusu Magnumu.

Prvo istraživanje

Međutim, neki kolumnisti, poput Nina Đule iz Jutarnjeg lista, pitaju se jesmo li, zapravo, na dobrom tragu tražimo li Bandićevog nasljednika baš na listi dosad poznatih desetak manje-više traljavih i pretkampanjski već potrošenih kandidata. „Vrlo je izgledno da će se odnekud pojaviti ‘neovisni kandidat’ i iskoristiti priliku što posljednji ulazi u utakmicu s potpuno promijenjenim okolnostima; bez tereta dosadašnje kampanje kojoj je istekao rok trajanja, sa sad već nepopravljivo slabim suparnicima iz dvije najveće stranke i s potpuno novim pogledom na Zagreb, ne više kao nepobjediv ili ‘neoslobodiv’ grad. Realno je očekivati da će odabrani izazivač imati, barem prema van, izražen profil Bandićeva antipoda. Vjerojatno neće dolaziti iz partijskih struktura nego iz, kako se to voli reći, ‘realnog sektora’.“

Nova TV je naručila od agencije Ipsos prvo istraživanje o tomu koga bi poslije Bandićeve smrti zagrebački birači „da su danas izbori“ izabrali za svoga gradonačelnika. Jest da uzorak od 600 anketiranih nije statistički relevantan, rezultat jest očekivano indikativan. Kandidat platforme Možemo Tomislav Tomašević bi premoćno osvojio čak 38 posto biračke potpore, pretežno mlađih i visokoobrazovanih ljudi i ušao u drugi izborni krug. Drugi je SDP-ov Joško Klisović s 15,8 posto potpore i također bi ušao u drugi krug ogledati se s Tomaševićem. Treći, HDZ-ov Davor Filipović bi s dobivenih 11,7 posto glasova ispao iz nastavka utrke za prazan Bandićev tron, kao i četvrta, tzv. neovisna kandidatkinja Vesna Škare-Ožbolt sa svega 9,6 posto biračke potpore. Svi ostali praktično ne dolaze u obzir. Ni Mostov Zvonimir Troskot s 6,5 posto niti Miroslav Škoro iz Domovinskog pokreta s jadnih 6,3 posto potpore. Drugi bi krug premoćno pripao Tomaševiću, ispred Klisovića, ali i Filipovića da mu se kojim čudom posreći prvokružna prednost pred Klisovićem. I to je to.

Ako već i nema napokon pravog kandidata za gradonačelnika – jamačno ga neće ni biti – a više nema Milana Bandića za najvjerojatnije uvjerljivo osvojiti i taj sedmi mandat, Zagrepčani će se po svoj prilici opredjeljivati u svibnju za tzv. manje zlo. A to je tradicionalno bliže tzv. ljevici crveno-zeleno-liberalnih boja nego tzv. desnici plavo-sivo-crne provenijencije. Ionako, iskustvo ih je naučilo, nije vjerovati predizbornoj larpurlartologiji ma iz kako medenih usta navirala ta bujica.

The post HDZ-ov treći zec ispada iz utrke već u prvom krugu appeared first on Tacno.net.

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Dva mjeseca do lokalnih/regionalnih izbora u Bijednoj Našoj, a kampanja usključala do maksimuma. U HDZ-u drama. Istočna Hrvatska s većim komadom Slavonije, pa Dalmacija, eto već i Lika, a sutra jamačno i još neki dijelovi balkanskog kiflića opasno ljuljaju Plenkovićevu denver plavu stranačku piramidu. Ljutiti partijski „autoriteti“ naprasno bacaju članske iskaznice, presvlače se u drugobustvariojne polit-ideološke kapute ili preko noći postaju tzv. neovisni kandidati… Moć i vlast koja više nije izvjesna postaju mač s dvije oštrice: siječe i one na koje se poteže i, kako je pokazalo disidentsko iskustvo, i one koji ga potežu. Nije uvijek razumna procjena polit-ideološko kameleonstvo kojim se – dakako, pod zvučnim alibijem „lošeg smjera kojim se vodi stranka“, „nespremnosti za reforme“, etc. – pretrčava opciji što nudi obilniji komad poslijeizbornog plijena, višu poziciju u stranačkoj/državnoj hijerarhiji, etc.

Marijan Vogrinec

Kaže mudar pûk: sve se vraća, sve se plaća. Ako ima neke iskustvene istine u pučkoj mudrosti, možda bi na krijesti te usporednice i aktualne sve žešće drame u denver plavim stranačkim postrojbama bilo umjesno pitanje: vraćaju li se to premijeru Andreju Plenkoviću i njegovu tzv. light HDZ-u opaki grijesi „protiv naroda i države“ od 8. prosinca 2017. kada je mimo svih razumnih upozorenja, pa i prosvjeda struke i politike – da se i ne govori o najširoj javnosti – njihova tzv. stabilna saborska većina s 78 ruku „za“ izglasala tzv. lex šerif, kako je ironiziran Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj/regionalnoj samoupravi? Tim je griješnim činom, navodno u korist stabilnosti sustava lokalne/regionalne samouprave (sic transit), velika moć gradonačelnika, općinskih načelnika i župana još podboltana političkom voljom premijera Plenkovića i ministra Lovre Kuščevića, kojega će kasnije biti medijski prisiljen izbaciti iz vlade. Iz gotovo na vlas istih razloga koji su nadahnuli donošenje tzv. lex šerifa. I Kuščeviću je došlo na sudsku naplatu, je li, svojedobno šerifovanje u Nerežišćima na otoku Braču.

Karakteristično šerifovanje tipa tzv. lijeva ruka – desni džep ili, preciznije, pretvorba obične staje za ovce u reprezentativnu vilu za strane turističke lovatore. E, sada Plenković i HDZ imaju gadnih problema sa šerifima koji više cijene šerifsku ili zvijezdu pomoćnika šerifa od stranačkih „ideala“. I ne daju se sa šerifskog stolca za ljuljanje ma kakvi im tereti opterećivali mandat i ne nađu li se na stranačkoj listi za sljedeće četiri godine istih ili nešto boljih apanaža, postaju ljutiti zmajevi koji rigaju najžešću vatru na svoje stranački moćnije drugove i sam politički vrh da to nije ni za gledati niti za slušati. HDZ se pretvara u najljućeg predizbornog neprijatelja sebi samomu: stranački otpadnici, disidenti i preko noći „osviješeni“ politički „lumeni“ i „pravednici među narodima“ nemilosrdno jurišaju na sami vrh, na središnjicu i na „prvog među jednakima“ Andreja Plenkovića. Dio tih – voljom HDZ-ovog čelništva premještenih na marginu, u duboku sjenu i nezanimljivih u novoj podjeli aspiranata na unosne apanaže i moć – čak uspijeva povući u svoje rovove veći ili manji broj lokalnog stranačkog pogona, pa dramatično rasulo, kao sada u Slavoniji, opasno prijeti.

Ljutiti partijski „autoriteti“

Nisu slučajno gradonačelnici, općinski načelnici i župani ironično nazvani baš šerifima – po divljezapadnim „čuvarima zakona“, gdje novac, moć i gruba sila neupitno oktroiraju što zakon jest, tko mu, kada i kako ima biti podložan – i nije slučajno baš HDZ bio izboksao 78 glasova „za“ (bila bi dovoljna i apsolutna potpora 76 ruku od ukupno 151 zastupnika) izmjene paragrafa o lokalnoj/regionalnoj samoupravi. To su državna radna mjesta u prvomu redu uz nevjerojatno velike jasle s javnim novcem – „para vrti gdje burgija neće“, je li – moć odlučivanja čak o elementarnim uvjetima života u lokalnoj sredini iritantno (ne)ograničena, a HDZ godinama uzima najveći komad vlasti u najvećem broju jedinica lokalne/regionalne uprave te održava sustav šerifovanja što se upravo zasniva na novcu i moći. I sada, kad već uvelike traje pretkampanja za svibanjske izbore, kada se konspirativno u stranačkim vrhuškama kemija s listama aspiranata na iste ili nove šerifske zvijezde, više nema milosti ni prema komu. Košulja je uvijek bliža tijelu od kaputa, pa i međučlanske dojučerašnje ljubavi ni približno više nisu kakvima se čine i kakvima su naoko bile.

Istočna Hrvatska s većim komadom Slavonije, pa Dalmacija, eto već i Lika, a sutra jamačno i još neki dijelovi balkanskog kiflića opasno ljuljaju Plenkovićevu denver plavu stranačku piramidu. Ljutiti partijski „autoriteti“ naprasno bacaju članske iskaznice, presvlače se u drugobojne polit-ideološke kapute ili preko noći postaju tzv. neovisni kandidati… Moć i vlast koja više nije izvjesna postaju mač s dvije oštrice: siječe i one na koje se poteže i, kako je pokazalo disidentsko iskustvo, i one koji ga potežu. Nije uvijek razumna procjena polit-ideološko kameleonstvo kojim se – dakako, pod zvučnim alibijem „lošeg smjera kojim se vodi stranka“, „nespremnosti za reforme“, etc. – pretrčava opciji što nudi obilniji komad poslijeizbornog plijena, višu poziciju u stranačkoj/državnoj hijerarhiji, etc.

„Kad je Hrvatski sabor u petak 8. prosinca 2017. godine sa 78 glasova ‘za’ donio tzv. ‘lex šerif’ (zapravo Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj/regionalnoj samoupravi), svatko kome je na srcu demokratizacija naše zemlje trebao je nazdraviti“, napisao je prije kojih tri godine u svojoj analizi na portalu Express prof. dr. sc. Ivan Koprić, jedan od ponajboljih stručnjaka za upravu, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. „No nije trebalo nazdraviti čašicom pića, nego čašicom otrova. Ta je zakonska izmjena na razini koncepta lokalne demokracije i demokracije uopće, kao i na praktičnoj razini upravo čaša otrova, koju nam pokušavaju ‘prodati’ kao čašu dobrog vina. Zakon je doveo do bitnog snaženja uloge i pozicije načelnika, gradonačelnika i župana naspram vijeća, a ojačao je i poziciju povjerenika Vlade, kojeg se u nemalom broju slučajeva može imenovati u lokalnoj jedinici ili županiji. Drugim riječima, umjesto demokracije u sustav je unio značajne elemente autoritarne vladavine zasnovane na volji pojedinca umjesto na volji građana.“ I zato, je li, ako me stranka ne želi ostaviti na mjestu šerifa ili me ne vidi među uzdanicama za napredovanje na više, bolje mjesto, idemo onima koji će nam to zajamčiti. Pa bili i sami crni vragovi.

Dugogodišnji uspješan riječki gradonačelnik Vojko Obersnel (SDP) bit će jamačno najvidljivija iznimka u tzv. mainstremu lokalnih/regionalnih, je li, „šerifa“ koji se – teško je baš vjerovati zasićeni upravljačkim foteljama – vlastitom procjenom i odlukom, nikako stranačkom alkemijom ili prisilom političkog vođe neće na svibanjskim izborima kandidirati za još jedan mandat. Budući da – na nesreću sveg općinstva, demokracije i razvojnog zdravlja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – lošim Izbornim zakonom na balkanskom kifliću nije promijenjena loša praksa, odnosno ograničeno koliko mandata gradonačelnika, općinskog načelnika ili župana smije obnašati ista osoba. Pa se najdugovječniji u RH, je li, pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić legitimno kanio kandidirati i za svoj – sedmi mandat u reprezentativnu zdanju Kazimira Ostrogovića na Trgu Stjepana Radića 1. Nakon odrađenih 20 godina. To nikomu prije njega nije uspjelo i jamačno neće nikomu poslije njega. Za njegovo se mjesto dosad već najavilo kandidirati više od tuceta što znanih, što neznanih, pa i krajnje redikuloznih ljudi te će utrka za pobjedom u drugomu krugu – aspiranti već bezočno vade crijeva jedni drugima, iako je do službenog početka kampanje cca dva mjeseca – biti žestoka i neizvjesna do samoga kraja.

Neki pametniji pravni stručnjaci, politolozi i političari – koje pak nijedna vlada ne doživljava ozbiljno – godinama predlažu ograničenje mandata za istu osobu na jedan ili najviše dva. Ali ne ide. Vladajući nemaju sluha za takvo što budući da HDZ samostalno ili u koalicijama drži pod svojom kontrolom veliku većinu županija, dio velikih gradova te pretežan dio inih jedinica lokalne samouprave. Dakako da mu onda nije interes poigravati se reformama, uvođenjem demokracije i treniranjem strogoće nad svojim gradonačelnicima, općinskim načelnicima i županima koji balansiraju na granici zakonitosti, fasuju sudske prijave, optužnice za obiteljsko nasilje, etc. A ovima pak nije u interesu maknuti se s fotelja u okolnostima kada im zakon, doslovno, dopušta doživotno nizanje mandata. Dapače, dat će i debeloga mesa e da bi po svaku cijenu ostali šerifi potporom svoje ili bilo koje druge polit-ideološke opcije. Uopće nije bitno.

Plenković ne želi priznati

Jedan rigidno tzv. desni portal piše u povodu toga kako „HDZ puca po šavovima“ zbog napuštanja članstva cijelih lokalnih stranačkih filijala, kako je Plenković pobjesnio zbog toga i da se osobito žestoko okomio na Miroslava Škoru koji se u ime svoga Domovinskog pokreta kani natjecati za zagrebačkoga gradonačelnika. Više kao simpatičan pjevač nego kao vjerodostojan političar, Škoro je i u Zagrebu neusporedivo „vidljiviji“ od HDZ-ovog kandidatskog tzv. trećepozivca Davora Filipovića. Koji se lakotežinski doktor znanosti kao i Škoro dnevno blamira po zagrebačkim kvartovima nebuloznim obećanjima (oživjet će Imunološki zavod, podići tvornicu za proizvodnju cjepiva protiv raka i virusa SARS-CoV-2, etc., sic transit), notornim neznanjem o funkcioniranju metropole, o ovlastima gradonačelnika, nadriinteligentnim repliciranjem protukandidatima… I, oplest će Plenković po Škori iz Muzeja za suvremenu umjetnost, gdje su ga doveli razgledati izložbu Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj: „Htio je biti gradonačelnik Osijeka, sad pokušava biti gradonačelnik Zagreba. Ja ne volim kopije, a naročito ne blijede kopije. Također, ne vidim razloga zašto su neki članovi otišli iz HDZ-a“. A među njima su i neki utjecajniji, koji su poveli sa sobom i druge hadezeovce iz svoje sredine te će se na svibanjskim izborima kandidirati protiv HDZ-a.

Foto: Pixsell

Plenković to ne želi priznati kao ozbiljniju krizu u stranci, ali jest zabrinut i to jest ozbiljan problem. Ne samo uoči i na izborima već i nakon njih kad se bude iznova postavljala konfiguracija lokalne/regionalne samouprave. Dio dezertera iz Slavonije i hrvatskoga krajnjeg istoka priključio se Škori i njegovom Domovinskom pokretu koji zahvaćaju u istu izbornu košaru iz koje dobiva glasove i HDZ. Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija ostale su desetkovane na denver plavom stranačkom ustroju već izlaskom iz HDZ-a vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave s dobrim dijelom naklonjenog mu članstva. Taj slavonski poučak ojačan je ovih dana odlaskom iz stranke Josipa Dabre (kao tzv. neovisni, kandidira se za vukovarsko-srijemskog župana i teško optužuje Tomislava Čuljka kao sivu eminenciju političkih križaljki na tom području), pa šefa HDZ-a u županiji Damira Juzbašića s buljukom članstva, šefa mladeži HDZ-a u toj županiji Slavka Grgića… Svi oni optužuju središnje stranačko vodstvo i šefa Andreja Plenkovića koji „priča o pomlađivanju stranke, a gura glavu u pijesak i odbija provesti promjene“.

Navodno, disidenti su nezadovoljni Plenkovićevom nedemokratičnošću i samovoljom, u čemu ga slijepo slijedi ostatak stranačke vrhuške koje pak instruira siva eminencija slavonskog HDZ-a Tomislav Čuljak, čija je šira familija priskrbila nevjerojatno bogatstvo u nekretninama i inoj imovini. „Juzbašića je nedavno članstvo na stranačkim izborima podržalo, ali Plenković i vrh stranke i dalje inzistiraju na tome da Davor Miličević ostane kandidat za gradonačelnika Vukovara“, tvrdi rečeni portal. „A to nije korektno, nije europski, nije ispravno i zasigurno nije demokratski, smatraju naši sugovornici te priznaju da organizacija puca od klanova i podjela te da je Anušićevo (Ivan Anušić, osječko-baranjski HDZ-ov župan, bivši šef izbornog stožera predsjedničke gubitnice Kolinde Grabar-Kitarović, op. a.) ulaženje u ovaj sukob strasti dodatno podgrijao. Neće se to smiriti. Plenković je izvan sebe, bijesan je i živčan, napada sve, kritizira Škoru, traži krivce, a ne prihvaća odgovornost i činjenično stanje s terena. To će mu se obiti o glavu, to se tako ne smije i ne može.“

U Virovitičko-podravskoj županiji, gdje vedri i oblači redikulozni šef županijskog HDZ-a i Hvidre Josip Đakić, nezadovoljni njegovim potezima napustili su stranku dekan Veleučilišta u Virovitici i ranije dopredsjednik Gradskog odbora HDZ-a Slatine Oliver Jukić, pa dožupan Darko Žužak s više tzv. običnih hadezeovaca. (Ne)službeno disidentstvo je potpalilo Đakićevo kadroviranje uoči lokalnih/regionalnih izbora, odnosno za razne izvršno-nadzorne pozicije u županiji. „Odlazim zbog podlih konstrukcija, na izbore idem kao neovisni kandidat“, ostvario je HDZ-ov gradonačelnik Trilja Ivan Šišić u povodu izlaska iz HDZ-a. I takvih će priča biti još, a iza svih – ma kako ih akteri „vjerodostojno“ formulirali – stoji uvijek isti razlog: dok ZNA SE stranka drži fenjer „rasnom, savjesnom i zauzetom“ svomu šerifu, on je spreman, na gotov’s, a čim se ne vidi u križaljci – adio Mare. Politički cirkus na ‘rvacki način, pa dok ide, ide!?

Neki dan je HDZ-ovu ispisnicu zatražio i Petar Ćurić, predsjednik pulske organizacije, koji je trebao biti kandidat za gradonačelnika Pule, a otkaz je stranci nedavno dalo i 400-tinjak članova iz Ličko-senjske županije, jer su bili nezadovoljni kandidaturom Ernesta Petryja za župana te Marija Stilinovića za gradonačelnika Gospića. Dakako, HDZ-ova erozija se neće zaustaviti samo na tome i samo u rečenim sredinama Bijedne Naše. Kad takvo što krene i takvom silinom/motivacijom, domino efekt ne posustaje. Očito je Plenkoviću najbolnija činjenica da mu se naočigled cijele zemlje ruši najvažnija stranačka utvrda – Slavonija, te posebno Vukovar. Nije to samo zloslutna najava možebitnoga gubitka kontrole nad dijelom zemlje, već indikativna simbolika. Na kocki je sve ono pusto „domoljublje“ i ratna žrtva na kojima su HDZ i neka srodna tzv. desnica desetljećima zasnivali raison d’être svoje „državotvorstvo“ i „zasluge za slobodu koju uživamo“. Sic transit. I sada da Vukovar i cijelo područje hrvatskog istoka, 1998. godine „mirno reintegrirano u cjelinu državnog korpusa zaslugom HDZ-a i predsjednika Franje Tuđmana“ uvjerljivo isklizne iz Plenkovićevih ruku!?

Bilo bi to neoprostivo. Pritajeno bi tzv. tvrdo krilo u stranci bijesno istrčalo pod javne reflektore i poslijeizborna sudbina aktualnog šefa HDZ-a i svih mu najbližih suradnika učas bi postala krajnje neizvjesnom. Domovinski pokret Miroslava Škore – skovan u tom dijelu tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene od samih bivših hadezenjara, uključivo samoga Škoru – ima vrlo izgledne šanse preuzeti od HDZ-a štafetu vlasti. I zabiti – možda ne zadnji, ali svakako jedan od ključnih – čavao u denver plavi gubitnički lijes čovjeka iz galerije onih u kvarnoj CTO-politici kojih će se samo rijetki još sjećati po onoj „mnogo htio, mnogo započeo.“ A i to „započeo“, je li, loše ispalo. „Mene kao potpredsjednika stranke to prvo zabrinjava i nisam zadovoljan takvim raspletom“, kazao je televiziji N1 Hrvatska Ivan Anušić u povodu raskola u slavonskom HDZ-u. „Nedavno smo imali izlazak dožupana, a sad imamo i izlazak jednog od ključnih ljudi u Vukovarsko-srijemskoj županiji, Juzbašića. Smatram da bi se predsjednik županijske organizacije Mario Banožić (iz slavonske anonimnosti izvučen ministar obrane, sic transit, op. a.) trebao pod hitno vratiti u županiju i početi rješavati probleme koji su se počeli nagomilavati dva mjeseca uoči lokalnih izbora. Bilo bi jako teško i tragično za HDZ da sada, u ovim okolnostima, počne gubiti utjecaj u Vukovarsko-srijemskoj županiji koja je praktički od osamostaljenja Hrvatske bila utvrda HDZ-a.

Evidentna netrpeljivost

On kao predsjednik županijske organizacije i ministar u vladi, čovjek koji je dobio povjerenje, mora pod hitno uzeti stvari u svoje ruke i početi to rješavati. Ovo se ne smije događati. Ljudi nam ne smiju izlaziti iz stranke, pogotovo ne ljudi koji su godinama stvarali tu stranku, koji su bili u njoj od početka. Odgovornost se mora shvatiti ozbiljno, obnašati ozbiljno i vrijeme za to se mora naći.“ Možda je Anušić aludirao na činjenicu da se Benožić i više puta tjedno vraća u taj kraj, ali za vlastito zadovoljstvo – dolazi u lov. Sic transit. Lovočuvar je u dva lovišta, kaže, a ne član tajnog Čuljkovog „stožera u šumi“ za svakovrsna polit-izvršna kadroviranja. Čiji je i Banožić izdanak, nametnut Plenkoviću „preporukom“ koncesionara na 30 godina najvrjednijeg šumskog pŠeksa. Koji dvojac politički vedri i oblači i želi potpuno kontrolirati HDZ u Slavoniji.

U komentaru Net.hra se tvrdi kako „evidentna netrpeljivost“ između Anušića i Banožića nije uklonjena ni nakon hitnog sastanka pomirenja upriličenog u središnjici HDZ-a kojim se, zapravo, krupan problem željelo sakriti od javnosti. No, eho i dalje odjekuje. Anušić je „ovom prozivkom jasno dirnuo u cijeli model Plenkovićeva kadroviranja. Kada proziva Banožića on zapravo posredno poručuje da to HDZ-ovo kadroviranje u Slavoniji, posebno na krajnjem istoku, nije ispalo dobro. Plenkoviću se predbacuje da šalje na teren gotove liste, da se biraju ljudi koji ne mogu izvući pobjedu na terenu. Odnosno, da pošalje liste za koje onda netko drugi mora preuzeti odgovornost. Prema sadašnjim procjenama HDZ bi nakon narednih lokalnih izbora mogao biti ozbiljan gubitnik, izgubiti mnogo općina u Slavoniji, ali i županije koje su držali dosta dugo, pa i Vukovarsko-srijemsku, ali i Požeško-slavonsku, te će to biti i ozbiljan udarac za Andreja Plenkovića“.

Balansira li Anušić na tankoj žici ponad ponora, vidjet će se, budući da Plenković ne voli u HDZ-u visokorangirane političare koji govore bez dlake na jeziku i ne boje se medija. I, dakako, nemaju respekt prema autoritarnim vođama, pa se i Anušić odlučio dirnuti u nešto, što njegov stranački šef i premijer propisuje kao sveto pismo. Kojeg će se pisma smjesta odreći kao tuđeg, ako se pokaže da je to čisti pogodak uništa.

The post HDZ-ova rakova djeca appeared first on Tacno.net.

Foto: Pixsell

„Što će ti ratni put, imaš HDZ-ovu člansku iskaznicu i njome ostvaruješ sve što ti srce poželi“, ironično komentira Predrag Fred Matić, bivši ministar hrvatskih branitelja u vladi Zorana Milanovića predložene izmjene i dopune Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji što je upravo poslan na javnu raspravu. Bojan Glavašević, nezavisni saborski zastupnik i bivši Matićev pomoćnik, inače sin HRT-ovog vukovarskog novinara koji je mučki ubijen na Ovčari po padu i okupaciji Grada heroja, tvrdi da je „suluda uopće i sama ideja“ o tim izmjenama i dopunama, „a luđe je samo objašnjenje zašto se to radi. Sistem ponovnog dodjeljivanja privilegija ne ide dobro, a da bi to riješili, srljaju u ludilo. Dat će statuse branitelja ljudima bez ratnog puta. To je pljuska onima koji su zaista branili Hrvatsku. Za status ratnog invalida je potreban dokaz o ranjavanju, a kako je to moguće bez ratnog puta? Imam dojam da se želi ojačati klijentelistički sustav na kojem HDZ radi godinama“

Marijan Vogrinec

‘Rvacki premijer Andrej Plenković te potpredsjednik mu vlade, ministar branitelja, šef Stožera za obnovu potresom postradalih Banije i graničnih županija, pa i samoga Zagreba otprije godine i kusur dana, te koječega još HDZ-ov vođa Tomo Medved pronašli su genijalan lijek za kroničnu demenciju tisuća i tisuća već poumrlih, još živućih i onih što se tek imaju roditi, a „sudjelovali su“ u Domovinskom ratu 1991.-1995. godine. Bilo s puškom u ruci na tzv. prvoj crti bojišnice u Bijednoj Našoj ili u BiH, uopće nije važno, bilo u dubokoj pozadini gdje nije bilo čuti jačeg ratnog šûma, u logistici i najsumnjivije vrsti, kao portiri u vojnim ustanovama usred ‘rvacke metropole, kuhari/ce, spremačice…, odnosno tajnice kasnije jako razvikanih i čašćenih generala za koje se bilo vrijedno udati. Pa fasovati visoki vojni čin, braniteljski status, dobro plaćeno radno mjesto i sve što u bogatoj zbirci povlastica građana tzv. prvog reda ide uz to. Koje tajnice, kuharice, spremačice, naravno, ni dan-danas ne znaju upotrijebiti ili pak rastaviti i sastaviti najobičniji pištolj, ali to i nije uvjet za dokazivati status hrvatskog branitelja, ratnog vojnog invalida, PTSP (sic transit)…

E sad, nije tajna da su 555-dnevni stožeraši – tipa „Oba su pala, oba će pasti“, „100 % za Hrvatsku“, „Hrvatski branitelji i narod na ulici, agresori i dezerteri u foteljama“, među kojima je i današnja Plenkovićeva desna ruka Tomo Medved nekulturno halabučio vlastohlepnu laž „1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena“ – silom primitivnih performansa na ulici brzinski, po uklanjanju sramotne šatre na Savskoj cesti 66, dobili od nove, HDZ-ove vlasti debeli honorar. Promijenjen je Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji kojim su uklonjena ograničenja za dokazivanje braniteljskog statusa (do 2010. godine), stroži uvjeti za dokazivanje ratne invalidnosti, ukinut je javni uvid u Registar hrvatskih branitelja, podebljane mirovine/invalidnine, uvedene posebne bolnice za ratne veterane i članove njihovih obitelji (Zabok, Vukovar, etc.) te cijeli niz povlastica i olakšica…

Sada pak – za cca dva mjeseca slijede lokalni/regionalni izbori – opet se mijenja taj zakon zbog kojih promjena, a radi se o dodatnom bildanju već ionako neprirodno napuhanih povlastica, politička oporba optužuje HDZ i premijera Andreja Plenkovića da će time još više omrznuti branitelje u javnosti koja ih velikim dijelom već sada smatra društvenim parazitima. Ljudima što primaju debele državne opskrbnine, dobivaju stanove, grade kuće, ništa ne rade, politiziraju po kafićima, stalno traže neka nova prava i praktično ne izlaze iz kladionica. Jest da je javna percepcija društvene pozicije ratnih veterana i članova njihovih obitelji unekoliko pretjerana i da nisu svi paraziti na grbači poreznih obveznika, nisu svi lažni invalidi i nemaju svi krivotvoren ratni put, ali baš zbog izvjesnog broja takvih, je li, „padobranaca“ u moru od cca 510.000 registriranih „hrvatskih branitelja“ anatema je pala na cijelu tu populaciju. Oni istinski borci za tzv. hrvatsku slobodu nerijetko se zbog kukolja među veteranima srame priznati da su se časno borili, nisu činili ratne zločine (najveći dio „naših“ zločinaca nije i jamačno nikad neće biti pozvan na odgovornost), nisu pljačkali, silovali, nisu s dva svjedoka lažirali ratni put niti se okoristili čak i onim što im po zakonu pripada, etc. HDZ-u sada trebaju glasovi na izborima, pa se, eto, prigodno opet sjetio kupiti što je više moguće tih pola milijuna u Registru branitelja koje uglavnom zanima opipljiva šuška, pa… A HDZ drži kesu.

Tri godine neprovedivosti

Indikativan je i tajming zakonskih promjena, odnosno akteri. Tri godine nakon prošlih, stožeraških izmjena pod srebroljubnom rukom notornog Đure 25.000 Glogoškog, Josipa Zrće Klemma i Tome Medveda bilda se pravo prednosti djece hrvatskih branitelja na zapošljavanje. Djeca su, je li, stasala, neka završila i najvišu izobrazbu o državnom trošku, a neka propala već u srednjoj policijskoj školi i bila oslobođena vraćanja čak 300.000 kuna prokockane stipendije (kao dični sin Nede Balog, šefice udruge udovica palih hrvatskih branitelja, sic transit), pa je sada valjda red zaposliti preko reda svu tu mladost. Po čemu je kćer/sin vlasnika, je li, braniteljskog statusa bolji i državi važniji/korisniji od nekoga iz obitelji bez koje branitelji ne bi izdržali na bojišnici ni tjedan dana? Naravno da nema iole razumnog argumenta za tu vrst odvratnog protekcionaštva, no Plenković-Medvedova logika ni dosad nije u tom smislu imala priključak na razum i pošten odnos prema svim žiteljima Bijedne Naše.

Novinarka Jutarnjeg lista Ivanka Toma vidi razlog zakonskim promjenama u tomu „što se nove pogodnosti koje je braniteljima otvorio ministar Tomo Medved u praksi ne mogu ostvariti, ii se realiziraju sporo“. Istina, u toj populaciji su se u međuvremenu dogodile političke pretumbacije zbog sukoba/raskola na tzv. desnici, dio veterana šatoraških gena odmetnuo se od HDZ-a i otišao Miroslavu Škori (Domovinski pokret), odnosno tzv. suverenistima radikalnije ideologije, pa je uopće naraslo nezadovoljstvo. I, pokazalo se u prošle tri godine, šatoraško „zakonodavstvo“ uvelike je rađeno s pravničkom figom u džepu, unaprijed se proklamiralo nešto za što se također unaprijed znalo da se ne može i ne želi ostvariti. Jedno je dok uz iće i piće u zagrijanoj šatri psovati mater mrskim „Jugoslavenima“, a nešto sasvim drugo zasjesti u fotelj vlasti i ostvariti obećano. I sadašnje izmjene Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, kad ih kemija HDZ, nisu validnije od šarene laže za kronične hlebince, što će se pokazati netom pošto završe izbori.

Foto: IGOR KRALJ (PIXSELL)

Bit će zanimljivo vidjeti, recimo, braniteljsku kćerku ili sina (nedajbože lažiranog statusa, što se u javnosti znâ poimence) koji će dobiti posao po tomu zakonskom prvenstvu, a neće ga dobiti kvalificirana kćerka ili sin neke braniteljski nepovlaštene obitelji, odnosno tog poslodavca kojemu će biti važnije da je netko braniteljsko dijete od kvalifikacija i inih važnih uvjeta za zapošljavanje baš na tom radnomu mjestu. Kako će se osjećati i kako će radna/životna okolina gledati na te ljude!? Već sada se s primjetnim javnim gađenjem gleda na bilo kakve nepravde i protekciju. Osobito u zapošljavanju. Indikativan je primjer mlade hrvatske liječnice, danas zaposlene u američkom veleposlanstvu u Zagrebu, koja je pri upisu na Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu namjerno zatajila da je kćerka hrvatskog branitelja i nije željela iskoristiti nikakve prednosti na osnovi očevoga braniteljskog statusa. Odlikašica 0,0 primjerno je položila tzv. razredbeni ispit u vrlo jakoj konkurenciji i upisala se bez popusta. Je li to iznimka koja potvrđuje pravilo? Možda. A možda i ne.

Jedna od novosti u izmjenama i dopunama braniteljskog zakona odnosi se i na ponovno otvaranje mogućnosti za stjecanje statusa ratnog vojnog invalida budući da je pod to „bila podvučena crta“. Plenković-Medvedov izum lijeka za kroničnu demenciju, dakle, podrazumijeva tretman tisuća i tisuća ljudi – odokativna je procjena cca 3000 – koji su ranjeni ili oboljeli u Domovinskom ratu, odnosno od posljedica sudjelovanja u ratu, a dosad „nisu znali“ za metak/geler u svom tijelu ili da je išijas posljedica čučanja u rovu na tzv. prvoj crti bojišnice. Sic transit. Pa su, je li, ti „zaslužni ljudi za našu slobodu“ (sic transit) propustili puna tri desetljeća za prijaviti se radi stjecanja HRVI statusa? Koji donosi boli glava povlastice svake vrsti o kojima njihovi tzv. obični sugrađani ne mogu ni sanjati. Dok su živi i oni i članovi njihovih obitelji. To je njima njihova borba dala!? Izumitelji lijeka protiv tridesetogodišnje demencije reći će da je, je li, dosadašnji zakonski postupak bio takav da je teško u propisanom roku ostvariti status HRVI.

Mani ratni put, imaš HDZ

„Prema rezultatima sustavnog praćenja stanja rješavanja zahtjeva za priznavanje statusa HRVI, postupak traje gotovo dvije godine“, tvrdi se u obrazloženju zakonskih izmjena. Ministarstvo hrvatskih branitelja drži da je problem u zdravstvenom sustavu (manjak liječnika, slanje branitelja u udaljene bolnice, etc.), ali i u dugom tretmanu u Zavodu za vještačenja, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, jer postupak traje u prosjeku godinu i pol. Za to vrijeme umre dio tražitelja statusa HRVI. „Od 2017. godine u prosjeku je godišnje umrlo 4600 hrvatskih branitelja“, piše u obrazloženju. „U prva tri mjeseca 2020. godine umrlo je 1360. Znatan udio hrvatskih branitelja koji su podnijeli zahtjev za rješavanje statusa HRVI taj status nisu dočekali.“ Stoga se ukida prethodna stručna procjena, a umjesto Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, vještačit će liječnička povjerenstva što će ih imenovati ministar branitelja (sic transit) Tomo Medved. Koji je već došao na zub javnosti što je za svog mandata već bio proizveo desetak tisuća novih branitelja. Dementnih do tada? Koji se blizu 30 godina nisu mogli sjetiti da su bili – branitelji? No, reći će ironija, bolje ikad, nego nikad.

Po novomu, registrirano trgovačko društvo, obrt ili mirovina veća od 1097,58 kuna mjesečno više neće biti zaprekom za ostvarivanje prava na naknadu za nezaposlene. Puna šaka brade, predizborna HDZ-ova kuna vrta gdje burgija neće, je li? Za neke od tih postupaka više ne treba dokaz o ratnom putu, jer „to odugovlači postupke“ budući da je većina podataka dostupna u Evidenciji hrvatskih branitelja. Također, stambeno zbrinjavanje će se omogućiti većem broju branitelja tako da će se moći prijaviti i oni odbijeni po prethodnim propisima. U tom će smislu država i kupovati braniteljima stanove „određene kvadrature, strukture i pozicije“.

Ministar Medved je neki dan u tzv. Visokom domu predstavio predložene nove zakonske paragrafe, upozorio na „izrazito veliku smrtnost“ veterana (u prošle četiri godine umrlo ih je 15.000), što je još otežala epidemija virusa SARS-CoV-2 i mutanata te se, očekivano, nasukao na žestoku kritiku oporbenih zastupnika. Negativom i otporom su se također zapalile društvene mreže, jer u okolnostima kada država nema novca za platiti svoje obaveze veledrogerijama – više od šest milijardâ kuna duga već uskraćuje lijekove i ine medicinske potrepštine bolnicama i ljekarnama – a dugovi zdravstvenog sustava (enormno rastući zbog koronaepidemije i izostanka bilo kakve reforme) prijete katastrofom, kada je krajnje upitna predstojeća turistička (pred)sezona o kojoj životno ovisi državni proračun i kad ekonomska kretanja klize nizbrdo, nema ni mjesta niti razloga za povećavati ionako prekomjerne troškove braniteljskog resora. Vlada se, je li, zbog izbornih ambicija ponaša kao slon u staklani.

„Što će ti ratni put, imaš HDZ-ovu člansku iskaznicu i njome ostvaruješ sve što ti srce poželi“, ironično je komentirao SDP-ov europarlamentarac Predrag Fred Matić, bivši ministar hrvatskih branitelja u vladi Zorana Milanovića, koji je i fizički bio meta razularenih 555-dnevnih šatoraša na zagrebačkoj Savskoj 65. Bojan Glavašević, nezavisni saborski zastupnik i bivši pomoćnik ministra Freda Matića, inače sin HRT-ovog vukovarskog novinara koji je mučki ubijen na Ovčari po padu i okupaciji Grada heroja, kazao je pak da je „suluda uopće i sama ideja za o izmjenama Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, a luđe je samo objašnjenje zašto se to radi. Sistem ponovnog dodjeljivanja privilegija ne ide dobro, a da bi to riješili, srljaju u ludilo. Dat će statuse branitelja ljudima bez ratnog puta. To je pljuska onima koji su zaista branili Hrvatsku. Dodjeljivati status branitelja bez ratnog puta je put u korupciju“. Glavašević je kazao novinarki Jutarnjeg lista Ivanki Toma da su povjerenstva što će ih imenovati ministar Medved radi dodjeljivanja statusa HRVI „samo drugi krak te iste priče.

Za status ratnog invalida je potreban dokaz o ranjavanju, a kako je to moguće bez ratnog puta? Javit će se dvojica i reći da ga je granata bacila o zid, a neki će liječnik potom procjenjivati je li bilo tako? Imam dojam da se želi ojačati klijentelistički sustav na kojem HDZ radi godinama. Ja sam dijete poginulog branitelja i imam 36 godina. Djeca branitelja su danas odrasli ljudi u tridesetim godinama i, ako im treba pomoć, treba je pružiti gledajući iz nekog drugog rakursa“. Glavašević također drži da je problem HVO-a trebalo riješiti međudržavnim aktom s BiH ili prvim izmjenama i dopunama braniteljskog zakona: „Oni koji su prvi put mijenjali taj zakon (stožeraši Đuro 25.000 Glogoški, Josip Zrće Klemm, Tomo Medved & comp., op. a.) i mogli staviti u njega što god hoće (to su i učinili po onoj u se, na se i poda se, op. a.), sada time nisu zadovoljni. Tko zna tko ih pritišće? Ne znam, ali znam da će to platiti hrvatski porezni obveznici, i to oni koji su u ovoj pandemiji i krizi najviše nastradali. Uostalom, zna li netko koliko će koštati te izmjene i dopune zakona i je li oportuno povećavati prava skupini koja ih ionako ima više no druge, i to u situaciji kada ljudi mole da im se dopusti raditi!?“

Kada se donosilo šatorašku inačicu Zakona, 2017. godine, kritičari su upozoravali da je – neprovediva, ali… Tomo Medved, produžena ruka u vladi šatoraških bezosjećajnih megalomana (Predrag Fred Matić je tada spominjao svotu od čak 20 milijardâ kuna teških zahtjeva) na sav je glas branio zahtjeve pretočene u nove paragrafe, a tri godine i kusur sâm sebi sada skače u usta: salto mortale objašnjenjima – neprovedivosti. Tko je tu lud bio prije, a tko je sada. Medved kao Medved, ne mari za čist obraz. Ne pred „braniteljima“, nego pred braniteljima, njihovom rodbinom i svim ostalim poštenim građanima iz čijih se džepova nemilice uzima novac za debeloj guski mazati vrat. Sic transit. Medveđa posla i tada i sada. To će, je li, drugim riječima potvrditi i saborski zastupnik Mosta nezavisnih lista Miro Bulj, inače – da ne bude zabune – hrvatski branitelj s provjerenim ratnim putem iz Domovinskog rata koji se osjeća posramljenim time što sada čine Plenković i Medved: patentiraju lijek za kroničnu demenciju. „Očito HDZ ima još ljudi koje treba uhljebiti“, dodat će Fred Matić. „Ne znam je li to povezano s tim da će vlada morati nešto učiniti s ustaškim pokličem ‘Za dom spremni’, pa želi amortizirati na drugoj strani. Udruge koje se pita za ustaški pozdrav moraju dobiti zadovoljštinu. U HDZ-u se domišljaju i kako dodijeliti braniteljski/ratnoinvalidski status i onima koji su rođeni 1991. godine.“

Nije šija, nego vrat

Ako branitelju, po novomu, više ne treba potvrda o prebivalištu da bi mu država riješila stambeno pitanje o trošku poreznih obveznika, a HDZ time doživotno „slavodobitnika“ zadužio kao svoga glasača, znači li to da će se i cijeli HVO iz BiH preseliti u tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu? Ta, ljudi se borili, ginuli i bili ranjavani za tzv. veliku Hrvatsku (do Drine, pa i dalje preko nje i Sandžaka, do bugarske granice, sic transit), pa sad, što je balkanski kiflić ostao sasušenim kiflićem, pogodnim tek za vrećicu krušnih mrvica – nije ili najmanje jest stvar HVO-a. E sad, ako svi odu u Bijednu Našu, gdje će dobiti stanove, mirovine/invalidnine i ine apanaže, tko će ostati na tzv. trećeentitetskom braniku Dragana Čovića & comp.? Ili ni to nije problem: živiš na relaciji Zagreb-Mostar-Širok, odnosno, ako ti se sprdne, izdaš neku od „zasluženih“ nekretnina u najam (vidi HDZ-ovog sisačko-moslavačkog župana Ivu Žinića što radi s braniteljskim, je li, stanom u Zagrebu, sic transit, a Medved se pravi tošo), pa boračku lovu znalački umnožavaš. I Bog te veseli. Jebeš koronu, i te trice.

Naravno da Tomo Medved nije mogao otrpjeti oporbene prigovore, a za ono što misli najveći dio javnosti o stalnom podmazivanju vrata debeloj guski – valjda ga uopće nije briga. On će, inteligentan kakav već jest i sposoban za sve i sva pitati „gdje si ti bio 1991. kada je grmjelo“ ili pak „što ti imaš protiv da se država dostojno pobrine za ljude koji su krvlju i svojim životima izborili našu slobodu što ju sada uživamo“, koji su, je li „ostvarili tisućljetni hrvatski državotvorni san“. „To nema cijenu“, reći će Medved (iza leđa Plenković suradnički potvrđuje glavom) i energično još jednom ti zavući ruku u prazan džep. Pa si, je li, misli čija mati crnu vunu prede i drž’ gaće kada se nađeš pred glasačkom kutijom. I tko kaže da „uspješna vlada premijera Plenkovića, najuspješnija od svih prethodnih zajedno“ (sic transit) ne misli na „najzaslužnije za našu slobodu“?

Misli, itekako misli, na dva načina: ništa ne poduzima za zaustaviti silne mlade obitelji na iseljeničkom putu iz „slobode“ u Irsku, Njemačku, Švedsku…, odnosno podebljava proračun Ministarstva branitelja s SDP-ova 972 milijuna u 2015. na HDZ-ovih 1,3 milijarde kuna ove godine. „Povećanje je za više od 404 milijuna kuna“, hvali se Medved, a šuti zašto njegov šef u Banskim dvorima nema za platiti lijekove, npr. „Ne uvodimo nova braniteljska prava.“ Nije šija, nego vrat. Nazdravlje.

The post Plenković i Medved izumili lijek za kroničnu demenciju appeared first on Tacno.net.

Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Nikola Grmoja tvrdi da Milanović nije bio njegov predsjednički izbor, ali i to da Pupovac ne samo ima dovoljno „putra na glavi“ da se propituje njegovo političko i imovinsko stanje (Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kaznilo ga je s 4000 kuna zbog zatajenih činjenica u imovinskoj kartici, npr.), odnosno da Pupovac nije razumio Milanovića ili mu nešto namjerno imputira. „Pogrešno tumačite njegove riječi“, kazao je Grmoja, „želite ga prikazati kao nekakvog Hitlera koji vam je uputio te riječi jer ste Srbin. Ja ne znam po njegovom političkom habitusu i činjenici tko je sve sjedio u njegovoj vladi da mu je to smetalo i ne vjerujem da je to razlog. Ovdje je više pitanje nekakvog višegodišnjeg osobnog odnosa. Treba smirivati tenzije i jačati snošljivost u društvu.“

Marijan Vogrinec

Država koja je naopako nasađena već 1990-ih godina, tzv. samostalna, neovisna i suverena Republika Hrvatska – samonedostatan kao i ostali bantustani na ruševinama 24-milijunske domovine tzv. jugoslavenskih naroda i narodnosti, bratstva i jedinstva i dosljedno provedene ustavne odvojenosti crkve od države – ovih se dana možda više no ikad u prošlih tridesetak godina pokazuje nedoraslom/nezrelom vladati sama sobom kao pristojnom i savjesnom članicom međunarodne zajednice. To što, je li, predsjednik Zoran Milanović (s neposrednim narodnim legalitetom) i premijer Andrej Plenković (sa stranačkim/HDZ-ovim izvedenim, izbornim legalitetom) čine jedan drugomu zbog – u suštini – bezvezne teme izbora predsjednika/ce Vrhovnog suda RH, formalnog i reformski neovlaštenog šefa/ice totalno kompromitiranog/disfunkcionalnog pravosudnog sustava nije zabilježeno u novije doba ni u jednoj ozbiljnijoj zemlji koja drži do sebe i svog digniteta u svijetu. Dobro, iznimka je tzv. trumpističko doba krajnje redikuloznog američkog Twitteraša koji ipak sa svojim „pospanim Joeom“ i arogancijom prema nepoćudnima u svijetu, etc. nije skliznuo u neotesani CRO prostakluk, pa ni „pospani“ Joe Biden nije baš kočijašio kad je ruskom suverenu neki dan zaprijetio: „Platit ćeš mi!“ Sic transit.

Divljaštvo, prostačke uvrede, ponižavanje ad hominem, ne ad rem, pa prijetnje iz očajničke nemoći smjenom za koju ni u teoriji nije moguće skupiti 101 ruku apsolutne zastupničke većine u tzv. Visokom domu, bapsko, zajedljivo pripisivanje teških poremećaja ponašanja, psihičke nesposobnosti za odgovorno voditi državne poslove, EU-podaništvo na štetu tzv. naroda i države, etc. dvojice akademski obrazovanih političara, odgojenih u uzornim intelektualnim obiteljima, podjednako poteklih iz tzv. zrinjevačkog inkubatora Mate Granića za mlade diplomatske nade mlade ‘rvacke države, poliglota i karijernih političara nešto je što ne bi očekivali ni najrazvikaniji analitički nostradamusi koji ama baš svakom loncu nađu poklopac. Umjesto da se bave izvlačenjem tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene iz živog blata gospodarskoga, polit-ideološkog, moralnog, pa sada i epidemijskog propadanja, predsjednik RH i premijer s buljukom svojih desnih i lijevih dobro potkoženih pozicijama, apanažama i moći uhljeba vode privatni rat, hrvaju se i valjaju u blatu, žele utopiti jedan drugoga u žlici vode da to više nije ni smiješno niti tragično. Blesavo je.

Nije trebalo dugo čekati

„Naš Facebook junak je poražen i ponižen, razumijem da mu je teško (HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina i Ustavni sud RH koji vodi bivši HDZ-ov ministar pravosuđa Miroslav Šeparović odbili su predsjednikov prijedlog da sveučilišna profesorica Zlata Đurđević bude kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda RH, op. a.)“, reći će premijer Plenković u povodu predsjednikove salve optužbi/poruga koje su mu očito pogodile u živac porukom neka „jednom u životu bude hrabar, skupi žetončiće, pozove kumove, odriješi kesu i pokrene moj opoziv“. „Smatram da bi se on trebao ispričati gospodinu Miloradu Pupovcu (kojega je Milanović bio izvrijeđao zbog zloporabe srpske manjinske potpore HDZ/Plenkoviću, op. a.), nizu drugih, ali i javnosti kojoj je ovo priuštio na Cvjetnicu i u Velikom tjednu. Teško da može doći do našeg opoziva. Bili su izbori za Hrvatski sabor, HDZ je pobijedio, formirali smo vladu i nastavili kontinuitet naše odgovorne politike. Mi ćemo tu odgovornost, povjerenje birača, nastaviti sljedeće tri godine i četiri-pet mjeseci unatoč pozivima predsjednika Milanovića. Mogao je nazvati i pitati kuha li se neki opoziv. Zbog njegovih drugara iz Mosta, to nije realno.“

Naravno da nije trebalo dugo čekati Milanovićevo reagiranje. Svega par sati. „Ništa novoga, Plenković se prepao“, napisao je na FB-u. „Dokazani herojski zec. Jutros se junačio i prijetio opozivom Predsjednika Republike, a sada se skriva iza Mosta. K’o Brka na trukom HDZ-ovom mostu uvjerava nas kako ‘nije tako loše kao što izgleda’. Loše je, loše. Nema dovoljno žetona, Milorad i Zekanović nisu dostatni. Jasno, ne daje niti jedan odgovor na pitanja koja sam mu postavio, na pitanja čiji odgovor traže građani Hrvatske.“ Poznati odvjetnik Ljubo Pavasović-Visković je neki dan kazao televiziji N1 Hrvatska – politički eutanaziranom kanalu 29. ožujka 2021., čiji su novinari i uređivačka politika godinama išli na živce HDZ-u i osobito Andreju Plenkoviću, jer ih nisu štedjeli niti gledali kroz prste njihovim evidentnim promašajima, nesposobnosti te ulizništvu bruxelleskoj birokraciji – kako je predsjednik Milanović dobro izabrao prijedlogom istaknute znanstvenice, šefice Katedre procesnoga prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, politički nepotkupljive Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda RH.

Plenković i HDZ ju ne žele zato što na nju ne mogu utjecati, a taj sud ima u postupku i žalbu na prvostupanjsku presudu HDZ-u zbog korupcije ili, točnije, pljačkanja vlastitog naroda. Aktualni predsjednik Vrhovnog suda RH Đuro Sessa, kojemu u srpnju prestaje mandat, pa se kandidirao za reizbor, prošao je kroz iglene uši 2017. godine kao Plenkovićev kandidat nasuprot Ivanu Turudiću, špic-kandidatu tadašnje gaf-predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. Po Ustavu RH, državni suveren je ovlašten i dužan predložiti tzv. Visokom domu predsjednika/cu Vrhovnog suda RH, što ne bi trebalo biti sporno kad su šef/ica države i premijer iz istoga stranačkog legla, ali itekako može biti kad nisu. Te se 2017. godine ipak pokazalo da i istostranačka predsjednica RH i premijer teško nalaze zajednički jezik, ako prorade taštine, pa tjeraju mak na konac. Ona želi Turudića, a on Sessu. Sada je Ivan Turudić kandidat za predsjednika tek osnovanog Vrhovnoga kaznenog suda RH, o čemu ima odlučiti Državno sudbeno vijeće (DSV), međutim, taj je izbor postao iznimno sporan zbog strahovito toksičnog udara bivšega „gazde hrvatskog nogometa“ Zorana Mamića na korumpirani dio pravosudnog sustava budući da je Turudić – osvjedočeni Mamićev prijatelj. Pa…

HDZ, naravno, nema šapu na cjelini hrvatskog pravosuđa, na svakom sudcu ponaosob, ali itekako ima na vrh tog sustava, na čelne institucije i ljude koji ih vode. Otuda toliki interes za ishod izbora u Vrhovnom sudu RH, a unutarhadezeovski „nesporazum“ iz 2017. godine iznjedrio je kobnu posljedicu koja sada već tjednima prolijeva hektolitre zle krvi između dva državna brda: izmjenama i dopunama Zakona o sudovima uveden je institut javnog poziva za prijavu DSV-u kandidature za predsjednika/cu Vrhovnog suda RH. DSV šalje kandidate predsjedniku RH na odabir, no Milanović ne želi nikoga od troje prijavljenih, već – koristeći izričitu, je li, ustavnu ovlast u kojoj se ne spominje nikakav DSV – predlaže upravo svoju kandidatkinju, Zlatu Đurđević. Koja se nije prijavila „poštanskom uredu DSV-u“ (skuplja prijave i prosljeđuje na Pantovčak, a ovaj nema nikakvu ustavnu/zakonsku obavezu izabrati baš među tima što su se prijavili), pa je došlo do sukoba ustavno-pravnih (ne)kompetencija.

Ali i notornog ustavnopravnog Plenkovićevog i bezobrazluka njegovih uhljeba na vrhovima svih triju tzv. stupova, zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti: „Ne želimo profesoricu Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda RH i nećemo je prihvatiti ni bude li se prijavila na ponovljeni DSV-ov javni poziv“. A prijavit će se, tvrdi Zoran Milanović, „pa neka joj Plenkovićevi žetončići u Saboru zajedno s Miloradom Pupovcem pogledaju u oči i otvoreno kažu zašto je ne žele“. Tko god da joj bude konkurencija, teško da će imati kvalitetnije reference, međutim, vladajući su već dali znati kako će se „gledati programi kandidata i naravno da će prednost imati bolji“. Taj „umjetnički dojam“, je li, unaprijed je najavljen od HDZ-ovog sljemena kao palac dolje profesorici Đurđević. Najtragičnija sastavnica tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – pravosuđe – ostaje do daljnjega kloaka državnog sustava od kojega su jamačno već digli ruke i bog i vrag. I dobro je da božica s povezom na očima ne vidi toliku sramotu koja se dnevno događa – u njezino ime.

Režimski mediji

Milanović je izazvao i strahovit Plenkovićev bijes i tvrdnjom da „Vladimir Šeks i kum na čelu Ustavnog suda RH godinama uništavaju pravosuđe“, da je Ustavni sud RH politički sud „isluženih političara“, etc. To smatra i odvjetnik Pavasović-Visković: „To je Šeksovo naslijeđe u pravosuđu. Sve danas krivo ima korijene u 1990-im godinama. Loše je što Šeks ima bilo kakvog utjecaja na tu priču (kadroviranje u Vrhovnom sudu RH, op. a.), bilo u savjetovanju kod Plenkovića, bilo kod utjecaja na bilo čiju odluku, jer se radi o osobi koja je još 1990-ih dizajnirala pravosuđe i sve ono što su danas velike boljke pravosuđa. Šeks je osoba koja je omogućila u RH da slobodan hoda među svima nama čovjek koji je na Sljemenu likvidirao 11-godišnju djevojčicu (Aleksandru Zec, op. a.) metkom u potiljak. Šeks je tada bio glavni državni odvjetnik i Šeks je donio odluku. Govorim o Munibu Suljiću koji je odlukom glavnog državnog odvjetnika, a to je tada bio Šeks, oslobođen odgovornosti. I ako danas netko uzima savjete od njega, ako uzima ozbiljno ono što on tvrdi, treba se ozbiljno zapitati kamo ide ova zemlja, pogotovo njezino pravosuđe.“

Šeks – foto: sibenski.slobodnadalmacija.hr

Režimski mediji u Bijednoj Našoj ofrlje su i kao nevažno objavili skraćeno i prepričano (već 45.) Izvješće američkog State Departmenta o stanju ljudskih prava u svijetu, gdje se ponovno na crnoj listi našao RH zbog nasilja nad novinarima, zastrašivanja i cenzure, Kaznenog zakona koji sankcionira tzv. klevetu, neopravdanog policijskog nasilja nad migrantima i izbjeglicama, diskriminacije manjinskih Srba i Roma, etc. Umjesto da se Plenković operativno bavi ispravljanjem te krive Drine, a Milanović da mu pomaže, njih dvojica – na zgražanje javnosti s makar dva zrna soli u glavi – jedan drugomu vade crijeva te se prokazuju kao nedostojni državničkih fotelja. Ma što oni sami mislili o svom ponašanju i ma koliko nejednako bili krivci za povode i posljedice bezveznog sukoba za ključne razvojne i dnevne životne interese svojih sugrađana, već manje od četiri milijuna tzv. malih/običnih ljudi koji su – bez zabune – poslodavac i Plenkoviću i Milanoviću, odnosno svim foteljašima u Banskim dvorima, tzv. Visokom domu i na Pantovčaku. Uključivo cijeli tzv. treći stup vlasti, pravosuđe, od korijena do samog vrha. Ali, tko mari za to što Mađarska nema more!?

Tzv. javna medijska kuća HRT je svojim ključnim informativnim, talk show i komentatorskim formatima – čak u „Dobrom jutru, Hrvatska“ na Prvom programu HTV-a, sic transit – debelo režimski orijentirana braniti sve i svakoga iz polit-ideološke manufakture „uspješne vlade premijera Plenkovića, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“ (sic transit), bacila se pravovjerno u liku voditeljice Zrinke Grancarić izuti iz cipela Zorana Milanovića. Pa je u HTV-ovom „Otvorenom“ vrlo otvoreno navijala za ono što Plenković sugerira da Milanović čini, da jest i da će biti. Niš’koristi lik u bivšoj Titovoj vili Zagorje što prakticira komunikacijski obrazac dostojan birtijaške rulje notornih pijandura nezapamćen u hrvatskom političkom, je li, koliko-toliko uljuđenom prostoru na što je premijer nevoljko bio prisiljen odgovoriti. Možda, kažemo, možda malo žešće i mimo njegova kulturnog habitusa usisanog s majčinim mlijekom, pa je rafal prostoseljačkoga in medias res bio prisiljen nazvati Milanovićevim verbalnim divljaštvom.

Na „divljaštvo“ reagirati „divljaštvom“ iliti „divljački“ drugim riječima, pa još iz prvih državnih usta, ravno je prvom Aristotelovom silogizmu: divljaštvo u najčišćem verbalnom izrazu. Bivša dugogodišnja savjetnica od osobita povjerenja tzv. prvog hrvatskog predsjednika Vesna Škare-Ožbolt reći će Telegramu.hr da je verbalno Plenković-Milanovićevo divljaštvo, zapravo, „blaga kamilica prema onomu kako se Franjo Tuđman 1990-ih godina izražavao o onima koje nije podnosio“. Premijer Plenković i koalicijski mu držač tzv. stabilne saborske većine iz redova srpske manjine, šef SDSS-a Milorad Pupovac (solidarno se s predstavnikom Roma i 11 inih etničkih manjina Veljkom Kajtazijem protivi izboru Zlate Đurđević u Vrhovni sud RH i podupire Plenkovića) zborno plaču kako „Milanović vrijeđa Pupovca samo zato što je Srbin, a Tuđman je 1995. godine isprdavao Srbe jer da su „tako brzo pobjegli pred oslobodilačkom hrvatskom vojskom da nisu stigli ponijeti ni svoje prljave gaće“. Zapamćena je i njegova, je li, ogavna nacifašistička izjava kako je „sretan što mi supruga nije ni Srpkinja niti Židovka“, pa je omrznuo RH te se debelo zamjerio i službenom Izraelu. Polit-ideološku je oporbu nazivao „crvenim, crnim i žutim vragovima“…

„Evidentno je da imamo problem s nekontroliranom komunikacijom koja ima izravne veze s osobama na istaknutim pozicijama u javnom životu, pogotovo u politici“, kazala je u HTV-ovom „Otvorenom“ komunikacijska stručnjakinja s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Smiljana Leinert-Novosel, istaknuvši da je bilo mnogo ekscesnih situacija koje su bile dobar razlog za raspravu o komunikaciji u hrvatskoj politici. „Tijekom prošlih 30 godina ti se ekscesi nisu odnosili samo na žene nego i na etničku pripadnost pojedinih zastupnika, etc., i sve su to bili okidači za ovakav tip rasprave u kojoj je bitno analizirati što nam se događa, zašto nam se događa i što možemo jedino kvalitetno i dobro pokušati izvući iz takve situacije. Očekuje se da osoba na istaknutoj poziciji itekako kontrolira što govori. Ne u smislu da odustaje od nekakvih elemenata sadržaja, nego da vodi računa o tome kako ljudi doživljavaju to što ta osoba govori. Nekontrolirana komunikacija nije samo hrvatski specifikum, ona se vidi i po Europi i Americi.“

Milanović – foto Pixsell

U „Otvoreno“ su bili pozvani i saborski zastupnici Mirela Ahmetović (SDP), Milorad Pupovac (SDSS), Nikola Grmoja (Most nezavisnih lista) i Mario Kapulica (HDZ), a po običaju probrana mišljenja gledatelja imala su prevagu u korist vladajućih, protiv predsjednika RH. „Ako je Pupovac sada meta“, kazala je Ahmetović, „zašto se nije govorilo o meti kada su se šatori razvijali nasred Zagreba (2014.-2015. na Savskoj cesti 66 radi HDZ-ovog nasilnog rušenja SDP-ove vlade Zorana Milanovića i SDP-ovog predsjednika RH Ive Josipovića, op. a.)!? Jesu li onda mete bili ministar hrvatskih branitelja i njegov zamjenik (Predrag Matić-Fred i Bojan Glavašević, op. a.), pa i sam premijer!? Ovo sada između dvojice državnika, predsjednika i premijera, nije debata, to je sramota, ako se sve značenje društveno-političkog života u Hrvatskoj svodi na to tko će bolju, jaču i uvredljiviju stilsku figuru izvesti, tko će goru personifikaciju ili metaforu upotrijebiti za kojeg kolegu, odnosno kolegicu. Ja sam svaki dan suočena s mrzilačkim porukama (referirala se na to da se Pupovca vrijeđa zato što je Srbin, op. a.), ali mi ne pada na pamet osporavati svaki pokušaj propitivanja mog postupanja zato što sam druge nacionalnosti, vjerske, rodne ili bilo koje druge pripadnosti.“

Plitvička krivotvorina

Verbalni dvoboj prepun uvreda i podbadanja, premijer Andrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović nastavili su i u srijedu 31. ožujka 2021. na Plitvičkim jezerima, gdje su – u odvojenim posjetima, što su jedan drugomu također zamjerili, otklanjajući bilo kakvu vlastitu krivnju – došli komemorirati obljetnicu tzv. krvavog Uskrsa 1991. godine i pogibiju mladog policajca Josipa Jovića iz Aržana. Pogibija prvoga hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, Hrvata, službeno se vodi i kao prva žrtva Domovinskog rata, što je krivotvorina prvog reda. Prva redarstvena žrtva Domovinskog rata je 27-godišnji Goran Alavanja, Srbin iz Donjeg Karina nedaleko od Benkovca, kojega su srpski teroristi mučki ubili oko 1,30 sati iza ponoći 22./23. studenoga 1990. godine na službenoj dužnosti, u službenom automobilu i u odori MUP-a RH dok je s kolegama Stevanom Bukaricom i Jovom Graovcem iz Policijske postaje u Benkovcu nadzirao već srpskom pobunom nemirno područje u blizini Obrovca. Goranova je žrtva žrtvovana – znanjem i odobrenjem samog Tuđmana – eda bi se, je li, uzvisila Josipova žrtva!?

Nacionalna sramota, jer pala krv za domovinu nema nacionalnu cijenu. Državna sramota koja se prihranjuje svakoga 31. ožujka. Jer, „domoljubi“ – bili političari, ratni veterani, poduzetnici ili tzv. mali/obični ljudi – ne bi se mogli u zrcalo ujutro pogledati da moraju priznati, kamoli komemorativno paliti svijeće i polagati cvijeće zato što je 27-godišnji Srbin (u hrvatskoj policijskoj odori) prvi položio život za zajedničku domovinu Hrvatsku. Ili, kako vole reći, za „slobodu koju danas uživamo“. Povijesna ironija? Ma kakvi, povijesna krivotvorina kao mnoge u zbirci tzv. državotvornosti.

The post Verbalno divljaštvo s državničkim imunitetom appeared first on Tacno.net.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Jedan će apostolski nasljednik sv. Petra jednom biti u Beogradu i jednog će blaženog Stepinca jedan papa jednom proglasiti svetcem, pa… Čim čim prije, tim tim bolje i za dvije sestrinske denominacije i za dva bratska naroda jedne/iste rasne obitelji. Koliko god zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić i HBK bili (ne)učinkoviti „po tom pitanju“ u Rimskoj kuriji za pape Jorge Maria Bergoglia i prethodnih, toliko patrijarh srpski može biti utjecajan i učinkovit. Točno se znâ koji su prijepori „nepremostivi“ u suprotstavljanju SPC-a i srbijanske državne politike Stepinčevom santo subito, a kojih se razloga pridržava primus inter pares Rimske kurije, pa bez dobre volje s jedne i druge strane – nema kruha. Ni za Beograd niti za Vatikan, a tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena tu, ako si nećemo lagati, ipak igra sporednu ulogu. Da nije tako, Blaženik bi već bio Svetac. Ali i bez obzira što nije i tko zna kada će biti – po vatikanskoj proceduri mora biti, kad-tad – mnogi domaći katolici već mu se mole kao svetcu

Marijan Vogrinec

Jest da su malo pretjerali, ali bit će dovoljno malo da se gotovo može reći kako su u pravu neki tzv. desničarski radikalniji mediji kada tvrde da je novoizabrani patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić više učinio za uljuđeniji srpsko-hrvatski suživot, pravoslavno-katoličko razumijevanje no zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić za cijele svoje svećeničke karijere u kojoj ekumenistička dimenzija nije nadilazila formalnost puke birokratske sintagme prigodna, neobaveznog značenja. Slika bez tona i sadržaja, empatija bez djelatne potvrde, pa i opservacija, je li, tipa grijeha struktura – bez magnetizma ili ljepila „pastirske“ dobrote. Za razliku od svojih prethodnika u novije doba, osobito pokojnog Irineja koji ni mentalno nije bio u stanju glasno prevaliti preko usana državno ime Slavonije, Dalmacije, Banije, Korduna, Like…, pa ni maknuti se od „kolektivne krivnje“ Hrvata za ustaški genocid u Jasenovcu nad Srbima, Romima i Židovima – tzv. hrvatski istočni grijeh – donedavni je mitropolit zagrebačko-ljubljanski i vascele Italije Porfirije bio inteligentni neimar na ekumenskom gradilištu. I još više, nije izbjegavao hrabro odolijevati, pa i po cijenu fizičkih prijetnji osobnoj sigurnosti, izazovima međuetničkih, ideoloških i političkih podjela u multietničkomu hrvatskom društvu.

Zbog najcrnjeg proustaškog ekstremizma – medijskog „upozorenja“, je li, neka se Zagrepčani pripaze da iz pravoslavnog hrama na Preradovićevu trgu (Cvjetnom trgu) u srcu grada ne iskoči četnik s krvavom kamom i… – smijenjen je jedan i inače šovinistički trknuti novinar. Ni među šovinizmom impregniranim sunarodnjacima, novoustoličeni patrijarh SPC-a Porfirije Perić nije poželjan zbog „premekanog“ odnosa prema Hrvatima i njihovu „genetskom, urođenom protusrpstvu“. I jedno i drugo crnilo, što se hrane najkrvavijom epizodom novije povijesti zapadnog Balkana – „mi“ i „naši“ smo, je li, anđeoska nevinašca i žrtve na pravdi Boga, a „oni“ i „njihovi“ vražji nakot i krvoločna zvjerad s kojima ne treba imati posla – ne bi bilo kadro opstati da ne trebaju kastama na vlasti u provjerenoj, ali i stalno osvježavanoj navodno cezarijanskoj strategiji tzv. divide et impera. Baš na podjelama i krizama u društvu, vladajuće kaste poslijeratno podgrijavaju ili rashlađuju strasti, poigravaju se s mržnjom, netrpeljivošću, avetima najcrnje prošlosti, zlorabe vjerske osjećaje, puštaju dio klera (ne)izravno anatemizirati manjinske Srbe, odnosno manjinske Hrvate…

Kretenizam se uvijek „junači“ na slabijima, nemoćnijima i malobrojnijima, uvijek za to nalazi nekakvu izliku, ma koliko blesavu i neodrživu budući da uvjerljive i nema. Novoustoličeni patrijarh SPC-a Porfirije Perić se na samom izvoru i bez posrednika uvjerio u tzv. stanje zdravlja katoličko-pravoslavnih i hrvatsko-srpskih odnosa u Bijednoj Našoj te u svakoj prigodi nastojao spustiti povišenu na radnu temperaturu, priteći hladnim oblogom na vrućicu što je, recimo, kardinal Bozanić – vrag će znati zašto, tek se može pretpostavljati – propuštao učiniti, zajedno s Hrvatskom biskupskom konferencijom (HBK), čak u odnosu na vrlo ekstremističke izjave sisačkog biskupa Vlade Košića, politikantski toksične ispade nekih drugih „pastira“, etc. Napadno iskakanje iz cintora u svjetovno dvorište, gdje vladaju znanstvena, svjetovna pravila – ne vjerske bajke o Adamu, Evi i zmiji, dogma o Zemlji kao ravnoj ploči, dominikanske hude lomače za „heretike“ i „vještice“ – dijelom je tolerirane interesne simbioze tzv. Crkve u Hrvata i države. Protivno, je li, čl. 41., st. 1. Ustava RH o striktno sekularnoj državi, odnosno vjerskim slobodama, ali odvojenim od države.

Bozanić i Porfirije na Baniji

Bivši mitropolit zagrebačko-ljubljanski i vascele Italije Porfirije Perić nije u tom smislu učinio nijednu pogrešku – je li, ako smiju oni, smijemo i mi!? – iako jest bio svjestan činjenice kako formulacija „vjerske zajednice“ ima jednaku ustavnu težinu i za katolike i za pravoslavne. Naravno i za ostale registrirane u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Klonio se one o ljutoj travi na ljutu ranu, svakog javnog/napadnog patronatstva službenog Beograda (za razliku od tzv. Crkve u Hrvata, SPC je nacionalna crkva s povijesnom odgovornošću za državu, kakvu vatikanski „pastiri“ nemaju). Patrijarh Porfirije je svjestan da se mir i povjerenje ne uspostavljaju od danas do sutra i da mudar „pastir“ ni slučajno neće blebnuti – i košićevski tvrdokorno ostati živ – kako se protiv potresa „ne možemo boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba“, odnosno da mu je prijatelj, osuđeni (25 godina haaške robije!) ratni i zločinac protiv čovječnosti Dario Kordić, sic transit, „Božji čovjek“. Kad su novinari pitali kardinala Josipa Bozanića za nedavna posjeta Baniji zajedno s tada još mitropolitom Perićem o tomu kako komentira Košićevu skandaloznu izjavu u homiliji na misi u povodu 443. obljetnice obrane kaštela Gvozdensko od Osmanlija, ali i za druge njegove svećenički nedolične ispade, kardinal se pravio grbavim. Da bi reč rekle protiv Košića! Odobrava takvo „pastirstvo“!?

Porfirije Perić pak, u Bozanićevoj nazočnosti, postupio je znatno mudrije u odgovoru na novinarsko pitanje, ipak dirnuvši u suštinu: „Nisam u toj situaciji da mogu ulaziti u nadležnosti i analize ne samo izjava nego i srca koje stoji iza izjava. No, zajedno d nadbiskupom Bozanićem dijelim osjećaj ekumenizma. Duboko vjerujem da će se u svakome pojaviti autentično ljudsko dostojanstvo koje je suštinski i najvažniji cilj. Ne treba puno gledati lijevo ili desno jer tako možemo izgubiti cilj i fokus“. Sisački pak biskup Košić već godinama ne gubi ni cilj niti fokus, sažet u rečenoj homiliji: „Danas nema više pred Gvozdanskim i Hrvatskom ni Turaka, ni komunista ni Srba. Ako nekih i ima, pritajili su se. Pa ipak naš je opstanak i na Banovini i u domovini Hrvatskoj na neprestanoj meti neprijatelja te se i te kako za njega i danas trebamo boriti“. Protiv kojeg to neprijatelja Košić poziva katoličke vjernike i „domoljube“ na oružje? Na koje oružje? Protiv istih onih – a to su valjda svi koji mu ne daju za pravo, koji ga kritiziraju čim iskoči iz cintora, osim kardinala Toše Bozanića, HBK i šake istomišljenika – zbog kojih je na ponoćki s 2014. na 2015. godinu u sramotnoj 555-dnevnoj šatri na Savskoj 66 studentski kapelan don Damir Stojić sijevao očima: „Domovinski rat nije gotov!“ Ma nemoj! Nije gotov!? Još ima Turaka, komunista i Srba kojima treba doći glave!? Jer su se pritajili.

Znâ to zagrebački nadbiskup, pa ni abera o nižerangiranu „pastiru“ – tek „ne znam“, „nisam čitao“, „nisam vidio original“, „ne želim biti sudac“… – ali ni o Košićevom prokazivanju Svevišnjega kao Zloga koji namjerno kinji, provocira, pa i unesrećuje smrtnike, vjerovali u njega, Kraljevstvo nebesko i vječni život (sic transit, vječni!) ili ne vjerovali. Kazao je i da je „Bog dopustio ovo zlo (potres, op. a.) kako bismo se zbližili“. E pa sad, ako Svemogući/Milostivi/Čovjekoljubivi, etc. „nedokučivim planom“ treba ubiti petrinjsku djevojčicu, petero ljudi u Majskim Poljanama i orguljaša katoličke crkve u Žažini, razoriti ljudima domove, raseliti ih, prepustiti nesposobnoj državnoj vlasti na milost i nemilost „kako bismo se zbližili“, nazdravlje onda takvoj „dobroti“ i „zbližavanju“. Ima toga još, što ni nema veze s košićevskim tumačenjem „stadu“, je li, nedokučivih putova Božjih i Božjeg plana – gdje glatko kiksa na logici svaki „pastir“ koji nema petlje pošteno reći „ne znam“, jer ne zna niti može znati – nego odnosa Crkve i države, međunacionalnih/međuvjerskih neriješenih pitanja, etc.

Bilo je teško biti mitropolit Porfirije Perić u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, gdje takvi u „pastirskim“ haljinama kao Vlado Košić ili don Damir Stojić, pa onaj splitski nesretnik u habitu što mu je „milija ustaška kapa od partizanske“ pozivaju na borbu „za Dom“, za „hrvatski Dom“. Naravno, drugima „oružje“ guraju u ruke i kontaminiraju mozak! Teško je bilo biti mitropolit Porfirije Perić u gradu/zemlji gdje će ga neki kreteni nazivati četnikom, mjesecima prostački vrijeđati u medijima, objavljivati video-zapise kako navodno u Chicagu pjeva četničke pjesme, fizički ga provocirati, slati golobrade batinaše da premlaćuju učenike pravoslavne gimnazije „Kantakuzina Katarina Branković“ na Svetom duhu u Zagrebu, pa maloljetne šoviniste iz Kistanja na polaznike Bogoslovije manastira Krka u šibenskom zaleđu, etc. Protusrpske šovinističke ekscese nije ni za izbrojiti na sakralnim objektima širom zemlje, u Šibeniku, grafit-prostote na pravoslavnoj katedrali, Sabornoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg na Preradovićevom (Cvjetnom) trgu u Zagrebu, na zgradi SKD „Prosvjeta“ i inim kulturnim i političkim institucijama srpske manjine.

A novoustoličeni je patrijarh SPC-a Porfirije Perić stojički podnosio zlo i inteligentno mu parirao, nije ulazio ni prihvaćao sukobe, gradio je mic po mic povjerenje s vlastima u Zagrebu i državi, ekumenizam između dviju denominacija iste kršćanske vjere, nastojao na poboljšanju odnosa RH i Srbije, manjinskih Srba i većinskih Hrvata u zajedničkoj domovini, ostao prijatelj Bijedne Naše i njezinih žitelja i nakon odlaska na mjesto srpskog patrijarha u Beograd. Jedva mjesec dana po ustoličenju, bio je najavio doći u Zagreb i održati prigodno slovo na pogrebu naprasno preminulog prijatelja, gradonačelnika Milana Bandića, ali ga je mjera samoizolacije spriječila u toj nakani.

Porfirijevih šest vrlo izazovnih godina stolovanja u Zagrebu ohrabrujući je kapital na osnovi kojeg vrijedi nadati se kako je taj pravoslavni svećenik – slučajno ili ne, Božjom providnošću što vjeruju vjerujući ili tek vladajućom voljom državno-crkvene simbioze vlasti u Srbiji, svejedno – najbolji izbor s obzirom na prošlost odnosa Srbije/SPC-a i Vatikana (koji u ključnom diktira ponašanje i tzv. Crkve u Hrvata) te neposrednu budućnost tih odnosa koje će sada uređivati patrijarh Porfirije Perić i papa Jorge Maria Betgoglio. Intelektualno, politički i ekumenski izrazito otvoren, naprednih pogleda, stajališta i vizija papa Franjo. Cijenjen više no ijedan prethodni i među tih cca 1,2 milijarde katolika i inovjercima, agnosticima i ateistima. O toj dvojici jamačno najrazumnijih dosad prvaka dviju sestrinskih crkava ovisit će i to hoće li papa Franjo napokon biti prvi papa koji će apostolski kročiti na srbijansko tlo i hoće li SPC napokon dignuti rampu kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca. Ili, ako baš ne doslovno i praktično jedno i drugo, odnosno jedno ili drugo, hoće li ta patrijarh Porfirije i papa Franjo ekumenskim zauzećem i političkom mudrošću vizionarski učiniti pomak naprijed u tom smislu. I jedan i drugi – bez da ijedna strana smatra prvi potez slabošću, kukavičlukom ili izdajom bilo kakvih interesa – radi, je li, približavanja cilju koji se (u neko doba) više ne može izbjeći.

Žestoko protiv Stepinca

Foto: IKA

„U svojim prvim javnim istupima prvi čovjek SPC-a Porfitije žestoko se obrušio na pokojnog kardinala Stepinca nastavljajući politiku SPC-a i kompromitaciju hrvatskog kardinala, no s druge strane, ta njegova borbenost pokazuje koliko je kardinal Josip Bozanić u cijelom svojem mandatu inertan i neborben“, zapisala je Ivana Violić u tzv. usporednoj analizi „Porfirije je učinio više u mjesec dana nego Bozanić u cijeloj karijeri! Od kardinala pamtimo tek dvije riječi iz 1997. godine!“ na portalu Dnevno.hr. „Na vrhu Katoličke crkve sjedi gotovo tri desetljeća, međutim, Bozanićevi istupi poput ovog Porfirijeva nikada nisu zabilježeni, tek je jednom u dvije riječi progovorio o nedefiniranom grijehu struktura, ostavljajući i tu tezu nedorečenom još od 1997. godine, kada ju je izgovorio i kada je glasno odjeknula kao prva kritika Tuđmanove vlasti od crkvenog vrha. Govorilo se zato u medijima o aferi Dajla, kao i da je HBK-u blokiran pristup nekim računima u tzv. Vatikanskoj banci.

(…) Riječ je o računima koji su u tom vatikanskom Institutu za religijske poslove otvoreni u ime kardinala Josipa Bozanića pod šifriranim brojkama, a na kojima se nalazi više desetaka milijuna eura. Točan razlog blokade ove goleme svote novca koju je Bozanić deponirao u Vatikanu do danas nam iz kruga bliskog poglavaru Katoličke crkve nisu otkrili, ali smo unatoč tomu saznali kako je Bozanić novac sa zbirnog računa HBK, na koji država uplaćuje godišnje obveze koje proizlaze iz Vatikanskog ugovora, u gotovini barem deset puta nosio u Vatikan deponirajući ga na šifrirane račune. Ta operacija prenošenja novca trajala je od 2003. godine, kada je Bozanić postao kardinal. Novcem se kardinal Bozanić, po svemu sudeći, bavio znatno više nego pitanjima vezanima uz katolike i njihovu opstojnost, pa i pitanjima vezanim uz njihovu diskriminaciju u hrvatskom društvu. Od vjernika puno su mu važniji bili njegovi tajnici: promijenio ih je čak 18.“

Dio Bozanićevih oponenata u Crkvi, u medijima i najširoj javnosti pak bio je uzeo na zub zagrebačkog nadbiskupi i zbog smjene vlč. Ivana Miklenića s mjesta glavnog i odgovornog urednika tjednika Glasa Koncila (Bozanićeva tzv. privatnoga glasila) kad je u svomu stalnom uvodnom komentaru počeo oštrije kritizirati premijera Andreja Plenkovića i njegovu „uspješnu vladu, najuspješniju od svih prethodnih zajedno“ (sic transit). Na Miklenićevo je mjesto instalirao „podobnijeg“ Branimira Stanića. Nije tajna da je kardinal bio u osobito dobrim odnosima ne samo s Andrejem Plenkovićem i njegovim ministrima, za koje se na važnijim euharistijama uvijek nalazilo mjesta u prvom redu pred oltarom, već – također interesno – i s Milanom Bandićem. Međusobni su posjeti bili relativno česti i uvijek srdačni, popraćeni medijskom pompom, s prednošću tv-kamerama. Ne treba sumnjati u to da se zajednička korist dijelila proporcionalno, pa… U čestitci Porfiriju Periću na tomu što ga je Sveti arhijerejski sabor SPC-a 18. veljače 2021. izabrao za 46. patrijarha SPC-a, kardinal Josip Bozanić „kao kršćanin i subrat u biskupstvu, očima vjere u Vašem izboru vidim prst Božje providnosti i znak Duha Svetoga“.

Neki radikalniji krugovi u tzv. Crkvi u Hrvata i njihovi mediji zamjeraju mu što nije odgovorio patrijarhu Porfiriju Periću na oštrini kojom se obrušio na bl. Alojzija Stepinca kad su ga novinari pitali o problemu kanonizacije toga glavnog „pastira“ u razdoblju tzv. NDH, kojega istaknutiji srbijanski političari nazivaju i „ustaškim vikarom“. A, što jest – jest, papa Pio XII. je početkom 1942. godine imenovao kardinala Alojzija Stepinca vojnim vikarom Pavelićeve naoružane falange koja je činila jezive ratne i zločine protiv čovječnosti, provodila genocid nad Srbima, Romima i Židovima. A Stepinac nije odbio tu „počast“ jednoga pape koji je ostao zapamćen u povijesti po neljudskoj šutnji o Holokaustu (cca šest milijuna Židova je istrijebljeno u nacističkim tvornicama smrti), strahotnim zločinima nad slavenskim narodima (cca 30 milijuna Rusa je ubijeno, od cca 60 milijuna ukupnih žrtava u Drugom svjetskom ratu), etc. Ima tu mnogo zašto i zato o kojima ni povijest još nije rekla zadnju riječ, pa nije neobično ni to što se patrijarh Porfirije Perić izjasnio o Stepincu kako se izjasnio niti to što se kardinal Bozanić suzdržao reagirati kako neki drža da je trebao.

Novinarka Ivana Violić, koja mu to ne može oprostiti, zaključit će kako je iz Bozanićeva dva desetljeća djelovanja razvidno da „za katolike nije učinio previše, šutke je podnosio sve napade, udarce, pa i uvrede nalik na ove na račun Stepinca, dajući naslutiti da on na čelu Crkve nije radi naroda, već radi sebe“. Prema Hininom izvješću, „Porfirije dolazi na čelo SPC-a kao jedan od najuglednijih suvremenih srpskih duhovnika i intelektualaca. Govori grčki, engleski i njemački, služi se ruskim jezikom, a među suradnicima i u javnosti vrijedi za osobu umjerenih stajališta koja njeguje osobna prijateljstva sa svećenicima i predstavnicima svih vjerskih zajednica. Izbor novog patrijarha SPC-a nije samo važno vjersko pitanje, nego ono za Srbiju ima i veliko političko značenje budući da se srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić do sada umnogome oslanjao na potporu SPC-a, posebno kad je riječ o osjetljivim pitanjima kao što su odnosi s Kosovom ili Crnom Gorom“.

„Prema prilikama u Srbiji…“

Dakako, ubuduće u zbirku važnih pitanja svakako valja ubrojiti i odnose s RH, gdje kardinal Bozanić može biti solidan čimbenik napretka. Naravno, ni približno važniji od Porfitijevih obaveza prema tradicijama/politici SPC-a, odnosno simbiozi te crkve s državom Srbijom, ali… Ne bude li kardinal – a jamačno hoće – ostao nemušti sporać u svom jalovomu mandatu kojim uspavljuje ne samo vjerničko „stado“ već i širu javnost. „Ukine li blokadu s kanonizacije Stepinca, Porfirije će utrti put za iskrenije odnose s katolicima“, tvrdi bivši vjesnikovac, dopisnik iz Pariza, veleposlanik RH u Francuskoj i glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić u kolumni u Večernjem listu. Pretenciozno. Neće je ukinuti, jer je svjestan što bi to značilo u ovim okolnostima ne samo gotovo zaleđenih političkih odnosa RH i Srbije, već i odnosa Srbije i Vatikana koji nisu zaleđeni, ali ni dovoljno topli za posjet pape Franje Beogradu. No, mudrom politikom kod kuće i vani, patrijarh Porfirije Perić itekako može pridonijeti da Stepinčeva kanonizacija bude barem vidljiva, makar još iza horizonta. A i to je jako puno.

Tek, Mirko Galić je u pravu kad očekuje patrijarhovo djelovanje „prema prilikama u Srbiji, a ne prema željama iz Hrvatske“ budući da su želje iz tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene zadnja rupa na svirali i samomu papi Franji. Možda su i njemu na radaru aktivizma vidljivije prilike u Srbiji i mogući negativan međunarodni eho vatikanske kanonizacije jednoga vojnog vikara oružanih postrojbi međunarodno nepriznatoga, kvislinškog, marionetskoga tzv. NDH. Pa, neka se u neko drugo vrijeme time bavi neki drugi papa? Tko će znati što se mota po glavi Jorge Maria Bergoglia koji je bolje od ikoga obaviješten – iz prve ruke, na licu mjesta, iz osobna iskustva – kakav se sve nacifašistički, ratnozločinački šljam, uključivo najkrvavije ustaše i samog tzv. poglavnika tzv. NDH Antu Pavelića sjatio u Argentini nakon sloma nacifašističkog terora u Europi, 1945. godine. U koji je bijeg ratnih zločinaca od ruke pravde bio izravno umiješan Vatikan i papa Pio XII., pa Hrvatski zavod sv. Jeronima, neki svećenici… Aveti, je li, krvave prošlosti još izazivaju jezu, a Stepinčeva uloga još nije ni blizu jasnoći koja bi bez razložne sumnje omogućila njegovo santo subito.

Zato je dobro da ekumenistički prvaci tzv. Crkve u Hrvata i SPC-a, ali i niže svećenstvo porade u svakoj prilici – takorekuć svakodnevno – upravo na razjašnjavanju nesporazuma, rušenju prepreka, zbližavanju katolika i pravoslavnih (dakako, i s pripadnicima inih vjerskih sljedbi, agnosticima i ateistima također), jer je to jedino ispravan put na kojem će se postupno rješavati i najkrupniji prijepori. I na hrvatskoj i na srpskoj strani, je li, ima itekako samosvjesnih, vrijednih i zauzetih „pastira“ kojima su predanost vjeri (Bogu) i Čovjeku važniji od svake politike, međuetničkih podjela, razdora i sijanja mržnje. Kojima je i najkrvavija povijest učiteljica života, a ne razlog za netrpeljivost i krvnu osvetu.

Primjer visoke ekumenističke svijesti i predanosti čovječnosti, ljubavi među „braćom i sestrama“ u vjeri, etničkoj i rodnoj pripadnosti, etc. neki je dan iskazan međureligijskom molitvom u Jasenovcu, u kripti Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića, uz ploču s potresnim stihom iz „Jame“ Ivana Gorana Kovačića, na mjestu ustaškoga konc-logora u tzv. NDH, najstrašnijega gubilišta u jugoistočnoj Europi na kojemu je mučki ubijeno (službeno popisanih) blizu 83.000 Srba, Roma, Židova, „nepoćudnih“ Hrvata i inih. Jamačno i znatno više, jer su neki masovni transporti civila svih dobi i rodne pripadnosti netom po dolasku u konc-logor – likvidirani. Nigdje nisu evidentirani. Leševi su bačeni u Savu ili skriveni u masovnim grobištima po okolici konc-logora. Na Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji, u petak 26. ožujka, požeški je dijecezanski biskup Antun Škvorčević organizirao takav molitveni skup upravo u Spomen području Jasenovac, što ima veliko ekomenističko, političko i društveno značenje.

Ubojitost na nedužnima

Informativna katolička agencija (Ika) će izvijestiti da je ta međureligijska molitva u Đakovačko-osječkoj metropoliji „događaj of odobito velike važnosti jer su se prvi put u povijesti na tom mjestu sastali predstavnici Katoličke Crkve (spostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua i požeški dijecezanski biskup Antun Škvorčević), SPC-a (episkop pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk), Koordinacije Židovskih općina u RH (rabin Luciano Moše Prelević) te Islamske zajednice (zamjenik predsjednika Mešihata Islamske zajednice u RH Mevludin ef. Arslani). U pozdravnom govoru biskup Škvorčević rekao je da su se pripadnici različitih religija okupili u Jasenovcu da bi podsjetili na vrijeme 20. stoljeća kada je ljudska misao bila ogrezla u ponorima zla, a sustavi ga vladanja odjelotvorili u nasilje protiv drugoga, kada je mjera čovještva postala nacionalna ili ideološka sebičnost, pretvorena u isključivost prema drugačijem, a mržnja očitovala svoju ubojitost na nedužnima“.

Foto: laudato.hr

Požeški dijecezanski biskup Antun Škvorčević – kao i „pastirski“ mu kolege Mato Uzinić, pa Ivan Devčić i još neki kojima su vjera i ljubav za bližnjega raison d’être predanosti „pastirstvu“, a ne politika i šovinizam – godinama je znan kao ekumenistički djelatan svećenik, čovjekoljubiv i široke pomirljive duše koji je više puta molio na mjestu bivše ustaške klaonice na području Jasenovca. Škvorčević, Uzinić, Devčić… spadaju u malobrojnu skupinu katoličkih prelata koji Crkvu čine vjerodostojnom u svom izvornom poslanju. Za razliku od iritantno mlitavoga i polit-ideološki neprozirnog, a diskursom dozlaboga dosadnog i gotovo nerazumljivog kardinala Bozanića te mračno agresivnog Košića i bivšeg studentskoga kapelana (Bozanić ga smijenio) don Stojića te buljuka što aktivnih, što umirovljenih zadrtih „pastira“ međunacionalne netrpeljivosti, mentalne i polit-ideološke agresije kojima HBK godinama kukavički gleda kroz prste i ne sankcionira nepristojne, čak otvoreno proustaške ispade u javnom prostoru. Nije tajna da imaju subraću po zlu i na strani SPC-a, pa je tim važnije što novoustoličeni patrijarh srpski Porfirije Perić, je li, znâ znanje u oba jata jastrebova tako da inteligentan um, predan boljitku hrvatsko-srpskih odnosa, katoličko-pravoslavnih te RH i Srbije – ako je pameti i na drugoj strani, zericu svijesti i savjesti djelatnije od Bozanićeve – može pridonijeti bržem otvaranju nove stranice suživota i razumijevanja na tom brdovitom Balkanu. Istina, od nade se ne živi, ali…

The post Znâ li patrijarh Porfirije popraviti katoličko-pravoslavne pokvarene telefone? appeared first on Tacno.net.

foto HINA / Denis CERIĆ /dc

Gleda te ravno u oči i – laže. Mrtvo ozbiljan/na. A govori neistinu. Ima zvučnu titulu ili je notorna sirovina jučer ispala iz opanaka na pasištu koza, ali prekonoćno pun/a kao brod. Ima poprilično škole iza sebe, čak status znanstvenika/ce, članstvo u HAZU, poziciju vođe na sveučilišnoj katedri i projektna iskustva prekograničnog značenja, zastupnik/ca je u tzv. Visokom domu, ministar/ica, ili vodi prestižnu instituciju, a – laže. Nije za vjerovati kakve laži valja. Nije ga/ju sram praviti od moralne gotovine, prezimena, titule i pozicije – veresiju. I očekivati da su ljudi ovce, pa će bezrezervno vjerovati svemu što kaže ime i prezime, titula i pozicija u tzv. društveno-političkoj hijerarhiji. Danas su – u tzv. globalnom selu (H. M. McLuhan) – vrlo rijetki hlebinci te vrsti. Ako nisu interesni kameleoni ili razočarani izborni ignoranti, pa svojom apstinencijom zapravo krivotvore izborni učinak i relativno većinsku biračku tzv. volju pretvaraju u notorno meketanje stada utjeranog u obor. Zagreb je preslika CRO izborne borbe za (pre)vlast koja – dok je takva kakva jest – ne sluti nikakvim boljitkom

Marijan Vogrinec

„Gordana Pasanec iz građanske inicijative ‘Zagreb te zove’ priopćila je da je prijavila HDZ zbog sukoba interesa jer se u spotu njihova kandidata za gradonačelnika Zagreba Davora Filipovića koriste povijesnim uspjesima hrvatskih sportaša“, objavila je Hina, što je samo još jedna u nizu indikativnih činjenica o tomu koliko prljavštine, političkog lopovluka i moralne bijede razvojnim vizijama deficitarnih stranačkih izbornih stožera pliva površinom (ne)službenih kampanja za održanje/osvajanje pozicija vlasti. Sada u lokalnoj/regionalnoj samoupravi – izbori jamačno sredinom svibnja – ali prljavštine, podmetanja i udaraca ispod pojasa, tzv. sukoba interesa, etc. nisu pošteđeni, je li, ni europarlamentarni, ni parlamentarni niti predsjednički. I nije samo HDZ – jedina u tri desetljeća RH politička stranka među cca 170 registriranih prvostupanjski osuđena za pljačkanje vlastitih građana – potrebit temeljita ribanja najagresivnijim deterdžentom protiv okorjele (pred)izborne prljavštine. Teško da bi se među ostalima u političkoj areni našlo čistunca za uzor i bez mane.

E sad, istina ili ne – ovisno o tomu tko i s koje strane gleda, odnosno u što (ne) vjeruje – HDZ prati i medijski razglašen navodni krimen iz doba naprasne abdikacije bivšeg predsjednika denver plave ZNA SE opcije i premijera Ive Sanadera: „Jadranka, zapamti, izbori se dobivaju s dvije trećine novca ispod stola i samo trećinom na stolu“. To je, znâ se, ona priča o tada glavnom tajniku Branku Bačiću i Jadranki Kosor, oktroiranoj netom na obje dužnosti „dragoga Ive“ (Sanadera), pred hrpom „prljavih“ dva milijuna kuna i 300.000 eura koje su tajili nekoliko mjeseci te crnoj torbi u kojoj su – kad se novac nikako nije dao oprati legalnom uplatom na HDZ-ov bankovni račun – predani tada glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću. Kao, ne znamo otkud taj novac u stranačkom sefu, čiji je i čemu je imao poslužiti. Sic transit. Taman se bila zakuhala gadna afera Fimi media, pa…

Puna šaka brade

Ostalo je povijest, s Ivom Sanaderom iza rešetaka i svako malo na terapijama – kao što se i ubojica dvoje talijanskih turista, kontroverzni poduzetnik Tomislav Horvatinčić, prešetava po „terapijama“ i pije kavu na samoborskim štekatima umjesto da već odavno guli u zatvoru kaznu od četiri godine i 10 mjeseci – ali i inim tajnama kojima se sve pojedinosti jamačno nikad neće doznati. Je li pojeo vuk magarca. S tim da je još itekako preostalo i vukova i magaraca.

Puna šaka brade da se HDZ samo u jednom slučaju koristio povijesnim uspjesima sportaša u svomu predizbornom spotu u korist svog aduta za budućega gradonačelnika hrvatske metropole. I da se to događa samo u spotu u kojemu bivši poznati vaterpolist Perica Bukić diže rep Filipoviću iz prostorija Vaterpolo kluba Mladost u Zagrebu, uz svu silu pehara i inih priznanja/odličja za sportske uspjehe Mladosti. „Kakve veze ima pehar Vaterpolo kluba Mladost s HDZ-om?“ – pita Gordana Pasanec. Nikakve. HDZ ničim nije zaslužan za uspjehe tih vaterpolista, baš kao što sportske momčadi (npr. nogometna reprezentacija) u međunarodnim utakmicama hadezeovski drže ruku na srcu dok se intonira hrvatska himna. HDZ je to nametnuo davnih godina: svoju gestu počasti državi, odnosno državnoj himni kao nacionalnu. Svi ostali građani tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, uključivo sve političare inih stranaka, u takvim prigodama, je li, odaju počast u stavi mirno, s rukama položenim niz tijelo, uz bokove.

„Privatizirati sportske uspjehe kluba u kojem su sudjelovale generacije sportaša je sramotno“, priopćila je Pasanec. „Mnogi od njih se ne bi složili da dio velike sportske povijesti bude prikazan kao simbol podrške bilo kojoj stranci, a kamoli HDZ-u. Budući da se klub financira javnim sredstvima, radi se o čistom sukobu interesa.“ I školstvo se financira, je li, javnim novcem, ali Davora Filipovića s buljukom zombija iz izbornog stožera iza leđa i pozvanim tv-kamerama nije bilo srâm nenajavljeno i nepozvano nahrupiti u glazbenu školu u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, pa je ravnateljica bila primorana pozvati policiju jer ne dopušta da se javnu instituciju i učenike zloupotrebljava za stranačku predizbornu promidžbu. Bila HDZ-ova ili čija već. HDZ-ov tzv. trećepozivac u kampanji (nakon što su Plenkoviću odbili kandidirati se Damir Vanđelić te navodno i Dragan Primorac i Kolinda Grabar-Kitarović…), koji je imao odglumiti gubitničkog izbornog zeca u korist sedmog mandata Milana Bandića i njegove daljnje simbioze sa denver plavom ZNA SE opcijom u zagrebačkoj vlasti, našao se na suhom. Bandić je naprasno napustio ovaj svijet – a još se „ne znâ“ gdje, kako i zašto, jer se upola mlađu bivšu misicu službeno ne dovodi ni u kakvu vezu s njegovom smrću – pa se HDZ-ova kampanja morala iz temelja i preko noći resetirati.

Lik koji je na brzaka instaliran za predsjednika Skupštine grada Zagreba namjesto abdiciranoga HDZ-ovog Drage Prgometa, Davor Filipović, na Plenkovićev je daljinski upravljač udarnički dizao ruku i za svaku ključnu Bandićevu glupost (npr. za gradski proračun) i tako mu držao glavu iznad vode u kritičnim okolnostima prijetnje izvanrednim izborima, sada se opet bacio „dokazivati“ Zagrepčanima kao – Bandićev ljuti kritičar/oponent. Sic transit. Filipovićeva kampanja, tvrde utjecajniji politički analitičari, postala je lakrdijom u kojoj Filipović igra prljavo, laže ili ne znâ o čemu govori, pa i glumatačkom „koreografijom“ svojih nastupa izaziva javni podsmijeh. Je li, obećati Zagrepčanima kako će im – izaberu li ga za gradonačelnika – „izgraditi tvornicu lijekova protiv raka“, odnosno virusa SARS-CoV-2, a za rak i dalje nema lijeka niti je znanost otkrila sve tajne kobnog virusa, pomalo graniči s maloumnošću. Iz dva razloga: prvo, takvu tvornicu i kad bi bilo realno ne može izgraditi jedan gradonačelnik, pa ni hrvatske metropole, i, drugo, Zagrepčani nisu psihijatrijski slučajevi da im se baš u svemu može prodati muda pod bubrege. Pazi: tvornicu lijekova za rak! Bandić je svojedobno prodavao – i tada krajnje blesavo, ali… – tunel kroz Medvednicu prema Stubičkim Toplicama, podzemnu željeznicu, most preko Save s izlazom na Aveniju Bologne u Vrapču, sljemensku žičaru, novi nacionalni stadion i sportski kamp Maksimir – Svetice, podzemne javne garaže ispod bivšeg Trga maršala Tita i HNK, prometna rješenja i ekološko zbrinjavanje otpada (zatvaranje odlagališta na Jakuševcu), etc.

Naravno da nikad ništa nije ostvario od tih obećanja. U 20 godina svojih šest mandata nije izgradio ni pola metra nove tramvajske pruge, a žičara na Sljemenu je tajnovito zdrobila 100 milijuna dodatnih kuna, ukupna joj se cijena gradnje udvostručila (najskuplja u Europi, sic transit) i još nema uporabnu dozvolu niti se znâ kada će je dobiti. Da Milan Bandić nije tako iznenada promijenio mjesto boravišta i više ga nema u utrci za već sedmi mandat – koji bi jamačno dobio, jer mu svi protukandidati zajedno nisu ni do gležnja po sposobnosti, okretnosti i znanju kako se dobivaju izbori u Zagrebu – svibanjski izbori u Zagrebu ne bi bili ni približno toliko neizvjesni kao što su sada budući da su njegovi protukandidati praktično preko noći bili primorani žestok protubandićizam u kampanji zamijeniti neuvjerljivom retorikom na granici lakrdije. I pogubili su se. Praktično svi odreda, jer se iz druge galaksije vidi kako u baražu nebuloznih obećanja – u koja sami ne vjeruju – nema ni logike niti smisla.

Predizborna kilometraža

Na kraju dana bi se moglo dogoditi da izbornu prevagu u drugom krugu odnese aktualna v.d. gradonačelnica Zagreba i predsjednica BM 365 – Stranke rada i solidarnosti, profesorica komparativne književnosti te hrvatskog jezika i književnosti koju je Bandić 2000. godine iz školstva bio uveo u politiku (tajnica Gradske organizacije SDP-a) i od tada je stalno uz njega. Ona bolje od ijednoga protukandidata znâ iz prve ruke kako diše milijunski Zagreb i kako (ni)je moguće rješavati njegove probleme. Jest da je izborni favorit Tomislav Tomašević – prvak parlamentarne platforme Možemo! i godinama najvidljiviji protubandićevski društveno-politički aktivist, kojem i rejtinške ankete bezrezervno daju prednost, no u konačnom se rezultatu računaju golovi, a ne pretrčani kilometri, skokovi, količina prolivenog znoja… Predizborna pak kilometraža, broj skokova, kante prolivenog znoja nekolicine među već tucetom rivala za Bandićev tron u gradu koji raspolaže s proračunskih cca 14 milijardâ kuna već se i znatno prije službenog početka kampanje jedva ičime mogu mjeriti ili usporediti s prethodnim izborima.

„Kako se bliže lokalni izbori“, zapisat će novinar Večernjeg lista Zvonimir Despot, „obećanja političara sve su luđa!“ To se posebno odnosi na Zagreb, u kojemu su se kampanje preko noći trebale preokrenuti nakon iznenadne smrti Milana Bandića. Njega nema, pa nema ni glavne mete, ali obećanja ima, i to u stilu – obećanje ludom radovanje. Možda je najizdašniji u tim obećanjima kandidat HDZ-a Davor Filipović. On je u svojim promišljanjima budućnosti Zagreba otišao tako daleko da je svojim potencijalnim biračima obećao kao prvu zadaću gradnju tvornice za proizvodnju svakakvih cjepiva, pa i onog protiv raka! To što cjepivo protiv raka ne postoji, nije problem Filipoviću. On i tako sigurno misli bar sto godina unaprijed! I to što ni mnoge bogatije zemlje nisu realizirale takvu ideju, ni to nije važno. Bitno je da se dobro bubne, i da dobro odjekne, koliko god bilo ludo! Filipović je od kampanje napravio pravu lakrdiju. Zar je to najbolji kandidat HDZ-a?

Dobro, ekonomist je, ne mora znati nešto o medicini, ali svatko malo pismeniji ipak zna da nema cjepiva protiv tumora. No, da je to glavni prioritet budućeg gradonačelnika Zagreba, kako je to postavio Filipović? Doista za ismijavanje. Nije li već i njegovo bauljanje u kampanji vidljiv dokaz da HDZ-u baš i nije bilo stalo rušiti Bandića kad su Filipovića pustili u utrku? Tome može biti dokaz i izjava Bandićeve zamjenice ovih dana da bi se oni i HDZ uvijek dogovorili i dobro surađivali, a da su samo izbori malo znali izazvati napetosti. Bandića nema, pa kako sad da HDZ istakne novog kandidata, i da tako prizna da je Filipović bio samo lutka?“ A tko kaže da se ista igra Bandić Milan 365 – Stranke rada i solidarnosti i HDZ-a ne može nastaviti i bez „našeg Milana“ (Radio Sljeme, sic transit), sada s Jelenom Pavić-Vukičević? Ona je itekako već iskusna u toj igri, a HDZ-ova dobro podmazana logistika čuda radi u izbornoj krojačnici, pa…

Koliko je god HDZ-ov Filipović nedopečen u kampanjskim filipikama, pa mu se, je li, ozbiljniji pûk grohotom smije i odmahuje rukom – „sveučilišni profesor, pa vâlja takve gluposti!?“ – ni ostatak protukandidatskoga krda ne zaostaje baš mnogo. No, primjećuju neki politički analitičari, nešto su slabiji vizionari od Filipovića, ali… Nadmetanje u obećavanju brda i dolina kojima žele pridobiti povjerenje hlebinaca jamačno će potrajati i dobivati na žestini nelogičnosti sve dok ne otkuca utiha tzv. izborne šutnje. Neki je dan lakonotni gubitnik dvaju prošlih izbora (predsjedničkih i za Hrvatski sabor) Miroslav Škoro, kandidat Domovinskog pokreta kojoj je stranci bio skinuo svoje ime i prezime u nastavku, u zapadnozagrebačkom naselju Gajnicama zauzeo središnji plato parka i manje-više opetovao iste fraze kao i prethodno u drugim gradskim četvrtima. Folklor: buljuk naručenih simpatizera i znatiželjnika, plavi kombi s pićem, bučan razglas koji tutnji njegovim pjesmama, mikrofoni, na brdašcu iza kombija skupina djece iz svega se glasa dere: „Škoro, Škoro, Škoro, Škoro…!“ Slavonac od glave do pete kamenih, imotskih korijena poželio biti „zagrebačkim ocem“, pa – bude li izabran – „jamči“ građanima da će „već od jeseni imati besplatne vrtiće“, zatvorit će odlagalište otpada Jakuševac“, eko-bombu, „inicirati izgradnju suvremene bolnice“ i „nacionalnog nogometnog stadiona“…

Inače, Škoro je balvan u HDZ-Plenkovićevom oku, Davor Filipović ga ne propušta podbosti kada god stigne, pa mu spočitavaju da je kandidaturu za gradonačelnika Zagreba najavio baš na dan Bandićeva pokopa, a potom je na brzaka iskoristio i smrt Dinamove nogometne legende Zlatka (Cice) Kranjčara te objavio kako bi novi, suvremeni nacionalni stadion nazvao njegovim imenom. „Jako nisko, jako jeftino!“ – ironično primjećuje novinar Despot. „A da, i Filipović je obećao besplatne vrtiće! Kome onda dati glas, njemu ili Škori? Birači su jako zbunjeni, ali – kako rejtinški stoje u aktualnim ispitivanjima javnog mnijenja – ne doživljavaju ni Filipovića niti Škoru. I jedan i drugi prodaju muda pod bubrege, iako imaju nekakve ekonomske doktorate znanosti koje pak ne doživljava – svjetska znanost.

Među brdima i dolinama neutemeljenih predizbornih obećanja aspiranata na bivši Bandićev tron nije ne vidjeti, je li, i besplatna kazališta, galerije, muzeje, sportska nadmetanja, frizere, etc. za umirovljenike, što im „kani omogućiti“ bivša Tuđmanova savjetnica, HDZ-ova ministrica pravosuđa, pa neuspješna predsjednica propale stranke Demokratskog centra, do neki dan „umirovljena političarka“, itd. neovisna kandidatkinja Vesna Škare-Ožbolt. „Jedna od mjera za naše sugrađane treće životne dobi bit će tzv. zagrebačka kartica koju će od Grada Zagreba dobiti svaki zagrebački umirovljenik. Zagrebački umirovljenik će iz gradskog proračuna mjesečno na karticu dobiti 500 kuna koje će moći taj mjesec koristiti isključivo za kulturu, sport i usluge zagrebačkih obrtnika kao i na dio troškova komunalnih usluga.“ Neki cjepidlaka će pitati Škare-Ožbolt zašto nije i kina ubacila u svoju karticu. Ili, drži da kina nisu dio kulture?

Apstraktna linija obećanja

Tomislav Tomašević, ipak najizgledniji kandidat za gradonačelnika, ako se u međuvremenu ne dogodi nešto nepredvidljivo, također bi zatvorio Jakuševac, otvorio centar za gospodarenje otpadom te primijenio cijeli set kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih rješenja za bolji život ljudi u Zagrebu. Praktično, nudi sve što i ostali plus resetiranje gradske uprave te reviziju svih ugovora Grada s privatnim poduzetnicima. E sad, budući da je Bandić zadužio Zagreb za cca dvije milijarde kuna, malo je problem kako u tim okolnostima primjenjivati nove razvojne mjere. Tomašević pak tvrdi da to nije problem i da se – bez poskupljenja komunalnih usluga i prireza – ta pitanja mogu riješiti iz tekućih prihoda. Živi bili… Dakako, prođe li na izborima. Zanimljiva je s tim u vezi i ideja kandidata Davora Nađa (saborski zastupnik, kandidat stranke Fokus iz Svete Nedelje) koji bi iz gradske birokracije otpustio točno 4000 „suvišnih“ ljudi. Otkud mu taj broj, vrag će znati, samo, jest činjenica da se prije temeljite analize ne može unaprijed, na neviđeno otpuštati ljude. Raskidati ugovore o radu koji su zaštićeni zakonom i kolektivnim ugovorima, etc.? Tomašević bi pak „višak“ raspoređivao na druge poslove, pa… npr. u ured za obnovu Zagreba od potresa, koji kani osnovati.

Na istoj apstraktnoj liniji obećavanja brda i dolina – „učinimo to zajedno“ – igra i SDP-ov kandidat Joško Klisović koji je, pak, rejtinški izgledniji od Filipovića ući u drugi izborni krug s Tomaševićem. Gdje Tomašević odnosi uvjerljivu pobjedu? Ako se, također, u međuvremenu ne dogodi nešto nepredviđeno. A moguće je. U političkom cirkusu Bijedne Naše su i nemoguće stvari već odavno – moguće, pa… I kad tzv. političari lažu, a svjesni su da lažu, misle da govore istinu. To je fenomen koji bi vrijedilo proučavati i na najuglednijim svjetskim studijima psihijatrije.

The post Bitka za Zagreb na svjetskom studiju psihijatrije appeared first on Tacno.net.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Polit-ideološka uvjerljivost, moralne vrijednosti, domoljublje, opće dobro, čist obraz, stabilan karakter, odlučnost, razum i posjedovanje nešto više od dva zrna soli u glavi nisu CRO političaru nikakva nit vodilja, sigurnosni ventil za kontrolu ponašanja, uvjet odgovornosti i na osnovi odgovornog obnašanja dužnosti zalog biračkom povjerenju za novi mandat. Pa, je li, imamo ljude koji se godinama motaju po raznim nišama vlasti, stalno se na izborima guraju na nove i redovito natprosječno plaćene mandate s raznim boli glava povlasticama, a tzv. Samostalnoj, Neovisno i Suverenoj kola ubrzavaju nizbrdo. Uvijek s kočijašima koji urbi et orbi trube kako je „sve pod kontrolom“ i da je općinstvo „sámo krivo što ne vidi kako mu je dobro“, štoviše „bolje no drugima u našem okružju“. Sic transit. Neki dan se saborski zastupnik talijanske manjine ako se ne varamo, zastupnik talijanske manjine Furio Radin je u saborskim klupama već od 1992. godine, praktično u svim sazivima od međunarodnog priznanja RH, a hrvatskim Talijanima nije ništa bolje. Baš kao ni inim manjinama, osobito Srbima i Romima, koji također imaju „svoje“ zastupnike

Marijan Vogrinec

Sada se već točno znâ: lokalni/regionalni izbori, osmi od državne tzv. neovisnosti RH, održat će se 16. svibnja, pa budući da je vlada neki dan tako odlučila, svi koji žele biti župani, gradonačelnici ili općinski načelnici imaju sljedećih 14 dana za prikupiti potpise za kandidaturu, a potom slijedi službeni rok za predizbornu kampanju. Što je svojevrsna ironija budući da kampanja, neslužbeno, traje već mjesecima. Naveliko se trguje moći, utjecajima, stranačkim pedigreima, dogovaraju se koalicije, unaprijed dijele mjesta u vlasti koja još nije ni vrabac u ruci, brzinski presvlače stranački kaputi, kontaminira javni prostor prljavštinama ad hominem, etc. Izbačeni iz HDZ-a tzv. lički Putin Darko Milinović, aktualni ličko-senjski župan, aspirant na gradonačelničko mjesto u Gospiću, sada i šef novoosnovane regionalne stranke tzv. desnog centra LiPO (kratica od: Lika, primorje, otoci) zadovoljno trlja ruke: „Najjača smo regionalna stranka u županiji! Nakon prvih 1500 članova koji su iz ličko-senjskog HDZ-a prešli k nama, prošli tjedan smo primili još 500 novih, a neki dan se dodatnih 44 bivših hadezeovaca učlanilo u LiPO“.

Vođa Domovinskog pokreta Miroslav Škoro – nesuđeni premijer i „jezičac na vagi“ HDZ-ove državne vlasti u drugom mandatu Andreja Plenkovića, a sada i aspirant na gradonačelničko mjesto u Zagrebu – udara na sva medijska zvona to kako njegov parlamentarni pokret suvereno tuče HDZ na hrvatskom istoku i po Slavoniji, gdje domino efektom redom padaju denver plave ZNA SE filijale Plenkovićeve stranke i članstvo, čak cijeli ogranci i njihova vodstva svlače HDZ-ove i oblače domovinskopokretne kapute. Zagrebačkoj je stranačkoj središnjici na Trgu žrtava fašizma pak osobito teško sjelo na želudac masovno disidentstvo u Vukovaru, tzv. Gradu heroju i HDZ-ovoj maskoti svekolikog višedesetljetnoga, je li, „domoljubnog“ prenemaganja. Nakon što je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava – prokazan zbog navodnih nečasnih imovinskih enigmâ u obitelji – glatko popušio unutarstranačke/protuplenkovićevske izbore, učinio je otprilike isto u Vukovaru (i regiji) što i neupitni gosdpodar Like tzv. lički Putin u Gospiću (i regiji): devastirao je dojučerašnju si stranku i postao joj najljući neprijatelj. Eeee, što ti je CRO politika. Sprdnja.

Dobro im, a to ne znaju?

Polit-ideološka uvjerljivost, moralne vrijednosti, domoljublje, opće dobro, čist obraz, stabilan karakter, odlučnost, razum i posjedovanje nešto više od dva zrna soli u glavi nisu CRO političaru nikakva nit vodilja, sigurnosni ventil za kontrolu ponašanja, uvjet odgovornosti i na osnovi odgovornog obnašanja dužnosti zalog biračkom povjerenju za novi mandat. Pa, je li, imamo ljude koji se godinama motaju po raznim nišama vlasti, stalno se na izborima guraju na nove i redovito natprosječno plaćene mandate s raznim boli glava povlasticama, a tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj kola ubrzavaju nizbrdo. Uvijek s kočijašima koji urbi et orbi trube kako je „sve pod kontrolom“ i da je općinstvo „sámo krivo što ne vidi kako mu je dobro“. Štoviše, „bolje no drugim u našem okružju“. Sic transit.

Neki dan se saborski zastupnik talijanske manjine Furio Radin, koalicijski partner vlasti Plenkovićevog tzv. light HDZ-a – i ne samo njegovog i ne samo u njegovim premijerskim mandatima – prezadovoljno smješkao sebi u bradu u nekom talk showu režimske „dalekovidnice“ kad mu je neprofesionalac u voditeljskoj ulozi dizao rep spomenom zastupničke dugovječnosti. Ako se ne varamo, Furio Radin je u saborskim klupama već od 1992. godine, praktično u svim sazivima od međunarodnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. A hrvatskim Talijanima, baš kao ni inim etničkim zajednicama – osobito Srbima i Romima – nije ništa bolje zato što u tzv. Visokom domu imaju „svoje“ zastupnike koje većinom nisu sami ni izabrali. U startu ubiru blizu tri prosječne državne plaće, plus dodatci i povlastice o kojima tzv. mali/obični ljudi ne mogu ni sanjati. Neki će medijski „teoretičari zavjere“ čak reći da dugovječni Furio Radin i „nije Talijan“, sic transit, kao ni da saborski zastupnik mađarske narodne manjine Robert Jankovics „nije Mađar“, odnosno da „svojih“ troje zastupnika – sudeći po broju dobivenih glasova – nije izabrala ni trećina od cca 180.000 srpskih građana Bijedne Naše.

Za manjince, je li, ne vrijedi toliko međustranačko pretrčavanje radi lakšeg proboja na izborima, iako pripadnika etničkih manjina ima o-ho-ho u gotovo svim političkim strankama od tzv. centra nalijevo, čak i vrlo radikalnim, već više vrijedi pravilo bijega u tzv. nezavisne kad se osobni i nacionalni/stranački interesi ne nađu na istoj valnoj dužini. Za manjince vrijedi i pravilo tzv. pozitivne diskriminacije, dvostruko pravo glasa – u XII. izbornoj jedinici po etničkom kriteriju na zajamčeni broj mjesta. Odaziv je uglavnom vrlo slab, jer pripadnici narodnih manjina radije glasaju na općim listama kao i Hrvati. Ili im se ne sviđaju ponuđeni sunarodnjaci ili se ne žele etnički izdvajati u mješovitim sredinama, legitimirati manjinski.

U suštini, radi se o istoj meti i istom rastojanju svih aspiranata na pozicije u vlasti: tamo sam, gdje se nudi više i bolje, pa… I to je ljudski, je li, zašto kriti. Politika je vrlo magnetičan posao i zato u politiku masovno jurišaju dobrim dijelom i kojekakvi redikuli i oriđinali i s ko’ca i konopca. Na opću nesreću, mnogi i prođu. I eto četiri godine belaja. A Bijednoj je Našoj sve manje izgledno postati Lijepom Našom o kojoj su sanjali stihom Hrvat Antun Mihanović i notama Srbin Josif (Josip) Runjanin još u ono davno preporodno doba. Sada drugi vjetrovi pušu i druge misli „domoljubima“ struje sivom tvari dok drže desnicu što na pupku, što pri ramenu, što na želudcu… – tražeći srce. Tri su kategorije u Bijednoj Našoj građana tzv. prvog reda: političari, hrvatski branitelji i tzv. Crkva u Hrvata. Svi ostali – zaslugom upravo tih što već tri desetljeća i preko leševa jurišaju u politiku, ma koja ili čija bila, samo da je izdašna te se više ni polumrtvi ne daju iz nje. Dok ih PNUSKOK, DORH, USKOK, etc. ulisičene „maricom“ ne otpravi u remetinečki apartman za te s uvijek istim copy and paste odgovorom: „Časni sude, nisam kriv/a“.

Zašto? Pa, zato…

I onda se pravomoćno osuđeni – nakon godina i godina više no smiješne pravosudne trakavice s neviđenim odvjetničkim akrobacijama na razboju pravosudnih smicalica zbog faličnih zakona, loptanja dokazima, pa razvlačenja procesa, iznenadnih „zdravstvenih tegoba“ optuženika, općenarodnog zaborava i zatvorskih odgoda, je li – smiju u lice ne samo božici povezanih očiju s kantarom u ljevici i mačem u desnici nego i svekolikoj javnosti. A hlebinci uvijek tupe jedno te istim glupim pitanjem: zašto taj i taj nije u zatvoru? Zašto ubojica dvoje turista na talijanskoj jahti mirno ispija kavu na terasi u Samoboru, a službeno ima guliti višegodišnju zatvorsku kaznu? Bolestan je, mora biti na terapiji. Zašto razvikani nogometaš i trener putuju po bliskoistočnim emiratima i BiH, a upravo je pravomoćno osuđen na 4,8 godina zatvora zbog pljačke 116 milijuna klupskih kuna? Nitko mu nije oduzeo putovnicu, pa je dan-dva prije uručenja rješenja o izdržavanju kazne pobjegao u BiH. Zašto njegov brat, osuđen na 6,5 godina prdekane zbog istog i još većeg nedjela također nije u zatvoru već iz Međugorja teškim koruptivnim optužbama čereči i najistaknutije hrvatske sudce? Dopustilo mu je isto to ‘rvacko krivosuđe koje nije znalo odmah spriječiti i najmanju mogućnost bijega u inozemstvo. Zašto se po izricanju pravomoćne presude istog trena ne oduzimaju putovnice osuđenima i smjesta ne odvodi u ćelije? Kao što se to radi (i može vidjeti u filmovima) u SAD-u, etc.

Zašto? Zato što Bijedna Naša nije uređena/pravna država i zato što njezino traljavo pravosuđe redovito trenira strogoću na onima na kojima bi to najmanje smjelo – na tzv. malim/običnim/nemoćnim građanima tzv. drugog/trećeg…petog i desetog reda. Zato. I ništa se neće promijeniti dok svaki drugi punoljetni posjednik tzv. biračkih prava i dužnosti – zgađen tolikim kameleonskim političarima i razočaran CRO politikom – ne izlazi na birališta, a ostatak ih ili disciplinirano sudjeluje u dirigiranom duopolnom stranačkom performansu ili pak raspršenim, razmrvljenim glasovima uistinu ne može ništa promijeniti. Izborni je zakon – plus politički svjesna/namjerna sabotaža e-glasanja – tako regulirao ‘rvacku demokraciju da vladajućem političkom duopolu HDZ/SDP s prišipetljama nije u interesu promijeniti praksu u kojoj isti stranački ljudi na trgovački skrojenim izbornim listama manje-više istih stranaka praktično ostaju na unosnim/utjecajnim pozicijama do mirovine. Bez obzira na to kako se brzo i dramatično zemlja približava ponoru.

foto: scsport.ba

Komu to u digitalno doba trebaju pusti tjedni za napisati rješenje i uručiti ga osuđeniku kad je to posao koji se i po tzv. špranci može obaviti već 15 minuta po izricanju pravomoćne presude? U sljedećih pola sata taj osuđenik već može birati krevet u ćeliji. Sva ova farsa koja se događa državna je bruka do neba. Kako je moguće da pravomoćno osuđeni samo dan prije uhićenja mirno prelaze granicu, „sjete se“ obiteljskog porijekla i uzimaju b-h državljanstvo (Branimir Glavaš, Zdravko i Zoran Mamić, Miroslav Kutle, etc.) ili im „domoljublje“ grune iz debelog mesa u glavu zakonskim pravom i na dvojno, srbijansko državljanstvo (Josip Gucić, braća Košutić, unuci Franje i Ankice Tuđman, etc.) i onda im ponižena/izigrana tzv. država ‘Rvacka može staviti soli na rep? Ako ih sudstvo poželi pitati za zdravlje. I gdje je logika u tomu da suđenja za najteža kriminalna nedjela traju i po desetak godina (Ivi Sanaderu, Nadanu Vidoševiću, Tomislavu Horvatinčiću, Mihajlu Hrastovu za ratni i zločin protiv čovječnosti, ubojstvo razoružanih 13 srpskih zarobljenika čak 25 godina, etc.)? Ili da optužnice sramotno padaju u vodu zbog „postupkovnih pogrešaka“, npr. u stravičnom slučaju ubojstva obitelji zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, gdje su ubojice, tzv. merčepovci, u istrazi priznali mučko ubojstvo majke, oca i 12-godišnje Aleksandre Zec u šumi na Sljemenu? Vladimir Šeks je bio državni odvjetnik. Sic transit.

Ubojice su oslobođeni krivnje, kao što aktualni saborski zastupnik tzv. suverenista (sic transit) s liste Domovinskog pokreta Miroslava Škore, je li, Željko Sačić nije odgovarao po zapovjednoj odgovornosti za stravičan ratni zločin 26. kolovoza 1995. nad šestero nemoćne srpske starčadi u zaseoku Gruborima nedaleko od Plavnog, koji su počinili specijalci ATJ Lučko. Nije oslobođen krivnje u slučaju masakra civila u Gruborima, ali je amnestiran pravosudnom tzv. zastarom. Zastare su također metoda u Bijednoj Našoj kojom se osumnjičenicima od „imena i prezimena“ gleda kroz prste i ostavlja na slobodi, pa…

Taj Sačić, o kojemu je novinar Hrvoje Šimičević objavio indikativan tekst u tjedniku Novostima (8. listopada 2020., „Dosje druga Sačića“) obrazac je polit-ideološkog profila „domoljubnog“ CRO političara kakvi će u čoporu nahrupiti 16. svibnja pred biračko tijelo eda bi si zadovoljili temeljni poriv: u se, na se i poda se. Bivši zauzeti, nadasve istaknuti i hvaljeni član Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) u jugoslavenskom sustavu Milicije, koji je dizao u zvijezde komunizam, zaklinjao se Titu i titoizmu na bezgraničnu vjernost, u službenom obrascu se vlastoručno upisivao kao Jugoslaven po nacionalnosti, prošao je ratni put od 1991. godine kako ga je prošao – neka mu savjest sudi, ako je ima – polit-ideološki vrludao po liberalnoj tzv. ljevici (prije 14 godina bio je i predizborni kandidat HSLS-a, sic transit) te se nije protivio slobodi izbora i zakonitosti pobačaja u medicinski kontroliranim uvjetima ni priznavanju homoseksualnih brakova evoluirao je zadnjih par godina do nevjerojatno gorljivog mrzitelja svega što je prethodno bio i podržavao.

Trknuta država i kvarna politika

Lik koji je bio to što je bio, a baš ga nitko ni ne pita zašto je bio to što je bio, zapisao je novinar Šimičević, „Sačićev raniji biografski profil u isto je vrijeme tipičan za prosječnog hrvatskog nacionalista“. Komunist od glave do pete u doba kada je „crna“ Ruža Tomašić rođ. Budimir u Kanadi u ganc novoj odori ustaške tzv. Ženske loze bila „krasnoslovila“ proustaške ode (tipa “auto trubi, mi smo domoljubi“, sic transit) tzv. poglavniku Anti Paveliću i kvislinškoj tzv. NDH, a on raspomamljeno padao u trans pred komunizmom, Titom i SFR Jugoslavijom, sada „suverenistički“, rame uz rame stoje u istom šovinističkom redu i rigaju isti žestoki otrov na svoje neistomišljenike. Da ti pamet stane. CRO političari koje nije sram izaći na izbornu vjetrometinu i nuditi se svekolikom biračkom općinstvu!? Lik koji na saborskom Odboru za veterane traži zabranu zvijezde petokrake u javnosti te partizane naziva zločincima i masovnim ubojicama, a štono jučer im je gorljivo prisezao na doživotnu vjernost, krivotvori činjenice o „domoljubnom“ masakru civila u Gruborima i možebitnoj svojoj sukrivnji, tzv. pro life hoda ulicama Zagreba, anatemizira Istanbulsku konvenciju, tzv. rodnu ideologiju, homoseksualni brak, zakonitost pobačaja, etc. ne bi nikad dobio birački palac gore i sjeo u saborsku klupu da se nije nasukao na prolazno mjesto Škorine krajnje nekritičke i zazorne izborne liste.

Koliko god trknuta država i kvarna politika u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, većinska biračka volja nikad u tri prošla desetljeća nije bila u prigodi iskazati se u svoj svojoj punini. Tzv. ljudi nahvao (dum Marin) su konspirativnom alkemijom svaki put uspijevali preveslati tzv. ljude nazbilj. Ništa se bitno nova/drukčije neće dogoditi ni ovoga lokalnog/regionalnog izbornog svibnja. Recimo, sasvim je moguće da neupitan anketni favorit Tomislav Tomašević ne dobije izbore za gradonačelnika Zagreba, jer su se navodno – tvrde „pouzdani izvori“ Radija Mileve – Bandićeva marljiva učenica Jelena Pavičić-Vukičević, koja je preuzela biračko tijelo i Bandić Milan 365 – Stranku rada i solidarnosti, te šef HDZ-a Andrej Plenković već dogovorili o izbornom ishodu u metropoli i nastavku obostrano lukrativne suradnje tipa ruka ruku mije i kad obraza nije. Pa će biti i poslije Bandića – Bandić? Sada u suknji? Predizborni slogan: „Odvažna i svoja“. Mo’š mislit’, svih dvadesetak godina se nije vidjela iz Bandićeve nogavice, a sada – tvrdi suparnik joj Joško Klisović (SDP) – „kupuje glasove birača novcem iz gradskog proračuna, obećava otpis dugova koji uopće nisu gradska, već državna krivnja, produžuje ugovore svojim suradnicima na četiri godine bez obzira hoće li biti izabrana, zapošljava u Holdingu…“

Rejting joj raste. HDZ i BM 365 imaju ključne adute u svom posjedu: novac (javni i tajni, je li), upliv u medijima (osobito u režimskom HRT-u), razvedenu stranačku infrastrukturu, logistiku svake vrsti, interesne „partnere“, ali i tradicionalno disciplinirano biračko tijelo egzistencijalno ovisno o vladajućoj poziciji vođa tih dviju stranaka… Svi ostali kandidati zajedno nemaju ni pola toga združenog kapaciteta neophodnog za dobiti izbore, pa u tim okolnostima ne mora biti prevažno je li Pavičić-Vukičević tek tzv. zec/zečica u utrci HDZ-ovom anonimcu, tzv. trećepozivcu Davoru Filipoviću ili je ovaj pak njoj zec. Premijer Plenković je na predizbornim hodočašćima uzduž i poprijeko Bijedne Naše već podijelio 180 milijuna javnih kuna lokalnih/regionalnih ugovora kupujući glasove, a za desetak dana počinje i istociljna jednokratna isplata tzv. Covid-dodatka (400-1200 kuna) za cca 850.000 penzića s mirovinom do 4000 kuna te financijska olakšica za mlade. Javni novac u stranačke/privatne svrhe? Itekako.

Filipović je znân užem gradskom političkom populusu kao „savjestan“, je li, HDZ-ov vijećnik te predsjednik Skupštine grada Zagreba (po abdikaciji Drage Prgometa), koji je marljivo dizao ruku za svaki Bandićev prijedlog, pa i najsporniji – gradski proračun za 2021. godinu. Sve mu je vrijeme u HDZ-ovo ime držao glavu iznad vode, pa se tako lukrativna suradnja ne može tek tako zabaciti iza leđa dok na ispražnjen Bandićev tron jurišaju dvojica najozbiljnijih aspiranata: Tomislav Tomašević iz parlamentarne platforme Možemo! i SDP-ov Joško Klisović. HDZ-ovi problemi ne svode se samo na Zagreb, gdje nema validnog kandidata za gradonačelnika. Grdne ga muke čekaju i u Splitu, Rijeci, na vagi je Dubrovnik, istočna Hrvatska je krajnje upitna (pogotovo Vukovar i Osijek), kao i dobar dio Slavonije, pa Međimurje, Varaždinska i Krapinsko-zagorska županija, Lika i Istra su manje-više već izgubljene, pa… No, stvar nije sasvim izgubljena, ali… Osobito je čupava situacija u Splitu, gdje se HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Vice Mihanović našao na meti optužbi za plagijat doktorske disertacije koju je 2018. godine bio obranio na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Sada je to sveučilište pokrenulo provjeru Mihanovićeva doktorata, pa…

Šef HDZ-a i premijer Andrej Plenković primjetno je iz dana u dan sve nervozniji, prešetava se uz punu HRT-ovu logistiku od mila do nedraga po Bijednoj Našoj, reže vrpce, navlači kacigu u privatnim manufakturama i tapša tzv. male/obične, nikad viđene ljude po ramenima, prosipa srdačnosti i osmijehe kao da je upravo osvojio euroJackpot, lakira hudu društveno-političku zbílju do paradoksalnog kao da je on taj koji im treba kazati kako žive bolje no što sami osjećaju, u pravednijoj, humanijoj, socijalno stabilnijoj i bogatijoj zemlji no što jest. Pa će, je li, najbolje učiniti za sebe i svoju djecu, ako na lokalnim/regionalnim izborima masovno pohrle na birališta i „bezodvlačno“ (sic transit) zaokruže na listama broj ispred HDZ-ovih uzdanica za župana, gradonačelnika i općinskog načelnika. Zašto ne? Pa zato što i oni za koje nevjerodostojni politikanti drže da su veslo sisali imaju svoju glavu, neke svoje želje, očekivanja i procjene. Ako se HDZ u to uklapa – a ljudi se u manjim sredinama u dušu poznaju, pa farbanje tunela ne dolazi u obzir – bit će opcija i bez predizbornih cirkusijada. Nerijetko na granici maloumnosti.

Ako ne, badava polit-larpurlartistika, jumbo plakati, dnevno glumatanje pred tv-okom, stranački zombi-zidovi iza govornika, izjave o koječemu (i ničemu), „pametovanja“ uvredama i kvazihumorističnim dosjetkama ad hominem, itsl. Većina tih što će izaći na izbore već imaju jasnu predodžbu komu će dati svoj glas. I točno znaju zašto će zaokružiti baš tu/toga, poduprijeti tu stranku, odnosno nezavisnu listu i nikakav mu naknadni stranački marketing neće promijeniti odluku. Džaba ste krečili, kazali bi jarani, a uzalud bačene milijune za unaprijed propalu kampanju itekako se moglo korisnije potrošiti.

(Foto: Vlada RH)

Među romskim biračima i šire, 8. je travnja, je li, glede i u svezi, satirom, ironijom, pa i ponekom baš sočnom kočijaškom psovkom odjeknuo kvazipolitički show saborskog zastupnika romske, ali i još 11 manjina (austrijske, bugarske, njemačke, poljske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske, sic transit) Veljka Kajtazija. Na svečanosti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u povodu Svjetskog dana Roma predao je Andreju Plenkoviću godišnju nagradu Saveza Roma u RH „Kali Sara“ za „veliki doprinos“ romskoj manjini. Nema veze, je li, što ni sâm taj Plenkovićev koalicijski partner, Kajtazi, nema pojma koga sve zastupa i tko ga je izabrao u tzv. Visoki dom, gdje bivši oficir JNA ubire lijepu pinku jer na HDZ-ov mig diže ruku po „vlastitoj savjesti“. Ali itekako ima veze s Plenkovićem i HDZ-om kojima je kao kruh i voda neophodan i svaki romski glas. Očito im Romi valjaju samo kao „topovsko meso“ na izborima, a čim se birališta zatvore…

HDZ-ovi „suverenisti“ u niskom startu?

Iako je romska populacija raspršena i razjedinjena – od Međimurja (gdje hrvatski rasizam ne dopušta romskoj djeci sjediti u školskoj klupi zajedno s tzv. bijelim vršnjacima, a Rome se tereti za kriminal i javne ekscese) do skupina u Zagrebu, Bjelovaru, Pitomači, Rijeci koje međusobno gotovo ne komuniciraju, a Plenković ih nikad nije posjetio, ako i Kajtazi – „njihov“ saborski zastupnik ih predizborno instrumentalizira nagradom premijeru. Ni za što. Pardon, za nečinjenje. Koliko je Roma u strukturama vlasti, u društvenom životu, na vidljivijim mjestima u gospodarstvu, kulturi, sportu, školstvu, zdravstvu, vojsci, policiji…!? Ni svijećom ih nije naći, a Kajtazi nagrađuje svoga gazdu u tzv. stabilnoj saborskoj većini, i lokalnoj upravi.

Što je moguće očekivati od svibanjskog „festivala demokracije“ koji će porezni obveznici platiti cca 100 milijuna kuna eda bi se promoviralo 20 župana i gradonačelnika/cu Zagreba (statusa županije; proračun kao ostatak lokalne/regionalne samouprave zajedno), 127 gradonačelnika, 428 općinskih načelnika s armijom županijskih, gradskih i općinskih vijećnika, na 1232 glasačka listića (plahte?) u cijeloj zemlji. Ta će birokracija u četiri godine mandata progutati 40 milijuna kuna. Koliko im je vlast prirasla srcu, vidi se iz podatka da je prije četiri godine izabrano tek 40 posto novih lokalnih i regionalnih šerifa. Neki su se „pretplatili“ na vječnost i ne daju se iz unosnih fotelja. Recimo, pokojni je Milan Bandić šest puta osvojio Zagreb i, da ga naprasna smrt nije spriječila, vjerojatno bi i sedmi put. Stjepan Kožić (HDZ) šest puta je izabran za zagrebačkog župana i sada juriša na sedmi mandat. Lokalnih/regionalnih je pak šerifa s kojim mandatom manje sva je sila.

Slično je očekivati i ovog svibnja. Ista meta, isto rastojanje. Najnapetije će biti u Zagrebu, proračunski vrijednom cca 14 milijardâ kuna. A HDZ-u će biti najčupavije i u metropoli i širom zemlje, gdje veći gubitak izravno znači omču oko Plenkovićeva vrata. Neki mediji radikalnije tzv. desnice već objavljuju „pouzdanu“ insidersku vijest: stranački „suverenisti“ (sic transit) Ivan Anušić, Oleg Butković i mlađahni Šeksov posinak Marko Ressler „spremni su preuzeti HDZ“. Pa sad, je li, bili su nedavno spremni i znatno kapacitiraniji tzv. tvrdokrilaši Davor Ivo Stier, Miro Kovač, Milijan Brkić nadimkom Vaso i tzv. lički Putin „Dado“ Milinović, pa ih je Plenković više no uvjerljivo, kao od šale bio otpuhnuo s političke scene. I?

The post „Festival demokracije“ omča oko Plenkovićeva vrata appeared first on Tacno.net.

Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Valjda ni sâm vrag ne zna kakve će još opačine i s kakvim tragikomičnim posljedicama po narod i državu činiti premijer Andrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović, ali da će se već jednom prizvati pameti – nije za očekivati. Otišli su predaleko. Jedan drugomu ne mogu ništa učiniti, pa se mačuju neinteligencijom i zlorabe upravljačke državne alate koji su im neodgovorno povjereni u ine svrhe. Tzv. mali/obični ljudi koji zbog očite ekonomske samonedostatnosti svoje države, k tomu epidemije i teške moralne degradacije u društvu jedva sastavljaju kraj s krajem ne zaslužuju takve lidere. Koji ne znaju mudro i domaćinski upravljati tako lijepom zemljom, tako lijepih potencijala, pa upravljačku impotenciju i problematičnu savjest kamufliraju svađama i zanemarivanjem obaveza za koje su preuzeli odgovornost. Gdje je bila pamet kad se zaokruživalo na glasačkim listićima i gdje će biti sljedeći put na biralištima!? Tamo gdje je bila i dosad? Sasvim izvjesno, pa će i dalje vrijediti ona kočijaška: kasno je hebenom/joj se kajati

Marijan Vogrinec

Nakon prve zajedničke Milanović-Plenkovićeve proslave obljetnice VRA Oluje i Dana hrvatskih branitelja bez „Za dom spremnih“ crnokošuljaša i hitlerbrčić Marka Skeje u državnom ešalonu, pa srpsko-manjinskog, je li, proboja na potpredsjedničko mjesto u vladi i najviših predstavnika HDZ-ove vlasti na poprištima „domovinskog“ pokolja srpskih civila kolovoza 1995. u Gruborima, Varivodama, etc., ljekovitog za tzv. stanje društveno-političkog zdravlja zemlju kod kuće/vani zajedništva dvaju državnih brda, eho najave premijera Andreja Plenkovića o tvrdoj kohabitaciji zazvučao je kao šala. Doduše, začinjena zagonetnim smiješkom. Svekolika javnost i ozbiljniji mediji imali su ponešto razloga ponadati se kako je, eto, nakon tolikih godina, napokon prevladao razum na političkom sljemenu kako i mora biti, pa Bijedna Naša ipak ima izgleda postati Lijepom Našom. Kao što su preporodnih dana prve trećine 19. stoljeća sanjali – stihom Hrvat Antun Mihanović i notamao Srbin Josif (Josip) Runjanin. Kasnije i krvlju, masovno, partizanski domoljubi 1941.-1945., a 1991.-1995. domoljubi u Domovinskom ratu. Kohabitacija u upravljanju državom nema alternativu.

Nedopustivo je i protuustavno to da su predsjednik države i premijer kao pas i mačka, kolateralno i prvi čovjek Hrvatskog sabora – premijerovom voljom instaliran upravljati najvišim predstavničko-zakonodavnim tijelom u društveno-političkom sustavu – jer država, ma kakva bila, nije privatna prćija/ćaćinstvo nekog/Ih političkog/ih Narcisa, poligon za salto mortale nečijeg ega, ratište na kojemu akteri bjesomučno kidišu jedni na druge i čupaju si crijeva eda bi pokazali jalovu „superiornost“. Na nesreću svih koji su prepušteni njihovoj nedoraslosti, nezrelosti za upravljačku ulogu, političkoj neosviještenosti za opće dobro… Nije prošla ni puna godina, a od očekivane barem podnošljive kohabitacije predsjednika RH Zorana Milanovića (SDP) i premijera Andreja Plenkovića (HDZ), kolateralno i predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića (HDZ) više nije ostalo ni „k“. Trojica, je li, ustavno najodgovornijih za tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu demonstriraju toliku količinu egomanije, nekulture, prostakluka, deficita elementarnog kućnog odgoja i bezobzirnosti prema onima što su ih izabrali da to odavno već nije ni gledati niti slušati.

Šaketanje i pljuvačina

Najavljen s Plenkovićeve strane, pa shvaćen kao, eto, neslana šala ili dosjetka nekoga tko zapravo i ne misli lujevski („Država, to sam ja“, fran. L’état c’est moi) kad kaže: „Bit će tvrda kohabitacija s predsjednikom RH Zoranom Milanovićem“, surogat tvrde kohabitacije ispao je nevjerojatno degeneričnim ad hominem nadmetanjem najneodgovornijih taština koje ubilačko šaketanje i pljuvačina izravno nanosi štetu ionako trknutoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i suverenoj. Na unutarnjem i vanjskom planu, RH djeluje kao neozbiljna, neuređena u svakom smislu, netolerantna, samonedostatna, posvađana i nezrela zemlja, nesposobna upravljati sama sobom. Nesposobna za kohabitaciju raznostranačkih aktera (iz SDP-a na Pantovčaku i HDZ-a na objema stranama Markovog trga) u sklopu tri desetljeća dominacije političkog duopola, kao što se pokazala nesposobnom za kohabitaciju u prethodnom mandatu istostranačkih, HDZ-ovih aktera. Gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Plenković i opet stršeći iz njegove nogavice šef tzv. Visokog doma Jandroković također su igrali unutar/vanjskopolitički bljutave igre prijestolja. „Ja sam važniji/a od tebe, moja mora biti zadnja!“

Smiješno, neodgovorno i štetno. Dušu dalo za međunarodno isprdavanje RH-om i neukusnu vicomaniju u zemlji. Kojoj kola ubrzavaju – nizbrdo. A premijer i predsjednik/ca države navlače se kao pas i mačka, i to javno, u medijskom prostoru, izravno pred tv-okom se podrugljivo cere i udaraju ispod pojasa, nogom u međunožje onoga/u s drugog dijela vladajuće klackalice. Otkako su se prije nešto manje od godine dohvatili Plenković i Milanović, dva – pokazuje se – politička mućka iz istoga zrinjevačkog inkubatora Mate Granića, gdje su se izvalili i Kolinda Grabar-Kitarović, Ivo Sanader, Joško Klisović, Hidajet Biščević, Vladimir Drobnjak, Orsat Miljanić i toliki „zaslužnici“ za tri desetljeća države s gaćama na štapu, sva je sila neriješenih unutar/vanjskopolitičkih enigmi u nadležnosti njih dvojice koje se neodgovorno ostavljaju na čekanju. Da je kohabitacije kakvu oktroiraju Ustav RH i politička odgovornost, zrelost i moral, ta bi čekaonica bila prazna, zapravo nepotrebna.

Nije stvar samo u tomu što su predsjednik (oštro, osuđujuće) i premijer (odglumatao Mizarua, Kikazarua i Iwazarua u istoj ulozi) različito reagirali na sramotne „obljetničke“ ispade/ekscese (pro)ustaške tzv. desnice neki dan u povodu samoproglašenja veleizdajničkog/marionetskog tzv. NDH ili što je prethodno premijer odbio zajedno s predsjednikom RH obilježiti na Plitvicama obljetnicu tzv. krvavog Uskrsa 1991. godine, a 22. travnja u Jasenovcu obljetnicu tragičnog proboja posljednjih logoraša iz ustaške konc-klaonice 1945. godine, najvećeg/najstrašnijeg u jugoistočnoj Europi nacifašističkog stratišta za Srbe, Rome, Židove, „nepoćudne“ Hrvate i ine u Drugomu svjetskom ratu. „Što se tiče zajedničkog polaganja vijenaca, nema glumljenja“, ustvrdio je primjetno arogantno premijer Plenković. „Predsjednik, kao, sad pokreće inicijativu da vlada, Sabor i predsjednik zajedno polože vijence. Mi nismo pokrenuli životinjsku farmu i uvrede i nema prostora za glumljenje. Ovo nema veze s narodima žrtava.“

Ima li, slučajno, veze s nečim ili ničim to što Plenković – spominjući nedužne žrtve konc-logora u Jasenovcu – ima čudnu/naopaku spoznaju o etničkom sastavu mučki umorenih ustaškim maljem, kamom, metkom, glađu…: Židovi, Srbi, Romi…? Bio bi u pravu da je govorio o Auschwitzu ili kojoj od desetaka nacističkih tvornica smrti u Trećem Reichu. „Veliki pacifist“ i „domoljb“ nema petlje otvoreno reći da je ustaški šljam, manji dio veleizdajnika, Hrvata – među kojima i svirepi koljač u svećeničkoj haljini fra Tomislav Filipović- „Majstorović“ (kapo jasenovačke klaonice Vjekoslav „Maks“ Luburić mu je nadjenuo nadimak zbog „majstorskog“ baratanja kamom, sic transit), genocidno pobio najviše Srba!? Dakle, ova Plenkovićeva floskula o odbijanju zajedničkog vijenca s Milanovićem ima itekako puno veze i s narodima žrtava, i s (ne)iskrenim pijetetom njegove vlade (tolerira rastući ustašluk u zemlji) prema znatno više od službeno popisanih 83.000 ubijenih 1941.-1945. na trima lokacijama konc-logora.

Bez dogovora ne ide

Više od pola ubijenih su Srbi, pa Romi, pa Židovi, pa Hrvati i ostali. No floskula ima ponajviše veze s tim da Plenković bahato instalira vlastiti animozitet prema Milanoviću (ne želi mu oprostiti „majku lekarku JNA“) i stranački trgovački interes prijekoj potrebi simbioze državne vlasti u neupitnim prigodama i prijekoj državnoj potrebi. To nije tek protokolarna forma, dojam o tomu da se dvojica državnih prvaka prijetvorno vole i grle čim se novinari sjate oko njih, upale kamere i počne rešetanje pitanjima od državne važnosti, već stvar odgovornosti koja i politički, i upravljački i moralno – ma koliko se lideri privatno mrzili – nalaže zajednički pristup neupitnim događajima od općeg značenja. No, 16. svibnja su izbori za župane, gradonačelnike i općinske načelnike, HDZ-u se baš i ne piše dobro, pa bi i svaki proustaški glas, je li, mogao biti mȁna s neba, pa će političar Plenkovićeva soja i o tomu voditi računa? A posvađani dvojac tjera egom mak na konac. No, Milanović i Plenković su lideri iste države, je li, nemaju svaki svoju da mogu vladati kako im padne na pamet, nego su odgovorni istomu biračkom tijelu – svomu jedinom poslodavcu.

Brojnom i natprosječno plaćenom činovništvu oko njih ne bi smio biti ni najmanji problem sastaviti zajednički protokol njihove nazočnosti na mjestima i događajima na kojima je ona državno neizostavna, odnosno utanačiti im termine – postoje uhodani i vrlo učinkoviti modeli/kanali kako se to radi/lo – za pravodobne radne dogovore (u četiri ili više očiju) radi udovoljavanja državnim obavezama i rješavanja ključnih unutarnjih te vanjskopolitičkih pitanja u kojima jedan bez drugoga ne smiju. Sukreatori su, pa izgovori ne dolaze u obzir. Državni poslovi su važniji od osobnih netrpeljivosti, a neslaganja se rješavaju kompromisom radi općeg dobra. Tko to ne zna ili ne želi poštovati, nije mu mjesto ni na Pantovčaku niti u Banskim dvorima, a ponajmanje na čelu tzv. Visokog doma. I točka. I to, pak, što premijer i predsjednik dolaze solo na mjesta važnih povijesnih događaja od državnog značenja nije neka velika senzacija. Bilo je toga i prije, npr. kada je gaf-predsjednica RH „inkognito“ u pratnji buljuka tv-kamera pohodila Jasenovac i radi ravnoteže Bleiburg, sic transit. Još manje to neukusno državničko soliranje čini štetu žiteljima Bijedne Naše, odnosno ubada u ego „onoga drugog“, ali ostavlja dojam o pubertetskom ponašanju zrelih ljudi što među tzv. malim/običnim ljudima ma koje polit-ideološke sklonosti izaziva podsmijeh i neodobravanje. Država je jedna i jedina domovina svima nama, a ne samo Plenkoviću i samo Milanoviću.

„Plenković još jednom traljavo eskivira zajedničko obilježavanje jedne komemoracije i pokriva se uobičajenom profilaksom, ‘epidemiološkim razlozima’, ali kao, nije to njegova odluka“, replicirao je Milanović na FB-u, a kasnije svoj odnos s premijerom usporedio s blažim oblikom tzv. kubanske krize 1962. godine, gdje sebe smatra Johnom F. Kennedyjem, a premijera Nikitom Hruščovom. „Nego čija? Ministrova? Kakva sjajna difuzna membrana! Opna propušta samo ono što njemu godi. Veli nam majstor i da ‘nije (nisu) oni pokrenuo(li) životinjsku farmu’, ‘nisu pokrenuli uvrede’ i da ‘nema prostora za glumu’. Na stranu njegovo očajno (ne)poznavanje i (ne)razumijevanje duha hrvatskog jezika, intuitivna sklonost samo njemu jasnim komitetsko-kosovskim metaforama i metonimijama (nismo mi POKRENULI uvrede: nismo mi ‘POKRENULI životinjsku farmu), na stranu to da ‘slabo čita, a i to što čita krive stvari čita’ (3N; Krivo srastanje) pa tako, u ovom slučaju, i Orwella, Plenković prvenstveno, da prostite – laže.

Do njegova dolaska na čelo HDZ-a, reći nekome u lice da ‘laže’ bilo je, u pravilu, rezervirano za političke marginalce i selske bukače, govor ispod razine političkih prvaka, govor sinova plićaka. Bili smo često grubi, ali u olimpijskim rukavicama. On i Njonjo (Jandrokovićev nadimak, op. a.) ogadili su javni diskurs kao nitko prije u hrvatskoj Državi. Životinjska farma je jednostavna alegorija. U njoj, doduše, nema psovki. Samo jeziva slutnja jednopartijske države u kojoj je svatko tko misli i govori drukčije tretiran kao ‘smeće’ i ‘panj’ (tako je Plenković u sabornici javno uvrijedio/imenovao Mostova zastupnika Miru Bulja, op. a.).“

22.04.2021., Jasenovac – Povodom 76. obljetnice proboja posljednjih zatocenika ustaskog logora Jasenovac, izaslanstva Predsjednika, Sabora i Vlade, kao i manjina, odali su pocast svim stradalima u tom logoru polaganjem cvijeca i kamencica kod Spomen obiljezja Kameni cvijet. Predsjednik Zoran Milanovic u drustvu Jadranke Kosor, Ive Josipovica i Stjepana Mesica. Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Prvi svibnja predstoji u Okučanima svečano obilježavanje obljetnice VRA Bljeska, gdje bi također bio red da državni vrh zajednički – poštujući sve epidemiološke mjere, dakako – oda počast svima koji su poginuli, ranjeni i sudjelovali u toj oslobodilačkoj akciji u zapadnoj Slavoniji. No, zajednički bi nastup za premijera značio „glumu“, pa će javnost imati prigodu vidjeti reprizu komemoracije u Jasenovcu, a predsjednik RH je ironično najavio „opet cirkus u Okučanima“. Nije precizirao pojedinosti scenarija, ali se znâ da je lani prosvjedno napustio svečanost u Okučanima budući da je u počasnom redu, korak iza Plenkovića, stajao mrki lik s razdrljenom crnom majicom na kojoj se kočio krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“. Da paradoks bude nerazumljiviji, istoga tog lika Milanović je nedavno bio ugostio na Pantovčaku u izaslanstvu braniteljskih udruga i, sic transit, fotografirao se s njim rame uz rame. Obojica u nešto muljali medijima u izjavama poslije susreta što ne bi progutao ni pas s maslom, a SDP-ov čelnik Peđa Grbin je mutnu vodu dodatno zamutio glupošću o nekakvoj predsjednikovoj „političkoj zrelosti i širini“. Sporni hosovac je valjda bio zaboravio ponijeti crnu „Za dom spremni“ majicu na Pantovčak, ali ruku u vatru da ju neće zaboraviti 1. svibnja opet donijeti u Okučane. Možda ni Milanović ne bude imao ništa protiv da stane korak iza njega, pa nek’ se Plenković i njegovi solisti na svečanosti grizu od muke? Sic transit.

„Pripremite se za cirkus u Okučanima“, poručio je neki dan predsjednik RH više premijeru i njegovima no novinarima i javnosti, koji se pak imaju razloga pripremiti za dvije skorašnje završne predstave magnum-cirkusa – imenovanje novih veleposlanika/konzula RH u inozemstvu i izbor novog predsjednika/ce Vrhovnog suda RH – u kojima će glavne uloge akrobata, gutača vatre, žileta, stakla, mačeva, noževa…, krotitelja divljih životinja, klaunova, brkatih baba, čitača sudbine i snagatora snažnijih od Marijana Matijevića imati upravo premijer i predsjednik RH. Pa neka se cijenjeni publikume veseli, plače, dršće od straha, kočijaški psuje… Dok državni poslovi trpe, a vlasnici, je li, međunarodne licencije tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti Bijedne Naše najozbiljnije gruntaju je li konačno kucnuo čas za dati balkanski kiflić u stogodišnju koncesiju nekomu dokazano pametnom i vrijednomu, npr. Japancima, budući da nema kruha od tih što se štafetno sve nesposobniji od nesposobnih mijenjaju na Pantovčaku i objema stranama Markovog trga. Do ovoga sada kad se iritantno nesložni slažu u jednomu: kohabitacija, nula bodova!

Već osam mjeseci nema rješenja za sedam veleposlanika i pet konzula među 38 CRO diplomata širom svijeta na mandatnoj transfer-listi, jer se dvojica ustavnih sukreatora vanjske politike ne žele dogovoriti. Ako ne kao ljudi, kao svi njihovi prethodnici s Pantovčaka i Markovog trga dosad, a ono kao prisiljeni silom državnih obaveza, za kratkog primirja progutati kompromisnu knedlu. Drukčije ne ide no sjesti za stol i dogovoriti se. Ili i ne gledajući se, e-mailom, telefonom, posredstvom desnih ruku u svojim kabinetima, ili tako nekako. Javnost baš i ne treba držati svijeću, ali mora se doći do ustavno ispravnog rješenja. Sadržajno, i u roku. To vrijedi i za odabir novih veleposlanika/konzula i za izbor predsjednika/ce najvišeg suda u zemlji, gdje je stvar, je li, ustavno jasna/čista: predsjednik države predlaže predsjednika/cu Ustavnog suda RH, a odlučuje Hrvatski sabor.

Opačin na opačinu

S obzirom na pat-poziciju, izazvanu neustavnom novelom u Zakonu o sudovima (Državno sudbeno vijeće – DSV prikuplja kandidate s javnog poziva i šalje predsjedniku RH), Milanović nije prihvatio nikoga s DSV-ova javnog poziva, a Plenković se pak usprotivio njegovom prijedlogu sveučilišne profesorice iz Zagreba Zlate Đurđević jer se nije prijavila DSV-u. Javni poziv se ponavlja, a na njega će se prijaviti i Zlata Đurđević koju će predsjednik RH opet predložiti Saboru kao svoju kandidatkinju, pa je vidjeti kako će ju sada odbiti, a sva je prilika da hoće, HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina (graničnih 76 ruku, sic transit). Unaprijed se već čuje iz HDZ-a – jamačno će to podržati tzv. suverenistička desnica, Most, Domovinski pokret i novi Plenkovićev tzv. žetončić Silvano Hrelja (HSU) – kako se „Zlata Đurđević sama diskvalificirala prethodnim pristankom na Milanovićevu kandidaturu bez da se odazvala DSV-ovom javnom pozivu, čime je prekršila zakon“. Dok god je tako – kohabitacija, nula bodova – pa se dogovor neodgovorno izbjegava, državni interes trpi zbog ovnovskih ega i s jedne i s druge strane skliskoga privatnog brvna.

Photo: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Valjda ni sâm vrag ne zna kakve će još opačine i s kakvim tragikomičnim posljedicama po narod i državu činiti Plenković i Milanović, ali da će se već jednom prizvati pameti – nije za očekivati. Otišli su predaleko. Jedan drugomu ne mogu ništa, pa se loše mačuju neinteligentnom zloporabom upravljačkih/državnih alata koji su im neodgovorno povjereni u ine svrhe. Kohabitacija, nula bodova. Premijer Plenković naivno drži kako je upravo stavio tzv. ljutu travu na ljutu ranu odnosa s predsjednikom države te urbi et orbi razglasio kako će, što se njega tiče, „do kraja mandata vrijediti da će predsjednici RH, Sabora i vlade odvojeno polagati vijence u povodu za državu važnih događaja“. I 1. svibnja u Okučanima o obljetnici VRA Bljeska i nadalje. Je li to taj „cirkus u Okučanima“ što ga je Milanović bio anticipirao neki dan, uključivo manipulaciju počasnom nazočnošću HV-a i njegovih zapovjednika? Jedna država, a premijer bi da mu predsjednik bude posilni, odnosno predsjednik da mu premijer dolazi na noge? Jedna država, a kao da su dvije. I samo je pitanje sata kad će zaratiti.

Tzv. mali/obični ljudi koji zbog očite ekonomske samonedostatnosti svoje države, k tomu epidemije i teške moralne degradacije u društvu jedva sastavljaju kraj s krajem ne zaslužuju takve lidere. Koji ne znaju mudro i domaćinski upravljati tako lijepom zemljom, tako lijepih potencijala, pa upravljačku impotenciju i problematičnu savjest kamufliraju svađama i zanemarivanjem obaveza za koje su preuzeli odgovornost. Gdje je bila pamet kad se zaokruživalo na glasačkim listićima i gdje će biti sljedeći put na biralištima!? Tamo gdje je bila i dosad? Sasvim izvjesno, pa će i dalje vrijediti ona kočijaška: kasno je hebenom/joj se kajati.

The post Plenković i Milanović se svađaju, a državni poslovi trpe appeared first on Tacno.net.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Ispad seoskog dominikanca na seoskoj misi u bogomolji nedaleko od Dugog Sela i Zagreba, koji je izravno prenosila režimska tzv. javna kuća HRT, bio je dan kasnije temom i na sjednici Programskog vijeća HRT-a. Član Vijeća iz redova zaposlenika Stipe Alfier primijetio je da se u sklopu programa moglo prenositi misu za žrtve pandemije virusa SARS-CoV-2, „a ne misu na kojoj se poziva vjernike za koga (ne) treba glasati“. Upitao je i zašto se ne emitira tv-serija o tzv. NDH povjesničara Hrvoja Klasića (moglo se u povodu nadnevka samoproglašenja te paradržave, 10. travnja ili dan prije; odgovoreno je da će se emitirati najesen) te upozorio na sporni prilog u TV kalendaru o pismima Adolfu Hitleru i međunarodni izvještaj Reportera bez granica kako je „HRT pod utjecajem vlade i premijera Andreja Plenkovića“. Otkrio je toplu vodu. Do daljnjega se ništa neće promijeniti ni u odnosima HRT-a i tzv. Crkve u Hrvata niti Crkve i države

Marijan Vogrinec

„Po uzoru na našeg pastira (bl. Alojzija Stepinca, op. a.) trebaju biti ne samo svećenici nego i političari. Jer većina njih kažu da su katolici. A što se događa? Svako naše ‘da’ i za HDZ, i SDP, i Možemo i svim lijevima je ‘ne’ za Hrvatsku! I tu se jednom mora povući crta. Mi moramo izaći iz privida vjere i ući u stvarnost onoga što se zove Isusom, dobrim pastirom. Oko nekoga se moramo okupiti. A tko bi to bio? Isusova moć traje i danas i ona je uprisutnjena u osobi kardinala Bozanića. Oko njega se trebamo okupiti i duhovno i molitveno“. I eto što ti je ekstremizam s katoličkog oltara, u „pastirskoj“ (sic transit) haljini – u javnosti je odjeknuo kao bomba, a režimska se „dalekovidnica“, pardon medijska tzv. javna kuća HRT, nevoljko ogradila od ekstremističko-politikantske propovijedi izvjesnog patera Dominika Kristijana Gerbica koju je izravno prenosila s nedjeljne mise u selu Prozorju nedaleko od Dugoga Sela i Zagreba 25. travnja 2021. „Pastirski“ (sic transit) politikantski ekstremizam je emitiran svima u zemlji i svijetu kojima je zbog nečega stalo – nakon što odgledaju arhivski i stoput reemitiran strani film – pratiti izravan HTV-ov prijenos jedne od provincijskih euharistija po izboru same tzv. Crkve u Hrvata.

Nije slučajno pater Gerbic prolio obilje vlastite polit-ideološke zadrtosti na toj seoskoj misi, nego je svjesno i vrlo zločesto iskočio iz „pastirske“ halje u radikalno tzv. desni svjetovni prostor porukom ekstremističkog dijela vrlo politiziranog katoličkog klera (npr. sisački biskup Vladio Košić, prikriveno, a da se dobro vidi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, etc.), jer je HTV izravno prenosio baš misu iz njegovog sela, a nadnevak je dušu dao budući da neposredno predstoji službenom početku kampanje za lokalne i regionalne izbore 16. svibnja, pa… Idemo napasti „komunjarsku“ tzv. ljevicu zajedno s trgovačkim HDZ-om eda bi „pastirska“ riječ možda p(r)ogurala traljava, škripava i nepopularna u široj javnosti konzervativna, tzv. suverenistička kola, lakonotni Domovinski pokret, proklerikalni Most i buljuk neznatnih proustaških politikantskih sekti smiješnog rejtinga ispod jedan i neznatno iznad 0 posto. Evanđelje, euharistija, pastoral, tzv. sveti sakramenti, Biblija, svećenički zavjeti… sve je to mlaka voda, ako se daju na povjerenje „pastirima“ (sic transit) kojima su svjetovno politikantstvo i bolesna strast za utjerivanjem vjerničkog „stada“ (sic transit) u obor svoje svjetonazorske zadrtosti prvi i jedini motiv bavljenja tuđim praznovjerjem. A režimskoj tzv. javnoj kući HRT-u kao alfa mediju tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene dužnost je u svakom smislu ići niz dlaku tzv. Crkvi u Hrvata i katoličkim svjetonazorom/sadržajima impregnirati sve audio i video formate. Ista meta i isto rastojanje kao u slučaju vjeronauka u javnim školama: Crkva samostalno odlučuje o svemu – od udžbenika do izbora vjeroučitelja i rasporeda sati – a svi porezni obveznici to plaćaju.

Ustav drumom, život šumom

Analogno, svi obveznici HRT-ovog harača, obavezne pretplate 80 kuna mjesečno, dužni su – pod prijetnjom ovrhe – plaćati i svu silu religijskih sadržaja (brat bratu 95 posto katoličkih), dogmatskih indoktrinacija, prikrivenog i otvorenog politikantstva te tsunamije praznovjerja i logičkih nakarada u posebnim religijskim, ali i svim drugim formatima. Kao, HRT mora zadovoljiti potrebe svih svojih gledatelja/slušatelja/čitatelja portala, a statistički se 96,28 posto žitelja Bijedne Naše na popisu 2011. godine bilo izjasnilo – katolicima, pa… Ni Crkvi nije pak strano javno iznošenje te gluposti kako je „Hrvatska katolička država“. Sic transit. Iako Ustav RH izričito kaže da je – sekularna!? U čl. 41. st. 1. odvaja vjerske zajednice od države. No, uza sve disfunkcionalnosti balkanskog kiflića, je li, brojem žitelja skromnijeg od prosječne ulice u Šangaju, živi je paradoks i to da na papiru piše jedno, a u praksi se ostvaruje drugo. Pa i to da se Crkva – oslanjajući se na invalidsku štaku četiriju armiranih na štetu Bijedne Naše tzv. Vatikanskih ugovora, za koje je RH honoriran beatifikacijom pokojnog kardinala Alojzija Stepinca – bezočno gura/nudi biti partnericom svjetovnoj vlasti. Kao da nije izbačena iz te uloge padom feudalizma.

„Nećemo se, braćo i sestre, izvući iz ovoga stanja ako ne uzmemo bl. Alojzija za svoj primjer“, odzvanjala je seoskom bogomoljom zadrtost dominikanca patera Dominika Kristijana Gerbica. „Jer ne radi se samo o ovoj krizi u kojoj živimo, tu je puno segmenata krize. Svjesni ste toga: od tužilaštva, od toga da mladi odlaze, od ekonomije, od obezvrjeđivanja ili odbacivanja i branitelja i Domovinskoga rata… Toliko je zločinaca još uvijek među nama (jamačno nije mislio na hrvatske, a tih je najviše, op. a.), a nisu procesuirani. I onda u jednom trenutku nađu se još i neki tamo bradati sveštenici opasnih namjera (zašto trtari i frflja, pa ne želi reći ime i prezime patrijarha SPC-a Porfirija Perića? Zato što mu nije vrijedan ni cipele čistiti po ekumenskoj zauzetosti? – op. a.) govoriti nama tko su naši sveci, tko su naše svetinje, tko su naši velikani. Pa vrijeme je, hrvatski narode, da se probudiš! Ti nisi ni nesposoban narod, nisi ni glup narod, ti si jedan veliki narod koji je toliko toga dao povijesti. Ti si jedan narod obećanja da ćeš braniti kršćanstvo, a sad je vrijeme da ustaneš i braniš to kršćanstvo (‘i od HDZ-a, i SDP-a, i Možemo i svih lijevih’? – op. a.). Ti si narod koji je obranio zapadne granice Bizantskog carstva i od tada pa do danas, tvoja je snaga vidljiva. Ali u čemu se sastoji ta snaga? Upravo u obrani istinskih vrijednosti. Zato je nužno napokon reći ‘ne’ nekim stvarima u društvu.“

Da ti pamet stane: seoski svećenik u malešnoj katoličkoj bogomolji „na kraju grada“ našao se samopozvanim opandrčiti krajnje politikantskim „evanđeljem“ i totalno neprilagođenim „pobunjeničkim“ diskursom baš po HDZ-ovoj vlasti i svemu polit-ideološki tzv. lijevomu i sva je prilika da ga „stado“ neće poslušati. Nek’ se grize. Jer to što je biračkomu tijelu milo, a nekakvom pateru Dominiku Kristijanu Gerbicu mrsko do dna duše, nije kurentno na političkom tržištu. Tko ne vjeruje, neka pogleda ankete svih rejtinških agencija, pa ih usporedi s ishodima svih dosadašnjih izbora na svim razinama državne piramide. I eurounijske niše, dakako. Njegova, je li, stajališta možda bi imala odjeka u ono krvavo doba najgoreg zla dok su mu dominikanska braća palila inkvizicijske lomače prije pola milenija, razapinjala znanost, divljački masakrirala više stotina tisuća „heretika“ i „vještica“ po kršćanskoj Europi. U ime Isusa Krista (sic transit)! Dok je jedan patološki ubojica Tomás de Torquemada među Gerbicovom tada braćom po habitu, crkvenom redu smatran „Alojzijem Stepincem“.

Najveća zvjerstva u povijesti – u ime vjere

Rimokatolička crkva je baš u ime Isusa Krista počinila najveća zvjerstva u ljudskoj povijesti, a nekoliko papa – i prije najboljega među njima; pape Franje, Jorge Maria Bergoglia – ispričalo se gradu i svijetu zbog grijeha u prošlosti (i danas, dakako) te zatražilo oprost. „Puni srama priznajemo da je u povijesti u ime kršćanske vjere nasilje bilo jedan od oblika postizanja ciljeva“, kazao je Benedikt XVI. listopada 2011. na međureligijskom skupu u Asisiju, spominjući se izrijekom nasilja križara i papinske inkvizicije. Ivan Pavao II. je ožujka 2000. s katedre sv. Petra u istoimenoj rimskoj bazilici također zatražio od katolika opće pokajanje za grijehe iz prošlosti, također spominjući križarske ratove, inkviziciju, progone Židova i Roma, uskraćivanje osnovnih ljudskih prava socijalno ugroženim skupinama i pojedincima drukčijeg svjetonazora, degradaciju i marginalizaciju žena, prodaju ljudi u ropstvo, etc. „Katolička crkva se već više puta ispričavala i tražila oprost za svoje grijehe i propuste iz prošlosti“, naglasio je. Papa Franjo je najdalje otišao u traženju oprosta za crkvene grijehe iz prošlosti i danas te njegova mea culpa, mea maxima culpa djeluje najiskrenije.

„Mi katolici i drugi kršćani bi se trebali ne samo ispričati osobama LGBT zajednica, već Boga moliti za oprost zbog načina kako ih diskriminiramo i marginaliziramo i pokazujemo prema njima neprijateljstvo“, rekao je papa Franjo lipnja 2016. na povratku iz Armenije u Vatikan. „Moliti nam je za oprost sve i svakoga ne samo da bismo čistili kolektivno pamćenje Crkve nego i da bismo bili učenici svojega Učitelja. Crkva bi uvijek trebala biti otvorena za prihvaćati ljude bez obzira na njihov spol, rasu, seksualnu orijentaciju, zanimanje… U tomu je kroz povijest griješila, i griješi. Način na koji se odnosi prema Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Svi kršćani bi trebali moliti oprost jer, inače, što je njihov poziv?“ Kao što je Katolička crkva velikim, masovnim zlom sudila ljudima i povijesti, ljudi i povijest će suditi njoj. To je neminovno, to je prirodna zakonitost koja ne znači vratiti milo za drago, nego parabola na čiju putanju ni sam Svevišnji nema utjecaja. Nikomu još nije palo na um, ali uz tolike tzv. svjetske dane ovoga i onoga možda ne bi bilo zgorega uvesti i – svjetski dan žrtava Katoličke crkve!? U ime Isusa Krista, voljom pojedinih bolesnih u glavu papa i kardinala, proliveni su oceani nedužne krvi i izazvane neviđene patnje, istrijebljeni s lica Zemlje cijeli narodi, zatrte drevne kulture kulturnije od rimske sv. Petra, pa spomen na te, milijunske žrtve kroz stoljeća i civilizacije kojih više nema možda i nije – morska ideja.

Danas više nije to mučno inkvizicijsko doba, ni „stado“ nije isto i neće si indulgencijama kupovati mjesto u Kraljevstvu nebeskom. Nikakvi gerbici koji ne čuju papu Franju, a morali bi, ne mogu svojim bijesom, mržnjom i anatemiziranjem promijeniti biračku volju. Čak ni vjerničkog „stada“ (sic transit) za koje pogrešno drže da su im neupitan moralni, polit-ideološki ili koji već autoritet. Ma što vlč. iz sela nedaleko Dugog Sela i Zagreba mislio, ili se nadao. I tzv. mali/obični, bogobojazni ljudi imaju svoje glave – doduše, ne uvijek bistre pameti, pa ili ne dođu na biralište ili zaokruže „zabunom“ – ali dovoljno bistre da ne padaju na „svoje mišljenje iz tuđih usta“. Ma koliko, je li, bila „pastirska“.

Hrvatska biskupska konferencija, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, pa ni njegovo tjedno polit-vjersko glasilo Glas Koncila nisu još našli potrebnim reagirati na propovijed seoskog župnika emitiranu na Prvom programu HTV-a, iako su odgovorni. Jamačno ni neće, „šutnja je zlato“, ali znakovita/o, pa se riječi patera Dominika Kristijana Gerbica, je li, mogu smatrati i stajalištem tzv. Crkve u Hrvata? Da zapjenjeni vlč. iz sela nedaleko od Dugog Sela i Zagreba nije spomenuo HDZ – na što je pak Andrej Plenković preosjetljiv u ovo kritično za stranku predizborno doba – ostalo bi po onoj pojeo vuk magarca. Ni prvi ni zadnji put da neki redikuli padnu s Marsa u javni HRT-prostor, malo dignu prašinu i izazovu grohotan smijeh ili totalnu ignoranciju šireg općinstva, pa nikomu ništa. A budući da ni isprepadani glavni ravnatelj režimske tzv. javne kuće HRT-a Kazimir Bačić i dvojica-trojica posilnih mu na preplaćenim uredničkim mjestima ne mogu unaprijed znati što će tko kazati u izravnom prijenosu, preostalo im je samo na brzaka se – ograditi od „dijela propovijedi“.

Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL

I koga sad briga za upravljačku kuknjavu sa zagrebačkog Prisavlja: „Pa, mi ne mislimo to što je kazao pater Gerbic o HDZ-u“. Svrstao je denver plavu ZNA SE opciju u stranci/premijeru najkonkurentniji tabor: SDP-a i Možemo. Koga briga tko što (ne) misli, rečeno – izrečeno. I Točka. Sad nek’ se češe koga svrbi, a seoski župnik likuje: „Al’ sam važan, vidite kako se i kolika se digla medijska prašina!“ Njegova poruka, doduše, neće nikoga osobito dirnuti niti će imati očekivani na tzv. desnici učinak: odvratiti birače-katolike od HDZ-a, SDP-a i parlamentarne platforme Možemo krivotvornom objedom da su protuhrvatske, anacionalne sve tri opcije. I da za njih ne treba glasati, nego za one na suprotnom polu. Koje redovito zbog svog ekstremizma i nakaradnog širenja mržnje, šovinizma, protusrpstva, protukomunizma, etc. nemaju prođu na izborima. Tek tu i tamo, marginalno, uglavnom lokalno, ako se nađu u kompi s HDZ-om. I pater Gerbic baca udicu ne bi li hlebince namamio lakiranim likom/djelom bl. Alojzija Stepinca. Sic transit. Ne’š ti „političke“ pameti. Navalio prodati ideološka muda pod bubrege iliti rog za svijeću.

„Pravi muževi ne sagiblju koljena“

„Govoreći na početku propovijedi o pastirima kojima je ‘duhovna dobrobit njihova stada važnija od fizičke dobrobiti samoga pastira’“, izvijestio je Jutarnji list, „velečasni se prisjetio, kako je rekao, ‘blaženog, a svetog, Alojzija Stepinca, koji je dao svoju krv i položio svoj život štiteći svoje stado od komunističke nemani. Nastavio je zatim razmatrati na koju riječ ili izjavu bi se usredotočio kad bi jednom postao biskup (opaaa, koja krila ambiciozna, op. a.) te izdvojio sljedeću Stepinčevu izjavu: ‘Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena’.“ I tu onda slijedi onaj pobunjenički urlik s propovjedaonice: „Ustaj narode hrvatski! Kucnuo je čas za uništiti komunjare u HDZ-u, SDP-u i Možemo! Svi na izbore dati glas onima na koje vas Bog, pardon, ja upućujem!“ Što se babi snilo, to se babi zbilo? I nije prvi niti će biti zadnji put da Crkva otvoreno agitira za „svoje“, da se izravno upliće u svjetovne stvari i manipulira izbornom voljom „stada“. Neki se još sjećaju onoga, je li, nadrkanog studentskog kapelana – dođoša 1992. godine iz Kanade u Zagreb – don Damira Stojića koji se na ponoćki 2014./15. u savskoj 555-dnevnoj pobunjeničkoj šatri navodno nezadovoljnih branitelja pjenio: „Domovinski rat još nije gotov!“ Sic transit; brat bratu 20 godina otkako je pobjedonosno završio!?

Bratiji Đure 25.000 Glogoškog, Josipa Zrće Klemma i takvih smetali su ti isti „komunjare“ (SDP-ovi premijer Zoran Milanović i predsjednik RH Ivo Josipović s koalicijskim partnerima) za probitak HDZ-a i njegove Kolinde Grabar-Kitarović na vlast) kao i pateru Gerbicu sada plus HDZ i Možemo radi dolaska na vlast mračnjaka tzv. desnijih od desna političkog centra. A zašto taj lik, politikantski toliko samosvjestan i „domoljuban“, ne skine dominikansku haljinu koja još vonja po inkvizicijskoj krvi nedužnih u pola stoljeća strahovlade u ime Isusa Krista i jedinog pravovjerja, pa se uhvati političkog „pastirstva“ u stranci koju će sâm osnovati, dovesti na vlast i djelom pravednika među narodima pokazati urbi et orbi kakav državni vođa treba biti i kako tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ima izgledati po sebi i prema svijetu? Ovako, svećenik, a politikant – ne ide, pa ne ide.

„Državni aparat ima moć izravno ući u život pojedinaca i regulirati ga“, otkriva pater Dominik Kristijan Gerbic toplu vodu homilijarnim rašljama s oltara seoske crkve nedaleko od Dugoga Sela i Zagreba. „Pa zar to ne živimo svaki dan? Politički aparat je toliko ušao u svaki segment individualnog i zajedničkog života, neprestano smo bombardirani različitim mjerama koje od nas očekuju da ih provodimo. A one su jedna s drugom kontradiktorne. A ipak se od nas očekuje da te kontradiktorne mjere živimo.“ Zašto se pater ne ufa kazati istinu, nego zanemarivanjem objektivno smrtonosne opasnosti od zaraze virusom SARS-CoV-2 i mutantima te crkvenim uglavnom nepoštivanjem tih mjera – sjeća li se tko provincijskog svećenika koji je fizički nasrnuo na novinarku jedne tv-kuće kad je pokušala snimiti stanje na njegovoj misi? – difamira HDZ koji nenormalno/neodgovorno gleda Crkvi kroz prste kad je riječ o sankcioniranju nepoštivanja epidemioloških mjera. Koje vrijede za sve.

Osobito strogo vrijede za sektore što pune državni proračun. Za razliku od Crkve koja parazitira i na državnom, i na lokalnim/regionalnim i na inim proračunima te fiskalizaciji kojekakvih prihoda, lemuzine, milodara, etc. Cilj je rušiti vlast koja mu nije po volji te ne bira sredstva niti mu je istina baš prirasla srcu. Istina je ono što njegovo srce otkucava i kad bučno trokida tako da se okolina s makar dva zrna soli u glavi sklanja od njega glavom bez obzira. Indikativno, Dominik Kristijan Gerbic je već na svom zaređenju svibnja 2014. godine u crkvi Kraljice svete krunice u Zagrebu za svećenika Hrvatske dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije bio upio kvarnu po(r)uku u tom smislu. Kako je izvijestio portal Dominikanci.hr, zareditelj, pomoćni biskup zagrebački Mijo Gorski je kazao da „svijet danas, više no ikada, treba svećenika, ne samo zbog postojećih vjernika da im se udijele sakramenti i navijesti evanđelje nego mnogo više zbog onih koji kažu da Boga ne trebaju jer što je veća udaljenost čovjeka od Božjih načela, to su nam više potrebni navjestitelji i posvetitelji. Potrebni su navjestitelji evanđelja koji neće kalkulirati, gledati je li nešto politički korektno da se kaže, hoće li netko zbog istine evanđelja prozvati Crkvu i propovjednika da je zastario u načelima, ili će se zbog lažnih obzira zatajiti Isusova Riječ. I svijet i Krist danas trebaju hrabre propovjednike istine i pomirenja“.

I gle oltarskih junaka „istine i pomirenja“ (sic transit): patera Gerbica – koji iz svega glasa zahtijeva neka „stado“ (sic transit) ne glasa za HDZ, SDP, Možemo i ine tzv. lijevo-liberalno-zeleno-srednjodesne protuhrvatske „komunjare“ – pa sisačkog biskupa Vladu Košića, patera Ivana (Iku) Mandurića, don Anđelka Kaćunka, don Tomislava Vlahovića iz Salija na Dugom otoku, fra Božu Radoša i još buljuk takvih koji su jamačno fulali profesiju budući da nigdje ni u Starom niti u Novom zavjetu nema Božje riječi koja može opravdati to što oni „junački“ javno obznanjuju, a nema veze sa zdravom pameću ni znanstvenom potvrdom, za što se zalažu, a polit-ideološki razdvaja ljude, širi mržnju i suprotstavlja jedne drugima na način protivan svakoj evanđeoskoj dogmi… Politikantstvo, strančarenje ili svjetonazorska zadrtost nisu u opisu pastoralnog posla niti je dopušteno „prevoditeljima“ (sic transit) navodne Božje riječi/misli/djela gurati se pred legalno izabrane i legitimne svjetovne vođe naroda i države. Drugi je par rukava to što svjetovno zna vrludati, posrtati, padati, zakoračiti i unatrag, ali Crkva i „pastiri“ nisu niti smiju biti arbitar u tim stvarima. Pogotovo kad je riječ o političkom ustroju države o čemu demokratski, je li, na izborima odlučuju svi njezini građani. Među njima su „pastiri“ samo jedinke s istim građanskim pravila i dužnostima. Ništa više i ništa manje.

Crkveni odgoj djece i mladeži!?

Ali, ne’š ti ustavne sekularnosti kojoj glasni dio „pastirske“ družbe odbija priznati pravo građanstva u dnevnom životu društvene zajednice, a tiha većina prešutno ih podupire. Pa i onda kada se drčni „pastirski“ radikali, opsjednuti nekim ekstremnim polit-ideološkim uvjerenjima znaju otvoreno suprotstavljati liberalnijim stajalištima i samoga zemaljskog nasljednika sv. Petra. A ne’š ti ustavne sekularnosti kad i svjetovni, državni vrh gleda kroz prste nedoličnom ponašanju dijela „pastirskog“ (sic transit) bratstva koji mu se neodgovorno upliće u posao/odgovornost i zato Bijedna Naša i jest tu i takva, gdje i kakva jest. Po ključnim karakteristikama neozbiljna i nezrela država, gdje Crkva ne zna što bi sa svjetovnom državom, a ova što bi s tzv. Crkvom u Hrvata, pa joj pušta na volju eda bi Crkva bila sita i sve svjetovne ovce ostale na broju. Dugoročna je tragedija upravo to da je država neodgovorno i asekularno najvećim dijelom prepustila odgoj djece i mladeži dominantnoj vjerskoj sljedbi u zemlji, Katoličkoj crkvi gdje vedre i oblače upravo svjetonazorski zadrti tzv. radikali. Posljedice su očite i nemaju veze ni s evanđeoskim porukama niti s ekumenizmom.

Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Rečeni sisački biskup Vlado Košić svako malo puni medije izjavama koje nemaju blage veze s međuetničkom snošljivošću, vjerskom tolerancijom u multinacionalnoj/multikonfesionalnoj Bijednoj Našoj koja, podijeljena i posvađana, razvojno besperspektivna i moralno disfunkcionalna jednostavno – nema budućnost. Biskup koji ljubi osuđenog u Haagu na 25 godina robije ratnog i zločinca protiv čovječnosti Darija Kordića, mrzi „Srbe, Turke, komuniste i potres“ (npr. u homiliji na Gvozdanskom, etc.) ne može biti primjer svjetonazorski zdravoj mladeži ni uzor bilo komu u vjerničkom „stadu“ (sic transit). Ni isusovac pater Ivan (Ikou) Mandurić koji na obljetnicu VRA Bljeska smiješnim pjesmotvorom najavljuje na FB-u novi Bljesak jer da će „opet rasvijetliti laži/ Jer opet su počeli ludovati/ Opet se neki oslanjaju na laž./ I bit će Bljesak, neki novi, za ovo vrijeme, s novim oružjem, i po svim znakovima vremena se iščitati da, onome koji Domovinu ljubi“. U čemu se razlikuju Gerbicova i Mandurićeva poruka? Ni u čemu? Ista meta, isto rastojanje: nacional-šovinistička otrovna pjena jednako šiklja iz svećeničkih usta u kojima je usahnula Božja riječ. Šteta. „Bradati sveštenici opasnih namjera!“ – vrijeđa seoski vlč. iz bogomolje nedaleko Dugog Sela i Zagreba kolege po mantiji iste kršćanske vjere i kažiprstom prijeti političkoj kasti koju mrzi iz dna duše: „Crkva je sabor jači od državnoga“. Sic transit. Je li, što se babi snilo, to se babi zbilo. Ni sâm Vatikan nije jači od Hrvatskoga sabora i državnih institucija Bijedne Naše, ako se drže demokratskih načela pravne države i međunarodnih normi funkcioniranja.

Da jest tako kako je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić lažno uvjerio patera Gerbica – srećom nije niti će ikad više biti! – pljesnivim bi balkanskim kiflićem vladala Hrvatska biskupska konferencija (HBK), ne izborni legitimisti s Markovog trga i Pantovčaka. „Kad smo bili na Veliki četvrtak kod kardinala Bozanića, bilo je tu mnoštvo svećenika, i na početku propovijedi kardinal Bozanić kaže: ‘Mi smo ovdje okupljeni oko Isusa Krista. Mi smo jedan sabor koji je veći i jači od državnoga. I to je istina! Ne trebaju oni nama davati neka prava da mi slavimo bogoslužje, pa nam ta prava ukinu, pa nam prava ograniče ovim ili onim mjerama. Mi smo to pravo dobili po krštenju od dobroga pastira, a ne od njih“. Gerbic je dodao: „Kako je s tim, tako je sa svim drugim stvarima“ te zaključio da je „lijepo biti svećenik, biti Hrvat, ljubiti Boga, bližnjeg svoga, tu živjeti i tu umrijeti“. Režimska je tzv. javna kuća HRT na kraju Gerbicove mise na brzaka emitirala obavijest gledateljima kako „stavovi patera Dominika Kristijana Gerbica vezani dijelom za politički govor u propovijedi nisu stavovi Hrvatske radiotelevizije, ograđujemo se od toga“.

Umjesto izjave koja ništa ne znači jer ne ispravlja počinjenu štetu, HRT je u interesu gledateljstva i pedagoške opomene Crkvi trebao prekinuti izravni prijenos oltarskog politikantstva kojemu nije mjesto ni vrijeme na javnoj televiziji i obavijestiti gledateljstvo zašto je to učinjeno. Istog dana kada je isusovac Mandurić (znân s tzv. duhovnih obnova, rada s mladeži i zaustavljanja interventne policije 2015. godine da uđu u crkvu sv. Marka za tzv. braniteljskog/šatoraškog pokušaja državnog puča, ali i po nizu FB nebuloza) zazivao novi VRA Bljesak, novu krv, žrtve, palež i razaranja tuđe imovine – lako je tuđim nježnikom gloginje mlatiti!? – don Tomislav Vlahović je na župnom dvoru Zadarske nadbiskupije u Salima na Dugom otoku izvjesio „Za dom spremni“ na HOS-ovoj zastavi. Zgrozio mještane i izazvao niz braniteljskih i inih osuda na društvenim mrežama. Inače, taj je lik prije koju godinu razriješen dužnosti policijskog kapelana nakon što se, skandalozno, dovezao svojim automobilom na prometnicu nedaleko od Benkovca, zaustavljao vozače službenom palicom i predstavljao se kao policajac. Za kaznu je premješten na službu u Sali. I eto ga opet u glavnoj medijskoj ulozi. Opet skandalom.

„Za dom spremni“ vlč. jamačno nespremnog za „pastira“ spremnog voditi „stado“!? Spremnog, je li, za voditi „jaganjce“ (sic transit) u blejavi rikverc u kojemu se na obljetnicu VRA Bljeska našla skupina – odreda katolici i tzv. navijači (sic transit) – za dom nespremnih u Borovu nedaleko od Vukovara, koja je nakon polaganja vijenca na spomen-obilježje bučno prolazila mjestom sa srpskim življem i uzvikivala „Ubij, ubij, ubij Srbina“ te pjevala „Oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati“, etc. Da skandal bude veći i teži, skupinu su pratila dva policijska automobila. Nitko nije intervenirao. Policija se naknadno posipala pepelom da je identificirala i privela neke pripadnike skupine jer su „narušavali javni red i mir“ (sic transit; za što je zapriječena prekršajna kazna, a radi se o teškom izazivanju međuetničke mržnje i pozivanju na ubojstva, ha!?), vlada i premijer Andrej Plenković su osudili incident da bi šef SDSS-a i HDZ-ov manjinski partner u vlasti Milorad Pupovac opetovao milijunti put kritiku protiv „ideologa mržnje“. Tek će predsjednik RH Zoran Milanović, opravdano, opandrčiti javnu pljusku obojici: „Što je Plenkovićeva i Pupovčeva policija radila kad nije djelovala preventivno?“

Plenković – „najveći neprijatelj Hrvatske“

Je li i Borovo sada još jedan među brojnim primjerima te otrovne oltarske homilijarne prakse koja evanđeoske poruke impregnira svjetonazorskom, međuetničkom i međukonfesionalnom mržnjom? Što tzv. pravna država (ne) činim, a dužna je i slijedom Ustava RH i nižih propisa da se suzbije u korijenu širenje mržnje, netrpeljivosti, razdora, polit-ideoloških objeda bez ikakve osnove, vrijeđanje ljudi ad hominem (npr. isusovac Mandurić je izravno prozvao Plenkovića „najvećim neprijateljem Hrvatske“, pa se potom ispričao: „Žao mi je“, sic transit, žao mu je, malo morgen) zbog čega se na koncu može izgubiti glavu? Ne čini ništa učinkovito. Zlo vlada i zlo ostaje. Većina oltarskih ispada je kazneno djelo za koje se polaže račun na sudu. Koliko je svećenika odgovaralo i sankcionirano za takva nedjela? Nijedan. Zašto? Zato što pljesnivi balkanski kiflić nije uređena, demokratska i pravna država u kojoj su svi jednaki pred zakonom.

Ispad seoskog dominikanca na seoskoj misi u bogomolji nedaleko od Dugog Sela i Zagreba, koji je izravno prenosila režimska tzv. javna kuća HRT, bio je dan kasnije temom i na sjednici Programskog vijeća HRT-a. Član Vijeća iz redova zaposlenika Stipe Alfier primijetio je da se u sklopu programa moglo prenositi misu za žrtve pandemije virusa SARS-CoV-2, „a ne misu na kojoj se poziva vjernike za koga (ne) treba glasati“. Upitao je i zašto se ne emitira tv-serija o tzv. NDH povjesničara Hrvoja Klasića (moglo se u povodu nadnevka samoproglašenja te paradržave, 10. travnja, ili dan prije; odgovoreno je da će se emitirati najesen) te upozorio na sporni prilog u TV kalendaru o pismima Adolfu Hitleru i izvještaj međunarodne nevladine organizacije Reportera bez granica o tomu da je „HRT pod utjecajem vlade i premijera Andreja Plenkovića“. Otkrio je toplu vodu. Do daljnjega se ništa neće promijeniti ni u odnosima HRT-a i tzv. Crkve u Hrvata niti Crkve i države.

Struktura i karakter vlasti u svjetovnom, odnosno crkvenom sektoru takvi su da još ni izdaleka nijema vidjeti kritične mase svijesti za uvesti reda. Reklo bi se, kako je i Bogu i smrtniku najkorisnije. Zato, samo je pitanje trenutka kada će novinarske kamere, mikrofoni, pera i ini alati opet na prvu crtu bojišnice novih skandala s oltara. Oltarski je karcinom odavna metastazirao u vjersku, nacionalnu i ideološku isključivost.

The post Metastaze oltarskog karcinoma vjerske, nacionalne i ideološke isključivosti appeared first on Tacno.net.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

U obećanjima nemogućeg, laganju da pas s maslom ne bi progutao te, osobito, pljuvačini po „komunjarama“, demokraciji i svemu tzv. lijevom, zelenom i žutom najviše/najglasnije se nadmeću upravo bivši tzv. crveni presvučeni u tzv. denver plavo i crno da crnje ne može biti. Sic transit. I još je nešto isto u bivšem i preokretnom, novohrvatskom režimu: isti ljudi se od mandata do mandata motaju na istom sljemenu države i politike. Neki od praskozorja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene (npr. Furio Radin je jedini talijanski parlamentarac od 1992. godine, uvijek uz vlast), i bez obzira na to što je država desetljećima u očitomu gospodarskom i moralnomu slobodnom padu. Da nije zloslutno i tragično, valjda bi bilo smiješno opet, svaki put iznova slušati isto: zalažemo se, predložit ćemo, promijenit ćemo, očekujemo, osnovat ćemo, stručno povjerenstvo će predložiti, savjetovat ćemo se, dat ćemo u zadatak, itsl. Ništa od toga. Ti koji nisu znali, željeli ili mogli dosad, neće znati, željeti i moći ni odsad. Fatamorgana za hlebince!?

Marijan Vogrinec

Kao što već dva milenija i kusur desetljeća/godina, je li, profesionalni kršćanski „pastiri“ (sic transit) tupe bogobojaznom „stadu“ (sic transit) da je Njemu ugodno i milo što trpi nepravde, muči se i gine u tzv. dolini suza – službeno unaftalinjena sintagma na Drugom vatikanskom koncilu 1962. godine pape Ivana XXIII. ni danas još ne izlazi iz sive tvari dijela klera tzv. Crkve u Hrvata – jer će mu ovozemaljske patnje, molitve i nada biti neupitna ulaznica u Kraljevstvo nebesko, tako trenutno vladajući HDZ u liku stranačkog šefa/premijera, pa ministri i svekoliki niži državni činovnici farbaju ruzinave pučke tunele sve novim i besmislenijim obećanjima o „kraljevstvu nebeskom“ u koje će ih baš oni pripustiti. Uoči svakih, pa i aktualnih 16. svibnja 2021. lokalnih/regionalnih izbora što će ih porezni obveznici platiti više od 100 milijuna kuna. Eda bi opet dobili – frišku figu. Vladajuću kastu pod strogom paskom, je li, mjesecima najnepopularnijeg političara u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, uopće nije srâm – to je stvar moralne nezrelosti i upravljačke jalovosti? – samo desetak dana uoči izbora pustiti s lanca nahuškane medijske krvosljednike i goniče koji oponentima neće dati predahnuti te kakofonijom obećanja skrenuti javnu pozornost na (fatamorganično) „kraljevstvo nebesko“ blagostanja. Kakvo, doduše, nisu dosad, pa neće ostvariti ni u sljedećemu mandatu.

U bivšoj se 24-milijunskoj zajedničkoj državi tzv. naroda i narodnosti, je li, to „kraljevstvo nebesko“ poučavalo od jaslica do sveučilišta, medijski i u političkom prostoru kao komunizam. Ideal društvenog poretka i svijesti kada će pojedinac radom privređivati zajednici koliko može i opskrbljivati se iz zajednički akumuliranih dobara koliko mu treba za pristojan život. I taj je tzv. komunizam humanoga socijalističkog lica – teoretski podrobnije razrađen u klasičnim djelima očeva marksizma i kasnije viđenijih filozofa iz toga kruga revolucionarne misli – itekako preživio prevratničke 1990. godine. I zaslugom tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i najbližih mu suradnika, ne obvezatno istomišljenika, ciljano preimenovan u Bijednoj Našoj cijelim nizom „domoljubnih“ dogmi/sintagmi, neupitnosti tipa komunističkog ideala, što ima u političkoj praksi i bivše države i tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene isti zajednički nazivnik: obećanje bolje sutrašnjice, demagogiju, manipulaciju masama, zloporabu nade i vjere u prolaznost trenutnih teškoća svake vrsti.

„Stado“ na metiljavom pašnjaku

A ta politička praksa nije ništa drukčija do li oltarske „pedagogije“ o tzv. istočnom grijehu i tzv. Kraljevstvu nebeskom u koje se pripuštaju i samo pokorni, pravovjerni i nekritični. Ne trebaju ti glava i siva tvar za upitati se zašto i kako, samo bespogovorna vjera i srce odano dogmi o neupitnosti „svetinje“, jer on/oni znâ/znaju što mi ne znamo – drže da ne trebamo ni znati? – ali se od nas traži da imamo apriorno povjerenje u obećano. Na stranu suštinske jednakosti manipulativne vjerske i političke demagogije – bile mase vjerničko ili političko/stranačko „stado“ (sic tranzit), ili nekakvo između krajnosti koje se dijelom preklapaju – fenomen obećanja bez da taj/ti koji obećava/ju i sâm/i vjeruje/u u obećano ili osjeća/ju moralnu, ako se već ne boji/e moralne, sudske i materijalne odgovornosti za prijevaru, neispunjenje obećanja, podjednako stanuje u vladajućem i oporbenom političkom taboru. Laže se, maže, mulja, farba ruzinave tunele i denver plavom, i crnom, i crvenom, i zelenom, i žutom, i nijansirano i kojekakvim još bojom domaće proizvodnje i iz uvoza, rasipa javni novac šakom i kapom, fotošopira jumbo plakate, besramno glumata pred tv-okom intelektualnim deficitima, skandalizira općinstvo prljavim nasrtajima ad hominem i čak izmišljaju predizborne optužnice…

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

„Ako danas živite loše, a živiti ispod praga ljudskog dostojanstva“, ne srami se blagoglagoljiti urbi et orbi fotošopirani lik koji je već više od dva desetljeća bio na utjecajnim pozicijama pri/u vlasti, a prekonoć se obreo kao tzv. nezavisni, opet kandidat za vlast, „obećavam da ću, izaberete li me, već u prvoj godini mandata otvoriti 100 novih radnih mjesta u našoj općini, povući iz EU-a još tri milijuna eura za komunalnu infrastrukturu, izgraditi mrtvačnicu na groblju, srednju školu podići na razinu veleučilišta i digitalizirati općinsku upravu kako bi svi proračunski prihodi/rashodi bili transparentni i jednim klikom dostupni svakom građaninu.“ Vidio lik kako se navodno transparentno bjelovarski konj potkiva, pa i on diže nogu?

„Napokon kreće obnova!“ – odjekuje zapuštenom državom punu godinu i gotovo dva mjeseca nakon razornog potresa u Zagrebu medijski eho Damira Vanđelića, šefa Fonda za obnovu, koji bi već po opisu odlično plaćenog posla imao znati kolika je vladina i sramota zagrebačke vlasti (koalicija BM 365 – Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića i HDZ-a), prvih krivaca za jednogodišnje nečinjenje, da se novim obećanjem sada želi utišati masovan gnjev postradalih u potresu i sve javnosti. „Raspisan prvi natječaj za projekt: ‘Vrlo brzo kreću i konkretni radovi’.“ Ti „radovi“ nemaju šanse „krenuti“ do ljeta, a onda ni do jeseni, ali i jesen je na vrbi svirala. Naime, ljeto je vrijeme godišnjih odmora koje ‘rvacko činovništvo na pozicijama odlučivanja ne propušta ni po cijenu da se cijela Bijedna Naša ruši i raspada. Jesen je pak posebna priča budući da ubrzo slijede hladniji i mokri dani, prvi mrazevi, građevinska operativa nije spremna niti su svi (su)vlasnički papiri sređeni, novac je golub na grani, etc. I opet će se čekati Godota, je li – proljeće?

Drugo proljeće pošto su već atmosferilije nakon potresa učinile goleme dodatne štete na oštećenim objektima i nakon što su mnogi postradali uzeli stvar u svoje ruke i popravljali/ju kuće/stanove koliko su mogli. Ne čekajući graditeljskog ministra Darka Horvata – je li, najvećeg alkemičara iz Plenkovićeva laboratorija obećanja bez ispunjenja – te Vanđelićev mig koji kasni li kasni… Jer Vanđelić „ne može ništa“ bez Horvata, a Horvat pak čeka državnog blagajnika Zdravka Marića, a Marić premijera Andreja Plenkovića, sic transit… I vrzino kolo obećanja, neodgovornosti i izgovora svake nebulozne vrsti divlje se okreće dalje. Tko će, vraga, rezati građu, vući žicu, zidati… dok se vladajući trust mozgova u Banskim dvorima ni o čemu obnoviteljski suvislom mjesecima nije sposoban dogovoriti, kamoli poduzeti. Najprije zbog proljetnih alergija na besparicu, pa ljetnih omara, pa kišne jeseni, pa zimskih smrzavica, pa… Zato što premijer Plenković i njegova vlada nemaju među proračunskim prioritetima obnovu Zagreba, Banije, Zagrebačke i susjednih županija te neophodnu pomoć ljudima u stambenoj nevolji. To je tek demagoška štaka vladajuće, invalidne HDZ-ove politike za dnevnu uporabu u javnosti. Za po kući mu ne treba.

Darko Horvat i Tomo Medved

Tim više, jer domaća građevína ionako teško kuburi s fizičkim radnicima kojih više nema ni u tradicionalnom bosansko-srbijansko-kosovskom bazenu tzv. jeftine radne snage. Taman je uvjerljivo to kako, eto, „kreće obnova“ (vidi jezične nekompetencije: kreće, ne npr. počinje) kako se to objavljuje više od godine nakon što nije gotovo ništa učinjeno u obnovi središta Zagreba, Zagrebačke i okolnih županija. Banija se, eto, već pola godine kiseli u čekaonici državne nebrige – gro pomoći stradalnicima odradili su domaći volonteri i donatori te dobri ljudi i vlade sa svih strana svijeta – a ljudi na terenu, kao i sustradalnici im od zagrebačkih potresa, kako izvješćuju mediji, puštaju niz vodu lak-pametovanje Plenkovićevog šefa obnoviteljskog stožera, vladina potpredsjednika i ministra branitelja (čaaak) Tome Medveda te rečenoga po opisu posla odgovornog Darka Horvata. Ne’š ti vrijednoga i sposobnog dvojca s kormilarom u Zagrebu.

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenkovic, ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs, potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved. Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Ministar Horvat je najavio u lipnju obnovu Zagreba, Zagrebačke i okolnih županija od posljedica potresa, a lipanj će dok kažeš keks. Ljudi čije su kuće i stanovi neuseljivi ili rizikuju vlastite i živote članova svojih obitelji zbog li-la (ne)useljivosti ne znaju ništa o tom – lipnju. Kažu, ono što čuju, a krajnje je nepouzdano/neslužbeno ili u formi neobaveznih obećanja, saznaju iz medija. Horvat i Medved se bave izmišljanjem kojekakvih, je li, aplikacija i digitalnih platformâ za ovo ili ono što funkcionira otprilike kao i ona zdravstvenog ministra Vilija Beroša Cijepise u koju je utukao cca 4,5 milijuna javnih kuna (!?), a služi za sprdnju i liječnicima i građanima, pa ga istražuju odgovarajuće institucije koje „rade svoj posao“ (sic transit). U obnovi područja stradalih od potresa tek će biti jao i pomagaj kad počne stizati namjenski novac (o nevjerojatnim je milijardama riječ iz Unije, ali i domaćih izvora), a onda cijene radova, odabir izvođača, državni „nadzor“ i nezamisliva birokratska mašinerija zbog koje se (namjerno?) opet neće znati zašto tko pije. Znat će se samo tko plaća. Porezni obveznici i dobri ljudi što odbijaju od usta ono malo crkavice i uplaćuju na, kao, namjenske račune. Državni, županijske, općinske, raznih udruga, Caritasa, Crvenog križa i ine. Kao svaki put rat – bilo gdje i kada – i poprirodne su katastrofe uvijek nekomu brat. Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena to nikad nije tu napast bila kadra/željela držati na uzdi, pa zašto sada bi samo zato jer to tvrde Plenković, Horvat, Medved, Vanđelić…?

Pa, vidi tko je u ovom „domoljubnom“ i „bogobojaznom“ (statistički 96,28 posto katolika!?) društvu urođenih dugoprstića i morala ispod apsolutne ništice, kada, kako i zašto enormno, takorekuć prekonoć, obogatio čak pet svojih budućih naraštaja eda bi svojedobno, je li, redikulozni general (HDZ) dviju vojskâ, s dviju mirovina za isti ratni put, usred tzv. Visokog doma potrefio usridu: „Tko je jamio, jamio je!“ Tako jest, i tako će ostati. Neki dan je podignuta optužnica za imovinski kriminal protiv bivšega Plenkovićevog pravosudnog (!?) ministra Lovre Kuščevića, supruge mu i četvero navodnih aktera, a kad su mu novinari prepriječili put radi izjave, kiselom je arogancijom najprije kazao svoje uobičajeno za ministrovanja “Hvaljen Isus“, pa dodao: „Ne bojim se ničega, to je predizborna prijava“. A koji se član HDZ-a ikad imao razloga bojati suda/sudaca kada za 87 zdrobljenih milijuna kuna javnog novca kao ministar dobiješ dva sata guljenja krumpira (tzv. rad za opće dobro) u staračkom domu umjesto godine zatvora, kada pobiješ egzotične primjerke životinja u Africi, blizu Sjevernog pola…, pa si na slobodi, „suđenje“ se razvlači desetak godina, šteta blizu 40 milijuna javnih kuna reducira se na manje od 10 milijuna i cijela priča lagano plahuta u pravosudnu zastaru i javni zaborav?

Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i ministar gospodarstva Darko Horvat
Photo: Nikola Cutuk/PIXSELL

Ili, koji se Plenkovićev ministar, vladin potpredsjednik, HDZ-ov saborski zastupnik, pa i sâm premijer i koga ima bojati kada – tjednima uoči izbora – službenim automobilom i službenim vozačem, formalno na službenom putu i opskrbljeni dnevnicama iz džepa poreznih obveznika, špartaju po domaji uzduž i poprijeko radi potpore stranačkim kandidatima za župane, gradonačelnike, općinske načelnike, skupštine i vijeća, a ne obavljaju svoje dužnosti za koje primaju masnu plaću? Naslikavaju se, razbacuju svojim i „uspjesima“ (sic transit) „uspješne vlade premijera Plenkovića, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“ (sic transit; tako su brifirani za javne/medijske potrebe) te obećanjima kojima ne vjeruje nitko s makar dva zrna soli u glavi. Vidi sve medijske ankete među tzv. malim/običnim ljudima koji se podrugljivo nasmiju na ta obećanja, odmahnu rukom, ali se ne ustručavaju i kakve kočijaške, masne, onako iz razočarane duše…

Politička obećanja, osobito predizborna i kada vlast zaglavi u živom blatu jer farbanje tunela iznenada dođe na naplatu i prije isteka mandata, bez konkurencije su na najnižoj cijeni, pa nije osobito mudro pustiti jeziku da se nekontrolirano iživljava. Političari su po anketama na vrlo niskoj cijeni, predmet poruge, ismijavanja i viceva, ali ipak najpoželjnija profesija zbog toga što se općenito smatra da malo ili ništa ne rade, udobno žive, imaju natprosječne plaće, ne odgovaraju za nesposobnost i propuste, etc. Pa kaže onaj vic o političaru nastradalom u prometnoj nesreći: „… i duša mu krene uvis, pa na putu susretne Svetog Petra: ‘Dobrodošao u nebesa!“ Ili onaj, degutantniji, o razlici između pregaženog na cesti psa i političara. „Ispred psa se vide tragovi kočenja.“ Ili najkraći o političarima i politici: „Fuuuuj!“ Prošle jeseni je nedavno politički eutanaziran, kao dnevni list Vjesnik 2012. godine, nakon 72 godine kontinuiranog izlaženja, tv kanal N1 Hrvatska ugostio u povodu afera Janaf i Ina naftnog konzultanta Ivu Peroša koji je ustvrdio kako „u Hrvatskoj imamo vladavinu lopova“, jer „država postoji da bi se političari bogatili kradući od naroda“.

Kleptokratska vlast

Peroš je ustvrdio da „korupcija može biti naivna i banalna“, ali „ovo što se događa je kleptokracija – državna i politička korupcija po kojima država i vlada postoje da bi se omogućilo povećanje osobnog bogatstva i političke moći dužnosnika i stranke na vlasti nauštrb pučanstva. Kad se ‘kleptokracija’ prevede s grčkog, to je vladavina lopova“. Navodno, RH je prvi u regiji po broju lopova među političarima, a broj osuđenih političara je jednostavno neusporediv s vojskom onih što su se lišo provukli ispod kantara i mača božice Pravde zbog čvrstog joj poveza preko očiju. Kako je Bijedna Naša prva u regiji i šire po mnogo čemu lošem – neusporedivo prije no po dobromu – baštini i prvog čovjeka države i predsjednika HDZ-a, neupitnog miljenika Zapada, ujedno prvog premijera u svojoj povijesti pravomoćno osuđenoga na dugogodišnju robiju zbog kriminala. I jedinu dosad, najveću od cca 170 registriranih političkih stranaka prvostupanjski osuđenu za pljačkanje vlastitog naroda.

„Ćaća“, bivši premijer i šef HDZ-a, Ivo Sanader, koji je također bio virtuoz u kreiranju „kraljevstva nebeskog“ svekolikom pûku koji je siromašio, bio očajan i padao u depresiju, njegova Potemkinova sela i danas marljivo nude njegovi nasljednici, baštinici istoga „domoljubno“ preimenovanoga Tuđmanovog komunizma iz preokretnih 1990-ih godina. A to, je li, s tom preimenovanom komunističkom utopijom po sebi i uopće ne mora biti tek doskočica ironičnog eha u turobnoj zbílji novohrvatske svijesti o „svojima na svomu“ i „hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu“ (sic transit). Tzv. siva eminencija nacionalne politike u zenitu Tuđmanova povjerenja, ako je se još tko sjeća, Ivić Pašalić (HDZ), svojedobno je, dobro raspoložen, kazao novinarima da je u razdoblju 1989./1990. oko 100.000 članova Saveza komunista Jugoslavije/Hrvatske odbacilo tzv. crvene knjižice i prešlo u HDZ. I nije lagao. Velik broj tih, svjesnih koristi pomodnog presvlačenja iz crvenoga u denver plavo ZNA SE ruho, godinama su se nacionalno izjašnjavali kao Jugoslaveni, ne Hrvati, trčali Titovu štafetu, vezali crvene marame djeci oko vrata za obljetnica narodnih ustanaka i partizanskih ofenziva, slavili jugoslavenski samoupravni socijalizam, vlast radničke klase pod vodstvom Partije, sjevernokorejski ridali i čupali kose od očaja još tjednima nakon kobnoga 4. svibnja 1980. nešto iza 15 sati kada je Miroslav Lilić, urednik Televizije Zagreb bolnim glasom kratko presjekao jednu eru za kojom danas mnogi stariji zaludu žale, sjećaju je se s tugom i nostalgijom: „Umro je drug Tito“. Što je bilo, toga više ni!

Foto Jutarnji list

Ti što sada obećavaju istu utopiju svehrvatskoga „kraljevstva nebeskog“, opet u lažni celofan zapakirane nedarovito, „domoljubno“ preimenovane iste komunističke mantre o idealnom društvu i blagostanju što „oni“ grade za „nas“, do prije 40 godina su se bratstvojedinstvujušće još nadglasavali pravovjernim „Bilo je časno živjeti s Titom“, „Ljubičica bijela/plava otišla je u legendu“, 25. svibnja obiteljski se klanjali u Kući cvijeća ili upisivali u knjigu posjeta Maršalovoj rodnoj hiži u Kumrovcu. Danas se toga srame. Kukavički mijenjaju temu i kada ih se ne pita za tzv. komunistički pedigre te tragikomično krivotvore svoj CV do 1990. godine. Prometni ministar Oleg Butković – odrađujući o državnom trošku stranačku potporu HDZ-ovim kandidatima na lokalnim izborima – neki je dan pomislio kako se dojmio jako pametnim kad je najavio posjet Krapinsko-zagorskoj županiji, pa harlekinski namignuo novinarima: „Neću ići u Kumrovec, ali hoću u Veliko Trgovišće“. Lik nema pojma kakvu je glupost izvalio: neće Titu u rodno mjesto, ali hoće u Tuđmanovo. Kao da to ikomu nešto znači, ali Butkovićeva zloporaba državne dužnosti u stranačke svrhe – znači.

Ementaler životopis ima i sâm tzv. prvi hrvatski predsjednik Tuđman (vidi mu tekstove, do i 1960-ih godina, panegirike svom zagorskom susjedu i meceni Titu, jugoslavenskom tzv. samoupravnom socijalizmu, NOB-u, NOV i POJ, itsl., čiji je bio revan vojnik, general i predani komunist). Uz Tuđmana, i najbliži mu politički i vojni suradnici, odreda bivši članovi SKJ i pripadnici bivšeg JNA – oko 3000 profesionalaca, školovanih oficira i podoficira prešlo je u Hrvatsku vojsku (istraživanje Ozrena Žuneca) – bez kojih ne bi dobio Domovinski rat. Bez Petra Stipetića, Janka Bobetka (bio je i borac Prvoga (sisačkog) partizanskog odreda iz šume Brezovice legendarnog zapovjednika Vlade Janjića-Cape, pa zapovjednik Pete armijske oblasti JNA, etc., a sin Ivan se lažno predstavlja generalom HV-a i član je Hrvatskoga generalskog zbora, sic transit), Martina Špegelja, Zvonimira Červenka, Damira Krstičevića, Rahima Ademija…

Životopisi su – silom promijenjenih politika i stjecajem povijesnih okolnosti – podložni moduliranju i prilagođavanju eda bi bili čim prihvatljiviji novim potrebama, ali s ljudskom je sviješću i savješću, karakterom, uvjerenjima upijenim s majčinim mlijekom i iscizeliranim u djetinjstvu, u školi, mladosti stvar je znatno složenija. I onda kada netko tvrdi da se promijenio, da više ne vjeruje u sve u što je vjerovao, da je bio u zabludi, da čovjek uči dok je živ (i svejedno umre šašav?), etc. Međutim, intimna je nesreća tih što sada trče okolo po stranačkim skupovima i hvataju za rukav novinare ne bi li ih „uzeli u obzir“ kao potencijal koji „znâ, hoće i može“ omogućiti svenarodni boljitak, jer ne znaju za smisao one pjesničke „ubi me prejaka riječ“. Ili prepakirana ista ideološka mantra u koju ni sami ne vjeruju. Ako su ikad u bilo što (i zašto) uopće vjerovali?

Obećanja nemogućeg

Svjetonazorski, protukomunistički, protuesdepeovski, protuhadezeovski i protu još koječega grlat saborski zastupnik tzv. suverenista Željko Sačić, je li, radikalno nacionalističkih, konzervativnih, protuistambulskih, pro life, itsl. ekstrastajališta, domovinski general kojemu je službena sumnja na zapovjednu odgovornost (specijalci ATJ Lučko za masakr šestero srpske starčadi 26. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima nedaleko od Plavnog otišla u zastaru, za tzv. socijalističkog mraka bio je istaknuti komunist u članstvu SKJ i etnički se izjašnjavao kao Jugoslaven. Kopernikanski, je li, obrat moralnog lika i polit-ideološkog djela sveudilj „predanog“ nuditelja „kraljevstva nebeskog“: do 1990-ih godina „zbratimljenim i jedinstvenim jugoslavenskim tzv. narodima i narodnostima“, a od 1990-ih Hrvaticama i Hrvatima u svetoj hrvatskoj domovini“. Sic transit. Mudar pûk znâ kazati da su poturice uvijek gore od Turaka (tiče se osmanlijske okupacije ovih prostora) ili da ne treba vjerovati onomu tko je jednom izdao jer će opet izdati. I ima nešto u tomu. Iskustvo uči.

The post Politički grješnici i kameleoni trče počasni krug appeared first on Tacno.net.

Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

Istraživanje „Politička pismenost učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj“ što su ga među 1146 maturanata proveli GOOD inicijativa, GONG i Institut za društvena istraživanja ukazalo na gadne državne i pedagoške promašaje u odgoju i obrazovanju. Ako je 71 posto mlađih punoljetnika u zemlji uvjereno da genocidan tzv. NDH (1941.-1945.), međunarodno nepriznata ustaška paradržava nacionalne veleizdaje nije bila nacistička/fašistička, a 48 posto da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javne istupe, jer time loše utječu na mlade budući da je homoseksualnost neka vrst poremećaja/bolesti, onda nema spora o tomu da je nešto jako trulo i smrdljivo u hrvatskom svijetu koji ostaje na tim i takvim mladima. Kakav je to svijet i kakav će biti sutra, ako već danas 79 posto 18/19-godišnjaka/inja smatra da su samo katolici pravi Hrvati, 40 posto da je „hrvatska tradicija bogatija od tradicija većine drugih naroda“, a 73,1 posto ne zna kako se zove predsjednik vlade RH te ih 80,7 posto nema pojma koja koalicija stranaka obnaša vlast?

Marijan Vogrinec

Kaže mudar pûk da na mladima svijet ostaje. I ima pravo. To je životna logika, prirodna smjena naraštaja, ideja, tehnologija… I pedagozima je od davnina to poštapalica, naime, da „na vama mladima svijet ostaje“. No, kakav svijet ostaje/ostavljamo mladima? Svijet koji smo posudili od njih prisegom da ćemo ga ostaviti barem kakvim smo ga posudili – ako već ne poboljšanim i potentnijim – ali nikako unazađenim i neugodnijim za život. To, pak, što ga megakorporativni, politički i ekološki redikuli, je li, sa svih geografskih širina i dužina neodgovorno – najčešće i vrlo svjesno, jer je moć novca/vlasti jača od savjesti, ne uvijek znanja – prisvajaju za sebe bezočnom manipulacijom javnošću i time posuđeni svijet kradu od novih naraštaja. Vratit će ga traumatiziranoga, bolesnog i kritično toksičnog. Ako ga manijakalni militarizam zalutalih na vlast/moć u međuvremenu ne pretvori u oblačić nuklearne prašine u beskonačnom Svemiru, pa…

U mikrosvemiru samonedostatnog balkanskog kiflića, samostalnoga na papiru, tzv. neovisnog (a EU, a NATO, a Washington, a Svjetska banka, a MMF, a londonski City, a rejtinške agencije…) i suverenog (uvjetovano članstvom/ovisnošću o moćnim europskim/svjetskim organizacijama) taj je svijet što ostaje na mladima svojevrsna slika Doriana Graya. Zaključiti je to iz nedavnog istraživanja „Politička pismenost učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj“ što su ga među 1146 maturanata proveli GOOD inicijativa, GONG i Institut za društvena istraživanja. Ako je 71 posto mlađih punoljetnika u zemlji uvjereno da genocidan tzv. NDH (1941.-1945.), međunarodno nepriznata ustaška paradržava nacionalne veleizdaje nije bila nacistička/fašistička, a 48 posto da bi trebalo homoseksualcima zabraniti javne istupe, jer time loše utječu na mlade budući da je homoseksualnost neka vrst poremećaja/bolesti, onda nema spora o tomu da je nešto jako trulo i smrdljivo u hrvatskom svijetu koji ostaje na tim i takvim mladima. Kakav je to svijet i kakav će biti sutra ako, je li, već danas 79 posto 18/19-godišnjaka/inja smatra da su samo katolici pravi Hrvati, gotovo svaki drugi/a (40 posto) da je „hrvatska tradicija bogatija od tradicija većine drugih naroda“, odnosno da ih 73,1 posto ne zna kako se zove predsjednik vlade RH, a 80,7 posto maturanata ne zna koja koalicija stranaka obnaša vlast u njihovoj zemlji.

Posuđeni svijet

Osim toksične i povijesno revizionističke svjetonazorske indoktrinacije – što je izravna krivnja politički nezrele državne vlasti od 1990-ih godina, promiskuitetnog odnosa s Katoličkom crkvom koja se agresivno gura u svjetovne poslove ustavno sekularne države te obrazovnog sustava ciljano impregnirana povijesnim revizionizmom, nacionalnom mitologijom i vjerskom dogmatikom – politička (ne)pismenost mladeži je više no zabrinjavajuća. Čak 54,8 posto maturanata ne zna „kojim pojmom označavamo pravo vlasti da donosi odluke“, a 57 posto kada su održani prvi višestranački izbori u njihovoj domovini. Kakav svijet ostaje na tima mladim i kakav su kadri izgraditi kad imaju predrasude i zabrinjavajuće neznanje? Kakav je to svijet u kojemu mladi ljudi imaju ne samo netočne nego i degenerične spoznaje o najcrnjoj epizodi (ustaškoj) u hrvatskoj povijesti? Koji sugrađane drukčije spolne/rodne orijentacije smatraju bolesnicima? Koji poistovjećuju vjeru i etničku pripadnost, pa inovjerce, agnostike i ateiste drže ne-Hrvatima?

Takav svijet nije posuđen od budućih naraštaja i prava je ironija sudbine da se budućima uskraćuje budućnost, da im se – ako se u međuvremenu ipak ne stekne kritična količina pameti – ostavlja svijet bez budućnosti.

Bivša će Vjesnikova, a sada prosvjetna novinarka Jutarnjeg lista Mirela Lilek komentarom „Zašto nas ne trebaju čuditi poražavajući stavovi mladih“ otkriti toplu vodu. Prvo, zato što postoji dio društvene svijesti te organiziranoga, nevladinog civilnog društva, udruga i pojedinaca koji već godinama upozoravaju na pogubnost nesekularnog šurovanja tzv. Crkve u Hrvata i države (izborno-materijalni interesi, pa ruka ruku mije), ali ih vlast ne šiša za suhu šljivu, a Crkva neformalno anatemizira. Drugo, zato što su u turobnoj, besperspektivnoj svakodnevici razočarani ljudi skloniji tzv. pomodnom (vjera i polit-ideologija, npr.) utjecanju nadi komotnijeg, je li, svladavanju dnevnih problema preživljavanja. Ako si dio krda, sigurniji si. Treće, zato što se neodgovornom sinergijom tzv. Crkve u Hrvata te vladajuće kaste uporno mladima uskraćuje sustavno, kurikularno gradivo iz građanskog, ali i seksualnog odgoja i obrazovanja. Ima još, ali…

Mirela Lilek je točno sažela odgovor na svoje retoričko pitanje o razlogu i krivnji zašto se mladež obrela u ‘rvackoj zemlji čudesa: „Pravomoćno osuđeni za malverzacije u mutnom nogometnom poslovanju tulumari po najvećem kršćanskom svetištu, pa ne stigne u zatvor. Navodno ugledni znanstvenik u mladosti pjeva ustaške pjesme. Bivšoj je predsjednici ove države ‘Za dom spremni’ starohrvatski pozdrav, a šef desne stranke i bivši omladinski funkcionar koji je pjevao na dočecima štafete danas lovi poziciju gradonačelnika Zagreba i – sudeći po predizbornim hip-hop sporovima – među svojim glasačima svakako vidi i mlade. Svećenici ne prežu od prekršaja covid-pravila, onaj na otoku vješa zastavu HOS-a s ustaškim pozdravom, a predsjednik Republike jezikom mlatari po sveučilišnom profesoru koji kaže što misli da treba reći u demokraciji“.

Photo: Marko Dimic/PIXSELL

Je li onda čuditi se da je 40 posto 18/19-godišnjaka/inja energično protiv toga da se kazneno goni ratni i zločinački protiv čovječnosti kukolj među hrvatskim braniteljima što sramoti najveću većinu braniteljskih junaka te dostojanstvo pobjedničke vojske i dignitet obrambenoga Domovinskog rata? Nije. Plenkovićevo ad hoc, smiješno tzv. povjerenstvo za bolju prošlost, s akademikom nuklearno-medicinske struke na čelu, bez imalo srama donosi preporuku da je ustaški „Za dom spremni“, je li, „zabranjen u javnoj uporabi, ali dopušten u svečanim prigodama“. Glupost na entu. Pod tim se krvoločnim urlikom – koji i dan-danas, uz „Ubij, ubij Srbina“, nekažnjeno stanuje na nogometnim stadionima, na ulicama i sudačkim oslobađajućim presudama (npr. pjevaču Marku Perkoviću-Thompsonu) – masovno klalo 1941.-1945. Srbe, Rome, Židove, nepoćudne Hrvate i ine, masakriralo žene, djecu i starce, palilo, pljačkalo, silovalo i progonilo… I hitlerbrčić Marko Skejo nekažnjeno ustašuje usred Splita, slavi tzv. NDH. Bivšem po nacionalnosti Jugoslavenu i uzornom članu SKJ, danas tzv. suverenističkom saborskom zastupniku Željku Sačiću odlazi u zastaru (sic transit) suđenje za zapovjednu odgovornost za masakr (specijalci ATJ Lučko) šestero srpske starčadi 26. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima nedaleko od Plavnog. Kakve su to poruke mladima!?

HDZ i tzv. Crkva u Hrvata

Naravno da se nitko s makar dva zrna soli u glavi ne čudi tomu što su doznali i objavili istraživači u projektu „Politička pismenost učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj“. Znalo se odavno što se i zašto događa, da to ne može izaći na dobro, a dobronamjerni ljudi – koji, je li, vole svoju domovinu i žele joj sve najbolje – baš zato upozoravaju na puzajuće zlo što smrdi po mržnji, netrpeljivosti i podjelama, vonja po morima prolivene nedužne krvi u bliskoj prošlosti. Kao što je evidentno iz političkih/svjetonazorskih stajališta mlađih punoljetnika/ca, to je vapaj žednih u pustinji? Karcinogena društveno-politička klima u Bijednoj Našoj upućuje na drugu „pustinjsku“ zbílju: psi laju, a karavane prolaze. Dokle? Hoće li taj svijet koji na mladima ostaje u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj sutra biti korespondentan sa svijetom u kojemu se u javnim školama uči evolucija, a ne „Božje stvaralačko djelo“ i nema vjeronauka u nastavnom rasporedu, u kojemu Hrvat nije apriorno vrjedniji od Srbina, a homoseksualnost bolest, pobačaj ubojstvo, povijest krivotvorstvo…?

HDZ-ova vlast u bilo kojoj vladinoj momčadi, ali uvijek u čvrstoj kompi s tzv. Crkvom u Hrvata energično se protivi uvođenju posebnog školskog predmeta građanskog odgoja i osobito seksualnog odgoja u javni sustav izobrazbe te uspješno odbija sve inicijative nevladinih udruga i civilnog društva u tom smislu. Kao što je u povodu uvođenja vjeronauka u javne škole odbila argumentirane prijedloge i struke i zrele sekularne javnosti o uvođenju nastavnog predmeta religijske kulture, a ne vjerske dogmatike bilo koje religijske denominacije. U digitalno doba, kada je cijeli svijet tzv. globalno selo (Marshall McLuhan), a internet komunikacijska mreža koja čini život transparentnim do zadnjeg kutka Plavog planeta, neodgovorna politika i (prazno)vjerska zatucanost, je li, onemogućuju zdravo, potentno i nadasve kreativno formiranje mladih naraštaja kao samosvjesne, nove stvaralačke i kritičke snage građana svijeta. Mladih ljudi koji će od malena spoznavati globalno društvo u kojemu žive i sutra će živjeti, učiti o demokraciji i znanstveno utemeljenim činjenicama, međuljudskim odnosima te pravim moralnim vrijednostima. Politika i vjerska dogma ne bi smjeli uskraćivati djeci i mladeži da odrastu kao samosvjesni građani svijeta, jer je to jedino jamstvo da im budućnost neće biti problematična.

U sklopu tih i takvih društveno-razvojnih postavki, seksualni odgoj nema veze s kleronacionalističkom demagogijom o tzv. pedagogiji kondoma na banani kojom se prije pet-šest godina, za vrijeme SDP-ove vlasti na zalazu – u finalnoj fazi programiranja tzv. Cjelovite reforme obrazovnog sustava (Boris Jokić i 500 ponajboljih prosvjetnih stručnjaka u RH) – bilo plašilo roditelje školske djece. Nije mali broj istraživanja (i u novije doba) koja ukazuju na kritično neznanje mladeži o žensko-muškim odnosima, o zdravom spolnom životu, o spolno prenosivim bolestima, sredstvima i načinima zaštite od tih bolesti i neželjene trudnoće, o pobačaju, etc. To pak što o seksualnom životu čuju od vjerskih „pastira“ na tzv. duhovnim obnovama, predbračnim pripremama, itsl. vjerskim poukama u principu graniči s nevjerojatnim nebulozama (obaveza suzdržavanja, npr.) koje mladi ismijavaju, medicinskim neznanjem, zastrašivanjem, svjesnim obmanama i notornim lažima (kontracepcija, homoseksualnost, npr.), pa nije čudno zašto visok postotak mladih u istraživanju „Politička pismenost učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj“ iskazuje toliku, je li, nepismenost u tim ključnim pitanjima dnevnog života, društva i odnosa.

Da je religijska kultura u javnim školama, a ne vjeronauk (realno, mjesto mu je u crkvi, džamiji, sinagogi, etc. – u bogomolji vjerske zajednice) bila bi čišća situacija u odnosu na vjersku indoktrinaciju: ne bi se zatupljivalo učenike neznanstvenim dogmama određene vjerske denominacije, nego bi ih se učilo o religijama (koje jesu i bit će objektivitet u suvremenomu društvu), koje postoje, što zagovaraju, kakva im je vjerska praksa, kako su i kada nastale, koje prostore zauzimaju, etc. I, naravno, da su sve jednakopravne u svakoj tolerantnoj, uljuđenoj i demokratskoj sekularnoj zajednici. I točka. Tko voli dogmatiku, široko mu polje u crkvenoj školi ili u vjeronauku u bogomolji svoje vjerske zajednice, pa… Ali da se vjerski terorizira svu djecu i mladež bez ikakva sekularnog obzira, nije u redu. Po vlastitim istraživanjima među školskom populacijom, Crkva znâ da većina djece i mladeži ne vole i ne drže do vjeronauka kao neke ozbiljne nastave, ali izborno ih roditelji upisuju jer je to u novo’rvackom društvu svjetonazorska moda na kojoj politika interesno inzistira (radi izbora), a Crkva radi materijalnih dobara što će joj namicati i buduća pastva.

Pa se iz „pastirskih“ redova čuje kako je „Hrvatska katolička država“ (po zadnjem popisu stanovništva, čak je 86,28 posto katolika), a dio mladeži odgovara u rečenom istraživanju među maturantima čistim kretenizmom: da su „pravi Hrvati su katolici“ (sic transit). Niti je Bijedna Naša katolička država niti su „pravi Hrvati“ samo katolici. Zapravo, ne postoji ta mjera za vjerodostojno izmjeriti „pravog Hrvata“ budući da su svi Hrvati – kao i ini narodi – povijesni gemišt svakojake krvi i podrijetla. Čisti ne postoje, kao što ni savršenstvo ne postoji. Sudeći po svijetu kakav jest i kakav će, je li, ostati mladima problematične budućnosti, ni bog/ovi nije/su savršen/i. Savršenstvu i idealima oduvijek se težilo i težit će se – što bi se pučki reklo – dok je svijeta i vijeka, ali se nikad neće dosegnuti.

Photo: Nikola Cutuk/PIXSELL

Jedan od voditelja istraživanja među maturantima, prof. dr. sc. Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu drži da su dobiveni rezultati očekivani budući da su i prethodna istraživanja pokazala slična stajališta mladih, jer ona „reflektiraju naš javni prostor i nedavne događaje“ (npr. referendum o ustavnoj definiciji braka kao, isključivo, zajednice muškarca i žene, etc.). Mladež je vrlo podložna vanjskim utjecajima, pa nije čudno da se Crkva svim silama upinje upravo djecu i mladež obuhvatiti raznim svojim aktivnostima, no činjenica je i to da stajališta te populacije nisu fiksna. Mijenjaju se. Neki dan je upravo država ‘Rvacka pokazala kako je nezrela primijeniti svoju Ustavom RH oktroiranu sekularnu doktrinu. Nesretni ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović – začudo, mlađi čovjek, pretpostavljeno slobodnijih nazora suvremenog doba? – dopustio je da resor uputi žalbu na sudsku odluku kojom se dopušta dvojici muškaraca u tzv. bračnom partnerstvu posvojiti dijete.

Uvjet: građanski odgoj

Je li homoseksualnost i za ministra Aladrovića „bolest koju treba liječiti“, pa toj dvojici „neprirodnih“ sklonosti ne treba povjeriti dijete ni na kakvu skrb!? Ni ikomu drugom homoseksualne orijentacije. Tako misli/zagovara tzv. Crkva u Hrvata – čak protivnom onoj pape Franje: „Tko sam ja da im sudim!?“ – tako misli dobar dio tzv. desne politike (uključivo HDZ), tako misli dio medija (uključivo neke „perjanice“ tzv. javne kuće HRT-a), tako misli i dio vjerničke i šire javnosti, pa… Kada mladi pročitaju, čuju ili vide u medijima i ovo srednjovjekovno državno reagiranje, žalbu Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike kako očekivati zrela stajališta te populacije kasnije? Građanski samosvjesne ljude, tolerantne na različitosti, snošljive prema drukčijima, odgojene i obrazovane za pozitivnu kritičnost i kreativnu sumnju u razvojno potentnoj zajednici utemeljenoj na znanju. Škola je tu na ispitu zrelosti/odgovornosti za svijet koji ostaje na mladima u budućnosti budući da, tvrdi Bagić, „ima itekakav utjecaj na mlade te može djecu naučiti, ako to želi učiniti“. Ali javna škola neovisna o politici i Crkvi, jer dok je ovisna – kao što sada presudno jest, sustavnom neodgovornošću režima – neće biti na visini zadatka. Kao što nije ni sada, pa „ne uspijeva anulirati izrazito negativne efekte vanjskih utjecaja; stanje je osobito loše u srednjim strukovnim školama“.

Prema Bagićevim riječima, neće biti sreće, ako se u škole čim prije ne uvede „jaki i kvalitetno osmišljen građanski odgoj“. Pretpostavka za to je ozbiljan društveni i politički dijalog. Sadašnje stanje školskih kurikula – građanski i zdravstveni (seksualni?) sadržaji tematski razasuti u drugim nastavnim predmetima – nije dalo pozitivan rezultat. Da jest, maturanti ne bi bili politički/građanski/zdravstveno polupismeni i čak nepismeni. Nije normalno da na 19 pitanja s ponuđena po četiri odgovora o društveno-političkom sustavu samo jedan od 1146 ispitanih točno odgovori na sva. Uz problematičnu činjenicu o čak 43 posto „uvjerenih vjernika“ među ispitanim maturantima i 25 posto „običnih“, koji ne prihvaćaju baš sve što ih vjera uči, ohrabrujuće su spoznaje kako su „najveći stupanj tolerancije pokazali u području drugih rasa, vjera i nacija“. To je dobro. Naslućuje se svjetlo na kraju tunela koji vodi u izgledniju budućnost?

The post Mladež u zemlji čudesa, budućnost problematična appeared first on Tacno.net.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

„Pozivamo HDZ i Možemo! da javno obznane koaliciju – lažemo dok možemo“, naslovio je Domovinski pokret na svojoj službenoj FB stranici prilog zbirci dokaza o nesposobnosti za zdravu, „mušku“, profesionalnu i navijačima atraktivnu političku utakmicu u kojoj je uvjerljivom igrom, je li, kadar napuniti gledalište. „Kao što je Domovinski pokret već pozvao Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca da javno potpišu koaliciju i tako službeno ozakone izvanbračnu političku zajednicu HDSDSSZ-a (za mjesto svečanog potpitivanja tog trgovačkog sporazuma predlažemo, simbolično – Vukovar), tako sada na isti način, pozivamo Plenkovića i Tomislava Tomaševića da legaliziraju Koaliciju za nametanje rodne ideologije!“ Tzv. desnica desnija od desnoga centra i Miroslav Škoro već fasovali podsmijeh politički razumnog općinstva i Plenkovićevu prijezirnu ignoranciju, no Škoro i Domovinski pokret otpočetka su skloni zinuti više no što su kadri progutati, i rado suicidno kukuriču prije zore

Marijan Vogrinec

Miroslav Škoro, lakonotni gubitnik triju izbora zaredom – predsjedničkih (uvjerljivo ispao već u prvom krugu i blamirao se u javnom sučeljavanju), parlamentarnih (najavljivao, a nije ušao u vladajuću koaliciju s HDZ-om i nije postao premijerom) i gradonačelničkih u Zagrebu (hametice ga je u drugom krugu pomeo tzv. zeleno-lijevi Tomislav Tomašević), nikako da se ostavi ćoravog političkog posla i vrati estradnomu mikrofonu. Na estradi ipak nekima nešto znači. Ali, ruku na srce, u tzv. visokoj politici…, sestre i braćo, ne ide mu pa ne ide. Jest i to da u politici – bila tzv. visoka ili niska, svejedno – ima bijeloga kruha u izobilju, za nasititi se zadugo po uspjehu na izborima, ali ne baš za svakoga. Kao što ne može svaki mladac što mu ćaća već u pelenama tutne loptu umjesto zvečke postati Lionel Messi ili barem Luka Modrić, ne može biti ni uspješan/vjerodostojan političar svak koji pomisli kako je štruca bijeloga baš njemu namijenjena. A Škoro, opet ruku na srce, nije ni na domaćoj estradi – propaloj poslije 1990-ih godina s prvog kata kakvoće u memljivi podrum – ni izdaleka Luka Modrić, kakvim se nesamokritički precjenjuje, nego ni darovitiji drugoligaš u provinciji koji ima izgleda dohvatiti se unosnijeg ugovora za naprasni prijelaz među barem trojicu s vrha prvoligaške tablice.

„Da nije bilo HDZ-a“, kazao je neki dan u tv-emisiji „Briefing“ Jutarnjeg lista bivši potpredsjednik i saborski zastupnik HSP-a Tonči Tadić (ispisao se 2007. godine radi znanstvene karijere fizičara u Institutu Ruđera Boškovića), „Škore ne bi bilo nigdje. Pjevao bi po Slavoniji na svadbama pod šatrama za 200 ljudi. HDZ ga je digao iz te bezlične mase i dao mu da pjeva domoljubne tuđmanice po njihovim stranačkim skupovima. Nakon toga je bio HDZ-ov zastupnik, pa diplomat dok ga neki ljudi nisu uvjerili da bi mogao dobro proći sa svojim imidžem pa je počeo stvarati stranku. No, kada stvoriš stranku onda to nije samo predsjednik stranke, nego gomila ljudi s vlastitim vizijama i ambicijama. Domovinski pokret je usisao škart HDZ-a, HSP-a, bivšeg Pašalićevog Hrvatskog bloka, svega… Sve se to slilo tamo poput spužve koja povuče prljavu vodu.“

Neuspjela infuzija

Iskusan političar i dobar poznavatelj zdravstvenog kartona radikalnije tzv. desnice, Tadić također tvrdi kako su „sve stranke u Hrvatskoj, osim HSP-a i Mosta nezavisnih lista, nastale od ljudi koji su bili u HDZ-u i očajnički pokušavaju napraviti desnu kopiju HDZ-a. A nikad kopije nisu bile dobre kao original. Sve što je do sada proizašlo iz HDZ-a je propalo jer HDZ najbolje zna što je politički inženjering kao i vođenje stranke i države, dok ostali sve to uče u hodu. Ista je priča i na ljevici. Da izgubi vlast, HDZ bi vrlo brzo erodirao i došao u nezavidan položaj u kakvom je danas SDP“. Što će reći Tadićeva iskustvena poruka? Ideologije i politike su lažna mantra i služe za predizborno nabacivanje biračkom općinstvu zavaravajuće, plastične mrkve; zapravo je drugo ime za domoći se – čim komotnije, čim brže, čim lakše… – što većeg broja štruca bijeloga. Škoro, neiskusan u politici kakav jest, a uvjeren o startnu najmanje 10-postotnu potporu „Hrvatica i Hrvata“ (sic transit) kod kuće i u dijaspori, otpočetka je zajahao na isluženo ideološko kljuse. Ozbiljno lipsajuće već traljavih i sve traljavijih godina po smrti tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, pa 2013./14./15. godine tragikomično priključeno na pogrešnu Karamarko-HDZ-ovu „domoljubno“-šatorašku infuziju.

Koja pak infuzija, naravno, ne samo nije uspjela, nego je zgrozila većinsku javnost s makar dva zrna soli u glavi, što je ubrzo došlo na naplatu HDZ-u, pa stranačkom šefu Tomislavu Karamarku, pa cirkus-vladi RH 2016. Godine, pa nasilu izguranoj na Pantovčak gaf-predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović, pa… Budući da razmrvljenoj i nesložnoj tzv. desnici desnijoj od desnog centra nikako da krene – tragično zakopanoj u Drugi svjetski rat i ustašku nacionalnu veleizdaju (tzv. NDH) koje luzerstvo ne može ničim oprati, iskompleksiranoj mrzilačkim protusrpstvom, bivšom SFR Jugoslavijom, Titom, komunistima, udbašima, nekatolicima, itsl., Škoro se prilijepio za tu ideološku agendu opsesije najcrnjom epizodom novije hrvatske prošlosti i srednjovjekovnog katolicizma, pa mamuza li mamuza već lipsalo kljuse od kojega – dokazano već na svim izborima dosad, pa i na zadnjim lokalnim/regiona – itekako boli glava dvotrećinsko biračko tijelo. Kaže Škoro, nastojeći gradonačelnički poraz u Zagrebu s 0-6 ublažiti barem na 0-2: „Ničija nije gorjela do zore, pa neće ni vaša“.

I mamuza li mamuza dalje. Možda i jest intimno svjestan da sâm i s tima i takvima u Domovinskom pokretu – skinuo je svoje ime i prezime iz službenog naziva stranke što ju je osnovao nakon uvjerljivoga gubitka izbora za Pantovčak i stavio se za predsjednika, (sic transit) – neće dugo i daleko dogurati u političkom oktogonu, ako ne nađe jačeg partnera. Ali koga? Svima se zamjerio na tzv. desnici, pogotovo HDZ-u, pa… I nikoga u politički zrelijoj javnosti neće pridobiti za sebe, promijeniti mu „mentalni sklop“, ako se bjesomučno obara na već odavno ismijanu (čak u HDZ-u prigodom državnog pristajanja na Istanbulsku konvenciju) tzv. rodnu ideologiju, svako malo opet na „trgovačku“ koaliciju HDZ-a i SDSS-a mrskog mu Milorada Pupovca (trajnu i u drugom premijerskomu mandatu), pa nebulozno na „koaliciji Možemo!-HDZ“, pa kupnju polovnih borbenih aviona u Francuskoj, a ne u SAD-u… Potezi očajnika? Ma ne, novi dokaz o nesposobnosti za modernu, odgovornu i učinkovitu političku utakmicu. A ta se nije niti će se ikada dobiti na nepokošenom igralištu prepunom krtičnjaka i s momčadi kojoj su motiv – tempi pasati. I crno-sivi dresovi su im odavno demode konfekcija, pa…

Tomislav Tomašević – foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

„Pozivamo HDZ i Možemo! da javno obznane koaliciju – lažemo dok možemo“, naslovio je Domovinski pokret na svojoj službenoj FB stranici (potpisnik objave Mario Radić, zamjenik stranačkog predsjednika Škore) prilog zbirci dokaza o nesposobnosti za zdravu, „mušku“, profesionalnu i navijačima atraktivnu političku utakmicu u kojoj je uvjerljivom igrom, je li, kadar napuniti gledalište. „Kao što je Domovinski pokret već pozvao Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca da javno potpišu koaliciju i tako službeno ozakone izvanbračnu političku zajednicu HDSDSSZ-a (za mjesto svečanog potpisivanja tog trgovačkog sporazuma predlažemo, simbolično – Vukovar), tako sada na isti način, pozivamo Plenkovića i Tomislava Tomaševića da legaliziraju Koaliciju za nametanje rodne ideologije! Duhovno ishodište novog političkog sporazuma je služenje globalnim, umjesto nacionalnim interesima, a ovim putem slobodni smo predložiti im i zajedničko ime – LAŽEMO DOK MOŽEMO.“

Andrej Plenkovic – Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Kao što su tzv. desnica desnija od desnoga centra i Miroslav Škoro već fasovali podsmijeh politički razumnog općinstva i Plenkovićevu prijezirnu ignoranciju budući da HDZ ima pravo koalirati s kim želi – kao i svaka ina stranka sa svakom nađu li zajednički pred/poslijeizborni interes – sviđalo se to komu ili ne, Domovinski bi pokret mogao tek napuhati i Plenkoviću i Tomaševiću (kad bi mu dopustili) neku stvar kroz neku u slučaju nekog, je li, oblika suradnje. Što je u principu isključeno, iako se u politici nikad ni o čemu ne može unaprijed zaključivati. Gotovo je tek kad je gotovo. I točka. Ali, Škoro i Domovinski pokret otpočetka su skloni zinuti više no što su kadri progutati, i rado suicidno kukuriču prije zore.

„Domovinski pokret od Andrije Plenkovića ovim putem zahtijeva (pazi: Škoro zahtijeva (sic transit), kao da mu je Plenković mali od kužine, a ne obratno, op. a.) da se istog trenutka (sic transit, „istog trenutka“, op. a.) javno očituje o skandalu iz Porta, gdje se Hrvatska nije pridružila (sasvim ispravno, op. a.) zahtjevu Mađarske i Poljske kojim bi se iz zaključaka tzv. Deklaracije o unaprjeđenju socijalne kohezije izbacio izraz ‘rodna ravnopravnost’. Neka hrvatskom narodu odgovori na jednostavno pitanje; u čije ime i za čiji račun provodi ovakvu politiku? Provođenje ‘rodne ideologije’ je očito primjer Plenkovićeva služenja globalističkim interesima i probriselskoj birokratskoj agendi.“ Da pukneš od smijeha: dođe miš lavu i ljutito mu prijeti u ime nekih koji ga za to uopće nisu ovlastili… Hrvatsko je izaslanstvo na skupu u Portugalu postupilo ispravno, kao većina u EU, podržalo rodnu ravnopravnost koja proizlazi iz temeljnih ljudskih prava, doktrine humanizma i notorne logike suvremenog svijeta u kojemu nikad više žene ne smiju biti drugoredne u odnosu na muškarce.

Politikantska Škorina rodna škorologija – skrpana na kilavo utemeljenima tamjansko-svetovodnom reliktima i daleko prije inkvizicijskoga genocida nad „vješticama“ i „hereticima“ – nema blage veze s jednakopravnošću rodova i pred bogom i pred zakonom u civiliziranim, uljuđenim zemljama. I duboko je neprihvatljiva svakomu s makar dva zrna soli u glavi. Svih 27 čelnika eurounijskih zemalja na Socijalnom je summitu u Portu podržalo Deklaraciju o unaprjeđenju socijalne kohezije u EU, gdje je radna verzija o „promicanju rodne ravnopravnosti“ formulirana time da će se „pojačati napori u borbi protiv diskriminacije i aktivno uklanjati rodni jaz (…) te poricati jednakost“. Unija će u sljedećih 10 godina kontrolirati provode li zemlje članice 20 načela usuglašenih 2017. godine o rodnoj jednakosti u socijalnom području. Ponajprije, je li, ravnopravnosti žena i muškaraca u zapošljavanju, cjeloživotnom obrazovanju, pravednijim plaćama, učešću u pregovorima s poslodavcima, etc. Škorina rodna škorologija je protiv. Za ultrakonzervativne tzv. desničarske vlasti u Mađarskoj i Poljskoj to nije ništa novo, rigidnošću prednjače u Uniji, i ne trebaju biti uzor HDZ-u.

I, pazi sad!

Tko normalan danas, u digitalno doba, u prvoj četvrtini 21. Stoljeća i kad tehnički ljudski um već prekopava planet Mars, može imati nešto protiv pune, temeljite i dosljedne ravnopravnosti žena i muškaraca u društvu? U svim njegovim dijelovima i razinama, bez ostatka. Zvala se ta ljudska pravda, jednakopravnost – rodna, žensko-muška, ideološka, djelatna ili kako god, ali: jednakopravnost, jednakovrijednost… Bez ostatka i dvojbe. Ne po tamjansko-svetovodno diskriminirajućem „braćo i sestre“ – to su barem zadnjih sto i kusur godina globalne, krvave borbe za ženska prava tempi passati – nego „sestre i braćo“, iz dubokog poštovanja prema tzv. nježnijima, roditeljicama humanog života… Po četirima oktroiranim među biskupima, priznatim evanđeljima u Novom zavjetu, ali i desetak (možda i više?) službeno nepriznatih, tzv. gnostičkih, ni Adam nije nadređen Evi. Dapače, ispao je slabiji i gluplji, muški rod, blejava ovca, jer da se – još neopran od „stvaralačkog“ blata u „stvaralačkom tjednu“ – dao nagovoriti u Edenu na lopovluk, krađu… I fasovao izgon iz raja zajedno s družicom.

I, pazi sad: Škoro i Domovinski pokret – autsajderi u političkom oktogonu s rodnom škorologijom na gaćama – neće dopustiti ovo, pa neće ono, pa će stati na branik pred tzv. zeleno-lijevom „okupacijom“ Zagreba (i šire), pa zahtijevaju od premijera, pa su protiv kupnje višenamjenskih borbenih aviona od Francuza „jer u domovinskom ratu nisu bili hrvatski prijatelji“ (sic transit), pa ne žele hrvatske građane srpske manjine u vlasti RH… Sve glupost do gluposti od kojih boli glava i normalno je da većinsko biračko tijelo zazire od takvih ljudi takvih ideoloških i škoroloških ideja. Kad ono, tko uopće pita Škoru i Domovinski pokret što oni žele kad ih nikakav tzv. hrvatski narod (a što je s ostalih cca 25 posto žitelja Bijedne Naše?) nije većinski ovlastio da ga zastupaju pred legitimnom vlašću? Odnosno da agresivno nameću rodnu škorologiju, ideologiju „za dom nespremnih“, „hodača za život“, mrmljača očenaša pred bolničkim ginekologijama, samozvanih istražitelja krivaca za Domovinski rat i ratnih zločinaca samo jedne etničke pripadnosti (srpske), etc.? Nitko. U politici mogu sudjelovati po demokratrskim uzusima, koliko im birači dopuštaju. I to je to. Samopozvali su se na puno više, a to nije dobro ni za koga.

„Nametanjem protunarodne (protunarodne, sic transit!? – op. a.) ‘rodne ideologije’ na podmukli se način pokušava rastočiti zdravo društvo (ako je zdravo, valjda je zdravo i izabralo vlast koju želi, pa što se Škoro buni, op. a.) i uvesti potpuno neprihvatljiva kvaziideološka mjera (otkud Škoro znâ što Plenković i Tomašević žele i da je to neprihvatljivo, komu? – op. a.), koja za konačni cilj ima degradaciju (sic transit, op. a.) obitelji, kao nukleusa i čvrstog temelja svake normalne zajednice (službena statistika tvrdi da svaki treći brak završava razvodom, op. a.)“, tvrdi Domovinski pokret na FB-u. „U konkretnom se slučaju, da budemo potpuno jasni, ne radi ni o kakvoj zaštiti manjinskih prava, već o vulgarnom pokušaju da se većini građana nametne (sic transit, ‘većini’, pa ‘nametne’!? – op. a.) manjinska, kvazisvjetonazorska agenda.“ Glupost na entu: sve što nije „mi Hrvati i nitko više“, „braćo i sestre“, kraljevska mitologija od stoljeća sedmog i „za dom spremni“ kao stari hrvatski pozdrav (sic transit), sve je to i ono što uz to neizostavno ide, je li – „manjinska, kvazisvjetonazorska agenda“!? Ne bu išlo, smješka se dobroćudni Štijef za šankom.

Biskup Mate Uzinic – foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Da politikantska komedija bude smješnija, čak se i razuman dio tzv. Crkve u Hrvata – što ga bolje od ikoga reprezentira riječki nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije msgr. Mate Uzinić – vidljivo odmiče od rigidnosti svjetonazora mračnih epizoda kršćanske prošlosti kakva nadahnjuje škorološki atak na suvremeno društvo i, štoviše, njegovu budućnost. Upravo na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, msgr. Uzinić je na svomu FB zidu objavio javnu zamolbu za oproštaj od homoseksualnih osoba kojima je Crkva nanijela i još nanosi neviđenu bol diskriminacijom po rodnoj osnovi i seksualnom izboru. To iznimno vrijedno/napredno reagiranje, međutim, dočekano je u dijelu katoličke javnosti s čuđenjem, negodovanjem i kritikom bez ikakve razumne argumentacije. Kao da je javno bogohulio pastir kakvima Crkva kritično oskudijeva, a zapravo je pokazao da u okoštaloj vjerskoj tvorbi ima svećenika koji napredno misle, Crkvi žele dobro i – budućnost.

„Svaku osobu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, dužni smo poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem te pomnije izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilje“, zapisao je msgr. Mate Uzinić. „Žao mi je što još uvijek ima katolika koji se s ovim ne slažu. I osobito šo ima onih koji misle da služe Kristu i Crkvi diskriminacijom, agresijom i nasiljem, uvredama i pogrdnim komentarima na račun homoseksualnih osoba.“ Više stotina negativnih komentara – škorološki zadrtih pojedinaca koje svaki izbori prokazuju kao manjinu što nema šanse u naprednom, sekularnom i humanom društvu – popratilo je nadbiskupovu zamolbu za oproštaj što se homoseksualne osobe i dalje mogu osjećati odbačenima od Crkve i svojih obitelji, a ti su ljudi/vjernici dio Crkve „koja treba biti obitelj za sve svoje članove“. Mirni i medijski nenametljiv pastir msgr. Mate Uzinić je i ranije već dizao tlak tzv. katolibanima u (izvan)kleričkim redovima. Znao je javno ustati protiv ustaškog pokliča „za dom spremni“.

Prije mjesec dana je zbog velikog broja zaraženih i umrlih od bolesti SARS-CoV-2 smanjio broj vjernika na misama te odgodio prvu pričest i krizmu u Rijeci i Dubrovniku. U Zagrebu i Splitu to nisu učinili (sic transit) i bio metom agresije tzv. katolibana koji su mu spominjali masoneriju, udbaše, itsl. gluposti iz škorološkoga mrzilačkog arsenala. Neki istupi su koincidirali s tzv. Danom neposluha (10. svibnja) u Njemačkoj kada u katolički svećenici na misnim slavljima blagoslovili istospolne brakove (što pak podliježe strogoj zabrani vatikanske Kongregacije za nauk vjere, sic transit), pa se od „neposluha“ morao ograditi osobno predsjednik Njemačke biskupske konferencije Georg Bätzing. Mediji su zabilježili i tu „bogohulnu“ medijsku izjavu msgr. Uzinića od prije godine dana kako se „jesti mora, ali u crkvu ne mora ići“ kojom je izuo iz cipela drčna splitskog „pastira“ koji je slavio misu unatoč zabrani i agresivno nasrnuo na novinarku koja je samo obavljala svoj posao: željela je samovolju.

Mađioničarski šešir

Prije dva mjeseca je opet uzburkao tzv. katolibansku krv tvrdnjom da se „ne treba bojati drukčijih glasova, koji propituju uvriježene stavove“. To je pak jednog od najboljih medijskih znalaca/analitičara stanja u Katoličkoj crkvi Dragu Pilsela (argentinskog studenta teologije kod Jose Maria Bergoglia, današnjeg pape Franje) motiviralo za tvrdnju da je msgr. Mate Uzinić „nagovjestitelj zdrave Crkve koja ne robuje nacionalizmu“. Ima još niz primjera, gdje se riječki nadbiskup koadjutor msgr. Uzinić pokazao uzornim pastirom uzornih stavova koji bi morali biti u Crkvi dominantni. Koje uostalom uvelike zastupa i „komunistički“, globalno cijenjeni papa Franjo. No, kao što Papa ima jaku konzervativno-prigodnu opoziciju, tako je i msgr. Mate Uzinić – doduše glasan i utjecajan, uzdanica nove i bolje Crkve no što je ikad bila – tzv. crvena krpa takvima što ih je Miroslav Škoro okupio u svomu Domovinskom pokretu. Ostala, je li, tzv. desnica desnija od desnog centra gotovo je beznačajna, zanemariva.

Politička, nacionalna/istička, rodna, svjetonazorska, „domoljubna“ ili kakva već škorologija iz toga mađioničarskog šešira, ćiribu-ćiriba, nema prođu na suvremenom tržištu razvojnih vizija i socijalnih ideja čak ni u demokratski još – da se hrvatski izrazimo – jako faličnoj Bijednoj Našoj. Škoro ima iz temelja mijenjati sadržaj/program i političku potku svoje stranke i vidljivije si trbuhozborce zamijeniti intelektualno stabilnijima i komentarima na račun svjetonazorski zrelijima ili, dok je još za vremena, vratiti se estradnomu mikrofonu. Estrada mu, dokazano, bolje leži od politike. Pogotovo tzv. visoke. Štono kaže Ante Tomić u „Vlaškim poslima“: netko bi mu dobronamjeran trebao reći neka se okani ćoravog posla. Ne treba mu.

The post Rodna škorologija na krijesti mržnje i podjela appeared first on Tacno.net.

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Marijan Vogrinec

Nije trebalo biti jako pametan – kakvim se neki dan prikazao premijer i HDZ-ov predsjednik Andrej Plenković kada je ironizirao kako će tzv. zeleno-lijevi lider parlamentarne platforme Možemo! Tomislav Tomašević pregaziti kao plitak potok lakonotnog domovinskopokretaša Miroslava Škoru u drugom krugu izbora za zagrebačkoga gradonačelnika – pa pogoditi radikalnu promjenu u gazdovanju hrvatskom metropolom. Ni to nije nikakva novost da će i dobitnici i gubitnici lokalnih/regionalnih izbora za gradonačelnike, općinske načelnike, župane te Skupštinu grada Zagreba, gradska i općinska vijeća kakofonično proglasiti svoju pobjedu i izraziti zadovoljstvo postignutim rezultatima budući da će i u porazu naći svijetle detalje na kojima će izgraditi – pobjedničku teoriju. Pa će, je li, i režimska tzv. javna kuća HRT uprijeti sve svoje neprofesionalne snage – predvođene nekolicinom stalno istih trećepozivaca, „zvijezda“ za politički sektor – eda bi gadljivim trbuhozborstvom u tv-vijestima već dan nakon izbora pokazala Plenkoviću koliko je bezgranično vjerna i njemu i HDZ-u.

U vijestima u 8 sati, čitač s blesimetra je pobrojao HDZ-ove uspjehe, pa je puštena Plenkovićeva „slavodobitna“ izjava od prethodne večeri kojom je u postotcima proglasio „apsolutnu HDZ-ovu pobjedu na izborima“ te je podboltana izjavama nekolicine stranci osobito važnih pobjednika. SDP-ov predsjednik Peđa Grbin, čija je stranka zadržala Rijeku i Primorsko-goransku županiju te osvojila nekoliko većih gradova i općina, dano je kazati općenitost (isti vokabular svih političkih opcija, sic transit) kako su izbori pokazali protivljenje građana korupciji i neredu u zemlji. Šokiranom pak šefu Istarskog demokratskog saveza (IDS) zbog stranačkog debakla na Poluotoku (gubitak Pule, Pazina…), dano je reći da podnosi ostavku zbog osjećaja odgovornosti. I onda će lepršavo veseli bez razloga Mirko Fodor, suvoditelj „Dobrog jutra, Hrvatska“, bubnuti kako smo „sada čuli što smo trebali“, pa… idemo dalje s programom.

A gledatelji nisu čuli ni riječi o Tomaševićevoj više no uvjerljivoj pobjedi u Zagrebu, gdje je HDZ već u prvom izbornom krugu pregažen kao plitak potok („Čim HDZ-ov kandidat Davor Filipović zine, stranka izgubi stotinu glasova“, ironizirali su u RTL-ovom „Direktu“ sociolog Dražen Lalić i PR stručnjak Krešimir Macan), kamoli o tomu kako je i zašto HDZ izgubio ne samo hrvatsku metropolu nego i tzv. svete simbole hrvatske državnosti Knin i Vukovar, pa Rijeku, Split, Sinj, Korčulu, etc., etc. Ali će pustiti da Plenković farba tunele floskulom kako je od „šest velikih gradova, HDZ osvojio tri“ (je li, Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Šibenik i Velika Gorica, sic transit), a točno je da: osvojio je jedan od četiriju velikih (samo Osijek), a izgubio Zagreb (gdje je vladao posredstvom Milana Bandića) i drugi po veličini u zemlji (Split). Otkad je to Šibenik veliki grad u rangu četiriju na listi najvećih (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek) i pogotovo Velika Gorica koja je praktično već „predgrađe“ milijunskog megalopolisa Zagreba? No, kad je bal neka je bal – u lažima, izvrtanju činjenica i prepravljanja gubitaka u dobitke. Eda bi se, je li, umanjila odgovornost vođe za loše stranačke ishode? Ili makar nekako pokazalo da izborni ishod – u svojoj ukupnosti – nije lošiji, kamoli znatno lošiji od prethodnog i da stranački rejting među biračima nije na nizbrdici.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

U 8 jedno, u 9 drugo

Nakon što su neki upućeniji obveznici HRT-ovog harača (pod prijetnjom ovrhe, sic transit), jamačno iziritirani neuvjerljivom i pristranom lakirkom, nazvali šefove medijske tzv. javne kuće i pospominjali im bližu i daljnju rodbinu, već u sljedećim tv-vijestima u 9 sati stvar je popravljena po svim pravilima struke: činjenice su sažete i prezentirane po važnosti, pristrani tretman je zamijenjen profesionalnošću i gledatelj je mogao steći pravi uvid u događaje i ishode izborne nedjelje 30. svibnja 2021. To, ipak, nije baš nikakvo jamstvo da će HDZ-ova uprava, urednici i novinari zaduženi za najvažnije političke sektore, teme, intervjue, formate, etc. biti drukčiji no što su dosad bili: ovisni o HDZ-ovoj volji i interesima, a ne potrebama i interesima javnosti da se politika tretira istinito, da se čuje i druga strana te da se poštuje novinarska etika do zadnjeg slova, zareza i točke.

„Hrvatska je poslala poruku političkim slonovima svih boja i opcija“, tvrdi komentator Jutarnjeg lista Nino Đula. „Mijenjajte se ili se maknite!“ Jest da je biračko tijelo – izašlo na izbore ili ih preskočilo – poslalo poruku, ali je „političkim slonovima“ nerazumljiva sve dok ih se uvjerljivo ne makne s pozicija na koje im je uraslo debelo meso. Ne mogu se promijeniti, neće i ne znaju, pa je jedino rješenje prošle nedjelje primijenjeno na Radimira Čačića, Darka Milinovića, Damira Bajsa, Ivana Čehoka, Gorana Pauka, Darinka Dumbovića. Birači su im okrenuli palac dolje i s visokih pozicija župana i gradonačelnika važnih dijelova Bijedne Naše, gdje su godinama „pridonosili općem dobru“ (sic transit) uputili ih u političku mirovinu. Zemlja se ovim izborima uistinu, dobrim dijelom, točno primjećuje Đula, okrenula novim, uglavnom mlađim ljudima koji nude nove vizije i ideje te ih komuniciraju „novom vrsti političkoga govora, s više uvažavanja i konstruktivnosti“. Govor podjela, mržnje i podmetanja u malom narodu koji dnevno kopni natalitetno i iseljenički više nije prihvatljiv.

To nije znao pojmiti Miroslav Škoro i zato je već treći put pogodio ne uništa, nego – promašio. HDZ i SDP, ma koliko se pretvarali da dobro kotiraju u javnosti i obećavaju da će „analizirati neke slabosti u nekim sredinama“, itekako imaju razloga staviti prst na čelo. Na staroj se slavi ne živi (dugo)vječno, dolaze mlađi, svjetonazorski otvoreniji tzv. građani svijeta s političkim programima u kojima nema ustaša i partizana, ratova i hinjenog domoljublja, međuetničke netrpeljivosti, nacionalne mitologije, vjerske fanatike i koječega što je vrijeme odavno pregazilo te ostavilo u povijesnom naftalinu. Jalovo i neupotrebljivo za brži, učinkovitiji pohod na budućnost punu izazova, potrebitu kreativnosti, stvaralaštva, suradnje i dobre volje. Platforma Možemo! i Tomaševićevo osvajanje Zagreba (čak i Pazina u Istri, gdje je Suzana Jašić, Tomaševićeva suradnica u mnogim tzv. zeleno-lijevo-građanskim akcijama, postala gradonačelnica) znak je da se klima, škripi i trese SDP-ova dominacija na tzv. ljevici. Ima ozbiljnu konkurenciju u potentnoj platformi Možemo! koja će sada proširiti svoju infrastrukturu šire izvan Zagreba – a ima dobre tri godine pred sobom do novih parlamentarnih izbora – jer ima program koji izravno dira temeljne životne potrebe i probleme svih žitelja bez obzira gdje žive.

„Ogromna i ipak neočekivana smjena generacija“, piše Đula, „učinila je ionako uzbudljive izbore još značajnijim datumom demokracije. Ovo je bio dan kad su građani pokazali da im je i te kako važno, a možda i znali da su se u usmjeravanje društva aktivno i sa zrnom soli uključili novi naraštaji koji su dosad samo protestno, emotivno glasovali protiv, dajući neopravdano puno glasova prijetvornim i neozbiljnim projektima poput Živog zida ili Kolakušića. (…) Ni mnogi dosadašnji ‘teškaši’ koji su se pokušali popeti stepenicu više nisu uspjeli: Ranko Ostojić, Mihael Zmajlović, Božo Petrov, nitko od njih nije dobio priliku. (Sudeći prema Bajsu ili Čačiću, nisu se isplatile Milanovićeve riječi podrške, kao što se ni Plenkoviću nije primilo često spuštanje u Split, čiji je gubitak jedan od najvećih neuspjeha HDZ-a.) Hrvatska vibrira željom za promjenama, i to promjenama u politikama koje znače svakodnevni život i budućnost, promjenama prema politici u kojoj nema toliko ‘ustaških zmija’ ili ‘partizanskih kapa’ koliko razgovora o razvoju bez korupcije i sa što više ugrađenoga javnog interesa. Oni koji su o tome govorili na ovim su izborima bolje prošli, i to je poruka za sve koji se dalje žele baviti politikom, na desnici ili ljevici.“

Novi ljudi – stara praksa?

Sad su na potezu ti novi ljudi tzv. novoga kova u koje su uložene sve nade, i zato su dobili uvjerljivo povjerenje biračkog tijela. Razočaraju li, Bijedna Naša možda će propustiti posljednju šansu. U Tomaševića, pa gradonačelnika Splita Ivicu Puljka (parlamentarna stranka Centar) te Rijeke Marka Filipovića (SDP) bit će oči javnosti više i temeljitije uprte no u samoga premijera Andreja Plenkovića, jer su ponudili bitno drukčiju agendu vladanja od njegove. No, o premijerovoj pak svijesti i državničkoj mudrosti itekako ovisi koliko će Tomašević, Puljak, Filipović i drugi novi lokalni/regionalni čelnici koji su pobijedili HDZ-ove protukandidate uspjeti u svojim programskim nakanama budući da više od 80 posto nadležnosti nad lokalnom/regionalnom samoupravom drži centralizirana, središnja državna vlast na Markovom trgu u Zagrebu. A toj je na čelu Plenković s provedbenim alatom u HDZ-ovoj tzv. stabilnoj saborskoj većini, pa… Jest da je premijerova ustavna obaveza jednako skrbiti o, je li, ravnomjernom razvoju svih sredina u zemlji, jer država nije stranački leno, to se do sada nije događalo. Središnja, stranački impregnirana državna vlast uvijek je bila majka – financijski i logistički – općinama i županijama, gdje su vladali njezini stranački ljudi, a maćeha onima s oporbenim (grado)načelnicima i županima.

Nema veze, je li, što je svima ista i jedna jedina domovina, pa i cjeloviti razvoj zemlje svima jednako u interesu, neodgovorno se mulja eda bi se „pokazalo“ biračima da su, eto, „naši“ upravljači „uspješniji“ od „njihovih“, pa kad birate – znate koga treba zaokružiti na listiću!? Ta kurvinjska i vrlo toksična praksa godinama traje i zato zemlja jest u stanju fenjerašice na EU-listi ekonomskog i demokratskog razvitka i dok se stranke sabotiraju u obnašanju vlasti, zemlja ne može naprijed. Predizborna kampanja je također pokazala da su stranački interesi neusporedivo važniji od općih, zajedničkih, državnih… U to je vrijeme zasjedao Hrvatski sabor, zasjeda i sada, ali u sabornici su predsjedavajući – najčešće potpredsjednik, jer je HDZ-ov predsjednik Gordan Jandroković angažira u kampanji, zajedno s premijerom Plenkovićem i ministrima – te dvoje-troje zastupnika. Pa cijela slika djeluje bijedno i deprimirajuće: natprosječno plaćeni tzv. narodni izaslanici danima/tjednima ne dolaze na radna mjesta, ne rade, a primaju plaču!? Nije ih srâm, nisu na bolovanju, i – nikomu ništa.

Izbori su prošli, novi/stari ljudi sjedaju na upravljačka mjesta, a pitanje je neće li najavljeni novi vjetrovi ubrzo opet na ‘rvacku demokraciju nanijeti hrpe starog, prljavog lišća. I onda Jovo nanovo? Što rekoše stari Latini: verba volant, scripta manent… Ili prostoseljački, slobodnije prevedeno: obećanja ludom radovanja… Vidimo se za tri godine, ako ne prije? Ista meta, isto rastojanje?

The post Uvjetovana smjena „političkih slonova“ appeared first on Tacno.net.

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Predsjednik RH Zoran Milanović – držeći se zakona kao pijan plota – neki dan je vratio Branimiru Glavašu generalski čin i Tuđmanovo ordenje što mu je, opet silom zakona, oduzeto zbog pravomoćne presude za ratne zločine u Osijeku 1991. godine. HDZ i bivša gaf-predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović to nisu učinili, a mogli su, pa se Glavaš naljutio, a sva je javnost zinula na Milanovićev potez. Budući da je Glavaš uložio tužbu na presudu i pet godina utučenih u zatvoru u BiH, postupak je obnovljen, a Glavaš službeno – slobodan čovjek. Pa… Budu li Glavaš i Radimir Čačić na valu inata Andreju Plenkoviću, ozbiljnije će se zatresti HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina u kojoj ta dvojica drže ključni 76. i 75. glas, naspram oporbenih ukupno 75. Iako to sluti padom vlade i izvanrednim parlamentarnim izborima, gotovo je sigurno da se to neće dogoditi

Marijan Vogrinec

Nije uvijek istina da nova metla bolje mete niti je stara – zbog nove – za prerano odbaciti. Netom prošli lokalni/regionalni izbori ponovno su bili potvrdili tu činjenicu, duboko impregniranu u izborne/stranačke dobitke i gubitke, a bit će, je li – uglavnom retorički – opetovana u poslijeizbornim procesima tzv. sječe glava onih stranačkih operativaca što su „podbacili“ na terenu. Javni reflektori će ponajprije obasjati u tom smislu HDZ, SDP, IDS, Domovinski pokret i Most nezavisnih lista, čiji se vođe odreda hvale izbornim uspjesima (HDZ čak „kolosalnim“, sic transit), ali odreda, kao po dogovoru, najavljuju: „Temeljito ćemo analizirati što se zapravo dogodilo u lokalnim sredinama kako bismo u budućem djelovanju čim učinkovitije odgovorili na poruke birača, koje smo shvatili vrlo ozbiljno“. Zapravo, tražit će se Pedro koji – kao i svaki put dosad – ima platiti za neuspjeh, za pogrešan odabir kandidata, nesposobnost u kampanji, lošu taktiku i strategiju animiranja birača, nezanimljivost medijima, bezličan i jalov PR, neuvjerljive i birokratski nerazumljive programske slogane/poruke, etc.

Osim u slučaju Istarskog demokratskog saveza (IDS), gdje je stranački predsjednik Boris Miletić stavio svoju dužnost na raspolaganje (ponudio ostavku) zbog gubitka Pule i izborne „katastrofe u malom“ na Poluotoku gdje je tri desetljeća praktično beskonkurentni županijski i lokalni vladar, tu vrst odgovornosti – makar u ponudi, koju stranački pûk baš i ne mora prihvatiti – nisu pokazali, i neće, vođe HDZ-a Andrej Plenković, SDP-a Peđa Grbin, Domovinskog pokreta Miroslav Škoro i Mosta Božo Petrov. A itekako imaju razloga. Makar formalno, je li, iz „moralne/zapovjedne odgovornosti“ – da se Turci ne dosjete – kako bi politički vuk ostao sit, a ovce javne percepcije ozbiljnosti, poštenja i fer igre na broju. Svi će se ti vođe političkih stranaka tzv. prve i druge brzine kakofonično i na sav glas dičiti izbornim „dobitcima“, a prešućivati gubitke koji su u pravilu znatno indikativniji/veći njihov i krimen njihovih loših politika od „dobitaka“.

Izgubiti, je li, Zagreb (gdje je HDZ vladao posredstvom Milana Bandića), Split, Knin, Vukovar, Korčulu, opet polomiti zube na Sisku, Varaždinu i Rijeci te Primorsko-goranskoj županiji, izgubiti Šibensko-kninsku, etc. nije manja šteta HDZ-u od dobitka Osijeka, Varaždinske i Bjelovarsko-bilogorske županije. No, Plenkoviću je to „kolosalan izborni uspjeh“ (sic transit) te će tražiti Pedra, pardon „analizirati“ u stranačkoj infrastrukturi, zadržati pak rezultat „analize“ u sefu kao strogo pov. materijal, a na unutarstranačkim izborima – koje je obećao nakon lokalnih/regionalnih – slijedi kadrovska rošada u stranačkoj piramidi vlasti po kriterijima rezultata „analize“. Kao što smo svojedobno pisali, Plenković će upravo na unutarstranačkim izborima dopasti rupe koju je kopao drugima: morat će odgovoriti članstvu zašto su se kao bosi na trnju proveli baš njegove uzdanice, a dobro prošli hadezeovci koji se ne smatraju njegovim, nego odabirom lokalnih/regionalnih stranačkih šerifa koji prema njemu nemaju osobiti respekt i apsolutnu poslušnost. Npr. u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji, gdje se novi župan Ivan Anušić, bivši šef propale predsjedničke kampanje Kolinde Grabar-Kitarović, drznuo na „težak politički grijeh“. Kazao je da bi – da živi u Zagrebu – glasao za Škoru, a ne za Filipovića. Anušić nije Plenkovićev čovjek, ali ovomu neće pasti na pamet dirnuti u njega, pa čak ni oštrije ga opomenuti.

Frankovićeva žilet-kritika

Slično je novi/stari dubrovački gradonačelnik Mato Franković opleo po Plenkovićevom neuspjelom kandidatu u Zagrebu Davoru Filipoviću, ali – poltronski snishodljivo – naglasio kako za debakl „nije kriv Plenković, već loš kandidat“. Sic transit. Kao da se Filipović sâm nametnuo, izgurao tzv. glavnog HDZ-ovog kandidata Damira Vanđelića i šef stranke na to nije mogao/smio utjecati. Glupost na entu. No, Frankoviću se također neće ništa dogoditi, iako ni on baš nije Plenkovićev čovjek. Da jest i da za to nema jakih argumenata, ne bi lokalnoj dubrovačkoj televiziji kazao to što je kazao i izazvao mali potres u HDZ-u:

„Ne želim omalovažiti premijera, nije lako biti premijer RH, voditi zemlju u teškoj krizi i istodobno političke bitke, ali nisam za prozivku medija, iako sam osobno često bio meta pokušaja diskreditacije. Nema političara kojeg su osobno pokušali diskreditirati kao mene, ali sam to stoički podnio i nastavio dalje. Kandidat za Zagreb je zanimljiv, ali je imao vrlo lošu kampanju i nastupe. Pričao je više o drugima, manje o budućnosti Zagreba, ružno je napadao. Mislim da je to pogrešna kampanja. Ne može biti odgovoran Andrej Plenković, odgovoran je loš kandidat. Treba znati gubiti i pobjeđivati. Mladom Filipoviću treba dati priliku da nauči na svojim greškama. A da je pogriješio, pogriješio je“.

Plenković – Photo: Patrik Macek/PIXSELL

No, debelo je pogriješio i dalje griješi sâm stranački šef Plenković koji za neugodne posljedice traži krivce ponajprije u „neprijateljskim, ljevičarskim medijima“ (televizije RTL i Nova TV, eutanazirani kanal N1, etc.), nešto i među unutarstranačkom oporbom (cca 30 posto članstva nije glasalo za stranačke kandidate, sic transit) i svima kojih se trenutno sjeti samo ne u sebi. A činjenica je da je HDZ dobio na izborima (s partnerima 15 od 20 županija, 45 posto općina, izvjestan broj vijećnika), jer je uhljebnička inercija na biralištima odradila svoje, ali je Plenković izgubio budući da su njegova strategija kandidati od osobita povjerenja podbacili na mjestima od osobite važnosti za HDZ. Npr. Zagreb i Split. Te činjenice, primjećuje i politički komentator Nove TV Mislav Bago, na unutarstranačkim izborima će zaoštriti borbu za njegovog nasljednika.

„Nije bitan samo gradonačelnik Dubrovnika“, tvrdi Bago. „U danima koji slijede, bit će cijeli niz hadezeovaca koji su osvojili dva, tri ili četiri mandata koji više ne odgovaraju Plenkoviću, nego biračima koji će pričati zašto je HDZ prošao loše. Točnije, Plenkovićevi kandidati su prošli loše u Dalmaciji, a u Slavoniji, gdje nisu njegovi kandidati, prošli su sjajno. Neka iznenađenja su bila nekontrolirana od strane Plenkovića. Uhvatio se Zagreba, gdje sebe smatra involviranim. Znamo da je Davor Filipović bio njegov izbor. Plenković ima problema i s koalicijskim partnerima, no imat će većinu s Radimirom Čačićem ili bez njega. Čačićeve karte su slabije (izgubio je izbore za varaždinskog župana, op. a.), nego dok je bio župan. Siguran sam da HDZ ima na klupi za rezerve dva-tri oporbena zastupnika koji će po potrebi održati vladajuću koaliciju. Mislim da su Čačićeve dionice malo pale, pa više neće moći ucjenjivati kao prije.“

Komentator pak Jutarnjeg lista Boris Vlašić, kao i svatko s makar dva zrna soli u glavi, tvrdi da nije Filipovićevom debaklu već u prvom krugu izbora za gradonačelnika Zagreba kriv novinarski lapsus (voditeljica RTL-ova „Direkta“ Mojmira Pastorčić ga je nazvala Vinko umjesto Davor, ali se odmah ispravila i ispričala, što je Plenković ocijenio kao namjerno dezavuiranje HDZ-ova kandidata, sic transit), nego „zabuna s imenom govori o bezličnosti, a ne o podvali. Plenkoviću je sve bolje no dopustiti da se pomisli da je pogriješio. Jer tada se odlučuje o njemu. Ni Vice (HDZ-ov gubitnik u Splitu Mihanović, op. a.) nije izgubio zato što je Vice, Ne. Prilično je jednostavno, nisu pobjednici. Nisu se trudili, nisu dovoljno i iskreno radili na sebi, na kampanji, na biračima, na medijima. Nisu imali iskrenu želju postati gradonačelnici. Da su se ozbiljno bavili tim zadatkom, naučili bi sve potrebno“.

Nesloga i izostanak vizija

SDP je otprilike u nešto manjoj gabuli od HDZ-a – zadržao je Sisak i Rijeku, Primorsko-goransku i Krapinsko-zagorsku županiju, osvojio Korčulu, HDZ-u preoteo Glinu, prohadezeovu Ivanu Čehoku Varaždin, u koaliciji će s platformom Možemo! participirati u zagrebačkoj vlasti, etc. – ali stanje na terenu ne ide mu na ruku. Također se s nešto opreza može reći da je SDP zadržao prethodne pozicije i ponešto ušićario (Varaždin, Glina, Korčula, etc.), ali opet je riječ o iskusnim političarima tipa HDZ-ovih čiji polit-ideološki pedigre i upravljački rezultati nisu zasluga Peđe Grbina koji je tek nedavno preuzeo stranku krcatu problemima, čiji je identitet ozbiljno poljuljan pojavom mladih, ambicioznih i sposobnih tzv. zeleno-lijevih i radikalnije lijevih političara, nezavisnih koji guraju u sjenu i HDZ i SDP. Domovinski pokret i Most su posebna priča razmrvljene tzv. desnice desnije od desnog centra, gdje taštine samozvanih lidera vedre i oblače u općem nejedinstvu i neslozi. Jašu na odavno propaloj ideologiji i kao takvima nema im mjesta u ozbiljnoj politici. Osim mjestimice na atraktivnija ovisnoj strančici participirati u lokalnoj vlasti.

I to stanje nesloge i slabih vizija solidan je razlog da Miroslav Škoro i Božo Petrov ustupe mjesta sposobnijima od sebe, ljudima suvremenijih konzervativnih pogleda i izglednijih vizija. Škori bolje ide s lakonotnim mikrofonom na sceni konfekcijske estrade, a Petrovu u ordinaciji gdje će znati pomoći kojekakvim psihijatrijskim slučajevima. Naravno da neće biti po onoj što se babi snilo, to se babi zbilo, nego će ta dvojica neuspjelih političara i dalje derati istu kozu, pa… Nije isključeno stanovito rasulo na tzv. desnici nakon lošeg izbornog ishoda, pretrčavanje u HDZ ili kojekakve koalicije s tzv. neovisnim pobjednicima, etc., pa mu „sječa glava“ dolazi kao logična posljedica tzv. analize izbornih rezultata. Ipak je ‘rvacka politika prije svega „osobno poduzetništvo“, unosan business u koji se već uključuje sve mlađa i mlađa populacija.

Nekoliko, je li, novoizabranih (grado)načelnika/ica mlađe je od 30 godina, a troje od njih zajedno mlađi su od stogodišnjeg političara dviju država Josipa Manolića. Prema špekulacijama nekolicine radikalnijih tzv. desnih medija, najatraktivnija bi mogla biti „sječa političkih glava“ u HDZ-u kako bi si Andrej Plenković osigurao čistu ili barem što čišću situaciju uoči unutarstranačkih izbora, jer želi po svaku cijenu ostati predsjednikom. A to znači imati svoje ljude u pravo vrijeme na pravim mjestima. Navodno je javna tajna da Ivan Anušić i Oleg Butković, aktualni ministar mora, prometa i infrastrukture – koji to sada ne bi priznali ni pred streljačkim strojem – ozbiljno kalkuliraju s pozicijom šefa HDZ-a. Tim više, jer imaju dobre izborne rezultate i jake stranačke organizacije u svojim regijama. Održi li riječ, Plenković ima šest mjeseci od lokalnih/regionalnih izbora za organizirati unutarstranačke na kojima će nedvojbeno biti i tzv. igrača s klupe za rezerve tako da će utakmica biti teška i neizvjesna.

„Ne radi se tu o ishitrenoj ili neočekivanoj odluci“, piše Dnevno.hr, „tako nešto je određeno i statutom stranke, no jasno je da će biti i, kolokvijalno rečeno, ‘sječe glava’. Najviše se tu apostrofira Dalmacija, prije svega Šibensko-kninska županija i grad Split, zanimljivo će biti i u Vukovarsko-srijemskoj gdje je stranka ostvarila najlošiji rezultat od 1993. godine, a nakon svega što se izdogađalo u metropoli i Zagreb će biti pod povećalom.“ Portal je pak pozvao prohadezeovskog apologeta Davora Gjenera prokomentirati Plenkovićev status i poslijeizborno stanje u ZNA SE opciji, koji tvrdi: „To se mora raditi, to je demokratska procedura, oni su na svim razinama uspostavili načelo ‘win or perish’, dakle pobijedi ili nestani, i to načelo moraju primjenjivati i na nižim razinama. Nema smisla biti predsjednik lokalne organizacije ako se ne mislite natjecati za izvršnu last, ali isto tako nema smisla da netko opstaje na čelu lokalne ili regionalne organizacije ako nije u stanju osvojiti vlast. To nije nikakva odmazda ili kazna, nego se ljudi kada izgube izbore jednostavno moraju povući u drugi plan, a naprijed pustiti mlađe. Tamo gdje su se toga načela držali u HDZ-u su dobro prolazili, a tamo gdje nisu organizacije im, uvjetno rečeno, propadaju.“

IDS je, recimo, katastrofalno prošao u Istri i predsjednik Boris Miletić nije dvojio ponuditi dužnost stranci na raspolaganje ili ne. E sad, hoće li se taj čin moralne/zapovjedne odgovornosti prihvatiti, ostaje vidjeti. U suštini, to je stvar unutarstranačke kalkulacije/procjene na koju pak Miletić može i ne mora utjecati. Pokazat će se ubrzo, a ishod će pak pokazati koliko je u IDS-u uistinu svijesti/zrelosti za pojmiti vrlo ozbiljnu poruku birača: ili se mijenjajte ili se maknite, ustupite mjesto boljima.

Dolazak Tomislava Tomasevic i njegovih suradnika u Gradsko poglavarstvo.
Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Parlamentarna platforma Možemo! – čiji je lider Tomislav Tomašević osvojio Zagreb s uvjerljivih 199.000 i kusur glasova, kao nitko prije njega, a Suzana Jašić preotela Pazin IDS-u – uopće ne mora brinuti te brige, već se pozabaviti koalicijom s SDP-om radi tzv. stabilne skupštinske većine te neophodnim personalnim rokadama Hrvatski sabor – gradska uprava. Šef SDP-a Grbin je pobrzao s medijskom izjavom kako njegova stranka neće ništa uvjetovati izbornom pobjedniku, nego će sudjelovati u vladanju Zagrebom primjereno pobjedničkom projektu Možemo! Budući da su i jedni i drugi tzv. lijeva polit-ideološka opcija, problema zapravo ne bi smjelo biti. Pozicija pobjednika uvijek otvara veći manevarski prostor.

Vlada (ne)će pasti?

Netom okončani lokalni/regionalni izbori nedvojbeno će imati odjeka i na nacionalnoj razini, pa je očekivati personalne rokade u tzv. Visokom domu, gdje će se iz raznih razloga pojaviti zamjene izabranih zastupnika. U gotovo svim važnijim parlamentarnim strankama, dakle, ljudi koji nisu dobili biračku propusnicu već su odabir stranačkih vođa i njihovih politika. (Recimo, na saborsku je boli glava plaću i sijaset boli glava povlastica uz nju bio instaliran, sa svega 19 glasova birača, mlađahni tzv. suverenist Marko Milanović-Litre na mjesto europarlamentarne nositeljice liste Ruže Tomašić, sic transit. Odnosno trojica hadezeovaca, a svaki s jedva nešto više od 500 i manje od 1000 glasova. Etc., etc.)

Budući da će Tomašević sljedeće četiri godine obnašati svoju dužnost zagrebačkoga gradonačelnika, na njegovo će zastupničko mjesto u tzv. Visokom domu sjesti poznata aktivistica, glumica Urša Raukar-Gamulin, a umjesto Rade Borić iz Nove ljevice (koja odlazi jamačno za buduću predsjednicu Skupštine grada Zagreba) čelnica te stranke Ivana Kekin, poznata psihijatrica i supruga frontmana Hladnog piva Mile Kekina. HDZ će biti u poziciji poslati saborske zamjene za novog varaždinskog župana Anđelka Stričaka, sisačko-moslavačkog Ivana Celjaka i možda provesti još neke zamjene. Još nisu odlučili o svom povratku u Sabor izborni gubitnici Radimir Čačić i Damir Bajs kojega je kao bjelovarsko-bilogorskog župana pobijedio HDZ-ov Marko Marušić. Ako se Bajs vrati na Matkov trg, iz Sabora mora izaći njegova zamjena Martina Grman-Kizivat (SDP). Ako se kontroverzni bivši hadezeovac s dna kace Branimir Glavaš zainati protiv Plenkovića i njegova tzv. light HDZ-a, povući će s državnotajničkog mjesta Josipa Salapića (HDSSB) i vratiti u sabornicu glasati protiv Plenkovićevih prijedloga.

Naime, predsjednik RH Zoran Milanović – držeći se zakona kao pijan plota – vratio je Glavašu neki dan generalski čin i Tuđmanovo ordenje što mu je, opet silom zakona, oduzeto zbog pravomoćne presude za ratne zločine u Osijeku 1991. godine. HDZ i bivša gaf-predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović to nisu učinili, a mogli su, pa se Glavaš naljutio, a sva je javnost zinula na Milanovićev potez. Budući da je Glavaš uložio tužbu na presudu i pet godina utučenih u zatvoru u BiH, postupak je obnovljen, a Glavaš službeno – slobodan čovjek. Pa… Budu li Glavaš i Čačić na valu inata Plenkoviću, ozbiljnije će se zatresti HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina u kojoj ta dvojica drže ključni 76. i 75. glas, naspram oporbenih ukupno 75. Iako to sluti padom vlade i izvanrednim parlamentarnim izborima, gotovo je sigurno da se to neće dogoditi.

The post „Sječa glava“ zbog „kolosalne“ izborne pobjede appeared first on Tacno.net.