Foto: isra-news

Nažalost, neki nisu ništa naučili iz prošlosti o uzrocima i posljedicama velikog zla, o genocidu i Holokaustu, o pobjednicima i luzerima, pa i nakon 70 godina od pobjede nad najmračnijom ideologijom u povijesti čovječanstva opet gromoglasno viču: „Za dom, spremni!“ Koji vražji dom!? Nacifašistički!? Dom u kojem kretenskom voljom teških psihičkih bolesnika više nema mjesta za susjeda druge nacionalnosti, vjere, boje kože, ateista, agnostika…? Neće ići!

Marijan Vogrinec

Je li Hrvatska iznimka u bujajućoj rijeci europskog (i šire) rasizma, nacifašizma i inih ekstremizama opasnih namjera i zlih djela? Dakako da nije, ali ta činjenica, već i zbog gorkih povijesnih iskustava, najmanje smije biti alibi za mlaki i moglo bi se reći krajnje tolerantan odnos prema najmračnijoj ideologiji u čije je ime samo u Drugom svjetskom ratu usmrćeno oko 60 milijuna ljudi. Od toga 30 milijuna Rusa. To povampireno zlo, bez obzira na globalne uzroke i posljedice, ovakva ili onakva „strategijska savezništva“, osobito je pogubno za male narode i višenacionalne zemlje kakva je i Bijedna Naša. Na geostrateški iznimno atraktivnom djeliću globusa, obdarena ključnim resursima novog doba (pitka voda, obradivo zemljište za proizvodnju enormnih količina hrane, toplo more s više od 3000 otoka, važno prometno raskrižje), Hrvatska je oduvijek slastan zalogaj u raljama velikih i moćnijih. Ne samo iz neposrednog okruženja.

Lakomisleno balansiranje na tankoj žici politikantsko-ideoloških zaoštravanja, unutarnje nesloge, presizanja i sukoba povijesno su se obijali o glavu ovdašnjem puku. Drugi svjetski rat je bio zadnja lekcija o tome koliko zla i krvi može nanijeti nacifašizam, najcrnja ideologija u povijesti čovječanstva, koja u Bijednoj Našoj opet diže glavu već od ranih 1990-ih godina. Nijedna joj se državna vlast RH nije znala/željela odlučno i učinkovito suprotstaviti, iako je Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman znao u intimnijem krugu prosipati neosnovanu prepotenciju: „Dok sam ja živ, ustašluk u Hrvatskoj neće proći!“ Neće proći? Malo morgen!

Prolazio je kao poplava ideološke isključivosti, masovna epidemija nacifašizma, imbecilne olimpijske igre šovinističke mržnje i rasističke nesnošljivosti, naočigled svih građana te zgražanje većeg dijela i Hrvata „od stoljeća sedmog“. Ministar obrane i Tuđmanova desna ruka za ustašku emigraciju i štošta drugo, doseljeni kanadski emigrant Gojko Šušak otvoreno je dopuštao u HV-u i HVO-u zastave i odore ustaške Crne legije i imenovanje pojedinih postrojbi po imenima krvavih ustaških ratnih zločinaca (npr. „Rafael vitez Boban“, dan-danas spomenik u Splitu, čije otvaranje časti svojom nazočnošću sam SDP-ov gradonačelnik Ivo Baldasar!). Spomenici ustašama niču na Velebitu (ministru bogoštovlja i ratnom zločincu Mili Budaku u Svetom Roku, tzv. velebitskom ustanku u Brušanima i poginulom ustaši Stjepanu Devčiću kod Jadovnog), zloglasnom zapovjedniku ustaške Crne legije Juri Francetiću u Slunju…

Svjesno unakažena istina

Istodobno, eksplozivom se i macoloma razara više od 3000 spomenika partizanima maršala Josipa Broza Tita i antinacifašističkoj borbi u Hrvatskoj. Čak i umjetnički iznimno vrijedna krupna plastika na otvorenom velikana poput Vojina Bakića i Dušana Džamonje. Temeljito se čiste knjižnice i galerije od „ideološki nepoćudnih“ djela, osobito autora srpske nacionalnosti. Ulice, trgovi, škole, kulturne i ine ustanove po Bijednoj Našoj i hrvatskim dijelovima BiH preko noći dobivaju imena nacifašističkih ideologa i ratnih zločinaca (ustaški šljam-ministri tzv. NDH Mile Budak, Mladen Lorković i Ante Vokić i dan-danas imaju ulice u Mostaru!)… Povijesni se udžbenici i stručna literatura sustavno čiste od podataka o zločinačkom karakteru tzv. NDH, nacifašističke ideologije i ustaških zločina.

Tuđmanov je režim, pod „Vrhovnikovim“ nedvojbeno odlučujućim dirigentskim štapićem, svjesno unakazio istinu o novijoj prošlosti Bijedne Naše. Svojim „kraj mene živoga, ustašluk neće proći“, Tuđman je osramotio RH. Višestruko je vraćao dug ustaškoj emigraciji koja mu je novcem i logistikom pomogla realizirati dopusnicu Zapada da baš on, manipulacijom HDZ-ovom izbornom skupštinom, postane nositelj državne franšize prozvane – Republika Hrvatska. Pedeset godina ranije, nakon 10. travnja 1941., ustaški je poglavnik učinio isto: višestruko je hrvatskim nacionalnim teritorijima vraćao dug svojim nacifašističkim gazdama Benitu Mussoliniju i Adolfu Hitleru. Hrvatski su komunisti i Titovi partizani potom imali grdnih muka i prolili rijeke krvi ne bi li vratili matici zemlji Istru, Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Dalmaciju s otocima…

To će se spomenuti uskoro na proslavama 70. obljetnice – partizanske u RH i savezničke u svijetu – pobjede antinacifašista nad genocidnom ideologijom „krvi i tla“, rasizma i šovinizma… Spomenut će se i činjenica da današnje Hrvatske ne bi bilo bez maršala Tita i Narodnooslobodilačke borbe, koju je u lipnju 1941. iz šume Brezovice nedaleko od Siska povelo sedamdesetak komunista, odreda Hrvata! Bio je to prvi organizirani oružani otpor nacifašizmu u okupiranoj Europi. To je sjeme izraslo u masovnu partizansku borbu protiv ustaša i okupatora, čime se Hrvatska svrstala na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu i osigurala si ustavnopravni temelj za osamostaljenje 1991. od SFR Jugoslavije, međunarodno priznanje suverene države. Hrvatski kvislinzi, ustaše, nemaju nikakve zasluge za današnji RH, progutao ih je mrak ratnog poraza i povijesne sramote. Njihov tzv. NDH svijet nikad nije priznao i nikakva revizija ustašluka tu ne pomaže.

Nažalost, neki nisu ništa naučili iz povijesti o uzrocima i posljedicama velikog zla, o genocidu i Holokaustu, o pobjednicima i luzerima, pa iz čopora gromoglasno opet viču: „Za dom, spremni!“ Koji vražji dom!? Nacifašistički!? Dom u kojem kretenskom voljom teških psihičkih bolesnika više nema mjesta za susjeda druge nacionalnosti, vjere, boje kože, ateista, agnostika…? Neće ići! Ako se pak nađe dovoljno imbecila ispranih mozgova iza opet dijaboličnog/ih kolovođe/a, kojima je rasizam/šovinizam razlog postojanja, ponovno će pucati blesave tikve i, kolateralno, neusporedivo više – nedužnih.

Koliko ta „zlogukost“ ne mora biti neutemeljena, jer stasa iz činjenice o kritično posrnulom društvu u kojem više ne vrijede racionalni i moralni kriteriji, nego iracionalnost i mitologija, potvrđuje nekoliko zabrinjavajućih aktualnih događaja. Bijedna je Naša dobila ozbiljno upozorenje iz UN-a da prestane diskriminirati u javnom životu pripadnike srpske i romske manjine, da vrati ćirilično pismo u Vukovar i da procesuira svoje ratne zločince iz Domovinskog rata. Nijednoj ekipi nadripolitičara od utjecaja, bila desna ili lijeva (po proklamaciji), nije padalo naum riješiti ta pitanja na način kako ih rješava civilizirana, demokratska Europa. Zločince i lopove spakirati na duži rok onkraj brave, a nacionalnim i drugim manjinama jamčiti sva ljudska prava i slobode.

Bijedna se Naša samoobrambenom praksom protiv neonacifašističkog zla, rasizma i šovinizma ponaša benevolentno kao Grčka prema Zlatnoj zori, Mađarska prema Jobbiku, Njemačka prema NPD-u, Švedska, Nizozemska, Francuska, Italija… prema svojim neonacifašistima. Možda joj je uzor i vrli prekooceanski „partner“ SAD, gdje su u zadnje doba zaredali kukluksklanovski masakri Afroamerikanaca. Kao što bijeli policajac može iz čistog hira, nekažnjeno sasuti šest-sedam metaka u golorukog crnog adolescenta, još golobradi marinac smije svojim automatom iz ratova zvrijezda ustrijeliti koliko poželi muslimanskih žena, djece i staraca u Afganistanu, Iraku, Pakistanu…!

Neće nikom odgovarati i za takve ratne zločine neće ga prozvati UN-ov Haaški sud. SAD je sramotan sinonim za „slobodni svijet prisiljen braniti demokratske stečevine i širiti slobodu“! Iza te „humane misije“ ostaju milijuni leševa, trajnih invalida i more unesrećenih izbjeglica i masovni prosvjedi širom globusa i ispred same Bijele kuće. Afroamerikanci mogu svirati u neku stvar po gradovima „slobodnog svijeta“ i sjećati se Martina Luthera Kinga.

Čemu se onda u takvoj općoj atmosferi poremećenog svijeta čuditi tsunamiju rasizma i šovinizma, iracionalnom ustašluku, patološkoj mržnji i huliganizmu najgore vrsti na balkanskom kifliću, čiji svi žitelji stanu u pola Londona. I godišnje natalitetno ishlapljuju za 11.000 novorođenčadi. Ni međusobno fizičko istrebljenje više nije isključeno: šakama, bejzbol palicama, bengalkama, pajserima, lancima… Prednjače divlje rasističke horde tzv. navijača zagrebačkog Dinama i splitskog Hajduka. Zadnja žrtva kretena iz tog legla zla bio je mladić iz Dalmacije, kojega su neki dan iz mraka zaskočila na Trnju u Zagrebu sedmorica rasista, jer su po govoru zaključili da je – „navijač Hajduka“. S otvorenim prijelomom potkoljenice, izubijan i s bolnim kontuzijama završio je na kirurgiji.

Čiji je Isus bolji?

Heeej, ubiti čovjeka samo zato što je Dalmatinac, a ne Zagrepčanin, pa se po govoru determinira kao „navijač Hajduka“!? Čak nije ni Srbin, četnik, Rom, udbaš, komunjara, „Mamić Cigan“ ili koji drugi iz ekskluzivne skupine rasistima najomrznutijih neprijatelja „pravih Rvatina“! Takav zločinački prepad, ponoćnu crnotrojkašku sačekušu mogu počiniti samo neizlječivo zatrovani mržnjom, barabe bez imalo svijesti i pameti. Normalan čovjek ne. Pošteni je Zagreb opet zamro od srama, a policija, dakako, još traga za batinašima.

„Nasilje se voli prikazivati kao uzvišeno, plemenito, herojsko i prvorazredno čovječno, ali je u osnovi ono, više nego ijedan drugi oblik ponašanja, životinjsko“, zapisao je u povodu trnjanskog slučaja ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije Ante Tomić. „Po strani od svih zastava i grbova i deseteračkih junačkih epova, kad se katolici i pravoslavni dohvate jer se ne mogu dogovoriti čiji je Isus bolji, ili kad zagrebački momci skoče gaziti jednoga kojemu se nesretno otelo “Asti maloga miša!“ – oni u bitnome zaista nisu bolji od žutih mrava u pohodu na crvene. (…) Razumna osoba na ovo može samo zašutjeti, posramljena i prestrašena našim bijednim štakorskim življenjem. Kad se ovako nešto dogodi, pomislim stvarno kako nismo bolji od glodavaca ili mrava ili takvih nekakvih zvijeri koje se zbog sitnih, nezamjetnih razlika međusobno divlje istrebljuju.“

Iz kruga šatoraša (i njihovih ljutih fanova) notornih Đure Glogoškog i Josipa Klemma s asfalta Savske 66 u Zagrebu, „hrvatski branitelji“ rafalno prijete smrću „svom“ ministru Predragu Matiću Fredu, njegovoj obitelji, pomoćnicima Vesni Nađ i Bojanu Glavaševiću, antišatoraškoj aktivistici Mirjani Mirt i svima koji su protiv njihovog neutemeljenog/nelegalnog cirkusiranja na javnoj gradskoj površini. Ministarski kolega Fredu Matiću, Ranko Ostojić, ni trc niti mrc! Niti brani Matića Freda niti se obazire na grubo kršenje javnog reda i mira u metropoli.

Nije pohvatao ni one što prijete smrću zagrebačkoj aktivistici za ljudska prava i slobode. Takvi su hrabri samo iz mraka, iza busije, u čoporu kao američki marinci u ratovima protiv slabijih po Bliskom istoku, Aziji i Latinskoj Americi ili u Rambo-filmovima u kojima tamane Sovjete kao komarce u sezoni zaprašivanja. Pojedinačno, jedan na jedan, ti su „junaci“ jadne kukavice i ljudske mizerije nevrijedne pozornosti. Posjedovali američke ili hrvatske putovnice, to je ista opaka sorta. Slika je to i prilika „nacionalnog dostojanstva“ i „ljudskog digniteta“ razularenih „vatrenih“ čopora divljaka, koji nacifašističkim performansima i razbijačkim divljaštvom sramote RH po Europi i izbijaju iz blagajne Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) pozamašne svote eura za plaćanje kazni.

Nije više isključeno da čelnicima europskog sporta doskora pukne film, pa suspendiraju hrvatski nogomet na koju godinu (zajedno sa srbijanskim!) iz međunarodnih natjecanja. Što će im divljaci na stadionima, koji ne razumiju smisao sporta!? Neka ostanu u svojim spiljama.

Rasizam, šovinizam i divljaštvo nisu kao mutirajući virus pali s neba u Bijednu Našu ili kontroli izmakla zaraza pobjegla iz laboratorija za psihološko ratovanje, nego „prirodno“ metastaziraju zbog nesposobnih i neodgovornih državnih vođa kojima odgovara stanje straha, neizvjesnosti i napetosti u zemlji. Tako se lakše krade, iznosi blago u porezne oaze (procjenjuje se da iz RH u 25 godina iscurilo oko 300 milijardi eura!) te zameću tragovi i zamagljuje krivnja. Uvijek je netko drugi kriv za „našu nesreću“, a gaće na štapu ionako su trendovska roba neoliberalnog kapitalizma. Hitler je svojedobno uvjerio 67 milijuna Nijemaca da je za njihove nevolje krivo nešto više od 500.000 židovskih sugrađana, pa je pobio šest milijuna Židova u Europi (1,5 milijuna židovske djece)!

Srbi su i dan-danas hrvatskim ultrašima „remetilački faktor“ u nacionalnom korpusu, iako im je udio u stanovništvu spušten sa sedam-osam posto uoči Domovinskog rata na oko tri posto danas. Diskriminira ih se na svakom koraku, kao i Rome. Svjetski dan Roma ovih je dana u RH bio komična gluma u kojoj su glavni akteri – nespretno, nevoljko i napadno paradno – bili najviši državni predstavnici: od premijera Zorana Milanovića do predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Istodobno, s tv-ekrana se nedavno moglo čuti radiologa Ćazima Halitija, mladog Roma, kojega nitko ne želi zaposliti, iako je to deficitarno zanimanje (17 je slobodnih radnih mjesta). Haliti je obiteljski čovjek, otac dviju djevojčica. U državnoj službi RH zaposlena su samo dvojica Roma, a jedan je saborski zastupnik (za blizu 20 nacionalnih manjina!?) Veljko Kajtazi. To mu je, nakon 20 godina obijanja pragova burze rada, prvo zaposlenje!

Čemu poučavaju vjeroučitelji!?

„I predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pojavila se na spomenutoj proslavi u Saboru (obilježavanje Svjetskog dana Roma – op. M.V.), pobrinuvši se da Romima podari jednu od svojih glasovitih kićenica, bez ikakva sadržaja: ‘Hrvatska je vaša domovina’“, zapisao je komentator Jutarnjeg lista Davor Špišić. „Posve u skladu s njezinom ‘everything goes’ mikserom kojega se ni pokojni Tuđman ne bi postidio. Hrvatskoj predsjednici istodobno je posve razumljivo, naime, da prije neki dan u navijačkom zanosu odsjedi na tekmi na kojoj se hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji divljački kliče: ‘Za dom spremni!’ Slušajući iste ustaške urlike, 16.173 pripadnika romskog naroda (od čega više od 5000 djece) tragično je skončalo u drobilicama jasenovačkog logora. Ali, to su sitnice po kojima je neumjesno čeprkati u dane slavlja.“

Nevjerojatno je da o hrvatskom rasizmu/šovinizmu, povampirenom ustašluku ništa nemaju reći nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić i militantni mu kolege pod mitrama Vlado Košić, Valentin Pozaić, Mile Bogović, Marin Barišić, Đuro Hranić… Inače, žarko i „iskreno“ predani bogoljublju/čovjekoljublju, hrvatstvu, braniteljstvu i odreda svim nacionalnim mitovima čiste evanđeoske vrijednosti! O čemu, napokon, poučava djecu i mladež 6000 vjeroučitelja po javnim školama i o čemu svećenici zbore u svojim homilijama, osim protiv Udbe i komunizma, o partizanskim zločinima i SDP-u koji „ne voli Hrvatsku“!?

Je li itko od njih – kad već „povjesničari“ ideološkog kapaciteta Tomislava Karamarka, Ante Nazora ili Josipa Jurčevića izvrću tu temu – kazao javnosti da krvoločan ustaški urlik: „Za dom, Spremni!“ nema veze sa starim domoljubnim hrvatskim pozdravom!? Da se time ne slavi, nego sramoti domovinu. „Ne dopuštamo da se ustaštvo relativizira, da se povijest prekraja i antifašizam i ustaštvo izjednačavaju“, kazao je ovih dana predsjednik Židovske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina u RH Ognjen Kraus na groblju Mirogoju u Zagrebu, u komemorativnoj prigodi Jom Hašoa, židovskog Dana žalosti u povodu Holokausta, povijesno najveće mrlje na licu civilizirane Europe.

„U nedavnoj predizbornoj kampanji“, naglasio je Kraus, „predsjednik jedne od najvećih stranaka promovirao je rigidni nacionalizam, provocirajući mržnju, netoleranciju, ksenofobiju i marginalizaciju drugih i drugačijih. Na stadionima stalno se skandira ‘Za dom spremni’ bez ikakvih sankcija. (…) Zabrinuti smo kada to dolazi od političara, a posebno kada se takve poruke prenose s oltara, mjesta s kojeg bi se trebala promovirati tolerancija.“ Nije tajna na koga je Kraus mislio pod „predsjednikom jedne od najvećih stranaka“, jer javnost već odavno zna kako bi se taj smrtno uvrijedio da ga netko nazove antinacifašistom. Zašto bi se onda, recimo, trebalo čuditi što na mirogojskoj komemoraciji nisu primijećeni šef „novog HDZ-a“ Tomislav Karamarko ni „žena iz naroda“ Grabar Kitarović!?

Komentator Jutarnjeg lista Davor Špišić razložno upozorava da nitko od nas ne smije podcijeniti „klice svjesnih ili neuspješno potisnutih predrasuda, ma koliko se one činile sićušnima. Jer iz njih se mogu izroditi opakiji plodovi netrpeljivosti. Jezik diskriminacije začas pobjegne, zasiječe brže od zvečarkinog, a otrov još dugo peče u sićušnim ranama. Na korak do zla“. Jedan od slučajno preživjelih židovskih logoraša iz Auschwitza, Roman Kent, ostavio je čovječanstvu misao koju nikad ne treba smetnuti s uma: „Ako si samo promatrač, ti si sudionik!“ Ako ti danas ljudi mržnje progone susjeda i sutra ga odvode na put bez povratka, a šutiš „jer se to tebe ne tiče“, prekosutra će nepogrešivo doći po tebe i tvoju djecu!

Mediji su se ovih dana upravo natjecali koji će brže i više izvijestiti o huliganskom napadu skupine besprizornih „navijača“ splitskog Hajduka na čelnike HNS-a i izbornika državne nogometne vrste Niku Kovača. Navodno je samo Kovačevom prisebnošću, kojega je jedan „torcidaš“ već počeo gušiti, izbjegnuta krv. Tek je nesretni izvršni predsjednik HNS-a Damir Vrbanović, lik od osobitog povjerenja Dinamovog (i hrvatskog!) nogometnoga gazde Zdravka Mamića, dobio bocu (srećom plastičnu) mineralne vode u glavu.

Na putu za Split, zaustavili su se automobili sedmočlanog izaslanstva HNS-a na odmorištu autoceste A1 kod restorana „Macole“, kad ono, avaj, u lokalu su ih prepoznali baš oni što ne razlikuju ustaški urlik od starog hrvatskog pozdrava i proradile su strasti. Raspaljene teškom zavadom klupskog vodstva i navijača Hajduka sa Šuker-Mamićevim HNS-om! Bit će toga još, valjda dok ne padnu mrtve glave. Toliko je već mržnja kritično metastazirala čak u istom rasistički, šovinistički napaljenom zboru ljubitelja „starog hrvatskog pozdrava“, garniranog karakteristično ispruženom desnom rukom. Na mjeru visine kukuruza!?

Dobro, sad, policijski se ministar Ranko Ostojić – i sam Splićanin i hajdukovac! – požurio udobrovoljiti nogometne vladare Zdravka Mamića i Davora Šukera, pa se već za nekoliko sati našlo u „maricama“ 12 mladih izgrednika iz više dalmatinskih mjesta. Zvučna psihološka, psihijatrijska, sociološka i politička imena već dugo, ali krajnje jalovo, mozgaju o tome kako uopće racionalno objasniti taj klik, koji je u nesretnih 25 godina Bijedne Naše učinio da splitski „za dom spreman“ (Hrvat od stoljeća sedmog) želi ubiti jednako „spremnog“ (Hrvata od stoljeća sedmog) iz Zagreba. Incidenata na rubu života i smrti kao u priči, od dogovorenih obračuna među navijačima Dinama po zagrebačkoj periferiji ili BBB-a i Torcide po autocesti A1 do incidenta s bengalkom u automobilu dinamovaca kod Dugopolja, napada nožem na torcidaša na izlazu s autoceste u Lučkom, sačekuše grčkim navijačima usred Zagreba i ovih dana premlaćivanja mladog Dalmatinca u Trnju.

Recept za čišćenje domovine?

Sportskim se i političkim vlastima vraća ravno u čelenku bumerang nakaradnog odgoja navijača. Prije svega nogometnih! Napad na čelništvo HNS-a samo je mlaka voda prema svemu što se još može dogoditi. Mamićevo neukusno jadanje novinarima da mu „neprijatelji Hrvatske i hrvatstva“ prijete smrću također. Silne kazne što ih Bijedna Naša plaća za rasističko/šovinističko iživljavanje kao da nikog ne zabrinjavaju, najmanje one kojih se to neposredno tiče.

„Srećom“, komentira Špišić, „stigla je i najnovija Uefina kazna zbog atavističkih stadionskih obreda mržnje. Oni, za razliku od naše nagluhe javnosti (kojoj tv-komentatori tipa Drage Ćosića s HTV-a dižu rep, imenujući ustašluk s tribina ‘pravom sportskom atmosferom’ – op. M.V.), dobro čuju i vide. Očekivano, mračni problem se opet minorizira – šokirani aparatčici Hrvatskog nogometnog saveza trivijaliziraju slučaj na ‘pet ubačenih petardi i dva rasistička povika’. Kao da mržnja nije mržnja, ako se ne oplodi u stotinama tisuća sljedbenika. Zato su nasilničke budale, zaštićene nickovima, odmah nasrnule na Uefin profil na Facebooku i tamo, poput ilegalaca u borbi za pravedničku stvar, vrište svoj prljavi recept za čišćenje domovine.

Vjerujem da su među njima mnogi od onog zabrinjavajućeg broja od 70 posto mladih koji ne bi dopustili Romima da žive u Hrvatskoj. Uostalom, imaju i primjerenog idola. Davor Šuker, predsjednik HNS-a i član Uefine vlade, nakon utakmice Hrvatske i Norveške, blaženo je izjavio da je ponosan što je sve prošlo u savršenom miru i bez ‘ozbiljnog incidenta’. Šuker se u tragedijama apsurda snalazi vješto poput sobarice iz Feydeauovih komada. Kad se onomad 1996. kreveljio na madridskom grobu poglavnika Pavelića, vjerojatno je mislio da pozira uz tanjur paelle.“ Mamićevi rasistički ispadi priča su za sebe. Jesu li to primjeri mladima u civiliziranoj zemlji!? Ni blizu!

Cijela ta sportska i društveno-politička klima, uz materijalno i moralno gotovo dotučene obitelji u kojima više nije moguće steći pristojan odgoj, svjetonazorsku snošljivost i humanu samosvijest, unakazila je osjećaj za razlikovanje dobra i zla. Ne daje razloga optimizmu. Bijedna Naša više nije dobro mjesto za ugodan i miran život, pluralno zdrav. Zlo nadire agresivno i bez skrupula, novači budućnost po scenariju sudnjeg dana. Nesposobne se i nesavjesne političke kaste somnambulno loptaju populističkim licemjerjem i izmišljenim mitovima.

Svi su izgledi da će se stanje neodgovornosti za gospodarstvo, životni standard i moralno rasulo u zemlji i dalje pogoršavati. Hoće li točka na i, prasne li vatromet općeg (među)nacionalnog razdora i nereda, napokon biti – građanski rat?

The post Rasistička korozija na hrvatskoj šahovnici appeared first on Tacno.net.

Foto: Marxist

Drastično siromaštvo u sve više ekonomski i politički devastiranih zemalja, ljudski očaj i životarenje na rubu propasti pravi su uzrok migracijama, ali i jačanju terorizma od kojeg se više ne mogu zaštititi ni New York ni Pariz, ni London niti Madrid… Globalno popularizirana borba protiv terorizma najčešće je drugo ime za sofisticirano (daljnje) porobljavanje malih i slabijih, imperilano/neokolonijalno presizanje, zatiranje ljudskih prava i sloboda…

Marijan Vogrinec

Hrvatski je kontroverzni premijer Zoran Milanović, možda bolje od ikog među sudionicima izvanrednog summita čelnika zemalja EU-a u četvrtak u Bruxellesu, dijagnosticirao migrantsku tragediju u Sredozemnom moru: „Imigrantska kriza na granicama Unije trajat će sve dok u Africi iz koje polazi većina bude vladao kaos i bezdržavlje. Nemam iluzija da će se ova kriza riješiti za mjesec ili pola godine“. Već sam tijek i ishod summita znakovita su činjenica kako je sva ta „zabrinutost“ primjetno ksenofobne Europe zapravo – prdež u vjetar. EU će utrostručiti svotu (na 120 milijuna eura; devet milijuna mjesečno, kao i lani ugašena talijanska operacija Mare Nostrum) za akcije Triton nadzora i spašavanja na moru.

Europa neće ugostiti preživjele nesretnike na svom tlu, osim rijetkih iznimaka kojima će odobriti azil, nego se razmatraju strategije za njihov povratak u zemlje porijekla te načini suzbijanja krijumčarskog biznisa. To je čisto vatrogastvo radi formalnog pranja nečiste savjesti Zapada i zamagljivanja svoje povijesne krivnje za „kaos i bezdržavlje“ ne samo u Africi i na Bliskom istoku nego i širom svijeta. Ni u zajedničkoj se izjavi sudionika izvanrednog summita EU-a ne da skriti to neuvjerljivo posipanje pepelom i mahanje bagatelnim svežnjem novčanica, koje nema blage veze sa suštinskim rješavanjem uzroka humanitarne katastrofe. Bez uklanjanja uzroka nema rješenja.

„Unija će mobilizirati sve napore koji su joj na raspolaganju kako bi spriječila daljnje gubitke života na moru i posvetiti se korijenima stanja s kojim smo suočeni u suradnji sa zemljama podrijetla migranata i tranzitnim zemljama“, piše u izjavi, a pod prozirnom koricom diplomatske besadržajnosti nazire se samo beskrajna ciničnost, licemjerje sitoga koji gladnom ne vjeruje, ne razumije ga niti mu je voljan pomoći. Sita i bogata Stara dama samo će „poduzeti sustavne napore radi identificiranja, zapljene i uništavanja brodova prije nego što ih koriste krijumčari ljudi“. Dakle, ništa dovoljno dobro i pouzdano, što bi more nesretnih ljudi iz nesretnih zemalja odvratilo od ruskog ruleta s europskim snom.

Da su zemlje podrijetla migranata političko-ekonomski stabilne i zrele samostalno i savjesno odlučivati o sudbinama svojih žitelja, utopljenička „suradnja“ s EU-om ne bi ni bila na dnevnom redu. Da je pak EU sposoban stati krijumčarima na rep, ne bi mu i najčuvanije granice bile toliko propusne za silne tone narkotika, prljavi novac, ilegalno oružje, teroriste, mafijaše, prostituciju, trafficing… Koješta. Kao i uvijek dosad, papir svašta pretrpi, osobito u političkim izjavama. Samo se lani utopilo u Sredozemnom moru oko 30.000 ilagalnih migranata iz nesretnih (siromaštvo, ratovi, vjerski ekstremizam) zemalja Afrike i Bliskog istoka, a taj će broj ove godine biti premašen već za koji tjedan. Tolika je teška nesreća zapalila ovaj afro-euro-azijski dio svijeta.

Sredozemna je masovna grobnica, međutim, posljednjih dana malo pogurnula u sjenu opasna ratna pripetavanja neodgovornih velesila – osobito SAD-a, NATO-a i zapadnih saveznika – i Ruske Federacije. Infantilne „igre“ na rubu Trećeg (i posljednjeg!) svjetskog rata. Očiti je primjer zaoštravanje s Ruskom Federacijom na područjima Ukrajine, Kavkaza, Sirije, Baltika, pa i Balkana. Rusi navodno dovlače nove vojne snage na granicu s Ukrajinom, a s druge strane SAD, NATO i zapadni saveznici pariraju istom mjerom. I jedni i drugi izvode masovne vojne vježbe i na kopnu i u međunarodnim zračnim i morskim zonama.

Oldtimer u Indianapolisu

Stara se dama opet, nakon kritičnog hladnoratovskih balansiranja na rubu globalne katastrofe, našla pred sudbinskim izazovom. Ni na Zapadu niti na Istoku, čini se, nedostaje makar približno zrele savjesti i svijesti o sudbini svijeta kakvu su ranih šezdesetih iskazali tada JFK i Nikita. Tim gore po svijet. Osobito po Europu, koja ima potencijale za gospodarski i politički parirati SAD-u te se inteligentno postaviti prema ekonomski i vojno brzorastućem dijelu Azije. No, EU ne djeluje razvojno svježe, što se očituje i promašenom, primjetno ksenofobnom useljeničkom politikom. Takva je Europa poput rashodovanog oldtimera, zalutalog na utrku svemirskih bolida na autodromu u Indianapolisu.

To stanje i položaj u aktualnoj svjetskoj preraspodjeli kapitala i političke moći uvelike je produkt „vazalske“ politike i pristajanja uz „demokraciju slobodnog svijeta“. Svako se malo Europa dade uvući u američke imperijalne ratove, kojima „slobodni svijet“ sije smrt i glad po globusu i već neko vrijeme tisuće bijednika nemilosrdno utapa u Sredozemnom moru… Nikakvi izvanredni summiti EU-a, zajedničke izjave i deklaracije, pa ni formalno humanitarni milijuni eura, neće zaustaviti egzodus sirotinje prema granicama EU-a, jer se ne bave uzrokom tragedije. Javnosti se mažu oči licemjernim: „Drž’te lopova!“

Dok tisuće očajnih ljudi, osobito žena i djece, nestaje u morskim valovima na najkraćoj ruti od libijskog dijela Afrike do Malte i talijanske obale, a prekrcani ruzinavi brodovi tonu i nadomak grčkim otocima, političkom i ekonomskom establishmentu u Bruxellesu ne pada naum poslati barem svakog drugog preživjelog s brodskih olupina najkraćim/najbržim putem u Washington. Neka i tamo čiste svoj dio sranja, kojim su jezivo zasmrđeni dio Azije, Bliski istok, Afrika, pa i komad Europe s bivšim komunističkim pedigreom. Agresivnom politikom „svjetskog žandara“ i zloporabom nesavjesnog europskog partnerstva, Bijela je kuća uvelike konstruirala migrantsku katastrofu na Sredozemlju, zapalila Maltu kao trajnogoreću svijeću za duše utopljenika i azilantski usosila Grčku.

foto: nydailynews

Nisu mali zeleni detonirani vjersko-plemenske ratove u kolijevci civilizacije, kojoj sada psihički bolesnici zatiru zadnje arheološke tragove, niti su same od sebe buknule regionalne izbjegličke/prognaničke krize. Psihoza armagedona u nizu zemalja, koja pokreće biblijske egzoduse, silom je izvezena u te dijelove svijeta iz najmoćnijih ekonomsko-političko-vojnih laboratorija, s poimence poznatim ordinarijusima i receptima. Neki mudri ljudi već su se znali i Nobelom okititi, upozoravajući na sve širu, neprirodnu raspuklinu između bogatih i siromašnih, na zloslutno otkucavanje socijalne bombe goleme snage.

Drastično siromaštvo u sve više ekonomski i politički devastiranih zemalja, ljudski očaj i životarenje na rubu propasti pravi su uzrok migracijama, ali i jačanju terorizma od kojeg se više ne mogu zaštititi ni New York ni Pariz, ni London niti Madrid… Globalno popularizirana borba protiv terorizma najčešće je drugo ime za sofisticirano (daljnje) porobljavanje malih i slabijih, imperilano/neokolonijalno presizanje, zatiranje ljudskih prava i sloboda… Najmoćniji političari, eksponenti neliberalne moći „slobodnog svijeta“, te njihovi vojni lobiji neučinkovito se i licemjerno bave kolateralnim pojavama i posljedicama svojih loših poteza. Ne bitnim: uzrocima katastrofe koja gura svijet preko ruba ponora.

Kao što se i sada EU cinično snebiva nad tisućama utopljenika u Sredozemlju. Specijalizirane talijanske službe (i porezni obveznici) čupaju kosu od očaja, što danonoćno moraju na vratima „demokracije“ otimati brodolomce od smrti, a tome se ne vidi kraj. Čak je i bog opet okrenuo glavu od njih. Kao što uvijek okreće od obespravljene i životno ugrožene sirotinje!

Tehnički je problem kako pravodobno izvući brodolomce iz mora, prevesti ih na kopno, nahraniti i dati im (privremeni?) smještaj. Znatno je veći taj da se Europa nije sposobna – i ne želi! – dogovoriti o kvotama azilanata za pojedine zemlje. Britanski premijer David Camerom otvoreno je kazao: „Ne dolazi u obzir da moja zemlja primi i jednog brodolomca!“ Neke su se i dosad već napunile useljenicima (Švedska, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska, Njemačka, Italija…), pa pušu na hladno. Suštinski je problem što ekonomski i politički moćan europski Zapad, SAD i NATO ne žele suzbiti ključne uzroke zbog kojih se tako brzo puni i morska grobnica u Sredozemlju. Siromaštvo, koje se širi svijetom kao pustinja. Dužničko ropstvo potapa države i njihove građane… Bezumlje lokalnih/regionalnih ratova.

Čije je i otkud džihadistima najmodernije oružje i enormne količine novca za financiranje „borbe protiv nevjernika“? Tko i zašto ne želi u roku odmah zbrisati s lica zemlje samozvani kalifat, a mogao bi za gotovo dan-dva? Kome najviše koriste lokalni/regionalni ratovi i sve nova i nova krizna žarišta, uključujući Ukrajinu, razaranje Sirije i Iraka, obezglavljivanje Libije, afganistanski rašomon…? Na kraju krajeva, i migracijski egzodus iz Afrike i s Bliskog istoka u EU ima svoje dijabolične investitore!

Koliki bi netko morao biti degenerik da iz čista mira riskira svoj i živote najbližih, plutajući na rubu smrti e da bi pobjegao iz rodnog doma u kojem dobro i mirno živi!? Ako mu pak ne daju kruha i rade o glavi cijele obitelji, mora bježati. To nije avanturistička obijest, nego životna nužnost i taj mu instinkt za preživljavanjem nitko nema pravo osporiti. Za 30.000 utopljenih migranata lani u Sredozemnom moru, doskora još toliko, i sve novih i novih svakog idućeg dana najmanje su krivi krijumčari (trgovci ljudima) i očajnici koji im plaćaju od 2000-3000 eura naviše po osobi za mjesto na olupini koja će najvjerojatnije potonuti.

Krivci su na Zapadu, jer su ih prisilili na egzodus iz vlastite domovine. Krivci to, dakako, nikad neće priznati, nego će – zlorabeći monopol nad medijima i vodstvo u „vladama“ svjetske ekonomsko-financijske i političke moći – igrati na kartu manipulacije javnošću. Dobro plaćeni profesionalci pobrinu se da to upali. Nove tragedije redovito se garniraju novom „zabrinutošću“ u europskim centralama moći, koje su odavna već u bolje stojećim zemljama podigle „izraelske zidove“ useljenicima, zaoštrile azilantsku politiku, a useljeničkim „starosjediocima“ život je sve teži i diskriminatorniji. I sada, da se otvara mjesto novima? Nema šanse.

„Zabrinutost“ čelnika EU-a za humanitarno-useljenički problem brodolomaca sa Sredozemlja, u kojem su do nosa zagnjurene uglavnom Italija i Malta, koincidira s rastućom protuuseljeničkom averzijom upravo u najrazvijenijim zemljama Unije. Na djelu je i stara nacifašistička mantra otprije gotovo stoljeća kada je Hitler uvjerio 67 milijuna Nijemaca da su za njihove gospodarske i nacionalne nevolje krivi isključivo Židovi – njih oko 500.000! Sada višegodišnja recesija trese Uniju. Mjere štednje, porast nezaposlenosti, štrajkovi i osjetan pad životnog standarda raspiruju nezadovoljstvo građana, a ekstremna politička desnica uzjahala je na tom valu i javno anatemizira useljenike, koji su donedavno bili poželjna, marljiva i jeftina radna snaga, bez osobitoh ljudskih i građanskih prava. E, više nisu, sada su „krivi“ za nevolje domaćeg stanovništva!?

foto: Guardian

Rasizam u Europskom parlamentu

Otkako se američki recesijski virus s Wall Streeta epidemijski proširio Europom, uzdrmao gospodarstvo i enormno povećao nezaposlenost, a neumoljivi lihvarski bankari neolibaralnog kapitalizma pričepili države i građane žestokim mjerama štednje (Merkel: „Dugovi se moraju vraćati!“), raste popularnost upravo tim protuuseljeničkim, strankama, njihovim rasističkim, mrzilačkim, protueuropskim i ksenofobnim idejama. Nacifašistička nostalgija!? Zbog useljenika, tvrde, siromaše domaći ljudi, ostaju bez radnih mjesta, zapadaju u dogove i ruši im se životni standard… Mogu li, međutim, kukasti križevi, obrijane glave, vojničke čizme, neonacifašistička galama i otvoreno ulično nasilje spašavati „naciju“ od EU-a, useljenika, drugih i drukčijih bilo koje vrsti?

Ekstremna desnica tvrdi da može i da tako treba. Ultraši su se već našli u upravljačkim strukturama svojih zemalja, pa i u samom Europskom parlamentu. Rasizmom u Grčkoj prednjači Zlatna zora, u Mađarskoj Pokret za bolju Mađarsku (Jobbik), u Njemačkoj Nacionaldemokratska partija (NPD) i Alternativa za Njemačku (AfD), u Francuskoj Nacionalna fronta Marion Le Pen, u Finskoj stranka Pravi Finci, Pučka stranka u Danskoj, u Švedskoj politička grupacija Švedska treba ostati Švedska, u Nizozemskoj Stranka za slobodu Geerta Wildersa, u Engleskoj Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP)…

Negativno protuuseljeničko raspoloženje, u biti, europskim političarima dobro dođe za predizborne, ali i kojekakve druge kombinacije, špekulacije i križaljke od čega imaju velike osobne i koristi za zemlje iz kojih su došli u Uniju, u koje će se i vratiti nakon redaljki po raznim dužnostima u tijelima EU-a. U tom kontekstu valja procjenjivati i odnos Unije prema globalnom interesu SAD-a i NATO-a u odnosu na uzroke i posljedice migrantske katastrofe u Sredozemlju i na Bliskom istoku.

Ako Unija nije kadra ljudski se i dugoročno kvalitetno nositi sa svojim unutarnjim useljeničkim problemom, što mogu dobrog očekivati brodolomci!? Gotovo ništa od onog za čime su žudili, ukrcavajući se na libijskoj obali u ploveće mrtvačke sanduke. Ljudska prava i slobode rezervirani su za neke druge ljude, a tih je nevjerojatno malo i u svijetu. To se dade razumjeti i iz poruka s izvanrednog summita EU-a u Bruxellesu.

„EU više nema nikakvog izgovora, države članice nemaju izgovora!“ – vapi, a zna se zašto baš ona, Federica Mogherini, talijanska visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku. „Glavno je pitanje kako izgraditi zajednički osjećaj europske odgovornosti, iako znamo da nema lakih rješenja za ovaj problem.“ Zapanjujuće je to priznanje kako se EU i svaka zemlja članica odnose prema grobnici u Sredozemlju: izgovorima i bez osjećaja odgovornosti!

A bili su „odgovorni“ – uključujući Italiju „visoke predstavnice“ Mogherini! – kad su 2011. godine po nalogu SAD-a razarali krmačama Libiju, sadističkom egzekucijom izmrcvarenog Muammara al-Gaddafija zgranuli svijet i žitelje bacili u pakao dnevnih međuplemenskih krvoprolića!? Ta nekad lijepa zemlja, čije palme i saharski pijesak plutaju na oceanu od pet posto svjetskih zaliha nafte najviše kakvoće, danas ima dvije vlade i ni mrvicu perspektive kakvu je Libija imala čak i za smaknutog ekscentrika Gaddafija. Iz unesrećene Libije, zbog koje Europa nema čistu savjest, ali izvlači korist, sada danonoćno smrt i nesreća isplovljavaju prema Uniji – Italiji, Malti i Grčkoj. Groznog li cinizma u poruci visoke predstavnice EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku!

Umjesto apstraktnog, diplomatski „ni vrit ni mimo“ poziva na „izgradnju zajedničkog osjećaja europske odgovornosti“, jer „znamo da nema lakih rješenja“, manje bi bilo odvratno da je Mogherini pozvala NATO, vojnu šaku saveznika SAD-a, na praktičnije rješenje. Čim svemirska tehnologija uoči skupinu nesretnika u skrovitoj libijskoj uvali kako se ukrcava na otpisano plovilo, iste sekunde Jens Stoltenberg pritisne crveni gumb i sav se oganj nebeski sruči na opasne migrante i njihove krijumčare. Bruxelles se neće morati pred tv-kamerama prenavljati kako je strašno „zabrinut“ za afričku i bliskoistočnu sirotinju što gologuza navaljuje na njihova vrata.

Ako koji nesretnik slučajno ispliva na komadu daske usred mora, u hipu će ga bespilotna letjelica pribiti za dno. A ona zatečena useljenička naplavina ionako je lako rješiv problem ćelavaca s kukastim križevima i crnim vojničkim čizmama.

Hrvatska nema tehnologiju za takve operacije, ali ima itekakvih iskustava sa stotinama tisuća prognanika i izbjeglica za Domovinskog rata. Zato će pružiti skromniju pomoć „obitelji kojoj oduvijek pripada“: poslat će uskoro brod obalne ophodnje „Andrija Mohorovičić“ u Sredozemlje za spašavanje brodolomaca te staviti Uniji na raspolaganje 47 operativaca, koji mogu pomoći u „procesuiranju migranata koji traže azil“. Ne’š vraga! Mališa s Balkana, pa tako važan među velikima. I na pravoj strani, ha! Kaže premijer Milanović, ako Hrvati spase i samo jednog čovjeka od utapanja, puno su učinili.

Cameronove nebuloze

„Isključivi krivac za najezdu ilegalnih migranata su kriminalci koji se bave krijumčarenjem ljudi i koji upravljaju, promoviraaju i naplaćuju ovaj posao, ovu trgovinu ljudskim životima“, bezobrazno zaobilazi istinu britanski premijer Cameron. Nisu krijumčari isključivi ni najveći krivci. Više od njih kriva je, recimo, njegova zemlja koja je slala u valovima svoje borbene zrakoplove iz flote savezničkih snaga NATO-a, uz francuske, talijanske i američke, u višenoćna bjesomučna razaranja Libije.

U režiranoj „narodnoj revoluciji“ od 15. veljače do 20. listopada 2011. godine, gdje je Zapad stao na stranu protugaddafijeve bune, protjerano je iz zemlje blizu 300.000 ljudi i ubijeno na desetke tisuća. Ubija se i progoni i dan-danas. Zemlja je u totalnom rasulu i gori u plamenu međuplemenskih obračuna. Otkud pravo SAD-u i europskim saveznicima, bez obzira na smokvin list formalne UN-ove potpore, rušiti legalnu vlast bilo koje suverene države, članice UN-a!? Otkud Cameronu pravo sipati nebuloze o „krivcima“ za ovo ili ono kad upravlja zemljom koja, rame uz rame sa SAD-om, sudjeluje u destabiliziranju i rušenju nepoćudnih režima suverenih država i šalje svoje vojnike ubijati tuđe građane, činiti ih invalidima, izgladnjivati, rastjerivati po zbjegovima…!?

Tu su uzroci tragedije, a sve drugo je luk i voda. Licemjerje i politikantska demagogija bogatih, velikih i moćnih nad zemljama i narodima, koji imaju tu „nesreću“ da raspolažu prirodnim resursima i da su ta bogatsva zapela za oko ovima iz „slobodnog svijeta“, što se busaju u prsa „demokracijom, ljudskim pravima i slobodnim tržištem“. Dakle, znaju se krivci i vidljive su posljedice. „Samo mrtav imigrant je dobar imigrant“, tvrdi naslovom kolumnistica internetskog portala H-Altera Ana Kuzmanić, te poentira: „Europa mora konačno prihvatiti činjenicu da je ovoliki priljev migranata njezina krivnja – produkt politike nasilnog širenja ‘mira i demokracije’ i geopolitičkih ciljeva imperijalističkih sila“.

The post Savjest u grobnici Sredozemnog mora appeared first on Tacno.net.

Foto: Yiannis Pantziaras

Sramotno je da i država i Katolička crkva izražavaju krajnji nemar prema više od 25.000 djece i mladeži u RH koji ne pohađaju vjeronaučnu nastavu u osnovnoj i srednjim školama, čime Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta krši ne samo članak 67. Zakona o odgoju i obrazovanju nego i osnovne norme sekularnog društva. Ministar Vedran Mornar usprotivio se izbacivanju nepopularnog vjeronauka ove školske godine s liste izbornih predmeta, koje izabire manje od 500 srednjoškolaca

Marijan Vogrinec

Otkako je, vidi vraga, baš na Međunarodni praznik rada zagrebački Jutarnji list objavio milijunti valjda prilog o (ne)riješenom u političkoj, stručnoj i društvenoj javnosti pitanju školskog vjeronauka – Facebook je opet polemički eksplodirao. „Kako riješiti problem učenika koji ne idu na vjeronauk? ‘Naša kći se igra na hodniku ili dođe kući’“ – naizgled je bezazleni novinski naslov. Samo naizgled, jer bi jamačno izazvao krv da se polemičari kojim slučajem nađu oči u oči. Puste već godine u Bijednoj Našoj traje mrtva polemička utrka za i protiv vjeronauka u javnim školama RH. Od 1991, od samog uvođenja te izborne nastave.

No, ziheraška državna politika, bila desna ili lijeva, svjesno, iz kvazipragmatičnih izbornih razloga, glumata mudrost triju japanskih majmuna i ne želi sekularno riješiti problem vjeronauka u javnim osnovnim i srednjim školama. Kao, mudri Mizaru, Kikazaru i Iwazaru su politički valjana opcija za pridobiti simpatije blizu 87 posto statističkih katolika u RH. Oko te se činjenice zapravo okreće sve političko licemjerje: pustiti Katoličku crkvu u zbornicu (plus bolnice, vojarne, društvene i kulturne ustanove…), a zauzvrat dobiti potporu vlasti, lojalnost i zahvalnost Crkve što je više pastirima, nego stadu priznato „demokratsko pravo“ na javni odgoj i obrazovanje uzdanicama vjerničke/nacionalne budućnosti u jedino ispravnom svjetonazoru. Riječ božja: neka se katoličko stado plodi i množi, pa kleru zadugo ne može biti loše!

Nada protiv kritičnosti

Kolateralno dopuštenje i ostalim vjerskim zajednicama da dovedu svoje duhovne pastire u školske zbornice samo je smokvin list hinjene vjerske tolerancije, koji svako malo znade otpuhnuti malo jači sekularni povjetarac iz agilnijih udruga civilnog društva, pa se nakratko otkrije sva smrdljiva sramota incestuozne veze Crkve i države. Polemizira se i o sadržaju vjerske nastave, udžbenicima i izboru nastavnika, što je država potpuno prepustila Crkvi, ali su joj klerici ostavili novčane obveze koje debelo nagrizaju anoreksičnu državnu blagajnu i u njoj onemoćalu školsku kunu. Državnom prisilom, vjeronauk moraju plaćati svi građani RH, bez obzira vjeruju li u koga/što ili ne vjeruju ni u što.

Neriješeno je i ključno svjetonazorsko pitanje: u vjeronauku se neznanstveno tupi učenicima kako je bog stvorio čovjeka i svijet u šest dana te prepričavaju sve one milenijski jedno te iste bajke o raju, čistilištu i paklu, Adamu i Evi, bezgrešnom začeću…, a u svim ostalim nastavnim predmetima govori se o velikom prasku i evoluciji. Što je istina!? Vjeroučitelji uče o neupitnim vjerskim dogmama u koje se ne smije sumnjati, tražiti logička objašnjenja ili znanstvene potvrde, a ostali nastavnici su za multidisciplinarnost, kritičko mišljenje inovativnost i znanstvenu utemeljenost svega o čovjeku i svijetu. Vjeronauk je uguran u javne škole političkim nasiljem i interesno-materijalnom agresijom dominantne vjere.

„Crkva u Hrvata“, kako si u suglasju s nacionalističkom desnicom i sama voli tepati, od samog se osamostaljenja RH prilijepila uz skute vlasti. Uspjela je nametnuti svoj svjetonazor (kojem nisu baš privržene ni mnoge srebroljubive glave pod mitrama!) kao državnu koja se u javnom diskursu ne mijenja već 25 godina. Nije važno što ta moda stoji novokomponiranim katolicima (uključujući obitelj Tuđman!) kao piletu sise ili minica na kroničnoj anoreksičarki. Uvelike je anoreksičnost i osobina nastave vjeronauka, pa je većini školaraca odbojna i nesimpatična, a roditelji je trpe iz čistog konformizma: „Što bi nastavnici, susjedi i rodbina rekli da naša Valentina ne ide na vjeronauk!?“ Katolički svećenici su privatizirali obitelji i društveni život, kao da je građansko društvo RH crkveno vlasništvo. Prijete i kažnjavaju obitelji koje ne plešu kako biskupi sviraju.

Na crkvama su pojačani decibeli zvonjave, ali nitko ne reagira ni kad se građani žale na buku, što je u Zagrebu i većim gradovima RH česti slučaj. Svećenici si dopuštaju zvati telefonom roditelje ili im slati pisma, ako koju nedjelju ili crkveni god ne dođu s djecom na misu. Vrijeđaju ih s propovjedaonica, prozivaju, ako nisu platili neku od „parafiskalnih“ vjerničkih pristojbi. Siromašna majka devetero djece, vidjelo se ovih dana s tv-ekrana, nema 160 kuna za platiti kćeri prvu pričest, ali svećeniku ne pada naum besplatno podijeliti djetetu sveti sakrament. Gdje mu je duša kad siromašne obitelji čoporativno dere sa 160 kuna „po komadu“!? Što u prvoj pričesti vrijedi toliko novca? Kakav je svećenikov trošak? Najodvratnija gramzljivost bezobraznih pastira ljudskih duša.

Svega toga i mnogih drugih kobnih nesporazuma, koji se bolno obijaju o glavu građanima i međunarodnoj vjerodostojnosti zemlje, uopće ne bi bilo da su vlasti otpočetka poštovale ustavno opredjeljenje o sekularnom ustroju zemlje, njezinu antinacifašističku utemeljenost te vjerske zajednice – ponajprije dominantnu Katoličku crkvu – svele u realne okvire demokracije, bez fige u džepu. I, naravno, vjeronauk ostavile u njegovoj prirodnoj sredini, gdje je oduvijek bio i nikad mu nije bilo tijesno: u crkvama, džamijama, sinagogama… Vjerske pak škole neka ga prakticiraju koliko žele, kako žele i s kim žele, ako ga vjernici takvog žele platiti iz svog džepa. I ne bi bilo nikakvih problema ni za koga i ni s kim.

U javnim, što će reći državnim školama pristojnog sekularnog društva mjesto je nastavi religijske kulture ili sličnom predmetu koji bi slušali svi učenici, bez obzira na (ne)vjersku pripadnost. U suvremenom društvu globalnih komunikacija, ali i sve opasnijih ekscesa vjerskog ekstremizma, praznovjerne zatucanosti, neukosti i talibanske isključivosti nasušna je potreba odgajati i učiti djecu od najranije dobi da „moja vjera“ nije jedina, nije najbolja, nije jedina prava, da ljudi drugih religija nisu nevjernici koje treba zatrti ognjem i mačem i da ima i drugih bogova osim Isusa Krista. I da su svi jednako (ne)vrijedni i (ne)korisni.

Čovjek je – ne znajući do danas tko je, što je, zašto je i kamo ide! – još iz špiljskih vremena izmišljao razne bogove koji su mu tijekom milenija pomagali tumačiti svijet oko sebe. Izmislio je milijun i jedan obred, običaj i tradiciju štovanja svetinja, ubijao i ginuo za svoje bogove, nasiljem i slatkorječivošću širio svoja uvjerenja… A bogovi su ga redovito ostavljali na cjedilu kad mu je bilo najteže i kad se sva nesreća ovog i onog svijeta sručila baš na njegovu i glave njegovih najdražih. Okrutan neki bog kad na tek rođenoj djeci trenira kolektivnu krivnju tzv. istočnog grijeha i ne priznaje rodnu jednakopravnost Adama i Eve.

Civilizacijsko pravo

Nastavni predmet religijske kulture u ljudskom bi, demokratskom, odgojno-obrazovnom i pedagoško-metodičkom smislu njegovao dugoročno plodotvornu međuvjersku snošljivost, ekumenski zdrav vjerski pluralizam i ne bi služio novačenju ničije „božje vojske“ protiv „nevjerničke rulje“.

Suvremeni demokrat, civilizirani građanin svijeta širokih moralnih obzora, mora biti obaviješten o svim većim religijama na globusu, njihovom smislu i težnjama, poštivati tuđa vjerovanja u nadnaravno da bi mogao spoznati vrijednost vlastite duhovne tradicije. Solidno obaviješten mladi čovjek o povijesti i smislu religija poštivat će i ljude koji ne vjeruju ni u kakve bogove i ne pripadaju nikakvim religijama, sektama, kultovima… Ljudsko je, civilizacijsko pravo i vjerovati u bilo što i ne vjerovati ni u što. Katolički vjeronauk u školama RH ne ostavlja mjesta takvom pristupu, nego uzduž i poprijeko dere pretežno po Novom zavjetu, s izletima u Stari i neka prirodna područja o čovjeku i svijetu, gdje se inatljivo želi pobiti teorija evolucije.

Rečeni je Jutarnji list priopćio ovih dana već poznati podatak Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) za prošlu školsku godinu o tome da 25.417 osnovaca nije pohađalo nastavu školskog vjeronauka, a jest 304.371 ili 92,29 posto od ukupnog broja. E, sad, gdje je problem? Pa, u tome što se država itekako brine za većinu, bez obzira na njihove razloge i motive zašto se povinuju mainstream vjerskoj modi, a do 25.417 „nevjerničkih“ mladih duša drži kao do lanjskog snijega. „Naša kći jedna je od petero djece u razredu koja ne ide na vjeronauk“, rekli su novinarki Tanji Rudež roditelji 11-godišnje zagrebačke učenice. „Tada s kolegama ode u knjižnicu, a ponekad se zaleti doma, pa se opet vrati u školu.“

Tako je po osmoljetkama u cijeloj Hrvatskoj. Djeca usred nastavnog dana tulaju po hodnicima, naganjaju se po dvorištu ili igralištu, šalabajzaju tih 45 minuta po ulicama, a bude li sreće da učiteljica hrvatskog jezika ima šupalj sat i minimum zdravih živaca – zalete se u knjižnicu. MZOS ne plaća školama ni lipe za pedagoški osmišljenu skrb o učenicima koji iz raznih razloga ne pohađaju vjeronauk. Ta je skrb ostavljena na milost i nemilost ravnatelju. Trebala bi ju platiti iz školskog proračuna, a to ne može proći, jer je tih 25.417 djece vjerski remetilački faktor, nedostojan ikakve brige.

Sramotno je da ni sama Katolička crkva ne mari za tu djecu. Bivši je SDP-ov ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović predlagao vrlo logično rješenje, koje nikom ne bi trebalo smetati. Ali… Crkva se ustobočila na zadnje noge i bila energično protiv toga da se vjeronauk pozicionira u dnevnom rasporedu kao prvi ili zadnji sat nastave. Time bi se omogućilo djeci koja ne pohađaju vjeronaučnu nastavu da dođu u školu 45 minuta kasnije ili da odu kući 45 minuta ranije. A njihovi suučenici iz razreda neka se mole s vjeroučiteljima koliko žele i rade što se od njih traži.

No, katolički klerici i vjeroučitelji – a o njima se uglavnom radi – ne bi bili to što jesu da u njima nije toliko vražje pakosti, pa iz inata zagorčavaju život tolikoj djeci i njihovim roditeljima! Razlozi koje navode za nepristajanje na razuman prijedlog bivšeg školskog ministra, inače prznice koji se obrukao „isušivanjem“ sportske močvare, graniče s čistom glupošću. A država se poltronski pokriva ušima po glavi kao da joj je gazda sama Hrvatska biskupska konferencija. Umjesto da odgovara građanima, pa i onima koji plaćaju debeli crkveni porez, a ne žele vjeronauk za svoju djecu, Banski se dvori licemjerno klanjaju ugojenim/bahatim glavama pod mitrama, usred teške recesije obilno ih zasipaju novcem poreznih obveznika, a ovi ih ionako ne zarezuju pola posto. Tragikomedija na entu!

Teško da će vlast mrdnuti malim prstom i na apele/prijetnje/tužbe udruga civilnog društva, koje zahtijevaju poštivanje članka 67. Zakona o odgoju i obrazovanju, jer je uglavnom nepreporučljivo bosti se s rogatima. Istaknuta aktivistkinja i čelnica Centra za građansku hrabrost Nada Topić Peratović istaknula je u dopisu MZOS-u da se službenom nebrigom za školarce koji ne pohađaju vjeronauk „pojačava ionako snažan pritisak na roditelje da upišu djecu na vjeronauk, jer im to preporučuje i školsko osoblje“. Udruga Protagora je 2012. godine tužila MZOS, jer nije omogućio alternativu nastavi vjeronauka. Ali – pojeo vuk magare.

Izravan put u raj

„Nakon što je Jutarnji list objavio prijedlog Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja da se u školskoj godini 2014./15. ne provode ispiti iz šest izbornih predmeta – filozofije, logike, vjeronauka, etike, latinskog jezika (B razina) i glazbene umjetnosti – jer ih prijavljuje manji broj učenika (manje od 500 po predmetu) iz MZOS-a su poručili: ‘U ovoj školskoj godini 2014./2015. neće biti promjena u državnoj maturi’“, objavile su te novine lani u studenom. Bravo! Vjeronauk ide dalje. Ministar Vedran Mornar, kojem je prvi ministarski potez bio jednoipolsatni posjet nadbiskupu zagrebačkom kardinalu Josipu Bozaniću, zaradio je time, kad mu kucne smrtna ura, izravan put u raj. Zajedno s novim rektorom Sveučilišta u Zagrebu Damirom Borasom, koji se unaprijed već hvalio kako će u akademsku zajednicu uvesti – biblijske vrijednosti (sic)!

Može državna matura tisuću puta biti nova, ali, kategoričan je Mornar, vjeronauk nitko neće brisati dok on šefuje školstvom, ma koliko taj predmet bio izborni i bezvezan za profesionalno školovanje mladeži. Ali, to je ta Hrvatska u kojoj pijani miševi kolo vode, a drčni pjetlići što prerano kukuriču – uglavnom ne skončaju u loncu. Glasnici su većih nevolja koje uredno sustižu jedna drugu i bivaju čašćeni, primaju nagrade, očekuju hvalospjeve odasvud! Mrak, uistinu mrak.

„Crkva nije luda da izgubi toliki novac i direktnu mogućnost masovne indoktrinacije djece, a da se ne govori o tek tada vidljivom stvarnom postotku katolika i gubitku njihove političke moći“, komentira na Facebooku Dalibor Brankov, a Dajana Ivković poentira: „Zato i kažem da to Vlada treba riješiti, ali nemaju hrabrosti zbog agresivnog nastupa ‘vjernika’“. Raspravu dopunjuje Stanko Penzić: „Upravo tako, gospođo Dajana. Moja unuka je jedna od dvoje učenika u razredu koji ne pohađaju vjeronauk. A škola joj nudi alternativu – ili da se šmuca po hodnicima ili da sjedi u klupi i prati nastavu predmeta u koji nije upisana. Pa ona ostaje u razredu i sluša te gluposti. To je čisto maltretiranje djece, a rješenje je jednostavno – vjeronauk u crkve i tko voli neka izvoli, a crkvu van iz školstva, politike i kese poreznih obveznika“.

Emil Nikolić: „Gospođo Ivković, slažem se s vama, ali znaju, kad bi se vjeronauk vratio u crkve, da ne bi ni 50 posto djece dolazilo, a i crkva ne bi imala utjecaja na školstvo“. Prodavanju magle i ispiranju mozga vjerskom indoktrinacijom ne pogoduje samo službena politika nego uvelike i neprofesionalni/senzacionalistički mediji koji diktiraju što „ljude zanima“. Da su mediji profesionalno zreliji i da im je uistinu više stalo do potreba/interesa građana, nego do što većeg/bržeg profita, ne bi glavne zvijezde svako malo bili politikanti u mantijama, šatra na Savskoj 66 u Zagrebu s Đurom 25000 Glogoškim i Josipom Klemmom, pa ni vjerska agresija na sekularnu državu s grabežnim pipcima u školstvu i državnom proračunu. Kakva budućnost čeka crkvu i državu koje nečovječno diskriminiraju djecu!?

„Čudi me kako za ovih osam posto nisu uveli to da moraju nositi žutu traku oko ruke za vrijeme dok su u školi, takva nam je država“, tvrdi na Facebooku izvjesni Blesavi Kukuruz. Tim Snow: „Nigdje većih licemjera nego u nas, 99 posto vjernici, a mrze sve redom…“ Našao se među Facebook komentatorima i Darko M. Vasić s one strane Dunava: „U Srbiji je alternativni predmet građansko vaspitanje. Obavezan izborni predmet za koji se roditelji opredeljuju u prvom razredu osnovne škole, i izučava se do kraja srednje. Odnos je 50-50 odsto otprilike“. Odgovara mu Igor Tomljenović: „Hrvatska je primitivnija zemlja od Srbije u ovom segmentu, svaka vam čast. U Hrvatskoj vlada daleko veća mržnja prema svemu što je različito od većine“.

Mladen Vučetić se nešto grublje našalio s praznovjerjem, koje pak ima dodirnih točaka s određenim spoznajama/istraživanjima o povijesnom Isusu: „Kaj bi bilo da se Isus pojavi danas i da školovanim narodima počne soliti pamet kao nekada ribarima i čobanima, njega bi strpali u Remetinec, a njegovoj mami bi dokazali koji mu je otac, možda ne bi bio bog, možda bi to bio susjed“. Dino Alberini: „U škole uvesti štovanje pravih hrvatskih bogova Peruna, Jarila, Mokoš, a ne ovih uvezenih iz arapske čobanije“. Alberini, međutim, nije uzeo u obzir činjenicu da bi „Crkvi u Hrvata“ u tom slučaju iskliznulo iz masnih prstiju obilno vime državne krave muzare na koje je priključila i vjeronauk.

Medijski nije nepoznat frapantan podatak da je Crkva od 2003. do kraja 2013. godine samo iz državnog proračuna inkasirala lijepih šest milijardi kuna, a sve ostale vjerske zajednice zajedno, uključujući najveće (srpsku pravoslavnu, islamsku i židovsku), tek 202,8 milijuna kuna u punih 10 godina! Lani su ti škakljivi podaci prvi put isplivali u javnost, zahvaljujući zastupničkom pitanju Vladi predsjednice Hrvatskih laburista – Stranke rada Nensi Tireli.

Javna je tajna da „Crkva u Hrvata“, zapravo, godišnje prima blizu milijardu kuna iz raznih izvora, od državnog proračuna do jedinica lokalne (regionalne) samouprave, raznih institucija, udruga, milodara, svećeničkih „usluga“ i vlastitog angažmana na tržištu. A nije čak ni fiskalni porezni obveznik. Po Vladinom izvješću, država plaća Katoličkoj crkvi oko 600 milijuna kuna godišnje i to je njezina obveza, preuzeta četirima vatikanskim ugovorima (ratificirani 1997.-1998.), koji se ne mogu mijenjati – bez papinog pristanka (sic)! Za režima Franje Tuđmana, Bijedna si je Naša sama navukla omču oko vrata i sada krklja u krizi, izokreće bjeloočnice i nemoćna se jezivo grči. A ipak ne želi postaviti pitanje promjene vatikanskih ugovora u korist svojih opljačkanih i prezaduženih građana.

Pokorno i dalje poseže u njihove džepove. Uzima im 280 milijuna kuna godišnje za plaće klera, karitativni rad i školovanje svećenika, oko 208 milijuna za plaće vjeroučitelja, oko 100 milijuna ukupno od 2011. godine za financiranje 14 katoličkih škola, oko 60 milijuna kuna za zaštitu crkava (spomenika kulture), oko 10 milijuna za obnovu i gradnju katoličkih crkava, samostana i drugih vjerskih objekata, 11,5 milijuna kuna za plaće i materijalne troškove Vojnog ordinarijata na Ksaveru, 35 milijuna kuna u 10 godina za dušebrižništvo i hodočašća pripadnika MUP-a (od dolaska na vlast „nenarodne“ SDP-ove koalicije, taj je izdatak porastao za pola milijuna), za dušebrižništvo u bolnicama i domovima socijalne skrbi država je isplatila 9,1 milijun u 10 godina, za oduzetu imovinu 54,6 milijuna kuna od 2006. do 2013. godine…

„Neprofitni“ sveti milijuni

Valja toj računici pribrojiti velik državni trošak za vjeronaučne udžbenike, plaće na katoličko-bogoslovnim fakultetima i studijima i još štošta. Prosta računica kaže koliko biskupi lažu javnosti kad tupe da su kler i katolički vjernici u društvenoj nemilosti, da ih se sramoti i progoni. A zapravo, katolički prelati plivaju u slasti i masti, na ovom svijetu svega im obilja. Smjernim pripadnicima stada tek pusta nada da će im, eventualno, biti dobro nakon što umru, ako su za trpljenja u dolini suza (koje se doline odrekao Drugi vatikanski koncil, ali mnogi svećenici nisu!) materijalno futrali svoje duhovne pastire. Jer, oni su sama riječ božja, njegova posredovana svijest, savjest i putokaz!?

Ugledni kolumnist Jutarnjeg lista i ponajbolji poznavatelj vjerske problematike na ovim prostorima Inoslav Bešker finom se satirom „Država i neprovidna crkvena kesa“ okomio na suštinu tog problema. „Ugodno je vidjeti kako je u nas barem Katolička crkva nepotkupljiva: Milanović joj daje duplo nego prethodnica (premijerka Jadranka Kosor – op. M.V.), a Crkva ne propušta priliku da stoičkog šeprtlju okrpi, dok je za nevolje prethodnice bila puna razumijevanja“, napominje Bešker. „Valja primijetiti da je papa Frane u Svetoj Stolici (koja u sve godišnje uprihodi oko 1650 milijuna kuna) uveo režim oštre knjigovodstvene providnosti s neovisnim međunarodnim revizorima, a da u Hrvatskoj Katolička crkva ne daje nikome uvid u to kako troši novac, čak ni onaj iz državne kese. Nije se čuditi zašto ih iritira ovaj Papa.“

Kao i sve udruge građana – a Crkva i nije drugo doli dragovoljna udruga vjerujućih – koje „neprofitno“ obrću teške milijune, imala bi polagati račun poreznicima, razmjerno prihodima pridonositi državnoj blagajni. Ako to mora činiti baka Jela koja na zagrebačkom Dolcu prodaje grincajg ili penzić s 1800 kuna mirovine i slučajnim honorarčićem, po kojoj bi logici država morala gledati kroz prste bogatoj Katoličkoj crkvi!? Nema logike. Ni vlast se baš nije iskazala ne bi li ju pritjerala ovozemaljskoj financijskoj disciplini. Možda i zato, što obilnije plaća „Crkvi u Hrvata“, nego što mari za sirotinju, kojoj jedva namakne oko 550 milijuna kuna za sve socijalne programe u godini. Država je maćeha i ostalim vjerskim zajednicama, jer im u 10 godina kapne trećinu godišnje apanaže Katoličke crkve!

The post Država na crkvenom klecalu appeared first on Tacno.net.

Crni likovi poput Vojislava Šešelja i Ruže Tomašić, zna se iz povijesti, uvijek su drčni na zapjenjenim riječima i bešćutno predani nezajažljivoj ambiciji gurnuti druge da za njih mlataraju oštrim kamama i „čiste dvorište“. Osobno su kukavice, sposobne pravodobno šmugnuti, a tuđe guzice ostaviti na cjedilu. Tko su to „mi“ crne ruže osramoćene Hrvatske, koji imaju „čistiti svoje dvorište“ od Srba? Otkud „vlasnički list“ pomahnitaloj ženi na „svoje dvorište“ kad ga ni sam bog, da kojim slučajem postoji, ne bi bio ovlašten izdati!?

Piše: Marijan Vogrinec

Srbija ima svog rasističkog vojvodu Vojislava Šešelja, a Bijedna Naša svojeg Šešelja u suknji, ksenofobno redikuloznu – europarlamentarku čak! – Ružu Tomašić. Onaj bi Hrvatima jagodnjački (selo u istočnoj Slavoniji) rezao grkljane hrđavom žicom, širio kokardašku Srbiju do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, a ova bi doseljena bivša kanadska policajka dovršavala posao prekinut debaklom ustaške paradržave i još nezavršen sofisticiranijim nastavkom ksenofobne prakse u razdoblju 1990.-1995. Onaj bi pod četničkom šubarom Hrvate ognjem i mačem, a ova bi pod ušatim U Srbe i mišomorom i toljagom. Sve do jednoga! Bez obzira na dob, rod, (ne)vjeru…

Vojislav Šešelj, navodno privremeno otpušten iz Haaga zbog liječenja metastaza u Beogradu, nekažnjeno rasistički divlja glavnim srbijanskim gradom, komedijaški pali hrvatsku zastavu, izaziva sablazan među pretežno desničarskim političarima u Bijednoj Našoj i zateže ionako prenategnute međudržavne odnose. Ruža pak  Tomašić, poznata po krajnje nacifašističkim izljevima mržnje prema Srbima, opet se ovih dana zapjenjeno „proslavila“ kretenizmom koji ne priliči ne samo jednoj europarlamentarki i političarki demokratski zrele stranke/države nego ni – ženi.

Kao što četnik Šešelj nije Republika Srbija ni proustaškinja Ruža Tomašić nije Republika Hrvatska! Demokratski zrela, nacionalno svjesna i međunacionalno snošljiva Srbija srami se golobradog četnika Šešelja kao što se isto takva Hrvatska srami svoje ideološki zatrovane, laprdave crne ruže. Ako Tomašićki nisu jasna, a očito nisu, povremena statistička očitovanja o „stanju nacije“, koje većinski zazire od mržnje, nacionalnog razdora, progona preostalih Srba iz RH i velikohrvatskih megalomanija, nije imala po što dolaziti iz Kanade. Fulala je stranu svijeta i cijeli kontinent!

Foto: AFP

Najezda „ljudi nahvao“

„Neka oni mole Boga (Srbija – op. M.V.) da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju“, prenio je Jutarnji list Hininu vijest o suludoj izjavi Ruže Tomašić neki dan u Vukovaru. Je li ta žena pri sebi!? Ovakav ratnohuškački proljev mržnje, koji upućuje na psihičko zdravlje oratora, intenzitetom je međunacionalne nesnošljivosti tek za nijansu zloslutniji od njezinog ispada u Slatini da je „Hrvatska „zemlja hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj – gosti“.

Tko je ovlastio jednu kanadsku doseljenicu, ma koliko joj u vreloj krvi podivljali šovinistički hormoni, arbitrirati čija je Hrvatska i tko u njoj ima/nema pravo živjeti! Svojom se mržnjom sasvim lijepo kvalificirala u Držićevu kategoriju „ljudi nahvao“ kojima na vlastitu i sramotu svog naroda – nije mjesto u demokratski zreloj i međunarodno prihvatljivoj Hrvatskoj. Ona, dakako, nema nikakvo pravo prijetiti progonom/protjerivanjem srpskoj manjini u Hrvatskoj, jer je to i njihova domovina. Od davne prošlosti. Kao i Hrvatima od doseljenja, stoljeća sedmog. Kroatizirani su Vlasi već od ranog novijeg vijeka živjeli u Dalmaciji, Lici, na južnim padinama Velebita… Srbi su rame uz rame s Hrvatima bili cijenjeni ratnici (slobodnjaci) u Vojnoj krajini (od 16. stoljeća), u obrani hrvatskih granica, „predziđa kršćanstva“, od osmanlijskih provala u zapadnu Europu.

Za svoju je hrvatsku domovinu, a ne protiv nje, u Domovinskom ratu uzelo puške u ruke oko 10.000 hrvatskih Srba. Mnogi su poginuli ili ostali invalidi. Hrvatski su Srbi u visokom postotku branili tu svoju domovinu u partizanskim postrojbama 1941.-1945. i podnijeli ogromnu žrtvu u razdoblju ustaškog terora. Mnogi hrvatski Srbi, recimo pripadnik MUP-a RH Goran Alavanja (27) iz Gornjeg Karina, kojega su na borbenom zadatku ubili martićevci nedaleko od Obrovca, četiri mjeseca prije uskršnje pogibije Josipa Jovića na Plitvicama, zaslužniji su za obranu RH u Domovinskom ratu od Ruže Tomašić i nekih što već 200 dana primitivnim arlaukanjem iz šatora na Savskoj 66 u Zagrebu – prizivaju „sokolove“!

Nekakva militantna Ruža Tomašić sada prijeti srpskoj nacionalnoj manjini etničkim čišćenjem, izgonom iz zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj su grobovi njihovih predaka! Politikantskim je kretenima, nesavjesnim huškačima mržnje opet do krvoprolića!? Istinski prvu žrtvu Domovinskog rata, pokojnog Gorana Alavanju, ne spominje se u nastavi povijesti, nema ga u udžbenicima ni u sjećanjima „hrvatskih branitelja“, ne odaju mu se službene počasti, političari ga ne poznaju, medijima nije nikakva vijest o obljetnicama dana ponosa i slave…

Ta Hrvatska Ruže Tomašić kukavički krije od javnosti da joj je državnu himnu uglazbio Srbin iz Gline Josif Runjanin, da je lički Smiljan iznjedrio najvećeg svjetskog znanstvenika svih vremena Srbina Nikolu Teslu („Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom“), da je najljepše domoljubne stihove u povijesti hrvatske književnosti ispjevao Srbin Petar Preradović, da je u Dalju na Dunavu rođen 1879. Srbin Milutin Milanković, znanstvenik koji je zadužio svijet otkrićima ciklusa Sunca i njihova utjecaja na klimatske promjene na Zemlji (danas hit-tema)… Hrvatska bi politika, kultura i umjetnost, sport i društvo u cjelini danas bili sakata torza bez stvaralačkog doprinosa i hrvatskih Srba.

Nije čuditi se zašto te i slične činjenice ne stanu u intelektualno-moralni kapacitet jedna Ruže Tomašić. Ničim ona, svjetonazorsko-političko-ideološki stasala na mrziteljskom programu ustaške emigracije u Kanadi, nije dorasla zdravom poimanju demokracije, sekularizma, ljudskih prava i sloboda. Nacionalna isključivost, nakalemljena na oskudno obrazovanje, zazire od pluralne Hrvatske. Deviza je tog odbojno pljesnivog mentalnog sklopa: „Bog i Hrvati“. Ognjište, gusle, krunica, jatagan za trobojnim pojasom, mrki pogled i kameno lice.

Foto: (Tom Dubravec / CROPIX)

U njezin mozak jednostavno ne stane – kao ni u Šešeljev! – spoznaja o tome da je Domovinski rat završio prije četvrt stoljeća, a trula Endehazija propala prije 70 godina, da se znaju i pobjednik i gubitnik, da se svijet promijenio i da nova vremena donose nove i bitno drukčije izazove. Nekadašnji ljuti protivnici, bez obzira tko je koga i zašto napao, jednostavna je životna dijalektika, upućeni su na suradnju već i zato što su osuđeni živjeti jedni uz druge. I jednima i drugima je korisnije brinuti svoje brige u miru. Zla krv i osvetoljubivost nikom neće donijeti sreću. Krivnja nikad nije samo na jednoj strani, pa ni u događajima koji su uzročno-posljedično relevantni za Domovinski rat.

Crni likovi poput Vojislava Šešelja i Ruže Tomašić, zna se iz povijesti, uvijek su drčni na zapjenjenim riječima i bešćutno predani nezajažljivoj ambiciji gurnuti druge da za njih mlataraju oštrim kamama i „čiste dvorište“. Osobno su kukavice, sposobne pravodobno šmugnuti, a tuđe guzice ostaviti na cjedilu. Tko su to „mi“ crne ruže osramoćene Hrvatske, koji imaju „čistiti svoje dvorište“ od Srba? Otkud „vlasnički list“ pomahnitaloj ženi na „svoje dvorište“ kad ga ni sam bog, da kojim slučajem postoji, ne bi bio ovlašten izdati!? „Crnci“ koji su glasovali za „ženu iz naroda“ na Pantovčaku prave se grbavi glede i u svezi s inauguracijskim riječima Kolinde Grabar-Kitarović: „Domoljublje ne znači samo držati ruku na srcu kad se intonira hrvatska himna!“

Dakako, domoljublje je prije i iznad svega poštivati demokratska pravila svoje zemlje, poštivati ljudska prava i slobode svih građana, institucije i zakone, plaćati poreze, čuvati red i mir i pozitivno se ponašati radi općeg dobra i napretka. Ružini „domoljubi“, već spremni za „čišćenje dvorišta“, smatraju naciju i katoličku vjeru uvjetom svih domoljubnih uvjeta. Povijestno je iskustvo pokazalo svu degeneričnost tog shvaćanja. Aktualnim „domoljubima“ nije nikakva pouka  sramotna faza rasizma tzv. NDH i gubitnička arijevština protiv koje je ustao cijeli svijet. Blistava pobjeda saveznika nad nacifašizmom upravo je proslavljena velikom vojnom paradom u Moskvi i dva dana ranije uvjetovanom (SAD) EU-improvizacijom u Gdanjsku. Neoustaštvo u Bijednoj Našoj, međutim, gazi dalje.

Autor ovih redaka, nekih pristojnijih godina novinarski začinjavac u Gradskoj rubrici zagrebačkog dnevnopolitičkog lista Vjesnika, imao je prigodu slušati sjećanja svog urednika Drage Grgeca, rasnog purgera, intelektualca i gospodina par excellence, na dane kada je tzv. NDH umarširao u glavni grad Hrvatske:

Da ima boga…

„Dojučerašnji polupismeni ulični smetlari, koji si nisu znali pošteno obrisati nos, neotesani dojdeki iz pasivnih krajeva i kojekakve birtijske propalice preko noći su osvanuli u ganc-novim ustaškim uniformama, opasani revolverima ili s puškom o ramenu, isturenih brada i nosom među oblacima koračali su važno i strogo strijeljali očima prolaznike. Na stupovima javne rasvjete, stablima i u izlozima sve su se više pojavljivali oglasi o uhićenjima ‘državnih neprijatelja’, strijeljanjima, zabranama i progonima Srba, Židova, Roma i komunista, a novine Hrvatski narod, Spremnost… i ustaški krugoval tutnjali su žestokom propagandom radi ‘zaštite arijske krvi i časti hrvatskog naroda’. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac među prvima je posjetio kolovođe novog,  ustaškog režima Eugena Kvaternika i potom Antu Pavelića. Koncem travnja 1941. je okružnicom pozvao svećenstvo dijeceze ‘na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH’. U listopadu 1941. je počelo rušenje židovske sinagoge u Praškoj ulici, doneseni su rasni zakoni, pune se ustaški logori, otima se srpska i židovska imovina… Ljudi saginju glave od sramote i Zagrepčani masovno odlaze u partizane.“

Mnoge su časne hrvatske obitelji riskirale živote, spašavajući Srbe i Židove od ustaških progona i sigurne smrti, posebno tisuće srpske djece pohvatane po selima na Kozari, te se na razne aktivne i pasivne načine suprotstavljale endehazijskom rasizmu, koji je uvelike podupirala Katolička crkva. Recimo, franjevac Dionizije Juričev je srpnja 1941. pisao u Novom listu da „nije više grijeh ubijati sedmogodišnju djecu“! Da ima boga, zgromio bi tog kretena kao najbjedniju gnjidu. Zajedno s jasenovačkim mu bratom po habitu Filipovićem Majstorovićem i časnim sestrama, koje su izgladnjivale i ubijale zarobljenu (na Baniji i Kordunu) srpsku djecu u logoru Kerestincu.

Da ima boga, kao što ga izvan čovjekove izmišljotine i klerikalne propagande nikad nije ni bilo, ljaga tzv. NDH ne bi osramotila Hrvate, jer ni ustaštvo ne bi bilo moguće. Pa se ni današnji imbecili ne bi imali razloga dernjali: „Bog i Hrvati!“ Koji jebeni bog i koji Hrvati!? Otkad su to ustaše – Hrvati!?

„Prema većini procjena“, navodi se u Wikipediji, „ustaše su ubili otprilike 300.000 ljudi od 1941. do 1945.“ Podaci United States Holocaust Memorial Museuma u Washingtonu o žrtvama ustaškog režima obuhvaćaju 320.000-340.000 Srba (17 posto ili svaki šesti Srbin u tzv. NDH, što je nakon Židova i Roma postotno najveće stradanje u Europi u Drugom svjetskom ratu), 32.000 Židova (od kojih 12.000-20.000 ubijenih samo u konc-logoru Jasenovcu) te najmanje 25.000 Roma (svo romsko stanovništvo tzv. NDH, osim izbjeglih u partizane i na oslobođena područja). Tim brojkama valja dodati tisuće i tisuće usmrćenih pripadnika drugih nacionalnih manjina te ustašama nepoćudnih Hrvata.

Hrvatski demograf Vladimir Žerjavić, navodi Wikipedija, procijenio je 1990-ih godina da su ustaše ubili za svoje nenarodne/neprirodne strahovlade oko 322.000 Srba (oko 78.000 u Jasenovcu te ostalim konc-logorima, jamama…), 26.000 Židova (oko 19.000 ubijenih u ustaškim logorima u tzv. NDH, a ostali su poslani u europske nacističke logore) te oko 16.000 Roma, koji su svi istrijebljeni u ustaškim logorima. To je povijest i to su činjenice o kojima današnji školarci u Bijednoj Našoj ne uče, pa zato i ne znaju što zapravo znači kad čoporativno urlaju po stadionima: „Za dom, spremni!“ Od Ruže Tomašić, njoj sličnih i još gorih naučili su da je to lijep, stari hrvatski pozdrav. Mo’š mislit’ kako je lijep, star, hrvatski i pozdrav! To je krvavi urlik krvi i tla, mržnje i smrti.

Foto: pinterest.com

Ta se priprosta žena vratila iz Kanade kao ultradesničarski ekstremist gurati RH u sramotu i propast unutarnjih razdora. Beskrupulozno vodi verbalni građanski rat i zaziva zbiljsko krvoproliće kakvo ustašama nije uspjelo dovršiti, jer su im došli glave Titovi partizani. Tita već 35 godina nema. Nedorasle mu političko-kriminalne budale raskrčmili njegovo djelo, provukli „narode i narodnosti“ kroz grozan rat te ih opljačkane i „posvađane“ bacili u beznadnu bijedu. Umjesto suverenih država, Titovi „narodi i narodnosti“ sada ljudski nedostojno žive u neokolonijalnim bantustanima s laprdavim, nesposobnim i međunarodno beznačajnim vlastima, kojima su raison d’etre moć i novac. U tom ambijentu pliva zlo Ruže Tomašić, koje nema šanse izaći na dobro.

Za Tomašićkinu je rasističku delinkvenciju, koju iskazuje i u Europskom parlamentu sinergijom s eurofobnom desnicom te nanosi štetu Hrvatskoj, uvelike kriv šef „novog HDZ-a“ (novog? – sic) Tomislav Karamarko. On je potpisao koalicijsko partnerstvo s njezinom bivšom strankom (HSP Ante Starčević), populistički iskoristio njezin ksenofobni radikalizam i nagradio ju mjestom na izbornoj listi za Europski parlament. Karamarko i dvoje-troje uvijek istih njegovih pobočnika, koji skaču na zadnje noge čim netko od vladajućih glasnije prdne, nisu jednim slovom reagirali na njezinu pogromašku ostrašćenost. Recimo, kada je u Slatini dijelila građane na „domaćine“ i „goste“ u RH ili sada kad najavljuje „čišćenje dvorišta“ od hrvatskih građana srpske nacionalnosti!

Medijski „profesionalci“

Karamarko, dapače – prije i više od drugih viđenijih članova svoje stranke – vrti istu protusrpsku retoriku, otrovno ratuje protiv antinacifašizma, partizana, Tita, komunista, Jugoslavije, jugonostalgičara i lijevih političara „koji ne vole Hrvatsku“. Protućirilično se zalijeće, pa ga stranačka mu sestra Angela Merkel mora lupiti po jeziku. Paradira s vukovarskim stožerašima i zagrebačkim šatorašima, komplotira s biskupskim militantima te napadno prednjači u rasplamsavanju mržnje, razdora i rascjepa u hrvatskom društvu, za što papagajski optužuje SDP-ovu koaliciju i samog premijera Milanovića. Crni Marko i politikantska svita koja ga gura na vlast, jedini na svijetu, imaju vrlo precizne domoljubometre kojima nepogrešivo određuju koliko tko voli Hrvatsku i gdje je bio 1991. godine i promptno o tome izvješćuju javnost,

Medijski „profesionalci“ jedva čekaju da tko od njih zine o „domoljublju“, jer je Karamarkovo, mišljenje Đure Glogoškog, kardinala Bozanića i sličnih likova iz tog političko-ideološkog reda „autoriteta“ važnije „Hrvaticama i Hrvatima“ od toga imaju li što staviti u tanjur svojim obiteljskim uzdanicama i čime će platiti režije.  Sama Tomašićka nema pretjeranog upliva u aktualnoj politici u RH, jer njezina stranka – bivša ili novoosnovana Konzervativna – neće imati biračke potpore za prijeći bilo kako nizak izborni prag. Kao što ni sva ljuta politička desnica, bez „novog HDZ-a“, a razmrvljena taštinama vlastitih vođa, ne može računati na više od 10 posto potpore javnosti.

S kim bi to crna ruža hrvatska „čistila dvorište“ koje ionako nije njezino ni njezinih istomišljenika, kojima je ipak preči točan odgovor na njezino agit-hodočasničko pitanje: ‘Oće l’ bit’ praset’ne?“ Ako nakani „čistiti“, vjerojatno će biti kadra tutnuti „metlu i lopatu“ u ruke samo agilnim potomcima istih onih, koje su 1941. potajno ismijavali rođeni purgeri po zagrebačkim ulicama i trgovima. Četiri godine kasnije više im se nisu smijali, jer su se u četveroredima, pokunjenih glava, vraćali s Bleiburškog polja lagati partizanskim istražiteljima kako nemaju pojma o ustaškom genocidu i zločinima protiv čovječnosti. Ni čuvari jasenovačkog konc-logora nisu imali pojma zašto su se prešetavali uz bodljikavu žicu nabijenu visokom voltažom ili odvodili civilne uznike pod malj i kamu na obale Save..

Kad Ruža krene „čistiti dvorište“, neka bude na čelu smetlarske kolone kako bi što bolje vidjela koliko će biti Hrvata, koji će glasno reći da njezino crno društvo neće ništa „čistiti“ u njihovom „dvorištu“. I, dakako, Ruži prvoj opaliti zvučnu iza uha ne bi li se sabrala i, možda, ipak došla k sebi prije velikog zla. Očevima i djedovima njezinih ovodobnih U-smetlara takvu su zvučnu pljusku (odjekivat će još dugo u budućnosti!) odapeli zagrebački srednjoškolci 26. svibnja 1941. na sokolskom stadionu na Sveticama. Kad su ustaše naredili da Srbi i Židovi istupe na drugu stranu, njihovi su školski drugovi Hrvati pošli za njima. Hrabro su pokazali „arijevcima“ da ne dopuštaju rasističko „čišćenje dvorišta“.

Bude li trebalo, nema frke, pokazat će opet da nisu svjetonazorsko-ideološki imbecili. Pokazat će i crnoj Ruži, i njezinim patronima u „novom HDZ-u“ i „sokolarima“ u vojničkim odorama, koji iz sjene 25.000 kuna mjesečno, ustaških grbova, krunica i svetih slika licemjerno prizivaju neke svoje pernate predatore. Kad bude grmjelo, ako bude, „sokolovi“ će se na prste prebrojavati, baš kao i 1991. A borbene Ruže, garant, neće biti na brisanom prostoru. Kao što nema ni hakera koji su i ove godine, u povodu 70. obljetnice proboja logoraša iz ustaške klaonice u Jasenovcu, srušili web stranicu Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac. Svake godine je ruše u to doba ne bi li zamračili podatke o ustaškim grozotama 1941.-1945. A to je nemoguće. Razvikani policijski cyber terminatori nisu sposobni otkriti počinitelje!?

Svakom se normalnom zavrti u glavi kad čuje Tomašićkine kvarne izjave o tome da u RH treba ukinuti nacionalne manjine, jer su svi građani „politički Hrvati“ (tu imbeciliju zastupa i „žena iz naroda“ na Pantovčaku!), da ne voli Hrvatsku tko ne poštuje žrtvu branitelja, itsl. Ona je, dakako, uz Karamarka, među povlaštenima koji raspolažu rečenim domoljubometrom, pa poimence zna tko „ne poštuje žrtvu branitelja i dignitet Domovinskog rata“.

Na njezin zadnji nekulturni rasistički ispad reagirala je pučka pravobraniteljica Lora Vidović, a saborski je zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac izvijestio predsjednika Europskog parlamenta Martina Schulza. Bruka/buka se digla i na europskom Jugoistoku, osobito u neposrednom susjedstvu – BiH (ministar vanjskih poslova Igor Crnadak: „To je fašistička izjava!“) i Srbiji (mediji: „Tomašićka je Šešelj u suknji“; državni vrh: „Neka se RH ogradi od izjava Ruže Tomašić!“).

Mentalno-ideološki proljev europarlamentarke s liste „novog HDZ-a“, valjda ne slučajno, zasmrdio je baš u vrijeme kad RH, Europa i posebno Ruska Federacija spektakularnom vojnom paradom u Moskvi slave 70. obljetnicu sjajne pobjede savezničke koalicije nad nacifašizmom, najkrvavijim, najmračnijim i najmasovnijim zlom u povijesti ljudskog roda. Valjda ne slučajno, protiv rasizma Ruže Tomašić nisu imali ništa reći ni svađalački uvijek raspoloženi hrvatski prvaci „antinacifašiszma“ Kolinda Grabar-Kitarović, Tomislav Karamarko, kardinal Josip Bozanić sa svitom pod mitrama, a kamoli „autoriteti“ iz Generalskog zbora, pa Đuro Glogoški, Josip Klemm, Josip Đakić iz Hvidre, udovice, silovane…

Foto: Pixsell, Autor:Ivana Ivanovic/PIXSELL

Savjetnik iz šatora!?

Pa, što bi oni prali lice Bijedne Naše od Ružinih sranja kad je nadaleko i naširoko poznata njihova vrela  „ljubav“ ne samo prema srpskoj nacionalnoj manjini u RH nego i prema samom antinacifašizmu. Opet, valjda ne slučajno, ni jedan od tih likova nije bio primijećen u subotu na svečanoj akademiji u čast Dana pobjede nad nacifašizmom. „Žena iz naroda“ odglumila je uvrijeđenu vlašku mladu, jer je Savez antifašističkih boraca i antifašista RH odbio njezino pokroviteljstvo budući da je izbacila Titovu bistu iz Predsjedničkih dvora te se negativno očitovala o tom Hrvatu iz Kumrovca, jednoj od najvećih svjetskih osobnosti 20. stoljeća. Maršalu Titu i partizanima, koji su jedini zaslužni ne samo za povrat Hrvatskoj Dalmacije s otocima, Istre, Gorskog kotara i drugih silom i ustaškom milošću amputiranih dijelova nacionalnih teritorija nego i za svrstavanje Hrvatske na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu.

To što se predsjednica RH ponijela nedostojno svoje dužnosti i spustila na razinu razmažene djevojčure, kojoj su osobne taštine i pristrane politikantske poruke vladajućima važnije od dojma što će ga ostaviti u neposrednoj okolini – nije ništa čudno. Od prve sekunde nakon izbora, Grabar-Kitarović pokazuje da nije i neće biti predsjednicom svih građana RH, nego samo „novog HDZ-a“, kojekakvih stožeraša i šatoraša (Antu Deura dovela sa Savske 66 za savjetnika na Pantovčak!?), crne vojske Ruže Tomašić i zadrtih klerikalaca, koji shvaćaju sekularnu državu kao svoju prćiju u kojoj će voditi glavnu riječ. Takvoj Kolindi Grabar-Kitarović u subotu i nije bilo mjesto među državnim čelnicima, stranim diplomatima u RH i intelektualnom kremom zemlje, iako protokolarni bonton upućuje na suprotno.

Tomislav Karamarko i prvaci „Crkve u Hrvata“ također su, izostankom, pokazali tko su i što su u prigodi, koja bi morala biti prečom od političkih i osobnih animoziteta. A očito nije. Kao što su – na aport iz Washingtona – pokazali i čelnici vodećih zemalja EU-a maloumnim inatom Rusiji u Gdanjsku, čemu je na sramotu građana RH nazočila i njihova „žena iz naroda“. U tu je savezničku pobjedu nad nacifašizmom, koje su i hrvatski partizani nezaobilazan dio, ugrađeno je 30 mlijuna ruskih života, na koje je EU nesavjesno pljunuo Gdanjskom. Navodno zbog ruske agresije na Ukrajinu koje, dakako, ne bi bilo da SAD nije prethodno isprovocirao/platio nerede na kijevskom Majdanu kojima je nasilno zbačena legitimna (proruska) ukrajinska vlast i dovedena proamerička.

Duhom mali ljudi ostaju mizerijama i tu nema pomoći, a politički argumenti ionako su kao svojevrsna interesna žvakača guma. Rasteže ih i nateže kako tko želi i kako kome treba. U neka davna vremena, recimo, stari su Grci prekidali ratove zbog Olimpijskih igara, a ovdašnji europski i lokalni politikanti nisu zreli sastaviti glave radi općeg dobra!? Nisu kadri ni procijeniti nesreću kakvu Tomašićka prizivlje „čišćenjem dvorišta“, pa licemjerno šute i drže figu u džepu kad premijer Zoran Milanović reinkarnira u Lisinskom legendarnu Španjolku Dolores Ibaruri: „No pasaran!“ Iste aveti danas nasrću na Bijednu Našu i vodeće zemlje EU-a.

„Tristo tisuća ljudi bilo je u Narodnooslobodilačkoj vojsci u Hrvatskoj, najveći dio tih ljudi nije ni znao što je Komunistička partija i tko je njezin vođa, već su osjetili da su njihovi susjedi ugroženi i htjeli su ih braniti i jedino se ovdje vodio pravi rat, rat do slobode“, zborio je Milanović u Lisinskom, a istodobno je više od 3000 mahom mlađih Zagrepčana velikim krijesom i veseljem obilježilo mjesto, gdje su početkom svibnja 1945. godine partizani čamcima prešli Savu i oslobodili „hrvatski Jeruzalem“ od ustaša i njemačkih nacista. „Naši ljudi u to vrijeme nisu bili kalkulanti i to je dobro. Moglo se tada i izgubiti, ali nije. Na drugoj strani nije se moglo ni smjelo biti. U našem narodu nije bilo ni matematike niti kalkulacije.“

To ne žele čuti Ruža Tomašić i svi koji se lisičji smijulje iz potaje, nesavjesno šute o nacifašizmu kojem opet raste „sokolsko“ perje i osvetnički se kandže oštre. Ta zla žena, točno primjećuje komentator Boris Vlašić u Jutarnjem listu, ne laže kad iskazuje mržnju prema Srbima („Puna mi je kapa nekih hrvatskih Srba kojima do Hrvatske nije stalo. Neću se opravdavati, jer sam rekla istinu“). Bijedna Naša valjda nije toliko skrenula, pa nije sposobna svojim alatima za očuvanje ustavnog poretka, pravne suverenosti i ljudskih prava i sloboda još za vremena zaštititi svakog građanina manjinske pripadnosti od agresivnih, samozvanih „čistača dvorišta“ koji si dopuštaju – nedopustivo.

Čemu služe Ustav RH i zakoni, ako policija, DORH, sudovi… tupavo gledaju kroz prste šefici Konzervativaca kad raspiruje međunacionalnu mržnju!? Ili kad nekakvo smiješno „Hrvatsko nacionalno sudište“ (sic!) s redikuloznim „sucima“  izriče „presude“ za „nacionalnu veleizdaju“ prvoj potpredsjednici Vlade i šefici HNS-a Vesni Pusić, pa bivšem dvomandatnom predsjedniku RH Stjepanu Mesiću, saborskom zastupniku, sveučilišnom profesoru i predsjedniku Srpskog narodnog vijeća Miloradu Pupovcu!? Karamarko brzojavno plješće „sucima“ zbog „nacionalne svijesti i savjesti“. Krasno društvo! A „sudište“ puno „državotvoraca“ od čijih je imena boljela glava još 1990-ih zbog progona hrvatskih Srba, otimanja kuća i stanova, „humanog preseljenja“ („svaka ptica svome jatu leti“), pljačke pokretne i nepokretne imovine hrvatskih Srba, bezrazložnih uhićenja, mučenja i ubijanja. Nijedan od „sudaca“ još nije odgovarao za događaje tih mračnih godina.

Hrvatska zemlja mržnje

Policija i DORH, kao ona tri japanska majmuna (Mizaru, Kikazaru i Iwazaru), ništa ne znaju ni „po službenoj dužnosti“ o reinkarnaciji ustašluka po RH, o tome tko prijeti smrću i viče „srpska kurvo“ zagrebačkoj protušatoraškoj prosvjednici i građanskoj aktivistici Mirjani Mirt, nemaju pojma o gradskom vijećniku u Splitu Petru Škoriću („novi HDZ“), koji javno optužuje gradonačelnika Ivu Baldasara (SDP) da je kao redara na parkiralištu zaposlio „Srbina, a morao je hrvatskog branitelja“. Zašto Srbin ne bi smio dobiti posla u svojoj zemlji Hrvatskoj!? Što zakon kaže o širenju međunacionalne mržnje i zašto o Škorićevom rasizmu šute ne samo stranački mu šef Crni Marko nego i nadležne državne službe!?

„DORH će reagirati tek ako im netko pošalje prijavu, a do tada će se praviti da ne znaju što se događa u zemlji“, tvrdi Boris Vlašić. „Tako im je najjednostavnije, jer ako pokažu da su nešto čuli, da su negdje nešto pročitali, da su skužili kako bi Ruža Tomašić progonila i onih nešto manje od četiri posto Srba (popisom 2011. godine evidentirano ih je 186.633 ili 4,4 posto, a 1991. ih je bilo 581.663 ili 12,2 posto – op. M.V.) koliko ih je još ostalo živjeti u ovoj zemlji, moglo bi im se dogoditi da moraju primijeniti i druge stvari. Mogli bi primijetiti da je Hrvatska zemlja mržnje. Morali bi primijetiti kako je Ruža Tomašić samo jedna od onih koji bez straha i stida prijete Srbima. To što Ruža Tomašić glumi da je sve rekla jer joj ustvari smeta zakon o oprostu, malo je bitno. Zastupnica Tomašić jako dobro zna da taj zakon ne štiti počinitelje zločina, on oprašta samo i isključivo sudjelovanje u oružanoj pobuni protiv Hrvatske, no ne oprašta ni jedan drugi zločin.

Srbima je danas teško živjeti u Hrvatskoj. Sutra će tako biti nekim drugima. I onda redom. Ali to već znamo. Zato će biti glupo kada se dogodi, jer smo znali.“

Kolega iz Jutarnjeg je izvrsno dijagnosticirao i argumentirao „stanje nacije“ u Bijednoj Našoj, međutim, epilog mu je ponešto šepav. Uvjerljiviji je premijer Zoran Milanović citatom legendarne španjolske revolucionarke Ibaruri: „No pasaran!“ Pa nije veslo sisalo onih 75 posto građana RH, koji već četvrt stoljeća glasuju za lijeve političke opcije ili ne izlaze na birališta, čime pokazuju da „ne doživljavaju“ desničare kao relevantan faktor svoje i budućnosti RH! Doduše, ni ljevičare. Bude li tako kad zagrmi, a nema razloga vjerovati u drukčiji ishod, neoustaše mogu već sada – opet na jako dugo vremena! – tražiti abonmane u prekooceanskim zabitima. Ako im se uopće posreći kakva draganovićevska štakorska staza, a rimski Zavod sv. Jeronima još bude radio,

The post „Domoljubna“ metla Ruže Tomašić appeared first on Tacno.net.

Foto Nenad REBERŠAK

Zločesti mentori predsjednice RH savjetuju joj grozne gafove koji ju diskreditiraju kao državnički autoritet svih građana. Inkognito je uskrsnula na ustaškom stratištu u Jasenovcu, bojkotirala državni vrh na službenoj komemoraciji, a potom na Bleiburškom polju, u Teznom i na Maclju, opet u strogoj tajnosti, odala počast mrtvim ustašama i njihovoj Endehaziji. Paradno je otišla u Gdanjsk slaviti 70. obljetnicu pobjede saveznika nad nacifašizmom i ignorirala Moskvu, kao da bi Zapad bio kadar smlaviti Hitlera bez sovjetske Crvene armije

Marijan Vogrinec

„Žena iz naroda“ i predsjednička uzdanica svega „pravog hrvatstva“ ipak u subotu nije došla na prozivku Počasnog bleiburškog voda, kojem je objeručke prihvatila pokroviteljstvo nad komemoracijom 70. obljetnice „najveće tragedije u hrvatskoj povijesti“ (sic). Kukavički i prozirno, špekulantski. Realno, nije ni imala što novog čuti iz još jedne ni vrit ni mimo homilije nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića, koji je svojom uspavljujuće iritantnom dikcijom opet krivotvorio povijesnu istinu. Poručio je, sažeto: 20. su stoljeće obilježile tri katastrofalne ideologije zla – fašizam, nacizam, i komunizam, a svi s Bleiburškog polja tog svibnja 1945. bili su nedužne žrtve komunističke, najstrašnije ideologije, koja je potom držala Hrvate u ropstvu, strahu i neizvjesnosti do 1990. godine!

Notorna laž. Na tzv, križnom putu, nakon što su Englezi izručili zarobljene ustaše, domobrane, četnike, kojekakve druge okupatorske podrepaše i civile koji su svaki iz svog razloga bježali pred partizanima savezničkoj vojsci maršala Josipa Broza Tita, znano je i neznano pobijeno manje od četvrtine zarobljenika. Otprilike polovica od službeno priznatog broja ubijenih samo u ustaškom konc-logoru Jasenovcu. Zarobljenici s Bleiburga samo su za kardinala Bozanića i (pro)ustaški agitprop, hrvatsku političku desnicu na čelu sa šefom „novog HDZ-a“ (novog? – sic) Tomislavom Karamarkom bili „nedužni hrvatski vojnici i civili“.

Među zarobljenicima, koje su Poglavnik i ustaški glavešine kukavički ostavili umrijeti na Bleiburškom polju, bilo je 1500 stražara iz Jasenovca, pripadnika Pavelićevog tjelesnog zdruga i najkrvavijih ustaških postrojbi psihopatskih ubojica, palikuća, pljačkaša, mučitelja, nacifašističkih agitatora i kojekakvog šljama zločinačke paradržave… Jest da je brzopoteznom (smrtnom) presudom „deseti bataljun“ stavljen na osvetničku dispoziciju egzekucijskom operativcu Simi Dubajiću i dio zavedenih ustaša, polupismenih ormar-glava iz pasivnih kamenjara, silom unovačenih vojnika i stanovit broj nedužnih civila…

Ali, nisu svi stradali bili nedužni, kako to lažno tumači zagrebački kardinal niti su partizani poubijali sve zarobljene na Bleiburgu. Mnogima što su završili u znanim i neznanim jamama „bog je platio po zasluzi“, jer ga je valjda zapekla savjest makar zbog onih 320.000 uistinu nedužnih Srba, odreda civila, koje su ustaše poubijali na zvjerski način, u konc-logorima, poklali po šaranovim jamama… Samo zato što su bili Srbi i pravoslavci, a Pavelićevi koljači vjerski fundament-kreteni. Kad je već spominjao katoličke svećenike kao partizanske/komunističke žrtve, što nije spomenuo tisuće svoje braće i sestara po habitu, zakletih ustaša i krvavih ratnih zločinaca, koji su se 1941.-1945. itekako iskazali zlom!?

Recimo, hercegovačku zvijer u krvavoj fratarskoj halji Miroslava Filipovića, duhovničkog imena Tomislav i drugog prezimena Majstorović, što mu ga je nadjenuo zloglasni Vjekoslav Maks Luburić prema riječi „majstor“. Fratar se, naime, pokazao pravim „majstorom“ u ubijanju nedužnih civila. Tog se Miroslava Tomislava Filipovića-Majstorovića, obješenog 1946. u fratarskom habitu u kojem je klao po okolici Banje Luke, Jasenovcu, Staroj Gradišci…, 1942. odrekao njegov crkveni red, ali ga Katolička crkva nikad nije ekskomunicirala. Sam je priznao na sudu kako je osobno ubio više od 100 djece, žena i muškaraca te sudjelovao u egzekuciji 20.000-30.000 Srba, Žirova, Roma, nepoćudnih Hrvata…

 fra Satana Filipović

Zločin u habitu

U Wikipediji se pod natuknicom „Miroslav Filipović“ može pročitati jezivo dokumentarno štivo i citati svjedočanstava o nedjelima te svećeničke zvijeri, o ustašama iz njegove zločinačke družbe i njihovom režimu, o razmjerima „nedužnosti“ nositelja nacifašističke ideologije, kojih se desetke i desetke tisuća sjatilo i na Bleiburškom polju. Toliko „nedužnih“ da je to zastrašujuće izustiti, ako čovjek i trunku drži do ljudskosti. Kamoli, ako vjeruje u boga, koliko navodno vjeruje „pastir“ kalibra zagrebačkog nadbiskupa!

Tom su nečovjeku Filipoviću-Majstoroviću sudili i njemački i jugoslavenski sud. Mogao je kardinal Bozanić, da nije nepošteno pristran, spomenuti i evanđeoskog fratra Dionizija Juričeva, koji je 1941. pisao u Novom listu da „nije više grijeh ubijati sedmogodišnju djecu“. I taj je svećenik „nedužan“!? I one časne sestre što su u Kerestincu ubijale pohvatanu srpsku djecu nakon što su im ustaše pobili roditelje i popalili kuće na Banovini i Kordunu. Karlovački partizani su napadom na konc-logor spasili malobrojne, već iznemogle i na samrti. Što se kardinal Bozanić nije umiljavao već ostarjelim ustaškim kćerima i sinovima, unucima i rodbini na Bleiburškom polju „časnom“ ulogom Kaptola u spašavanju od ruke pravde 1945.-1946. i kasnije brojnih svećenika ratnih zločinaca i drugih krivaca iz propale tzv. NDH u čemu je aktivno sudjelovao i skorašnji nedajbože svetac Alojzije Stepinac, tadašnji nadbiskup koji je 1941. pozdravio uspostavu ustaškog režima i pozvao svoju dijecezu da mu bude odana!?

Stepinac i ustaše

Nije se sjetio niti će se ikad sjetiti po zlu slavonskih svećenika, zakletih ustaša i ratnih zločinaca andrijevačkog župnika Slavka Brajkovića, vlč. iz Vuke Vendelina Kristeka, satnika Đuke Marića iz Đakova, časnih sestara sv. Križa s Vrhovca, don Ivana Čondrića, koji je iz Sarajeva neposredno po svršetku rata vodio terorističke skupine križara i organizirao niz terorističkih ubojstava… Nije se sjetio čak ni onih „s prave strane“ za režima tzv. NDH kao, recimo, oca velikog Hrvata, domoljuba, umirovljenog visokog časnika i bivše JNA i HV-a Davorina Domazeta-Loše. Takvi se, jasno, ne uklapaju u krivotvorenu sliku „zločinačke, komunističke Jugoslavije“.

Gostujući prije desetak dana u kultnoj HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 (NU2) Aleksandra Stankovića, umirovljeni je viceadmiral Domazet-Lošo otkrio javnosti da mu je otac u Drugom svjetskom ratu mobiliziran u njemački Wehrmacht, da se za Hitlera borio protiv Engleza, da je potom prešao u ustašku vojsku i borio se protiv partizana, da se godinu dana nakon svršetka rata vratio iz izbjeglištva u Hrvatsku, odslužio vojni rok u jugoslavenskoj vojsci i potom normalno živio u toj državi. Sin mu Davorin, unatoč takvom očevom pedigreu nije imao problema da jedva punoljetan bude primljen na vojno školovanje, dobije mjesto u JNA i dogura u karijeri do zapovjednog vrha. Kako je to moguće, a otac najprije s Hitlerom, pa s Pavelićem, pa…!? Po Bozanićevoj logici, to je čista izmišljotina!

More je dokumenata o tome što su i tko su bili ustaše, što su činili i kakvo je to bilo zlo. More je dokumenata i svjedočanstava da taj Titov komunizam baš i nije imao toliko zločinačko lice kakvim ga prikazuju aktualni povijesni revizionisti, ali to jednostavno nikad neće stati u rustikalne ormar-glave po kojima je špartala HTV-iva kamera na Bleiburškom polju. Ma koliko se upinjali „pastirski“ lumeni i „istinoljubivi povjesničari“, nikad se neće moći izjednačiti nacifašistički pogrom s antinacifašizmom. Među tim je ideologijama suštinska, korijenska razlika: prva je zlo u samoj genocidnoj zamisli, a druga je sve suprotno od toga.

Bivši predsjednik RH u dva mandata Stjepan Mesić znao je reći da pobijeni u Jasenovcu nisu bili krivi ni za jednu bleiburšku smrt, a mnogi stradali s Bleiburga su bili itekako krivi za desetke tisuća smrti u Jasenovcu! Žalostan je primjer onaj fratar ženskoga glasa, a genocidnog uma i stasa. Bio je, rekli su svjedoci, krupan i gruba lica. Ako je „bog platio po zasluzi“ nekima s Bleiburga, onima će iz Jasenovca ostati vječno jako, jako dužan. Može zagrebački nadbiskup misliti što želi, izvoditi nelogične verbalne/mentalne vratolomije i svake godine plakati na austrijskoj livadi „u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci“. Zato što pobjednici nisu paunovim perom gladili guzice onima, koji su bez suda i ljudskog osjećaja 1941.-1945. genocidno zatirali „nearijevsko smeće“ kao kakav sotonski nakot.

Da ima boga, kao što ga nema, ne bi dopustio tako nekritičko bogohuljenja s oltara na Bleiburškom polju. S tog su mjesta u subotu, razumljivo, izostali svi što iole nešto znače u službenoj Republici Hrvatskoj. Desničarska oporba na čelu s najviđenijom garniturom „novog HDZ-a“ se ne računa, jer se približavaju parlamentarni izbori, pa valja dobiti što više naklonosti onih kojima je „hrvatsko srce“ na – strogo desnoj strani.

pokrštavanje Srba

Njihova predsjednica RH, međutim, izvela je politikantski salto mortale, koji je logičan valjda samo njoj osobno i onima koji su joj to preporučili. „Odati počast svim žrtvama“, valjda radi ravnoteže između ustaških i partizanskih zločina. Otišla je nenajavljeno, potajno, kriomice, kao da čini nešto nedolično, neprilično običnom ljudskom stvoru – kamoli državnoj dužnosnici predsjedničkog ranga! – pa zazire od razložne javne osude! Tako se Kolinda Grabar-Kitarović ukazala i pokazala pred Kamenim cvijetom velikog umjetnika Bogdana Bogdanovića, a potom i pred spomen-obilježjima na Bleiburškom polju, u Teznom i na Maclju. Na jezivom je ustaškom stratištu u Jasenovcu, na svoju sramotu i zgražanje građana kojima bi željela biti predsjednicom, svjesno zanemarila svoju dužnosničku obvezu nazočiti službenoj komemoraciji s državnim vrhom u povodu proboja zatočenika tog konc-logora smrti.

Svojim je političko-diplomatski nezrelim inatom vladi premijera Zorana Milanovića i Savezu antifašističkih boraca i antifašista RH opako zasjenila uspomenu na više od 80.000 nedužnih civilnih žrtava ustaškog genocida u Jasenovcu i duboko uvrijedila antinacifašističku i ideološki neostrašćenu Hrvatsku. U godini kada slobodarski, demokratski svijet svečano obilježava 70. obljetnicu pobjede savezničke koalicije nad nacifašizmom, najkrvavijom ideologijom zla u povijesti čovječanstva, „žena iz naroda“ pokazuje da nema pojma o suštini te katastrofe i njezinim akterima s jedne i s druge strane bojišnice. Kukavički je izbjegla ustašku komemoraciju propalom režimu tzv. NDH i „hrvatskoj vojsci“ (ne žrtvama, kako to desnica lažno prikazuje!) na Bleiburškom polju. To od nje nije korektno, jer je prihvatila pokroviteljstvo, pa je bio red da se tamo i pojavi.

„Završetak Drugog svjetskog rata i pobjeda nad nacizmom, kojoj je velik obol dao i hrvatski narod, označili su početak jednog od najtragičnijih poglavlja hrvatske povijesti“, navodi se u priopćenju (u njezino ime) iz Predsjedničkog ureda. „U samo nekoliko poslijeratnih mjeseci ubijeno je ili od mučenja i iscrpljenosti stradalo mnoštvo zarobljenih vojnika i civila. (…) Iskazujući poštovanje žrtvama ‘Križnog puta’ na Bleiburgu, u Teznom i Macelju imam obvezu moralno osuditi režim koji je progonio i ubijao ljude. Zločin je zločin i nijednom se ideologijom ne može opravdati.“

Nijedan se zločin ne može ničim opravdati, ali se mora objasniti tko je, kako i zašto počinio zločin. Kada i u kojim okolnostima. U tom smislu nisu isto nacizam, fašizam i antinacifašizam. Nacizam i fašizam su genocidne ideologije najcrnjeg zla, proizvod bolesnog uma, a antinacifašizam je sve suprotno od toga i zato je pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Zato su i partizani maršala Josipa Broza Tita, jedina organizirana, vojno respektabilna snaga svenarodnog otpora u okupiranoj Europi, izveli Hrvatsku na pobjedničku stranu. Vratili oduzete teritorije, omogućili zemlji potpunu obnovu od ratnih pustošenja, građanima postupan rast životnog standarda u sigurnosti i miru te zemlji gotovo pola stoljeća gospodarskog i društvenog napretka, do razine srednje razvijene europske države.

Telefonska paradržava!?

Međunarodno nepriznata kvislinška paradržava tzv. NDH ostala je zapisana u povijesnim analima kao leglo psihopatskih zločinaca i tvornica zločina. Kolumnist Slobodne Dalmacije Boris Dežulović ima zgodnu parabolu: Hrvati su dobili tzv. NDH telefonskim pozivom nacista iz okupiranog Zagreba zblenutom emigrantu Anti Paveliću u Mussolinijevoj Italiji da se hitno javi na poglavničku dužnost u Zagrebu. Kad je Hitler uvidio da se vidoviti seljak Vladko Maček ne da navesti na tanak led, za prakticiranje je genocidne arijevštine mogao poslužiti i zaglamasti papučar Ante. Ustrojio je okljaštrenu, nepriznatu, „nezavisnu“ i krvavu „državu“ da se čak njemački opunomoćeni general u tzv. NDH Glaise von Horstenau, u pismima Hitleru, gnušao i ustaša i samog Pavelića.

Što bi se kardinal Bozanić prisjećao u svojoj bleiburškoj homiliji tih činjenica kad je njegov svojedobni nadbiskupski prethodnik, uskoro nedajbože svetac Alojzije Stepinac, nositelj posebnog Poglavnikovog „Ordena za zasluge – Velereda sa zviezdom“!? Katolička crkva nije u tzv. NDH dostojno odigrala svoju „nacionalnu ulogu“. Čast iznimkama kao što je bio dugogodišnji svećenik zagrebačke crkve sv. Marka Svetozar Ritig, koji je prozreo zločinački ustaški režim i otputio se u partizane, zajedno s većinom antinacifašistički opredijeljenih hrvatskih građana.

Da se ustaše, na čelu s Poglavnikom, nisu početkom svibnja 1945. razbježali pred Titovim partizanima, ostavili na bleiburškom cjedilu svoje luzere u vojnim i civilnim odorama te dali petama vjetra čak preko Velike bare, vlastiti bi ih sunarodnjaci zgazili u borbi kao crve. Katolička je crkva i neposredno po svršetku Drugog svjetskog rata spašavala ustaške ratne zločince (nadbiskup Alojzije Stepinac, svećenik Krunoslav Draganović, Zavod sv. Jeronima u Rimu…) i na razne načine pomagala križarski terorizam protiv nove vlasti.

U svakoj drugoj kombinaciji, a ima ih na stotine u interpretacijama proustaških „istinoljubaca“ iz emigracije te nekih domaćih i „povjesničara“ tipa čudnovatoga grofa Nikolaja Tolstoja, da su partizani izgubili rat – Hrvatske ne bi bilo ni desetak godina poslije 1945. Kamoli danas. Čista je SF bajka, recimo, velikohrvatski zemljovid kakav se još koči po nekim prekooceanskim ustaškim klubovima i katoličkim misijama: istočne međe od dva-tri metra ispod Kalemegdana do granice s Bugarskom!? Kretenizam pomiješan s politikantskom megalomanijom uvijek je tragikomično – bezgraničan!

Izabrana hrvatska predsjednica očito nije imala od koga u „novom HDZ-u“ učiti noviju hrvatsku i povijest europskog Jugoistoka, a unatoč blistavom nizu petica u osnovnoj školi na Grobniku i riječkoj Gimnaziji, kao da je sjedila na ušima kad se učilo razlikovati ustaše, njihove okupatorske gazde i partizane. I sada, protivno činjenicama koje se ne daju revizionistički preinačiti, tragično brka pozitivce i negativce. „Žrtva je žrtva, zločin je zločin“, kaže i pogrešno drži da će se tom netočnom lakonštinom umiliti i onima iz Jasenovca i onima s Bleiburga. A neće! To su dva nepomirljiva svijeta. Već zadrti Franjo Tuđman gadno poskliznuo u javnosti kad je pokušao utjerivati te svjetove u GM tor hrvatstva.

Svoju desničarsku političko-ideološku pristranost očitovala je već više puta. Ovih dana i diplomatsku nekorektnost, odlaskom u slavljeničko EU-okupljalište Gdanjsk. Jest da RH zahvalno i pokorno prihvaća ulogu dobro dresirane pudlice EU-a i NATO-a, čitaj: Washingtona, ali Bijednoj Našoj ne bi pala kruna s glave, dapače, kad bi joj vlastito državno dostojanstvo bilo preče od „partnerskih“ diktata. Kriza u Ukrajini crvena je krpa kojom SAD zamagljuje suštinu problema u tom dijelu svijeta i na Balkanu. Kolinda Grabar-Kitarović ne mari ne samo za istu rasnu pripadnost najvećeg dijela građana RH i europskog Jugoistoka s Rusima nego i činjenicu da bez sovjetske Crvene armije Zapad ne bi slomio Hitlera.

Sovjetske su armije s istoka oslobodile 1945. gotovo pola porobljene Europe i ušle u Berlin. Od oko 60 milijuna ubijenih u Drugom svjetskom ratu, blizu 30 milijuna su Rusi. Tadašnji je SSSR neusporedivo više uložio u pobjedu antinacifašističkih snaga od Poljske, pa je i Moskva više od Gdanjska zaslužila proslavu 70. obljetnica Dana pobjede. Zapadni inat, po direktivi iz Bijele kuće, navodno zbog „ruske agresije na Ukrajinu“, neozbiljno je SAD-ovo i NATO-ovo izrugivanje povijesnim činjenicama i golemoj ruskoj vojnoj i civilnoj žrtvi. Hrvatska nije trebala sudjelovati u tom nečasnom, namještenom performansu, kao ni u ekonomskim sankcijama Moskvi, koje se obijaju o glavu ovdašnjim građanima.

Foto: SLobodna Dalmacija

Hrvatska „žena iz naroda“ – vidi humora! – čita lekcije moćnom Putinu, a dolazi iz zemlje, čiji su građani utemeljili neusporedivo masovniji, organiziraniji i učinkovitiji pokret otpora nacifašizmu od Poljaka, Francuza, Nizozemaca, Skandinavaca… Na lanjskoj proslavi 70. obljetnice Dana D u Francuskoj, kojoj je nazočio i Barack Obama, veliki je portret maršala Josipa Broza Tita bio među pet ratnih vođa, čije su armije slomile kičmu nacifašizmu. To se pobjedničko nasljeđe danas u RH maloumno zanemaruje i napadno želi relativizirati, jer „zločin je zločin, žrtva je žrtva“. Političko-diplomatski gaf u Gdanjsku dodatno će koštati Hrvatsku, a Ujak Sam joj neće nadoknaditi štetu. Kao što nije ni Ukrajini, prije toga Iraku, Siriji, Afganistanu, Libiji, Egiptu…

Dapače, uvjetuje joj nove vojne troškove zahtjevima za povećanjem državnog proračuna za obranu, što će koristiti NATO-u, udarnoj batini Bijele kuće i Pentagona u prakticiranju žandarskog uredovanja u ovom dijelu svijeta. Budući da je EU uvjetovao Bijednoj Našoj izlazak iz povlaštenih trgovinskih aranžmana sa zemljama Cefte, već su registrirane štete u razmjeni veće od pola milijarde eura godišnje. Sankcije Rusiji, kojima SAD i EU pritišću Putina ne bi li mu desetkovali državni proračun, izazvali unutarnje nezadovoljstvo/nerede te slomili ekonomsku i vojnu moć, već su neugodno zviznule RH po najosjetljivijim dijelu – izvozu hrane u tu veliku zemlju.

Zaškripalo je u Podravci, a voćari iz doline Neretve na znaju što će sa stotinama tona mandarina, pa ih budzašto rasprodaju po ulicama većih gradova. Putin je nedavno pozvao Ruse da više ne putuju u RH na godišnji odmor. Deset posto odličnih potrošača manje! Zbog europski uvjetovanih viza i građanima niza drugih zemalja izvan EU-a, hrvatski turizam već neko vrijeme ima problema. Nitko od velikih, kojima „žena iz naroda“ udvornički tepa o prijateljstvu, ne nadoknađuje Hrvatskoj štete zbog štreberske poslušnosti. Dapače, „obitelj kojoj oduvijek propadamo“ uredno prijeti Banskim dvorima zbog prekomjernog proračunskog deficita i rastućeg javnog duga. Ima li tu posla za predsjednicu RH? Itekako! Ali, njoj je preče arčiti novac poreznih obveznika na nepotrebne turističke izlete u New York na skup Hillary Clinton, prijateljima iz NATO-a u Afganistan, u BiH ili Berlin…

Krvavo ustaško „domoljublje“

Na unutarnjem joj je planu do prenemaganja s mrtvačkim lampionima pred spomenicima ustaškim i partizanskim žrtvama, s naglaskom na partizanskim zločinima. Ustaški, kao, nisu bili baš tako teški. Kada ih je i ako bilo, ah, bože moj, bio je rat, a u ratu se svašta događa. Kaže ona: „Završetak Drugog svjetskog rata i pobjeda nad nacizmom (…) označili su početak jednog od najtragičnijih poglavlja hrvatske povijesti. U samo nekoliko poslijeratnih mjeseci ubijeno je ili od mučenja i iscrpljenosti stradalo mnoštvo zarobljenih vojnika i civila“ i to se „ne može opravdati“. Da je to kazala s bleiburške govornice, prolomio bi se gromoglasan pljesak, čiji bi eho dopro do Zagreba.

I sam kardinal Bozanić sugerira da su ustaše iskreni hrvatski domoljubi, zvjerski pobijeni na pravdi boga, a sva ta partizanija, komunisti, Tito, Jugoslavija, itsl. samo banda bezbožnička i kao takvu je, banditsku i bezbožničku, treba unijeti u udžbenike. Prenositi s koljena na koljeno. U Nadbiskupijskom pastoralnom institutu Katoličkog sveučilišta u Zagrebu ovih je dana, baš radi te revizionističke potrebe, održana tribina u povodu 70. obljetnice bleiburškog stradanja. Budući da oko 10.000 ustaša i domobrana, pripadnika (bezazleno prozvane) „hrvatske domovinske vojske“ iz tzv. NDH, od 1993. godine uredno prima mirovine kao da su u Drugom svjetskom ratu bili na pobjedničkoj strani, desnica se upinje dokazati da treba iz temelja promijeniti „klišeje“ o ustašama kao zločincima i tzv. NDH kao nenarodnoj/nehrvatskoj marionetskoj paradržavi.

Tome je živom riječju imala poslužiti ikona ustaško-endehazijskog revizionizma rečeni Nikolaj Tolstoj, prigodno ugošćen u Zagrebu. Ne zna se je li „žena iz naroda“ iskoristila prigodu i primila „povjesničara“ na čašicu razgovara ili je to potajno ipak učinio njezin stranački patron Tomislav Karamarko, poznat po na vlas tolstojevskim stajalištima o partizanskim zločinima i Titovoj ulozi u „zatiranju Hrvata samo zato što su Hrvati i katolici“.

 Foto: Zarko Basic/PIXSELL

„Ne postoji ni jedan dokaz da je među žrtvama bio i jedan ratni zločinac“, prenio je Jutarnji list Tolstojevu istinu. To se traži! Bravo grofe! Kad to čuje onaj nevjerni Zoran, premijer Zoran Milanović, naredit će ministru Mirandu Mršiću da barem učetverostruči 2800 kuna ustaške mirovine kako bi i „za dom spremni“ bili u rangu hrvatskih branitelja i barem trostruko bolje plaćeni od preživjelih partizana. Malo će liječnik-ministar zažmiriti na povijesnu istinu, makar na jedno oko. Ovi s mirovinama iz HV-a i HVO-a borili su se, koji su se borili, protiv „četnika“, a ovi Pavelićevi zajedno s četnicima i okupatorom protiv vlastitog naroda, ali…

Što ćemo, bili su Hrvati i sanjali su „hrvatski san, velik i čist“! Red je da ih sada porezni obveznici maze i tetoše kao svoje, najmilije. Službena se Hrvatska ovih dana, vladajuća i oporbena, nešto pjeni zbog rehabilitacije u Srbiji četničkog „Pavelića“, ratnog zločinca Draže Mihajlovića, kojem je Tito došao glave. To srbijansko poništenje partizanske sudske presude nema nikakve veze s RH ni s ustašama, nego je unutarnja i vanjska sramota Srbije! Ipak, „tamo daleko“ ni jedan odavna već rehabilitirani bradati kokardaš čiča Draže nije dobio mirovinu postjugoslavenske Srbije, jer bi za to morao dovesti dva svjedoka – partizana.

A to je nemoguće; ni jedan bivši partizan nije toliko malouman da će svjedočiti četniku za mirovinu. Ustašama ne trebaju partizanski svjedoci. To su jedini ratni gubitnici na globusu, kojima pobjednici ne samo plaćaju mirovine zato što su ih gubitnici ubijali nego i obračunavaju kvislinštvo kao dvostruki „radni staž“!

„Dovoljan je dokument s fotografijom kao dokaz i ostvaruje se mirovina“, pisao je Jutarnji list. „Nema li fotografije, stari ustaša mora dovesti dva svjedoka koji će potvrditi da je bio unovačeni pripadnik hrvatskih domovinskih vojski, tako smo naime imenovali ustaše i domobrane, iako su bili pripadnici vojske u međunarodno nepriznatoj državi. Vjerojatno to mogu, u slučaju nekog jasenovačkog čuvara, biti i dva logoraša. A dobar je i neki drugi neosporan dokaz koji će mu mirovinsko priznati. Takav ustaša koji je rat proveo u nekom židovskom stanu ili vili dobiva mirovinu po istom kriteriju kao da je bio partizan iz šume. Čak, staž proveden u ustašama računa se duplo, pri čemu eventualna presuda zbog ratnih zločina nije nikakva prepreka dobivanju mirovine.

Naprotiv, ako je ustaša bio u zarobljeničkom logoru, to mu se vrijeme obračunava dvostruko pri dodjeli mirovine. (…) Super, pripadnika nepriznate vojske koji je u ime nepriznate države proganjao ljude iz njihovih domova izdržavamo kao da smo baš to oduvijek htjeli od njega. A ako to nije nagrada i davanje legitimiteta (ustaškom režimu i ustašama – op. M.V.), onda što je? (…) Amerika je ukinula pravo čak i na socijalnu pomoć u slučaju da se pokaže kako je neki njihov državljanin bio pripadnik nacističkih trupa. Mi, naravno, nećemo. Reći ćemo da nam je to super, da je to stvar prošlosti i da treba biti velikodušan, iako je ta Hrvatska koju su stvarali ustaše bila sve protiv čega su slobodni ljudi. Od njihove Hrvatske je normalnom čovjeku zlo i samo ga je stid.“

Kolindi Grabar-Kitarović nije zlo niti ju je stid što se klanja ustaškom zločinu kao da je sveti humanizam, a hrvatske partizane i njihovog genijalnog hrvatskog vođu iz Kumrovca smatra – zločincima. O njima, kaže, ima pravo misliti to što misli. Ima pravo misliti što želi i time pokazati tko je i što je, ali zbog visoke državne dužnosti na koju je izabrana nema pravo nabijati rogove povijesnim činjenicama. Recimo, samo je za neprijateljske ofenzive na Sutjesci, gdje su dalmatinski proleteri spasili svog vrhovnog zapovjednika iz smrtonosnog okruženja Nijemaca, ustaša, četnika i druge kvislinške bande, izginulo više partizana Hrvata nego hrvatskih branitelja u cijelom Domovinskom ratu!

Čime će sutra predsjednica RH objasniti izraelskom predsjedniku ili premijeru zašto se moli i pali svijeće pred spomenikom na kojem piše: „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci…“, koja je sudjelovala u genocidu nad Židovima!? Je li Kolinda Grabar-Kitarović moralno i intelektualno zrela, kad je riječ o Drugom svjetskom ratu i nacifašističkom pogromu, nešto naučiti od svoje velike ideološke uzdanice, njemačke kancelarke Angele Merkel, koja nema komplekse kad se ide pokloniti žrtvama u Auschwitz, Dachau, Mauthausen… ili govori o neonacizmu? Demokršćanka Merkel vrlo jasno razlikuje zločin od „zločina“ i žrtvu od „žrtve“.

Kolinda u Bleiburgu, foto: 24 sata

Sramota pod maskom

U četvrt stoljeća „samostalne i suverene“, otkad je „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, a hrvatska puška na hrvatskom ramenu“, ustašizacija RH epidemijski nagriza javni život. Ciljano to ne žele vidjeti samo kardinal Josip Bozanić s dijelom Crkve i njegovi desničarski istomišljenici, koji šire ideološke razdore, međunacionalnu mržnju i retorički građanski rat i za to optužuju „one što ne vole Hrvatsku, koji nikad nisu željeli Hrvatsku“. Zloslutna, otrovna zamjena teza, jer nekako treba opravdati zašto se ne ostvaruje „tisućljetni hrvatski san“. Treba maskirati/sakriti sramotnu ulogu „domoljubnih“ ratnih profitera, klera, nesavjesnih „velikih Hrvata“… u katastrofalnom moralnom i materijalnom urušavanju zemlje.

Krivi su komunisti! Krivi su Srbi, a svi Srbi su četnici! Kriva je „peta kolona“ sa Stjepanom Mesićem, Vesnom Pusić, Miloradom Pupovcem, Ivom Josipovićem, Zoranom Milanovićem… Krivi su svi, koji „nisu s nama, nisu naši“, jer „ne vole Hrvatsku i nikad je nisu ni željeli“! U taj se buket politikantskog kretenizma silom gura nakazna biljka revidiranog, GM ustaštva ne bi li se nacionalistička mitologija prepoznala kao prirodan kontinuitet „hrvatstva“. A životna zbilja i „stanje nacije“ sve su prije nego podnošljivi i izgledni.

„Samostalna i suverena“, „svoja na svome“, nije u četvrt stoljeća postigla više od pet posto gospodarskog i društvenog napretka koji je za istih 25 godina ostvaren u Hrvatskoj u sastavu Titove SFR Jugoslavije. Pa, kad „žena iz naroda“, kardinal Bozanić i njihovi istomišljenici ruše drvlje i kamenje na komuniste i jugoslavensku federaciju ne bi li naudili SDP-u, živne davna pučka mudrost: ljudi, u laži su kratke noge! Bolje se, mirnije, tolerantnije i sigurnije živjelo u Titovoj SFR Jugoslaviji, nego danas u „samostalnim državama“, bivšim republikama! To je u nedavnom istraživanju kazalo 82 posto od 2100 građana RH i BiH, starijih od 45 godina, sa životnim iskustvom u bivšoj zajedničkoj federaciji. Ljudi nisu budale!

The post Partizanska pobjeda na ustaškoj kapi appeared first on Tacno.net.

Foto: zadardanas.hr

Traljava je podmetaljka to da anacionalni „udbaši“ vladaju Hrvatskom. Taj jadno disfunkcionalan državni surogat već 25 godina drže neuki, nesposobni i nesavjesni Hrvati u kojima se nataložilo najgore svih povijesnih porobljivača zajedno. Zato danomice reže jedni na druge, podmeću si noge i iritantno krešte: „Drž’te lopova!“ I to je taj povijesni usud bez happy enda

Marijan Vogrinec

Notorni enfant terrible kvarne prevrtljivosti hrvatske politike, Vladimir Šeks, opet je ovih dana, tko zna koji već put u svojoj kontroverznoj karijeri, izronio iz gluhonijemog zapećka kao zapažen akter mainstream zbivanja u Bijednoj Našoj. Najprije zato što mu je valjda dojadilo biti zadnji statist u momčadi „novog HDZ-a“ (novog? – sic) Tomislava Karamarka, pa mu se kao odmrznutom umirovljeniku ponudilo zasjesti na savjetničko mjesto (za ustavna i pravna pitanja) „žene iz naroda“ na Pantovčaku, a koji dan kasnije javno je prozvan da je bio udbaški doušnik/špijun. Šeksa je u toj škakljivoj ulozi spomenuo Ivan Lasić nadimkom Gorankić. On je, kao bivši šef beogradske Službe državne bezbednosti/sigurnosti (SDB/S), videolinkom svjedočio iz Mostara na münchenskom suđenju bivšim šefovima jugoslavenske tajne službe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva u Njemačkoj odbjeglog bivšeg direktora Ine Stjepana Đurekovića.

Otkrili kipuću vodu u Münchenu!? Vladimir Šeks, pa bivši doušnik SDB/S-a, udbaš, kako je ustaška emigracija netočno imenovala jugoslavenske agente, među „svim predsjedničinim ljudima“! Politička mačka s devet života!?

Reći nekome u RH da je udbaš, ravno je nacionalnoj ekskomunikaciji! Jednako je strašno kao reći mu da je Srbin („Mamiću Srbine!“), Jugoslaven ili mrzitelj svega što je hrvatsko. Udbaš (Udba – Uprava državne bezbednosti, nastala 1946. preustrojem Ozne – Odjeljenja za zaštitu naroda; od 1966. djeluje kao SDB/S) kriminogena je etiketa koju politička desnice u RH nekritički, nekontrolirano i mrziteljski unificirano lijepi svima i svemu oko sebe kada joj nisu po volji.

Ne treba tražiti uvjerljivijih dokaza od „braniteljske“ histerije stožeraško-šatoraške provenijencije ili militantno impregniranih homilija nekolicine desničarski zadrtih pripadnika „Centralnog komiteta“ Hrvatske biskupske konferencije („CK“ HBK). U njih nema nijansi, sve antinacifašističko i lijevo je isključivo – dark crno.

Rečeni svjedok Ivan Lasić izvijestio je iz Mostara njemačke suce da je Vladimir Šeks bio špijun SDB/S-a. Kad su ga, Lasića, 1992. godine oteli agenti HVO-a, navodno ga je trebao doći u Mostar ispitati jedan tužitelj iz Zagreba. Svjedok tvrdi da se radilo o Šeksu koji, prenosi Jutarnji list, „kao bivši špijun Udbe nije htio ispitivati špijune Udbe“. Nije to, jamačno, zadnji puta da se Šeksovo ime povlači po špijunskom/doušničkom blatu (navodno je zaveden u dokumentima SDB/S-a pod kodnim imenom Sova), pa će biti da je münchensko suđenje tek podgrijalo ono malo već ustajale vode, s debelim slojem žabokrečine.

Koplje bez trnja

Bez obzira na to je li svojedobni, kažu, član Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) iz hrvatske filijale (SKH), pa maspokovski disident, velika „državotvorna“ drhtulja i napokon savjetnik predsjednice RH uistinu Sova, neka lisica, hijena ili kakav špicl te sorte, indikativno je njegovo umirovljeničko pozicioniranje u dosta redikuloznoj galeriji „svih predsjedničinih ljudi“. Šeksove karijerne plime i oseke, kardinalno ovisne o privlačnoj snazi aktualnog političkog magnetizma u HDZ-ovom vrhu, upravo su u okolnostima kad njemačko suđenje „udbašima“ pomalo dovodi u pitanje svoju svrhu i razlog, omogućile nedosljednom i prevrtljivom Šeksu udoban politički hospicij u zelenilu Pantovčaka.

Kaže da se fizički i psihički osjeća kao mladić i da političko koplje nije bacio u trnje. Kako i bi kad mu pod prozorom novog ureda nema trnja! Uz budnu se pasku Šparemblekove licitarske garde tek glasaju dokoni paunovi, nadglasavaju se kosovi i tu i tamo promakne kakva živina trofejnog rogovlja.

Zadrti ustašoidi u RH, sasvim izluđeni time što ih „Hrvatice i Hrvati“ ne zarezuju pola posto i ne puštaju tako arijevski inteligentne na vlast, opetovano straše javnost time da Bijednom Našom, zapravo, svih 25 prošlih godina vladaju – udbaši. I ne puštaju iz ruku državno kormilo. Ti su špicli „nahvao“ već nakon samog razlaza s pogreba u Kući cvijeća počeli naručivati nova svjetonazorsko-političko-ideološka odijela, anticipirajući modni trend novog doba. Naslutili su, ako već ne i točno znali, što predstoji. Gadan, krvavi rusvaj kakav se i dogodio. Svitalo je to novo doba, a staro je bilo na umoru. Stipe Šuvar se spustio među rudare u kosovsko podzemlje, Miroslav Šolević i Mihalj Kertes su razdrljili košulje na čelu bučne „antibirokratske revolucije“, „narod se pita kada će Slobo zamijeniti Tita“, Veljko Kadijević je s oficirskim društvom pomalo već zagrijavao motore razarača Split, T-84, MIG-21…

Preko noći se „domoljublje“ sve vidljivije zaticalo u zapučke i uvježbavalo retoriku za „ono“ što predstoji i što slijedi. Poslije paradnog 13-dnevnog „rata“ u Sloveniji, samo su još neizlječivi naivci mogli vjerovati da će polustoljetna Titova zgrada „zbratimljenih naroda i narodnosti“ izdržati sinergijski potres pomno programirane međunarodne zloće i domaće gluposti. Tek će se na jugoslavenskim ruševinama, već prvih godina pošto su krv, vatra i dim kobno zagušili „zbratimljene narode i narodnosti“, pokazati da nije trebalo teroristički satirati ono što se dalo popraviti, dograditi i modernizirati. Ali, kažu u onoj tv-reklami, prošla baba s kolačima!

„Pola hrvatskog dijela Udbe i Saveza komunista pretrčalo je 1990-ih u HDZ, a Franjo Tuđman – bivši rigidni komunist, Titov partizan, general i miljenik, nekada direktor armijskog/partijskog kluba Partizana iz Beograda, istaknuti teoretičar socijalizma u SFR Jugoslaviji – objeručke ih je primao“, grmi ekstremna desnica. „Ideološki tvrđa, druga polovica Udbe i Saveza komunista ‘demokratizirala’ se u Socijal-demokratskoj partiji (SDP) Ivice Račana i stalno rovari protiv Hrvatske.“

Formalno gledano, istina je da su istaknuti karijerni partijci članovi SKJ, pripadnici državnog i represivnog aparata SFR Jugoslavije, YU-diplomati, šefovi raznih društvenih sektora i direktori poduzeća masovno 1990-ih godina prebjegli u svoje nacionalne tabore. Svi odreda pod teškom amnezijom: nitko se nije sjećao što su do sinoć bili, što su činili, zašto i kome. Cijela jugoslavenska poglavlja netragom su nestajala iz osobnih biografija. „Nacionalna svijest“ ustobočila se u tim lakirovkama iznad Titovih stipendija, partijskih škola, udarničkih priznanja i odličja za doprinos razvitku samoupravnog socijalizma… Opet je postalo presudnim biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, dokazati se kvalificiranim „domoljubljem“. Bila je to nova moneta novog doba, gdje su i „udbaši“ bili na osobitoj cijeni.

U samom su se državnom vrhu RH tih godina i dosta dugo kasnije, uz samog Tuđmana, našli i šefovi partizanske i postpartizanske Titove tajne službe Josip Boljkovac, Josip Manolić, Josip Perković, Zdravko Mustač… „Vrhovnik“ je osobito cijenio i držao uza se svoje dugogodišnje drugove, karijerne oficire JNA, odreda najviših vojnih činova i završenih najviših vojnih škola u SFR Jugoslaviji – Janka Bobetka, Martina Špegelja, Zvonimira Červenka, Antona Tusa, Svetu Leticu, Imru Agotića, Petra Stipetića, Davora Domazeta-Lošu… Ta je školovana i sposobna obavještajno-vojna struktura komunističkog pedigrea, dopuštenjem međunarodne zajednice, zaslužna za pobjedu u Domovinskom ratu.

Tuđman i generali, foto: novosti.rs

Da se stari zagorski lisac iz Velikog Trgovišća nije oslonio upravo na to društvo, pomno probrano za Titov partijsko-vojno-državni ešalon, Franjo Tuđman bi bio pobijeđen u klinču s Kadijević-Miloševim ratnim strojem. „Vrhovnik“ bi glatko, u dubokoj krvi i ruševinama, izgubio Domovinski rat da je popustio ekstremnim nacionalistima i njihovim novokomponiranim „generalima“. Vojno školovanim pod jorgan-planinom i na nekim sasvim nepriličnim mjestima, gdje su se činovi dijelili takvom brzinom i u takvim količinama da su tajnice u MORH-u u trenu postale pukovnice, arheologinje brigadirke, a nisu preskočeni ni nogometni treneri, estradni pjevači, prijatelji prijateljevih prijatelja… Generale se novačilo među vozačima kamiona/autobusa, geodetima, konobarima, birtijskim harmonikašima, monterima centralnog grijanja, bivšim pripadnicima Legije stranaca, robijašima…

Ta „hrvatska“ vojna struja i dan-danas rovari protiv „partizana“ i „udbaša“ u vojno-obavještajnoj strukturi RH, što se možda najbolje dade iščitati iz odnosa političke desnice prema časnom i iznimno zaslužnom junaku Domovinskog rata, stožernom generalu (general-majoru u JNA) Petru Stipetiću. Em je sposoban i ima osvjedočene uspjehe iz Domovinskog rata, em je školovani vojnik koji je poštovao sva međunarodna pravila ratovanja, em naginje malo ulijevo, em se ne busa u hrvatska prsa… Ne ide pod kapu takav generalima koji se, osim verbalnim junaštvom i nacionalističkim prenemaganjem, nemaju čime dičiti. Dapače, neki su postali ubojice i kriminalci, neki odmaglili tko zna kamo…

Kormilo „ukletog Holandeza“  

Bijedna se Naša obrukala i odnosom prema generalu Rahimu Ademiju, časnom Albancu, nekadašnjem vojnom obavještajcu Ratka Mladića. Njega su Franjo Tuđman i ministar Gojko Šušak pokušali podvaliti Haagu kao žrtvenog jarca za masovne hrvatske ratne zločine nad srpskim civilima na području Gospića. Tim se ogavnim, nečasnim postupkom države željelo skrenuti pravosudnu pozornost s paralelne zapovjedne linije hrvatskoga generalskog trojca Janko Bobetko – Davor Domazet-Lošo – Mirko Norac. Podvala je srećom propala, ali je sramota ostala kao još jedna među tisućama iz razdoblja „ponosa i slave“, koja još čeka valjani povijesni pravorijek. Nacionalističko-udbaško-partizanska prizma nije tako bistra kakvom se možda nekome čini, pa ni prave uloge aktera u montaži nove optike u pristupu mainstream „državotvorstvu“.

Tko je danas u Bijednoj Našoj „udbaš“ i „partizan“, možda utjecajna „Sova“ i kodirana „Lisica“, pa javno ili tajno drži kormilo „ukletog Holandeza“ radi nečijeg konspirativnog interesa!? Je li takvo što samo puka tlapnja dokonih neoustaških bolesnika, kojima se osvetnički pričinjaju duhovi onih što su davnih desetljeća vojničko-ideološki satrli arijevske svetinje!? Treba li i dan-danas strahovati od avetinjskog Big Brothera koji Bijednu Našu ne želi pustiti iz ruku!?

Foto: PIXSELL

Bez obzira na to je li uopće realno spekulirati s (ne)mogućim odgovorima o ulozi „udbaša“ danas, tek, činjenica je da se s njemačkom „reinkarnacijom“ Šeksovog imena u kodiranoj ulozi „udbaškog“ operativca događaju i neke druge čudne stvari. Recimo, u dvorištu u naselju Paričnjaku nedaleko od Radenaca iznenada u večernjim satima izgorio osobni automobil marke Mercedes slovenskom istraživaču „Udbinih“ arhiva Romanu Leljaku. „Iz čista mira“, ali baš uoči njegova svjedočenja u münchenskom procesu Josipu Perkovići i Zdravku Mustaču. Navodno je netko zastrašivao i druge svjedoke. Tko, ne zna se. Tko je Leljaku zapalio automobil? Policija nema pojma.

Istražni nalaz upućuje na samozapaljenje, ali Leljak u to ne vjeruje, jer je riječ o novom autu. Ako se Mercedes nije kojim čudom zapalio sam od sebe, drugih tragova nema. Posao je u tom slučaju odrađen profesionalno, kao u krimiću, a poruka je mogla biti samo jedna: „Pazi što ćeš reći u Münchenu!“ No, njegovo svjedočenje prošlo je gotovo nezapaženo i cijela je stvar – legla. Barem zasad. No, „udbaška“ storija ide dalje i neće tako brzo usahnuti.

Slobodna Dalmacija je prije šest godina, iz pera svog novinara Danijela Tuškana, objavila uistinu eksplozivan razgovor s uvijek zahvalnim sugovornikom Josipom Boljkovcem, jugoslavenskim visokim partijskim dužnosnikom, načelnikom Ozne u poslijeratnom Karlovcu i prvim Tuđmanovim ministrom unutarnjih poslova, koji je teško kompromitirao Vladimira Šeksa. Revan će ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, poslušan svojoj šefici Vlade i HDZ-a Jadranki Kosor, u besmislenom javnom spektaklu koncem 2011. godine (novinari, tv-kamere, policijska vozila, fantomke…) divizijom dugih cijevi uhititi Boljkovca u seoskoj vikendici. Navodno zbog zapovjedne „udbaške“ uloge u partizanskim zločinima. Boljkovac je u rečenim intervjuom vrlo precizno anticipirao nevolje što će ga uskoro sustići, montirane u HDZ-ovoj kuhinji političkih predatora, zauzetih detuđmanizacijom Bijedne Naše.

Boljkovčevim je uhićenjem „hrabri“ Karamarko sramotno, u režiranom spektaklu, nasrnuo nabildanim specijalcima s dugim cijevima na 91-godišnjeg nepokretnog starca, već jednom nogom u grobu. Pokazalo se: bio je to pogodak „uništa“, prdež u vjetar! Ali i stanoviti znak da se protuudbaška tektonika ne smiruje i da se mnogi procesi intenziviraju, opet predizborno. Dok ima živih aktera i svjedoka.

„Vladimir Šeks je bio agent Slobodana Miloševića od 1990. godine nadalje i izvještavao ga je o svim hrvatskim planovima“, bio je izričit Boljkovac u intervjuu novinaru Slobodne Dalmacije. „Imao je pseudonim Zlatko, Sova, a na telefonu Kolega.“ Tuškan je prepričao: „Boljkovac je uvjeren da ga se ovih dana napada i optužuje za zločine počinjene nakon Drugog svjetskog rata ‘upravo zato što previše zna’. Za Šeksa kaže da nije bio jedini Hrvat Miloševićev agent, nego da su Hrvatsku u to vrijeme vodili političari koji su sjedili na dvije stolice, ponajprije iz razloga jer nisu znali kako će se okončati proces osamostaljenja Hrvatske“.

„Mnogi su se tada i danas ugledni hrvatski političari, pripadnici raznih tajnih jugoslavenskih agentura u osamdesetima i ranije, početkom devedesetih pokazali kukavicama i nastavili raditi za Slobodana Miloševića“, tvrdio je Boljkovac. „Franjo Tuđman je o Šeksu sve znao. Prvi put sam ga o njemu informirao u baraci na Savskoj. Šeks je bio provokator po zadatku. Jednom je došao u Vrbovsko i pitao ‘koliko imate Srba’. Pocrnić mu kaže 8,5 posto, a Šeks će njemu: ‘Previše, dosta ih je tri posto!’ To zna i Josip Perković. Svi oni to znaju, zato i jurišaju na mene jer znaju što sve znam o njima. Mnoge mi je stvari otkrio bivši savezni ministar unutarnjih poslova general Petar Gračanin. No, možda je neke teme bolje ne započinjati. U zadnje vrijeme mi prijete, a već sam četiri puta za dlaku izbjegao smrt!“

„Priče iz Vrapča“

Nije izbjegao Tomislava Karamarka i duge cijevi njegovih specijalaca, što je dalo medijima štofa da ga tjednima ismijavaju kao „sposobnog policajca koji zna svoj posao“. No, rečeni razgovor s prvim Tuđmanovim ministrom unutarnjih poslova Šeksu je udario krv u oči, pa je cijelu tu Boljkovčevu istinu pokušao opovrgnuti u istim novinama, na istom mjestu.

„Navode Josipa Boljkovca treba objaviti u rubrici ‘Priče iz Ugljana i Vrapča’ pod naslovom: ‘Laži suludog ubojice!’“ – reagirao je Šeks. „Ovim lažima i izmišljotinama Boljkovac želi skrenuti pozornost s vlastite krvniče uloge, uloge ubojice koji je davno nakon Drugog svjetskog rata, svojom rukom, dakle, osobno ubijao ili, kako je napisao u svom izvješću Ozni, kao povjerenik iste te Ozne za Karlovac ‘likvidirali smo bandite’. (…) U svojim lažima, kada me naziva agentom Slobodana Miloševića, nadmašio je i samoga sebe. To je tako glupo i apsurdno da ne zaslužuje nikakav komentar.“ Slobodna je također objavila kako Šeks „podsjeća da je upravo Boljkovac početkom osamdesetih zbog međusobnih političkih sukoba pokrenuo obavještajnu akciju kodnog naziva ‘Sova’ čiji je cilj bio Šeksa prikazati kao radikalista i zagovornika ratne opcije u rješenju jugoslavenske krize. ‘Tada je Boljkovac zloporabio Službu sigurnosti i nekoliko pripadnika te pokrenuo tu obavještajnu akciju da me politički diskvalificira.’“

Otprilike u jeku međustranačke hajke za (ne)izručenje „udbaša“ Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na suđenje u München, kad je premijer Zoran Milanović s razlogom poručio njemačkoj kancelarki Angeli Merkel (europski uhidbeni nalog) da Hrvatska nije „ptičji rezervat“, upozorio je i „novi HDZ“ da „tjera lisicu, a istjerat će vuka“. I to je bio znak o kakvim još obavještajnim enigmama nije uputno razglabati otvorenih karata. Jer, javnost ne može ni sanjati o pravim razmjerima i mogućim posljedicama erupcije na tom seizmički nestabilnom „državotvornom“ području, koja je kadra sasvim promijeniti prezentnu sliku RH i aktera u stvaranju baš te i takve slike.

Vladimir Šeks je s čela saborskog istražnog povjerenstva 1998. godine već vodio HDZ-ovu hajku na tada HSLS-ovu obavještajnu „Lisicu“, plan na 11 stranica kojim jenavodno trebala 1993.-1994. srušiti HDZ s vlasti i destabilizirati RH. Sumnjalo se, zapisao je kolumnist 24sata Tomislav Klauški, da iza tog nepotpisanog HSLS-ovog dokumenta „stoje hrvatske tajne službe koje na taj način podmeću oporbi. Dakle vjerojatno udbaši“.

„Kad je počela hajka nije više bilo jasno radi li se možda o planu ‘Jazavac’ , kojeg je sastavio Goran Granić, tadašnji potpredsjednik HSLS-a, no Šeks je ustrajao na tvrdnji da je plan ‘Lisica’ bila matrica stvaranja parlamentarne krize i neustavnog uklanjanja HDZ s vlasti“, pisao je Klauški. „Što je bilo doista smiješno. S obzirom da je Šeks optuživao liberale upravo za ono što je HDZ učinio HSLS-u, najsnažnijoj oporbenoj stranci. Rastočio ga iznutra, raskolio, razmrvio i tako si osigurao još nekoliko godina mirne političke egzistencije. Uglavnom, politička hajka na famoznu ‘Lisicu’ na kraju prvog hadezeovog mandata na vlasti bila je zamišljena kao puko skretanje pažnje s Tuđmanova represivnog i autokratskog režima, s propasti banaka, gospodarskog kolapsa, gušenja medija, bujanja represivnog aparata i međunarodne izolacije Hrvatske.“

I stalno se, kao crvena nit, svim ključnim zbivanjima provlače „udbaši“, teorije zavjera veleizdajničkog značenja, sumnja se u sve i svakoga… Uistinu, tko, kako i zašto tako upravlja Bijednom Našom!? Tajni agenti, špicli svih vrsti, dobi i roda neprestano su tražena roba u političkim krugovima RH, a zloporaba obavještajnih službi više i nije neka osobita novost. Jučer i prekjučer, kao i dan-danas.

„Bilo je kasno ljeto 2009. godine“, prisjeća se Klauški, „tri mjeseca nakon Sanaderova bijega s političke scene, kad je Šeks zaključio kako se ‘zagovaraju prijevremeni izbori i rušenje Vlade’. ‘Riječ je o već viđenom, ali osujećenom scenariju iz 1994. godine , kada je jedna oporbena stranka pokrenula plan Lisica s tri faze’, tumačio je tada Šeks. U prvoj fazi cilj oporbe je zasipati javnost tvrdnjama da je Vlada nesposobna i koruptibilna, druga faza bili bi prosvjedi, a treća generalni štrajk kojim bi se Vlada bacila na koljena. Zvučao je kao da zna o čemu govori. Iz prve ruke.“

Ivo Sanader, Branimir Glavaš i Vladimir Šeks (foto: Nacional)

Poznato!? Itekako. To, što je Šeks govorio u kasno ljeto 2009., do najsitnije se pojedinosti opetuje u Bijednoj Našoj otkako se Karamarko oslobodio „nečiste savjesti“ Jadranke Kosor, pa Milana Kujundžića, pa Drage Prgometa, zaboravio obećane unutarstranačke izbore i s desnom si rukom Milijanom Brkićem zvanim Vaso zapasao ključnu zadaću: srušiti Milanovićevu vlast i uspeti se u premijerski fotelj. Milom ili silom, institucionalno ili izvaninstitucionalno, demokratskom procedurom ili uličnim nasiljem… Budući da se „komunjare“ ne daju milom, napada se grubom silom, laže, maže, podmeće, izvrće, zamjenjuje teze…

Od trenutka Karamarkovog dolaska na čelo i preimenovanja HDZ-a u „novi HDZ“ (sic), ne bi li distancirao stranku od blata protunarodnog krimena, odjednom su se seljaci razočarali Vladinom agrarnom politikom, liječnici se osjetili zakinuti u plaćama (blizu 20.000 kuna), „hrvatski branitelji“ se sjetili da „Vlada ne drži“ do njihovog dostojanstva i digniteta Domovinskog rata, Đuri Glogoškom se učinilo bakšišem 25.000 kuna državne apanaže svaki mjesec, Katoličku crkvu počelo napadno žuljati što Milanović nedovoljno vjeruje u boga, pa ne da Kaptolu više od milijarde kuna poreznih obveznika godišnje…

Izostala lustracija špijuna

„Ma, nećete više vi udbaši sisati čistu hrvatsku krv!“ – deru se svi rečeni plus ini desni kakofoničari. „Udbaši“ su sada i sredstvo za politikantsko potkusurivanje i glavna meta u Banskim dvorima i Hrvatskom saboru. Jad i bijeda zdesna, ali, kažu, to je normalna politička zbilja. Je li!? Zbilja jest, ali normalna nije.

„U drugoj polovici devedesetih šef SZUP-a bio je Smiljan Reljić“, analizirao je još koncem listopada 2012. kolumnist izdanja EPH Holdinga Robert Bajruši, „a špijuni su se – po nalozima Franje Tuđmana i Ivića Pašalića – počeli baviti ‘neprijateljima’ tadašnjeg HDZ-a. Upravo za vrijeme Reljićeva mandata SZUP je pratio i prisluškivao niz novinara i javnih osoba koji su kritizirali Tuđmanov režim. Iako je Račanova vlada otvorila novinarske dosjee, nitko iz Službe nije odgovarao zbog eklatantnog kršenja ljudskih prava. Jednostavno, Račanova vlada nije se usudila provesti lustraciju špijunske zajednice, a kada je 2004. na vlast došao Ivo Sanader, HDZ je i službeno, iznova ovladao obavještajnim službama.“

Realno, obavještajnom zajednicom – uključujući vojni dio – vlada i danas, jer ni Milanović nije učinio ništa bitno ne bi li špijuni došli pod učinkovit, demokraciji primjeren građanski nadzor. Dijelom svog radnog staža, špijunima je šefovao i sam Karamarko, a njegov pouzdanik iz tog miljea Josip Buljević danas sjedi uhljebljen na savjetničkom mjestu „žene iz naroda“ na Pantovčaku. Uz Antu Deura, „zaslužnog“ operativca (po prepričanom Šeksovom scenariju za rušenje vlasti!) savskih šatoraša, vukovarskih stožeraša i kojekakvih inih „braniteljskih“ performansa širom Bijedne Naše.

Inače, taj je Buljević od 2004., navodno vjetrom u leđa Sanaderovog brata don Vinka, iznimno napredovao u obavještajnoj zajednici i uživao veliko povjerenje HDZ-ove vrhuške. Postao je šef protuobavještajnog odjela POA-e, agencije koja se teško kompromitirala špijuniranjem (za čiji račun, u koju svrhu? – glupo pitanje) tadašnjeg predsjednika RH Stjepana Mesića i istaknutih lijevih političara. Vrhunski POA-in gaf bilo je nezakonito uhićenje i ispitivanje novinarke Helene Puljiz, što je hrvatske špijune pod HDZ-ovim nadzorom vratilo u opskurno doba Tuđmanove samodopadne tiranije nad demokracijom. Tajni agenti pokušavali su zastrašivanjem iznuditi od nje podatke kojima bi kompromitirali Mesića. Danas je Buljević uz predsjednicu RH. Što građani mogu očekivati od takvih ljudi, koji kao obadi stalno špijunski neugodno zuje oko njihovih glava!?

Milanovićeva dvosmislenost o „istjerivanju lisice“ nije bez vraga. Javna je tajna da su „udbaši“ imali „svoje“ među najužim vodstvima niza (pro)ustaških skupina u emigraciji, ali mnoge se činjenice još ne znaju. Kriju se upravo u politikantskom mutežu, hajkama protiv „udbaša“ i „partizanskih zločinaca“. Čak se i za samog Tuđmanovog ministra najprije za iseljeništvo, pa obranu Gojka Šuška znalo čuti da je za emigrantskih dana u Kanadi bio doušnik jugoslavenskih tajnih službi. Je li ili nije, mogao bi znati upravo „udbaški“ dvojac s münchenske optuženičke klupe. Dvije su činjenice osobito indikativne: prva, Šušak si je za najkritičnijih ratnih dana uzeo baš Josipa Perkovića za obavještajnog savjetnika u MORH-u te nije dopustio hrvatskim radikalima dotaknuti mu dlaku na glavi; druga, bude li osuđen u Münchenu, Perković je najavio da će otkriti imena „državotvornih Hrvata“ koji su bili plaćeni doušnici, agenti i suradnici SDB/S-a te dokumentirati njihova (ne)djela.

Javnost će zanijemjeti kad sazna o kojim je nacionalnim „veličinama“ riječ, jer su neki i danas na/pri vlasti u Bijednoj Našoj. Je li u tome smisao Milanovićeva upozorenja „novom HDZ-u“ o „istjerivanju lisice“!? Je li uopće produktivno u odnosu na „stanje nacije“ politikantski halabučiti o „udbašima“ što vladaju Hrvatskom ili je to instinktivno, samoobrambeno reagiranje onih koje vlastita nečista prošlost stalno drži u jezivoj nesanici?

Jedan od danas neupitnih ultradesnih ‘Rvata’ nad ‘Rvatinama’, kapetan fregate u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici i admiral HRM-a Davor Domazet-Lošo, obiteljskog pedigrea koji seže od Hitlerovog Wehrmachta do ustaških postrojbi tzv. NDH, bio je do 1990. u JNA pročelnik za obavještajnu analitiku i prosudbe. U Tuđmanovoj je vojsci sudjelovao u ustroju vojne obavještajne službe i obnašao najviše dužnosti. Danas je valjda glavni teoretičar zavjere protiv RH, „udbaških“ ujdurmi i „geostrateški mag svjetskog značenja“. On je čak zadužio svoju naciju otkrićem vrijednim Nobelove nagrade: „Tito nije dijete siromašnih hrvatskih seljaka iz Kumrovca, nego kopile hrvatske sluškinje i nekog bogataša iz Beča“. Dakako, zavjerenički je podmetnut na Balkan da zajebe Hrvate i drži ih 45 godina pod srpskom cokulom!

Je li Davor Domazet-Lošo „udbaš“ ili rasni, državotvorni ‘Rvatina iz Sinjske krajine? Ekstremistički kriterij arijevštine od stoljeća sedmog nepogrešivo će ga kvalificirati kao ‘Rvatinu nad ‘Rvatinama, po tome što i kako govori, odnosno što je i kako radio u Domovinskom ratu, a kao udbaša po činjenicama da je bio Titov vojnik od mladićkih dana i aktivan član Saveza komunista, kojem u JNA-karijeri nije smetao očev ratni staž u neprijateljskim vojskama. Uzmu li se u obzir bleiburški mitovi i nadograđene gubitničke ustaške hiperbole o „stradanju Hrvata“, nemoguće je ne samo to da je admiralov otac mogao uopće ostati živ (i još u neposrednom poraću odslužiti vojni rok u JNA, vojsci protiv koje se borio!) nego i to da bi „partizanski zločinci“ – bez nekog uistinu jakog razloga! – pripustili ustaškog sina najvišim vojnim školama u SFR Jugoslaviji, činovima i najvišim dužnostima u zapovjednom lancu.

Razočarana unučad

A takvih je danas ohohoooo u Bijednoj Našoj! „Naši očevi ili djedovi, svi su ‘negdje bili’ i samo zbog toga jer su ‘negdje bili’ nisu monstrumi, nego naši preci koji su živjeli u drugim vremenima koja mi danas s prevelikom lakoćom osuđujemo“, opservira na internetu izvjesni Mirko Tot. „Naša unučad isto će jednog dana misliti i o nama.“

Parira mu polemičar Josip Kireta: „Pa nećete valjda sada pokušati i Šeksa razmontirati. Taj je čovjek toliko napravio za Hrvatsku kao rijetki od nas – napisao nam je Ustav. Istina, koji znade samo on čitati, ali nije važno, Ustav je Ustav. Postavljao je suce, sve najbolje koje je mogao naći, i pisao dan i noć zakone, gdje se svaki paragraf može različito tumačiti. Radi svih tih dobrih djela kod nas, slobodno se kreće u okviru hrvatskih granica“. Primiriši li preko njih, neki revan graničar iz susjedstva mogao bi posegnuti za crnom listom na kojoj je njegovo ime i prezime među traženima za navodne ratne zločine iz Domovinskog rata.

Bez obzira na Šeksa, „udbaška“ storija daleko je od svog epiloga. Upravo je, eto, premijer Milanović „propustio“ priliku odazvati se Karamarkovu pozivu da „sjednu i rasprave neka ključna svjetonazorska pitanja“. Nema šanse! Ta pitanja, duboko uronjena baš u tu „udbašku“ storiju, obavještajno su impregnirana u budućnost sve dok Bijednoj Našoj ne istekne međunarodna licencija uvjetovane državnosti. Samo, toga „Hrvatice i Hrvati“ još nisu svjesni. Protuudbaški urlatori misle (?) da su njih nekolicina „čistih“, koji bi jedini preživjeli njihovu lustraciju, dovoljni, kadri i ovlašteni načiniti državu prosijanih „Hrvatica i Hrvata“. Nema šanse!

Traljava je podmetaljka to da anacionalni „udbaši“ vladaju Hrvatskom. Taj jadno disfunkcionalan državni surogat već 25 godina drže neuki, nesposobni i nesavjesni Hrvati u kojima se nataložilo najgore svih povijesnih porobljivača zajedno. Zato danomice reže jedni na druge, podmeću si noge i iritantno krešte: „Drž’te lopova!“ I to je taj povijesni usud bez happy enda.

The post Politička mačka s devet života appeared first on Tacno.net.

Foto: Matea Petrovic / CROPIX

Predsjednica ORaH-a i zastupnica Hrvatskog sabora Mirela Holy razumno je ocijenila da je tema vojnog mimohoda 4. kolovoza u Zagrebu dobila nezasluženo visoku medijsku obradu. „Niz je problema koji muče društvo i ljudi su doslovno gladni. Rasprava o mimohodu je u toj situaciji neodgovorna i čak uvredljiva. Izbjegava se bavljenje važnim stvarima. SDP-ova se vlada odlučila za mimohod kako bi se dodvorila desnom dijelu biračkog tijela. Tužno!“ – kazala je u HTV-ovoj emisiji Otvoreno  

Piše: Marijan Vogrinec

Nije to nikakav razuman dogovor dvoje razumnih ljudi, predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Zorana Milanovića, nego demonstracija bahatosti, neodgovornosti i totalne bezosjećajnosti za „stanje nacije“, koje karakterizira činjenica da 90 posto građana već odavna – nosi gaće na štapu! „Konačno postignut dogovor“ dvaju brjegova vlasti, Banskih dvora i Pantovčaka, o proslavi 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluje, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja 4. i 5. kolovoza zapravo je nečasna parada preskupe političke taštine! I u tijeku „vaganja“, promidžbenog pokazivanja mišića dvoje teškaša iz dvaju zavađenih političkih tabora, SDP-a i „novog HDZ-a“ (novog? – sic), i još više u realizaciji tih taština u dvjema proslavama iste 20. obljetnice. Porezne će to obveznike stajati više od 11 milijuna kuna!

Suština kompromisa „žena iz naroda“ – premijer, dogovora dvoje sa samog vrha državne piramide, razumnog popuštanja, diplomatske mudrosti ili kako se sve ne tumači (ovisno o naklonosti jednom ili drugom taboru) u tome je da će RH slaviti tu 20. obljetnicu 4. kolovoza vojnim mimohodom, paradom u Zagrebu, a dan poslije uobičajenim skupom u Kninu. Vlada i SDP su već neko vrijeme najavljivali samo proslavu vojnim mimohodom u Zagrebu ne bi li valjda izbjegli kninski scenarij primitivizma, desničarski režirane zvižduke i uvrede Milanoviću i Vladi. „Novi HDZ“ i, naravno, njegova sada ispostava na Pantovčaku inzistirali su na Kninu, bez mimohoda. Tamo je, kažu, „počeo i završio Domovinski rat“.

Sada se opet pokazalo da Kolinda Grabar-Kitarović, zajedno sa stranačko-savjetničkim mentorima, nije dorasla ni ovlastima niti bahatom inatljivošću nositi se s tvrdoglavim Zoranom Milanovićem. Ni u kojoj prigodi kad mu pokuša glumiti dužnosnički nadređenu, što ustavno nije, ili mu poželi politikantski smjestiti prema potrebama Tomislava Karamarka. Kud’ ćeš boljeg primjera od neslavnog preseljenja Predsjedničkog ureda s Pantovčaka u Visoku ulicu na Gornjem gradu! Ili javne blamaže sa sazivanjem tematske sjednice Vlade o stanju u zemlji, gdje će premijer Milanović i ministri ponaosob njoj, Grabar-Kitarović, polagati račune za (ne)učinjeno u svojim resorima!

Gregor do gaća

Da komedija bude veća, još od predizborne kampanje danonoćno s „novim HDZ-om“ grmi o lošem stanju gospodarstva u Bijednoj Našoj, o tome bi tematsku sjednicu Vlade pod svojom dirigentskom palicom, a još ni nakon tri mjeseca na Pantovčaku nije imenovala savjetnika za gospodarstvo! Kada će, vrag će ga znati. Fućkaš sirotinju i životni standard! Preči su joj – u odnosu na gospodarstvo sasvim nevažni! – „problemi“ hrvatskih branitelja i tzv. zviždača, koji odglume Gregora do gaća u svojim sredinama, pa brzopotezno izlete s posla.

Zato uz nju na Pantovčaku već neko vrijeme, među inim, sjede kontroverzni Ante Deur (savjetnik za branitelje) i Vesna Balenović (povjerenica za zviždače). Prvi je ne samo šef jedne od 1276 braniteljskih udruga i jedan od kolovođa bezrazložno pobunjenih šatoraša na Savskoj 66 u Zagrebu, sudionik svih većih „braniteljskih“ performansa protiv Milanovićeve vlasti od sramote u Vukovaru nadalje nego i prijatelj ultradesničarskog agitprop novinara Velimira Bujanca, VIP gosta na predsjedničinoj inauguraciji, osuđenog dilera kokaina, znanog medijima po svojedobnom cirkusiranju u SS-odori i izjavama o potrebi „trećinskog“ pristupa rješavanju „srpskog pitanja u Hrvatskoj“.

Predsjedničina aktualna pouzdanica za zviždače bivša je najurena zaposlenica Ine, poznata javnosti po beskonačnom sudovanju u potrazi za neuhvatljivom pravdom i neuspjelom koketiranju s politikom. Od uvijek manekenski sređene „žrtve režima“ i politički elokventne Vesne Balenović godinama su zazirale sve političke opcije pa je, po obrascu „sam svoj majstor“, osnovala zviždačku udrugu kojoj se postavila na čelo i odnedavno, eto, „žena iz naroda“ ju je nagradila, ispunila obećanje za potporu dogovorenu u predsjedničkoj kampanji. Balenović nakon toga više ne nalazi dovoljno lijepih riječi za veličinu i mudrost poslodavke s kojom će, tvrdi novinarima koji je žele slušati (poput izvjesne Vesne Kljaić sa Z1 televizije), zanavijek preporoditi demokraciju u Bijednoj Našoj!

Na veliku žalost „žene iz naroda“ i političke opcije koja ju je na jedvite jade i mimo valjane izborne računice dogurala do porte Predsjedničkog ureda, Milanović je dovoljno tvrd orah da bi na njemu polomili zube ostanu li tvrdoglavo u svojim kninskim rovovima. Milanović bi održao vojnu paradu u Zagrebu, ma što oporba trabunjala o indikativnom/zloslutnom „izvođenju vojske na ulicu“. U Knin bi mogli na svoju proslavu 20. obljetnice samo oni koji su i prošle tri godine tamo dolazili uglavnom radi vruće janjetine, hladnog piva i čuvenog crnjaka iz bukara, čime su liječili zvižducima i palanačkim psovkama izderana grla. Dakako, našle bi se tu i crno odjevene ‘Rvat’ne iz obližnjih Čavoglava „slavuja“ prepukla glasa.

Kad nije uspjela uvjeriti javnost – a ponajmanje premijera i Vladu; ministra obrane Antu Kotromanovića – u to da je „moja zadnja kad je riječ o uporabi vojske“, morala je popustit, skočiti sama sebi u usta, „izvesti salto mortale“ (reče SDP-ov ministar uprave Arsen Bauk na HTV-u), pribjeći prijetvornom rješenju ne bi li zamaglila zakonsku činjenicu da o uporabi vojske u miru odlučuje ministar obrane u dogovoru s Vladom. Predviđeni vojni mimohod u Zagrebu nije mogla spriječiti, ali je neopreznim istrčavanjem pred rudo obrukala i sebe i mentore iz sjene. Budući da se – brže od očekivanja!? – približavaju parlamentarni izbori, Milanović zna da nije uputno odveć iritirati javnost koja mu ionako većinski nije sklona. Kalkulantski je stavio prst na čelo…

Pustio je „novom HDZ-u“ neka se i ove godine iskaže novačenjem u zviždačko-psovačke horde i zadnjeg „za dom spremnog“ iz zadnjeg pasivnog kraja, prebogatog ljutim kamenom. U tom aranžmanu, proslava Dana pobjede u „Zvonimirovom kraljevskom gradu Kninu“ ionako nije proslava dostojanstva, časti i ponosa. Budala se ponosi time čega se pametan srami. Još jedna takva „slava“, makar i na okruglu godišnjicu, ni u džep niti iz džepa! Neće Karamarku osvjetlati obraz i napuniti glasačke kutije, a predsjedničku tijaru „žene iz naroda“ učiniti sjajnijom. Niti će kakofonija promitivizma nanijeti Milanoviću više štete od one koju si je sam nanio razočaravajućim kormilarenjem ruzinavim državnim brodom.

„Tema mimohoda dobila je nezasluženo visoku medijsku obradu“, razumno je ocijenila predsjednica ORaH-a i saborska zastupnica Mirela Holy u HTV-ovoj emisiji Otvoreno. „Niz je problema koji muče društvo i ljudi su doslovno gladni. Rasprava o mimohodu je u toj situaciji neodgovorna i čak uvredljiva. Izbjegava se bavljenje važnim stvarima. SDP-ova se vlada odlučila za mimohod kako bi se dodvorila desnom dijelu biračkog tijela. Tužno!“

Istodobno s mimohodnom sapunicom, baš na tragu kritike političarke Holy, iz Hrvatskog je sabora prasnula neviđena sramota: paraziti na kesi poreznih obveznika odbili su dodijeliti 11 milijuna kuna za 1100 najtežih civilnih invalida. Ne 100-postotnih kao šatoraš Đuro Glogoški, s 25.000 kuna mjesečno, nego 800 i x-postotnih! Odbili su mizeran dječji dodatak neizlječivim, od rođenja 1000-postotnim civilnim invalidima nakon navršenih 27 godina života. Odbili su priznati njihovim majkama, očevima ili braći status njegovatelja za pišljivih 1000-2000 kuna mjesečno. Ministarstvo socijalne skrbi i mladeži SDP-ove Milanke Opačić, svojedobno tajnice jednog od vođa balvan-revolucije u RH psihijatra Jovana Raškovića, lakonski se pere notornom neistinom: „Država nema novca!“

Ali, „država“ ima novca za platiti 3800 kuna mjesečno (plus zakonski doprinosi, plus socijalno i zdravstveno) za isti takav status supruzi Đure Glogoškog, koja ga po politikantskom itinereru „oba su pala, oba će pasti“ gura u kolicima od mila do nedraga po RH, Vukovara, Pantovčaka i „Visokog doma“ do svih (ne)mogućih radničkih buna po ulicama, „braniteljskih ‘zovi, samo zovi’ tribina“ za uvježbavanje državnog puča nezadovoljnog „hrvatskog naroda“, Imotskog, tv-grljenja s osuđenim ratnim zločincima Branimirom Glavašem i Darijom Kordićem… Država uistinu nema i ima novca. Kako za koga i kako kada.

Pljačkanje vlastitog naroda

Valjda se zato ni „žena iz naroda“ ne smatra obveznom platiti državi porez na novac, što ga je dobila za izbornu kampanju, nego ga „predsjednički“ nekorektno daje uplatiti na račun svoje, formalno, bivše stranke „novog HDZ-a“. Pa ga onda – opet javna parada taštine i lažnog samaritanstva! – pred tv-kamerama, ciljano i stranački interesno dijeli kao humani prilog potrebitima. E da svi vide kakvi su ona i Karamarko i da je jako dobro baš njih dvoje, ne više Milanovića ili nedajbože koga trećeg, imati za državnim kormilom. Jednim udarcem dvije muhe! A onda, građani, drž’te gaće, ako kormilo preuzme posada s iskustvom iz razdoblja najmračnije oluje koja toliko oštetila državni brod da još jedva plovi.

HDZ je jedina politička stranka u ovom dijelu Europe prvostupanjski osuđena za milijunsko pljačkanje vlastitih građana, a brojne optužnice (već i neke presude!) njezinom bivšem šefu i premijeru Ivi Sanaderu u suštini upućuju na veleizdaju. Ne bi li stranku distancirao od kriminalno-veleizdajničkog imidža, aktualni njezin predsjednik Tomislav Karamarko voli joj tepati kao – novom HDZ-u. Kao, nismo mi oni od prije, mi smo odreda pošteni domoljubi i praktični katolici, a kriminalci neka odgovaraju za svoja nedjela. Neka pravna država radi svoj posao!

Kad ono, isti je taj Karamarko obnašao najodgovornije dužnosti u policiji i tajnim službama RH baš u razdoblju najkriminalnijeg HDZ-ovog javašluka u državi, kad su se deseci milijuna premještali iz kutija za hrenovke i najlonskih vrećica u privatne džepove, padale mafijaško-špijunske glave po ulicama i trgovima, gradili mostovi bez pristupnih cesta, izlazi za duhove s autoceste za Dugobabe, triput bojali isti tuneli za kilogram zlata po kvadratu, dizale privatne palače od 700 četvornih metara za ministarsku plaću, ličkim palcem silovale crne američke košarkašice… Karamarko ništa nije znao, ništa čuo, ništa pročitao o tome u medijima, ništa nije vidio! Mizaru, Kikazaru i Iwazaru u istom liku/likovima, jer nitko ni od, kažu, 240.000 članova HDZ-a također ništa nije znao ni vidio! Isti ti bogomdani „političari“, iz ZNA SE opcije, sada opet žele na vlast. Birajmo ih, pa  država je ionako u kurcu! Netko mora pokopati mrtvaca.

Nisu bez veze Đuro Glogoški i Josip Klemm prije više od pola godine ispisali na šatri posred Savske ceste u Zagrebu onu da su „oba pala“ i da će opet „oba pasti“. Jedan je, doduše, pao na prijelazu godine, a drugi se, vidi vraga, još drži i, dapače, bezobrazno ne sluša „ženu iz naroda“. Čak joj udara kajle, a ona samo želi biti „predsjednicom svih hrvatskih građana“, „želi pomiriti“ nepomirljivo i zaliječiti razvaljenu državu (na tuđmanovskoj ZNA SE špranci!?) i „danonoćno je otvorena za dijalog“… Socijalno je osjetljiva do te mjere da je u samo 100 prvih dana mandata načinila toliko diplomatskih gafova po susjedstvu i spiskala na „turistička putovanja“ po bijelom svijetu više novca poreznih obveznika, nego njezin prethodnik u prosječno cijeloj godini. Ponovno se (pre)skupa parada taštine radi osobne promocije prodaje blesanima među biračima kao neupitno poželjan državnički aktivitet!? Sic.

Čime je Bijedna Naša profitirala od putovanja „žene iz naroda“ u SAD, Njemačku, BiH, Afganistan…? Ničim. Grabar-Kitarović, osim nekih privatnih veza zbog 10-godišnjeg uglavnom neproduktivnog diplomatskog staža u inozemstvu, nema pedigre jake i samosvjesne političarke iz međunarodno respektabilne zemlje. RH je od samog stjecanja državne licencije naučen slušati najmoćnije iz „obitelji kojoj oduvijek pripada“ i, ponajprije, „partnere“ iz Bijele kuće i NATO-a. Prema nekim – ne bez vraga? – aktualnim teorijama zavjere, Zapad i NATO su zapravo ustoličili Kolindu Grabar-Kitarović na čelu Bijedne Naše. Navodno se na pravim mjestima u pravo vrijeme dokazala „prijateljstvom“, izdrilana je u „poslušnosti“, a SAD i NATO, dnevnopolitičkom uporabom EU-a, imaju velike planove u ovom dijelu Europe, osobito na zapadnom Balkanu, gdje je Ruski medvjed već položio šapu.

Političko-operativne ekshibicije „žene iz naroda“ daju ponešto naslutiti o tome. Već je u predizbornoj kampanji spominjala potrebu veće militarizacije RH „kao članice NATO-a“ u smislu povećanja izdataka iz državnog proračuna za obranu, veću borbenu gotovost HV-a modernizacijom naoružanja i opreme, vraćanje obvezatnog vojnog roka (doduše, uz novčanu naknadu i priznavanje staža), učinkovitiji angažman pripadnika HV-a u „mirovnim“ misijama NATO-a i UN-a… Što će donijeti Bijednoj Našoj to što je neodgovorni političari (sezonskog trajanja) pretvaraju u vojni poligon američkih interesa? Ništa dobro. RH se neoprezno već otvorio vojnim potrebama SAD-ove i udarne mu šake NATO-a. Drugi dan po pristupanju Hrvatske Sjevernoatlantskom vojnom savezu, Moskva je obavijestila Zagreb da je „od danas“ postao legitiman cilj ruskih projektila sudnjeg dana.

NATO će, zatreba li, braniti Bijednu Našu u slučaju bilo kakve vojne ugroze nekoga izvan Saveza! Priče za malu djecu, kojima neodgovorni ili krajnje naivni domaći političari (plitkog uma?) valjda zavaravaju i sami sebe. Branit će NATO samo one i ono, što se uklapa u globalne imperijalne interese i aktualne potrebe pet-šest vodećih zemalja kapitalističkog Zapada. Prije svega SAD-a (u odnosu na Rusku Federaciju i Kinu; EU mu je ionako podložan), koji dirigira igrom u suvremenoj preraspodjeli svjetske ekonomske i vojne moći. Hrvatska je mali patuljak, koji je cijelu svoju tešku povijest krvavio gaće za tuđe babe zdravlje. I baš te babe nikad u povijesti nisu bile Hrvatima prijateljice, uvijek – gazdarice.

Vojska bez poštenih cipela

RH se radi obećanog obrambenog kišobrana „prijateljski“ odrekao sankcionirati moguće ratne zločine američkih državljana ili ih s odgovarajućim „transkriptima“ izručiti Haagu. Za Amere nikakav Haag ne vrijedi jer, da vrijedi, teško da bi se našao jedan-jedini prvi stanar Bijele kuće u prošlih pola stoljeća koji bi izbjegao u Haagu zapovjednu odgovornost za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Od Latinske Amerike, Koreje i Vijetnama do Azije, Afrike i Bliskog istoka. Mediji su tu i tamo izvješćivali i o sudjelovanju Bijedne Naše u međunarodno nedopuštenim akcijama američke CIA-e radi „suzbijanja terorizma“. I sami zviždači CIA-e znali su iznijeti javnosti zaprepašćujuće pojedinosti o takvim strogo tajnim akcijama.

Ministar Ante Kotromanović tvrdi kako će mimohod u povodu 20. obljetnice Oluje pokazati liderstvo hrvatskog vojnika i biti prilika za obnoviti odore i vojnu opremu HV-a, što je argument za vola ubiti. Niti je potrebno niti korisno u ovom trenutku pjeniti se neutemeljenom militarističkom prepotencijom, jer neke države u susjedstvu RH imaju u najmanju ruku istu ili veću vojnu moć. A ne daju je na sva zvona, jer se to i ne radi. Državni proračun, o kojem predsjednica RH čini se nema pojma ili je krajnje bešćutna za „stanje nacije“, toliko zvoni šupljinom da u njemu nema lipe ni za kupiti poštenih cipela onoj šaci profesionalnih vojnika. Kamoli za nešto više i bolje, čime su joj napunili glavu „prijatelji“ s kojima je do neki dan radila u NATO-u.

Birajmo, građani: prepolovljene mirovine za krnje jato američkih isluženih F-16, koje žmireći ruši i priučeni pilot MIG-a 29 (da se ne spominje MIG-35) ili život izvan sjene oružja! Suradnički, miran i snošljiv suživot sa susjedima ili pripito talambasanje oko ratnih lomača, koje dovode do „naših i njihovih zločina, naših i njihovih grobova“. Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general zbora Drago Lovrić pohvalio se da će zvijezda „vojnog mimohoda sa saveznicima“ biti raketa RBS-15B, koja je ovih dana uspješno testirana u vodama Dugog otoka. Projektil je, navodno, domaćih ruku djelo, ima domet 80 kilometara te pouzdano pogađa ciljeve iza horizonta, u radarskoj sjeni i pod kutom od 90 stupnjeva. Leti, recimo, od Zagreba prema jugu do Bosiljeva, ili prema istoku do Novske, ili prema sjeveru do Varaždina, ili… Koliko košta, tajna!

Kad već Vlada ima toliko svijesti i savjesti, pa će više od 11 milijuna kuna spiskati na vojnu paradu kojom ni u zemlji niti izvan nje nikom neće ništa važnije pokazati ni dokazati, a kritiku o rastrošnosti zbog dviju ili dvodnevne proslave uzima kao prdež u vjetar, morala je objasniti zašto u neimaštini nije moguće dostojanstveno slaviti na primjereniji način, znatno jeftinije i skromnije. Nije objasnila, jer je Milanović u strogoj tajnosti dogovorio kompromis s Grabar-Kitarović. Ona je odustala od kategoričnog stajališta protiv mimohoda, za koji je najavila da kao vrhovna zapovjednica neće dati dopuštenje. Sada samo preporučuje da parada bude što jeftinija, jer je „stanje u državi jako teško“. Milanović je zato prešutio njezinu alarmantnu izvanrednu konferenciju za novinare pet minuta uoči sjednice Vladinog odbora za središnje obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvatnosti, Dana hrvatskih branitelja te 20. obljetnice Oluje.

Ona je za dnevnopolitičke potrebe, kao, oprala obraz svoje nedosljednosti jer je, eto, ispalo da je Odbor koju minutu kasnije odlučio baš to što je ona najavila, a Milanović se povinovao njezinoj volji. Novopečeni joj savjetnik Vladimir Šeks, marginaliziran u stranci do sramotne razine, pa volonterski umirovljen na Pantovčaku, u HTV-ovom Otvorenom briše obraz novoj poslodavki. Vrijedno je, kaže, što je „upravo zalaganjem predsjednice RH sačuvana tradicija“ olujnog slavlja u Kninu. Tradicija slavlja (sic)? Prešutio je da se „slavlje“ zadnjih godina prometnulo u desničarski dernek naručenog primitivizma: „braniteljski“ zvižduci, prostačke psovke i svakovrsno ometanje državnih dužnosnika…

„Kompromis je dio politike“, mudruje ministar Kotromanović, „i s te strane treba odbaciti sva različita mišljenja.“ Šeks nije u pravu kad tvrdi da „priča o vojnom mimohodu otkriva dubok politički jaz“, jer je taj jaz prokopan davnih dana, agresivnom ustašizacijom RH. Otprije tri i kusur godina traje žestoko laktašenje „novog HDZ-a“ za osvajanje i SDP-a za opstanak na vlasti. Ne biraju se sredstva niti broje žrtve, a o golemom nezadovoljstvu građana nitko ne vodi računa. Samo tome služi desničarski režirano ideološko pregrijavanje ustaško-partizanskih tema, besmisleni stožeraški (Vukovar) i šatoraški (Zagreb) performansi „hrvatskih branitelja“, „bunt“ liječnika, traktorske blokade prometnica… Bijedna se Naša tragično podijelila, rascijepila i srljaa u propast, a „žena iz naroda“ naglavačke se, ali krajnje nepristojno i navijački, bacila u tu mutnu vodu. I ona i njezini stranački drugovi dernjaju se iz svega glasa: „Drž’te lopova!“ i dolijevaju kerozin na vatru.

Čim pomisle da su ugrabili priliku, srljaju na aktualnu vlast, osobito na premijera, kojem i retorički i intelektualno traljavo pariraju. Osobito ovih dana kada u povodu 70. obljetnice pobjede nad nacifašizmom treba otvoreno govoriti o povijesnoj istini, hrvatskoj ulozi u prijelomnim događajima te ukazati na revizionističko prekrajanje prošlosti. Ni Karamarku niti Grabar-Kitarović nije ni u primisli zatrpavati procjepe i smirivati razdore. Procjenjuju, ne bi to koristilo vlastitim ni guzicama ideološko-klijentelističke vojske, koju u strogom jurišnom zaptu drži Karamarkova desna operativna ruka Milijan Brkić nadimkom Vaso.

Zviždačko-psovački orkestar

Politički otac Kolinde Grabar-Kitarović i nesuđeni (navodno svojom voljom!) savjetnik joj za vanjsku politiku notorni Mate Granić, sada siva eminencija na Pantovčaku, smatra „razboritim i odlučnim“ njezina mimohodno-olujna bauljanja. A što bi drugo!? Bio je „tu blizu“ dok se uvježbavalo strojevi korak za izvanrednu paradu političke taštine. „Bilo je to promišljeno obraćanje predsjednice i način da se promijenjeno mišljenje prezentira kao novo i kompromisno“, ironično je Granića poklopio SDP-ov ministar uprave Arsen Bauk.

Ako se u međuvremenu opet nešto dnevnopolitički ne iskomplicira, sve političke ovce ostaju na broju, na mimohodnoj tribini. Valjda će inženjeri pojačati konstrukciju za tu prigodu, jer bi se na njoj – ne baš rame uz rame, ali… zašto ne!? – mogli naći Grabar-Kitarović, Milanović i Karamarko. Priučeni žurnalisti će svršavati od prenemaganja, dožive li taj „blagoslovljeni“ prizor. A „Hrvatice i Hrvati“, čim 4. kolovoza provezu onu general-Lovrićevu „senzacionalnu“ raketu Zagreb-Bosiljevo ispred VIP tribine i tv-ekranom, mogu nastaviti prekopavati kontejnere i stezati remen zbog prisilne dijete u krajnjoj neimaštini. Milijuni lete u vjetar, ali neka, neka samo lete – ima li što ljepše od bezgranične sreće „naših saveznika“ kad ugledaju čelična hrvatska mimohodna lica s Kotromanovićevom „novom opremom“, u „novim odorama“!? A sve domaćeg uma i ruku djelo!

Vjerojatno će uvježbani zviždačko-psovački orkestar 5. kolovoza odraditi svoj napamet naučen kninski program, a navečer se javiti na uobičajenu prozivku Marku Perkoviću Thompsonu, pod šatrom u Čavoglavama. I tek potom, kada se crijeva olakšaju od prekomjernih količina janjetine i maliganskih hektolitara, počinje ono pravo: konačan juriš zdesna na Markov trg! Hvatanje za gušu kakvo ni Osmanlije za 500 godina na Balkanu nisu bili kadri smisliti, vađenje crijeva, nabijanje na kolac… „Do istrage naše ili vaše“, kako „poučno“ reče još 1902. onaj mostarski intelektualac. Nekom sličnom prigodom i nakanom.

Sve ovo dosad u nacionalnom političkom kokošinjcu, uključujući mimohodno-kninsku paradu političke taštine moralno sitnih duša, bila je samo – artiljerijska priprema. S mnogo promašaja u prekomjernom granatiranju.

The post Parada taštine dometa Zagreb-Bosiljevo appeared first on Tacno.net.

Foto: Cropix/Dragan Matić

Tomislav Karamarko, Kolinda Grabar-Kitarović i Katolička crkva pušu u isti rog s ciljem da napetost i razdori u Bijednoj Našoj budu što veći, što nesnošljiviji, jer drže da će se time otvoriti prostor za njihov mesijanski nastup. No, otvoreno se kompromitiraju kao akteri, koji – protivno ključnim interesima RH i svakog pojedinoga građanina! – odobravaju najgrublje, militantno i barbarsko ulično nepoštivanje državnih institucija, ugrožavanje ustavnog poretka zemlje i kršenje temeljnih zakona o sigurnosti građana, redu i miru

Marijan Vogrinec

Maske su počele padati! Nakon verbalnog, prošlog vikenda umalo nije buknuo i građanski rat u Bijednoj Našoj bolno opipljivim hladnim i vrućim alatkama. Jer, glupost je nabujala i poput tsunamija se prelila iz šatre na zagrebačkoj Savskoj 66 na Markov trg, pred crkvu velikana duha i vjere mons. Svetozara Rittiga, baš između Vladinog stana u Banskim dvorima i „Visokog doma“ parlamentarne RH-demokracije, Hrvatskog sabora. „Kad mi dođemo na Markov trg, netko će s njega morati otići!“ – zaprijetio je prije koji mjesec notorni Đuro Glogoški, jedan od operativnih kolovođa savskih šatoraša. U četvrtak je došao, ali je već u petak dopodne otišao. Podvijena repa, jer mu se državni udar nije posrećio. Prijetvorno se zakrilio „mirotvorstvom“: odazvat će se šatoraško izaslanstvo u ponedjeljak u 10 sati premijeru Zorana Milanoviću na razgovor u Vladi.

I bi tako. U ponedjeljak se pojavilo to izaslanstvo – Đuro Glogoški, predsjednik Udruge 100-postotnih HRVI prve kategorije, Josip Klemm, predsjednik braniteljske Udruge specijalne policije, Tihomir Trešćec, šef Zajednice udruga hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a i Dražimir Jukić, novi predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, uz kojega je kao fikus sjedila sveprisutna Tatjana Glogoški. Dogurala je supruga Đuru u kolicima do stola u sobi za sastanak i – ostala za stolom. Red je bio da kao privatna njegovateljica (3800 kuna mjesečno plus socijalno i zdravstveno osiguranje!) pričeka muža pred vratima, dok sastanak ne završi, ali onda je šatoraši, sin i rodbina ne bi vidjeli na televiziji. Nju, kako su je prozvali“ „prvu damu“ savske šatre!

Niti bi se po povratku na Savsku cestu 66 mogla samodopadno hvaliti, da novinari čuju: „Jesam bila dobra, ha, jeste vidjeli da Matiću nisam dala ni ruku!“

Uistinu je bila dobra, vidjelo se na malom ekranu, izvrsno je odglumila suvišan fikus među sedmoricom muškaraca, mrgodno strijeljala očima nasuprotni trojac, predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića, ministra hrvatskih branitelja Predraga Matića Freda i ministra obrane Antu Kotromanovića. I znatiželjno je šarala pogledom po štukaturama u prostoriji u koju nikad u životu ne bi kročila da, eto, igrom sudbine, nije plaćena za guranje tih legendarnih invalidskih kolica. Itekako je bila dobra! Baš kao i kasne pučističke večeri kada su je tv-kamere uhvatile nedaleko od oltara u Crkvi sv. Marka kako halapljivo iz neke kutije pretrpava usta hranom, koje u bogomolji „nije bilo“ ni za crkvenog miša.

„Hajde, da vidimo: gdje smo vam se zamjerili!“ – pomirljivo je premijer počeo sastanak sa šatoraškim kolovođama, koji su u svečanim vojnim odorama došli impresionirati, ostaviti dojam u tv-javnosti o vlastitoj važnosti, autoritetu, legitimitetu, ratnim i domoljubnim zaslugama i tko zna čemu još, što može smisliti skroman um. Taj se um, zatečen kasnije novinarskim čuđenjem, vadio time da je sastanak u Vladi doživljen kao – svečana prigoda. No, zakonom je pobrojano to što se smatra svečanom prigodom i kada ratni veterani mogu odijevati vojne odore, pa… „Uniforme?“ – komentirao je Matić Fred. „Nisam impresioniran, imamo ih i Kotromanović i ja… I još su nakićenije odlikovanjima!“

Scenaristi iz šatorske sjene

Šatoraško je izaslanstvo tim folklornim uniformiranjem pred tv-kamerama, pa baš u Vladi, nehotice, neoprezno dalo znati građanima da je Bijedna Naša zrela i za kobne ulične nerede i državne pučeve kakve isluženi generalisimusi znaju izvoditi po zabitima sirotinjskih dijelova globusa. Bivšim kolonijama, bantustanima i hibridnim paradržavama izvan svakog smisla i razloga.

Očekivano, ništa se veliko i važno nije dogodilo na premijerovom sastanku sa šatorašima: šatra ostaje na Savskoj, „prosvjed branitelja“ se nastavlja, a novi će se razgovori, ako scenaristi iz šatorske sjene ne smisle drukčiji performans ucjena i ultimatuma, održati idućeg ponedjeljka. „Milanović se nije ogradio da nismo barbari (kao što se ni Glogoški i Klemm nisu ogradili od toga da Vlada nije nenarodna – op. M.V.); trebao se izjasniti“, kazao je Glogoški novinarima. „Postavili smo pitanje jesmo li militantni. Nisu nam odgovorili. Ne treba zaoštravati retoriku s njima. Treba se izdići iznad politike.“

Šatoraši se nisu „izdigli iznad politike“, jer im tako nije ni zapovjeđeno kad su se u ponedjeljak ujutro u Crkvi sv. Marka, radi impresioniranja javnosti i sugovornika u Vladi, presvlačili u vojne odore. Ni idućih se tjedana i mjeseci neće „izdići iznad politike“, nego tek kada Karamarko dođe na vlast. Ako je vjerovati nezavisnom saborskom zastupniku Branku Vukšiću, to mu je Klemm priznao u povjerenju, pošto su se ugasile tv-kamere nakon jednog talk showa u kojem su sudjelovali. Tek će tada srušiti šatru, a kampisti će na ZNA SE koje šaltere po svoje nagrade za znoj i patnju na dugotrajnim dežurstvima.

Međutim, riječ je o vrlo opasnoj igri nekolicine aktera vrlo opasnih namjera, što u Večernjem listu uočava i kolumnist desnog srca Dražen Ćurić. Markov trg mu je, savjesnom, podignuo tlak. Jer, „kada je država pred građanskim ratom i nekom vrstom puzajućeg državnog udara, onda bi bilo kukavički sakriti se u mišju rupu i čekati rasplet događaja“. Svaka čast, Ćuriću!

„Deprimirajuće i vrlo opasne scene na Markovu trgu vape da se ocijeni uloga vodećih političkih aktera koji sudjeluju u režiranju drame koja se svakog trenutka može pretvoriti u krvavu tragediju“, piše. „Ima puno javnih i tajnih sudionika ove velike društvene i političke krize, ali samo nekoliko bitnih igrača može donijeti mir.“ On izrijekom spominje Zorana Milanovića, Tomislava Karamarka, Kolindu Grabar-Kitarović i Katoličku crkvu, koji su „dosad uglavnom vodili brigu o partikularnim interesima, a premalo o općem dobru. To nikako ne znači da su svi jednako krivi ili da nitko nije kriv“.

Milanovića se ne može amnestirati, jer njegova vlada u tri i pol godine – kaže: još uvode red u zemlji! – „nije napravila ono za što je dobila gotovo plebiscitarni mandat. Uza sve to Milanović je arogantan, prepotentan i vrlo često neotesan. Zaslužuje zvižduke, galamu, pa čak i poneko jaje. U tom je smislu prosvjed branitelja legitiman kao i bilo koji drugi prosvjed. Ali kada već idu u prosvjede, onda se i branitelji moraju držati demokratskih standarda i zakonskih propisa. Nikako ne mogu prihvatiti da se njima već nekoliko mjeseci tolerira da prosvjeduju u Savskoj ulici bez potrebnih dozvola. To što je netko bio branitelj ne daje mu pravo da bude iznad zakona. Pogotovo mi je neprihvatljivo da mimo svih propisa grade šatorska naselja. Milanovićeva vlada ima tisuću mana, ali joj se zaista ne može pripisivati krimen prema braniteljima. Moj je dojam da su ljudi oko Đure Glogoškog pod jakim utjecajem HDZ-a i da zapravo uvijek postavljaju neke nove uvjete koje je nemoguće prihvatiti. Njima ne odgovara rješenje, nego stanje konstantne napetosti“.

Karamarko, Grabar-Kitarović i Crkva pušu u isti rog s ciljem da napetost bude što veće, što nesnošljivija, jer će se time otvoriti prostor za njihov mesijanski nastup. No, otvoreno se kompromitiraju kao akteri, koji – protivno ključnim interesima RH i svakog pojedinoga građanina! – odobravaju najgrublje, militantno i barbarsko ulično nepoštivanje državnih institucija, ugrožavanje ustavnog poretka zemlje i kršenje temeljnih zakona o sigurnosti građana, redu i miru.

„Zaista je nedopustivo“, tvrdi kolumnist Večernjaka, da predsjedničin savjetnik za branitelje Ante Deur „obilazi prosvjednike koji su na Markovu trgu prekršili zakon. Predsjednica nije u predizbornoj kampanji i sada bi joj prvi cilj trebao biti da sačuva mir i stabilnost zemlje, dok njezine političke preferencije ipak trebaju biti u drugom planu. Ne mogu prihvatiti da svećenici aktivno sudjeluju u političkim prepucavanjima i da se postavljaju kao nekakva tampon-zona. Ako su na jednoj strani branitelji, na drugoj hrvatski policajci koji u ovom slučaju ne čuvaju ‘komunjaru Milanovića’ nego Ustav i zakon“.

Glogoški je s Klemmom doveo dark-crne šatoraše na Markov trg s hinjenom nakanom da ga „mrtvog odnesu“, da „pogine“, ako ne ispuni obećanje i ne istjera Milanovića iz Banskih dvora i nasuprotnog „Visokog doma“. A Milanović mu je poslao interventno redarstvo, plaćeno iz džepova poreznih obveznika upravo za obranu reda i mira od takvih, koji pogrešno drže da ih HB iskaznice kvalificiraju za – ismijavanje zakona. Uz gromoglasnu Karamarkovu potporu, tvrdnjom da prosvjednici na Markovom trgu nisu prekršili ni jedan zakon. Taj grozan izričaj zgromio je i kolumnista Jutarnjeg lista Inoslava Beškera:

Destruktivno crno društvo

„Kakav god bio zakon, kakav god bio pravni poredak, jednakost pred zakonom i pravna pouzdanost manje su zlo. Od svega me najviše prepao stav bivšeg ministra unutrašnjih poslova, vjerojatnoga budućeg premijera, da zakon nije jednak za sve i da njegova primjena ovisi o tome koga će se smatrati huliganom, a koga zaslužnim građaninom. Bože me sakloni takva ministra i eventualno premijera, a zapravo i takva kršćanina. Upravo je poštivanje prava omogućilo da se prosvjednici osjećaju na sigurnome kada im je, kao zaklon, poslužila zagrebačka gornjogradska Crkva sv. Marka. Policija nije intervenirala u njoj, već su zaključili neki kolege novinari, vodeći računa o čl. 7 Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima.“

Premijer Milanović se, u izvanrednim okolnostima, izvanredno i obratio domaćoj i stranoj javnosti, neka se zna: „Politička odgovornost za sve ovo što se događa je u HDZ-u! To je Tomislav Karamarko, to su njegovi ljudi, to su ljudi kojih se Hrvatska boji. Prvi put imamo garnituru koja želi doći na vlast na način da ljudima utjeruje strah u kosti. To su ljudi koji ne priznaju zakone ove zemlje, koji ih primjenjuju i tumače kako to njima odgovara. A tu je onda još predsjednica Kitarović. Vidimo u zadnja dva dana da osoba koja je dužnosnik (Ante Deur, akter svih većih ‘braniteljskih’ cirkusa, op. M.V.) u njezinom uredu aktivno sudjeluje u prosvjedima. Kako da to protumačimo?“

Samo na jedan način: građani su Bijedne Naše pročitali „novi HDZ“ (novi? – sic), Đuru Glogoškog, Josipa Klemma i to crno stožeraško/šatoraško društvo još za sramotnog „događanja hrvatskih branitelja“ 18. studenoga 2013. godine, na Dan sjećanja na žtrvu Vukovara. Te u svim daljnjim „braniteljskim“ cirkusima, sve do neleganog postavljanja šatre na javnom mjestu u Zagrebu. Na Savskoj se cesti demagoško-populistički prenemažu već gotovo osam mjeseci, krše zakone, pjevaju ustaške pjesme, dovode ratne zločince, militantne katoličke svećenike, prijete, psuju, fizički napadaju najviše službenike Ministarstva hrvatskih branitelja i izvode kojekakve cirkuse radi podjarivanja nacionalističkih strasti. Provociraju sukobe s razbijenim glavama.

Kukavički guraju invalide u kolicima u prvi plan pred tv-kamere i čuvare reda ne bi li u mutnom lovili naivne na suosjećanje i sentiment. Vrhunac svega je postavljanje eksplozivnih boca po Savskoj cesti u znak „potpore“ svojima na Markovom trgu, što je najogavnija teroristička prijetnja masakrom Zagrepčanima. Nema veze to što se Klemm ispričao građanima na rečenom sastanku u Vladi i ogradio od „domoljublja na plinskim bocama“, Milanovićeva je službena dužnost otkriti nalogodavce i operativce tog terorističkog čina, izvijestiti javnost o svim pojedinostima i najstrože sankcionirati te kretene. Šatoraši su se i time legitimirali kao vrlo opasan remetilački faktor u zemlji za koju su se navodno borili i na kojim lovorikama bogovski žive da imaju vremena i za atentate plinskim bocama na vlastite sugrađane. S razlogom su se već popeli navrh glave i Zagrepčanima i ostalim žiteljima Bijedne Naše.

Ultimatumima bez osnove i ucjenama žele iznuditi pad SDP-ove koalicije te dovesti na vlast Karamarka s buljukom zadrtih klijentelista, desničara koji ni brojem članova, ni potporom birača niti ugledom svojih vođa uglavnom ništa ne znače na hrvatskoj političkoj sceni. Izazivanje nereda, netrpeljivosti, razdora, sukoba i podjela u zemlji, kojeg su scenarija zla šatoraši važan dio, ne daje očekivanog rezultata: Milanović se ne da zastrašivanjem otjerati s vlasti (kao u Vukovaru?), a režirana su se „događanje branitelja“ počela „novom HDZ-u“ obijati o politički rejting. Nisu ljudi blesavi, pa će vjerovati Karamarku na riječ kako njegovi, eto, „podržavaju opravdane zahtjeve hrvatskih branitelja, ali ne stoje iza njihovog prosvjeda“. Ma nemoj, stoji sv. Petar, ili mali zeleni!?

Scenaristi zla su lakomisleno odlučili radikalizirati stanje u kojem je „novi HDZ“ uhvaćen kao car u novom ruhu, gol-golcat u nečasnoj raboti, a šatoraši izvrsno uspijevaju u neželjenom: javnost uvelike već poprijeko gleda na sve branitelje kao najpovlašteniju i materijalno najbolje opskrbljenu društvenu skupinu. Uz političare i Katoličku crkvu. Pa, što još traže kad imaju sve što većina građana RH neće imati dok su živi!? Gordijski je čvor napokon, procijenjeno je u stožeru pobune, trebalo presjeći režiranim braniteljskim udarom na samo srce države, na njezine noseće institucije, opsadom samo nekoliko metara od njihova sjedišta! Srećom, ostvarila se Milanovićeva parafraza legendarne La Pasionarije: No pasaran! Zasad?

Đuro Glogoški, Josip Klemm i njihov stožer došli su na Markov trg skriveni među suncobranima, parolama i nezadovoljnim radnicima Imunološkog zavoda, a kad su se prijavljeni prosvjednici razišli – neprijavljeni su šatoraši ostali. Ponijeli stolce i stolove, bivša im manekenka i Miss Hrvatske Anica Martinović-Kovač, supruga nogometnog izbornika „vatrenih“ Nike Kovača, poslala dva pečena janjeta da se ne dernjaju gladni i Glogoški je mogao povući potez na – sve ili ništa. Formalno: „Samo želimo razgovarati s premijerom o našim zahtjevima za riješiti braniteljski problem“, a unaprijed su znali da ih Milanović čita kao otvorenu knjigu: njima uopće nije do razgovora! To je pokazao prošli ponedjeljak i to će pokazati možebitan sljedeći ponedjeljak.

Cilj: vlast i novac!

Kao što i pristoji ozbiljnom premijeru koji ne nasjeda na nesuvisle izgovore za ulično nasilje, u nuždi se poslužio represivnim državnim alatima za obranu ustavnog poretka zemljene, reda, mira i sigurnosti građana. Nije se uplašio i nije se pristao obrukati u javnosti prihvaćanjem već osam mjeseci znanih ultimatuma, oslonjenih na izmišljene razloge, kojima se manipulira cijelom braniteljskom populacijom i ostalom javnošću. Kakva braniteljska prava, koja su – osim političarskih i onih Katoličke crkve – veća od bilo čijih u RH, kakav dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo branitelja! Puka dimna zavjesa.

Po dignitet i dostojanstvo se ne ide u Vladu niti ih je premijer kadar nekome dati ili oduzeti. Te se vrijednosti časti i poštenja moraju zaslužiti ili ne, netko/nešto ih ima ili nema, nisu pomodni bedž koji ovisi o premijerovoj ili bilo čijoj dobroj volji. U biti, ovdje uopće nije riječ o pravima, dignitetu i dostojanstvu, nego o čvrstoj nakani da se osvoji vlast i novac!

Na brzaka su se, takorekuć s nogu, pod suncobranom na Markovom trgu, Đuro Glogoški i Josip Klemm su se našli na radnom dogovoru s hitro prispjelima pomoćnim biskupom zagrebačkim Valentinom Pozaićem i Antom Deurom. Što je čija zadaća u pojedinim fazama plana A i plana B operacionaliziracije scenarija državnog udara. „Narod se pita kada će Karamarko zamijeniti Milanović-Tita!“ Demagoško-polulistički „spontano“, pred tv-kamerama i mikrofonima svih medija. Trebalo je to izvesti dramatično, brzo, dojmljivo za široki puk, ali učinkovito. Bivši predsjednik Bijedne Naše u dva mandata Stjepan Mesić prvi je to odmah javno nazvao pokušajem državnog udara.

Da je uspjela nedemokratska, nasilna, ulična smjena demokratski izabrane vlasti u korist „novog HDZ-a“, njegovog šefa Karamarka i društva, bio bi to početak građanskog rata. Znakovito, baš na mjestu gdje je, zimi 1573. godine, užarenom krunom na pravednoj glavi srušena kratkotrajna „narodna demokracija“ i ubijen seljački vođa Matija Gubec.

Braniteljski ministar Predrag Matić Fred je upozorio da oni „koji su sijali oluju, sada moraju žnjeti zlo“, a SDP-ov saborski zastupnik Peđa Grbin bio je bolno izravan: „Želimo jasno reći da iza ovog prosvjeda branitelja na Markovom trgu stoje Tomislav Karamarko, Milijan Brkić i HDZ. HDZ se ponovo skriva iza ljudi koji su u ratu izgubili sve jer nema hrabrosti sam izaći pred građane. Karamarko ne dolazi na posao u Sabor, ne želi izaći u javnost i ne sudjeluje u dijalogu o važnim pitanjima i programima za našu državu i društvo. U ovom trenutku Hrvatska pokazuje jasan napredak i pozitivan rast, rast zaposlenosti i izlazak iz recesije, a HDZ nas uporno vraća u prošlost i produbljuje podjele u društvu. Tomislav Karamarko želi samo dijeliti ono što se u Hrvatskoj stvara“.

Scenarij drastičnog zaoštravanja sukoba tim je radikalniji, što je više znakova mogućeg postupnog oporavka zemlje od šestogodišnjeg recesijskog potopa. Idu parlamentarni izbori, Pantovčak je osvojen, pa nema smisla da javnost počne Milanoviću bilježiti pluseve i možebitno se SDP-ova koalicija još četiri godine održati u sedlu. Na Grbinovu izravnu prozivku krivaca za kotrljajuću državnu katastrofu, među kojima je ciljano (?) zaboravio navesti važnu sinergijsku ulogu militantnog dijela klera tzv. Crkve u Hrvata, reagirao je „novi HDZ“. Priopćenjem javnosti još jednom odbija svoju scenarističku ulogu u šatoraškim neredima. Tko bi lud javno priznao da je organizator uličnog nasilja, izvaninstitucionalnog rušenja demokratski izabrane Vlade, a Karamarko želi sutra biti premijer!?

Glupost je „novog HDZ-a“ već i to, što se diči potporom šatoraškoj destrukciji vlasti u zemlji. Umjesto da brani dignitet državnih institucija i pozove šatoraše na poštivanje legalnosti i legitimiteta izborne volje građana, da ih smiruje – kad već tako hrabro tvrdi da ih ne huška na Banske dvore – „novi HDZ“ lakomisleno potpaljuje sve nove i nove lomače razdora. Sutra će možda Karamarko, ne dođe li ipak u međuvremenu svevišnjem iz stražnjice u glavu, a vjerojatno neće, biti u istoj koži milanovićevskog kroja. Kako kani „vladati“, ako mu se drugi vlasnici HB iskaznica – ne mora uopće dvojiti da neće! – dođu dernjati pod uredske prozore i „legaliziranim“ ga uličnim katapultom lansirati iz fotelje!?

Kako će objasniti Glogoškom i Klemmu da im nema otkud podebljati braniteljsku blagajnu s još (makar) milijardu kuna, jer bi taj novac morao uzeti penzićima, učiteljima, liječnicima, policiji…? Tko pod drugim jamu kopa… „Žena iz naroda“ nije se bila ni nakon 100 dana kadra isključiti s Karamarkovog daljinskog upravljača, pa ni trc ni mrc o opsadi Markovog trga, nego priopćuje javnosti zapravo isto što i „novi HDZ“, jer tek „pokušava stupiti u kontakt s premijerom Milanovićem“. Ni slova o Glogoškom, koji urotnički urla u megafon interventnim policajcima: „Otkažite poslušnost svojim zapovjednicima i prijeđite na našu stranu!“ To za Karamarka nije kršenje „ni jednog zakona“, ali u mnogim se zemljama strogo kažnjava kao rušenje državnog poretka. Čak i smrću.

Stotinu dvojbenih dana

To svoje „pokušavanje“ može Grabar-Kitarović objesiti mački o rep, jer se izdaje nedoraslom predsjedničkoj dužnosti i nesavjesnom u odnosu na inauguracijsko obećanje da će biti predsjednica svih građana. Svojom je čašću, pogaženom iste izborne večeri odlaskom na noge šatorašima na Savskoj 66, prisegnula da će se zalagati za dobrobit zemlje, za mir i sigurnost, a kritične večeri nije izašla pred militante na Markovom trgu i odlučno im kazala: „Vratite se kući! Ovo što činite nije u interesu RH i građana!“ Nije željela, a ne da nije imala petlje reći to Glogoškom i Klemmu u lice, javno, pred tv-kamerama. Zašto? Zato što i sama, napadno, vrti maramicom na čelu tog rušilačkog kola.

Nije ni bilo očekivati od „žene iz naroda“ da se ponaša uistinu kao predsjednica svih hrvatskih građana i radi u interesu RH. Samodopadno i uglavnom beskorisno paradira po zemlji i svijetu i u to je paradiranje ulupala prvih 100 predsjedničkih dana te pozamašnu svotu novca poreznih obveznika. Školska je ocjena njezinih 100 dana – od čiste petice iz kruga „novog HDZ-a“ i šatoraša do čiste jedinice iz SDP-a i većine građanskog društva. Izvrsno, bijedno? Kako se uzme. No, svojim se odnosom prema „novom HDZ-u“ i Karamarku uopće ne razlikuje od ponašanja prethodnika joj Ive Josipovića prema SDP-u i Milanoviću. Da „žena iz naroda“ ispunjava obećanje na koje je inauguracijski prisegnula, pozvala bi svoju bivšu (!?) stranku i njezina šefa da se demokratski/civilizirano strpe još pola godine i pokušaju na izborima smijeniti SDP-ovu koalicijsku vlast. Šatra na Savskoj 66 bi se razišla u miru, a građani Bijedne Naše odahnuli.

Grabar-Kitarović misli da je časno izazivati premijera i javnost samodopadnim, nepromišljenim ispadima. To politikantstvo nikad nije i neće biti dobro za zemlju. Glogoški i Klemm očito su na Markovom trgu išli na sve ili ništa, jer je već osmomjesečna šatra debelo zarasla u drač građanskog prijezira i zaborava, a „komunjare“ uporno ne žele pristati na „braniteljske“ ultimatume niti se daju natjerati na prijevremene parlamentarne izbore. Prema tome, cirkus valja nastaviti. Bez obzira na kolateralne štete koje se možda nikad više i ničim neće nadoknaditi. Kako će pak Bijedna Naša izgledati (i preživjeti), ako dođu na vlast ovakvi, što su spremni i plinskim bocama jurišati na građane, napadati čuvare reda i mira, raspaljivati mržnju i ideološko-vjersko jednoumlje…!?

The post Eksplozija gluposti na valu državnog udara appeared first on Tacno.net.

Screenshot: N1

Kolinda Grabar-Kitarović može intimno preferirati ovo ili ono, ali kao predsjednica svih građana RH mora to zatomiti i ne smije zlorabiti ni u tragovima. A ona se ne želi ili jednostavno ne zna tako ponašati. Gotovo ni jedan njezin potez nije bio državnički uvjerljiv i relevantan za stanje u zemlji i ugled Bijedne Naše u svijetu. Kako joj odmiču dani, sve se otvorenije odaje kao zla maćeha iz „Snjeguljice i sedam patuljaka“ braće Grimm

Marijan Vogrinec

Ako se po jutru dan poznaje, kako tvrdi pučka mudrost, onda se ni nakon prva tri beskorisna mjeseca Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčaku, legendarne „žene iz naroda“, već može prepoznati da će to uglavnom biti dugačak, vrlo dugačak i teško podnošljiv, migrenozan, čak petogodišnji – promašeni dan. Neće taj dan ni približno usrećiti onih 1,114.945 poklonika prve hrvatske predsjednice, koji već sjetno dešifriraju njezine predizborne hiperbole kao „obećanje ludom radovanje“. Još će manje doći na svoje 1,143.164 građana – Josipovićevi birači plus 60.728 većinom Sinčićevih buntovnika – koji joj ne bi dali glas ni pod najsofisticiranijom psihofizičkom obradom bogobojaznog dominikanca Tomasa de Torquemada. Ni za jotu bolje neće proći ni građani iz „sive zone“ do ukupno 3,825.242 birača u Bijednoj Našoj, kojima se toliko fućka za prvu ženu u profikusno dizajniranoj predsjedničkoj tegli da uopće nisu izašli na izbore.

Buljuk „analitičara“ i analitičara, deratizacijski opskurnih revolverblatt biltena i navodno ozbiljnih medija, politikanata i političara sa svih strana, pa i, kolateralno, ponešto prostodušnog puka već neko vrijeme zamućuje vid buljeći u ofucanu čarobnu kuglu famoznih „prvih 100 dana mandata“. Što se dade vidjeti u tom zamišljenom geometrijskom tijelu? Što Grabar-Kitarović (ni)je postigla, kakvom se pokazala urbi et orbi, kakvu je brazdu (ako je) zaorala i što je očekivati od nje u nastavku mandata? Otprilike 25-30 posto ZNA SE kojeg i kakvog općinstva ocjenjuje njezin pripravnički staž na Pantovčaku čistom peticom ili jakom plus četvorkom. Oko 50 posto sklono je nedovoljnoj ocjeni ili kroz prste progledanoj minus dvojki. Ostalima se živo fućka za „ženu koja se u djetinjstvu tukla s dečkima, verala po drveću te znade musti stoku sitnog i krupnog zuba“.

Prvi je kolokvij iz predsjedničine vjerodostojnosti, dakle, doživljen u javnosti više kao neka vrst plaćanja reparacija vlastitoj svijesti i savjesti poklonika, odnosno oponenata Kolinde Grabar-Kitarović. Uglavnom je to više nekritički izražen opći dojam o njezinoj ulozi u vođenju države, nego uvjerljiva politička raščlamba njezinog lika i djela u prvih 100 dana mandata. Sretna okolnost da joj je, u najboljoj životnoj dobi, uspjelo uzdići političko-diplomatsku karijeru do položaja predsjednice zemlje, članice EU-a i NATO-a, bila je Grabar-Kitarović jedinstvena prigoda za dokazivati svoju državničku punoljetnost. Makar na solidnoj razini na koju je prisegnula inauguracijskim svojim govorom: „Bit ću predsjednica svih građana RH i zastupat ću njihove interese u zemlji i svijetu!“

Stranački red i običaj

Cinici će primijetiti da je održala obećanje, jer je ostala nepokolebljiva u promociji interesa samo jedne svjetonazorsko-političko-ideološke skupine građana: one iz šireg kruga „novog HDZ-a“ (novog? – sic). Nategnuto: trećine Bijedne Naše! Ti su građani bili gotovo 100-postotna publika na svim njezinim skupovima, gdje nije propuštala govoriti: „Ja sam vaša! Bit ću vaša predsjednica! Ja sam žena iz naroda!“ I, na sveopće oduševljenje vojnički ustrojene svoje desne političke logistike, već prvim potezima – nije omanula.

Screenshot: ytb

U samoj je izbornoj noći najprije otišla na noge šatorašima u Savskoj 66 (iza kojih stoji „novi HDZ“) zahvaliti im na potpori, a odmah će porezni obveznici u kešovini platiti tu njezinu zahvalnost. To je red i običaj u stranci iz koje dolazi, porezni obveznici triput masno plaćaju „farbanje tunela“. Naime, koji tjedan kasnije će izvesti iz šatre ratnog veterana Antu Deura, desnu ruku kolovođa Đure Glogoškog i Josipa Klemma, te ga imenovati svojim savjetnikom za branitelje i ubrzo poslati kao ispomoć u pokušaju „braniteljskog“ državnog udara s Markovog trga. Pojačat će Grabar-Kitarović decibele i proširiti repertoar napada na Vladu i premijera Zorana Milanovića te istodobno povesti sasvim nepotreban i unaprijed izgubljen, neproduktivan križarski rat protiv Srbije. A tamo daleko, najprije su u čudu odmahivali rukom na retoričku neveru sa zapada, a onda joj resko poručili u smislu: „Odjebi! Meti smeće u vlastitom dvorištu, a nas pusti na miru!“

Ničim izazvana i bez ozbiljnog vanjskog povoda, uhvatit će se prava hrvatske manjine na način kao da Vojvodina nije državni dio Srbije i docirati o nacionalnoj pripadnosti Bunjevaca (udžbenici na ćirilici), iako se Bunjevci politički samostalno organiziraju, sudjeluju u vlasti u Srbiji i ne smatraju se Hrvatima. Tko ne vjeruje, neka pita pjevačku legendu Zvonka Bogdana. Također se, bez povoda i potrebe, zamjerila dijelu domaće i javnosti u Srbiji nebulozama o „političkim Hrvatima“ u RH, pa provokacijama o uvjetovanju ulaska Srbije u EU dok susjed ne udovolji radikalnim desničarskim ultimatumima iz Bijedne Naše. Međudržavna granica joj se odjednom nametnula kao noćna mora, aktualizirala je problem nestalih u Domovinskom ratu i štošta još s repertoara nacionalnih ultraša, koji s njezinim bivšim (?) stranačkim šefom Tomislavom Karamarkom žele na vlast.

U klinču s premijerom Zoranom Milanovićem, gdje još ne prestaje glumatati kako mu je nadređena u vođenju države, uglavnom je popila dosta batina (preseljenje Predsjedničkog ureda s Pantovčaka u Visoku ulicu na Gornjem gradu, izvanredna tematska sjednica Vlade na njezin saziv, poziv premijeru na ostavku, Jasenovac, pokroviteljstvo nad proslavama 70. obljetnice pobjede antinacifašista u Drugom svjetskom ratu, proslava 20. obljetnice Oluje, zapovijedanje/uporaba vojske u miru, itsl.). Ali, „žena iz naroda“ ne posustaje u bjesomučnom jurišu svim svojim ešalonima na vjetrenjače vlasti, kao ni crna družina iz šatre na Savskoj 66. I slijepci već vide sinkronizaciju tih aktivnosti radi postizanja istog cilja. To, što Karamarko glasno viče kako ni on niti njegova stranka ne stoje iza tog scenarija s Đurom Glogoškim i Josipom Klemmom u glavnoj ulozi, može komotno objesiti – mačku o rep. Stoje mali zeleni iz zviježđa Velikog medvjeda!?

(Livio Andrijić/Cropix)

Nisu građani baš toliko bedasti niti politikantski stožer za proizvodnju zla i razdora u Bijednoj Našoj čine takvi inteligenti, koji znaju i mogu sakriti tragove što preko šatre na Savskoj 66, terorističkih plinskih boca „braniteljski“ (čak se i Klemm osjetio dužnim ispričati javnosti!) podmetnutih Zagrepčanima pod obiteljske prozore, kafiće i urede te Markovog trga vode u svjesnu, kobnu destrukciju društvenog i gospodarskog života u ionako posrnuloj zemlji.

Je li onda praskozorje mandata „žene iz naroda“ potvrdilo njezinu proklamaciju o poštenom, ravnopravnom odnosu prema svim građanima, prema svim politički strankama, svjetonazorima i ideološkim opcijama, prema svim društvenim kategorijama? Nije. Šteta, imala je izvrsnu prigodu pokazati se politički svojom, izborom za predsjednicu RH cijepljenom protiv ovisnosti o političkom miljeu iz kojeg je izrasla i animoziteta prema suprotnim stranama. Predsjednica svih građana može misliti što želi o tim rogovima u vreći, intimno preferirati ovo ili ono, ali u praktičnom se to djelovanju ne smije osjetiti ni u tragovima. Kolinda Grabar-Kitarović to uporno ne radi. Ne želi ili jednostavno ne zna!?

Gotovo ni jedan njezin potez nije bio državnički uvjerljiv i relevantan za stanje u zemlji i ugled RH u svijetu. To je tužna činjenica, koja ne sluti na dobro. „Žena iz naroda“, kako joj odmiču dani na gotovo svakotjednim beskorisnim turističkim putovanjima po bijelom svijetu (od BiH, Njemačke i Crne Gore do SAD-a, Afganistana i Vatikana…) i međutke predaha u zelenim mirima Pantovčaka, sve se otvorenije odaje kao zla maćeha iz „Snjeguljice i sedam patuljaka“ braće Grimm. Ne kao marljiva, skromna i promućurna kancelarka tipa Angela Merkel iz iste svjetonazorsko-političko-ideološke obitelji u Njemačkoj, već kao lakomislena žena nerealnih političkih ambicija, koja uživa u tome što jest, gdje jest i kojoj je fiksideja da svi moraju uvažavti njezinu pastirsku ulogu u državi. Sic!

„Neka Milanović grize nokte!“

Nastavi li i ubuduće tako, a nema realnih znakova da neće, moglo bi joj se dogoditi isto što i zloj kraljici iz rečene bajke o prelijepoj Snjeguljici. Zli medijski jezici već neko vrijeme komentiraju kako se, za povremenih boravaka Kolinde Grabar-Kitarović u svom uredu na elitnom zagrebačkom brijegu, može u smiraj dana čuti iz Predsjedničkih dvora ženski glas loše utreniranog zapovjednog tona:

„Ogledalce, ogledalce, kaži meni tko je najljepši i najvažniji u čitavoj zemlji Hrvatskoj!“

A netko/nešto zamekeće:

„Vi ste, predsjednice, najljepši i najvažniji u čitavoj zemlji Hrvatskoj! I znatno šire, do Antarktike čak, gdje znanost i pingvini caruju! I uvis, do orbitalne stanice Mir!“

„Neka, neka, ogledalce moje! Neka Milanović grize nokte, samo neka grize!“

I tako će to trajati, ako je vjerovati braći Jacobu i Wilhelmu, do dana kada će se napokon pojaviti mudar kraljević i probuditi Snježanu. A onda, kada se raspline privid bajke, jao zloj maćehi s kraljevskom tijarom u kosi. Prvo što će učiniti momak plave krvi: izbacit će kartonsku trash „hrvatsku kraljicu“ na deponij smeća u Jakuševcu, gdje mu je zapravo mjesto od same sulude realizacije.

Naime, Kolinda Grabar-Kitarović je od prošlog je vikenda, plagirajući praksu Bijele kuće, australskog parlamenta i sličnih zdanja u svijetu, uvela na Pantovčaku tzv. dan otvorenih vrata. No, lako još za „otvorena vrata“, ali – dala je postaviti u predvorju Predsjedničkog ureda svoj kartonski lik u prirodnoj veličini, koji čuvaju dvojica također kartonskih gardista u Šparemblekovim licitarskim (povijesnim!?) odorama. Umjesto glava, gardisti imaju rupe kroz koje gosti bivše vile Zagorje jugoslavenskog maršala Josipa Broza Tita, a sada radne nastambe „žene iz naroda“, mogu gurnuti svoje tintare i fotografirati se (uključeni, zašto ne, megapolularni selfiji!). Poslije se mogu hvaliti rodbini i prijateljima s ne više od završene osmoljetke kako su imali iznimnu čast „čuvati hrvatsku predsjednicu“! Maršala je deložirala u Kumrovec, pa su Predsjednički dvori sada rezervirani samo za jednu toplokrvnu/živu i jednu kartonsku Kolindu Grabar-Kitarović.

Dok razdragani „pravi domoljubi“ budu iza „otvorenih vrata“ gurali glave u divne licitarske rupe, s nosača stereo zvuka živahno će se razlijegati mazni glas velike i svestrane hrvatske umjetnice Nives Celzijus i njezinog hita, posvećenog predsjednici RH, koji već mjesecima ne silazi s prvog mjesta svjetskih top-lista hitova: „Daj daj daj Kolinda/ izađi sad Kolinda/ zapjevaj malo s nama/ zapleši malo sama/ kad padne noćna tama/ kad zaspi tvoja mama/ izađi tada snama/ i pjevaj nam Kolinda“. Nije poznato hoće li uz kartonsku predsjednicu biti i škrabica za neki sitniš, koji će prije fotografiranja ubacivati obožavatelji njezina lika i djela, a prihod bi mogao biti humanitarno namijenjen dežurnim „braniteljima“ u šatri na Savskoj 66 za janjetinu, prasetinu, oboritu ribu, škampe, masline crne i zelene, rakiju, vino, pivo…

Ako što preostane ili Karamarko odluči ukinuti šatru, jer je „novom HDZ-u“ počeo padati rejting zbog režiranog veteranskog cirkusa, uvijek je tu Caritas nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića. Kleru ionako nikad dosta novca, ma kako Bijedna Naša hroptala od iznemoglosti na samom dnu recesijske kace.

Neviđen primitivizam s kartonskom „ženom iz naroda“ i fotografiranjem tek je dio njezina „predsjedničkog imidža“, koji karikaturalno gradi otkako se nakon desetak godina izbivanja u inozemstvu opet obrela u RH. Da nenadmašnom hrvatskom filmskom redatelju Jakovu Sedlaru (plus sin) slučajno padne na pamet snimiti nacionalni surogat kultnog filma Alana J. Pakule „Svi predsjednikovi ljudi“ (All The President’s Men), našao bi neprocjenjivo zahvalnog materijala među „svim predsjedničinim ljudima“. Ako je uspio unosno snimiti čak dva filma o „ženi s pletenicom posred glave“, bivšoj ukrajinskoj predsjednici, zatvorenici, pa propaloj političarki Juliji Timošenko, što ne bi jedan o Kolindi Grabar-Kitarović, dok je još predsjednica RH i pri milijunima poreznih obveznika. Zaslužila je i Sedlara i film.

Zanemarimo sada to, što činjenica o „svim predsjedničinim ljudima“ više od ičega kompromitira „ženu iz naroda“ kao zauzetu predsjednicu svih građana Bijedne Naše, a izdajnički joj natiče aureolu rigidne „prostonarodne“ desničarke koja okuplja oko sebe kojekakve političke, gospodarske i društvene redikule. I to baš one, čijih su imena pune trash rubrike i tv-emisije za snobovsku, probrano inteligentnu/dobrostojeću publiku, crne kronike, sudnice, politikantske kuhinje, konvertitski miljei i čije su moralne, vjerske i ideološke predispozicije krajnje upitne. Što jedna ozbiljna državna predsjednica, školovana, koja drži do sebe i autoriteta svog položaja u politici, ima tražiti u društvu takvih osoba!?

Kako jedna ozbiljna predsjednica jedne ozbiljne države može pozvati na svoju inauguraciju, među VIP gostima, jednog deklariranog neoustašu i osuđenog dilera kokaina Velimira Bujanca, ili starletu Nives Celzijus, ili Tomislava Merčepa kojem se sudi za jezive ratne zločine, ili kontroverznog poduzetnika Tomislava Horvatinčića, koji gazi ljude automobilom i jahtom ubija talijanske turiste, ali ne jednu Natašu Jovičić, ravnateljicu Spomen-područja Jasenovac s kojom je svojedobno posjetila Muzej holohausta u SAD-u!? Kakav dojam o sebi ostavlja Grabar-Kitarović u društvu buljuka političkih ekstremista, katoličkih militanata svih rangova, poluinteligenata i šarlatana, kriminalaca i čak ubojica!? Kako je zapisao ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije Boris Dežulović, na toj je inauguraciji bilo više besprizornih likova, nego u Lepoglavi za dnevne šetnje.

Rođendan u Mamićevoj vili

Ozbiljna predsjednica jedne ozbiljne države ne bi si ni u snu dopustila, kao što Grabar-Kitarović jest, da joj jedan Zdravko Mamić („Mučko đubre!“) u svojoj vili priređuje proslavu rođendana! Hej, Zdravko Mamić! Hej, rođendan Kolinde Grabar-Kitarović! Da joj braniteljske savjete dijeli jedan Ante Deur, a jedna Vesna Balenović „zviždački“ vedri i oblači! Ili, da u Predsjedničkim dvorima otvara politički hospicij za otpisanu u „novom HDZ-u“ kontroverzu – Vladimira Šeksa. On je ima savjetovati o ustavno-pravnoj enigmi, koju ionako nitko živ u RH ne razumije niti ju je u stanju tumačiti istoznačno. Tu je i bivši ZNA SE špijun Josip Buljević zanimljivog karijernog pedigrea, koji je navodno uz Milijana Brkića nadimkom Vaso, stožerni scenarist šatoraških performansa, uključujući onaj na Markovom trgu. Tu je i predsjedničin politički otac, dvojbeni lobist i posrnuli poduzetnik Mate Granić, koji si je izabrao utjecajnu poziciju iz sjene.

Među „svim predsjedničinim ljudima“ se od neki dan našao i odavna umirovljeni i zaboravljeni političar Nikica Valentić. Zapamćen iz ratnih dana kao premijer tzv. vlade nacionalnog jedinstva, a poslije također posrnuli poduzetnik koji i danas kuburi s milijunskim dugovima. On će gospodarski savjetovati predsjednicu RH, pa će Bijedna Naša, po preporukama valjda iz Valentićevog azijskog iskustva s automobilima marke Proton, napredovati brže i bolje od Kine. BDP godišnje viši od 11 posto, brale!? Inače, zanimljiva je ta gospodarska priča s Pantovčaka: Grabar-Kitarović se već prvi dan okomila na premijera Milanovića, tražeći izvanrednu tematsku sjednicu Vlade o gospodarskom stanju u zemlji. „Vidiš, vidiš kako se brine za nas sirotinju“, rekli bi neupućeni, a ona i želi da to misle.

Ni „novi HDZ“ u tom trenutku nije imao nikakav gospodarski program, nema ga ni danas, a „žena iz naroda“ objektivno nema pojma o gospodarstvu. Kao ni oni što je nagovaraju da jaše na tom divljem konju. Koliko joj je stalo do gospodarstva, osim demagoškog populiziranja radi bahaćenja i inata Milanoviću, govori sama činjenica da si je savjetnika za taj najvažniji resor, rečenog Nikicu Valentića, imenovala tek poslije tri mjeseca svog mandata! Sramotno, bili su joj važniji i „zviždači“ Vesne Balenović i obijesni „hrvatski branitelji“ Đure Glogoškog i Josipa Klemma od životne bijede najvećeg dijela građana. Smiješnim postavljanjem svoje kartonske dvojnice s kojom se može „gardijski“ fotografirati tko god bude pripušten kroz portu na Pantovčaku, „žena iz naroda“ je dala znak koji upućuje na samoljublje, vlastoljublje, stanovito liderstvo bez pokrića za kakvo smi držali da je karakteristika samo afričko-azijskih trknutih diktatorskih režima…

Sve u svemu, komedija kakva Hrvatskoj ne treba napadno otkriva s kakvim to ljudima na vlasti građani imaju posla, što ti ljudi drže o sebi i kamo (ne) mogu odvesti zemlju. Takvi se već 25 godina motaju oko vlasti, drže svijeću jedni drugima, prodaju građanima muda pod bibrege i zato Bijedna Naše jest u kloaki u kakvoj nikad nije bila u svojoj tisućljetnoj povijesti.

Screenshot: N1

Slobodna Dalmacija je objavila nekoliko reagiranja istaknutijih javnih djelatnika o temi „kartonska Kolinda“. Najpoznatiji domaći performer Siniša Labrović: „Tugaljivo je da netko u Uredu predsjednice koristi stvari za koje svi znamo gdje pripadaju: u Gardaland ili Disneyland. Maknuli su figuru Tita, koja je bila napravljena iz bronce (bijelog mramora – ispravak M.V.), čvrstog, mogao bih reći strogog materijala, i zamijenili je kartonom, za koji znamo kakav je. Ipak, vojna, militaristička tradicija je ostala, jer i kraj kartonske figure i dalje imamo vojnike“. Istaknuti dizajner Boris Ljubičić: „Meni je sve to skupa gore na Pantovčaku pomalo smiješno. Predsjednica je tamo i fizički daleko od građana, pa im se valjda na ovaj način pokušava približiti“.

Samo kontroverznom sociologu Slavenu Letici ne smeta „kartonska Kolinda“. „Ban Jelačić“, koji samo Afrikance iz nekog bantustana „zadivljuje“ svojim likom na novčanici od 20 kuna, lakonski tvdi: „Pa to se u SAD-u, gdje je Kolinda Grabar-Kitarović dugo živjela, stalno radi“. Glupa usporedba. Bijedna Naša nije Amerika niti bi trebala biti. Ako Ameri skaču u bunar, jer misle da je to cool, zašto bi to morali činiti i hrvatski građani!? Oni će biti i svoji, i originalni i cool kad izmisle nešto svoje, originalno i dobro umjesto da neinteligentno, čak poltronski, oponašaju „partnere“ s one strane Velike bare, koji im u malo čemu moralnom i tradicijskom mogu i trebaju biti uzor! Pa ni u pragmi tipa kroja policijskih kapa i odore ili ruke na novčaniku u prigodi intoniranja državne himne.

Letici uzornog nacionalističkog imena Slaven, nešto posustaloj (valjda ga više ne pitaju za zdravlje?) medijskoj letjelici na sintetički političko-sociološki pogon, nije mrska „kartonska Kolinda“. Ta, i njegova je kartonska silhueta, dizajnerski ručni rad Danijela Popovića, osvanula u nekoliko inačica u neuspjeloj predsjedničkoj kampanji 2004. godine. Inače, taj je Slaven Letica planetarno poznat kao nevažni zavrtanj u medijskoj interpretaciji redikuloznog dijela hrvatskog „državotvorstva“. Neprolazan je u žurnalističkom pamćenju četvrtak 6. studenoga 2003. kada je rečeni Letica, odjeven kao dvojnik mu ban Josip Jelačić, dojahao na bijelom konju Emiru pred vojarnu na Svetoj Geri/Trdinovom vrhu.

„Ban Jelačić“ na Emiru

Promidžbeno je nakanio na najvišem proplanku Žumberačkoga gorja „osloboditi okupirani hrvatski teritorij“ od 11 slovenskih vojnika, koji su 1991. godine preuzeli zgradu od JNA. Slovenskim je „okupatorima“ dijelio hrvatske jabuke i pozivao ih da napuste vojarnu! A oni isfućkali i „bana Jelačića“ i Emira: „Nije ti ovo Mađarska u doba Marije Terezije!“ Sveta Gera (službeni naziv u RH) ili Trdinov vrh (službeno u SLO) i dan-danas je „okupirani teritorij“ te spada u četiri sporne točke hrvatsko-slovenske granice na kopnu i moru iz arbitražne nadležnosti. Na tih tristotinjak metara su mala vojarna i repetitor (94 metra visok) RTV Slovenije, a uz njega kapelice sv. Jere i sv. Ilije, a do njih nema ni staze preko hrvatskog državnog tla. No, Letica je jahao na rečeni proplanak kao nositelj izborne liste Hrvatske stranke prava, politički podjednako živopisnog Ante Đapića.

Slaven Letica foto: Feral

O liku i djelu Slavena Letice, čije su „oslobađanje“ Svete Gere revno ismijali i Slovenci i hrvatski mediji, moguće je ispisati debelu knjigu, ali teško da bi i to pomoglo dokučiti srž njegovih osebujnih motiva zbog kojih se oduševljava „kartonskom Kolindom“. Koja se, eto, dvjema šupljinama na mjestu glava licitarskih gardista u prirodnoj veličini nudi posjetiteljima rezidencije. Samo za fotografiranje, dakako! I samo za „dana otvorenih vrata“, pa će služinčad šetati tri kartonska lika od predvorja do ostave i natrag, baš kako želi predsjednica RH. I možebitno pospremati/raspremati zvučne kulise neprolazne Nives Celzijus.

Teško je ne vjerovati da jednu od šupljina neće među prvima – ako već i nije! -popuniti masivna glava stalno nadrkanog inauguracijskog VIP gosta Bujanca. Njegova je interesna ljubav na rigidno desničarskom poligonu toliko velika i moćna da je na njoj utemeljena cijela Bujančeva jezivo neprofesionalna Bujica (talk show na jedva gledljivoj provincijskoj televiziji), loša tv-kopiji renomirane Latinice HTV-ove ikone Denisa Latina.

Kolindi Grabar-Kitarović i brojnim „veličinama“ kojima je dao riječ u svojoj emisiji, nije ni najmanje smetalo što je autor osuđeni diler kokaina koji je drogom plaćao prostitutke, što je deklarirani nacifašist i radikal koji vrijeđa/rastjeruje nepoćudne novinare (npr. Indexa) za šatoraških performansa, pa i zadnjeg na Markovom trgu. I taj se Bujanec, politički neiživljen i neshvaćen još za debija u Mladeži HDZ-a, gura u prvi plan radikalnih jurišnika na vlast i nezaobilazan je lik galerije „svih predsjedničinih ljudi“. Je li svjesna te činjenice ili nije, vrag će znati, ali takvo ponašanje srozava „ženu iz naroda“ duboko ispod razine državničke časti, dobrog ukusa i elementarnog ljudskog dostojanstva. To ne doliči nekom tko je odgovoran prema svim građanima RH, osobito opljačkanim i obespravljenim masama. Što predsjednica RH Grabar-Kitarović, ako drži do sebe i autoriteta svoje dužnosti, ima tražiti među ljudima koje mediji i građanska javnost smatraju zazornom pojavom prirode i društva!?

„U predizbornoj kampanji Kolinde Grabar-Kitarović“, piše u Slobodnoj Dalmaciji kolumnist Boris Dežulović, „njegova će emisija (Bujančeva Bujica – op. M.V.) postati glavni HDZ-ov komunikacijski kanal, kojim će u sljedećim mjesecima prodefilirati svi likovi iz Kolindinog štaba u Hypo Centru i VIP-lože na Markovom trgu. Dvadeset godina kasnije, eto, nekadašnji tupavi palanački neonarcist u uniformi Schutzstaffeka jedan je od stupova društva, opinion-maker kojega će novoizabrana predsjednica na koncu izabrati za prvi ekskluzivni intervju te večeri, rado viđen gost u štabovima i šatorima, na domjencima, koncertima, tribinama i predsjedničkim inauguracijama – a da se ni u jednom trenutku, ni za jedno slovo, nije odmakao od adolfescentske retorike iz vremena kad smo mislili da je marginalni politički redikul i pitali se treba li o takvima pisati.“

Narcisoidnost, prepotencija, inatljivost i bahatost nisu kvalifikacije ni za kakvo predsjednikovanje ni u kakvoj zemlji, kamoli toliko posvađanoj, gospodarski i moralno ubijenoj u pojam kao što je Bijedna Naša. Grabar-Kitarović nije osudila pokušaj „braniteljskog“ državnog udara na Markovom trgu, nije pozvala šatoraše da prestanu kršiti Ustav i zakone, javni red i mir te se, ako već ne kući, vrate u ilegalnu šatru na Savskoj 66. Ona se debelo obrukala pred antinacifšističkom Hrvatskom pokroviteljstvom nad bleiburškom komemoracijom propaloj ustaškoj tzv. NDH te činjenicom da joj je ta Hrvatska uskratila pokroviteljstvo nad svojim proslavama 70. obljetnice pobjede nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu. Uliznički je otišla slaviti Dan pobjede u Gdanjsk, gdje se šarena zapadna družina sastala prkositi Vladimiru Putinu, a omalovažiti Moskvu. To nije u interesu RH.

Zbog predsjedničina besmislenog rata s premijerom, što joj građani zamijeraju, Bijedna će Naša 4. i 5. kolovoza dvaput slaviti 20. obljetnicu Oluje: vojnom paradom u Zagrebu i uobičajenim zviždačkim skupom u Kninu. Sramota i glupost vrijedni oko 11 milijuna kuna! Zbog svog predugačkog i krajnje nediplomatskog jezika, pak, srbijanski joj je predsjednik Tomislav Nikolić ovih dana na summitu regionalnih lidera Brdo-Brijuni u Budvi tek hladno pružio ruku i ledena lica prošao kraj nje dok se pozdravljao s liderima s Balkana. Samo je pred novinarima zadržao stanovitu razinu kurtoazije, diplomatskog bontona: „Zadovoljstvo mi je što sam prvi put sreo novu predsjednicu Hrvatske. Vjerojatno je i ona shvatila da je počinila u nekim izjavama pogreške, koje su ispravljene. Ja nisam griješio, jer nemam naviku komentirati događaje u drugim državama“. Pametnom dosta.

„Kuća gori, a baba se češlja“

Hrvatska javnost ne odobrava većinu njezinih poteza, jer se „žena iz naroda“ ne zna ili ne želi kontrolirati unutar svojih ustavnih i zakonskih ovlasti. Istina, njezin položaj u upravljanju zemljom i prestavljanju RH u svijetu nije fikusni, ali ni daleko od toga. „Ukinimo ‘Turističku agenciju predsjednica RH’ za putovanja po svijetu“, pišu građani na Facebooku. Izvjesni Nenad Majcan: „Svi kojima je stalo do istine prepoznat će u gospođi Grabar-Kitarović kao glavni remetilački faktor u sustavu vlasti RH, a nedavni dramatični događaji na Trgu sv. Marka su pokazali pravo lice predsjednice-utornice“. Tomislav Holjevac: „Još samo fali štand s njezinim slikicama s posvetama i razglednicama njezinog rodnog kraja“. Marko Marković: „Predsjednica je osoba ograničenog dometa. To se vidjelo odmah. Josipović je pogriješio strateški: htio se svidjeti svima, umjesto mnogima. Što će on kod falangista? Bogati, tih bi se i Papa uplašio“.

„Stavimo li na stranu gospođu Kolindu od papira i svedemo je isključivo pod pitanje (ne)ukusa, ostaje za preispitati kako prva predsjednica u praksi koristi autoritet koji joj je podario narod“, komentira Ivanka Toma u Jutarnjem listu, važući njezin postupak u odnosu na pokušaj puča s Markovog trga. „Taj je događaj bio sjajna prilika da predsjednica države iskoristi autoritet (…), nastupi kao nezaobilazan faktor u vlasti i nametne rješenje. U ovoj je situaciji bila pozvana iskoristiti autoritet šefice države. Tim prije što ima neposredan kontakt s prosvjednicima iz Savske još iz vremena predizborne kampanje kada ih je posjetila u šatoru. Što je najvažnije, jednog od organizatora prosvjeda promovirala je u svoga savjetnika (zašto baš Deura, glupo pitanje? – op. M.V.). No, predsjednica tu priliku nije iskoristila. Iako smo se našli u pravoj kriznoj situaciji koja je lako mogla izroditi veće nerede i stradavanja ljudi, Grabar-Kitarović je rješavanje problema u potpunosti prepustila premijeru Milanoviću, a sebi ostavila poziciju promatrača.“ Ništa čudno! „Kuća gori, a baba se češlja“, kazao bi Radoš Bajić u svom serijalu.

Takva predsjednica „svih građana“ uistinu nikom u RH ne treba. Neće biti od koristi ni onima koji još misle da su izborom Kolinde Grabar-Kitarović uhvatili boga za bradu. A nisu. Navodno, bog je ćosav! K tome, sudeći po količini i sastavu nevolje u svijetu te hudoj sudbini svakog „malog“ pojedinca, bog ne vidi, ne čuje i ne govori. Mizaru, Kikazaru i Iwazaru u – jednom suvišnom komadu.

The post Ogledalce, ogledalce, kaži meni tko je najvažniji u Hrvatskoj!? appeared first on Tacno.net.

foto: šg

Prekid honorarne suradnje slobodnomislećem novinaru, darovitom majstoru riječi i autentičnog stila Borisu Dežuloviću u Slobodnoj Dalmaciji samo je znak više kako Bijedna Naša maloumno, opterećena neizmjernom glupošću svojih redikula kojima nije u stanju stati za vrat, sve dublje tone u svjetonazorsko-političko-ideološku kloaku. A iz te truleži najgorih otpadaka bliže i dalje prošlosti zloslutno se probijaju nacistička svastika i ušato U, nakinđureno latinskim križem među krakovima

Marijan Vogrinec

Vatromet sramote i primitivizma opet je neslavno/nezasluženo obasjao Split, drugi po veličini grad u Bijednoj Našoj. Glasnije i razornije od ikakve ISIL-ove diverzije, pod pitomim je Marjanom najprije prasnuo prekid honorarne suradnje u Slobodnoj Dalmaciji maestru nadahnute kolumnističke vokacije Borisu Dežuloviću, a gotovo samo nekoliko sati kasnije zgrozila je demokratski svijet nacistička svastika na poljudskom travnjaku, prigodno aranžirana za važnu nogometnu utakmicu Hrvatska-Italija. Koja se, po kazni Međunarodne nogometne federacije, zbog nacifašističkog divljanja hrvatske huliganije, imala održati pred praznim tribinama. I jedan i drugi mračan događaj iz istog su izvora zla i grozan su atak na zdrav razum, demokraciju, slobodu misli i ljudska prava… Oba događaja gase svjetla nad Hrvatskom i odvlače je u mrak.

Prekid suradnje slobodnomislećem novinaru, darovitom majstoru riječi i autentičnog stila Dežuloviću samo je znak više kako RH maloumno, opterećena neizmjernom glupošću svojih redikula kojima nije u stanju stati za vrat, sve dublje tone u svjetonazorsko-političko-ideološku kloaku. A iz te truleži najgorih otpadaka bliže i dalje prošlosti zloslutno se probijaju nacistička svastika i ušato U nakinđureno latinskim križem među krakovima. Garnirung atmosfere: krvoločne parole na javnim mjestima „Ubij Srbina“, „Kolji Srbe“, „Naprijed ustaše“, „Mamiću cigane“, „Mamiću Srbine“… Stadionima se ori ustaški poklič „Za dom, spremni“, a nabrušena bi desničarka Ruža Tomašić „čistila dvorište“ od preostalih hrvatskih Srba. Šef „novog HDZ-a“ (novog? – sic) Tomislav Karamarko bi „lustrirao“ građane Bijedne Naše valjda po vlastitoj odokativnoj procjeni „tko (ne)voli Hrvatsku“. Katoličkom je kleru „milija ustaška od partizanske kape“, a demokratski izabrana vlast je „zločinačka i nenarodna“. Ima li razum šanse!?

U toj kloaki jezive mržnje, rasizma, šovinizma, ksenofobije i prizivanja krvi uistinu je teško prepoznati i najmanje šanse za razumno postupanje. Rastu tenzije i vrije ono malo skromnog/sirovog mozga u prolupalim glavama. Kakav razum kad nesavjestan katolički svećenik, zadužen za studentski pastoral u Zagrebu, homilija šatorašima u Savskoj 66 da „rat još nije gotov“, a ovi to sijevajućih očiju papagajče s dovratka istoimene crkve na Markovom trgu. Guše i guraju prste pod vizir mladom policajcu (sinu ratnog vojnog invalida!) i teroriziraju građane, prijeteći im na ulici detonacijom plinskih boca. A šef „novog HDZ-a“, koji „ne stoji“ iza veteranskih uličnih nereda i nasilja, amnestira „branitelje“ nebulozom da nisu prekršili nijedan zakon. Predsjednica s Pantovčaka Kulisa (Dežulovićeva ironija – op. M.V.) Grabar-Kitarović ni abera, drži se po strani, čeka Godota!?

„Crveni Split“ pocrnio!?

Jedan Split, ladanjski grad rimskog cara Dioklecijana, „crveni Split“ čiji su sinovi, nacionalno svjesni domoljubi spasili život svom Maršalu na Sutjesci i čija je svetinja Hajduk kompletan otišao pod partizansku crvenu petokraku boriti se protiv ustaša i njemačkog okupatora, taj Split, dakle, danas više nema kruha za Borisa Dežulovića! Za tog poštenog kolumnistu široke duše, zauzete za dobro svih ljudi i jasnih vidika o državi dostojnoj svakog poštovanja, danas više nema kruha u dnevnim novinama slobodarske tradicije.

Ali taj i takav Split postao je ugodno mjesto za – nacističku svastiku, krvožedno, čoporativno urlikanje „Za dom, spremni“, svake godine za mise zadušnice ustaškom ratnom zločincu Anti Paveliću i spomenik HOS-ovcima iz postrojbe crnog imena „Rafael vitez Boban“. Eeee, naš Splite! Ali i Slobodna Dalmacija, koja je nekorektnim prekidom suradnje vrhunskom kolumnistu pokazala koliko je uistinu slobodna/neovisna o koristoljubnom političarenju i koliko joj je uređivačka politika utemeljena na profesionalnom načelu: činjenice su svetinja, a komentar je slobodan.

Boris Dežulović je, primjereno svojoj novinarskoj svijesti i savjesti, poštujući svetost činjenica, bio slobodan napisati to što je i kako je napisao u kolumni „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“ (Slobodna Dalmacija, 28. svibnja 2012.). Županijski je sud u Splitu ocijenio da je autor „povrijedio čast, ugled i dostojanstvo“ desetero tužitelja (Stjepan Lozo, Guido Piasevoli, Tatjana Alajbeg, Joško Čelan, Miroslav Klarić, Gordan Sladoljev, Barbara Kovačić-Domančić, Željko Ostoja, Miroslav Lozina i Marko Džaja) te presudio da im Slobodna Dalmacija mora platiti ukupno 150.000 kuna „naknade štete“, po 15.000 kuna svakom tužitelju. Uvrijedlo se društvo iz kafića o čijoj su netrpeljivosti prema LGBTQI manjini pisali valjda svi mediji u zemlji, ali tužena je samo Slobodna.

„Prema obrazloženju presude“, komentirao je Nacional.hr, „prvostupanjski sud utvrdio je da članak od početka do kraja iznosi teške uvrede za tužitelje kroz upotrebu neprimjerenih izraza. U presudi se navodi i da autor naziva tužitelje ‘najvećim prirodnim neprijateljima ljudske inteligencije’ te ih proziva kao isključive krivce za sudbinu Antonije Bilić. Sud je zaključio da su tužitelji dokazali odgovornost za štetu, dok tuženik nije dokazao ispunjenje pretpostavki za oslobađanje odgovornosti od štete prema odredbama Zakona o medijima. U presudi se navodi da autor članka nije provjeravao točnost navoda vezanih za stav tužitelja u vezi s gay paradom, niti što je točno izneseno na njihovoj konferenciji za tisak održanoj u žnjanskom kafiću, već je o tome bez provjere navedenog u spornom članku iznosio stavove zasnovane na člancima u medijima, referirajući se na protivljenje tužitelja da se održi gay parada u Splitu.“

Te „članke u medijima“, koje su pisali novinari nazočni na rečenoj „konferenciji za tisak“, nitko od desetero tužitelja nije demantirao niti je tužio njihove medije za objavljivanje neistine. Dakle, objevljene su istinite činjenice kad ih nitko nije doveo u pitanje. Zašto bi u tim okolnostima kolumnist Dežulović imao razloga ne vjerovati u objavljeno „protivljenje tužitelja da se održi gay parada u Splitu“!? I zašto u svom karakterističnom kolumnističkom stilu, koji čitatelji hvale i podržavaju, ne bi imao demokratsko pravo stati u obranu gay parade u Splitu!? Valjda su i Dežulovićevi urednici cijenili da je njihov kolumnist u pravu te mu objavili uradak, koji je imao velik i društveno pozitivan odjek u javnosti.

Uredništvo Slobodne Dalmacije moralo je stati iza svog novinara – iako vlasnici novina nisu! – bez obzira na posljedice jedne sudske presude. Glavni urednik splitskog dnevnika Ivo Bonković, tvrdi Dalmatinskiportal.hr, ne želi komentirati prekid suradnje svom kolumnistu. Žalosno, ali razumljivo. Najmanje je vjerojatno da je on, na svoju ruku, odlučio dati „pakrački dekret“ poznatom honorarnom suradniku, čiji se tekstovi prenose i citiraju u medijima u široj regiji, koji privlače Slobodnoj velik broj čitatelja i drže joj visok rejting među ozbiljnim medijima u zemlji. Prekid suradnje je najvjerojatnije nalog nadređenih glavnom uredniku, a njihovi su motivi sve prije nego profesionalne naravi. Bilo bi pošteno i korektno od šefa EPH holdinga, poznatog odvjetničkog tajkuna Marijana Hanžekovića, Bonkovićeva gazde i Dežulovićevog poslodavca, dati javnosti objašnjenje čina koji se ničim ne razlikuje od medijskih eutanazija za gnjilog Tuđmanova režima.

Prema izjavi Indexu.hr u subotu, Hanžeković nema prste u spornom slučaju niti vidi razlog zašto bi se, možebitno, Dežuloviću – od 1999. zaposlenom u tjedniku Globusu, također izdanju EPH – prekinula suradnja i u Jutarnjem listu.

Najbolji je primjer režirane u vlasti medijske eutanazije huda sudbina vrlo popularnog, također splitskog, satiričnog tjednika Feral Tribunea, koji su naprasno ugasile milijunski vrijedne „duševne boli“, organizirana s državnog vrha poplava sudskih tužbi za „narušen ugled, čast, klevetu…“ uglavnom nečasnih i neuglednih tužitelja. Samom je Franji Tuđmanu išao na živce Feral Tribune, koji ga nije štedio ni fotomontažom niti riječju, pa je „bezodvlačno“ – morao je umrijeti. „Kakva vražja demokracija i sloboda medija, ja sam demokracija!“ – bila je Tuđmanova praksa. Iz tog je slobodnomislećeg legla i Boris Dežulović izletio boriti se za slobodni svijet.

EPH-ovi žurnalistički proizvodi vrve svim i svačim, ali nijednom rečenicom o neljudskom postupku prema novinaru koji nije bilo tko u kreativnom medijskom prostoru. Dežulovići su rijetka i časna vrsta, nema ih mnogo i svaka će pametna redakcija postupati s njima kao s raritetnim kineskim porculanom od prije 5000 godina. U EPH ne misle tako. Bliže im je talibansko razaranje topovima 30-metarskih Buda, isklesanih u živoj stijeni.

Zapravo, nema se što očekivati ni od Hanžekovića niti od hanžekovićevaca u EPH-u, ako je ta družina primila među se jednog Tihomira Dujmovića s portala kojem je zdravije ne spominjati ime, svojedobno najurenog čak iz desničarskog Večernjeg lista. Taj Dujmović uistinu nema što tražiti uz cijenjene kolumniste EPH kakvi su Jelena Lovrić, Ante Tomić, Jurica Pavičić… Jest da izdanja EPH holdinga kubure s nakladama i drže zaposlenike na dijetnim plaćama i honorarima, ali – otkazati suradnju Dežuloviću, a „zakazati“ ju Dujmoviću, djeluje kao čista Luciferova zajebancija.

Ljubav, ljubav vječna

Objašnjenje presude splitskog suda kao da je izvučeno iz ideološke pomrčine 1990-ih godina kada je ćorava božica Pravda masovno, u tri smjene, štancala naknade za „pretrpljene duševne boli“. A redom su bolovali i inače psihički boležljivi likovi iz neposredne „Vrhovnikove“ okoline, koji nisu trpjeli/mogli podnijeti da ih medijska demokracija propituje za ratno-profitersko ili ratno-huškačko zdravlje, zavaljene u teškoj hladovini „iskrenog hrvatstva, katoličanstva i domoljublja“. Sloboda govora, pisanja i izražavanja imala je mjeru plagiranu i ponešto dotjeranu iz razdoblja „verbalnog delikta“ kada je i samo pjevanje „Vile Velebita“ bilo zločin, vrijedan barem tri mjeseca „službenog puta“ u Staroj Gradišci. Desetke godina kasnije, kada „ljubičica bijela/plava“ i nacionalni junak borbe protiv „crvenih, žutih i zelenih vragova“ nižu beskrajne partije preferansa, zasluženo zbrinuti u raju, krajnje desno od samoga Svevišnjeg, Dežulovićev otkaz u EPH-u daje za pravo zgođušnoj makedonskoj partizanki Tijani Dapčević: „Sve je isto, samo njega nema…“

Čudo je da se Dežulović i dosad zadržao u EPH-u, čiji su vlasnici imali npogrešiv vid i sluh kada političko-ideološke turbulncije, prirodno, zahvaćaju i medijski prostor. Da nije tako, odavna bi već vrag odnio družinu koja je tako uspješno „pretvorila“ i preusmjerila bivše najveće i najbogatije (personalno i materijalno) novinsko-izdavačko carstvo u jugoistočnoj Europi – SOUR Vjesnik. Danas, nakon što je 2012. godine u travnju učinkovito eutanazirana bivša informativna vertikala tog carstva, dnevnopolitički list Vjesnik, EPH je među trojcom najkrupnijih igrača u imovinsko-pravnom pokeru, gdje su ulog 80 milijuna eura vrijedne nekretnine bivšeg SOUR-a na najatraktivnijoj poslovnoj lokaciji u Zagrebu: raskrižju Savske ceste i Zagrebačke avenije.

EPH holding, eto, uvijek je u ljubavi s aktualnom vlašću. Nekad s Franjom Tuđmanom i poslije Ivom Sanaderom, pa mu dlaka nije pala s glave, sada sa Zoranom Milanovićem i sutra – tko zna!? – s Tomislavom Karamarkom. Zbivanja u Slobodnoj Dalmaciji, pa profesionalni interes i politički habitus odvjetnika Marijana Hanžekovića, već daju naslutiti kako će se stvari razvijati. Parlamentarni izbori uvjetuju i personalno pospremanje u EPH holdingu. Kakvo? Eto, Boris van, Dujmović unutra, a Hanžeković s tim „nema nikakve veze“. Nije važno tko su klijenti njeova moćnog odvjetničkog ureda.

EPH-u nije bilo teško izboksati i oprost milijunskog poreznog duga kad prigusti, ali ni smanjenje poreza na promet radi, kao, niže prodajne cijene dnevnih tiskovina. Cijena ostane ista, a razlika potone u džep velikih izdavača. Biti u takvoj poziciji u odnosu na profesionalnu moralku i zakonitosti političkog kamelenonstva korisno je za ugodan opstanak u milosti onih što kupuju medijsku uslugu. Dakako, podrazumijeva se da otkaz suradnje i novinaru kakav je Boris Dežulović – ne treba argumentirano objasniti. Ni njemu osobno niti javnosti. Na tako se niske grane spalo u Bijednoj Našoj.

Sada je pitanje svih pitanja kako će reagirati na indikativan „pakrački dekret“ Dežulovićevi kolege, ugledni novinari Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, Globusa, Glorije… Što imaju reći urednici Slobodne Dalmacije, koji su smatrali da je kolumna „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“ sasvim u redu, da je dobro napisana, da ne krši etičke norme struke, ne vrijeđa nikoga ni po kojoj osnovi, nego se bavi kritičkom anatomijom društveno važnog fenomena, da je korisna za javnost, da nije utuživa…, pa su je zato objavili? I dobro je da su je pustili, da su slobodi dodali demokratskog daha. Međutim, nije dobro, pače, krajnje je ljigav osjećaj kad se urednici pilatovski povuku u mišje rupe poltronskog konformizma i prešute sramotu u kojoj je velik, ako ne i presudan dio njihove krivnje.

Novinar može napisati što i kako želi, ali urednik rubrike i glavni urednik to nisu dužni objaviti, ako procijene da zbog nečega tekst nije za objaviti u njihovom mediju. Hrvatsko novinarsko društvo reagiralo je mlakim priopćenjem u slučaj Dežulović ocjenjuje nastavkom „opasnog trenda nakladničkog odricanja od vlastitih novinara“, pa samo „izražava ozbiljnu zabrinutost“ što je kolumnist „telefonom obaviješten“ o odluci Uprave Slobodne Dalmacije. Sve u svemu – ćorak! Riječ je o čovjeku kojem je poslodavac uskratio koricu kruha, ali ta grehota ima i veliko anticipativno značenje. Tko je sutra na redu u istom ili nekom drugom mediju!? Nedopustivo je tako, brzopotezno i bez objašnjenjaa, atakirati na profesionalnu i životnu egzistenciju novinara, na slobodu mišljenja i pisanja.

Dežulovićevi kolege iz redakcije i struke, novinarski ceh, političke kaste i civilno društvo morali bi glasno stati u obranu prava na javnu riječ. Ne bi smjeli dopustiti da i ovaj „pakrački dekret“ posluži za ušutkati kritičku misao i povjerenje u zdrav razum. Bez slobode, kritičnosti i zdravog razuma nema dobrog novinarstva. Prihvatljivog i učinkovitog, koje otvara svjetove i djeluje poticajno na pojedinca i društvo. Promiče boljitak i razvoj zemlje, humanističke vrijednosti.

Kako je krenulo u EPH holdingu s kolumnistom Dežulovićem, možda ista nevidljiva i šutljiva ruka već piše otkaze i Jeleni Lovrić, i Anti Tomiću, i Jurici Pavičiću… No, časni kolumnisti Slobodne Dalmacije Jurica Pavičić i Ante Tomić, solidarizirajući se s kolegom Dežulovićem – o čemu Hanžeković, kaže, nema pojma! – navodno napuštaju te novine. Njima uistinu nije mjesto uz Tihomira Dujmovića, čiji je svijet nešto neusporedivo drukčije i koji će jamačno razumjeti poljudsku svastiku kao obijest nedozrela adolescenta. Ne kao naravnu posljedicu sustavne nacifašizacije RH, koju promiču politička (ultra)desnica i dio Katoličke crkve. O poljudskoj svastici sada se uskokodakala sva hrvatska i međunarodna javnost, osobito oni u RH koji su najodgovorniji za neoustaštvo što će napokon doći glave državi. Ugledu zemlje u Europi i svijetu već je došlo.

Što se ima sada ima zbog svastike pjeniti predsjednik HNS-a Davor Šuker, koji ničim više ne može izbrisati činjenicu da je odavao počast ustaškom ratnom zločincu Anti Paveliću posjetom njegovu grobu u Madridu. Zajedno je s buljukom najistaknutijih sportskih dužnosnika progledao kroz prste politički nezrelom i povijesno neobrazovanom reprezentativcu Josipu Šimuniću kad je na travnjaku stadiona u Maksimuru urlao „Za dom, spremni“. Njegov prethodnik Vlatko Marković svojedobno je spriječio da „vatreni“ posjete jezivu nacističku tvornicu smrti Auschwitz. Kolinda Grabar-Kitarović sada glumata „zgražanje“ svastikom i plače nad neminovnim međunarodnim posljedicama za Hrvatsku, a smijulji se u VIP loži na maksimirskom stadionu kad se zborno viče „Za dom, spremni“, vrijeđaju Srbi i kad „hrvatski branitelji“ otvoreno šire međunacionalnu mržnju.

Vlasti Bijedne Naše, počevši od Franje Tuđmana („Sretan sam da mi žena nije ni Srpkinja niti Židovka“; a dvojica unuka imaju pola čiste srpske krvi!), otpočetka su zalijevale neoustašluk. I zlo se razraslo, razgranalo i počinje smetati susjedima. Civilizirana Europa i svijet – pa i sama Njemačka, od svršetka Drugog svjetskog rata! – ne žele više ništa imati s nacifašizmom. Ne piju više hrvatsko izvrdavanje i otvoreno koketiranje s genocidnim zlom koje je odnijelo oko 60 milijuna života u Drugom svjetskom ratu, od kojih polovicu ruskih! Hrvatsko desničarenje na tom planu nešto je toliko ogavno i katastrofalno po mogućem ishodu da ga je trebalo suzbijati u korijenu umjesto da se izmišljaju izgovori za ustaški ekstremizam.

Kada Dežulović upozorava na to u svojim kolumnama, svjestan je kotrljajuće pošasti sirovog ognjištarskog duha zamotanog u vjeru i naciju („Bog i Hrvati“), primitivizma poluobrazovanog „domoljubnog“ mentaliteta, rasizma, ksenofobije, homofobije i gluposti prekrivenih šahovnicom s ustaškim/bijelim početnim poljem. Zato je i pravosuđu valjda došlo iz guzice u glavu, pa se sjetilo kako Dežuloviću začepiti novinarska usta, a društvo odvjetnika Hanžekovića to jedva dočekalo. Ne bi li se, efektom domina, jednoumljem zla redom potkivali mozgovi i drugih slobodnomislećih ljudi.

Njemačka 1939-ih?

Bila bi krasna akvizicija – nadoknada valjda za izgubljenu Dežulovićevu publiku – kad bi EPH pojačao svoju dujmovićevsku uređivačku (pre)orijentaciju dovođenjem u svoje kolumnističku ergelu mudroslovnog velikana iz Večernjeg lista Ninu Raspudića, pa s lokalnih teveja bujičnog Velimira Bujanca ili olujnu Ozanu Bašić, ili neke slične „profesionalce pera i izričaja“, kojima je „Za dom, spremni“ lijepi, stari hrvatski pozdrav, a antinacifašizam (plus partizani i Tito) neusporedivo veći zločin nad hrvatskim narodom od svih nacističkih, fašističkih,i ustaških zajedno. Bijedna Naša sve više podsjeća na Njemačku 1939-ih godina. Atmosfera je gotovo ista. Samo što su Židovi sada i ovdje Srbi, četnici, udbaši, partizanski zločinci, SDP (Karamarko: „SDP je kriv za partizanske zločine, jer ih se nije odrekao!“), neke građanske udruge, pa i hrabri novinari kao Boris Dežulović, kojima su samo riječi još ostale za suprotstaviti se degenerativnoj nacifašizaciji svoje domovine.

Dežulovićev progon razlog je više da vlasnici EPH holdinga pod hitno zamijene slavno i ponosno ime Slobodna Dalmacija nekim drugim, primjerenijim aktualnom trendu zlokobnog desničarenja. Em su partizani osnovali Slobodnu i krstili te novine po oslobođenju Dalmacije od nacifašističkog šljama, što se sada više ne nosi kao modni hit, em se ta tiskovina napadno otklonila od čuvene Voltaireove krilatice: “Ne slažem se ni s jednom riječju koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš“. François-Marie Arouet Voltairea je time odavno afirmirao samu srčiku prave demokracije. No, zaostalo sjemenje zla opet izbija otrovne klice, a mislili smo da je istrunulo. Gle vraga, nije!

Dalmtinskiportal.hr pitao je Borisa Dežulovića smatra li da se iza otkaza suradnje u Slobodnoj Dalmaciji možda kriju motivi njegovih poslodavaca u odnosu na skore parlamentarne izbore na kojima se očekuje pad SDP-ove i dolazak na vlast koalicije „novog HDZ-a“ s Tomislavom Karamarkom kao premijerom. „Ne treba biti pretjerano pametan za zbrojiti dva i dva“, odgovorio je. „Upravljačka garnitura je procijenila da u ovom historijskom trenutku ne odgovara izričaj kao moj. Pa sad imaju izbora, nek’ im gnjide pišu.“ Spomenuo je da nije prvi kojega je u tom dnevniku „ovo zadesilo“, jer je „nedavno Davora Krilu zamijenio Tihomir Dujmović. Umjesto mene Vukman i eto ga“.

The post „Pakrački dekret“ zdravom razumu appeared first on Tacno.net.

Foto: Flickr

Metastazirajuće siromaštvo, destrukcija moralnih i vrijednosti socijalne države, reduciranje ljudskih prava i sloboda pogodovanjem tržišno-profiterskoj grabeži bacili su obitelj na koljena i krajnje ugrozili položaj djece i mladeži. Budućnost društvenog podmlatka prepušta se slučaju. S katoličkog oltara i političkih govornica rone se krokodilske suze nad činjenicom da bijela kuga u Bijednoj Našoj godišnje uništi grad veličine Knina, Trogira, Poreča ili Slatine

Marijan Vogrinec

Darfur i Eritreja su u Vukovaru, u Križevcima, u okolici Koprivnice… I drugdje po Bijednoj Našoj. I po velikim gradovima i po zaseocima bogu iza nogu, gdje je električna žarulja zadnji put svijetlila prije 25 godina, kada su je ugasili prvi ratni rafali zamračenog razuma. Ne treba ići u Afriku, gdje volonteri iz cijelog svijeta vatrogasno treniraju humanost. Pretovaruju iz promidžbenih UN i USA vreća ustajalu rižu i grah u koji ni žižak neće; uče higijeni mlade majke koje jedva nešto pojedu jednom u tri dana, u Kongu procjepljuju djecu test-vakcinom… Eto i u RH darfurskog, eritrejskog, kongoanskog… jada, siromaštva i gladi. Na svakom koraku i u sve strašnijim razmjerima. Ne treba ići u Afriku. Dovoljno je pogledati kroz prozor i vidjeti tko i koliko često prekopava najbliži kontejner sa smećem ili koliko je ljudi u redu pred pučkom kuhinjom.

Zastupnički više nego desetkovan, „Visoki dom“ je upravo odslušao – onako rutinski kao uvijek u takvim prigodama, i na pola nesavjesnog uha – izvješće pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić o radu njezine službe u prošloj godini. „Časni zastupnici“ su ga prihvatili, a što bi drugo, jer ih ni prihvaćanje niti odbijanje još jednog od milijun sličnih svežnjeva papira – ni na što ne obvezuje.

Pravobraniteljica je pokupila svoje krpice, a medijske „profesionalce“, kakvi već jesu, ionako zanima uobičajeno, radi tv-dojma, trač-šamaranje uvijek istih politikantski nadrkanih prznica „novog HDZ-a“ (novog?- sic) i SDP-a i, dakako, neizostavnog nezavisnjaka, laburističkog disidenta Branka Vukšića. Istinska, a ne papirnata životna drama djece masovno bačene na sami rub društvenog interesa opet je ostavljena za neka nova jalova izvješća i prigodna žalovanja nad crnim brojkama i zabrinjavajućim trendovima. Je li pravobraniteljica za djecu, kao uostalom sav birokratski institut pravobranitelja ovog i onog, zapravo surogat demokratske nemoći građanskog društva pred političkom voljom i interesom?

Pronatalitetni milijuni

Može biti, jer državna činovnica s plaćom u rangu pomoćnika ministra, ma kako se važnim pitanjima bavila, ne može u ovom sustavu ni na što bitno utjecati. Tek tematski sastančiti, primati i otpravljati stranke, putovati, dogovarati „projekte“ (danas se i svaki drek naziva „projektom“!) i, dakako – pisati izvješća. A to je tek: biti začuđeni gledatelj u areni za krim-političke vratolomije!

Metastazirajuće siromaštvo, destrukcija moralnih i vrijednosti socijalne države, reduciranje ljudskih prava i sloboda pogodovanjem tržišno-profiterskoj grabeži bacili su obitelj na koljena i krajnje ugrozili položaj djece i mladeži. Baš ironijom društvene zbilje u Bijednoj Našoj, koja je zbilja više plod domaće političke nezrelosti, gluposti i povodljivosti, nego vanjske prisile, problem budućnosti djece i mladeži prepušta se slučaju. Ili „ljudima nahvao“ (Marin Držić), koji s katoličkog oltara ili političke govornice rone krokodilske suze nad činjenicom da u Bijednoj Našoj godišnje umre desetak tisuća ljudi više, nego što se rodi djece. Do 2050. godine, zdvaja ugledni demograf Anđelko Akrap, Hrvatska će (opstane li uopće do tada makar i formalno kao država!) imati jedva 3,5 milijuna žitelja! Bijela kuga izjeda društvo u samoj njegovoj srčiki.

„SDP-ova vlast je kriva!“ – bjesnio je ovih dana pred kanadskim Hrvatima šef „novog HDZ-a“ Tomislav Karamarko. „Zbog njih se iselilo iz zemlje više od 100.000 uglavnom mlađih i školovanih ljudi. Hrvata ne smije 2050. godine biti 3,2 nego 5,5 milijuna!“ Odlično. Imat će se tko od „naših“ voziti Dalmatinom bude li imao u čemu i pripusti li ga strani vlasnik na Bechtelov umjetni asfalt.

Karamarko se hvali da ima sve (ne)moguće programe za brzopotezno – kaže, u prvih šest mjeseci, povjeruju li mu birači na prevrtljivu riječ – prepraviti Bijednu Našu u hrvatsku Švicarsku ili barem hrvatsku Norvešku. Eto, hvali se i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, hrvatski dio Jadrana krije više ugljikovodika, nego Sjeverno more i, što RH ne bi bio Norveška!? Samo još dlaka nedostaje do blagostanja: tu naftu i plin treba otkriti. Doduše, ni Karamarkove preporodne programe još nitko nije vidio (ni neće!?), ali zašto mu ne vjerovati da ima i učinkovit program za natalitetno uskrsnuće nacije. Uključujući „žurnu i odlučnu“ amputaciju zla u kojem sada žive djeca i mladež. Nije se valjda Karamarko najeo ludih gljiva kad je čak na drugoj strani globusa bubnuo fantastičnu brojku o 5,5 milijuna Hrvata 2050. godine. Skroman i samozatajan u svemu, kakav već jest, nije želio otkriti adute pronatalitetne politike „novog HDZ-a“. Ako dođe na vlast.

No, neprijatelj ne spava, pa su oni s debelim podočnjacima već ujutro navodno znali o čemu se zapravo radi. Kažu, „novi HDZ“ se busa u plava domoljubna prsa da ima 240.000 članova. Sve nacionalno svjesnih, inteligentnih i psihofizički zdravih duša. Koji, kao i njihova političko-ideološka maskota Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman ne žele čuti za partizane – daleko im kuća! – niti su ikad bili u posjedu crvene knjižice sa srpom i čekićem usred zvijezde petokrake. Dušu dali kao genetski materijal za natucati 5,5 milijuna uistinu pravih Hrvata do 2050. godine! E sad, da ih se barem 120.000 baci na krevetni posao – za primjer pronatalitetno nesavjesnim sugrađanima, osobito onima iz SDP-a s partnerima – pa uspiju godišnje napraviti po jedno dijete, računica je blistavo jasna.

U idućih 35 godina ZNA SE hopa-cupa u krevetu, eto još 4,2 milijuna kmečećih u pelenama Hrvata. Točno koliko je sada žitelja Bijedne Naše, s preostalih manje od tri posto Srba i drugih manjinaca!

Da ostalih nešto više od tri milijuna žitelja samo servisira status quo, da svih 35 godina samo održava ravnotežu između novorođenih i umrlih, zajamčen je uspjeh pronatalitetne revolucije „novog HDZ-a“. Bijedna bi Naša 2050. godine imala više stanovnika (čak „čistih Hrvata od stoljeća sedmog“!), nego Srbija i Crna Gora žitelja zajedno! Ako se Srbi s dna kace u svojoj domaji i fanovi vojvode Andrije Mandića u Crnoj Gori ne dosjete ukrasti hrvatsku pronatalitetnu formulu i njome suzbijati u zametku – svoju bijelu kugu. Vražja je to napast imati tlo i planirati mu proširenje, a sve više manjka krvi.

No, kud’ ćeš veće sreće na hrvatskoj političkoj (ultra)desnici od božanstvenog prizora: milijuni dječjih kolica u bojama nacionalne šahovnice, može i s crvenim početnim poljem, razmiljeli se po selima i gradovima! I tako iz godine u godinu, daleko, daleko u sretnu budućnost. No,ima tu jedna problemska kvaka: gdje i kako zbrinuti tolike armije klinaca i klinceza!? Eeee, tu bi mogla najučinkovitije uskočiti tzv. Crkva u Hrvata. Natalitetno-mortalitetno jako zauzeta/zabrinuta za budućnost „hrvatskog naroda“. Dosad samo na homilijarnom jeziku…

Nema razloga da se kardinal i biskupi ne prilijepe za Karamarkovu 5,5-milijunsku fatamorganu, pa ju učine realitetom. Imaju i volje, i logistiku i, što je najvažnije – novca u izobilju. Recimo, da pronatalitetno ulože makar trećinu od onih blizu milijarde kuna godišnje, što raznim kanalima otječe iz džepova poreznih obveznika za servisni trošak vjere u život vječni. Poslije smrti, dakako. Na slast i mast ovozemaljske težine osuđeni su samo božji duhovni poslovođe na ovom svijetu, kojem je Drugi vatikanski koncil promidžbeno ukinuo status doline suza. Valjda zato što je tajna služba Kraljevstva nebeskog, konspirativno, dojavila 1962. papi Ivanu XXIII. da će Svevišnji ubrzo pretvoriti dolinu suza u dolinu smrti i paklenski nesnosnih muka za svjetsku sirotinju. Osobito će djeci, ženama i nemoćnoj starčadi zagorčati život kao da je svaki kriv za sto istočnih grijehova.

SDP hoće-neće

Dakle, umjesto u bogomolje i slične pronatalitetno beskorisne bunkere, kojih se u 25 godina namnožilo u Bijednoj Našoj blizu 1000 i još im nema kraja, već bi i tek trećina crkvene kune omasovila i ubrzala gradnju jaslica, vrtića, osnovnih škola, igraonica, dječjih igrališta, odmarališta na moru i u planinama, dječjih i školskih dispanzera, objekata za zabavu, kulturu, sport i rekreaciju… Ta bi kuna više od milijarde Očenaša, Slava ocu i Zdravih Marija, svih raspela po jaslicama, vrtićima i školama, po bolnicama i sudnicama… pridonijela zdravom psihofizičkom razvoju narodnih uzdanica. Eeee, kako bi uzlazna natalitetna krivulja učas probila plafon demografskoga grafikona, a gospodin bi se Akrap raspametio od sreće.

A da biskupi, predvođeni HBK-om i zauzetim za opće dobro kardinalom Josipom Bozanićem, odluče još i kojim namjenskim novčićem potaknuti proizvođače da snize nenormalno visoke cijene dječjih potrepština, eeee, Kaptol i Bijedna Naša tjednima bi bili šlagerska vijest svih svjetskih medija. Buknuo bi natalitet u Hrvata, neviđeno bi profitirala pronatalitetna politika. Crkva ne bi ni osjetila kunu-dvije manje od prodaje svijeća, svetih sličica i vjerskih promidžbenih materijala niti bi se morali skratiti konvoji šlepera iz Kine, prekrcanih vjerskom svijetlećom i običnom bižuterijom za katoličke štandove od Međugorja do Fatime… Crkvena blagajna ne bi ni osjetila kunu-dvije manje od lemuzine, naknada za krštenja, vjenčanja, pogrebe, prve pričesti, krizme, posvećenja kuća i stanova uoči Sveta tri kralja, naručene mise…, a koliko bi se pomoglo u suzbijanju bijele kuge! Kad već celibat (formalno!?) brani „pastirima“ pronatalitetno općini, ne brani im mašiti se za džep – pronatalitetno.

SDP i da hoće, nema šanse pokrasti programsku ideju o pronatalitetnom hopa-cupa u krevetu već i zbog notorne činjenice da u članstvu ima tek oko 40.000 duša. Po obrascu za „novi HDZ“, do 2050. godine bi mogao napuniti tek 700.000 dječjih kolica. No, i to bi bilo nešto. Kad bi bilo, ali neće. Na djelu je u RH tragična činjenica da minus u natalitetu zbriše u Bijednoj Našoj cijeli jedan grad veličine otprilike Knina, Trogira, Slatine ili Poreča. Oko 10.000-11.000! Isto toliko djece gladno dolazi u školu ili jednom tjedno pojede nešto kuhano, a 60.000 ih živi ispod granice siromaštva. Oko 95 posto predškolskolaca ne može provesti tjedan dana odmora izvan svog doma.

Država ništa ili čini vrlo malo u praktičnoj zaštiti svog podmlatka, najugroženijeg upravo siromaštvom, radnom i socijalnom nesigurnošću obitelji, porastom pedofilije, opasnostima na internetu, alkoholom, drogama, noćnim izlascima te sve izrazitijim iskorištavanjem djece u političkim kampanjama. Čak šatoraškim i stranačkim performansima te javnim vjerskim prenemaganjima Katoličke crkve. „Unicefovo istraživanje govori o povećanju broja siromašne djece za 4000 ili 10 posto, a najugroženija su djeca s teškoćama“, tvrdi pravobraniteljica Ivana Milas Klarić. „Oko 60 posto te djece prijavljuje da im nedostaje novca za hranu, 39 posto djece u gradu ne ide u vrtić, četvrtina ih živi u kućanstvu gdje nitko ne radi. Siromaštvo se najviše osjeti u obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi.“

Hrvatska ima novca, ali ga neodgovorni političari rasipaju ili kradu, sektaški preusmjeravaju radi osobne ili stranačke koristi, politički trguju… DORH, Uskok, sudovi zatrpani su milijunskim aferama i muljanjima novcem poreznih obveznika. Mediji dnevno ubijaju živce javnosti kapitalnim slučajevima Ive Sanadera, Petra Čobankovića, Božidara Kalmete, Nadana Vidoševića, Damira Polančeca, Milana Bandića, Marine Lovrić-Merzel… Lokalnim, pak, šerifima ni bog niti vrag ne mogu stati za vrat, a kako bi onda sam-samcat Dinko Cvitan. Od njegovoga izbornog obećanja da će im stati za vrat, jednom zauvijek, malo se dosad vidjelo. Hrvatska ima oko 280 milijunskih kapitalaca, a – svi pošteni. Nitko od njih u zatvoru, osim nesretnog Sanadera. Zašutijelo se čak o izvjesnom Zagrepčaninu s tek nekoliko tisuća kuna mjesečnog prihoda i stanom od 56 četvornih metara, koji posjeduje na računu u Italiji 92 milijuna eura (oko 700.000 kuna) ušteđevine na koju je za 2014. godinu ubrao 14 milijuna kamate! Otkud mu? Zašto nije platio porez?

Školske vlasti RH, zbog štednje (sic), nemaju ove godine, kao lani, 169.579,70 kuna za glinene kipiće i ceremoniju dodjele Oskara znanja najboljim đacima s državnih natjecanja, pa su pokušali uskratiti ta priznanja. Kad je izbila bruka, našlo se genijalno rješenje za samo – 20.000. Centar za odgoj i obrazovanje djece s teškoćama u razvoju iz Čakovca ponudio se da će njegovi učenici izraditi kipiće, a HAZU je besplatno ponudio reprezentativno predvorje Strossmayerove zgrade na Zrinjevcu. Svečana podjela Oskara znanja u najvišem hramu znanja u državi! Ali, zašto je bivši ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje godinama šakom i kapom rasipao toliki novac „kojega školstvo nema“?

Stotine tisuća školskih kuna otišle (i dalje nemilosrdno odlaze!) u vjetar, a ni on niti ministar Vedran Mornar nemaju suvislog komentara. Ima li ga kakav sud koji štiti džepove poreznih obveznika od ljudi što misle da su građani krave muzare!? Škola siromašna k’o crkveni miš, a milijuni lete i za (ras)pakiranje ispitnih testova državne mature, koju i inače svake godine prate neviđeni skandali. Ove godine zaredali jedan za drugim, zamračili silan novac, a nitko kriv. Bivša HDZ-ova prosvjetna ministrica bez dlake na jeziku Ljilja Vokić kazala je tim povodom na HRT-u da je na državnu maturu potrošeno u nekoliko godina više od 300 milijuna kuna, a nitko živ ne zna je li taj iznimno stresni eksperiment i za jotu poboljšao upise na fakultete. Ona drži da nije. I ima pravo.

Alarm Ban Ki-moona

Školstvo i sve gori materijalni/egzistencijalni položaj djece i mladeži nisu jedina područja u kojima se nesavjesna birokracija ponaša prema milijunima poreznih obveznika kao da su nevidljive lipe što ih trgovci ne izvraćaju na blagajnama, već zaokružuju cijenu naviše. Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, piše Jutarnji list, platio je 2012. godine 5,5 milijuna kuna (ras)pakiranje materijala za državnu maturu, 2013. tek 3,5 milijuna, a 2014. godine 1,7 milijuna kuna. Ove godine je poništen natječaj (i trošak od 1,9 milijuna), jer su se žalile dvije tvrtke (jedna je šatoraškog kolovođe Josipa Klemma), koje nisu prošle na natječaju javne nabave. Dakako, spor će se nekako riješiti, državna matura se privodi kraju, ali ostaje gorak okus u ustima i gadno zujanje u ušima kad se vidi taj bahat odnos prema svotama javnog novca od kojih boli glava.

I onda, kažu, nema za djecu, kriza je, pa što hoćete, svi traže, a nema se… Pa, gledajte, siromaštvo i bijeda zahvatili su cijeli svijet. Hrvatska, zar ne, nije nikakva iznimka. Sve je to točno, ali to malo sirotinje kojom još raspolaže Bijedna Naša, valja povjeriti socijalno savjesnim ljudima, pa ni u najvećem siromaštvu – makar djeci neće nedostajati. Ne smije se dogoditi da dijete ide gladno u školu, da u roditeljskom domu nema topli obrok i barem skromnu odjeću i obuću. To, što je cijeli svijet u gospodarskom i moralnom sranju, valja pitati za zdravlje arhitekte neoliberalne, kapitalističke i korporativne gladi za profitom i agresije kapitala na nehumanom tržištu. Taj Divlji zapad znak je da kapitalizam nije najbolji ni zadnji mogući izum u povijesti ljudskog roda. Dapače.

Valja u tom smislu uzeti ozbiljno alarmantno upozorenje glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona u uglednom britanskom listu The Guardianu: „Bojim se da će doći do najgoreg, političke krize velikih razmjera prouzročene sve većom društvenom nestabilnošću, slabljenjem vlada i stanovništva nezadovoljnog gubitkom vjere u čelnike i vlastitu budućnost. Gospodarska kriza je najviše pogodila najsiromašnije zemlje i u tim se zemljama stvari ruše alarmantnom brzinom“. Bijedna Naša spada među te zemlje, osiromašene krivnjom vlastitih nesavjesnih vođa koji infantilno već 25 godina, na štetu svojih sugrađana i njihove djece – pogoduju kapitalističkom diktatu, kojem su u naravi moć i novac, a ne čovjek. „Gladna djeca i kod nas žive iza vrata susjednog stana“, medijski je apel, koji bi morao dirnuti samu srž savjesti svakoga od nas.

The post Hrđa na političkoj savjesti appeared first on Tacno.net.

Foto: croatianhistory

Ishod kanonizacije stvar je papine volje na osnovi procjene ključnih okolnosti u kojima, kada i kako će Rimokatolička crkva početi, voditi i zaključiti komplicirani postupak uzvišenja nekoga na čast blaženika i sveca. Mudrost pak pape Franje u Stepinčevom slučaju očituje se i osnivanjem „ekumenskog“ katoličko-srpskopravoslavnog tijela, povjerenstva koje ima raščistiti niz važnih prijepora o „svetačkoj težini“ spornog blaženika. Na to ne mogu utjecati ni srbijanski ministar Vulin niti zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, pa je jalov posao hvatati se za polemičke guše

Marijan Vogrinec

Bijedna je Naša, očito, postala toliko šizofreno živčana i naelektrizirana za fajt svakog sa svakim da i neznatna iskra u hipu može raspali vatrenu stihiju velikih razmjera. Približavanje „vruće predizborne jeseni“ (i najvjerojatnije prvog dijela zime?) obilno još dolijeva kerozina u tu eksplozivnu smjesu strasti i nečistih savjesti. Tek što scenaristi uličnih nereda daju šatorašima sa Savske 66 mali predah uoči novih performansa zloće, eto na komemoraciji u Jadovnom na Velebitu neodgovornog i politički neodgojenog srbijanskog ministra rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja Aleksandra Vulina. On je na drugom po veličini i broju žrtava ustaškom gubilištu u tzv. NDH zamjerio Bijednoj Našoj na reustašizaciji društva (a Srbija odavna već rečetnizirana, s četničkim kadrom na vlasti!). Blaženog je Alojzija Stepinca (uskoro sveca!?), u to mračno doba zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, nazvao ustaškim vikarom.

Kod Šaranove jame u Jadovnu – foto: CROPIX/Luka Gerlanc

Već istog dana popodne i navečer, ta je provokativna iskra bučno raspametila velik dio uglavnom političko-crkvene javnosti, i inače užasno frustrirane na svaki, makar i slučajni spomen bilo čega u bilo kakvoj vezi i sa samim pojmom Srba. Toga je političkog kameleona Vulina, protuhrvatskog džokera radikalske pedigreom srbijanske vlasti, sugeriraju oni u RH s najtežim oblikom političko-ideološkog PTSP-a, trebalo zgromiti na licu mjesta i baciti u Šaranovu jamu. Neka mu trunu pogana duša s kostima tisuća njegovih sunarodnjaka Srba, ali i Židova, Roma, „kvarnih“ Hrvata…, što su ih ustaški koljači 1941. godine strmoglavili u tu velebitsku bezdanku. I mediji su se podijelili, ovisno o tome tko su im gazde i kucaju li gazdina i novinarska srca strogo udesno, sasvim ulijevo ili na mjestu koje im je evolucijskim planom namijenila priroda.

Jedni bi povlačili hrvatskog veleposlanika iz Beograda, drugi srbijanskog pozvali na žestoko ribanje mozga, treći bi nešto prijeteći pisali u srbijansku metropolu, četvrti odlučno privodili „četnike“ na prijavak UN-u i Uniji, peti… Preventivno (sic), Vulinov premijerski šef Aleksandar Vučić, poznat po razmjenjivanju osmijeha s hrvatskom „ženom iz naroda“ i najviši strani predstavnik na njezinoj inauguraciji, naoko je posumnjao u bonton svog ministra („Nije baš mjesto i vrijeme…“). No, „moja je cijela familija poklana ustaškom rukom“ i „nađite mi jednog Srbina koji će reći da je Stepinac zaslužio biti proglašen svecem“. Istina, o tome neće odlučiti ni Srbi niti Hrvati, pogotovo ne njihovi političari, ma koliko bilo „svjedoka“ s jedne ili druge strane, odnosno navodnih Stepinčevih „svetačkih čuda“.

Stepinčeva uloga

Ishod kanonizacije stvar je papine volje na osnovi njegove procjene ključnih okolnosti u kojima, kada i kako će Rimokatolička crkva početi, voditi i zaključiti komplicirani postupak uzvišenja nekoga na čast blaženika i sveca. Papina se mudrost u Stepinčevom slučaju očituje i osnivanjem „ekumenskog“ katoličko-srpskopravoslavnog tijela, povjerenstva koje ima raščistiti niz važnih prijepora o „svetačkoj težini“ spornog blaženika.

Istom se mudrošću vodi i papa Jorge Maria Bergoglio u odnosu na „čudotvorna Gospina ukazanja“ u Međugorju. Već je više od 40.000 „ukazanja“ usred te hercegovačke zabiti i još im se ne vidi kraja, pa je mudri Franjo morao upozoriti lakovjerno stado da Gospa ne radi u poštanskom uredu i ne dolazi na mig nekolicine već 34 godine istih vidjelica. Koje je silno obogatila svojim „pojavljivanjem“, točno u najavljenu tisućinku sekunde, bilo gdje u svijetu! Bez obzira što papa Franjo neće priznati takva ukazanja, milijuni hodočasnika iz svih zapećaka globusa hrle/hrlit će n Međugorje. Je li vjera baš onaj Marxov „opijum za narod“, možemo se i ne moramo suglasiti, ali da ima magičnu moć nad čovjekom – ima! Smanjuje bol od bezočnog iskorištavanja i manipulacije.

Stepinac i Pavelić, foto: politika

Tko je i što je bio bl. Alojzije Stepinac u tzv. NDH i kakvu je ulogu odigrao u odnosu na ustaški režim jako kvarnog katolika Ante Pavelića? Tko je i što je bio nakon oslobođenja Hrvatske od okupatora i domaćih U-kvislinga te kakvu je ulogu odigrao u odnosu na komunistički režim i samog maršala Josipa Broza Tita? Je li zaglavio u zatvoru zato što je, navodno, Titu kazao „ne“, odbio njegov ultimatum da osnuje Hrvatsku katoličku crkvu i odcijepi je od Vatikana ili zato što je svojim autoritetom među klerom i vjernicima te nadbiskupskom logistikom pomagao režim tzv. NDH te djelovao protiv Titove vlasti nakon 1945. godine? Milijun je „dokaza“ i dokaza i za jednu i za drugo tezu.

Nikakva katoličko-srpskopravoslavna „ekumena“ neće konačno potvrditi da je Stepinac za kratkotrajnog tzv. NDH bio isključivo častan čovjek, kritičan prema ustaškom režimu te da je i pokrštavanjem na katoličku vjeru spašavao Srbe i Židove od genocida jasenovcima, šaranovim jamama, koprivnicama, metajnama, klanjem na kućnom pragu i deportacijama u nacističe tvornice smrti. Ni stotine papa nakon Jorge Maria Bergoglia neće ugasiti većinsko uvjerenje Srba da sporni endehazijski nadbiskup nije bio „ustaški vikar“ i da „nije zaslužio biti proglašen svecem“. To je bilo i plebiscitarno uvjerenje među pobunjenim Srbima u Domovinskom ratu, pa su mnogi zločini nad Hrvatima u tzv. SAO Krajini počinjeni iz osvete „zbog Jasenovca i ustaškog pokrštavanja“.

Jedni će, dakle, braniti Stepinca, citirajući njegova navodna prosvjedna pisama Anti Paveliću zbog genocidnih („bez suda i suđenja“) postupaka ustaša (masakr 250 srpskih civila u glinskoj pravoslavnoj crkvi, ubojstva 1943. sedam slovenskih i jednog poljskog svećenika u konc-logoru Jasenovcu, itsl.). Drugi će citirati ružne i kompromitirajuće dijelove njegovih pisama nižem kleru da pozdrave i pokore se ustaškom režimu tzv. NDH i aktivno pomognu njegovoj „državotvornosti“. Navodit će susrete Stepinac-Pavelić, prisilno pokatoličenje Srba i Židova, stotine svećenika-ubojica u ustaškim odorama i postrojbama, koji su okrvavili ruke na vlastitim sunarodnjacima. Netko će se sjetiti najkrvavijeg ustaškog koljača među njima, hercegovačkog fratra Miroslava (Tomislav) Filipovića-Majstorovića. Taj izrod s krunicom oko vrata ni sam nije znao objasniti na partizanskom sudu 1946. koliko je Srba osobno pobio. Sjetio ih se više od 100 samo u Jasenovcu.

Cijela se vojska takvih „duhovnih pastira“ poslije 1945. skrivala na Kaptolu i tražila Stepinčevu ruku spasa od narodnog suda. Argumentirat će se također Stepinčeva uloga u poslijeratnom terorističkom križarskom pokretu, ali i spomenuti da je 1944. godine primio priznanje samog poglavnika Ante Pavelića, tzv „orden za zasluge – velered sa zviezdom“. Zašto je prvi ustaša smatrao Stepinca – zaslužnim!? Za zvjersko ustaško nedjelo protiv čovječnosti nad kojim se u pismima Hitleru zgražao i sam njemački opunomoćeni general pri vlasti tzv. NDH Edmund Glaise von Horstenau!?

Tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac – ma koliko mu neki Srbi „blagodarili“ za živote i kovala ga u pravednika među narodima izvjesna apologetkinja nakaradnih „povijesnih istina“ (o Jasenovcu i Nikoli Tesli) Ljubica Štefan! – nema dovoljno uvjerljivu i snažnu ratno-poratnu biografiju ni za blaženika, kamoli za sveca. Već i same kontroverze o njegovoj ulozi za ustaške/partizanske vlasti, a one se možda nikad neće vjerodostojno raščistiti, dovode u pitanje razložnost molitve takvom „svecu“. No, postupak kanonizacije što ga je počeo papa Ivan Pavao Drugi – priznanje Crkve Stepinčeva pristupa raju i sposobnosti posredovanja kod boga – morat će se završiti. Kada? Ne zna se. Uskoro? Ne zna se. Kaptol tek pretpostavlja: „To će se sigurno dogoditi, uskoro“. No, mudri papa Franjo…

Papina trgovina

Budući da je liječničko povjerenstvo Kongregacije za kauze svetaca, po riječima kardinala Angela Amata, utvrdilo „čudesno izlječenje po Stepinčevom zagovoru“, papa Ivan Pavao Drugi je 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici proglasio Stepinca blaženim. Zli će jezici reći, Papi i Rimskoj kuriji svetac više ni u džep niti iz džepa, ali „lijepo se vidi“. Dio od statistički blizu 87 posto bogobojaznih Hrvata katolika svršava od sreće. No, blaženičkom počašću i svetačkim obećanjem – to Rimsku kuriju ništa ne košta, a „lijepo se vidi“ – svakom je ljudskom stvoru u Bijednoj Našoj natovarena trajna (!?) mjesečna obveza davati Rimokatoličkoj crkvi po 400 kuna od prosječne plaće, 16 lipa od svakih 100 kuna potrošenih u trgovini i 80 lipa od svakih 100 kuna kazne ili takse. Vjerovao – ne vjerovao, katolik – inovjerac, punoljetan – maloljetan, domaći – stranac (osim plaće)…

Ivan Pavao II, foto: mep.putksuncu.hr

Ni papa Woytila nije veslo sisao kad je šuška u pitanju! Obećao nataknuti aureolu sveca nad Stepinčevu glavu, a Srbi i Hrvati neka se glože do sudnjeg dana je li ju ili nije zaslužio i hoće/neće li mu se moliti da njihove želje posreduje bogu. Ni puni tjedan nakon Marije Bistrice, za drugog Papina posjeta RH, notorni će vladin potpredsjednik Jure Radić potpisati 9. listopada 1998. četvrti i najvažniji ugovor s Vatikanom, o gospodarskim odnosima. „Time je onemogućeno državi ucjenjivati Crkvu i miješati se u njezino poslanje“, kazao je oduševljeni zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Prešutio je najsporniju činjenicu: čovjek koji se proglasio Ocem Domovine (sic) i ponašao kao da su država i građani njegova privatna prćija, omogućio je u suradnji s imenjakom blage naravi kardinalom Kuharićem da Crkva bahato ucjenjuje državu i miješa se u njezine poslove. Na nepopravljivu štetu građana i sekularnog ustroja zemlje.

Tuđman će umrijeti godinu kasnije (10. prosinca 1999.), Stepincu još neće biti nataknuta aureola sveca, a građani su u prošlih 18 godina olakšani za više od 10 milijardi teško stečenih kuna! Samo poradi toga da „država ne bi ucjenjivala Crkvu“. Sic! Crkva, pak, slobodno može ucjenjivati državu kako joj se prohtije, što i čini na milijun sofisticiranih načina. Dopuštaju joj nesavjesni političari na vlasti. Oni se i sami kao pijani plota drže unosne kršćanske dogme o vjernicima/ljudima kao stadu ovaca, a zna se od pamtivijeka čemu služe te plahe životinje, što mutavo bleje oko pastira sa štapom. Za striženje, mužnju i klanje! Gotovo. Puk ima sijaset uzrečica i čak pogrdnih parabola o ovčjoj pameti i ponašanju. Odreda sve uvredljivija od uvredljivije. Iznimka je samo Gregor, ali malo je crnih ovaca.

Na internetskom portalu Zagrebačke nadbiskupije, primjetno impregniranom ovih dana kleričkim bijesom na sve i svakoga tko ne piše/izgovara samo medene riječi o bl. Alojziju, dade se pod naslovom „Blaženi Alojzije Stepinac, kardinal (1937.-1960.)“, pročitati ponižavajuća/uvredljiva rečenica: „U tragičnim zbivanjima sloma hrvatske države i u razdoblju komunističke diktature nadbiskup Stepinac ostaje neustrašiv pastir spreman život svoj položiti za ovce svoje“. Pa sad, alal mu vjera, tko pristaje biti vjerska ovca – nikako Gregor, jer njega Crkva mrzi – i masno plaćati tu sramotnu prispodobu, neka bude ovca, neka se osjeća kao ovca. I neka nastavi debelo plaćati iluziju da će time kupiti rajski život u vječnosti. Za koji postoje tek irealna jamstva iz vjerske mitologije. Kupit će mahunu!

No, indikativno je da službeno glasilo Zagrebačke nadbiskupije smatra debakl tzv. NDH „tragičnim slomom hrvatske države“, što je U-nostalgija za svaku osudu jer tzv. NDH niti je bio država (priznale ga samo kvislinške kvazivlasti zemalja Hitlerove koalicije, demokratski svijet nije!), niti hrvatska (već rasistička tvorevina kvarne/ustaške manjine Hrvata) niti je slom zločinačke paradržave bio tragedija za bilo koga psihički zdravog. Kardinal Alojzije Stepinac iz dna je duše mrzio komunizam i komuniste, pa i Narodnooslobodilački pokret i partizane maršala Josipa Broza Tita, kao što i danas „Crkva u Hrvata“ mrzi SDP i njegove partnere. U njima vidi baštinike partizansko-komunističko-jugoslavenske tradicije.

To se vrlo jasno dalo prepoznati (milijunti valjda već put!?) iz homilije u četvrtak 25. lipnja u Crkvi sv. Marka, na misi u povodu Dana državnosti, u kojoj je kardinal Josip Bozanić izjednačio komunizam s fašizmom i nacizmom, „najvećim zlima 20. stoljeća“. Nacizam i fašizam su najveće zlo u povijesti ljudskog roda uopće, prispodobivo samo genocidnom zlu koje je Rimokatolička crkva u ime Isusa Krista nanijela čovječanstvu u devet križarskih ratova, 500 godina inkvizicije, pokrštavanjem Novog svijeta… Zagrebački nadbiskup ima pravo na takvo viđenje ideologija zla, ali katolički se vjernici neće svi suglasiti da su hrvatski partizani, pa i manjina komunista među njima, isti šljam kao što su bili zakleti ustaše. Pa je zločin – zločin, a žrtva je žrtva.

Isti vijenac i ista svijeća zatučenom srpskom djetetu u Jasenovcu i njegovom krvniku fra Filipoviću-Majstoroviću!? Malo sutra, to nisu iste žrtve! Izjednačavanje tih žrtava je revizija povijesne istine o tome tko je kriv za zločine. Stoga je ogromna razlika u bitnoj činjenici: komunizam u svojoj ideološkoj suštini ne podrazumijeva rasizam, genocid i antikršćansko zlo, a nacifašizam je sama ideološka esencija najgoreg zla. Nacizam i fašizam ne mogu postojati bez rasizma i genocida, a s komunizmom to nije slučaj. Bez obzira na jezive poslijeratne osvetničke zločine, Titovi su partizani bili na pravoj, a Pavelićevi ustaše na sasvim pogrešnoj strani. Nikakav Karamarko to neće promijeniti.

Ulaznica za raj

„Crkva u Hrvata“ i buljuk njezinih militantnih biskupa nisu u 25 godina RH ni jednom misom komemorirali smrt kumrovečkog Hrvata maršala Tita, a smrt ustaškog zločinca Ante Pavelića komemoriraju svake godine – u srcu Zagreba i u Splitu! U Crkvi sv. Marka nije bila dopuštena misa zadušnica za njezinog višegodišnjeg svećenika Svetozara Rittiga. On je i dan-danas nepoćudan „Crkvi u Hrvata“, jer se za marionetskog režima tzv. NDH pridružio partizanima, pravoj strani, a ne pogrešnoj, ustašama, kao mnogi u habitima. O kakvoj je crkvenoj pravdi i istini riječ i kad su posrijedi „svetački“ prijepori zbog Stepinca!? Uvijek je ista skrivena pozadina: nezajažljiva grabež za novcem i moći u državi

Umjesto da se živciraju zbog nenormalnih količina kešovine što ju Crkva sasvim legalno uzima iz džepova svih građana, usred najgore recesije, moralnog kraha, bijede i neimaštine, ljudi se mogu grabiti za guše zbog Vulinove oglodane kosti. Bozanićev prethodnik u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koji je na samrtnoj postelji tako učinkovito/primjerno – zajedno s cijelom mu obitelji! – prepravio okorjelog Titovog partizana i komunistu Franju Tuđmana u bogobojaznog katolika, zavrijedio je kanonizaciju i više od Stepinca. U kritičnim je trenucima uvjerio mrgodnog imenjaka u novovjeku moć indulgencija, pa su novcem poreznih obveznika zdušno projektirali katolički raj usred hrvatske doline suza! A „Vrhovnik“ si je kupio ulaznicu za Kraljevstvo nebesko.

Bez opasnosti da tko zna koliko dugo čami u božjem zatvoru, čistilištu, dok mu ovozemaljska sirotinja ne izmoli prolaz prema sv. Petru ili bez rizika da ga Lucifer gurne među svoje rogate ognjištare. Imao bi papa Franjo (gle, sami Franceki: Tuđman, Kuharić, papa!) itekakvog računa nabaciti se još dvjema svetačkim aureolama preko jadranskog plićaka: za Tuđmana i za kardinala Kuharića. Stepinčeva je navodno rezervirana. Ionako te aureole nisu zlatne, vide ih tek neki s posebnim vjerskim naočalama za svetačka „čuda“ i Gospina „ukazanja“. Vatikanska blagajna ne bi bila na šteti zbog dviju neplaniranih aureola. Ali, nije se Papa najeo ludih gljiva.

Nesretni srbijanski ministar Aleksandar Vulin, međutim, toliko je sa Šaranove jame razjario pastirske duhove „Crkve u Hrvata“ kao da im je samog Sotonu – rogovima, jezičinom, repom i trozubom – preselio s obližnjeg ustaškog spomenika Stjepanu Devčiću u zaseoku Krču (ubijenom u tzv. Velebitskom ustanku, 1932.) u zlatno-svilene odaje Nadbiskupskog dvora na Kaptolu. Najprije je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu izdao resko priopćenje „o izjavi o bl. Alojziju Stepincu“, a koji dan kasnije istim se tonom i stilom oborio na aktualnu državnu vlast kardinal Bozanić u homiliji u Crkvi sv. Marka za euharistije u povodu Dana državnosti. Pastirske homilije (propovijedi) i inače su politički namjenski traktati kad su (bit će, eto, sedam od 25 godina!) na vlasti mrski „komunjare“, „Jugoslaveni“, „oni što nisu željeli i ne vole Hrvatsku“… Vulin je sada pročačkao po osinjaku i Kaptol je buknuo svim što mu je na antikomunističkoj duši.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije našao je važnim dojaviti da su kardinala slušali na misi u Crkvi sv. Marka „predstavnici izvršne, zakonodavne i sudske vlasti na čelu s predsjednicom Republike Hrvatske Kolindom Grabar-Kitarović i predsjednikom Hrvatskog sabora Josipom Lekom“. Prosuo je žuč zbog „raznih napisa i izjava“ o Stepincu, teško zabrinut, jer se „u Hrvatskoj dopušta nabacivanje blatom na našeg Blaženika“. A, kaže, „mi dobro znamo koja je vrijednost njegova života i umiranja“. Nitko ne osporava pravo kardinalu Bozaniću „dobro zna“ to što „dobro zna“, iako to što „dobro zna“ nema pravo zahtijevati da „dobro znaju“ i misle svi vjerujući Hrvati.

Kamoli da to zahtijeva od vlasti sekularne države. Pa, nije joj Crkva nadređena niti je kardinal Bozanić u tim pitanjima poglavar Rimokatoličke crkve. Pogotovo to, što on „dobro zna“, ne može očekivati/zahtijevati od političara druge države, srbijanskog ministra Vulina i premijera Vučića. I oni imaju puno pravo „dobro znati“ misliti to što „dobro znaju“ i govore, da „Stepinac nikad ni za jednog Srbina neće biti svetac“. Pa, što onda!?

U tom je direktivnom smislu neutemeljenog uopćavanja sročeno i priopćenje Nadbiskupskog duhovnog stola, gdje si Crkva uzima pravo tumačiti stajališta, mišljenja i osjećaje svih katoličkih vjernika i Hrvata. Kojim pravom tvrdi da je Vulinova izjava o „ustaškom vikaru“ – naravno, nekulturna, neistinita već i kao blesava metafora – „za katoličke vjernike vrijeđanje najdubljih osjećaja, za Hrvate ponižavajuća, a za svakog istinoljubivog čovjeka gaženje istine“? Za neke to jest sablažnjiva izjava, za neke nije, a istina o Stepincu bit će trajan predmet spora i znanstvenika i tzv. običnih ljudi. Službeno se može oktroirati „istina“, kao što se „budući premijer Tomislav Karamarko“ već prijeti da će to učiniti preustrojem RH na „istini o Domovinskom ratu i lustraciji“, što je također falična ideja, dokazano ograničenog trajanja. No, Crkva podržava Karamarka i srcem i dušom.

Pupčane veze

U tome je pravi smisao i priopćenja i homilije, milijunti put sinergijski opaliti šamar „komunjarama“, momčadi premijera Zorana Milanovića, ne bi li ih se predizborno grogiralo. I pokolebalo javnost koja zadnjih mjeseci vide pozitivne rezultate SDP-ove vlasti. Zato je, drame uzrujani pastiri oko Stola, „pravo iznenađenje činjenica da odgovorni hrvatske vlade dopuštaju u Hrvatskoj iznošenje neistina i vrijeđanje hrvatskih građana i to od strane predstavnika vlasti druge države“. I potom zlatni tuš: „Takav nemaran odnos hrvatskih vlasti prema istini o blaženomu Alojziju Stepincu i prema hrvatskoj prošlosti znak je nepoštivanja dostojanstva vlastitoga naroda i domovine“. Notorna glupost.

Bozanić, foto: www.glas-koncila.hr

To što „hrvatske vlasti“ nisu po Bozanićevom zagovoru istog časa zgromile nekulturnog Vulina ili ga makar izručile da ga propuste kroz šake obližnji ljudi u crnom, „hrvatski branitelji“ što su „komemorirali“ uz ustaški spomenik nesretnom Stjepanu Devčiću, nema nikakve veze s „nepoštivanjem dostojanstva vlastitoga naroda i domovine“. Ali ima pupčane veze s retorikom i predizbornim porukama razdora iz tabora Karamarkovog „novog HDZ-a“ (novog? – sic), redikulozne konzervativke Ruže Tomašić, šatoraša… Za divno čudo, s obzirom na svoje nekontrolirane/nediplomatske protusrpske ekshibicije te negativan odnos prema partizanima i maršalu Titu, požar bjesnila i razdora razumno je pokušala gasiti sama „žena iz naroda“. I to s neočekivanog mjesta, iz šume Brezovice, gdje je s državnim vrhom sudjelovala na svečanoj proslavi Dana antifašističke borbe i osnutka (22. lipnja 1941.) Prvog partizanskog odreda u okupiranoj Europi.

„Temeljni kućni odgoj nalaže da kad dođeš u tuđu kuću poštuješ njene ukućane“, staloženo je komentirala Kolinda Grabar-Kitarović. „Isto vrijedi i kad dođete u drugu zemlju, ali ja bih rekla da Vulin nije naš problem, nije problem Hrvatske. Mi smo nadišli tu razinu provokacija i Vulin je zapravo problem premijera Vučića, koji mora odlučiti kuda ide.“ Pametnom dosta. Na vlas isto stajalište zastupa i SDP-ova državna vlast: ne treba skakati na zadnje noge i režati na svako provokativno sranje što Bijednoj Našoj povremeno nanese mutna voda s lijeve obale Dunava.

The post Svetačka aureola nad političkom histerijom appeared first on Tacno.net.

foto:philosophersforchange.org

Bijedna Naša, 20 godina po okončanju Domovinskog rata, nije ništa rizičnija zemlja od mnogih ne samo u balkanskom okruženju nego i „u obitelji kojoj oduvijek pripada“. Ako to stranim bankama-kćerima nije po volji i ne žele primijeniti iste poslovne običaje kao u svojim državama, vlast RH im treba pokazati gdje su granični prijelazi, pa… široko im polje

Marijan Vogrinec

Traljavo, lijeno i nevjerodostojno hrvatsko pravosuđe, koje više služi javnom podsmijehu, nego antičkoj božici zavezanih očiju, s vagom u lijevoj i mačem u desnoj ruci, ipak je zadnjih mjeseci smoglo prvostupanjske snage za desetak presuda u korist građana, bezdušno opljačkanih bankarskim reketom. Dakako, riječ je o kreditnim dužnicima s deviznom klauzulom u švicarskim francima (CHF) kakvih je u Bijednoj Našoj više desetaka tisuća. Banke bi im, tragom odluke Vrhovnog suda RH o kamatnoj ništetnosti, morale vratiti preplaćene rate kredita sa zateznim interesom, jer su samovoljno mijenjale kamatu naviše i time gurnule klijente u dužničko ropstvo. Nekima su ovrhom oduzete kuće i stanovi, ljudi su masovno doživjeli teške stresove, oboljeli, neki su u očaju digli ruku na sebe, cijele obitelji su se raspadale i zemlji je nanesena nepopravljiva šteta.

Takvih je nesretnika više stotina tisuća i u ostatku regije, osobito u Srbiji i BiH, gdje je također na djelu kapitalistički obrazac (Merkel: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“) neoliberalnog zatiranja svake čovječnosti i demokratskih stečevina socijalne države za račun umnožavanja profita i tržišnog monopola (pre)bogate manjine vlasnika kapitala. Iako su bili dužni i ovlašteni, ni Hrvatska narodna banka (HNB) niti ijedna vlada od 2000-tih godina nisu stali u obranu svojih sugrađana od dužničkog ropstva, što su ga počeli drastično prakticirati kapitalistički/bankarski zelenaši iz „obitelji kojoj je Hrvatska oduvijek pripadala“.

Model reketarenja država i čak vlastitih građana, izmišljen na Wall Streetu u SAD-u i degenerativno raširen svijetom, prava je narav kapitalističkog sustava bez ljudskog lica i duše. Grčka tragedija s javnim dugom od 320 milijardi eura ili 175,1 posto BDP-a, odnosno dugom stranim reketarima od oko 500 milijardi eura sa zaduženjima domaćih banaka i tvrtki, upravo je rezultirala tzv. tehničkim bankrotom Helenske Republike. U bankrotu je karipska država Portoriko s javnim dugom od 70 milijardi dolara te nekoliko afričkih zemalja, također u beznadnom dužničkom ropstvu. Suština svega što ovih dana bez daha pratimo u grčkom sukobu sa stranim vjerovnicima, njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i čelništvom EU-a, signifikantna je za propitivanje samog smisla i (ne)mogućnosti opstanka društveno-političkog sustava, koji novac i moć pretpostavlja čovjeku.

Mlađahni grčki premijer Alexis Tsipras i njegova Syriza odlučili su makar olabaviti, ako već ne odmah i raskinuti dužničke negve svojoj zemlji i građanima, ali to neće biti ni lako niti bezbolno. No, poslije nedjeljnog referenduma u Grčkoj ipak više ništa neće biti isto. Bez obzira na ishod, scenaristi dužničkog ropstva i domaći gospodarsko-politički logističari morat će staviti prst na čelo. Odsad više neće moći kako je dosad moglo! Ne samo u Helenskoj Republici, nego nigdje u Europi. Kritičko – doskora i revolucionarno!? – propitivanje kapitalizma kao poželjnog sustava vrijednosti „slobodnog svijeta“ odmaknulo je i na Starom kontinentu i drugdje na globusu, gdje je kobna bešćutnost vlasnika kapitala već izvukla osigurače dviju samoubilačkih eksplozivnih naprava: masovno siromaštvo i terorizam u njegovu okrilju. Terorizam se ne napaja obiljem, nego neimaštinom!

Je li to normalno!?

Hrvatske prvostupanjske presude u korist desetak dužničkih robova, koje su tek prvi korak na dugačkom i neizvjesnom putu do povrata preplaćene kešovine u novčanik, najvjerojatniji su predizborni, populističko-demagoški trik vladajućih. Na tu sumnju navodi i činjenica da će administrativna škrinja-ledenica za švicarski franak raditi samo godinu dana (tečaj CHF-a 6,39 kuna), a što dalje!? Tko će platiti razliku!? Što s dužnicima koji nemaju novca za odvjetnika i neizvjesnu pojedinačnu tužbu protiv reketara!? Iz najudaljenije se galaksije vidi kriminalno, a legalno zelenašenje zajmoprimaca: XY je prije sedam godina uzeo 60.000 CHF-a zajma u kunskoj protuvrijednosti, uredno ga otplaćivao i danas je još dužan 80.000 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti! I pojma nema kada će otplatiti kredit, odnosno koliko će ga dugo još otplaćivati njegovi potomci. Ako zakasni koju ratu, banka mu ovrhom uzima jedini krov nad glavom, a obitelj leti na ulicu.

Je li to normalno!? Je li normalno da državni financijski regulator HNB ne čini ništa, jer drži sasvim normalnim porast nečijeg zajmovnog obroka s oko 1950 kuna mjesečno na 3600 i više kuna!? A plaća dužnika nije porasla ili je čak ostao bez nje!? To nije normalno! Vlada i HNB su bili dužni brzo i oštro reagirati u korist svojih građana, zabraniti stranim bankama da se u Bijednoj Našoj ponašaju kako im ne pada na pamet ponašati se u svojim matičnim zemljama – Austriji, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj… Nema nikakvog opravdanja da su kamatne stope na kredite u RH najviše u Europi, da otplatni rizik 100-postotno snosi dužnik i, kolateralno, država domaćin strane banke-kćeri umjesto da se dijeli…

Također nema nikakvog opravdanja da se zajmovi ne odobravaju u kunama, u valuti RH, službenom platežnom sredstvu države u kojoj banka posluje. Na toj se osnovici dade urediti razumna cijena posuđenog novca, pa i to da se svi sadašnji krediti s deviznom klauzulom prevedu u kune, po tečaju na dan odobrenja. Kakvi švicarci, euri, dolari i što sve ne! Devizna klauzula je smišljena radi komotnije pljačke, a ne zaštite vrijednosti kapitala, jer on već samim svojim optjecajem – donosi korist. Drugo, Bijedna Naša, 20 godina po okončanju Domovinskog rata, nije ništa rizičnija zemlja od mnogih ne samo u balkanskom okruženju nego i „u obitelji kojoj oduvijek pripada“. Ako to stranim bankama-kćerima nije po volji i ne žele primijeniti iste poslovne običaje kao u svojim zemljama, vlast im treba pokazati gdje su granični prijelazi, pa… široko im polje.

HNB i državna vlast su odobravali kriminal!? Udruga Franak je tužila bivšeg guvernera Željka Rohatinskog i njegova nasljednika, aktualnog Borisa Vujčića. Bit će, najvjerojatnije: vuk pojeo magarca! Opljačkani će ići dalje, do Strasbourga i, najvjerojatnije, opet naletjeti na zid. Sada na zid „međunarodne pravde“ po volji kancelarke Angele Merkel i političko-ideološkog joj parnjaka, predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junkera: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“ Čak i dugovi nabildani kapitalističkim reketom izvan svake pameti!? Banke su, dakako, poludjele na to što „Vlada administrativno želi mijenjati tržišna pravila ponašanja“. Zamrzava tečaj CHF-a, smanjuje visinu zateznih kamata, ide na ruku dužnicima…

Ako treba pomoći nesretnicima, a banke „nemaju ništa protiv toga“, kaže notorni predsjednik Hrvatske udruge banaka (HUB) Zoran Bohaček, „treba pomoći onim najugroženijima, koji uistinu nisu sposobni otplaćivati rate, a ne svima odreda“. S malom cakom, To što bi „socijalno osjetljiva“ banka progledala kroz prste samo nekim dužnicima, dakako, očekuje da joj nadoknadi država iz džepa poreznih obveznika. Jer, to je, kaže, normalna logika tržišnih odnosa za kakvu se zalažu i MMF, Svjetska i Europska banka, Europska komisija, Angela Merkel… Banke ne smiju biti na šteti ni pola centa, a reketareni građani mogu ostati i bez krova nad glavom i država završiti u bankrotu!? Tu kapitalističku praksu treba srušiti, milom, silom ili na bilo kakav treći način. Ali treba je definitivno srušiti, jer je neljudska!

„Dosta nam je dvostrukih kriterija, neće nama netko u Italiji određivati kolike ćemo imati zatezne kamate i kamate na potrošačke kredite!“ – poručio je s HTV-ovog ekrana ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras ljutitom Bohačeku. Ovaj je nesretni poslovođa stranih zelenaša i reketara u Bijednoj Našoj zaprijetio Vladi Europskom komisijom koja da će poništiti njezine mjere za snižavanje lihvarske bankarske kamate za 30-50 posto. „Banke su trgovačka društva i kao i ostali trgovci prodaju svoj proizvod“, pokušava argumentirati Bohaček; zaboravlja da „svoj proizvod prodaju“ i krivotvoritelji, lopovi, prostitutke, vjerski opsjenari, razni iscjelitelji i kojekakvi drugi prodavači magle. „Administrativno određivanje cijena naših proizvoda je kršenje temeljnih prava igre na tržištu. Tuđim novcem ne smije se kupovati popularnost… Ako je htjela pomoći građanima, Vlada je mogla odrediti cijenu mlijeka.“

Licemjerno i bezobrazno od čovjeka koji je za enormnu stranu plaću pristao uložiti svoj obraz u opravdavanje legalizirane pljačke vlastitih sugrađana. Jer, to što strane banke čine i državi i građanima u Bijednoj Našoj, ali ne i u zemljama-sjedištima svojih vlasnika, nema blage veze s poštenim „prodavanjem svog proizvoda“, jer je „proizvod“ perfidno podvaljen mačak u vreći. Krajnje lihvarski potrošački krediti, uključujući kartične minuse na računima, gdje banke sinkronizirano i samovoljno određuju i mijenjaju čak i ugovorene uvjete otplate te ne dijele rizik s dužnikom – legalizirana su pljačka. To je svjesno, sofisticirano i dugoročno držanje u dužničkom ropstvu pojedinaca, cijelih obitelji i država. Bez izgleda i bilo kakve nade. Pred neoliberalnim oltarom na kojem je, među svetim slikama tržišta i profita, razapet krupan natpis: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“ Mora se samo umrijeti, drugo se ništa ne mora.

Maras zakasnio

Još prije 5000 godina su drevne civilizacije u Mezopotamiji, Kini… jednostavno brisale nagomilane dugove, koje više nije bilo moguće vratiti i koji su ometali uredno funkcioniranje društvene zajednice. Rimsko Carstvo je imalo tu praksu i tek je priznanjem kršćanstva kao službene vjere počela jačati nova praksa: „Dug se mora vratiti s kamatama!“ Razvijeni kapitalizam je usavršio naplatu dugova do te mjere da je financijsko porobljavanje, nametanje dužničkog ropstva i ovisnosti o vjerovničkim interesima učinkovito zamijenio vojsku u imperijalnim presizanjima globalnih razmjera. Posudiš novac za koji znaš da ga dužnik ne može vratiti (npr. 300 posto dopušteno prekoračenje na tekućem računu) i muzeš ga dok je živ! Tako je i s cijelim državama. „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“

To, kako je ministar Maras istupio u javnosti, rekavši u bebu bankaru Bohačeku što ga ide i što građani i sami misle, trebao je kazati prije više od tri i pol godine. Čim je SDP s partnerima pobrao plebiscitarnu potporu birača za obnašanje vlasti. Iako nikad nije kasno za stati za vrat bankarskom reketarenju, ipak, prošla je baba s kolačima što se tiče ostanka Marasove družine u Banskim dvorima. A mogli su vladati tko zna koliko još mandata, ali – pas je kakao, pa nije ulovio zeca. Baš zato i jest dobro, kad je već lovački gonič zatajio u ključnim trenucima, ne samo glede i u svezi s bankarskim javašlukom, da nije iznevjerilo građansko samoorganiziranje. Očajni i samosvjesni ljudi upustili se u neravnopravan boj u kojem ih je država ostavila na cjedilu.

Ministar Gordan Maras, istina, trbuhozborac predizbornog populizma/demagogije vladajućih, ima pravo kad poručuje Bohačeku i gazdama mu u stranim bankama-kćerima neka se ne junače prijetnjama u Bijednoj Našoj, jer bi mogli izvući kraći kraj. Ako je premijer Zoran Milanović ozbiljno mislio kad je lani poručio njemačkoj kolegici Angeli Merkel da RH nije ptičji rezervat, onda ima obvezu i dužnost zaštititi interese svakog svog sugrađanina i cijele zemlje. Ne volju stranaca koji su došli nepošteno zarađivati u RH. Ma što mislili u Bruxellesu i Strasbourgu, njihov kapitalistički interes ne smije biti na štetu hrvatskog, socijalnog i državnog.

No, je li Milanović ozbiljno zagrizao u problem? Nije. Da jest ne bi Udruga Franak u petak, 3. srpnja, sazvala veliki prosvjed pred Vladom na Markovom trgu u Zagrebu, a saborski se zastupnici uobičajeno jalovo i papagajski prepucavali nesrećom dužničkog ropstva. HTV je istog dana navečer posvetio toj vrućoj temi svoju gledanu emisiju Otvoreno, a nedavno osnovana Radnička fronta priredila je u subotu, 4. srpnja, indikativan prosvjedni skup potpore Grcima koji su se i referendumom suprotstavili ultimatumu zapadnih kapitalističkih moćnika i vodstva EU-a da građani prihvate još veća odricanja, štednju i bijedno životarenje eda bi bili u stanju – vraćati dugove. Grčka sudbina je i hrvatska nesreća, i zlo u koje prebogata manjina sa Zapada gura najveći dio svijeta, izaziva patnje, migracije biblijskih razmjera i humanitarne katastrofe. „Ne kapitalizmu bez ljudskog lica!“ – nedvosmislena je borbena poruka sa zagrebačkog skupa Radničke fronte.

Bijedna je Naša 10 godina čak i sadistički ucjenjivana uključivanjem u EU i za to je vrijeme ponižavajuće skinula gaće. Krivnjom HDZSDP-ove vlasti, kakva i ovog trenutka ima najmanje 60-postotnu potporu biračkog tijela. Paradoksalno, stalno nezadovoljnog baš tom vlašću! Isti ti političari, udobno/unosno razmješteni po utjecajnim položajima u zemlji, stranačkim vodstvima, diplomatskim službama po bijelom svijetu i međunarodnim institucijama (od EU-a do UN-a, itd.), predali su središtima kapitalističke moći najvažnije poluge državnog suvereniteta Bijedne Naše i stavili na kocku sudbinu građana.

To je tragedija koja već četvrt stoljeća (i tko zna dokad će!?) rađa gorke plodove i beznađe, čiji je vidljivi izdanak i dužničko ropstvo. Čini se, Hrvatska se vratila u „obitelj kojoj je oduvijek pripadala“ samo zato da bi plaćala pet milijardi eura godišnje članarine, svršavala na debelim svežnjevima EU-eura što joj „stoje na raspolaganju“ i pustila vršljati po svom tlu gramzljive strane bankare, trgovce, perače novca, lažne ulagače, veleposlanike magle i kojekakve „strategijske“ suflere/lobiste koji preskupo prodaju muda pod bubrege. A ovi s vlasti – jučer HDZ s klijentelistima, danas SDP s istim takvima! – arče sirotinjski novac za blesavo tapšanje po ramenu u stranim salonima u kojima, objektivno, drže do našim grabar-kitarovićki i milanovića kao do lanjskog snijega!?

Zašto se pjeni u Hrvatskoj taj Bohaček, ako država doista želi zaštititi građane od bankarskog lihvarenja!? Zato država i postoji! Zbog dobrobiti svojih građana, a ne stranaca i njihovih banaka. „Neka Europskoj komisiji najprije prijavi talijansku vladu“, odgovara bankaru Bohačeku ministar Maras i navodi podatak da su banke samo lani ostvarile u Hrvatskoj 2,5 milijardi kuna dobiti. „Dosta nam je dvostrukih kriterija!“ A ti su dvostruki kriteriji, tri-četiri puta skuplji i stroži u Bijednoj Našoj, nego u zemljama iz kojih su došle banke-kćeri. I to kako su došle, priča je s psihijatrije. RH danas ima samo Hrvatsku poštansku banku (HPB) u svom vlasništvu, a ostale su (ponajprije najveće – Zagrebačka, Privredna i Splitska) prodane strancima za smiješnu bagatelu. Domaći porezni obveznici su ih dokapitalizirali s oko 87 milijardi kuna, da bi ih stranci napunjene kao brod kupili za oko pet milijardi. Posao, svaka čast! Nacionalna veleizdaja? Možda.

Jednosmjerna karta

Potezom pera neodgovornog režima Franje Tuđmana, banke su promijenile vlasnika i uključile se u serijsku pljačku ratom i ratnim profiterstvom devastirane Hrvatske. Ni vlasti ni HNB nisu ni pomišljali to spriječiti, a mediji su povremeno objavljivali „ekskluzive“ o kriminalnoj sprezi pojedinaca iz vlasti i pri vlasti sa sebi sličnima u novčarskim ustanovama, mitu, korupciji širokih razmjera, odljevu nezamislivih količina novca na tajne privatne i stranačke račune… Živi rusvaj, koji traje i danas. I tko onda šiša onih 320.000 malih ljudi s blokiranim računima, isto toliko ovršenih, dužničke robove bez ikakvih egzistencijalnih izgleda…!? Ljude bez posla, oko 10.000 putnika godišnje s jednosmjernim kartama za bijeli svijet!?

Kakvo vražje Bohačekovo evanđelje o temeljnim tržišnim pravima kad se tu radi o krajnje nehumanoj, neekonomskoj i tržišno nedopustivoj bankarskoj praksi u kojoj banka tuži i sudi po vlastitom nahođenju, a dužnik se može žaliti samo sv. Petru. Mora plaćati dok je živ, a dug se faktorom x! umnožava do u nedogled te su ga dužne preuzeti sve nove i nove obiteljske uzdanice. Nije Bohaček ni glup niti govori neistinu kad tvrdi da iza prakse „slobodne prodaje svog trgovačkog proizvoda na slobodnom tržištu“ stoji moćna europska/svjetska struktura i da se Vlada Bijedne Naše ne smije šaliti s tom moći i voljom.

Zna se tko su i što su MMF, Svjetska i Europska banka, rejtinške agencije, specijalizirani instituti, korporativni vlasnici multinacionalnog kapitala, vlade najmoćnijih zemalja, vodeći političari EU-a, Skupina G-7… Možda je upravo Grčka najdrastičniji primjer kako se posudbom i zelenaškim okamaćivanjem često i vrlo prljavog novca masovno uništavaju građani, razbijaju njihove obitelji i robovski podčinjavaju cijele države. Masovni su nemiri/prosvjedi širom Starog kontinenta protiv tzv. politike štednje, bolnih rezova i odricanja (bankarski reket) na koje se prisiljava prezadužene zemlje i građane. Ultimatum glasi: „Morate vraćati dugove ili ćete propasti! Sve ćemo vam uzeti! Na koncu i sam život!“

Srećom, jača kritička svijest širom globusa, uključujući sam SAD, koja borbeno baca neoliberalnom Frankensteinu rukavicu u lice: „Zelenaški se dugovi ne moraju i neće vraćati! Ljudski je živjeti važniji od tržišta i novca!“

The post Dužničko čudovište neoliberalnog Frankensteina appeared first on Tacno.net.

Četvrt stoljeća otkad su „državotvorci“ uspjeli u tome da Maršalove federacije više nema te od bivših republika skrojili kilave bantustane, neki ne mogu spavati zbog bauka jugonostalgije. Čista glupost, jer ta vrst čežnje nikom ne može učiniti zlo, a sve što je bilo dobro u bivšoj državi svakom od „naroda i narodnosti“ ne da se izbrisati nikakvom revizionističkom gumicom niti je moguće reinkarnirati na zgarištu 25-godišnje svjesne destrukcije

Piše: Marijan Vogrinec

Neki dan strahovita gužva pod ono malo sumnjive hladovine u najvećem parku u zagrebačkim Gajnicama. Uglavnom mlade mamice i koliko-toliko držeći djedice  ubijaju dosadu mobitelima i dijagonalno špartaju očima po vrištećim skupinama raspomamljenih obiteljskih uzdanica. Jurcaju mališe gore-dolje, veru se po toboganima, naganjaju loptu po ćelavoj travi, biciklima svih marki i veličina rastjeruju golubove što strašljivo zoblju mrvice oko pretrpanih klupa u sjeni… Ne treba puno pameti: morski je žal i ovog ljeta većini tek mislena imenica.

„Nemojte se ljutiti, draga gospođo“, pristali je Casanova, svojih brat bratu 75 godina i brčićima a la Clark Gable, otvorio dušu prsatoj brineti na izmaku prvoklasnih srednjih tridesetih i vedra jezika neskrivene patrijarhalne njege, „jako me podsjećate na jednu divnu damu iz moje mladosti!“

Žena ga pogleda mješavinom nelagode i znatiželje, pošuti koji djelić sekunde, pa nevino razvuče usne među pramenove što su joj se slijevali na ramena:

„Aaaa, je li?“

„Da, da, gospođo, bila je tako dobra i lijepa… ma, eto, gledam vas, ista slika i prilika…“

„Ma, nemojte… A tko je bila ta žena, ako se smije pitati?“

„Ljubav moje mladosti“, treperila je nostalgija u vrućem zraku. „Bude mi lakše među uspomenama na nju i kad život pritisne najžešćim nevoljama. Trebali smo se vjenčati, ali prometna nesreća…“

Neko vrijeme su šutjeli svaki u svojim mislima.

„Znate, draga gospođo, u današnje grubo doba uspomene su postale jako nepopularne, mogu biti čak i opasne, ako se odnose na nešto lijepo i ugodno iz prošlih vremena“, okrenuo je djedica polušaljivo. „Ja sam, što kažu, čovjek u zlatnim godinama, ali, nećete mi zamjeriti što sam nostalgičan, moje zlatne godine se ne tiču današnje zbilje, jer sve moje lijepo i dobro u životu već je prošlo. To je istina, koju neki danas hitro proglašavaju jugonostalgijom, a onda jao i  naopako. Dokaži budali da je budala…

Prepričana zgoda možda se uistinu zbila od riječi do riječi, a možda i nije. No, ta je spoznaja manje važna od činjenice – koju svaka/i od nas dnevno doživljava u svojoj okolini i široj društvenoj zbilji – da je biti jugonostalgičar isto što i najogavniji državni veleizdajnik. Politikantska tvornica jugonostalgičarskih etiketa radi u tri smjene. Najbolje kardofansko ljepilo (Gummi arabicum electissima) na etiketama obilježit će opasnog, prituhrvatskog jugonostalgičara dok je vijeka RH. Srećom ne i svijeta, ali to ništa ne mijenja na stvari. Izrod ostaje izrod i šlus. Nema više.

Eskadroni smrti

Srećom da djedica iz Gajnica nije žalio za davnom ljubavi iz jugoslavenske mladosti pred kakvim „domoljubno“ svjesnim Hrvatom od stoljeća sedmog, danas na obilnoj apanaži poreznih obveznika za braniteljske fanove Đure Glogoškog, Josipa Klemma i Dražimira Jukića, jer bi se proveo kao bos po trnju. Ili, da je slična ispovijed duše doprla do radarskih ušiju šefa „novog HDZ-a“ (novog – sic), ponajboljeg nacionalnog poznavatelja povijesti prošlih 100 godina, odmah bi se znalo da je brčićima a la Clark Gable zapravo zakrabuljen opasni agitator komunizma, nekim čudom izbjegao lustracijskim eskadronima smrti što su u praskozorje 1990-ih sačekivali jugooficire i obnoć upadali u srpske stanove.

Ovako, mlada majka, pa nježna ženska duša zapljusnuta komplimentom kakvog se njezin muž odavna već ne bi sjetio, nije imala ni uho niti srce za anateme iz jugonostalgičarskog spomenara kakvim je mrka družina Tomislava Karamarka neizlječivo zarazila i sve vrapce od vrha do vrha državnog kiflića na Balkanu. Dobro, Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman je govorio o perecu, ali, bože moj, ni ta sitna pekarska razlika ništa ne mijenja na stvari.

Nikad u povijesti ljudskog roda do, eto, omasovljenja ZNA SE ideologije i prakse upravljanja zemljom kao „državotvorne“ religije , nitko se ni među prostodušnim pukom niti u visokoj znanosti nije odvažio proglasiti nostalgiju otrovnom za jednu naciju, hrvatsku recimo. Učeni hrvatski jezikoslovac Bratoljub Klaić, otac ponajboljeg „Velikog rječnika stranih riječi“, poučit će općinstvo da pojam nostalgija nastaje sljubljivanjem grčkih riječi nostos (povratak) i algos (bol) te podrazumijeva „1. veliku čežnju za zavičajem, za domom; 2. uopće čežnju za nečim poznatim gdje smo ili s kim smo već živjeli“. Što je loše u tome, ako je netko nostalgičan/a/o, dakle čeznutljiv/a/o, čežnjiv/a/o za nekim ili nečim? S predmetkom jugo ili bez njega.

Netko će se cijeli život, poput gajničkog djedice, nostalgično sjećati lijepe, voljene djevojke, netko školskih raspusta kod bake i djeda na selu, studentskog života u domu, divljih tuluma u mladosti, prvog zaposlenja, ženidbe, rađanja djece, prvog automobila, gradnje kuće ili dobivanja stana u državnom poduzeću, ljetovanja na moru… Nekome će, pak, ostati u lijepoj uspomeni dio života proveden u SFR Jugoslaviji: primanje u pionire, nošenje Titove štafete, omladinske radne akcije (ORA) u izgradnji zemlje, sletovi i proslave Maršalovog rođendana, sindikalna druženja uz grah i janjetinu, radnička odmarališta, pa i primanje u članstvo Saveza komunista, napredovanje na poslu… Što je zlo u tim uspomenama da bi nekoga trebalo anatemizirati etiketom jugonostalgičara?

Najmanje pola „novog HDZ-a“, uključujući Franju Tuđmana i uži krug osnivača te političke stranke, imali su „komunističke“ karijere i bili članovi Saveza komunista, pa nikom ništa. Mnogi od njih sada se najglasnije deru protiv jugonostalgičara i, papagajče za Karamarkom o – lustraciji. A pojma nemaju ni što taj pojam znači niti kakve bi posljedice uzrokovao inkvizicijski pohod na jugonostalgičare. Kome uopće, pa makar i sa samo nekoliko razreda pučke škole, može pasti na pamet anatemizirati lijepe uspomene, „čežnju za nečim poznatim gdje smo ili s kim smo već živjeli“ i tvrditi da je jugonostalgija nešto neprihvatljivo u RH?

Sudeći po rezultatima nedavnog istraživanja među 2100 građana Hrvatske i BiH, starijih od 45 godina, s iskustvom života u SFR Jugoslaviji, 82 posto ih se po ekstremnom nacionalističkom kriteriju može smatrati – jugonostalgičarima. Većina anketiranih nema negativan stav prema bivšoj zajedničkoj, socijalističkoj državi i smatra da se u SFR Jugoslaviji maršala Tita živjelo socijalno bolje i radno  sigurnije, nego danas u „samostalnoj i suverenoj“ te ne bi imali ništa protiv opet živjeti u tadašnjim uvjetima. Također je vrlo jednostavno argumentirati činjenicu da RH u 25 godina postojanja nije ostvario više od pet posto gospodarskog i društvenog razvitka te standarda građana od onog što je Socijalistička Republika Hrvatska ostvarila u 25 godina u sastavu SFR Jugoslavije.

Rat nije nikakva izlika ni za što. Startne pozicije su bile podjednake: razorena i opljačkana Hrvatska i 1945. i 1995. Od 1945. komunizam i mic po mic napredak do razine industrijski srednje razvijene zapadnoeuropske zemlje, a od 1995. (zapravo, od 1991.) kapitalizam i strmoglavo gospodarsko, društveno i moralno urušavanje do razine dvije-tri najgore zapadnoeuropske zemlje. Kako to? Zašto to? Otkud katastrofa „svojih na svome“ kad o „hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu“ i o „hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu“ više ne odlučuje ni Beograd, ni Beč niti Pešta, nego „državotvorni“ hrvatski muž o svojoj hrvatskoj državi.

Dobro, nismo naivni. Ne odlučuje Beograd, ali Bruxelles, Berlin, Washington, pa i Vatikan, eeee, to je već drugi par rukava i tema za drugu vrst raščlambe. Valjda je zato neki nestaško narisao grafit u garaži Getroa u Vrbanima: „EU = YU“. Neki mediji već godinama muzu istu demagošku kozu, prenemažući se na sve načine dokazati da se „danas živi bolje i sigurnije, nego u Hrvatskoj kao republici  jugoslavenske federacije“. To na sva usta razglašava i šef Europske komisije u RH Branko Baričević, a građani mu se smiju: „Ne zna čovjek što govori“. Zna on dobro što govori, ali to što govori, govori agitpropovski, u interesu kapitalističkih poslodavaca i skupine njihovih političko-financijskih poslovođa u RH koji su i zemlji i građanima namrli dužničko ropstvo u celofanu „demokratskog raja“.

U Hrvatskoj kao federalnoj jedinici SFRJ, da se ne ide u širu argumentaciju, postojao je solidan i masovan srednji sloj građana koji su imali riješeno stambeno pitanje, fićeka, stojadina ili kakvu istočnonjemačku poluplastičnu „pilu“, najmanje jednog ili dvoje stalno zaposlenih u obitelji od čijih se redovnih plaća dalo solidno živjeti i ponešto staviti na stranu, penzići nisu bili sirotinja na kruhu i vodi, školstvo i zdravstvo su bili besplatni za sve, u jaslicama i vrtićima (čak pri većim poduzećima) bilo je mjesta za sve, godišnji odmor do 30 radnih dana, ljeti se bez problema išlo na more, nitko nije kopao o kontejnerima, nije bilo pučkih kuhinja, broj nezaposlenih je bio najmanje deset puta niži od današnjeg, prosječna je obitelj kupovala dnevne novine i bar jedan tjednik, moglo se u 168 zemalja bez vize (čak u Meksiko, do same granice sa SAD-om)…

Komunisti Gaj i Strossmayer

SFR Jugoslavija i njezin predsjednik Josip Broz Tito bili su pojam i na kraljevskim dvorovima, i u Bijeloj kući, i u Kremlju i u najzabitnijem kutku globusa. Za Hrvatsku danas i njezine vođe jedva znaju u najbližem susjedstvu. Ne baš po dobru, pa predsjedničino nerazumno bunkeriranje Titove biste i puhanje u antijugonostalgičarski rog Karamarkovih rigidnih desničara ni njima niti zemlji ne služi na čast. Dapače, čini ih nacionalnim redikulima koji se i na povijesnom planu infantilno odriču vrijednosti kakvima bi se, a ne mogu jer ih nemaju, ponosili i najveći narodi. Južnoslavenska/ilirska/jugoslavenska ideja je razložna politička teorija južnoslavenskog narodnog jedinstva pod kapom slavenske uzajamnosti, a plod je ponajboljih umova hrvatske inteligencije još iz 17. stoljeća (Juraj Križanić, Pavao Ritter Vitezović), osobito razrađena potkraj 19. i početkom 20. stoljeća radi narodnog otpora germanskom, talijanskom i mađarskom imperijalnom ugnjetavanju. Jugoslavenstvo nipošto nije komunistički izum kakvim ga prikazuju aktualni nacionalistički revizionisti i zato anatemiziranjem navodnih jugonostalgičara nastoje eliminirati političko-ideološke neistomišljenike.

Nitko normalan neće proglasiti komunistima prvaka Ilirskog pokreta Ljudevita Gaja zato što je uzeo tzv. kulturno sveslavenstvo kao opći okvir hrvatske nacionalne ideologije ni đakovačkog biskupa, nacionalnog prvaka i mecenu naprednog duha Josipa Juraja Strossmayera zato što je osnovao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu. „Revolucionarne 1848. južnoslavenska ideja prvi je put dobila sva obilježja političke ideje: njome je bio izražen program političkog ujedinjenja južnoslavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji“, zapisuje Wikipedija. „U to je doba krug Ljudevita Gaja ‘sredotočje samostalne južnoslavenske države’ vidio u Beogradu, a ban Jelačić nastojao je uspostaviti suradnju s Kneževinom Srbijom očekujući od nje pomoć u bobi protiv mađarske vlade.“

I tako to, desetljećima, jugoslavenska ideja malo gore, malo dolje, kako ju je nosio povijesni vihor, ali ta vizija ni dan-danas nije mrtva. Ne samo na prostorima slavenskih naroda Slovenaca, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Bugara, Makedonaca i Crnogoraca nego i u europskom, pa i širem svjetskom kontekstu. Možda otud i aktualno raspaljivanje psihoze odbojnosti desnice u RH prema svakoj Jugoslaviji i prokazivanje jugonostalgije kao društvenog zla? I ta se ludost očito naslanja na također povijesnu paradigmu zatvaranja nacije u što čišće državno dvorište, pa makar i oblika „neprirodnog“ balkanskog kiflića, pardon pereca.

Ćetvrt stoljeća otkad su „državotvorci“ uspjeli u tome da Maršalove federacije više nema te od bivših republika skrojili kilave bantustane, neki ne mogu spavati zbog bauka jugonostalgije. Čista glupost, jer ta vrst čežnje nikom ne može učiniti zlo, a sve što je bilo dobro u bivšoj državi svakom od „naroda i narodnosti“ ne da se izbrisati nikakvom revizionističkom gumicom niti je moguće reinkarnirati na zgarištu 25-godišnje svjesne destrukcije. Ni traljavom mantrom da su Hrvati, eto, bili dobri i zaslužni u ovom ili onom, proslavili se i osvjetlali obraz, ali im to Srbi, Beograd i komunisti nisu željeli priznati. Držali su ih prignječene cokulom.

I prva i druga Jugoslavija uvelike su hrvatski grijeh, ima pravo komentator Jutarnjeg lista Vlado Vurušić, ali taj je grijeh „okajan“ dvostrukom dobiti. Prva je Jugoslavija sačuvala hrvatski teritorijalni integritet od neminovnog komadanja u korist Italije i Srbije, pobjednica u Prvom svjetskom ratu, te se prvi put Hrvatima priznalo da su važan političko-državni čimbenik. Hrvatska je u drugoj Jugoslaviji učvrstila republičku državnost na osnovi koje se 1991. mogla odvojiti od SFR Jugoslavije i dobiti međunarodno priznanje, ali u avnojskim, granicama koje su izborili partizani maršala Tita.

Nacionalisti danas izvrću te povijesne činjenice jer je, navodno zbog budućnosti, „potrebno“ prikazati svaku Jugoslaviju, osobito Titovu i socijalističku, kao vražje, protuhrvatsko djelo. Što jednostavno nije istina. Kao što jest istina da bi gubitnička ustašijada, bez pobjedničke partizanske intervencije, ostavila Hrvate bez ikakve svoje države, pa i ovako uvjetne „samostalnosti i suverenosti“. Danas bi, zajedno s Karamarkom i veselim društvom iz desničarskog kuta, nastavili snivati drugi milenij „hrvatskog državnog sna“ – javno (ako?) kao pričuvno topovsko meso Zapada u kakvoj emigrantskoj pivnici, odnosno tajno, intimno (ako?) kao provjeren partijski kadar, špicl kodnog imena „dodo“ ili smjerni pastir fra Tetka s danonoćno otvorenom linijom ispovjedaonica-Udba.

Ne bi danas bila moguća notorna budalaština i samovolja neke „žene iz naroda“ bunkerirati Titovu bistu u ime svih građana RH, za što nije dobila mandat, niti bi itko normalan iz Vile Zagorje išao time globalno osramotiti zemlju iz koje je potekao čovjek čije je djelo svijet priznao kao jedno od temeljnih obilježja 20. stoljeća. Maloumnici, koji ni samima sebi ne znaju željeti dobro, batrgaju se kao pile u kučini uvjeriti građane ne samo u to da se moraju odreći svog hrvatskog sunarodnjaka Jože iz Kumrovca nego i naprasno zaboraviti sve dobro, lijepo i korisno što su gradili s njim i živjeli 45 godina u državi „naroda i narodnosti“. Jer, sve dobro, lijepo i korisno bila je „fatamorgana“, a uistinu „zlo i komunistički teror, protuhrvatska paradržava“ čega ljudi, zapravo, još nisu ni svjesni.

Zato su tu Tomislav Karamarko, Kolinda Grabar-Kitarović, Ruža Tomašić, nekom ironijom prirode još živi, prestarjeli „ujaci“ s emigrantskim podmlatkom, nadrkani ljudi u crnom koji ne prestaju urlati da su bogomdani „hrvatski branitelji“, za dom spremni stožeraši/šatoraši, „Crkva u Hrvata“, neki mračni politikantski zombiji i tako to i slično društvo koje se proglasilo pozvanim tumačiti „Hrvaticama i Hrvatima“, „hrvatskom narodu“ tko je tko i što je što na „bespućima povijesne zbiljnosti“. Jao onom tko ne vjeruje. Ili je četnik, ili udbaš ili jugonostalgičar. A vrag mu mater, dođe mu to na isto. Nije Hrvat i šlus. Gost je u RH, jer ne voli Hrvatsku kakvu su je skrojili umovi (!?) „pravih Hrvata, domoljuba i katolika“.

Haubicom na civilizaciju

Jest da je takav nakaradni nacionalizam – ma što nacionalizam: šovinizam i rasizam najgore vrsti! – danas itekako na djelu u RH i zato je jugonostalgija javno nepriličan osjećaj. Zaziru od njega i vlast i oporba. Ne znaju se ili politikantski ne žele hladne glave, razumno postaviti ne samo prema žalu velikog dijela starijih i građana srednje dobi za jednim prohujalim vremenom, izgubljenim svijetom u kojem ni približno nije bilo današnjih masovnih egzistencijalnih ugroza. Građani s „povijesnim pamćenjem Titovog doba“, pokazala je to i rečena anketa, drže prvorazrednom glupošću i dugoročnom državnom štetom zauzetost interesnih skupina slučajnih, privremenih „obnašatelja vlasti“ da se presiječe pupčana veza RH sa svim dobrim, međunarodno cijenjenim i dugoročno korisnim hrvatskim postignućima za vrijeme i prve i druge Jugoslavije.

To je zločin i veleizdaja vlastitog identiteta, čega se, eto, u novije doba ne ustručavaju samo vjerski fundamentalisti što haubicama ubijaju civilizaciju tisuće godina stariju od Isusa Krista. U RH nikad nije manjkalo političko-ideoloških fundamentalista, pa zato država i jest u sranju u kakvom nije trebala biti. Oni i dalje pucaju iz svih oružja po svemu što su si građani privrijedili u bivšoj federaciji „naroda i narodnosti“, pa i po lijepim uspomenama, jer su jugonostalgične. Na nesreću, nema toliko psihijatrijskih ustanova u koje bi stali svi ti bolesnici, koji bi na inkvizicijskim mukama još i priznali da je „bivša država“ imala ponečeg dobrog za Hrvate, ali da je to imala Jugoslavija – ne bi priznali ni pred streljačkim vodom. Kao da „bivša država“ nije isto što i Jugoslavija.

„No“, poentirat će komentator Vlado Vurušić, „odradila je svoju povijesnu misiju u jednom odsječku vremena: spasila Hrvatsku od komadanja, dala joj političko sazrijevanje, izvukla je ispod staljinističke šape i time izbjegla sudbinu ostatka istočne Europe te, na kraju, sama nam svojim ustavom omogućila međunarodno priznanje. Jugoslavija se neće vratiti, ali bi bilo pošteno da zbog sebe i svima onima koji će doći možemo odgovoriti na pitanje kako smo i zašto 80 godina živjeli u toj zajednici? Ali moramo odgovoriti iz perspektive stoljetne prošlosti do danas, a ne iz perspektive pranja nečiste savjesti preobraženog oficira loših zubi.“ Jugonostalgija u toj perspektivi? Prirodna pojava stanovitog trajanja, a ne zarazan virus smrtonosne boleštine.

The post Revizionistička toljaga za lijepe uspomene appeared first on Tacno.net.

Unatoč svoj predizbornoj halabuci kojom dominiraju HDZ i SDP s podrazumijevajuće najdebljim buštama tko zna čijeg sve novca i manje-više stalnim ešalonima discipliniranih birača/simpatizera, umirovljenici neće dobiti veće mirovine, radnici neće dobiti veće plaće i čovjeka dostojne radne uvjete, majkama se neće poboljšati uvjeti za rađanje i odgoj djece, neće se zaustaviti iseljavanje iz Bijedne Naše, mladima se neće otvarati dovoljan broj radnih mjesta, omogućiti krov nad glavom niti će se građane osloboditi iz dužničkog ropstva… Sve će ostati nepodnošljivo, po starom. Beznadno, s velikim izgledima da će biti još i gore.

Marijan Vogrinec

Ništa se neće bitno bolje dogoditi u životima građana Bijedne Naše nakon „sudbonosnog“ 11. rujna, nakon što se utvrde rezultati izvanrednih parlamentarnih izbora. Manje-više iste poznate političke/politikantske face će na manje-više isti iritantno lažljiv način impotentno farbati manje-više iste nacionalne tunele. Jer će im to opet dopustiti onih šezdesetak posto birača izašlih na glasačku bojišnicu. Krupne predizborne riječi o medu i mlijeku – „ako nas pustite na vlast!“ – iz nešto duže kampanje od uobičajene za ove rovite prostore. I HDZ, i SDP, i Most, i Živi zid, i „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić i buljuk godinama jednako neuspješnih političkih luzera zaboravit će obećani med i mlijeko netom po konačnom službenom izvješću Državnog izbornog povjerenstva (DIP). Četvrtstoljetnom tragedijom uistinu nakaradnih izbornih paragrafa, bipolarno smišljenih u korist dominancije dviju velikih stranaka (HDZ i SDP), građane će opet pogoditi koban usud da će im gaće ponovno krojiti isti, već osvjedočeno potrošeni, politički maratonci.

Što reformski, idejno, intelektualno ili kako već potentnog za društveni i gospodarski boljitak žitelja Bijedne Naše imaju sada ponuditi likovi tipa Milana Kujundžića, Ruže Tomašić, Ljube Jurčića, Bože Petrova, Ivana Tepeša, Pere Ćorića, Pere Kovačevića, pa i Milana Bandića, Branimira Glavaša, Radimira Čačića, Milanke Opačić, Branka Grčića i milijun takvih. Kojima je zapravo jedino stalo do onih 17.000 kuna saborske plaće ni za kakav savjestan/odgovoran povlasticama nafutran radni odnos u Hrvatskom saboru. Politikantski marginalci što svako malo, besramno, mijenjaju stranačke boje i pretrčavaju iz tabora u tabor mogu do obilnih državnih apanaža isključivo milošću šefova HDZ-a/SDP-a, a ne voljom građana. Ti će ih veliki gazde, često iz sasvim nepoznatih razloga i mutnih računica, staviti na prolazna mjesta kandidacijske liste svoje koalicije i – stvar je riješena.

Predizborna halabuka

U protivnom, ne gine im politički zapećak. Posvemašnji javni zaborav. Svi ti „velikani“ marginalnih političkih opcija (HSP u nekoliko smiješnih inačica, Hrast, umirovljeničke, reformističke, narodnjačke, HSS-ove alternative, itsl.), ma što mislili o sebi, nemaju čime usrećiti građane. Osim velikim troškom za svoj isprazan nacionalni/istički larpurlartizam. I zato s razlogom nemaju izborni prolaz. Niti će ga imati 11. rujna.

Zašto će i izvanredni parlamentarni izbori biti veliko „uništa“, jako nalik lanjskim, redovnim izborima, kada su HDZ, redikulozni mu koalicijski „domoljubi“ i lokalni politički amateri iz metkovićkog Mosta („molitvene sekte“, tvrdi dugogodišnji bivši gradonačelnik Metkovića Stipe Gabrić Jambo) profućkali građanima cijelu 2016. godinu? Najgorom/najsramotnijom vladom u povijesti RH.

Unatoč svoj predizbornoj halabuci kojom dominiraju HDZ i SDP s podrazumijevajuće najdebljim buštama tko zna čijeg sve novca i manje-više stalnim ešalonima discipliniranih birača/simpatizera, umirovljenici neće dobiti veće mirovine, radnici neće dobiti veće plaće i čovjeka dostojne radne uvjete, majkama se neće poboljšati uvjeti za rađanje i odgoj djece, neće se zaustaviti iseljavanje iz Bijedne Naše, mladima se neće otvarati dovoljan broj radnih mjesta, omogućiti krov nad glavom niti će se građane osloboditi iz dužničkog ropstva… Sve će ostati nepodnošljivo, po starom. Beznadno, s velikim izgledima da će biti još i gore.

Jer, da je nova/stara politička kasta znala mudro upravljati propadajućom zemljom, a nije, izvanrednih izbora ne bi ni bilo. Budući da velika koalicija HDZ-a i SDP-a zasad još nije izgledna, iako se o njoj medijski špekulira, nije daleko od pameti pomisao i na skorašnje nove izvanredne parlamentarne izbore. Ima narod novca, jelte, pa kad je bal, nek’ je bal. Što je pišljivih 120 milijuna kuna onima koji ih nisu zaradili u znoju lica svoga!? A tuđe je lako rasipati i šakom i kapom.

HDZ-ova predizborna mrkva podrazumijeva oko 12 milijardi dodatnih proračunskih kuna kojih Bijedna Naša ne samo nema ni u teoriji niti će ih doskora imati. Čak i da stranački ekonomski opsjenari ne smanjuju PDV – najpouzdaniji izvor proračunskih prihoda – s 25 na 23 posto, ne diraju poreze i petstotinjak paranameta, ne obećavaju izdašnu socijalnu državu i natalitetni boom s nizom financijski opipljivih „mjera“. Čak i da poslodavci pristanu ponijeti, što neće ni u snu, pozamašno breme socijalnih, radnih i pronatalitetnih HDZ-ovih „inovacija“.

BDP neće u idućem mandatnom razdoblju – ma čija bila vlada, ma koliko trajala i ma što se sada obećavalo i slijeva i zdesna – narasti na neophodnih barem šest-sedam posto za uredno servisiranje svih potreba građana i otplatu javnog duga. Samo iduće godine dolazi Bijednoj Našoj na naplatu 27 milijardi kuna duga stranim vjerovnicima što, dakako, država ne može „preživjeti“ bez odgovarajućeg reprograma. Stoga je krajnje neodgovorno i nezrelo i zdesna, i slijeva i s političke periferije razbacivati se nepostojećim novcem ne bi li se megalomanskim obećanjima iskamčilo birački glas više. SDP-ova koalicijska mrkva, pak, tri-četiri milijarde kuna jeftinija, podjednako je nedostižna, fikcija za populističko-demagoške potrebe trenutka.

HDZ-ov promidžbeni diskurs, doduše stidljivo i tek uzgred, barata didaskalijama „ako“ i „europski novac na koji RH ima pravo“. Zajedljivijeg će to analitičara navesti na pravi trag: „ako“ BDP bude rastao „kako ćemo osigurati da raste“ i „ako“ bude uredno pristizao novac iz europskih fondova, „ostvarit ćemo svoja obećanja“. A neće biti tako, jer RH nema za to ni unutarnjih niti vanjskih uvjeta. Da ih je imala ili sad ima, iskoristivost tih izvora bila bi znatno veća od šezdesetak posto.

SDP, pak, nudi kao alibi za svoja obećanja „evidentna postignuća naše vlade u četvrtoj (2015.) godini mandata te prethodne tri godine uvođenja reda u državi, nakon HDZ-ovog nereda“. Narodna koalicija – SDP, HNS, HSS i HSU – nema ventil „ako“, ali on se itekako podrazumijeva. S te i protivne opcije desnog centra, dakle, ništa bitno novog, pa je razumljivo zašto se i građani u medijskim anketama ne nadaju da su ih mainstream političari/politikanti ičim kadri usrećiti nakon 11. rujna. Ista meta, isto rastojanje. I jučer i sutra. Samo se Katolička crkva ne da prizvati pameti, pa već neko vrijeme masovno homilija gdje god stigne protiv „crvene opasnosti“, jer sve ankete najgovješćuju povratak Zorana Milanovića i SDP-ove koalicije na vlast.

Militantan sisački biskup

To osobito ne može progutati militantan sisački biskup Vlado Košić, osvjedočeni mrzitelj „komunističkih zločinaca i udbaša“, prisni prijatelj osuđenog na 25 godina haaške robije ratnog zločinca Darija Kordića, koji je nedjeljnom homilijom u Ludbregu izazvao sablazan među vjernicima. Izravno im je zabranio glasati za Milanovićevu opciju, što je dio prisutnih na euharistiji popratio neugodnim dobacivanjima svećeniku i glasnim negodovanjem što je misu pretvorio u politički skup tipa događanja naroda. Nedostojno nekoga s mitrom na glavi kojem je poslanje propovijedati ljubav i milost, a ne mržnju i rigidno politikantstvo. Novi šef HDZ-a Andrej Plenković, protivno svom sloganu „vjerodostojno“, ezopovski se očitovao: „Bez komentara“. Krasno.

„Vjerodostojno“ je i HDZ-ov slogan u ovoj predizbornoj kampanji. Ta je stranka „vjerodostojna“ samo novim predsjednikom i uljuđenijom retorikom od palanačkog prostakluka što ga je za propalog Tomislava Karamarka iritantno demonstrirala, osobito 2013.-2015. u Vukovaru (ovih dana ponovno za Milanovićeva posjeta tom gradu) i u Zagrebu, stožeraško-šatoraškim divljanjima u najrigidnijem nacional-šovinističkom smislu. Građani su zato kaznili HDZ na prošlim parlamentanim izborima bijednim skorom od nedovoljnih 56 saborskih mandata, uskratili Karamarku premijerski fotelj unatoč relativnoj pobjedi te ga gurnuli zajedno sa strankom u nakaradnu dvovlast s provincijskim Mostom. To je ubrzo stajalo Karamarka političke karijere, a HDZ i elementarne vjerodostojnosti. Koju ta stranka zapravo nikad nije ni imala izvan kojih 25 posto dobrim dijelom klijentelističko-nepotistički umreženog biračkog tijela. A to nije bogzna što.

ZNA SE opcija, zbori njezin novi i europski umiven šef Andrej Plenković, želi „vratiti vjerodostojnost u politiku“. A kada je to hrvatska politika, do srži zatrovana politikantstvom, klijentelizmom, nepotizmom i korupcijom, uopće bila – vjerodostojna? I u HDZ-u. U „kancelarskom“ razdoblju Franje Tuđmana 1990-ih, kada je svijet okretao glavu od RH i „neprirodan perec“ stavio na crnu listu međunarodnih odnosa? U doba Ive Sanadera, kada je buknula epidemija ultranacionalističkog divljanja zemljom (splitska Riva, Gospić, Zagreb, „svi smo mi Mirko Norac“, „Stipe i Račane, pojest će vas crne vrane“…), što danas poprima zastrašujuće pronacifašističke razmjere. A vlast poduzetna kao japanski majmuni Mizaru, Kikazaru i Iwazaru? Je li HDZ bio vjerodostojan u razdoblju strahovite pljačke narodnog novca za što je, kao jedina politička stranka u Bijednoj Našoj,  prvostupanjski osuđen, a protiv Sanadera je pokrenuto desetak sudskih procesa za (navodni?) kriminal.

Je li HDZ s redikuloznim partnerima s krajnje desnice bio politički vjerodostojan za vrijeme Tomislava Karamarka kada su stožeraško-šatoraški i čak državno-pučistički (bruka na Markovom trgu u Zagrebu) nasrtaji na legalne institucije vlasti srozali dignitet te  i iste ljudeolitičke opcije ispod svake civilizacijske razine? Ne može se vratiti nešto čega nije ni bilo, pa ni HDZ-ova vjerodostojnost ili vjerodostojnost hrvatske politike u većem dijelu njezine 26-godišnje prošlosti. Taj HDZ-ov vlak, koji sada vuče znatno modernija lokomotiva zakvačena za stare, olinjale i klopotave vagone, nije ni preferencijalno sposoban za suvremene reformske pruge.

Što je dojučerašnji osrednji vojnik kompromitirane političke opcije Andrej Plenković kadar pružiti građanima Bijedne Naše, kakvu to „vjerodostojnost vratiti u hrvatsku politiku, ako mu leđa čuvaju odavno potrošeni političari tipa Dubravke Šuice, Darka Milinovića, Gordana Jandrokovića, Steve Culeja, Josipa Đakića, Milijana Brkića nadimkom Vaso, Zlatka Hasanbegovića…? Čime su oni zadužili birački glas?

SDP kardinalno rizikuje povratak na vlast, jer nudi građanima nastavak obrasca upravljanja zemljom zbog kojeg je dobio „pakrački dekret“ na izborima 2015. godine. Sam je Milanović godinama bio tek nešto manje nepopularan političar od Karamarka, koji se nije dao s prvog mjesta nepopularnosti, a sada se „Zoki“ ponovno nudi za premijera. I iste ljude, svoje prisne prijatelje i ministre u svojoj bivšoj vladi, ponovno za čelnike u istim ministarstvima. A birači su ih sve odreda lani kaznili gubitkom vlasti. Pouka? Nula bodova. I za tu vrst amnezije treba imati obraza.

I HDZ i SDP su ostali iste masovno nepopularne političke, ideološke i  svjetonazorske opcije koje, dokazano u prošlih 26 godina, ne znaju – manje je vjerojatno da ne žele – politički mudro i gospodarski zrelo upravljati ovom zemljom.

Ljudi, drž’te gaće. Željeli ne željeli, bili politički zainteresirani ili ne bili, građani će opet biti primorani gledati većinu tih i takvih kako im u sljedećem mandatnom razdoblju, ma koliko trajalo, prodaju „mudrost“ sa saborske govornice. Poželjni i nepoželjni, jer će im to omogućiti poslijeizborna politikantska alkemija u kojoj, dakako, volja građana i nacionalni interes uopće nisu sastojci. Desni će biti „vjerodostojni“ (sic) kao lanjski snijeg, a lijevi „moraju nastaviti posao“ (sic) koji već „godinu dana daje izvrsne rezultate, iako se HDZ-ova vlada osramotila bezvlašćem s Mostom“.

Crkva besramno agitira

To što se Most, Živi zid i ponajviše „budući premijer“ Milan Bandić promidžbeno busaju u prsa kao „presudni“ u odlučivanju o strukturi nove vlasti bura je u čaši vode. Most se temeljito obrukao u prošloj vladinoj koliciji s HDZ-om te neće dobiti 19 mandata kao prošli put, pa sada sa svojih sedam ultimatuma ucjenjivanje i HDZ i SDP, „koji su zapravo isti i reformski podjednako nesposobni“. To je, jelte, dimna zavjesa zbog potrebe samoodržanja. Blaga retorika ZNA SE opcije, kojoj će u poslijeizbornim okolnostima stani-pa’ni trebati mostovci, potajice opet računa s njima u vlasti. Ali bez Bože Petrova kao premijera, kojem se nekako osladila ta dužnost.

Katolička crkva, čiji desničarski rigidan/militantan vrh opet ni po koju cijenu ne bi dopustio bogobojaznom Boži Petrovu petljati s Milanovićevim „komunjarama“ budno prati situaciju i besramno agitira za desnu koaliciju oko HDZ-a. Drukčije razni ilčići i markićke nemaju nikakvih izgleda dohvatiti se saborske govornice i prosječnih 17.000 državne plaće. Milan Bandić, dakako, nema nikakvih izgleda postati premijer, unaprijed samoproglašeni „gradonačelnik Hrvatske“, ali dobro će doći i lijevima i desnima – a zatrebat će – u popunjavanju vladajuće većine od 76 ili više zastupničkih ruku. U toj vrsti nečasne, ali dopuštene, trgovine mandatima i nečistom savješću inače „časnih“ ljudi, naći će se također osam manjinaca, Radimir Čačić, možebitno podanici Branimra Glavaša i neki slučajnici s krajnje političke margine.

Teško da će tu biti Ivan Vilibor Sinčić sa Živim zidom kao moneta za potkusurivanje, ali kad je politika u Bijednoj Našoj posrijedi, nisu isključena ni najveća iznenađenja. Vlast je slast, stara je izreka, a u novije doba vlast je i – najunosnija profesija, pa…

The post Hrvatsko izborno „uništa“? appeared first on Tacno.net.

Negativna sinergija rigidne političke desnice, tzv. Crkve u Hrvata, dobro potkoženih čelnika militantnog krila HDZ-ovih ratnih veterana i izmanipulirane mase šovinističkih bukača protiv „nasljednika komunističkih zločinaca“ i Srba sklepala je nakaradnu vlast HDZ-a&“domoljuba“&Mosta. S premijerskim likom izvjesnog Tihomira Oreškovića, anonimnog kanadskog „domoljuba“ bez ikakvog političkog i izbornog legitimiteta, vrlo praktičnog katolika koji čak i ne vlada korektno hrvatskim jezikom. Nakon profućkane 2016. i dijela 2017. godine, Hrvatskoj izvanredno prijeti surogat iste vlasti, posijan manje-više neriješenim rezultatom dviju glavnih političkih opcija, HDZ-a i SDP-a

Marijan Vogrinec

Jest da su u Bijednoj Našoj u nedjelju 11. rujna izbori, parlamentarni i izvanredni, na kojima se u manje od godine dana opet  tuku za (pre)vlast dvije najjače opcije, HDZ i SDP, koje opet neće biti kadre samostalno, uvjerljivo formirati svoju saborsku većinu. I vladu. To je plus-minus realan odnos snaga u kojem tzv. treći put još dugo neće imati izgleda. Među 146 političkih stranaka sada u Hrvata i tisućama kojekakvih inicijativa, udruga, sekti i inog provijanta tog tipa, pustinjski žednog mesijanske aureole i obilnih državnih apanaža, nema humusa na kojem bi isklijao neki novodobni Maršal ili nacionalni mu surogat Franjo Tuđman.

I najstariji će europski narod – po „vjerodostojnim“ haplo-paplo istraživanjima čuvenog svjetskog forenzičara Dragana Primorca i povijesnom usudu „tri Hrvata, pet stranaka“ – valjda dovijeka biti osuđen na naknadno, promiskuitetno dilanje zastupničkih mandata još i prije nego predsjednik Državnog izbornog povjerenstva Branko Hrvatin objavi konačne službene rezultate. Sve što će se potom iznjedriti kao vlast/oporba više neće imati blage veze ni s voljom birača niti sa dugoročnim državnim interesom. Svojedobno je neki redikulozan luzer uveseljavao javnost do bola poštenim i točnim predizbornim sloganom: „Ako glasujete za mene i pobijedim, meni će biti dobro, a vama kako bude“. Kome će u Bijednoj Našoj biti dobro nakon 11. rujna i koliko dugo, ovisit će o tome hoće li biti umješniji HDZ-ovi ili SDP-ovi poslijeizborni dileri mandata.

Ta vrst zaplotnjačkog politikantstva i klijentelističke alkemije u sastavljanju saborske većine i ustroju vlade, što se karikaturalno razotkrila urbi et orbi prošlim, osmim sazivom hrvatskog parlamenta, najvjerojatnije će ove jeseni imati reprizu. Prošla je vlast bila najgora/najsramotnija u 26 godina RH. Na podlozi očitog nezadovoljstva građana četverogodišnjom kilavom vlašću SDP-ove koalicije, koja je odmah po dolasku na Markov trg zaboravila 99 posto obećanja iz svoga gotovo plebiscitarno podržanog u javnosti Plana 21, udruženoj desnici nije bilo teško prodati muda pod bubrege, što se Bijednoj Našoj gadno osvetilo politički i reformski profućkanom ne samo cijelom 2016. nego i dobrim dijelom 2017. godine.

Osvetnička destrukcija

Negativna sinergijska alkemija rigidne političke desnice, tzv. Crkve u Hrvata, dobro potkoženih čelnika militantnog krila HDZ-ovih ratnih veterana i izmanipulirane mase šovinističkih bukača protiv „nasljednika komunističkih zločinaca“ i Srba sklepala je nakaradnu koalicijsku vlast HDZ-a&“domoljuba“&Mosta. S premijerskim likom izvjesnog Tihomira Oreškovića, anonimnog kanadskog „domoljuba“ bez ikakvog političkog i izbornog legitimiteta, vrlo praktičnog katolika koji čak i ne vlada korektno hrvatskim jezikom. Vjerojatno se svake nedjelje u crkvi i moli na engleskom.

I ti se rogovi u vreći, HDZ&“domoljubi“&Most, očekivano, nisu uspjeli održati na vlasti ni godinu dana. Osim ispraznih reformskih riječi i međusobnih gloženja do raspada te nakaradne družine ideološki i svjetonazorski jednoumno, protusrpski i protumanjinski nastrojenih opcija, ni u tragovima nije bilo naslutiti suvislog i konsenzualno utanačena reformskog programa. Kamoli produktivne, osmišljene kadrovske, organizacijske i materijalne logistike za provedbu bilo kakvog projekta, osim „projekta“ osvetničke destrukcije i negiranja naslijeđenog stanja. Lažno je zlato HDZ-ove vlasti opet bilo kobno zagađeno besramnom grabeži oko izbornog plijena i kadroviranjima izvan svake pameti (npr. ministarstva branitelja, kulture, znanosti i obrazovanja, socijalne skrbi…), koja nisu okončana ni do dan-danas. Kada tehnički premijer i ministri imaju ovlasti samo provjetravati svoje urede, zalijevatri fikuse i otaljavati administrativnu rutinu radi normalnog funkcioniranja sustava.

No, velika je šteta već počinjena masovnim čistkama tzv. SDP-ovih političkih podobnika u državnim poduzećima, službama i, osobito sramotno, u javnoj medijskoj kući HRT-u, koju je smijenjeni bivši šef HDZ-a i vladin prvi potpredsjednik Tomislav Karamarko upravljački i uredničko-novinarski napučio trećerazrednim žurnalistima iz nedavno osnovane ultradesničarske udruge Hrvatski novinar i publicisti (HNiP). HRT je pod vodstvom v.d. Siniše Kovačića, u manje od pola godine, izgubio profesionalni dignitet te se pretvorio u konzervativan političko-svjetonazorski agitprop jednoumlja po mjeri desničarskog revizionizma i Katoličke crkve. Nedopustivo.

Sramotno je i gledati i slušati kako – za 80 obveznih pretplatničkih kuna mjesečno – eterom i ekranom javne medijske kuće nametljivo defiraju, često otvoreno militantno (protuljevičarstvo, povijesni revizionizam i protusrpstvo imaju top cijenu), kojekakvi petorazredni „autoriteti“ opće prakse, zadrti klerikalci, isluženi politički metuzalemi račvastih jezika, seoske mise izravno se prenose na HRT-u 1… Snishodljivi, pak, novinarski samouci s Prisavlja i provincijskih HRT centara drhture pred probranim gostima kao žaba pred zmijom, a proustaški pjevač Marko Perković Thompson više nije na HRT-u persona non grata. Odgovornost i profesionalnost protjerani su s Prisavlja istog trenutka kad se Karamarko poslijeizborno, pod jakim pritiskom Crkve, koalicijski slizao s Mostoviom čelnikom Božom Petrovom.

Jest da otprilike 10 posto građana Bijedne Naše proustaški i katolibanski diše i time se čak javno diči, ali to ne smije biti nikakav razlog da im, nauštrb svih ostalih, podilazi moćna javna medijska kuća. Najodgovornija za demokratske i civilizacijske vrijednosti u poruci kojom je dužna informirati, obrazovati i zabavljati javnost.

Hoće li onih šezdesetak posto hrvatskih birača, što će najvjerojatnije u tom broju izaći u nedjelju 11. rujna na izvanredne parlamentarne izbore, tako rasporediti svoje glasove da će građani dobiti vlast surogat-koalicije HDZ-a i Mosta nezavisnih lista (ZNA SE opcija nema nikakvih izgleda doći za državno kormilo bez Mostovih manda) ili nekakav konglomerat sa SDP-ovom osovinom i opet Zoranom Milanovićem na premijerskom fotelju? Treće rješenje u formuli vlasti zasad nije moguće. Bez obzira na buru u čaši vode što je u predizbornoj kampanji nevjerodostojno podižu uglavnom politički autsajderi tipa Ivana Vilibora Sinčića iz Živog zida, zagrebačkog „gradonačelnika Hrvatske“ Milana Bandića iz stranke Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti,  Branimira Glavaša iz HDSSB-a udruženog s notornoim Ružom Tomašić iz Hrvatske konzervativne stranke, i takvih.

Ako je sramotno propala, samoeutanazirana vlast koalicije HDZ&“domoljubi“&Most (s neuspjelim solistom i nesuđenim premijerom, otjeranim u politički naftalin, Tomislavom Karamarkom) najbolje od najboljeg što su politička desnica i pastirska krema Katoličke crkve uspjeli izmoliti od dragoga Boga za „dobrobit Hrvatica i Hrvata“, novi će promiskuitetni brak HDZ-a i Mosta pod istim patronatom tamjana i svete vodice, čak s debelo kompromitiranim, bogobojaznim Božom Petrovom, sada tehničkim vladinim potpredsjednikom, značiti novi ruski rulet za reformski jako zaostalu, posrnulu zemlju. Mora da se Sotona, s užarenom iglom iza dlakavih leđa, zlobno cereka negdje u prikrajku: „Čekam vas, opet nećete dugo“.

Upitna vjerodostojnost

HDZ je formalno odbacio gubitničku karamarkovštinu – široj javnosti neprihvatljivo primitivno, militantno stožeraško-šatoraško talambasanje od Vukovara do Zagreba navodno protiv komunističke /jugoslavenske, srpske i inomanjinske ugroze nacionalne države i njezinih svetinja – i valjda zapečatio političku karijeru rigidnom lideru čija je doktrina preotimanja vlasti posijala toliko razdora, netolerancije i svakovrsne mržnje da je to zlo izmaknulo svakoj kontroli. Štoviše, još raste. Novi šef ZNA SE opcije Andrej Plenović forsira uljuđenu europejštinu sloganom: „Vratit ću vjerodostojnost u politiku“, ali vozi na staroj kadrovskoj krntiji HDZ-a. Dobro, nov je i objektivno nije imao vremena reformirati HDZ, pa je i stranačka „vjerodostojnost“ krajnje sporna poruka.

Kada je HDZ imao vjerodostojnost, osim „vjerodostojnosti“, da bi je netko mogao – vratiti? Za Franje Tuđmana kad je Bijedna Naša bila pod embargom na uvoz oružja te međunarodno ekskomunicirana zbog nedopuštenog vojnog angažmana u BiH? Za Ive Sanadera, kojga je policija naganjala po Europi i protiv kojeg je podignuto desetak optužnica za kriminal, a HDZ prvostupanjski osuđen zbog pljačkanja vlastitog naroda? Za Jadranke Kosor, koja je zaslužna tek po izbacivanju „dragog Ive“ iz stranke, čiju je politiku nastavila? Za Tomislava Karamarka, koji je epidemijski zarazio zemlju nevjerojatnim razdorima i mržnjom čak unutar samog hrvatskog korpusa, čije će se posljedice osjetiti još dugo i sramotiti RH u svijetu? Kakvu to i čiju „vjerodostojnost“ Plenković obećava vratiti u politiku kad je i sama hrvatska politika bila ne samo ambivalentna nego i nevjerodostojna. Od početka, za Tuđmanove vlasti prepotentno proklamirana kao „državna politika“, suštinski nabijena „Vrhovnikovom“ osobnom voljom kojoj se nije smjelo proturječiti.

Plenković je svjestan činjenice da HDZ-ova desetljetna negativna politička popudbina i, osobito, zadnja godina njegove nakaradne vlasti reformskih analfabeta i kočničara uzbrdo Bože Petrova, s izmišljenim premijerom Tihomirom Oreškovićem, koji se povremeno znao oteti Karamarkovim i uzdama njegove ancile s Pantovčaka Kolinde Grabar Kitarović (recimo, pri razrješenju/imenovanju šefa tajne službe SOA-e, u nekim vanjskopolitičkim potezima, itsl.), pa se ne izjašnjava unaprijed s kim će i kako u poslijeizbornu kuhinju. Most glumata vrhunski moral i reformski potencijal i formalno ucjenjuje i HDZ i SDP. Petrov maše sa sedam uvjeta „za suradnju u vlasti“ i pjeni se kako mu ne odgovaraju na ponudu ni lijevi niti desni, iako zna da će opet u koaliciju s desnima, gdje će osovina biti HDZ i, skupe li svi zajedno najmanje 76 zastupničkih ruku, Andrej Plenović će biti premijer.

Donedavno je premjersko mjesto uvjetovao upravo Božo Petrov, ali je prije dan-dva odustao. Realiteti i Plenkovićeva odlučnost („relativni pobjednik izbora mora dati premijera“) prizvali su ga pameti. Nisu i Milana Bandića, koji se utrkuje sloganom „Za premijera“, a ne da se zbuniti Petrovljevim soliranjem ni Zoran Milanović („ako SDP i naša BoGrmoja  knpr. U Tomislava babivši šef HDZ-a i tzv. Mostova ruka narodna koalicija sastave saborsku većinu i formiraju vladu, ja ću biti premijer“). Javnost se, međutim, krža i desnom i lijevom: tko je taj Božo Petrov iz provincijskog Metkovića, bogobojazni psihijatar dječačke face, koji si s možebitnih 10-12 zastupničkih mjesta svom Mostu (od 151 u parlamentu; šezdesetak SDP-ovih i otprilike toliko HDZ-ovih, plus partneri na obje ma stranama) uzima pravo politički arbitriratu u Bijednoj Našoj? Bude li poslije izbora stani-pa’ni, SDP-u će i Most značiti zlatnu koku, iako više ni po koju cijenu neće nuditi Petrovu premijerski fotelj. Što reče Milan Bandić: „I s crnim ću vragom, ako je to u interesu građana i države“. Čitaj: ako ću time na vlast.

Prema tome, ništa nije gotovo dok ne bude gotovo, a najvjerojatnije neće biti gotovo ni do kraja listopada. Što također ne znači da su definitivno isključeni i novi izvanredni parlamentarni izbori pa, u krajnjem ni velika koalicija SDP-a i HDZ-a vanjskopolitičkih prijatelja Milanovića i Plenkovića, koju sada obje strane odlučno negiraju, a mediji nastavljaju špekulirati.

Gaće ispod koljena

Zanimljiva je činjenica da HDZ-ov „prolijevi“ koalicijski partner, nekad slavni a danas obeščlanjeni HSLS, odavno zaboravljen među biračima, javno trbuhozbori ustima svog politički nevažnog predsjednika Darinka Kosora (s margine su ga doveli na svjetlo dana najprije Milan Bandić, pa Tomislav Karamarko, te je u nagonu osobnog samoodržanja na unosnoj državnoj apanaži ostao parazitirati uz HDZ) upravo to što Plenković nakon 11. rujna kani učiniti. Udovoljiti Boži Petrovu radi Mostovih mandata. „Nama su prihvatljivi Mostovi zahtjevi“, izričit je Kosor. „Nema prepreka za suradnju.“ Šef HDZ-a nije tako odrješit, a Milanović se uopće ne izjašnjava, jer ima loša iskustva s Petrovom i, osobito, s njegovim militantnim mentorima iz Katoličke crkve, pa…

Mogu li stari HDZ s novim/starim vodstvom i reformski kompromitirani Most biti osovina buduće vlasti? S takvim bremenom kakav bi im naprtio na pleća propali eksperiment s vlašću manje-više istih aktera? Ima li Bijedna izgleda u tom slučaju postupno zatrpavati svjetonazorske, političko-ideološke, međunacionalne i ine raspukline u društvu, smiriti protusrpske i ine protumanjinske razdore, povisiti razinu demokracije, snošljivosti među različitima, suzbijati mržnju i rastjerivati aveti prošlosti izvaljene iz izmišljenih mitova, lažnog domoljublja…? Ima li Bijedna Naša više izgleda sa SDP-ovom Narodnom koalicijom (SDP, IDS, HSS, HSU), koja se nudi biračima nastavkom „naših reformskih mjera koje daju dobre rezultate“ i istim ljudima u istim ministarstvima, državnim poduzećima i inim institucijama RH?

Najizglednije je da će građanima i nakon izvanrednih parlamentarnih izbora biti kako im je i bilo. Ništa bolje, a jamačno – nešto gore. Bez obzira tko bio na vlasti. Bijedna je Naša odavno, još za „Vrhovnikove“ samovlasti, pokornički skinula gaće Europi, SAD-u i Vatikanu, pa je veliki mogu legitimno tucati do mile volje. Koliko žele i kad žele, što potvrđuje podaničko savijanje kičme njezinih političkih vođa pred zapadnim vlasnicima hrvatske državne licencije čim prekorače graničnu crtu. Kod kuće su „moćni i važni, nacionalno svjesni i zauzeti“, a vani – mali od kužine. Domaći izbori, redovni ili izvanredni, nažalost, ne mogu tu ništa promijeniti, a to je jedino što bi bilo ključno za ovu zemlju. Promjena iz samih temelja.

The post „Meni dobro, a vama kako bude“ appeared first on Tacno.net.

Foto: FAH

Iz Bruxellesa je ovih dana poručeno tehničkom Zagrebu da domaći mangupi u RH samo na korupciji i poreznim utajama godišnje ukradu više od 500 milijuna eura. Antikorupcijski aktivist Zorislav Antun Petrović navodi podatak Instituta Rand Europe o 50 milijardi kuna ili 15 posto BDP-a, što je otprilike ista svota. Nijedna velika politička stranka, pa ni one manje, osim Hrvatskih laburista – Stranke rada, nemaju u svojim programima razrađen program borbe protiv te vrste pljačke, što je indikativna činjenica o stanju mainstream političke svijesti

Marijan Vogrinec

Tehnička vlada je tehnička vlada, a ne izvršno tijelo koje djeluje kao da nije – tehničko. Nakaradna tehnička vladaHDZ-a&“domoljuba“&Mosta i tehnička ministarstva, u kojima vladajuće neiživljeni HDZ-ovi i Mostovi tehnički pouzdanici i dalje jedni drugima subverzivno/osvetnički bacaju klipove pod noge, pogrešno drže da u tehničkom dijelu mandata imaju veće ovlasti od provjetravanja svojih ureda, zalijevanja fikusa i rutinskog otaljavanja tekućih administrativnih poslova radi urednog funkcioniranja državnog sustava. Tehnička vlada tehničkog HDZ-Mostovog premijera Tihomira Oreškovića, recimo, nemoralno u ovom trenutku i neodgovorno prema novcu kritično osiromašenih poreznih obveznika daje jamstva poslovodnoj vrhuški Hrvatskih željeznica za masne otpremnine. Tehnički pak HDZ-ov ministar vanjskih i europskih poslova (MVEP) Miro Kovač, neposredno uoči iseljenja iz svog šestomjesečnog ureda na Zrinjevcu, želi povisiti plaće za 100-400 kuna mjesečno neto i unaprijediti u rangu 270 djelatnika MVEP-a. Što će reći, obvezati svog poslijeizbornog nasljednika da uzme iz džepa poreznih obveznika još 648.000 kuna diplomatima za ionako visoke plaće.

Ne radi se samo o tome da dio napredujućih nema osnovne uvjete za rad u diplomaciji i da je Kovač nakanio diplomatskim statusom nakititi čak voditelja voznog parka, neke šefove u računovodstvu i obične činovnike, što je nonsens, nego i o tome da tehnički čelnik grlato-namigivačke diplomacije iskazuje krajnju bezobzirnost prema stanju državne blagajne i rastućem siromaštvu među građanima. Dok HDZ-Mostova vlada ni ranije, kamoli sada dok joj je raditi u tehničkom leru, nema novca za invalidnu djecu, njihove suradnike u nastavi, za đački prijevoz u školu, kemija sa 6000 stipendija za školovanje braniteljske djece i drži socijalu na kruhu i vodi, bezočno na račun građana nabija debele financijske obveze svojim nasljednicima u Banskim dvorima i s druge strane Markovog trga. To je bezobrazno i neodgovorno, kao što je bilo bezobrazno i neodgovorno i od bivše SDP-ove i svih prethodnih vlasti koje su činile to isto. U najizravnijoj je to suprotnosti s novom HDZ-ovom mantrom o „povratku vjerodostojnosti u politiku“, jer vjerodostojnost podrazumijeva i domaćinski odnos prema novcu poreznih obveznika.

Moralni krimen

Postupci Mire Kovača i Tihomira Oreškovića nisu nevjerodostojni u tom smislu da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, o čemu se štošta dade zaključiti/pretpostaviti uzme li se u obzir činjenica da je protiv bivšeg šefa HDZ-a Ive Sanadera podignuto desetak optužnica za kriminalno posezanje za pustim milijunima državnog novca, a sama je stranka jedina u nacionalnoj političkoj orbiti prvostupanjski osuđena za pljačkanje vlastitog naroda. Da se ne govori o cijelom nizu HDZ-ovih prvaka s crne pravosudne liste: od ministara Petra Čobankovića, Damira Polančeca i Božidara Kalmete do, najnovije. Davorina Mlakara. Prsti se ližu gdje se med pretače, tvrdi narodna mudrost, pa otud valjda i pojašnjenje zašto politika u RH nije vjerodostojna, ali jest najunosnija profesija.

I svi koji iole drže do sebe – od notornih izbornih redikula s najnemogiućijim sloganima do sveučilišnih profesora, nesvršenih studenta i razvikanih liječnika – više nisu kadri odoljeti zovu profesije u kojoj je kruh bez motike najslađi, a odgovornost za (ne)učinjeno takorekuć na razini apsolutne ništice. I nikom ništa, ide kako ide ili jednostavno – ne ide. Svejedno.

Neodgovornost prema novcu poreznih obveznika na kraju mandata, istina, nije moralni krimen samo HDZ-ovih političara koji su šakom i kapom grabili i rasipali. SDP i njegov ministar Tihomir Jakovina su se javno „proslavili“ blagoslovom milijunskih otpremnina nekolicini menadžera u Hrvatskim šumama, a ministrica u MVEP-u Vesna Pusić je također koncem mandata, 2015. godine, povisila plaće i promaknula u viši diplomatski rang 87 od predloženih 199 državnih službenika. Njezin pak prethodnik, HDZ-ov Gordan Jandroković je potkraj 2011. Isto učinio za više od 150 djelatnika… Sva je sila i drugih sličnih je primjera. Navodno, svaka nova garnitura vlasti bez pardona navali građanima na teret blizu 20.000 svojih uhljeba na svim državnim razinama. Odnos prema građanima i ionako nedostatnom proračunskom novcu je kruto benderovski: ideje naše, benzin vaš.

To je bilo samo u vanjskim poslovima, na području gdje RH nema spomena vrijednih rezultata i otpočetka je deficitarna glede i u svezi jasne/osmišljene vanjskopolitičke strategije. Što, dakako, ima svoj novčani ekvivalent na štetu RH. Od izvana programiranog uključenje države u NATO i EU radi „viših ciljeva/interesa Zapada“, u kojim integracijama RH ima krajnje marginalnu ulogu u odlučivanju o međunarodnim odnosima, ali snosi milijunski trošak u eurima ili dolarima, svejedno, do preskupih, prečestih i uglavnom nepotrebnih „turističkih“ putovanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović uzduž i poprijeko globusa.

Nedostatak suvisle i dugoročno korisne hrvatske vanjskopolitičke strategije osobito je defektan/štetan u odnosu na Rusku Federaciju. Hrvatska je maloumno odustala od već dogovorenog sudjelovanja u strateškim projektima Družba Adria i Južni tok, kojima bi dugoročno riješila sve svoje potrebe za naftom i plinom bez kojih, iz ruskih izvora, Europa ne može. Tupava politika i lijevih i ponajviše desnih vlada nanijela je milijarde eura štete svojoj zemlji, inače jako deficitarnoj energentima. Umjesto vrapca (?) u ruci, recimo, transkontinentalnog plinovoda Južni tok, priklonila se zapadnjačkom golubu na krovu, tek zamišljenom i potom odbačenom i prije početka gradnje plinovodu Nabucco.

Zapad, pogotovo Njemačka, itekako izvlači materijalnu korist iz suradnje s Rusijom i pod sankcijama, a RH glumata u tom smislu predziđe gluposti i, primjerice, zlatne neretvanske mandarine dijeli u bescjenje domaćoj sirotinji, jer ih ne žele kupiti ni parajlije iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Hrvatska hrana, uključujući Vegetu i Kraševe napolitaknke, Moskovljani tamane u velikim količinama, ali na tome zarađuju strani posrednici umjesto naših proizvođača. Zapadni političari tapšaju po ramenu hrvatske hlebince, a ovi svršavaju od sreće zbog priznanja da su dosljedni u primjeni sankcija prema Ruskoj Federaciji. Na sankcijama pak debelo zarađuju SAD i neke zemlje EU-a (Njemačka, Francuska, Mađarska, Slovačka…). RH na teret poreznih obveznika, bez ikakve nacionalne koristi, masno plaća (Afganistan…) i to što vojno čuva guzice Amerima, čija su imperijalna presizanja pod „mirotvornim“ i egidama „zaštite demokratskih vrijednosti“ unesrećila svijet, prouzročila izbjeglički egzodus 50 milijuna ljudi i razbuktala osvetnički terorizam i u samom srcu Zapada.

Korupcijske milijarde

Jalova turistička putovanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, također bez milosti prema poreznim obveznicima, ne mogu skriti ponižavajuće podređen položaj RH prema EU/SAD-u, gotovo neokolonijalnu zavisnost i dužničko ropstvo u odnosu na vjerovnike sa Zapada. Politika ZNA SE opcije i osobna taština diktiraju mantru o „važnim hrvatskim inicijativama“, o nekakvim „uspravnicama“ i valjda, analogno, „priležnicama“ koje padaju u vodu čim se promijeni vlast. Hrvatska je već 1990-ih maloumna – možda u dobroj vjeri? – dopustila SAD/EU/Vatikanu biti malom od kužine i sada joj vlasnici državne licencije više ne dopuštaju navući gaće više od koljena. To znači da je „dopušten“ unutarnji javašluk nesvjesnih/nesposobnih državnih vođa, ako takvi jamče vanjsku pokornost. A jamče. Svi odreda koji se povremeno smjenjuju za državnim kormilom.

Iz Bruxellesa je ovih dana poručeno tehničkom Zagrebu da domaći mangupi u RH samo na korupciji i poreznim utajama godišnje ukradu više od 500 milijuna eura. Antikorupcijski aktivist Zorislav Antun Petrović navodi podatak Instituta Rand Europe o 50 milijardi kuna ili 15 posto BDP-a, što je otprilike ista svota. Nijedna velika politička stranka, pa ni one manje, osim Hrvatskih laburista – Stranke rada, nemaju u svojim programima razrađen program borbe protiv te vrste pljačke, što je indikativna činjenica o stanju mainstream političke svijesti.

I o tome što građani mogu očekivati od političara kojima je normalno – „sve je u skladu sa zakonom!“ – na teret poreznih obveznika kupovati stranačku naklonost i istodobno namirivati osobne imovinske apetite. Stoga učinkovit antikorupcijski program, u pravu je Petrović, podrazumijeva da „svako tijelo javne vlasti mora biti maksimalno otvoreno građanima i omogućiti im da vide kako upravlja resursima i što radi za njih i u njihovo ime“. To podjednako vrijedi za predsjednike države, vlade, ministre i ostale na nižim razinama upravljanja zemljom.

The post Bahato izrugivanje poreznim obveznicima appeared first on Tacno.net.

Foto: FAH

Nije prvi put, nažalost još dugo neće biti ni zadnji, da se liderski nabrijan anonimac prepun sebe obre na mjestu stranačkog, vladinog ili državnog vođe, a potom koloni kojoj je na čelu, kao u istoimenoj Domanovićevoj satiri, dođe iz guzice u glavu: pa vođa je – slijep. Čudan miks političke narcisoidnosti, precijenjenih osobnih sposobnosti samozvanih vođa i senzacionalističke medijske neprofesionalnosti postao je konstantom javnog prostora, koji postjugoslavenske bantustane izravno vodi u korov i drač, čak izvan svake demokratske margine

Marijan Vogrinec

Dvije trenutno najratobornije raspoložene političke narcise u poslijeizbornoj Hrvatskoj – izvjesna Aleksandra Kolarić, izbačena bivša članica SDP-a sa samoprecijenjenim liderskim ambicijama i suspenzijski neizvjesna HSS-ova europarlamentarka Marijana Petir, već s Trgovske gore inficirana istim mesijanskim virusom vođe – očita su slika i prilika toga što je sve ego bez pokrića u stanju (u)činiti u zatiranju javnog povjerenja u političare i politiku. Ne bi li samopromotivno skrenula medijsku pozornost na svoj lik u zaletu na praktično već ispražnjeno mjesto predsjednika SDP-a, iako je pitanje hoće li joj stranka vratiti oduzetu člansku iskaznicu, Kolarić je dnevno agresivno iskakanje iz svake pašte iznenada pofriškala policijskom prijavom zbog „seksualnog zlostavljanja“. Kaže, kao svojedobno „u slučaju bivše premijerke Jadranke Kosor“.

„Šokirana sam onime što mi se maloprije dogodilo“, objavila je na svom FB profilu manje-više nevažna bivša esdepeovka ega većeg od cijele SDP-ove središnjice na Iblerovom trgu. „Mislila sam zaista da je s verbalnim nasiljem i linčom na mene gotovo. Međutim maloprije sam dobila prostački, opsceni telefonski poziv na mobitel. Moj broj mobitela nije u imeniku. (…) Jasno je da je ovo novo zlostavljanje kojem sam izložena posljedica mojeg javnog političkog govora i borbe za demokraciju, kao i posljedica mojeg zahtjeva da se vratim u SDP i sudjelujem u utrci za predsjednika stranke. (…) Nakon što sam objavila ovdje ovu objavu, s istog broja me nasilnik ponovno zvao.“ Cyber policajci dosad nisu pronašli nikakvog zlostavljača. U „slučaju Jadranke Kosor“ ipak – jesu.

Od jutra do mraka

Aleksandra Kolarić je izbačena iz SDP-a koncem 2013. zbog političkog soliranja i kršenja stranačke stege. Osim činovničke suradnje u Milanovićevom kabinetu i u vladi, iza nje ne stoji iole važnije političko djelo. Neke neostvarene ambicije da, ali… Karamarkovi novinarski v.d. trećepozivci s HRT-a ne štede udarnu televizijsku i radijsku minutažu za svakovrsne priloge o politički „važnoj osobi“ Kolarić. Njoj je, sugerira se, šef stranke u odlasku Zoran Milanović osobno smjestio, jer se plašio politički/nacionalno tako respektabilne „bojovnice za demokraciju“. I u SDP-u i u cijeloj zemlji. Od jutra do mraka: Kolarić na radiju, Kolarić na teveju, iz vijesti u vijesti, prati se svaka sitnica, ona daje izjave… Govori ona, govore o njoj. Ista verbalno-slikovna tortura, ali manjeg intenziteta u drugim elektroničkim i inim medijima.

Čudan miks političke narcisoidnosti i senzacionalističke medijske neprofesionalnosti baš kao da traje produžena sezona kiselih krastavaca kada se i triput reciklirana, već objavljena i zaboravljena vijest podvaljuje kao svježa, čak ekskluziva.

Objektivno, Aleksandra Kolarić ničim nije zavrijedila toliku javnu pozornosti. Ni kao političarka, jer to nikad nije bila, niti kao „medijska stručnjakinja“, u što su je nakon razlaza sa SDP-om nekritički promovirali neki njezini prijatelji u novinarstvu. Kakvo djelo uopće stoji iza nje da bi nekom bila važna, pita se u čudu zatečena javnost. Možda unekoliko skromnije od djela i političke „veličine“ znatno poznatije Marijane Petir, HSS-ove europarlamentarke s HDZ-ove kandidacijske liste. Petir se upravo sudara s Kolarić u grabežu za medijsku pozornost: od HRT-ove prime time minutaže do rigidnih internetskih portala i agitprop naklonosti jednog Velimira Bujanca. Ta je, kakva-takva ali ipak političarka, ništa slabije inficirana narcisoidnošću, nakanila zasjesti također na predsjednički tron odumirućeg HSS-a. S pet saborskih mandata iz rujanskih izbora i prethodno višegodišnje redaljke jedan za jedan, stranka je živnula pod vodstvom Kreše Beljka, zahvaljujući suradnji u SDP-ovoj Narodnoj koalicijii. HSS je privremeno (?) postao nekakav faktor u kuhinji u kojoj se poslijeizborno zakuhava novi HDZ-ov koalicijski čušpajz, unaprijed nazvan stabilnom vladajućom većinom.

Nije prvi put, nažalost još dugo neće biti ni zadnji, da se liderski nabrijan anonimac prepun sebe obre na mjestu stranačkog, vladinog ili državnog vođe, a potom koloni kojoj je na čelu, kao u istoimenoj Domanovićevoj satiri, dođe iz guzice u glavu: pa vođa je – slijep. Hrvatska politika, istina, nije na brdovitom Balkanu jedini ni najbolji primjer sljepila kakvo postjugoslavenske bantustane odvodi u trnje i drač.

HSS je na političkom umoru uvelike i zaslugom Marijane Petir, koja je takorekuć od svojih članskih pelena u njegovom najužem vodstvu. Bez koaliranja s HDZ-om ili SDP-om, HSS poslije agilnog Zlatka Tomčića i 15 saborskih mandata u izbornoj sinergiji sa SDP-om više nema nikakvih izgleda samostalno prijeći izborni prag. S političkom birokratkinjom Petir umjesto Beljka, HSS više nema što tražiti među biračima. Propada kao i sva desnica, osim još neko vrijeme HDZ-a. No, Petir je nakanila pošto-poto biti predsjednica stranke. Makar to izborila i vilama iz Čepina, karakteristične ZNA SE boje. Kaže, vratila ih je, „želim rješavati probleme dijalogom“.

Uistinu vjerodostojan „dijalog“ televizijskom vile-porukom svom stranačkom šefu Kreši Beljku i vodstvu koje ga podržava. Kao što Kolarić drži da je politički jakog pedigrea za šeficu SDP-a, valjda samo zato što si ne da proturječiti ni sugovorniku doći do riječi, Petir napada mjesto predsjednika HSS-a još razornijim verbalnim krmačama i pod dimnom zavjesom hipnotički umrtvljujućeg narativa, bez političke valorizacije izvan užeg kruga svojih stranačkih sljedbenika.

Vilama do predsjedničkog trona

Te, „Beljak nas je u HSS-u prevario; zatajio je svoju kriminalnu prošlost (osuđen u mladosti zbog provaljivanja u automobile, op. a.); samovoljno donosi nestatutarne i politički štetne odluke da se održi na čelu stranke; preveo je HSS iz pobjedničkog HDZ-ovog u gubitnički tabor SDP-ove Narodne koalicije; ekstremno ljevičari, vrijeđa i suspendira neistomišljenike, i zato mora otići i s predsjedničkog mjesta i iz HSS-a“. Ako ne voljom Marijane Petir i koprivničko-križevačkog župana Darka Korena, onda vilama karakteristične ZNA SE boje što će ih ponijeti njihovi istomišljenici?

„Seljačka buna“ Marijane Petir i nekolicine lokalnih stranačkih čelnika izrazito desnog svjetonazora i političko-ideološkog nagnuća, koji su zajedno s katoličkim svećenicima navodno nagovarali birače da na prošlim izborima glasuju za HDZ a protiv Narodne koalicije (SDP, HSS, IDS i HSU), pa ih je Beljak suspendirao zbog nepoštivanja odluka stranačkih tijela o izboru koalicijskih partnera, buknula je punom žestinom samo 15 minuta prije nego što je Predsjedništvo HSS-a odlučilo Andreju Plenkoviću i HDZ-u staviti na raspolaganje pet HSS-ovih saborskih mandata i dati mu mira prvih sto dana vlasti. Je li Beljak (ne)očekivanim obratom politički uškopio i marginalizirao Matiju Gupca u suknji i fanove s čepinskim vilama karakteristične ZNA SE boje, pokazat će se najkasnije 22. listopada na unutarstranačkoj izbornoj skupštini.

Ako u međuvremenu suspenziju Marijane Petir, Darka Korena i navodno stotinjak njihovih sljedbenika ne sustigne „pakrački dekret“, pa Beljku neće ni biti ljuti izborni protivnici. Najstarija hrvatska politička stranka – koja nakon braće Radić i Vladka Mačeka jedva da ima ikakve veze sa selom i seljacima – ne može biti iole relevantan politički čimbenik s članstvom/vodstvom koje se međusobno hvata za gušu i čerupa si utrobe. Iznenadni povratak „razmetnog sina“ HSS-a u demokršćansku obitelj desnog centra jamačno jest ciljani Beljkov manevar.

Druga je stvar je li to zapravo zlobna šok-petarda (sada zlata vrijednih pet HSS-ovih saborskih mandata) pod noge HDZ-Mostovim pregovaračima o koalicijskoj vladi ili, pak, Beljkov interesni zagrljaj s Plenkovićem, iz puke nužde. Ne bi li kompenzirao neostvarena izborna očekivanja u sastavljanju vlasti Narodne koalicije ili pak suzbio upliv svojih disidenata – bivšeg predsjednika Branka Hrga, Marijane Petir, Darka Korena… i te skupine samoproglašenih „izvornih radićevaca“ – na vodstvo HDZ-a te si kolateralno spasio poziciju stranačkog čelnika. Najvjerojatniji budući HDZ-ov premijer Andrej Plenković, koliko je javno komunicirao, nije se dao impresionirati Beljkovom promjenom dresa.

Itekako je svjestan toga da narcisa političke krvne grupe Marijane Petir i Aleksandre Kolarić ne manjka ni u samom HDZ-u. Neke će biti prisiljen vjerodostojno zagnjuriti u vodu ostanu li predugo zagledani u svoje lice na površini.

Recimo, Zlatka Hasanbegovića i Miru Kovača, kojima se toliko osladilo na ministarskim foteljima bivše vlade HDZ-a&“domoljuba“&Mosta, najgore i najtragikomičnije u četvrt stoljeća RH, da će mandatar biti potrebit snažnog jaružala nakani li ih maknuti kao kandidate za mjesta u budućoj vladi. I jedan i drugi drže da su bogomdani za ministre kulture, odnosno vanjskih i europskih poslova. Nitko drugi. Zato žestoko lobiraju za sebe, pa je Plenković već sada na velikoj kušnji. Po šaka preferencijalnih glasova toj dvojici na rujanskim izborima i sinergijski gorljiva potpora ekstremne desnice dodatno su im dali krila. Kao u tv-spotu za energetski napitak.

Nema veze što se protiv Hasanbegovića, čim je HDZ-ov politički luzer Tomislav Karamarko posjeo tog revizionističkog povjesničara u fotelj – ni manje ni više nego ministra kulture – digla intelektualna kuka i motika. Ne samo u RH nego i u svijetu. Čuveni lovac na nacifašističke zločince Efraim Zuroff i međunarodni Centar Simon Wiesenthal prosvjedovali su zbog Hasanbegovića, a vlada oktroiranog premijera Tihomira Oreškovića ni trc ni mrc. Kulturna Hrvatska ogorčeno je hodočastila pred Hrvatski sabor i Banske dvore, pisala peticije. Nacionalne manjine, neprofitni mediji, udruge civilnog društva i ine skupine učestalo su dizale glas protiv neprofesionalnog, čak političko-ideološko-svjetonazorski štetnog i osvetničkog postupanja ministra kulture. Koji je HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, izdavačku kuću talijanske nacionalne manjine Edit i cijeli spektar tzv. lijeve kulture neslužbeno proglasio anacionalnom i čak prutuhrvatskom ne-kulturom te ih doveo na rub eutanazije uskraćivanjem novca poreznih obveznika, koji im pripada.

Hasanbegovićevo ministrovanje svojevrsna je kulturna lustracija po čudnom kriteriju isključivosti, koji nema veze s nacionalnim interesom i neprolaznim vrijednostima ljudskog uma i stvaralaštva. Njegovih svega nekoliko crnih mjeseci u Ministarstvu kulture itekako podsjeća na mračno doba 1990-ih kada su šovinizam, mržnja i notorni primitivizam trogloditskog tipa direktivno lustrirali stotine tisuća „nepoćudnih“ knjiga iz knjižnica, tisuće „nehrvatskih“ autora i umjetničkih djela iz školskih programa i udžbenika, eksplozivom uništavali neprolaznu umjetnost Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Ede Murtića…, 3000 „komunističkih/partizanskih“ spomenika na javnim površinama, bez pardona i zrnca zdrave pameti lustriralo se tisuće imena i prezimena s ploča na ulicama i trgovima, pjesama i pjevača/ica – čak glazbenih instrumenta, npr. harmoniku jer je „srpsko glazbalo“- militantno se kastriralo jezik (žaropek umjesto roštilja, vrtolet i zrakomlat umjesto helikoptera, krugoval umjesto radija, munjovoz umjesto tramvaja, brzoglas i dalekovidnica umjesto telefona i televizije, itsl.)…

Greška u materijalu

Kao što se u praskozorje hrvatske „samostalnosti, neovisnosti i suverenosti“ ciljano i iz temelja klerikaliziralo dnevni život ljudi i trovalo ustašoidnim, revizionističkim neokretenizmima hrvatski jezik, umjetnost, kulturu i društvo u najširem smislu, Hasanbegović se dvadesetak godina kasnije dao udarnički ostvariti Karamarkovu grožnju „komunistima, udbašima i Jugoslavenima“ u kulturi (i šire): „Kad mi dođemo na vlast…“ I došli su. Narcisoidno. Zaplotnjačkom alkemijom u mraku sakristijske i civilne ultradesnice, koja je u manje od godine dana nanijela zla za cijelo desetljeće. Upravo zbog te greške u materijalu, redikulozna se družina ubrzo raspala kao trula lađa na maestralu. U vlastitoj zlobi i netrpeljivosti. Sada opet kulja taj psihički defekt, jer zovu se uhljebništva teško othrvati, ma kakavim se to moralom opravdavalo.

Kao što Aleksandra Kolarić i Marijana Petir, osim samoprecijenjene svoje važnosti, nemaju poželjne političke i neke druge predispozicije za predsjednice SDP-a i HSS-a, jer te stranke imaju znatno boljih ljudi od njih, nemaju ih ni HDZ-ovi Zlatko Hasanbegović i Miro Kovač za ministre kulture, odnosno vanjskih i europskih poslova. To je i Plenkoviću jasno, pa ih vrlo vjerojatno neće ostaviti na tim poslovima u možebitnoj svojoj vladi. Unatoč već bačenim u javnost spinovima s radikalne desnice u korist dvojice nepopularnih/spornih ministara.

Plenković najvjerojatnije neće popustiti pritiscima opcije koju je na neki način već marginalizirao, a ta je i Karamarku došla političke karijere i HDZ-u ugleda u javnosti. Neće popustiti ne toliko zato što Hasanbegovića, nešto manje i Kovača, ne žele neke vrlo utjecajne opcije među HDZ-ovim pregovaračima i vjerojatnim budućim članovima tzv. stabilne vladajuće većine nego i zato jer novi predsjednik najbrojnije političke stranke navodno ima europeiziranu viziju vlasti u koju se jednostavno ne uklapaju hasanbegovići, kovači, culeji, glasnovići, esihice… Preferencijalno će ih trpjeti zbog pragmatičnih razloga unutarstranačkog odnosa snaga i kakvog-takvog mira u kući, ali ne na pozicijama s kojih bi mogli bacati sjenu na ono što poduzima.

Miro Kovač, školovan u Parizu, ne zaslužuje biti ministar bilo čega, kamoli vanjskih i europskih poslova ozbiljne proeuropske vlade. Zapamćen je kako pred tv-kamerama i bez srama i zadrške tepa desničarskom ekstremistu i inauguracijskom VIP gostu predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, Velimiru Bujancu, da je „enciklopedijski“ lik. A „prosvjetitelj“ iz krajnje neprofesionalnog talk showa „Bujice“ lokalne televizije Z1 svojedobno se dao fotografirati u totenkopf odori s kukastim križem na rukavu te si bilda „slavu“ među ucrnjenim ultrašima kao ljuti protusrpski/protuljevičarski huškač i mrzitelj. „Udba“ mu je, jelte, montirala sudsku presudu za dilanje droge i plaćanje prostitutki kokainom. Hasanbegović je s Bujancem i izvjesnom Brunom Esih, također perjanicom ekstremne desnice s HDZ-ove kandidacijske liste, imao privatni izborni stožer u noći s 11. na 12. rujna. To su u slici i riječi obznanili na Fejsu.

Ilustracija: Index.hr

Miro Kovač se privatno može družiti s kim god želi, kao i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović s kućnim prijateljem Zdravkom Mamićem i notornim Bujancem, ali to nije primjereno ljudima koji obnašaju visoke državne dužnosti u ime svih građana RH. Kovač nije odgovarajući materijal za vanjskopolitičkog ministra ni zato što je – valjda mu je ministarski status lupio u glavu, što li? – narcisoidno voli solirati u važnim pitanjima u kojima njegova volja jedva da je ikome važna. Potom se pitijski posipa pepelom, a državna vanjska politika ispada amaterskom trakavicom pokušaja i pogrešaka. Taj lik nije iskazao koherentnu i vjerodostojnu vanjskopolitičku strategiju u interesu RH, već se narcisoidno bahati u pitanjima gdje za to nema mjesta. U odnosu na Srbiju, npr.

Recimo, nitko živ u Bruxellesu ili u Washingtonu neće pitati za dopuštenje, čak ni za neobvezno mišljenje, ni Kovača niti Grabar-Kitarović o tome hoće li Srbija biti, kako i kada primljena u Uniju. Pa i u NATO. Što i koga prethodno mora zadovoljiti ili koje uvjete ispuniti Hrvatskoj. Jednako je to u slučaju stanja u BiH. Tu su „viši interesi“ velikih i moćnih svjetskih gazda u prekrajanju svjetskog poretka nakon rušenja Berlinskog zida. Ti su zapadni gazde pravi vlasnici državne licencije RH, a  nacionalne/ističke bajke s radikalne desnice o temeljima RH u Domovinskom ratu, odlučnosti hrvatskog naroda, bezgraničnim zaslugama branitelja za „sve što danas imamo“, itsl. ciljana su populistička kulisa radi armiranja većinom mutno stečenog nevjerojatnog bogatstva povlaštenih pojedinaca i skupina, vlasti, političke moći, privilegija i utjecaja onih iz prvog reda pri državnim jaslama.

Sve drugo su priče za malu djecu, kao i to kako Kovač i Grabar-Kitarović prevode domaćoj javnosti ono čime nositelji „državne politike“ navodno impresioniraju prvake međunarodne zajednice. Te se nositelje ne uzima ozbiljno u visokoj svjetskoj politici, jer se u njoj oni ne postavljaju ozbiljno, primjereno interesima svih svojih građana, nego poslušnički pokorno. U najboljem slučaju i za promidžbene potrebe, tapša ih se u Washingtonu i Bruxellesu po „partnerskom“ ramenu.

Objektivno, hrvatska je vanjska politika – bez obzira jesu li desni ili lijevi na vlasti u RH – politika skinutih gaća. Politika sramote. Za razliku od svojih prethodnika, Kovač je uveo i praksu nepriličnog intimiziranja s dijelom vanjskopolitičkih novinara. Ne libi se samodopadno im namigivati u prolazu, rastezati usne u čudnu grimasu lisičjeg osmijeha ili pobjednički podizati palac u visini prsa. Čemu?

Narcise, narcisi i narcisoidnost očito su konstanta hrvatske političke, a pogotovo politikantske arene u kojoj, jamačno dosad bez konkurencije, prednjači nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ i nažalost Zagrepčanima već 16 godina suđeni Milan Bandić. Taj je tragikomičan lik toliko pun sebe da je kadar osobno „pojesti sav snijeg u gradu“ umjesto Zimske službe i „delati, kaj ne!?“ 25 sati dnevno. Višekratno je izgubio sve važnije izbore izvan metropole, od onih za predsjednika države do izvanrednih parlamentarnih na kojima je polomio zube. Zagrizao je pod nebuloznim sloganpom „za premijera“. A ono, „uništa“. Sic, „naš Milane“.

Degenerativna politika

Među HDZ-ovim uvelike već ocvalim u svakom smislu političkim narcisima teško je ne spomenuti notornog Zdravka Tomca. Taj je u polit-narcisoidnom smislu – za razliku od istinski zaslužnog/neuništivog političkog doajena s dna HDZ-ove kace Vladimira Šeksa, koji bi imao razloga biti narcisoidan, a nije – uistinu priča za sebe. Tomčev bi CV bilo vrijedno proučavati i na svih 500 najviđenijih svjetskih sveučilišta s čuvene Šangajske liste, među kojih je prvih 100 u „komunizmu“ spadalo i ugledno Sveučilište u Zagrebu. Tomac je prevalio baš maratonsku karijeru od osobnog tajnika Jakova Blaževića, jednog od najistaknutijih prvaka komunističke Hrvatske/Jugoslavije i državnog tužitelja na suđenju bl. Alojziju Stepincu, do doktorata znanosti na temi o mjesnim zajednicama (!?), pa SDP-ovog člana ratne Valentićeve vlade nacionalnog jedinstva u Tuđmanovom režimu, pa ljevičarskog disidenta, pa preobraćenog zadrtog vjernika/katolika, pa desničara desnijeg i od samog Mladena Schwartza (ako ga se još tko sjeća), pa gosta svih važnijih skupova i biskupskih tribina ultraške opcije, pa polit-publicističkog skribomana nadahnutog Araličinim izričajem s ključem, pa sada jako zabrinutog HDZ-ova „uglednog“ seniora: „Bojim se da Most dvoji o ulasku u vladu s HDZ-om“. Normalno da dvoji, jer se i ta čudna skupina nakrcala narcisima.

Kaže pučka mudrost: „Ne viči hop dok nisi skočio“ i „Najprije ispeci, pa reci“. Ali što vrijedi: narcisoidnom su umu i diskursu to sasvim nepoznate činjenice. Nema pomoći. Politika se degenerirala u nešto suludo, što nam svima radi o glavi.

To otprilike zaključuje u tjedniku Globusu ugledna kolumnistica Mijrana Kasapović. „Sastavni dio politološkog vokabulara postali su termini fobija, frustracija, histerija, katarza, manija, narcizam, neuroza, shizofrenija i dr.“, piše Krizmanić. „Kako su u politici rasli utjecaj i moć pojedinaca, vođa stranaka, vlada i država, u politološki su vokabular ulazili sve sofisticiraniji psihoanalitički pojmovi: manijakalni depresivci, inrcisi, granični slučajevi, neizlječivi psihopati, zloćudsni sociopati, bolesni egoisti, egomanijaci – a sve to kako bi se opisali tipovi političkih ličnosti koji su svojim djelovanjem proizvodili nepoželjne pa i pogubne društvene posljedice. Pretjerano? Nimalo. Povijest je puna takvih likova, ali ne treba se vraćati duboko u nju.“

Oni su tu, oko nas. Svaki dan. Čak i noću. Agresivno nasrću na nas s televizijskih zaslona, s novinskih stranica, s tribina… Čak izravno s ulice. Bez pardona. Otimaju nam duševni mir kakofonijom mutavog japajakanja, pa i nasušni komadić kruha iz usta. I kad bismo žarko željeli, očito je već prekasno za vratiti to zakorovljeno zlo pod bilo kakvu učinkovitiju kontrolu. Duh je bespovratno odmaglio iz boce. Zdrav razum je ostao na cjedilu, a narcise i narcisi trče počasni krug. I što im tko može?

The post Narcise i narcisi trče počasni krug appeared first on Tacno.net.

foto: Flickr

Stanje radikalno konzervativnog društvenog mainstreama i nakon rujanskih izbora matematički dokazuje da nikad konzumirana tzv. ženska kvota ostaje velika hrvatska sramota. Lažna pozlata što se ljušti na proklamiranoj rodnoj ravnopravnosti. Falična demokracija pritiješnjena debelim nanosima milenijske tlačiteljske, seksističke i čak sadističke u pojedinim razdobljima svijesti prema pripadnicama tzv. slabijeg spola. „Bog vas nije stvorio za mudraca, nego za madraca“, usudio se svojedobno usred Sabora i pred tv-kamerama zastupnici Vesni Pusić bubnuti (i neprirodno isceren ostati živ) redikulozni Anto Kovačević. U seksističkoj bedastoći uvijek je pretijesno i najmanjem zrncu zdrave pameti

Marijan Vogrinec

Deveti saziv Hrvatskog sabora u 26 godina tzv. hrvatske državne „samostalnosti, neovisnosti i suverenosti“, koji će se najvjerojatnije konstituirati 14. listopada s HDZ-ovim Gordanom Jandrokovićem, a ne Mostovim Robertom Podolnjakom na mjestu predsjednika, ostat će zapisan u povijesti parlamentarne demokracije RH po zaista  sramotnoj – ženskoj kvoti. Samo je 19 žena prošlo izborno sito u odnosu na 132 muškarca, što je najgori omjer od međunarodnog priznanja države. Budući da je vrlo izgledno kako će HDZ-ova zastupnica Ivana Maletić ustupiti saborsku klupu svom muškom zamjeniku, među 151 predstavnikom građana bit će samo 18 žena.

„Žene su tople, žene su meke/ žene su blijede, žene su snene/ žene su ukras prirode/ žene su ženstvene, žene su ženstvene…“, ali „muškarci su pravi muškarci“, prije punih je 36 godina bodljikavo-ironično zapjevao megapopularni slovenski bend Buldožeri i svojim hitom zapalio radijski eter estradne Jugoslavije. Unatoč činjenici da u zemlji „komunističkog mraka“ nikom živom u vlasti – kao nakon preokreta 1990-ih u RH – nije padalo na um ne poštivati obvezatnu kvotu o trećinskoj zastupljenosti žena (i omladine, i naroda i narodnosti) na svim iole važnijim političkim i šire društvenim dužnostima u državi.

Stroj za kuhanje, pranje i rađanje

Buldožeri su ipak provocirali: „Žene su stvarnost, žene su bajke/ žene su žene, žene su majke…“ ali „muškarci su pravi muškarci“. Danas, 36 godina poslije, „muškarci su pravi muškarci“ ne samo još češće, žešće i nekažnjenije „tuku žene i zatvaraju ih u kuhinju“ već i škartiraju u javnom životu i – ubijaju. Statistika bilježi da svakih 28 dana „muškarci su pravi“ prekrate život jednoj ženi, više od 300 u zadnjih 10 godina. U 65 posto slučajeva to su njihovi aktualni ili bivši partneri.

Istaknuta aktivistica Autonomne ženske kuće Zagreb Neva Toelle kazala je ovih dana Radiju Dalmaciji: „Tendencija je da žene ostanu u kući, da rađaju minimalno troje, po mogućnosti petero djece. Čujemo i da se nudi plaća odgajateljice (vrsni „demografi“ zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, tehnička ministrica socijalne skrbi i mladih Bernardica Juretić…, op. a.) od čega se meni ledi krv u žilama. Sličan zakon imao je Hitler u doba nacističke Njemačke. Žene u reproduktivnoj dobi rađajte najmanje petero, sedmero djece za obnovu nacije, a za uzvrat ćete dobiti plaću majke odgajateljice. Dužnost vam je rađati, ići u crkvu i držati se kuhače“.

„Muškarci su pravi muškarci“, uče zauzeti katolički pastiri nevinu jagnjad na školskom vjeronauku, „Adamovi sinovi“, a žene su „Evine kćeri“. Dakle, griješne od začeća i, „braćo i sestre“, nemaju božje/prirodno pravo biti jednako vrijedne s muškarcima. Zato se u svjetonazorski „zdravoj“ državi, „katoličkoj Hrvatskoj“, u kakvu se tzv. Crkva u Hrvata i građanska desnica upinju i silom i milom prepraviti navodno sekularan RH, ženama ne smije ni za boga živoga dati preblizu politici.

Stanje radikalno konzervativnog društvenog mainstreama i nakon rujanskih izbora matematički dokazuje da nikad konzumirana tzv. ženska kvota ostaje velika hrvatska sramota. Lažna pozlata što se ljušti na proklamiranoj rodnoj ravnopravnosti. Falična demokracija pritiješnjena debelim nanosima milenijske tlačiteljske, seksističke i čak sadističke u pojedinim razdobljima svijesti prema pripadnicama tzv. slabijeg spola. „Bog vas nije stvorio za mudraca, nego za madraca“, usudio se svojedobno usred Sabora i pred tv-kamerama zastupnici Vesni Pusić bubnuti (i neprirodno isceren ostati živ) redikulozni Anto Kovačević. U seksističkoj bedastoći uvijek je pretijesno i najmanjem zrncu zdrave pameti.

Za žaljenje su svjetonazorski i intelektualno deficitarni suvremeni poklonici dogme o griješnoj Evinoj kćeri kojoj je bog namijenio mjesto uz zadimljeno ognjište, kuhaču, puru, kolijevku i Raosovoj „sili nečistoj“ tri koraka iza muža. Baš kao što zapovijeda Katolička crkva u, recimo, „načelima koja mogu spasiti vaš brak“, indoktrinacijskoj sramoti iz bjelovarske katedrale sv. Terezije Avilske. Ili u molitvama Obiteljskog centra Varaždinske biskupije  „žene za muža“ te „za samu sebe kao suprugu“.

Žena je niže biće od muškarca, mora mu biti podređena, bez pogovora udovoljiti svim njegovim prohtjevima u svako doba i na svakom mjestu, žena nema razuma već se vodi intuicijom, mora muškarca priznati za vođu i strogo poštovati tu hijerarhiju „Želim osloboditi svog supruga odgovornosti da on treba zadovoljiti moje potrebe koje samo Ti (bog, op. a.) možeš ispuniti“, piše u „Molitvi za samu sebe kao suprugu“. „Pomozi mi da prihvatim svog supruga onakvog kakav je i da ga ne pokušavam promijeniti.“

Zadrto katoličko srednjovjekovlje na početku 21. stoljeća napadno srozava ženu ispod razine samosvjesnog ljudskog bića: „Žena iskazuje poštovanje držeći se šest načela, koje vidimo u nastavku. Time svojem mužu pokazuje koliko joj je on važan, nezamjenjiv“. Ma kakav bio: obiteljski nasilnik ili teški ovisnik. U šestom načelu, koje su mediji masovno ismijali, pastiri ne dopuštaju ovci „boli me glava“ kada ovan želi seks. Makar došao kući iza ponoći, pomućena uma i nesnošljivo bazdi po znoju i alkoholu. Crkva danas u RH tom duhu odgaja djecu, od vrtića i pučke škole naviše.

Preferencijalna nemarnost

Iako je žena u RH 51,7 posto, rujanski su izbori ukazali na pogubnost mentaliteta „griješne Evine kćeri“, koji je kršćanska vjera udarnički zidala još od katakombi i prvomučenice Perpetue te duboki animozitetom prema ženi/ženskom uspjela zatrovati i sam ženski um. Samo 19 ili 18 (12,5 posto) žena u „Visokom domu“ više je činjenica za sprdnju sa (ne)zrelošću demokracije u RH i štetnoj predominaciji vjerske dogme/predrasude u javnom životu, nego slučajna pojava ili trenutna anomalija. U osmom, samoraspuštenom sazivu Sabora bile su 23 žene, što je 15 zastupnica ili 10 posto manje nego u sedmom sazivu.

Službene internetske stranice Sabora donose podatak da je „od 153 zastupnika šestog saziva Hrvatskog sabora 39 žena što čini udio od visokih 25 posto zastupnica. Za usporedbu, prošle je godine u svjetskim parlamentima bilo 19,2 posto žena, a u predstavničkim tijelima europskih zemalja 20 posto“. Dostignutih 25 posto zastupnica jest znatan napredak u odnosu na bijednih 3,8 posto žena u prvom višestranačkom Saboru, ali taj trend se nije održao.

Izvjestan će „komunistički“ zlobnik Ivan Krolo to prokomentirati na Fejsu: „A kakvo čuđenje, evo građani su htjeli demokršćansku Hrvatsku i dobili na izborima. Žene marš u kuhinju i rađaonicu. U jednoj ruci beba, a u drugoj kuhača. Takvu državu ja ne želim, ali eto vam volje građani“. E sad, „domoljubni“ će mu ucrnjeni Hrvat od stoljeća sedmog glatko odgovoriti: „Komunjaro koja ne voliš Hrvate ni Hrvatsku, tko te drži ovdje – iseli se u vražju mater“. ZNA SE čija je to domovina i tko u njoj ima pravo živjeti. Tko ne zna, neka pita Velimira Bujanca, Marka Juriča, Željka Glasnovića ili Ružu Tomašić. A to sa ženama, tko im je kriv, jelte, što na izborima preferencijalno zaokružuju – muškarce. I vjeruju Buldožerima.

The post Ženska kvota sramote – eutanazija rodne demokracije appeared first on Tacno.net.

Foto: Hina / Tomislav Pavlek 

Preko noći su – na užas kreatora mržnje i podjela, koji paraziti nemaju smisla bez stalnog pothranjivanja teorija zavjere i progona „nacionalnih neprijatelja“ – postali neprihvatljivi svi ti (gromo)glasni hasanbegovići, glasnovići, kovači, košići, bujanci, juriči, dujmovići… Ako je tako, a očito jest, jer u protivnom Bijedne Naše doskora više ne bi bilo, razumjeti je gorku tv-zblenutost intimusa propale karamarkovštine: „Recite vi meni, u kakvoj mi to zemlji živimo?“ Možda, napokon, u zemlji koja je nekim čudom ugledala šansu za stasati u normalnu državu, s građanima koji žele mirno i snošljivo živjeti jedni s drugima, predani radu za zajednički i pojedinačni boljitak, koje ne more tuđe brige, osvetnički porivi davno izgubljenih bitaka i maloumnih svrstavanja

Marijan Vogrinec

„Pa, recite vi meni, u kakvoj mi to zemlji živimo!?“ – zavapio je desničarski ekstremist Velimir Bujanec, vidljivo zblenut u svom tragikomičnom formatu „Bujici“ zagrebačke lokalne televizije Z1, a izvjesni mu širokobriješki sugovornik samo se lisičje cerio. Ma nije moguće da taj „nusprodukt engleske diplomacije i HDZ-ov bruxelleski činovnik“ Andrej Plenković, koji se za samo 110 dana dograbio i stranačke i državne vlasti, ne računa u svojoj vladi na lumene tipa Zlatka Hasanbegovića, Mire Kovača, Tome Medveda, Brune Esih, ratnog junaka Željka Glasnovića…!? Sve odreda nacionalno itekako svjesne, još u pampersicama osviještene ‘Rvatine, bog te maz’o. Neće valjda biti da su Plenkoviću došli zdravog razuma pritisci/savjeti Milorada Pupovca i inih, koji „mrze, ne vole Hrvate i nikad nisu željeli samostalnu državu Hrvatsku“?

Političke i medijske perjanice desnijeg od desnog politikantskog mainstreama ovih su se dana našle u totalnom k….u. Izborna pobjeda opcije za koju su sinergijski drukali, institucionalno i osobito izvaninstitucionalno zajedno s ostatlom hrvatske desnice – od ljutih lustracijskih crnokošuljaša do kakti bogobojazne braće i sestara u pastirskim haljinama – iznjedrila je noćnu moru.  Andreja Plenkovića, koji je i prije izborne pobjede odbacio otrovnu karamarkovštinu ideoloških podjela, mržnje, izmišljenih mitova, sukoba i „domoljubnog“ prenemaganja, što je dovelo Bijednu Našu na sami rub građanskog rata. Novi vođa proklamirao si je kao premijerski kredo nešto sasvim drugo: modernu, europsku revitalizaciju zemlje na vrijednostima civiliziranog društva, demokracije i uljudbe. U toj viziji, pročitala je radikalna desnica, njoj neće biti mjesta.

Kreatori mržnje i podjela

Bojovnici za revidiranu hrvatsku povijest, osobito od konca Prvog svjetskog rata do danas, te predominaciju nacionalnog čistinstva u simbiozi s prenaglašenim katolicizmom morat će u tim okolnostima zaliti hladnom vodom svoje pregrijane sklonosti/nakane u javnom životu RH. Plenković, tvrdi, uopće nije sklon i neće pustiti ni svojim stranačkim jastrebovima da nastave ideološka i svjetonazorska šaketanja koja razdiru samo tkivo ionako slabašnog hrvatskog društva.

Preko noći su – na užas kreatora mržnje i podjela, koji paraziti nemaju smisla bez stalnog pothranjivanja teorija zavjere i progona „nacionalnih neprijatelja“ – postali neprihvatljivi svi ti (gromo)glasni hasanbegovići, glasnovići, kovači, košići, bujanci, juriči, dujmovići… Ako je tako, a očito jest, jer u protivnom Bijedne Naše doskora više ne bi bilo, razumjeti je gorku tv-zblenutost intimusa propale karamarkovštine: „Recite vi meni, u kakvoj mi to zemlji živimo?“ Možda, napokon, u zemlji koja je nekim čudom ugledala šansu za stasati u normalnu državu, s građanima koji žele mirno i snošljivo živjeti jedni s drugima, predani radu za zajednički i pojedinačni boljitak, koje ne more tuđe brige, osvetnički porivi davno izgubljenih bitaka i maloumnih svrstavanja.

Glavni je Plenkovićev izazov dokazati to žiteljima nesretnog balkanskog kiflića, kojih je sve u svemu koliko u pola Londona ili nešto manje nego u cijeloj Ankari. Dnevno će biti prisiljen dokazivati se, bez dvojbe i milosti. Makar na trepavicama hodali i Velimir Bujanec, i širokobriješki mu sugovornik sa zagrebačkom adresom, i ideološki im blizanac s iste tv-postaje Marko Jurič i sva ucrnjena družina. Neizlječivo uvjerena da jedina posjeduje jedan na jedan vlasnički list na hrvatsku državu, pravo hrvatstvo i arbitražu u nacionalnim pitanjima. Sic! Nije bilo tako ni u „zvjezdano doba“ ustaštva od 1941. do 1945., kamoli sedamdesetak godina poslije. Hrvata baš crnog pedigrea, sudeći po rezultatima svih izbora u prošlih četvrt stoljeća, uključujući izvanredne, rujanske parlamentarne, gdje su pravaške i klerikalne opcije doživjele neviđeni debakl, znatno je manje od 10 posto u nacionalnom korpusu. Ali javnom drekom „farbaju tunele“ kao da ih je brat bratu 90 posto. I kao da se cijela Hrvatska, osim Milorada Pupovca i Zorana Milanovića, jelte, uglas dernja „za dom, spremni“ te maše trobojnicama sa šahovnicom bijelog početnog polja. Pridruži li se rasnim arijevcima iranskih korjenika tzv. umjerenija građanska i klerikalna desnica te prevladavajući HDZ-ovi klijentelistički osviješteni „demokršćani“ tzv. desnog centra, ukupno desnoj Hrvatskoj – upravo da sva izađe na referendum – zapada manje od 40 posto birača.

RTL

I sada medijski (gromo)glasni trbuhozborci tih ni 10 posto za lustraciju spremnih, koji  su štono jučer žestoko halabučili protiv SDP-a, Milanovićevih „komunjara, udbaša, Jugoslavena, Srba…“ ne bi li HDZ i Most nezavisnih lista dobili drugu priliku na vlasti, sada su i „Zokija“ i njegov SDP naglo ostavili na miru, prepustili ih nemiloj političkoj sudbini, jer se neočekivano otvorila nova i još veća opasnost: europejac Plenković, koji ne želi imati militantne desničare ni blizu.

Svi desni mediji i njihove perjanice – mahom samozvani kolumnisti, a žurnalistički samouci – te neointelektualna kasta iz novohrvatskih institucija utemeljenih 1990-ih na strogo nacionalnom/ističkom načelu neviđenom se žestinom okomila ovih dana na Plenkovića ne bi li ga primorala da ostavi u novoj vladi osporavanog/nekompetentnog Karamarkovog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića te kontroverznog ministra vanjskih i europskih poslova Miru Kovača. Gurnutog u stranu poslije Karamarkovog debakla zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića nadimkom Vaso, Plenković je taktički/strateški mudro instalirao na mjesto jednog od HDZ-ovih potpredsjednika Hrvatskog sabora i time si znatno ojačao bedeme u obrani od nezadovoljne desnice unutar i izvan stranke. Suštinski nevažna/bezutjecajna pozicija, ali – lijepo se vidi, godi nabrijanoj taštini glavnog Karamarkovog operativca za terenski rad, spremnog uporabiti svoje mobilizacijsko-kontrolne kapacitete i u korist novog gazde. Osobito, ako rigidno desnoj struji u HDZ-u opet dođe da političko-šovinistički pošandrca.

Tom bučnom, destabilizirajućem povodnju zdresna, uvjerenom da je 1990-ih godina „hrvatski narod ostvario svoj tisućljetni državotvorni san“ i Domovionskim ratom jasno nastavio „zločinački prekinut nacionalni preporod, začet 10. travnja 1941.“, nikako ne ide pod kapu Plenkovićeva umjerena konzervativnost i nakana da Bijednu Našu uredi kao modernu, europsku državu i očisti društvo od nesnošljivosti, ideološkog, vjerskog i svakog drugog ludila, koje je zadnjih godina naraslo do zastrašujućih razmjera. Zato ta kasta ne može zamisliti da više neće haračiti kulturom lik pod HOS-ovom/ustaškom kapom, u društvu s notornim Bujancem i kojem je antifašizam u Ustavu RH – „obična floskula“. Ako je to kadar lanuti netko tko se prsi doktoratom povijesne znanosti, alal mu vjera. I njemu, i onom tko mu je udijelio titulu i znanosti koja ne mari za istinu.

Uoči vikenda, priopćenjem za javnost oglasila se – čitljivo na toj liniji – i tzv. Crkva u Hrvata koja, jelte, ne bi „ništa sugerirala“ novoj vlasti ili nedajbože „utjecala“ na odluke mandatara Andreja Plenkovića, ali našla se „pozvanom“ (sic!) primijetiti da RH neće imati „zdravu“ budućnost ni mira novi naraštaji ne raščisti li s „komunističkim zločinima nad Hrvatima“, osobito nakon 1945. godine. Kakav bolji životni standard ili otvaranje novih radnih mjesta, opći društveni napredak i moralno ozdravljenje zemlje, Crkvi je do prevrtanja kostiju i valjda nekakvih novovjekih inkvizicija. To bi valjda trebala biti najpreča zadaća Plenkovićeve vlasti, a najtemeljitije bi je obavili, dakako, Hasanbegović i njemu slični, dio braniteljskih i medijskih ekstremista, (nad)biskupa u moralnoj logistici i „bezodvlačno“ povjesničar Josip Jurčević.

Taj lik već godinama iskače iz svake nacionalističke/šovinističke paštete, gura se u medije, gdje sugovornicima ne da doći do riječi. Gura se i u vlast, pa se otkrilo da je nekakav savjetnik kompromitiranom, šestodnevnom ministru branitelja Miji Crnoji u katastrofalno neuspješnoj, 146-dnevnoj vladi HDZ-a&“domoljuba“&Mosta, gdje je i nakon Crnojinog odlaska, javili su mediji, navodno vršljao po dokumentima u toj državnoj instituciji. Svojedobno si je Jurčević čak umislio da može biti izabran i za predsjednika RH, ali birači nisu bili naivni, pa je neslavno propao.

Koga će bujanci, juriči, dujmovići, jurčevići, glasnovići i takvi lustrirati i izvoditi pred „nacionalne tribunale“, ako se Plenković već sada otvoreno distancira od osvetničke „državotvorne politike“? Kako će katolički svećenici (pre)odgajati klince i klinceze u „jedinoj, pravoj, vjeri i nadi“, ako Plenković bude poštivao ustavno utemeljenje RH kao sekularne i ovozemaljskoj budućnosti usmjerene europske države? Koga će učiti pameti povijesno-kulturno-revizionistički isključivi o Titu, partizanima, Jugoslaviji, SDP-u („sljednicima komunističkih zločinaca, djeci i unucima udbaša“), hrvatskim Srbima, svojim istinama o Domovinskom ratu, endehazijskom isprdku, itsl., ako novi premijer Andrej Plenković isprogramira društveni napredak na agendi znanstvenih činjenica, istine, društvu koje preferira bogatstvo u razlikama i zdrav razum?

Suludo je u Bijednoj Našoj koliko su već raširene razarajuće negativne posljedice nekontrolirane ustašizacije zemlje u prošlih četvrt stoljeća. Sve prošle vlade/vlasti tom su negativnom trendu gledale kroz prste, zanemarivale ga do te mjere da i „rasni esdepeovac“ Peđa Grbin – saborski zastupnik, čak! – mrtav pijan, u kafiću javno pjeva „Bojnu Čavoglave“ Marka Perkovića Thompsona. Što netko reče na HTV-u, „to je kao da Thompson onako ucrnjen izađe na pozornicu, zabije onaj svoj mač ispred sebe i počne pjevati ‘Druže Tito, miti se kunemo’“. Bizarno? Itekako.

Dogmom na dječji um i dušu

Još je bizarnije i dugoročno opasnije za demokraciju u RH da se ustašluk zavukao pod kožu nezrele balavurdije, što se po nogometnim stadionima maloumno dernja „ubij, ubij, ubij Srbina“ i „za dom, spremni“ ili nacifašizam ispisuje noću po uličnim fasadama. Kakva budućnost čeka ovu trknutu zemlju s takvim podmlatkom? Tko je naučio djecu u IV. razredu osmoljetke – primjer iz škola u zapadnom dijelu Zagreba, a to nije izoliran slučaj – da jedni druge vrijeđaju etiketama „partizani“ (oni koji su za drugi strani jezik izabrali talijanski) i „ustaše“ (izborno uče njemački jezik)? To su desetgodišnja djeca, koja u školi dotad nisu ništa učili o partizanima i ustašama, pa po povratku iz škole pitaju roditelje, bake i djedove: „Tko su to partizani i ustaše?“

Pitanje za milijun eura: kakvo će objašnjenje dobiti? Je li to kvalitetan podmladak za razvijati i čuvati univerzalne vrijednosti humanizma i demokracije, razvijati i čuvati svoju domovinu kao civiliziranu zemlju, tolerantnu i otvorenu, ugodnu za život svih njezinih žitelja i dobronamjernih gostiju, zemlju ljudskih i manjinskih prava, slobodnu, sekularnu i zdravom razumu prijateljsku? Tko je naučio iste te klince i klinceze agresivno se odnositi („Ti ne vjeruješ u Boga!“) prema vršnjacima koji se maskirani zabavljaju u povodu već globalne Noći vještica? Crkva je oštro protiv te uvezene, poganske svetkovine, ali je ne može zabraniti kao ni štošta drugo, npr. pobačaj smiješnim molitvenim performansima pred bolnicama. Ali, trsi se svim silama, jer staviti praznovjernu šapu na djecu i mladež znači oktroirati im budućnost.

Svim totalitarnim režimima i vjerskim zajednicama u ljudskoj povijesti prvi je, najpreči interes indoktrinirati djecu i mladež, zasužnjiti im dogmom um i dušu, a ta je pak zla rabota rodno mjesto svih krvoprolića i narodnih tragedija od pamtivijeka. Čovjek je izmislio boga ne bi si relaksirao dušu kad se ne drži čovječnosti, a posrednici, pak, Izmišljenog i kronični griješnici vjersko i svjetonazorsko, odnosno političko jednoumlje ne bi li im se zastrašivanjem masa ovakvim ili onakvim paklom posrećio raj na zemlji. Nebeski je ionako stvar mentalne fatamorgane. Kao i desničarska „svetinja“ nacije i države, rasne čistoće, krvi i tla, u što je „vrijedno uložiti život na oltaru Domovine“. Sic. A nema te vrijednosti koja je vrjednija od ljudskog života.

Kad mandatar Andrej Plenković za dan-dva obznani puni sastav nove vlade i nakon toga počne krojiti/skroji državni proračun za 2017. godinu, pokazat će s kim, kako i kakvu Hrvatsku želi ostvariti. Jedno je, međutim, već sada sigurno: RH iz borbenog razdoblja Tomislava Karamarka i njegovih uličnih stožeraško-šatoraških jurišnika, koji su sada navukli janjeću, plenkovićevsku kožu ili u mišjim rupama daleko od javnog oka grickaju državne boli glava apanaže, više neće stanovati na balkanskom kifliću. Propusti li novi premijer povijesnu šansu amputirati tu opciju mržnje i razdora, izigra li očekivanja/želje znatno više od 60 posto svojih sugrađana/ki, popravnog ispita neće biti. Više je nego indikativno, ako se političko-ideološko-svjetonazorski likovi na sliku i priliku Velimira Bujanca pitaju u kakvoj to državi živimo, da najradikalnije desne, čak otvoreno proustaške opcije i klerikalni političke konstrukte iz sakristijskog mraka trese strašna panika. Njihove dionice fiktivne nacionalne vrijednosti uistinu ne trebaju nikom ozbiljnom. Izborna burza ponajbolji je barometar.

Hrvatska konzervativna stranka s „gošćom u Hrvatskoj“ Ružom Tomašić nije prešla ni izborni prag, HSP AS Ivana Tepeša i Pere Ćorića nije mogao čak ni sanjati makar jedan saborski mandat, Hrast bogobojaznog violinista Ladislava Ilčića pod idejnim i svjetonazorskim kišobranom notorne Željke Markić i vrha Katoličke crkve propao je u svim izbornim jedinicama, kojekakve „domoljubne“ koalicije desničarskih marginalaca također… Poruka birača je jasna: „Ne doživljavamo vas kao svoje predstavnike na vlasti“. Kako bi tek bilo zanimljivo na izborima kad bi „omiljeni u vjerničkom stadu“ zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i sisački biskup Vlado Košić, božjom providnošću, osnovali vlastitu političku stranku i sve one napredne, domoljubive i duboko razumne zamisli iz svojih beskonačnih homilija i izjava medijima programski izložili biračima. Nije li, kaže državna statistika, čak 86,7 posto deklariranih katolika?

N1

U toj bi stranci – možda najprihvatljivijoj pod „starim imenom hrvatske snošljivosti i nacionalnog mirotvorstva“ s uličnih fasada „Bog i Hrvati“ ili pak „Za Isusa Krista protiv komunista“ – bilo „bezodvlačno“ mjesta za isusovce iz zagrebačke studentske bazilike Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici, ali i kler iz splitske bogomolje u kojoj se također već 25 godina redovito slave mise zadušnice za najvećeg hrvatskog sina u ustaškom zločinu Antu Pavelića. Neki dan se u rečenoj bogomolji Zagrebu slavila misa i za 35 visokih ustaških časnika tzv. NDH, koji su partizanskoj vlasti glavom platili svoje ratnozločinačko služenje rečenom kvislingu Anti.

Panika i histerija na desnici

Oni pak svećenici kojima je „milija ustaška kapa od partizanske“, zagriženi protivnici pobačaja i zagovornici teze da je homoseksualnost teška bolest, da se mladež mora predbračno suzdržavati od seksa, a udane žene ne smiju svojim muškarcima reći „ne“ kad god im se prohtije… sami bi se učlanili u takvu stranku. U tragikomedijama formata „Bujice“ i „Markovog trga“ na Z1 iliHTV-ove jednoumno-desničarske agitprop gnjavaže „Iza zavjese“, takva bi stranka imala dnevnu besplatnu promidžbu. Zašto ne osnovati i tu, eto 147. ili već 148. političku stranku u RH? Zato jer ne. Učeni pastiri pod mitrama itekako su svjesni toga da ni Atila Bič božji ne bi natjerao u tu stranku, recimo, pametnu braću poput dubrovačkog biskupa Mate Uzinića te da bi se njihov projekt proveo među 3,8 milijuna birača – unatoč 86,7 posto statističkih katolika!? –  kao bos po trnju. Još gore od bilo koje proustaške opcije, što prodaje muda pod bubrege samozavaravajućom sugestijom da je Hrvatska isključivo njezino vlasništvo od stoljeća sedmog – i prije, još iz Bijele Hrvatske ili iranskih, sic, stepa – a hrvatstvo njezina ćaćevina. Pa ga smije natezati i rastezati kako joj se sprdne.

Panika i histerija na ekstremnoj desnici jer će, po svoj prilici, ustaštvo i endehazijski povijesni i ideološki revizionizam, očekuje se, Plenkovićevoj vlasti biti zadnja rupa na svirali. Na europskoj svirali, ne pasivno-ruralnoj s ognjišta bogu iza nogu, gdje se uz gusle slave nemoguće pobjede u kojima nekoliko stotina kršnih Hrvata s Gospom na čelu učas potamani 10.000, ma što 10.000 – iks puta više ljutih janjičara i spahija. Ne trči se uzalud, jelte, već tri stoljeća Alka po Sinju. I još će tri, pa tri… bude li sreće, Gospe, Sinja i Croatije. Bez obzira tko bio u počasnoj loži i častio slavodobitnika plamencem i sabljom: Franjo Josip, kralj Aleksandar Karađorđević, maršal Josip Broz Tito, Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Kolinda Grabar-Kitarović ili netko pedeset peti. Nema veze, slava je slava, čast je čast, a jadna je nacija koja, jelte, ne drži do svoje herojske prošlosti. I nacionalne časti.

I tko je najosvješteniji čuvar te preslavne hrvatske prošlosti? Nema nikog drugoga do li ekstremne desnice u Hrvata. Uporno telale samozvani lideri sijaset marginalnih i mahom politikantskih strančica, čije ukupno članstvo nije kadro napuniti gledalište zagrebačke Dvorane Lisinski. Zbog njihove izrazite prebukiranosti taštinama vođa bez pokrića – ako se pokrićem ne smatra šovensko-zmijski jezik – te politikantstva izvan realnog prostora i vremena, bez vizije izvan lustracijske osvetoljubivosti i zauzetosti jurišima na ideološke vjetrenjače otprije 70 godina, razočarani si je Zvonko Bušić, međunarodni terorist i neuslišani „hrvatski idealist“ prije neku godinu prosvirao glavu u Rovanjskoj. Nakon pune 32 godine robijanja u SAD-u, shvatio je da ta i takva politička desnica u njegovoj „napokon slobodnoj“ domovini, solidno popunjena i povratnicima iz (pro)ustaške emigracije, nije zrela ni za kakvo okupljanje pod jednim kišobranom niti ima snage voditi zemlju u uvjetima koji danas (i sutra) više nemaju blage veze s onima iz razdoblja 1941.-1945.

Nakon izbornog debakla i poslijeizbornog rusvaja u HSP-u AS Ivana Tepeša i Pere Ćorića, jednoj od ni bog niti vrag ne zna koliko pravaških stranaka, te su činjenice isplivale na površinu poput fekalija za jakog povodnja. To je pak diglo tlak bivšem članu Predsjedništva Branimiru Begoviću, pa je opalio iz svih oružja po Ćoriću, valjda i nesvjestan razloga zašto se ubio nesretni bivši robijaš u Rovanjskoj. „Jedan lijepi projekt, ‘pravaški kišobran’, izrastao je u financijski projekt Pere Ćorića“, ustvrdio je medijima. „Najmanje 10 godina vođena je loša politika, upadali smo u vješte zamke raznih grupacija. Umjesto da stojimo ispred deložiranih ljudi, mi smo vodili pogrešne ratove, ratove Joea Šimunića, Ane Karamarko, Velimira Bujanca… Birači su nas s pravom kaznili.“

Od ideje o svim pravaškim strankama pod jednim kišobranom koji će držati jedan vođa, naravno, neće biti ništa. Slatka je to tlapnja unutar političke fatamorgane da pravaši, kao i HSS, također u više predsjedničko-ustrojbenih inačica, uopće nešto znače biračima u bitno promijenjenom društveno-političkom kontekstu. Njihovo je vrijeme  nepovratno prošlo, stajali oni ispred ili iza – „deložiranih ljudi“.

Desnica desnija od desne beznadno je ostala zaleđena u mrzilačko-lustracijskom diskursu, što se ovih dana opetovano očituje u pravom tsunamiju svakovrsnih objeda i ideološke agresijena na HDZ-ovo novo stranačkio vodstvo i budućeg premijera Plenkovića. Jer se „odriče najboljeg među vrhunskim hrvatskim znanstvenicima i domoljubima“ Zlatka Hasanbegovića, što je samo kodni naziv za ogorčenje novim smjerom službene politike. „Haso“ je sublimirana metafora animoziteta zdesna i kap koja prelijeva čašu. Ucrnjena opcija tvrdi da se njihovom favoritu, koji više nije i HDZ-ov favorit za ministra, „upravo zločinački“ podmeće „nepostojeći ustašluk“. Navodno, Plenković nije udovoljio Hasanbegovićevom traženju da ga ostavi na mjestu ministra kulture u novoj vladi, pa će ga po svoj prilici zamijeniti istaknuta kulturna djelatnica od općeg intelektualnog povjerenja dr. sc. Nina Obuljen-Koržinek. Neusporedivo bolja, kvalitetnija/kvalificiranija akvizicija za tu dužnost od ideološki isključivog i primjetno osvetoljubivog Hasanbegovića.

Taj kulturno-umjetničkom krugu neprijateljski, nepripadni i nepoznati povjesničar nije do preuzimanja Ministarstva kulture navodno nikad viđen na nekoj izložbi, koncertu ozbiljne glazbe, kazališnoj ili filmskoj premijeri, književnoj promociji… Ali, nema veze što se Hasanbegović ne razumije u kulturu i kulturne politike, desnica sinergijski ruši drvlje i kamenje na („ljevičarski, komunistički“, sic) lik i djelo najvjerojatnije buduće prve dame kulture u Bijednoj Našoj. Zastrašujuće i neprobavljivo.

„Sutjeska“ razdražila rigide

„Tko vjeruje člancima objavljenima ovih dana na našim takozvanim domoljubnim portalima, dr. Nina Obuljen-Koržinek već godinama, i javno i potajno, širi četničku propagandu, otima novac hrvatskim generalima, mrzi istinu o Domovinskom ratu, plaća antihrvatske filmove“, piše komentator Jutarnjeg lista Tomislav Čadež. „Uz sve to, pritajena je i javna ljubiteljica komunističkih zločinaca, njihove djece i unuka. Gospođa samo što nije oglašena za glavnog veliko i malo srpskog udbo-globalističkog agenta u hrvatskoj kulturi! Pitanje je samo kako se, pobogu, uspjela toliko infiltrirati u domoljubne strukture da je eto ne samo nitko dosad nije ni pokušao omesti u zločinačkim namjerama, nego joj je, štoviše, Andrej Plenković izgleda odlučio ponuditi dužnost ministrice kulture.“

Bujancima, juričima, jurčevićima, dujmovićima, glasnovićima… to jednostavno ne ide u glavu: „Pa, recite vi meni, u kakvoj mi to zemlji živimo!?“ Tako krasnog hrvatskog domoljuba islamske vjeroispovijesti mandatar da ne stavi u vladu, nego komunjaru i četnikušu? Koja je u aktualnom vodstvu Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) zgriješila sufinanciranje dokumentarnog u nizozemskoj koprodukciji filma što „jezivo blati HV“, a vrhunske knjige (odbačen pokušaj samoobrane od optužbi za teške hrvatske ratne zločine u BiH) haaškog uznika Slobodana Praljka svrstala pod brošure na koje se plaća – porez na šund. Takva osoba, jelte, ne može biti ministrica kulture.

Kako su se i koliko svi i sve urotilo protiv „hrvatskih nacionalnih interesa“ ne bi li se kao mainstream javnog života u Bijednoj Našoj nametnula mrska „antinacifašistička floskula“, viču teoretičari zavjere s barikada rigidnih desničarskih medija, pokazalo se i na ovogodišnji Dan hrvatske neovisnosti. Baš na sveti hrvatski spomendan, tamo neka besprizorna RTL televizija – Bujanec/Jurič: „Ma, to nije i ne može biti slučajno!“ – emitira u udarnom večernjem terminu jugoslavenski filmski spektakl „Sutjeska“ (1973.) Stipe Delića. U kojem svjetske i domaće filmske zvijezde, s velikim  Richardom Burtonom u naslovnoj ulozi maršala Josipa Broza Tita, na vrhunsku glazbu legendarnog Mikisa Theodorakisa, slave veličanstvenu partizansku epopeju. Ono što „Haso“ naziva „antifašističkom floskulom“ u Ustavu RH, a sinergijski zdrugovi političke desnice, povjesničara tipa Josipa Jurčevića i zadrtog dijela katoličkog klera „komunističkim zločinom nad hrvatskim narodom“.

A hude jame, jazovke, šume na Maclju, bleiburzi, kočevski rogovi i ina komunistička stratišta s kostima nedužnih Hrvata? (U ustaškim odorama?) Samozvani „domoljubi“ s rigidnih tv-formata zgražaju se i dalje: na isti sveti spomendan hrvatske neovisnosti priređuju se „komunistički“ simpoziji, zgraža se desnica, na kojima glavnu riječ imaju „krivotvoritelji povijesne istine o hrvatskim stradanjima pod crvenom čizmom“, izvjesni viskovići, krešići, jakovine…? „Nečuveno u napokon slobodnoj zemlji Hrvata!“ – tutnje u očajnoj nemoći. Ukorak u zloslutnom maršu crne mržnje sve te „bujice“, „markovi trgovi“, „narodi“… i ispred i „iza zavjese“. Da se čovjeku okrene u glavi od silne lavine lustracijskog neprijateljstva, formalno zbog kontroverznog – Zlatka Hasanbegovića, za kojeg je prirodno da ode zajedno s militantnom karamarkovštinom.

FaH / Lana Slivar Dominić

Dođe tako i okorjelom ateistu da se pošteno prekriži, zapali najdeblju trobojnu svijeću na Kamenitim vratima u metropoli i zahvali Nepostojećem što je jamačno namjerio prosvijetliti pamet Andreju Plenkoviću. Pa-pa nedemokratskom ataku na zdrav razum, isključivosti svake vrsti, ideološkom i svjetonazorskom ekstremizmu, progonu neistomišljenika, manjina i osobito Srba, napadima na neovisne medije… Tu su proklamiranu Plenkovićevu agendu prepoznali/podržali utjecajni svjetski političari i mediji, a unutar zemlje naslućuje se opuštanje i čuje uzdah olakšanja. Napokon. Ostaje vidjeti hoće li plenkovićevci – na početku bez ozbiljnijeg oporbenog dahtanja za vratom „stabilnoj vladajućoj većini“ – iskoristiti osvojenu izglednu priliku.

 „Ulagat ćemo u generatore rasta“, kazao je Plenković nakon što ga je predsjednica RH proglasila mandatarom, „u brojne sektore od poljoprivrede, industrije, turizma i drugih aktivnosti, kao i jačati institucije hrvatske države u svim aspektima. Jer je upravo pravna i porezna predvidljivost i na određeni način sigurnost ključna za naše gospodarske subjekte i za strane ulagače. U dogovoru sa svim političkim partnerima u Hrvatskoj, radit ćemo na inkluzivnom, tolerantnom ozračju u društvu, sprječavati važne nacionalne zadaće ostvarili smo tijekom prvih 25 godina, a sada je pred nama da Hrvatska bude moderna, europska država u kojoj će se svi naši građani osjećati ugodno, u kojoj će se poštivati ljudska i manjinska prava i stoga sam inzistirao da svih osam zastupnika nacionalnih manjina podrže buduću vladu.“

Generalka za ego bez pokrića

Ugledna kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić ispravno primjećuje, što potvrđuju i istraživanja agencije Promocije plus Cro Demoskop na početku listopada, da je „Plenković već postao najpopularniji političar u državi, a još prije dva-tri mjeseca svaki deseti građanin za njega nije znao“. Predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitrović gurnuo je na treće mjesto popularnosti među građanima, s upola manje potpore od „Šefica države u godinu je dana prepolovila podršku, rejting joj stalno klizi naniže – rezultat lako moguće i njenog specifičnog shvaćanja predsjedničke funkcije“, drži Lovrić. „O njenim toaletama znamo više nego o politici, mnogo su upečatljivije. S obzirom na takvo stanje duha, lako je moguće da Plenkovićev uzlet popularnosti postane razlog ljubomore.“

HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

Bivši premijer Zoran Milanović joj je grubo pokazao gdje joj je mjesto, a budući da ona ne kani ili ne zna odustati, odnosno promijeniti svoje „specifično shvaćanje predsjedničke funkcije“, budući premijer Andrej Plenković bit će primoran učiniti to isto – na svoj diplomatski umiven, znatno finiji način. U protivnom će jedno drugom skakati u usta i neprilično pokazivati mišiće, što bi se – štetno za zemlju – izvrnulo u suvremenu commediu dell’arte za uveseljavanje domaće i strane javnosti. HDZ-ova predsjednica RH produkt je militantne karamarkovštine, kojoj su medijski takt udarale svakovrsne „bujice“ i „markovi trgovi“, logističarili vukovarski stožeraši i zagrebački šatoraši zlorabeći braniteljsko dostojanstvo i dignitet Domovinskog rata, Crkva gromoglasno homilijala da se i najsavjesnijim vjernicima kosa dizala na glavi… Otuda i predsjedničin ego (bez pokrića) kao zagrebačka prvostolnica. Plenković je, pak, čovjek iz drugog filma, koji se nikako ne sviđa ucrnjenoj desnici i koji si neće dopustiti da mu Grabar-Kitarović svako malo istrčava pred premijersko rudo. On bolje od nje zna da je, kako piše Jelena Lovrić, „Hrvatska nasmrt umorna od političkih štemera i prodavača magle“.

„Plenković je još nepročitan i – što je mnogo važnije – djeluje kao u našim uvjetima nestandardan, drukčiji političar“, ističe rečena kolumnistica. „Njegovim dolaskom na čelo HDZ-a hrvatska politička scena bitno se mijenja. Ideološki se sukobi stišavaju. Nasuprot antagonizirajućem ‘mi ili oni’, Plenković nudi novu, kako je netko već konstatirao, okupljajuću paradigmu: Tko nije protiv nas, taj je s nama. Njegova umjerenost, pristojnost i dijaloška otvorenost funkcioniraju smirujuće. U takvoj izvedbi politika djeluje kao ozbiljan i odgovoran posao.“

I što će onda u njegovoj momčadi za ozbiljan i odgovoran posao, ako ga uistinu kani obavljati ozbiljno i odgovorno, pa dokle dođe, suradnici-jastrebovi, ideološki mrgudi i svađalice, zlokobni likovi koji zavađaju i huškaju građane jedne na druge i šire famu o neprijateljima komunistima i ustaškom šljamu kao „domoljubnim Hrvatima“. Zato se, ucrnjena sekta odjednom, preko noći, našla u k…u i žestoko histerizira. Na ogromnu žalost i valjda osobnu nesreći svih tih bujanaca, jurčevića, juriča, dujmovića…, RH ne treba niti je ikad trebala „domoljube“ Hasanbegovićeva kova, ni katoličke pastire koji se zdušno mole/slave poglavnika Antu i nacifašistički isprdak tzv. NDH kao nacionalne svetinje.

The post Kakva je to zemlja koja ne treba ministra „Hasu“? Normalna appeared first on Tacno.net.