Foto: M. Burgielski (Flickr)

Zbog nesretne simbioze katoličkog militarizma i neodgovorne politike, u RH je na djelu, ističe docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i angažirana društvena aktivistica dr. sc. Marija Selak – psihoanalitička totalitaristička etika: čiji si ti, tko stoji iza tebe i kakve su ti namjere. Ni u javni WC ne možeš, ako nisi hrvatske nacionalnosti, ne vjeruješ u Isusa Krista i nemaš odgovarajuću stranačku iskaznicu. Da se i ne govori o dobivanju posla, napredovanju u službi, boljoj plaći, položaju u društvu, državnim apanažama… Bez tih kvalifikativa nemaš šanse u Bijednoj Našoj. Hrvatska je, tvrdi kolumnist Ivo Anić, postala država straha

Marijan Vogrinec

Kaže bard modernog hrvatskog kolumnizma Boris Dežulović da je lako ateistima, jer „jebiga, barem nemaju sumnji oko Boga“. Vjernici ih, jebiga, itekako imaju pa ne samo da nisu kadri osobno izaći s njima nakraj nego ne mogu ni mirno spavati baš zato što se nevjerniku živo fućka za nakaradan Božji plan u koji, pak, vjernik ne smije posumnjati. Čak ni dječje naivno. Recimo, na stalno aktualnom, a ovih dana u Bijednoj Našoj izrazito pregrijanom pitanju pobačaja. Koji je crkvenim licemjerjem i ubojstvo nerođenog djeteta, ali i Božji čin milosrđa kad je žena začela silovanjem ili je trudnica suočena sa smrću. Budući da je sve od Boga, pa su i ljudska svijest i medicinarski priziv savjesti sveti Božji dar zauzetom vjerniku – u što mu je kanonski nedopustivo sumnjati – skupine molitvenih zombija organizirano provociraju normalan svijet pred bolničkim ginekologijama. Satima mrmljaju zdrave Marije, očenaše, slave Ocu i koješta drugo iz kruničnog repertoara ne bi li kilerskim anatemama isprepadali i trudnice i liječnike. Odvratile ih od pobačaja.

„Pobačaj ne može ponekad biti ubojstvo, a ponekad milosrđe: ili je ubojstvo ili nije“, sažimlje Dežulović u svojoj kolumni na tv-portalu N1 Hrvatska. „I sve dok se biskupi, župnici, novinski propovjednici i katolički vigilanti još uvijek više boje žena nego Boga Svemogućeg, pa im dopuštaju abortus samo zato što su malo silovane ili suočene sa smrću, sve dakle dok ne skupe ta zakržljala, sasušena katolička muda i hrabro ne zatraže potpunu i bezuvjetnu zabranu pobačaja, znamo da nemamo posla s pravim vjernicima, već dvoličnim nevjernicima gorim od ateista. Jednolični ateisti, jebiga, barem nemaju sumnji oko Boga.“ Drže da je Čovjek početak i kraj svijeta i živo im se fućka za Božji plan. I za dogmatsku volju paradnih muškaraca u zlatoveznim haljama, koja volja stoljećima vrijedi za druge, ali ne i za njih same. I otuda problem.

Državni jad i bijeda

Eto, ide 26. godina otkako je proklamativno sekularna licencija hrvatske državnosti, valjda nesmotreno zapasana i u tzv. Božićnom ustavu RH, donesenim 22. prosinca 1990., malo-pomalo ali sustavno prepravljena u rigidnu dopusnicu za nacionalističko-klerikalnu zajednicu u kojoj predominantna vjerska kasta maltretira i vlastite vjernike i sve ostale. Politički tutori, čak i tzv. lijevi, SDP-ovi, svih tih godina namjerno se prave mutavi, ostavljajući tzv. Crkvi u Hrvata slobodne ruke militantno eutanazirati i svaku pomisao na sekularizam. Nema veze, jelte, što je sekularizam nedvosmisleno zapisan u 41. članku Božićnog ustava i nije izostavljen kasnijim novelama: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“. Praksa potvrđuje da je Katolička crkva „jednakija“ od ostalih među pedesetak registriranih vjerskih zajednica i jedina među njima – nije odvojena od države, kao što bi morala biti.

Dapače, inatljivo se ponaša kao država u državi, čak kao vjerska država nadređena civilnoj/građanskoj, pa si bezobrazno i protuustavno dopušta prozivati civilnu vlast (Bozanićev „grijeh struktura“, Košićeva „nenarodna, nehrvatska i zločinačka vlast“, itsl.), čitati joj političke bukvice i izravno se uplitati u izbore, diktirajući vjernicima za koga (ne)smiju glasati. Poltronska joj politika to dopušta. Desnim opcijama to paše, jer Crkva za njih otvoreno navija, a tzv. lijevi i klijentelistički miješani glumataju širokogrudne demokrate, računajući i na dio vjerničkih glasova, kojima tamjanska indoktrinacija ide navrh glave. Jedno je Bog i vjera u Boga, a nešto sasvim pedeseto klerikalni interes. Koji je u mučnim okolnostima Bijedne Naše u dosluhu samo s naklonjenim mu desnim političkim opcijama i svjetonazorom, što ne korespondira s političkim afinitetima svih vjernika.

Foto: Goran Stanzl/PIXSEL

Duhovnim pastirima nikad, osim iznimno i kratkotrajno, nije bilo loše na ovom svijetu. Stoljećima su, od postanka kršćanstva, bili u unosnoj simbiozi s vlašću ili sama vlast, pa je razumljiv njihov genetski poriv za samoodržanjem u slasti i masti. Upletenost katoličkog klera u ključne poslove građanske države odavno je otvoreno agresivna i to je javna sramota kobajagi sekularnog socijaliteta. Bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić, poznat po rezolutnom umirovljenju tuceta najpoznatijih generala zaigranih politikom i spuštanjem vojnog ordinarija Jurja Jezerinca s političkog oblaka na sekularnu zemlju, ovih je dana u „Pressingu“ televizije N1 BiH vrlo kritički govorio o nedopuštenom političkom djelovanju katoličkog klera.

„Bivši premijer Zoran Milanović trebao je pozvati u Banske dvore apostolskog nuncija u RH mons. Alessandra D’Errica i uručiti mu notu u kojoj službeni Zagreb upozorava papu Franju na nedopuštenu političku rabotu tzv. Crkve u Hrvata; takvu djelatnost Papa ne odobrava nigdje u svijetu“, istaknuo je Mesić. Civilna vlast zemlje u kojoj Katolička crkva uživa veliku slobodu upražnjavanja svoje duhovne misije na zakonom dopušten način ima alate i obvezu zaštititi državni/društveni interes kad neka vjerska zajednica neodgovorno prelazi te granice i ugrožava sekularni karakter države. Tzv. Crkva u Hrvata to čini dnevno, na svakom mjestu i političko-ideološko-svjetonazorski izrazito isključivo, uskogrudno i pristrano. Vraća srednjovjekovni mrak u 21. stoljeće.

Zbog nesretne simbioze katoličkog militarizma i neodgovorne politike, u RH je na djelu, kako reče docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i angažirana društvena aktivistica dr. sc. Marija Selak u HTV-ovoj emisiji „Peti dan“ – psihoanalitička totalitaristička etika: čiji si ti, tko stoji iza tebe i kakve su ti namjere. Da se našalimo, ni u javni WC ne možeš, ako nisi hrvatske nacionalnosti, ne vjeruješ u Boga i nemaš odgovarajuću stranačku iskaznicu. Da se i ne govori o dobivanju posla, napredovanju u službi, boljoj plaći, položaju u društvu, državnim apanažama… Bez vrlo jasnih, provjerljivih nacionalno-političko-vjerskih kvalifikativa nemaš šanse u Bijednoj Našoj. Ma što homilijali biskupi s oltara i licemjeri iz političkih busija.

Bogobojaznog novopečenog predsjednika Hrvatskog sabora Božu Petrova neki dan ispreskakao ugledni Aleksandar Stanković u svojoj kultnoj emisiji „Nedjeljom u dva“ (NU2) na HTV-u i o tome bi li bilo normalno da homoseksualci, ugledavši se na vjernike koji se protive pobačaju, počnu dolaziti pred crkve i moliti Boga za svoja nepriznata ljudska prava. Ako smiju nabrkani u sakristijama vjernici molitvama pred bolničkim ginekologijama, ne samo pred zagrebačkom bolnicom Sestara milosrdnica, moliti Svevišnjeg da uskrati ljudsko pravo ženama slobodno raspolagati svojim tijelom, zašto se homoseksualci ne bi smjeli moliti pred crkvama i župnim uredima? „U principu bi mogli; samo, to bi se shvatilo kao provokacija“, karakteristično je kiselo i neuvjerljivo vrdao Petrov, bivši franjevački srednjoškolac i mostarski psihijatar, čijim se vjerskim suflerima i vezama najbliže rodbine s Crkvom mediji ne prestaju baviti.

„Tko sam ja da im sudim!?“

„Tko sam ja da im sudim!?“ – nedavno se papa Franjo nedvosmisleno izjasnio o tome kakav treba biti odnos katoličkog klera prema homoseksualcima i ta je izjava obišla svijet. Tzv. Crkva u Hrvata – koju čine najutjecajniji klerici iz njezina vrha i velik dio nižeg svećenstva, dakle ne svi biskupi i svi niži duhovni pastiri – odmahuje rukom na tu, ali i mnoge druge „heretičke“ Papine poruke. Za njih, koji zapravo evanđeoskim larfama prikrivaju agresivan zagovor zabrana i sankcioniranja neistomišljenika, rodna je teorija floskula kvaziznanstvenika, zadrtih sekularista, homoseksualnost teška bolest čak izjednačena s pedofilijom i zoofilijom, a pobačaj zločin protiv Boga i ubojstvo nerođenog djeteta zbog čega je opravdan sve masovniji tzv. priziv savjesti medicinskog osoblja u javnim ustanovama.

Foto: secularism.org.uk

Tinejdžeri Medicinske škole u kompleksu Vinogradske bolnice u Zagrebu, od kojih je 99,9999… posto s odlikom položilo vjeronaučno ispiranje mozga tijekom prethodne izobrazbe, zbijaju neslane šale s autotrubnim („Auto trubi, mi smo domoljubi!“) biserom protupobačajnog uma iz sakristijskog polumraka, napadno instaliranim pred kapelicom u svom dvorištu: „Čedo je stvorilo Nebo“. Mo’š mislit’, nebo, pravopisno i vjerski signifikantno – Nebo! Vašarskim se protupobačajno-svjetonazorskim kičem pred bolničkom kapelicom sugerira namjerniku to da vlasnik pomahnitalog spermića i vlasnica plodno potentnog jajašca, jelte, nemaju nikakvu ulogu u „stvaranju Čeda“. Jer, kad Nebo spusti gaće ispod koljena… „Da nije bilo ukrućena nježnika i strasnog klinča dvoje potomaka Eve i Adama, jalovo bi Nebo moglo i dalje svirati u onu stvar“, smijulje se buduće medicinske sestre i braća u prolazu pokraj parola-strašila, slika, knjiga i kojekakve „svete bižuterije uz koju nije vidjeti fiskalnu blagajnu.

Financijski raj na balkanskom kifliću, pretežno katoličkog življa. Fra Tetka zadovoljno trlja ruke, Porezna uprava šuti, a vlast se pravi grbavom. Iste te buduće medicinske sestre i braća, kao što je odavna već nepisani zakon u Bijednoj Našoj, sutra će na radnim mjestima u bolnicama većinom pokorno pognuti glave i „prizvati se savjesti“. Oni najrevniji potajno će, kao ovih dana u Vukovaru, cinkati župnom stožeru neku trudnu jadnicu da ne želi „Čedo koje je stvorilo Nebo“. I evo, učas na bolničkom ulazu hrpa nekih čudnih spodoba – čim ih vidiš tko su i kakvi su, pitaš se tko je bio toliko inkvizicijski genijalan, pa ih takve skupio na molitvu – kako mrmljaju zdrave Marije, očenaše, slave Ocu i slično iz protupobačajnog dijela kruničnog repertoara.

I onda Petrov kaže Stankoviću da bi izlazak homoseksualaca na molitvu pred crkve bila – provokacija! Ma nemoj. Gdje ćeš veće provokacije od provociranja sekularne svijesti i savjesti zloporabom državne dužnosti u prokatoličke/privatne/sektaške svrhe. S najviših mjesta u zemlji pravi se sprdnja od ustavnih determinanti vjerskih sloboda i licemjerno izvrće građansku, sekularnu, višenacionalnu i multikonfesionalnu državu RH u zatucan jednovjerski etat. Katolički kalifat, gdje su „nevjernici“ svi koji ne misle ili se, nedajbože, javno suprotstavljaju, prosvjeduju protiv klerikalizacije društva. Koji odriču pravo građanstva markićevskoj formuli O = M + Ž, iz kuhinje napasne udruge U ime obitelji i sinergijskih vigilarnih skupina. Koji ne žele da tamjan i sveta voda poput guste magle i povodnja guše djecu i mladež izvan crkvenih prostora – od jaslica i dječjih vrtića do kraja školovanja i slobodnog vremena. Koji glasno traže, kao u subotu u srcu Zagreba nekoliko građanskih udruga, reviziju Vatikanskih ugovora po kojima tzv. Crkva u Hrvata godišnje inkasira blizu milijardu kuna poreznih obveznika.

Primjera metastaziranja vjerske/katoličke predominacije u sekularno tkivo države više je nego što ih je moguće statistički zbrojiti i razvrstati. Jedan od zadnjih, drastičnih po negativnoj poruci javnosti, jest pokroviteljstvo same predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović nad skupom „Obitelj i škola: ključ odgoja za vrijednosti“, u organizaciji rečene kontroverze U ime obitelji Željke Markić. Na stranu to što je građanka Grabar-Kitarović privatno katolkinja i valjda poštuje sve što joj ta vjerska udruga zapovijeda, od časa učlanjenja sakramentom krštenja. No, Grabar-Kitarović je i predsjednica ustavno sekularne i višekonfesionalne države, pa je svoju privatnost dužna ostaviti privatnom i ne brkati je s državnom obvezom.

Za svog uskoro dvogodišnjeg mandata nije primijećeno da je bila pokroviteljicom, da se našalimo, nekog skupa u organizaciji (nedajbože?) Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, Srpske pravoslavne crkve, izvjesne muslimanske, židovske ili romske udruge. Makar i s jednako neprihvatljivim porukama. Predsjedničino pokroviteljstvo nad skupom „Obitelj i škola: ključ odgoja za vrijednosti“ Željke Markić teško je pojmiti drukčije, nego kao javno/inatljivo dodvoravanje kontroverznoj skupini koja joj je dala potporu u predsjedničkoj kampanji, koja pripada istoj ideološko-svjetonazorskoj kasti kao ona i kojoj se nastoji odužiti. Ne mareći za činjenicu da su Markić i istomišljenici u stalnom/nepomirljivom sukobu s najvećim dijelom građanske svijesti, jer zagovaraju krajnje neprihvatljiva, neznanstvena stajališta. Ne samo o vjeri i politici nego i o ljudskim pravima i slobodama kakve upražnjava sav demokratski svijet.

Sukob roda i spola

Indikativno je to da je Grabar-Kitarović, inače poznata po krajnje nekritičkom odabiru sadržaja/događaja kojima će samodopadno prilijepiti naljepnicu „pod pokroviteljstvom predsjednice Republike“ – od seoske izložbe šlingeraja do obljetnice VRA Oluje – u stanju biti pokroviteljicom skupa katoličkih rigida na kojem je, izvijestio je riječki Novi list, „izjednačena homoseksualnost s pedofilijom i zoofilijom“. Strahota. Predsjednica RH, već zbog svog službenog položaja i državne odgovornosti, ne smije u takvo društvo da ne ponizi dignitet/dostojanstvo institucije državne predsjednice. Tim više, jer nije neobaviještena o tome što je udruga U ime obitelji, koga okuplja, tko je i što je Željka Markić i za što se zalaže, odnosno zašto je znatan dio građanskog društva protiv njih. Kao predsjednica RH, ona se ne smije svrstavati i time huškati na podjele.

Zagriženi protivnik tzv. rodne teorije dr. sc. Zvonko Rumboldt s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, izvijestio je Novi list, dao je zapažen prilog na rečenom skupu o „odgoju za vrijednosti“, ali vrijednosti koje Katolička crkva drži vrijednostima. Znanost ima drukčije stajalište o tim „vrijednostima“.

„Pojam spola je ukinula Svjetska zdravstvena organizacija te je osoba definirana rodom, a ne spolom“, navodi Novi list Rumboldtove riječi. „To znači da dječak može u jednom trenu za sebe reći da je dječak, pa onda djevojčica, i tako dalje. To sve zbunjuje, jednako kao i primjer para u kojem je muž bio žena, ali je rodio dijete, i slični primjeri. Rodna teorija tvrdi da je znanstveno utemeljena, makar bi znanost trebala biti hladna, lišena svih emocija. Etika je ta koja vrednuje i preispituje ono što čovjek osjeća. Ako je sve ‘znanstveno’ utemeljeno, i ako za znanost homoseksualnost i biseksualnost nisu poremećaji, pa takvi parovi imaju pravo legalizirati svoje brakove, zašto onda ne legalizirati i pedofiliju, kao i, primjerice, ‘vezu’ između čovjeka i životinje?“

E to, profesore, legalizirati pedofiliju, ali na ponovno otvorenom Golom otoku, gdje bi se na opće veselje razgaćila armija svećenika koja, formalno okovana celibatom i zauzeta laprdanjem mladeži o suzdržavanju od (pred)bračnog seksa, baca poda se i žensko i muško svake dobi, a najradije bogobojazne ministrante i plahu dječicu s vjeronauka. Na samom početku svog pontifikata, papa Franjo je pod hitno izbacio iz crkvenih redova 400 svećenika. A koliki nisu uhvaćeni, kolikima su zatajeni grijesi, koliki još žive u grijehu ne plašeći se ni Krista niti Lucifera… Dabome, profesore Rumboldt, legalizirati pedofiliju, ali samo u crkvenim redovima, jer će Božji poslovođe barem mirnije spavati, ne trzajući se kad im u san bane organ s lisičinama.

Svjetski su mediji nedavno izvijestili, a hrvatski prenijeli posredstvom Hine, da su dvije 44-godišnje časne sestre skinule redovničku odoru i nedaleko od Torina ozakonile svoju dugogodišnju ljubavnu vezu. Sklopile su civilno (bračno) partnerstvo, koje je blagoslovio Franco Barbero, svećenik otpušten iz Crkve 2003. godine. Papu Franju je, kazao je zamjenik vatikanskog državnog tajnika nadbiskup Angelo Becciu, jako rastužila ta vijest, ali ju je primio primjereno svom uvjerenju: „Tko sam ja da im sudim“. Bivše časne franjevačkog reda Federica i Isabel zaljubile su se jedna u drugu za boravka u misiji u afričkoj državi Gvineji te obznanile da su istupile iz reda budući da nisu željele „i dalje zajedno živjeti u samostanu i skrivati svoju vezu“.

„Ima mnogo takvih slučajeva u kojima svećenici ili redovnice kriju svoju vezu s muškarcem ili ženom“, napisale su bivše franjevke. „Nitko nam nije pomogao u našem vjerskom redu; osjetile smo se same i više od toga, napuštene.“ Katolička je Italija tek 2016. godine, zadnja u Zapadnoj Europi, legalizirala istospolno partnerstvo. Unatoč gromoglasnom protivljenju vatikanske hijerarhije istim „argumentima“ o „nastranosti“ takvih veza, kojima barata i tzv. Crkva u Hrvata i istomišljenici Željke Markić, a kojima predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović – obrazovana, upravo u utrci za doktoratom znanosti i besumnje svjetska žena – neoprezno/lakomisleno i samokompromitirajuće daje punu pokroviteljsku potporu. Kao da je veleposlanica Kraljevstva nebeskog, a ne svjetovna državnica s državničkim obzirima.

Bilo bi zanimljivo čuti odgovor Grabar-Kitarović podrazumijeva li to pokroviteljstvo potporu „odgoju za vrijednosti“ kakve zagovaraju sudionici rečenog skupa Željke Markić, a kakve odbacuju sve suvremene demokracije, pa i jedna superkatolička Italija. I sasvim je neobično što predsjednica RH u tom slučaju nije upisala svoje starije dijete u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, ili u franjevačko učilište gdje se, vidimo, vrhunski odgojio i izobrazio srednjoškolac Božo Petrov ili u neku školu po preporuci Željke Markić, Johna Vice Batarela, Vlatka Previšića pa i samog Josipa Bozanića. Ne, bacila se u majčinski „rizik“, pa kćerku upisala u izvrstan program međunarodne mature (The Interntional Baccalaureate) koji na engleskom jeziku i po kurikulumu što nema veze s hrvatskim, među 3882 škole u 148 zemalja svijeta, od 1991. godine u dva razredna odjela realizira XV. gimnazija u Zagrebu. Crkva tu nema pristup ni do ulaza u školsko dvorište, kamoli nekamo dalje. I više.

Da se Markićka sjetila, ako zna tko je to, pa na svoj skup kroničnog srednjovjekovnog jednoumlja pozvala bh. genijalca sevdaha Božu Vreću da objasni učenom profesoru Rumboldtu o čemu se radi kad trkelja o žensko-muškim „preobrazbama“ i etičkom vrednovanju tuđih osjećaja ili da je revna Kolinda Grabar-Kitarović, ako i ona zna tko je Božo Vrećo, uvjetovla pokroviteljstvo njegovim sudjelovanjem, srednjovjekovni bi beton-mozgovi imali štošta pametnog ne samo čuti nego valjda i naučiti. Ako ti ljudi ne bi istog časa pograbili mirotvornog Božu i survali ga skupa s njegovim haljinama, šminkom, nakitom i ostalim „sablažnjivim“ provijantom u najdublji krug pakla, gdje povlašteno ordinira sam Sotona, nad najvećim griješnicima.

Ne bi se tome trebalo čuditi. Pet stotina godina inkvizicije nije mala stvar, a genetska opsjednutost progonom „heretika“ još manje. Je li i grijeh Božji dar, vrag će ga znati, ni teolozi nisu s njim načisto, ali to s grijehom i mučeništvom nekako je trajan vjerski lajtmotiv na kojem Crkva stoljećima in vivo preparira i vjernika pojedinačno i stado čoporativno. Grijeh je valjda ipak Božji dar, jer ga Svevišnji daje i otkupljuje čim se griješnik ispovijedi i pokaje. A mora da je najviše i najtežih griješnika među vjernicima i osobito klerom. Nevjernik se tu i tamo osjeća griješnim ili da je zgriješio, pa se ispriča, ispravi to što je loše učinio, a vjernik je non-stop pod visokim naponom grijeha i griješnosti i mora do smrti moliti Boga, čak i njegovu Roditeljicu, Bezgrješnu Djevicu Mariju za oprost: „Sveta Marijo, Majko Božja,/ moli za nas griješnike/ sada i na čas smrti naše. Amen“. I bi, načas, oprošteno griješniku da bi smio opet zgriješiti.

Maltretiranje ateističke manjine

Ma dobro, vjera vjernicima, svijet svjetovnjacima i da je tako, umjesto svijeta vjeri i vjernicima, stvar bi bila u redu. A neće biti u redu. Nevjernik u Bijednoj Našoj, brojčano sveden na podcijenjenu i maltretiranu ateističku manjinu, ne sili vjernika na to da prestane vjerovati u nešto što niti je postojalo niti će postojati, a vjerski nabrijan vjernik pak ne posustaje u militantnom misionarstvu. Križarskim ognjem i mačem štono jučer, psihoanalitičkom totalitarističkom etikom danas. Za sutra ne znamo, jer su znanost i vjera, znanje i zatucanost još uvijek na bojnom polju.

Ilustracija: secularism.org

Za metastazirajući „hrvatski slučaj“ Crkva-država još neko vrijeme neće biti učinkovita medikamenta, ali na duži rok vrijeme radi u korist Čovjeka, ne Boga. Na ljudskoj su strani opipljivi alati – znanje i zdrav razum, kritička predispozicija – a na Božjoj titrava fatamorgana. Šteta je, međutim, što u dijaboličnim okolnostima aktualne zbilje ima premalo zauzetih umova kakav je, recimo, franjevački svećenik Drago Bojić koji će otvoreno reći da je „Bog u rukama luđaka opasan“ ili mudar dubrovački biskup Mato Uzinić koji će suprotiva janjičarima pod mitrama reći da ne podržava protupobačajne molitve pred bolnicama, jer se time javno unesrećuju ionako nesretne trudnice. Ta opasna/luđačka manipulacija Bogom i običnim ljudskim praznovjerjem osobito je ovih dana došla do izražaja u Bijednoj Našoj tzv. svečanim obilježavanjem 25. obljetnice vjeronauka u školama, što je HBK udario na sva javna zvona, iako je taj vjeronauk muka i za školarce i za njihove roditelje, a državi nepotreban milijunski trošak.

„Budući da vjeronauk kao takav postoji znatno duže od 25 godina, Hrvatska biskupska konferencija nije obilježila tek svoja odgojna postignuća, već prije svega kohabitaciju crkve i države, slavila je obljetnicu konstituiranja ne samo državne crkve, nego, mnogo važnije, i crkvene države“, zapisat će istaknuti kolumnist Viktor Ivančić na portalu Peščanik.netu. „U zagrebačkom teatru (HNK, op. a.) održana je svečana misa povodom 25. godišnjice smrti sekularizma, uz prigodne govore o mrskom pokojniku i polaganje crkvenog vijenca na grob svjetovnoga zla. Ili je umjesto vijenca ipak bio upotrijebljen glogov kolac?“ U nazočnosti državne i desne intelektualne kaste, uključujući tehničkog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predraga Šustara. Kao vjernika? Sic.

Kao valjda nigdje drugdje na svijetu, tzv. Crkva u Hrvata uzima si nepripadno pravo šamarati civilnu/građansku vlast i žitelje Bijedne Naše kad joj se god sprdne, pa i ovih dana u enciklici s 53. plenarnog zasjedanja HBK, što je nevjerojatno ponižavanje države i svih njezinih žitelja. Promiskuitetna politička vlast, po 26-godišnjoj falšoj navadi, kurvinjski šuti. Zajedno s predsjednicom RH Grabar-Kitarović, jako zauzetom sramotnim pokroviteljstvima i, eto, najnovije, odavanjem počasti ustašama u slovenskim grobištima, kojima su se partizani 1945. osvetili za stravične ratne zločine nad civilnim stanovništvom u razdoblju 1941.-1945. Nema tog revizionističkog deterdženta koji može oprati ustašku ljagu s hrvatskog obraza kao ni štetu kakvu dnevno proizvodi kvaziznanstveno, pa i kvazievanđeosko uplitanje Crkve u društveno-politički krvotok zemlje i obiteljski život građana.

„Hrvatski građani dužni su voljeti bespogovorno svoju rodnu grudu koja je od samih svojih početaka zemlja koja se temeljito okrenula prisili“, ispravno dijagnosticira komentator portala Index.hr Ivo Anić u povodu objavljivanja mrgudne biskupske enciklike. „Hrvatski građani prisiljeni su voljeti, hrvatski građani prisiljeni su šutjeti, hrvatski građani prisiljeni su od početka ne sumnjati u istinu koja im se servira. Istinu koja se ne bazira na ljubavi, katarzi, opraštanju i budućnosti, već istinu koja počiva na strahu, dogmi, revizionizmu, besramnoj transvestiji nad povijesnim činjenicama i eklatantnoj mržnji prema bilo kome tko se usudi misliti drugačije.

Hrvatska država nikad nije bila više ponižena nego danas, hrvatska država jasna je država u kojoj njeni građani moraju voljeti i to voljeti iz straha, ne iz ljubavi, hrvatska država je zajednica ljudi pognutih šija kojima je jasno ukazano kako trebaju živjeti, na koji način prihvatiti nov i skandalozan pogled na holokaust, kojem su po uvaženim biskupima kreatori komunisti, hrvatska država je država koja treba uložiti sve svoje napore kako bi dokazala da su njeni temelji ispravni, njen kič nenadjebiv, a uvaženi biskupi milosrdni pastiri koji svojom ljubavi, praštanjem i mesijanstvom trebaju ovaj narod usmjeriti, kritizirati njegovu indolentnost i latentni nemar prema ubrzanju mijenjanja uvriježene povijesti.

Licemjerje kojim su nas ponovo podarili uvaženi biskupi više nije skandalozno nikom, kao što nije skandalozno da se plače nad egzodusom mladih iz zemlje, a upravo nam u najnovijem obraćanju biskupi poručuju kako ih je potrebno promatrati čak i kada se vjenčaju, ne samo prije vjenčanja kako su uvaženi biskupi zaključili do sada.

Hrvatska je zemlja straha, zemlja u kojoj ljudi idu u crkve iz straha, u kojoj ljudi izlaze na izbore iz straha, Hrvatska je zemlja koja je nastala na strahu i tog straha se nije oslobodila nikada. Hrvati su kao narod duboko svjesni licemjerja svojih uvaženih biskupa, Hrvati kao narod jako dobro znaju da to nisu idioti, već opasni ljudi sa opasnim namjerama. Hrvati ih se kao narod, jebiga, boje. Normalno je da se bojiš nasilnika, normalno je da se bojiš bestidnih lažova i normalno je da se bojiš onih koji kroje, otvoreno upućuju kritike vlastima da ne provode dovoljno njihove prljave zamisli.“

Ograničen rok trajanja

Nije normalno bojati se ni samog Boga, kojeg ionako nema, a pogotovo tih koji u ime Izmišljenog „drže da su rastavljeni roditelji krivi što svećenici postaju pedofili, jer malodobna dječica hodaju oko crkvi bez nadzora roditelja“. Nikad neće biti normalno bojti se nakazne svijesti o nadziranju mladih ljudi „valjda sa barem jednim dobrim pastirom u njihovim spavaćim sobama“, ljudi što „grade hramove u kojima su zlatne žlice i masažne kade, dok pred tim istim hramovima djeca u vrtićima dijele prostor od nekoliko kvadrata i za užinu imaju jednu bananu“. Nije normalno voljeti Hrvatsku kao zemlju straha u kojoj su „domoljubne“ maskote tog straha kojekakvi medijski bujanci, pastirski inkvizitori slobodne građanske volje i markićevski svjetonazorski alkemičari, kojima fenjer drži sama državna predsjednica. Takva država Hrvatska ima ograničen rok trajanja, jer – kaže ona pučka – čega je previše, ni s kruhom nije dobro.

A previše je i to kad zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u svojoj poruci na početku akademske 2016./17. godine bubne kako na Sveučilištu u Zagrebu vidi „usvajanje duha komunističke diktature“, misleći na pobunu studenata koja je srušila vremešnog već dekana Filozofskog fakulteta dr. sc. Vlatka Previšića budući da se samovoljno/dodvornički klerikalnom mainstreamu upustio u postupak povezivanja te drevne visokoškolske ustanove s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Kakav, pobogu, komunizam kad je izrazito bogobojazan rektor Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Damir Boras, inače Previšićev prethodnik na poziciji dekana, u nastupnom rektorskom slovu obećao „vratiti biblijske vrijednosti na Sveučilište“. I onda?

A bit će da je previše/nepodnošljivo za sekularno/demokratsko zdravlje RH i to da potpredsjednik vlade premijera Andreja Plenkovića i novi ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier bude jedan od glavnih govornika na ovogodišnjem Festivalu tradicije i konzervativnih ideja (TradFest), koji organizira šef udruge Vigilare John Vice Batarelo, doseljenik iz SAD-a, jedan od vođa tzv. konzervativne revolucije u Bijednoj Našoj, u operativnoj simbiozi s pokretom Željke Markić. Crkva i država opet na istom djelu dozidavanja Hrvatske straha, ali i razlog više zašto se napredna, slobodna građanska svijest mora organizirano/argumentirano suprotstaviti rastućoj napasti nazadnjaštva.

The post Sekularizam pod klerikalnom okupacijom appeared first on Tacno.net.

Foto: braniteljski portal

Glede i u svezi, što bi kazali novohrvatski jezikoslovni fanovi predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, premijera Andreja Plenkovića, dvogodišnjeg predsjednika Hrvatskog sabora Bože Petrova, a u Hercegovini (BiH) Dragana Čovića, genijalan je zaključak o halabuci zbog slučaja Orašje, koja ne prestaje, objavila kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić: „Umjesto da se zgraža nad zločinima, Hrvatska se zgraža nad istragama“. I to je argumentirala zločinom silovanja iz svibnja 1992. u Orašju mještanke Tüde Benković, Mađarice udane za Hrvata rođenog u tom gradiću. Prije četiri godine žrtva je prvi put o svojoj nesreći govorila u intervjuu Jutarnjem listu te za višekratno zvjersko silovanje optužila bivšeg zapovjednika Vojne policije 106. brigade HVO-a Peru Vincetića, poznatog u Bosanskoj Posavini po nadimku Pero Konj, te izvjesnog vojnog policajca po imenu Mato. Vincetić je prije šest godina procesuiran zbog „brutalnog mučenja više zatočenih srpskih civila i višekratno silovanje u Donjoj Mahali“

Marijan Vogrinec

Naoko panika, a ono čista zbunjola i politikantska manipulacija u državnom vrhu RH i među Hrvatima u BiH zbog uhićenja u Orašju desetorice Hrvata, bivših zapovjednika i vojnika 102. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Osumnjičenih za ratne zločine nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima u srpsko-bošnjačko-hrvatskoj makljaži 1992. godine u Bosanskoj Posavini. Traje već desetak dana nakon „zle bošnjačko-srpske ujdurme protiv Hrvata u BiH i same države RH“, u izravnoj režiji, jelte, tajnih službi Moskve i Beograda via Banja Luka, neviđena medijska halabuka u kojoj se jedva vidi tko koga, kako, gdje i zašto šamara. A većina aktera – gro s radikalno-osvetoljubive političke desnice i povlaštene veteranske kaste možda problematične ratne savjesti – pojma nema o državnim i međudržavnim pravno-političkim faktima, determinantama koje su neupitna obveza svake zemlje u progonu i sankcioniranju ratnih zločina/ca. Nema tu cile-mile, kako se kojoj babi sprdne.

Ali to u hrvatskom nadripolitičkom mainstreamu očito ne vrijedi, pa javna prisega i najviših državnih dužnosnika na to da „svaki ratni zločin/ac ima biti sankcioniran“ praktično zvuči kao čista floskula. Nadahnuta svojedobnim biserom bivšeg šefa Vrhovnog suda RH Milana Vukovića o tome da Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin, koju je tvrdnju moderirao studenoga 2011.: „Onom tko jedva spasi živu glavu, braneći se od napada, ne mogu se pripisivati zločini“. Sic. A Marino Selo, Pakračka Poljana, Gospić, Medački džep, Lora, Kerestinec, Grubori, Varivode, Lora, paviljon 22 i kontejner na Zagrebačkom velesajmu…? A što je u BiH s logorom HVO-a u osnovnoj školi u Donjoj Mahali kod Orašja, s Kupresom, logorima Dretelj nedaleko od Čapljine i Heliodrom u blizini Mostara…?

Uzmimo da Vuković nikad nije ni čuo za hrvatske batinaše i ubojice, koji su na takvim mjestima u objema državama „jedva spašavali živu glavu“. U ime „napadnutog hrvatskog naroda“? Sic. Gdje bi onda čuo za činjenice – npr. iz izjava svjedoka pada Bosanske Posavine u listopadu 1992. te 16 stranica strogo povjerljivog izvješća o tome, što ga je sročila Tuđmanova odmah osnovana Komisija vijeća narodne obrane, preteče VONS-a, pod vodstvom generala Ivana Čermaka. Bosanska je Posavina šaptom pala Srbima u ruke, a taj najveći hrvatski gubitak u Domovinskom ratu ide izravno na dušu tadašnjim gospodarima života i smrti u RH, predsjedniku Franji Tuđmanu i njegovom ministru obrane Gojku Šušku. Blaža verzija distribucije krivnje za veleizdaju i strateški analfabetizam tvrdi da prvi pojma nije imao što mu je drugi radio iza leđa: Bosanska Posavina i srednja Bosna žrtvovane su za velikohrvatski račun uspostave HZ/HR Herceg-Bosne, buduće sastavnice RH.

Efekt bombe krmače  

Ni dan-danas nije preporučljivo za zdravlje propitivati kakvi su to bili „državotvorni“ umovi 1991./92. i kakva je to nacionalna osviještenost morala biti ugrađena u mutavu „državnu politiku“ RH koja se tada, tek tako, odrekla zaokružene kulturno-povijesne i gospodarske cjeline hvatskog naroda uzduž desne obale Save. Gdje su na površini 2649 četvornih kilometara 1991. godine obitavala ukupno 260.793 stanovnika među kojima 131.542 Hrvata (51 posto), 77.723 Srba (29 posto), 32.706 Bošnjaka (12 posto) te 18.726 ili sedam posto ostalih. Danas u Bosanskoj Posavini, strateški više nego važnom „koridoru“ u sastavu Republike Srpske, obitava ukupno tek nešto više od 48.000 žitelja, uglavnom Srba. Hrvate i Bošnjake treba tražiti povećalom. Osim u enklavi Orašje, gdje su sada SIPA-ina uhićenja izazvala efekt bombe krmače.

Na mirni prosvjed prošlog vikenda, u Orašje se sjatila veteranska zapovjedna krema HV/HVO-a na čelu s braniteljskim ministrom RH Tomom Medvedom, demonstrirajući urbi et orbi „pravednu ogorčenost“ uhićenjima koja „znače otvoreni nalog preostalim Hrvatima da se isele iz Orašja i Bosanske Posavine“ te „jasan dokaz ponižavajućeg, neravnopravnog položaja konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH“.

U kakofoniji bijesa, neznanja i nespretnosti pred tv-kamerama, jedan će bivši časnik HVO-a kazati da je, doduše, ratnih zločina s hrvatske strane bilo, ali to su pojedinačni ekscesi za koje nije kriv uhićeni umirovljeni general Đuro Matuzović. Zapovijedao mu je tada brigadir HV-a Vinko Štefanek iz stožera u Slavonskom Brodu. Štefanek je priznao medijima da je zapovijedao Matuzoviću. A HV i RH, službeno, nisu ratovali u tuđoj državi BiH sve dok predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović nisu zaključili sporazum o pomoći HV-a Armiji BiH u obrani od velikosrpske agresije. Ministar će Tomo Medved, pak, bubnuti u nedjelju i ostati živ: „Hrvatska se službeno obvezala surađivati s BiH u istrazi ratnih zločina, ali nije trebala dati sve dokumente koje je tražio Sud za ratne zločine BiH, bez obzira na međudržavni sporazum“.

Ta je izjava skandalozna iz više razloga i jedan član vlade pri zdravoj pameti ne bi je smio ni sanjati, kamoli medijski baciti u oči domaćoj i svjetskoj javnosti. Nanio je nepopravljivu štetu interesima RH i dao za pravo svima koji tvrde da je režim Franje Tuđmana i Gojka Šuška, zlorabeći vojnu komponentu RH i protivno međunarodnom pravu, izveo agresiju na BiH i pritom počinio zločine na štetu civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. Zločinci nisu sankcionirani. Ministar je tom izjavom sugerirao da RH pouzdano zna tko su, pa ima jake razloge štititi zločince i skrivati istinu/dokaze o ratnim zločinima. Zašto bi inače trebalo uskratiti Sudu neke „opasne“ dokumente i suradnju svesti na selektivan pristup istini, ako osumnjičeni nisu krivi, pa im nijedan dokument ne može naštetiti? Tko bi normalan smio uskratiti sudstvu dokumente na osnovi kojih će nedužni biti oslobođeni sumnje? Tomo Medved i veteranski radikali?.

Sva ekstremna desnica, osobito medijski joj trbuhozborci u kojekakvim „bujicama“, „zavjesama“, ovim i onim „trgovima“ i „nadnevcima“, uključivo HDZ-ovog saborskog zastupnika iz hercegovačke „dijaspore“ Božu Ljubića koji na presici izravno optužuje bivšeg premijera Zorana Milanovića (sic) za uhićenja u Orašju, upravo je opsjednuta zavjereničkim „dilanjem“ povjerljivih političko-vojnih dokumenata iz Domovinskog rata te obavještajnim vršljanjem protuhrvatskih špijuna po arhivima u RH. I onda, tvrde, na podlozi „nacionalne veleizdaje“ – ključna je meta bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić – pišu se optužnice i na pravdi Boga progone hrvatski „domoljubi“ i branitelji po RH, BiH, Srbiji… Da to nije glupost u koju dio puka vjeruje i zbog koje bi nekoga mogao progutati mrak, bilo bi smiješno. Kao što jest smiješna teza da bi stanovite službe i državni dužnosnici morali znati tko je na listi osumnjičenih ratnih zločinaca i hoće li (gdje i kada?) biti uhićen.

Jutarnji list je upravo objavio da je ministar obrane RH Damir Krstičević otkazao već zakazani za ponedjeljak posjet Sarajevu, gdje je trebao nazočiti sastanku ministara obrane država članica Obrambene suradnje srednje Europe (CEDC) i razgovarati s ministricom obrane BiH Marinom Pendeš. „Ne bojim se uhićenja u Sarajevu, ali ostajem u Zagrebu iz drugih razloga“, kazao je novinarima. Nije želio potvrditi da su mu šef SOA-e Daniel Markić, žestoko kritiziran ovih dana zbog Orašja, te premijer Andrej Plenković savjetovali da ne izaziva sudbinu odlaskom u BiH, bez obzira na svoj diplomatski imunitet. Krstičević je navodno, zajedno s umirovljenim generalima Antom Gotovinom, Antom Kotromanovićem i još 650/800/900 (?) hrvatskih branitelja na crnoj listi Suda za ratne zločine BiH.

Navodno su njihove postrojbe samo u Mrkonjić-Gradu pobile 180 srpskih civila i zarobljenika u osvetničkom divljanju nakon pogibije zamjenika zapovjednika Četvrte gardijske brigade HV-a Andrije Matijaša Pauka. Taj je predmet, međutim, odbijen na Haaškom sudu, što ne isključuje mogućnost da Sarajevo, kad procijeni da mu je to oportuno, aktivira navodno već napisane optužnice i za neke od najvećih autoriteta Domovinskog rata. Hrvatska na to ne može utjecati, osim da pruži „svu novčanu, pravnu i moralnu potporu“ uhićenima, kao što su predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović u ponedjeljak mogli samo stranačko-unutarobiteljski (HDZ Zagreb-Mostar) tješiti jedno drugo glede i u svezi Orašja i svih budućih uhićenja „nedužnih hrvatskih branitelja“, kojima protuhrvatska politika montira „nepostojeće ratne zločine“. Braniteljima s krunicama oko vrata?

Europa, ne Divlji zapad

Za uhićenja u Orašju unaprijed je znalo dvoje-troje ljudi od posebnog povjerenja u Sudu za ratne zločine BiH, a zapovjed SIPA-i za privođenja izdana je sat-dva uoči akcije. Baš zato da informacija ne procuri i osumnjičenici, koji obitavaju uza samu državnu granicu s RH i imaju dvojno državljanstvo, možebitno ne pobjegnu na lijevu obalu Save. Po zakonima u BiH, ne može se provesti sudski postupak u odsutnosti osumnjičenika. Ne treba ni pomišljati na to kakve bi međunarodne posljedice snosila Hrvatska da su desetorica bivših pripadnika 102. brigade HVO-a pobjegli u RH, gdje ima biti na snazi europska pravna stečevina, a ne „pravda“ divljezapadne rulje.

Nema te zemlje na svijeti – ni Hrvatska nije takva kad postupa na svom terenu, a zataje „krtice“ kao što nisu zatajile u slučajevima bijega Branimira Glavaša i Ive Sanadera – čija će policija unaprijed, na sva zvona razglasiti koga će, kada i zašto uhititi. To se tako ne radi. Sud za ratne zločine i SIPA profesionalno su odradili posao u Orašju. A sad, može se raspravljati o tome zašto su uhićeni isključivo Hrvati, a na popisu 28 osumnjičenih ima i Bošnjaka koji su zajedno s njima ratovali u Bosanskoj Posavini i zašto se to zbilo baš zadnjeg dana prvog premijerskog posjeta Andreja Plenkovića HDZ-ovim Hrvatima u BiH. Sveprisutni poklonik predsjednice Grabar-Kitarović i HDZ-a, analitičar opće prakse Ivo Banac reći će da je to rusko-srpska ujdurma i da Moskva svim silama želi destabilizirati Balkan. Upravo je BiH, kao disfunkcionalna država, dušu dala za provociranje SAD/NATO-a.

Pad Bosanske Posavine velika je i, zapravo, istražno još nenačeta enigma u kojoj su orašjanska uhićenja, „dilanje“ povjerljivih dokumenata, popisi osumnjičenih za ratne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima, uloga HV-a i RH u ratu u BiH te postupci aktualnih vlasti i veteranskih udruga samo raznobojni segmenti velike Rubikove kocke. Ako je vjerovati redikuloznom umirovljenom generalu Ljubi Česiću Rojsu, koji je izbezumio političko-ideološki nastranog voditelja talk showa „Bujice“ na Osječkoj televiziji Velimira Bujanca i izravno optužio za manipulaciju povjerljivim dokumentima ravnatelja Memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Antu Nazora i bivšeg prvog agenta tajne službe samozvane HZ/HR Herceg-Bosne Ivu Lučića, ratni je ministar RH Gojko Šušak kratko vrijeme uoči smrti zapovjedio Rojsu da se uništi, spali „šlepere i šlepere s milijunima povjerljivih dokumenata iz rata u RH i BiH, ali to nije učinjeno do kraja; ja sam uspio spaliti dva šlepera“.

„Otkud šleperi najpovjerljiovijih dokumenata s državnim tajnama kod Ante Nazora i Ive Lučića, na kojima su čak uspjeli doktorirati!?“ – žestio se Rojs i odbrusio Nazoru na telefonsko reagiranje u emisiji o važnosti dokumenata kao podloge povjesničarima za objašnjavanje novije hrvatske povijesti i Domovinskog rata kao temelja RH: „Nećete vi, gospodine, pisati hrvatsku povijest koji niste bili ni na jednom ratištu ni u RH niti u BiH na kojima sam ja bio s puškom u ruci i obišao ih s Gojkom Šuškom osobno“. Indikativno? Itekako. Kao i odgovor glavnog haaškog tužitelja Sergea Brammertza službenom Zagrebu i b-h Hrvatima.

 „Kada je riječ o sugestijama da hapšenja u Orašju predstavljaju selektivnu pravdu, tužilaštvo Tribunala taj i druge događaje ne vidi tako“, kazao je Brammertz u intervjuu sarajevskom Oslobođenju. „Naptotiv, vidjeli smo da Tužilaštvo BiH podiže optužnice bez obzira na nacionalnu pripadnost žrtve ili počinitelja i na osnovi jačine dokaza. Ako samo pogledate optužnice koje su podignute ove godine, teško je tu vidjeti selektivnu pravdu – tu su, između ostalih mjesta, predmeti za zločine u Stocu, Milićima i Konjicu. Kao i uvijek, tužilaštvo Tribunala ohrabruje sve političare i vladine dužnosnike da se ponašaju odgovorno kada javno govore o istragama i kaznenim gonjenjima koji su u tijeku. Nezavisnost tužilaca i pravosuđa mora se štititi. Tužilaštvo Tribunala je ranije ove godine vladi RH i Vijeću sigurnosti UN-a izrazilo zabrinutost zato što su hrvatske vlasti dobile uputstvo da ne pružaju pravosudnu suradnju u vezi s određenim predmetima ratnih zločina. Nije upitno da ta politika ometa regionalnu suradnju i tražili smo od hrvatske vlade da je preispita.“

Kurčeviti vojni policajci

Leži li u tom grmu zec: premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović reagirali su na Orašje sa zadrškom od tri-četiri dana, neuvjerljivo i frazerski, a pustili braniteljskog ministra Medveda, naklonjene si stranačke veterane i medijske trbuhozborce desnih radikala „domoljubno“ halabučiti i buncati gluposti kako kome padne na um? Ni „državničke“ izjave troje prvih ljudi RH nakon sastanka u Zagrebu s Draganom Čovićem, uključujući zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića i samog HDZ-ovog gosta, u suštini nisu drugo do li oksimoron, nediplomatsko drveno željezo: jesmo za sankcioniranje ratnih zločina/ca, ali uhićenja u Orašju nisu u redu. Sic.

Glede i u svezi, što bi kazali novohrvatski jezikoslovni fanovi predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, premijera Andreja Plenkovića, dvogodišnjeg predsjednika Hrvatskog sabora Bože Petrova, a u Hercegovini (BiH) Dragana Čovića, genijalan je zaključak o halabuci zbog slučaja Orašje, koja ne prestaje, objavila kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić: „Umjesto da se zgraža nad zločinima, Hrvatska se zgraža nad istragama“. I to je argumentirala zločinom silovanja iz svibnja 1992. u Orašju mještanke Tüde Benković, Mađarice udane za Hrvata rođenog u tom gradiću. Prije četiri godine žrtva je prvi put o svojoj nesreći govorila u intervjuu Jutarnjem listu te za višekratno zvjersko silovanje optužila bivšeg zapovjednika Vojne policije 106. brigade HVO-a Peru Vincetića, poznatog u Bosanskoj Posavini po nadimku Pero Konj, te izvjesnog vojnog policajca po imenu Mato. Vincetić je prije šest godina procesuiran zbog „brutalnog mučenja više zatočenih srpskih civila i višekratno silovanje u Donjoj Mahali“.

„Želim se na sudu suočiti sa svojim silovateljem, bivšim šefom Vojne policije u Orašju“, navodi Lovrić tadašnju izjavu diplomirane pedagoginje i ugostiteljske djelatnice Benković iz danas „jako uznemirene“ hrvatske enklave u Bosanskoj Posavini. „Silovali su me naizmjence. Bila sam izgubljena, bilo je strašno, bojala sam se da će me nakon toga ubiti.“ Njezin muž Marko Benković će reći: „Želimo da javnost sazna što nam je učinio čovjek koji slobodno šeće Hrvatskom“. I vjerojarno „domoljubno“ kuje drveno željezo i uglas halabuči s Grabar-Kitarović, Plenkovićem, Petrovom, Čovićem i ostalima iz te kaste koji jednostavno ne mogu vjerovati, kao nesretni bivši sudac Milan Vuković da se u „obrani hrvatske krvi i tla“ može počiniti ratni zločin. Da među „božjim narodom“ ima zvjeradi krvavih ruku i savjesti koji ničim nisu vrijedni nazivati se Hrvatima.

The post Drveno željezo u hrvatskoj političkoj kovačnici appeared first on Tacno.net.

Foto: Nigel Parry, cnn.com

Traljava i ambivalentna hrvatska vanjska politika dobila je stanovitu pljusku za većinu svijeta šokantnom pobjedom drčnog građevinskog tajkuna Donalda Trumpa. To što politički establishment RH poručuje da se nada nastavku „partnerskog odnosa i dobre suradnje i s novom američkom administracijom“ rutinsko je diplomatsko reagiranje, a kako će se u zbilji ostvarivati budući „odnosi i partnerstvo“, pod istim je upitnikom kao i sama osobnost novog američkog predsjednika. I što sada? Ništa, pričekajmo, pa će se vidjeti. Amerika će, to je nedvojbeno, na neki način presložiti niz svojih prioriteta. Ali ne one ključne, koje diktiraju moćniji od Trumpa, a dišu mu za vratom jednako kao i svim njegovim prethodnicima

Piše: Marijan Vogrinec

Je li Bijedna Naša nadrapala izborom Donalda Trumpa za 45. predsjednika SAD-a? Ekstremna desnica i nešto umiveniji fanovi davno propale Endehazije na sav se glas dernjaju: huuuraaaa! Tzv. ljevica, kao, zabrinuto vrti glavom, a (a)politična pak većina građana, dnevno zauzeta golim preživljavanjem, gotovo nezainteresirano sliježe ramenima. Dojam je, živo nam se fućka tko će Amerima i kako brojiti zalogaje kad su su izabrali to što su izabrali. I zašto bismo mi time razbijali glavu, uz toliko zla domaće uglavnom beznadne političko-ideološke produkcije. Jamačno, bit će da su u pravu baš ti koji se ne daju fascinirati aktualnim izbornim cirkusom made in USA ni zaplašiti totalnom neizvjesnošću onog što iz toga sljeduje svijetu. S onu stranu Velike bare uglavnom već viđeni i šablonski besprizorni artisti internacionalnog programa, čije su se žandarsko-intervencionističke točke odavno već razumnom dijelu globusa popele navrh glave.

Da ima Boga, kao što ga nema, makar bi u upravo okončanoj Godini milosrđa uslišio vapaj žednih katolika u pustinji i srušio tu šatru u kojoj se nekažnjeno lome živci i ne da mira silom privedenom publikumu. Ovako… Medijski će poslenici podebljati bušte, a međunarodni politički establishment brusiti prigodne filipike, nadmećući se u tome koji/a će „u novim okolnostima nove međunarodne zbilje“ bolje od suparnika iskoristiti retorički celofan za zapakirati neke skrivene interese i nakane. Hrvatska nije iznimka, ali jest – sudeći po prvim službenim reagiranjima političke pozicije i opozicije – u nekoj vrsti neočekivane hipnoze. Drukali za Hillary, a dobili Donalda. Uf. Gadno.

Tzv. Crkva u Hrvata je u liku voditelja radikalno-konzervativne katoličke udruge Vigilare Johna Vice Batarela, australskog doseljenika (1990.), početkom ožujka 2015. žestoko napala nacionalnu globtrotericu o trošku siromašnih poreznih obveznika Kolindu Grabar-Kitarović zato što je putovala u New York podržati Clintonovu kao najizgledniju „buduću prvu američku predsjednicu“. Prva hrvatska „prvoj američkoj“ (sic). Grabar-Kitarović, tvrdio je Batarelo na FB-u, nije imala što tražiti na konferenciji o rodnoj ravnopravnosti što ju je u New Yorku organizirala Zaklada Clinton, kamoli držati govor: „Bill i Hillary Clinton su poznati podupiratelji i promotori kulture smrti, to jest ‘za pobačaj’, protiv ‘tradicionalnog’ braka i protiv drugih tradicionalnih vrednota (ne smatraju da je homoseksualnost teška bolest i da treba zabraniti istospolne veze, op.a.). Oni sustavno razgrađuju tradicionalne i konzervativne vrednote na kojima je izgrađen SAD (isključivo bjelački, kakav zagovara Trump? – op.a.) i zapadni svijet. Uz to, promoviraju ‘gender equality’, opet paravan za genderizam. Clintonovi su predstavnici ekstremne lijevo liberalne opcije u SAD-u, i to izvoze po svijetu“.

Populistička krila

Taj je jedan od vođa tzv. neokonzervativne kontrarevolucije u Bijednoj Našoj, John Vice Batarelo, napadom na formalno konzervativnu predsjednicu RH i prijetnjom da će je kao takvu „pratiti što će govoriti“ (baš on!? – sic) već lani u proljeće anticipirao radikalno desničarski diskurs kojim se ovih dana Trumpova pobjeda kuje u zvijezde te iz nje izvode sasvim nebulozna očekivanja. I u RH i po ostatku Starog kontinenta, gdje ta pronacifašistička opcija sve otvorenije maše populističkim krilima. Širi mržnju i prijeti gadnom makljažom koja će, dođe li do toga, jer budale ne znaju da su budale, doći glave civilizaciji kakvu je svijet dosad poznavao.

„Hrvatska je država, izborila se za svoju neovisnost“, anticipativno je Batarelo otkrivao Ameriku. „Odbacimo kolonijalni mentalitet da moramo skakati kada neki ‘globalni’ lideri pošalju poziv. Hrvatska mora imati svoj stav, i to vezano za pitanja kulture, morala i vrednote. Oni su važni te postoji cijeli globalni pokret za jasniju lokalnu i globalnu politiku, izgrađenu na ljudskim krepostima i vrednotama. Clintonovi nisu dio ovoga, štoviše, oni su potpuna suprotnost.“

Tragikomično je danas gledati tko je u Bijednoj Našoj i zašto istih tih rigidnih stajališta i kojim se očekivanjima halabuči u povodu Trumpove pobjede. Kao, pobijedili smo i sad ćemo vam pokazati svoje. „Naša“ je opcija – a ta je već prosvjedno zapalila SAD – iznjedrila najmoćnijeg čovjeka svijeta. S Trumpom više ništa neće ostati isto. „Naši“ neupitno osvajaju Francusku, Veliku Britaniju, Nizozemsku, Švedsku, Mađarska je već pala, Poljska, Češka i Slovačka samo što nisu još uvjerljivije… Itd., itsl. Radikalan desni populizam, godinama tinjajući i ispod glavnih političkih radara, zanemarivan i podcijenjen, očito se povampirio i bit će s njim ozbiljnih problema. Kao i s Trumpom.

Ako je suditi po kukluksklanovskom načinu slavljenja Trumpove pobjede u samom SAD-u, kojem je osobno u prvom intervjuu bio prisiljen podviknuti „stop“, te histeriji protiv ratnih i ekonomskih izbjeglica u Uniji, drugo desetljeće 21. stoljeća počinje zabrinjavajuće sličiti drugoj polovici 1930-ih u Bavarskoj, pa u ostatku Njemačke. Znači li to da je ljudski rod teški kampanjac ili mentalni invalid koji jednostavno nije sposoban ništa korisnog naučiti iz najtragičnijih dijelova vlastite povijesti?

Ma, nema frke, argumentiraju kronični politički i medijski ignoranti. Hrvatskoj niti će svanuti niti omrknuti šokantnom republikanskom provalom u Bijelu kuću. Donald Trump, drčan građevinski milijarder bez političkog iskustva, ili ženska perjanica dinastije Clinton, Hillary, očito već (pre)umorna establishment maratonka s 40-godišnjom kilometražom neuspjeha u nogama – svejedno je. Bijedna je Naša, ako si nećemo lagati, i dosad bila Uncle Samu zadnja rupa na svirali, zemlja za koju devet od deset Trumpovih Amera nikad nije čulo niti ih zanima, a onaj deseti drži da je to jamačno neki bantustan što na padinama Himalaje graniči s Nepalom.

Samo Kolinda Grabar-Kitarović, diplomatski joj otac i sada savjetnik Mate Granić, smijenjeni vanjskopolitički ministar Miro Kovač, kanadsko-američki doseljenici iz proustaškog dijela dijaspore ciljano instalirani na utjecajne položaje u Bijednoj Našoj, znanstveno-nastavni „autoriteti“ na američkim honorarima kalibra Dragana Primorca i Ive Banca i takvi još su u stanju larmati o „čvrstom“ RH-SAD/NATO „partnerstvu“. Ni s Trumpom u Bijeloj kući, objektivno, RH neće imati tretman dostojniji, pa i diplomatski uljuđeniji/korektniji od onog što su ga na vlastito i poniženje RH iskusili u Bijeloj kući bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović (tri metra od Obamina ureda nakratko ga je primio potpredsjednik SAD-a Joe Biden) i bivša premijerka Jadranka Kosor, koja od silne poniznosti/smetenosti, valjda i fascinacije Obamom, nije znala kamo je odložila torbicu i potom gdje je izlaz iz prostorije. A fotići školjocaju, pa školjocaju…

Svojedobno, kada je tadašnji predsjednik SAD-a Bill Clinton došao posjetiti svoje vojnike u sastavu SFOR-a, a zapravo rashladiti ratnim požarom pregrijane glave u BiH, na povratku kući iz Tuzle i proputovanju kroz Zagreb, nije smatrao vrijednim držati se državničkog/diplomatskog bontona, pa makar nakratko i protokolarno pozdraviti/posjetiti „vrhovnika“ RH Franju Tuđmana u njegovoj rezidenciji. Nego mu je ovaj pokorno dotrčao na noge, u Zračnu luku Pleso, gdje je prethodno dao namjestiti na pisti – saksofon. „Američki prijatelj Bill“ rado si zasvira u slobodno vrijeme na tom instrumentu, pa kad iz vojnog zrakoplova zakorači na zagrebačko tlo…

Trumpovim preuzimanjem državnog kormila najmoćnije zemlje svijeta ništa se bitno bolje neće dogoditi ni prosječnom Ameru. Možda mu se život samo još i pogorša. Ne treba biti baba Vanga, pa pogoditi da će i dalje – bio ove ili one boje kože, doseljenik ili krvni potomak kriminalaca deportiranih prije dvjestotinjak godina iz Europe na robijanje u Novi svijet – crnčiti sve više za sve manju nadnicu. I pretežno će više proživljavati američku noćnu moru, nego američki san. O čemu je predsjednik na odlasku Barack Obama otvorio dušu u dva-tri godišnja izvješća o „stanju nacije“.

Bez obzira na ime, prezime, političku, svjetonazorsku, rodnu pripadnost i predizbornu retoriku, američkom je predsjedniku u bitnom zadano kako ima predsjednikovati, a tradicionalno mu to zadaje interes onih 66 multimilijarderskih obitelji koje gospodare s 95 posto nacionalnog dobra i više od dvije trećine svjetskog, s pripadajućim ljudskim resursima. Amerika je prenapregnuto multiizazovna i multiinteresna zemlja i ta se svojevrsna Rubikova kocka ne da posložiti arhikonzervativno grubom voljom, a da to ne prouzroči teške i dalekosežne posljedice. I na unutarnjem i na vanjskom planu. Ne pali tu revolveraški mentalitet kakvim je i Donald Trump predizborno već zgrozio veći dio svijeta i samih Amerikanaca. To potvrđuju anarhična zbivanja na ulicama širom SAD-a, a sva je prilika da će se i američki građani i globus još svašta nagledati bude li trampizam u operativi trampao po predizbornmom obrascu.

Već od trenutka kad je proglašen izborni pobjednik, bjelačka je i rasistička Amerika, konzervativno-populistička desnica istog časa podivljala: izrazito je intenziviran linč Afroamerikanaca, Latinoamerikanaca i ostalih (ne)obojenih useljenika, LGBTQI i dijela vjerskih manjina, slobodnomislećih pojedinaca, zatiranje demokracije, ljudskih prava i sloboda… Stanje se ne smiruje. Dapače, pogoršava se i te su okolnosti dušu dale kao hrana, inspiracija i potpora istovrsnoj zloj opciji na Starom kontinentu. Ta je opcija uvjerena da je upravo u Donaldu Trumpu dobila napokon istomišljenika koji će biti dovoljno moćan i zauzet za preurediti globus na „naš način“. Na sam nagovještaj „našeg načina“ prekrajanja društvenih uređenja, država i svijeta utemeljenog na mirnom rješavanju sukoba, demokraciji, ljudskim pravima i slobodama izaziva jezu. Kao i kompromitirani američki intervencionizam, rodno mjesto najbrutalnijih oblika terorizma, vjerskog fundamentalizma i međunarodne destabilizacije.

Kakofonija šoka i oduševljenja

Donald Trump je u tom smislu i mentalni problem ekstremne desnice u Bijednoj Našoj. Njegova je pobjeda razgoropadila tu osvetoljubivu, mrzilačku kastu rigida do te mjere da otvoreno puca iz svih svojih medija istokalibarskim dum-dum streljivom: sad ćete tek vidjeti svoje svi vi koji niste s nama. Baš kao da je Trump pobijedio na izborima u RH, jer – vidjelo se lani u slučaju napada tzv. Crkve u Hrvata na Grabar-Kitarović – aktualna hrvatska predsjednica više „nije dobra“ desničarima koji su glasali za nju. „Konzervativci u SAD-u su pobijedili, imaju i predsjednika, i Senat i Kongres u svojim rukama i to je stabilna američka vlast“, opijeno je, gotovo u transu zborio ovih dana predsjedničin medijski miljenik, voditelj/urednik tragikomičnog talk showa „Bujice“ Osječke i Z1 televizije Velimir Bujanec svom redovitom gostu, profesoru povijesti na američkom sveučilištu Yale Ivi Bancu.

„Čekajte, čekajte“, pokušao je HDZ-ov i predsjedničin također apologet te neshvaćeni aspirant i grijač rezervne klupe za neku od državnih dužnosti spustiti Bujančevu loptu na zemlju, „među republikancima je nekoliko struja, u krizi su i većina ih nije bila za Donalda Trumpa. Nisu promijenili mišljenje ni nakon izbora.“

„Da, ali sada će se ujediniti sa svojim predsjednikom i bjelačkom većinom koja je za njih glasala, osiromašena i marginalizirana osmogodišnjom demokratskom vlašću liberalnog establishmenta“, nije se dao voditelj, a Banac se karakteristično kiselo nasmiješio. Ne zaboravljajući gdje zarađuje bijeli kruh, reciklirao je već ofucanu opasku da je „Trump zasad potpuna nepoznanica“ i „tek ćemo vidjeti kako će se ponašati kao predsjednik“. Poznato? Itekako. Radikalna desnica u RH desetljećima je u totalnom rasulu, međusobno se sudaraju taštine i nema nikakvu viziju RH izvan lustracijskog revizionizma na podlozi 10. travnja 1941., a sada je sve razočaranija vlašću kakvu utjelovljuje novi HDZ-ov vođa i premijer Andrej Plenković. Nije to ono za što su glasovali i preferencijalno zaokruživali Zlatka Hasanbegovića, Miru Kovača, Brunu Esih, Stevu Culeja, Željka Glasnovića i takve. Nisu im dali glasove da ih novi premijer baci niz rijeku i pomirljivo postupa prema „ljutom neprijatelju“ SDP-u: „Sve dobre prijedloge oporbe ćemo razmotriti i prihvatiti radi dobrobiti naše države“.

„Trumpova Amerika“ srušila je sada truli liberalizam-hilarizam-establišizam i to je šansa za nas, dade se iščitati iz medija radikalne desnice, jer će najmoćniji svjetski državnik puhnuti vjetar u leđa i hrvatskim „domoljubnim“ oponentima vladajućeg establishmenta. Bujanec otvoreno tvrdi, a po običaju ne navodi nikakve dokaze, da je Plenkovićeva vlast „drukala za Hillary Clinton“ i sad se našla u neobranom grožđu. Kao i američka veleposlanica u RH, kaže, sigurna u pobjedu Clintonove, morala je naprasno otkazati ekskluzivnu proslavu tog događaja u Zagrebu.

U kakofoniji šoka i oduševljenja analitičkih generala poslije bitke, ovisno o tome tko je čiji fan – demokratski ili republikanski – radikalna politička desnica u RH i među američkim Hrvatima zapada u trans koji graniči sa zdravim razumom. Jest da je sevnički zet, neočekivano većini u svijetu, dolepršao u Bijelu kuću na krilima tzv. desnog populizma, koji uzima maha na Starom kontinentu zahvaljujući i izbjegličkoj krizi, na kojem su se populizmu uspeli na Pantovčak i Grič HDZ-ovi kadrovi Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković s europarlamentarnim intimusima s iste stranačke liste, to jamačno neće biti ni prednost niti nedostatak za buduću SAD/NATO-ovu politiku prema europskom Jugoistoku i RH kao marginalnom dijelu Unijine obitelji.

Bit će drugi, globalni aduti u igri. Pokazat će se ubrzo je li Trump ozbiljno mislio kad je nagovijestio svjetski koristan vojno-gospodarski detant u odnosima  Washingtona i Moskve te stanovito redefiniranje obrambeno-sigurnosnih kompetencija NATO-a. To bi moglo šokirati, ohladiti rigidne lustracijsko-osvetničke usijane glave u RH, uključivo odbaciti na diplomatsko smetlište predsjedničina međunarodna soliranja o nekakvim „uspravnicama“, podjeli Europe po vertikali, slanju stotinu vojnika HV-a u Litvu „braniti zapadnu Europu od ruske vojne invazije“, povećanje vojnih izdvajanja iz državnog proračuna sa sadašnjih oko 1,4 na najmanje dva posto BDP-a…

Da je Hillary Clinton pobijedila u utrci za Bijelu kuću, jamačno bi politikom kontinuiteta nastavila neodgovornu intervencionističku igru SAD/NATO-a sa saveznicima na rubu Trećeg svjetskog rata, vojne prijetnje/provokacije na granicama Ruske Federacije, a ovako, s Trumpom u Bijeloj kući i kontrolom nad CIA-om/Pentagonom, to je možda završena nesretna priča. Tim više, ako se ostvare neka insajderska nagađanja da će se Donald Trump odmah na početku mandata najprije sastati s Vladimirom Putinom. I to, ni manje niti više, nego u Sevnici – druga stanica vlakom od hrvatske granice prema Ljubljani – rodnom mjestu njegove četvrte supruge Melanije, bivše slovenske manekenke. Koja će kao prva dama Amerike (i svijeta), tvrdi radio Mileva, što je već najavila, isposlovati da Sloveniji u graničnom sporu s RH pripadne cijeli, a ne samo pola ili još manji dio Piranskog zaljeva. Sudski ili arbitražom. Pa ti vidi…

„Molim vas, gospodine Bujanec, nemojte to raditi“, zavapio je Ivo Banac u pravednom očaju u rečenom tragikomičnog talk showa „Bujici“. Znan po desnom ekstremizmu, povijesno-revizionističkom trbuhozborstvu i govoru mržnje, Bujanec je pustio u emisiji apologetski komentara također rigidnog desničara Tomislava Sunića, koji je navodno „nešto radio u Trumpovoj kampanji“, pa bi, kao i telefonski komentar Mire Kovača, bio „argumentacija“ unaprijed postavljenoj tezi: aktualan politički establishment RH se u odnosima s Washingtonom našao na pogrešnoj strani, što je štetno za „nacionalne interese“, pa je red da vladajući hitno trampiziraju unutarnju i vanjsku politiku zemlje. Na opći užas čak i zadnjih čobana, da se ne govori o profesionalnom bontonu, te je priloge ilustrirao fotošopiranim horror-fotografijama Hillary Clinton. Užas. Izobličeno lice, grimase s torture inkvizicijskim spravama za mučenje…

Vlasnici medija koji godinama dopuštaju Bujančevo upravo patološko, mrzilačko kvazinovinarstvo i profesionalni analfabetizam demoniziranja tzv. ljevice, Srba, manjina, partizana, Tita, svake Jugoslavije, Rusa… pa sada, vidimo, i američkih demokrata utjelovljenih u izbornoj gubitnici Hillary Clinton, nakaradno poimaju medijske slobode. To što Bujanec čini u „Bujici“, svjesno pretvarajući javne osobe u ljudske nakaze, nema blage veze s novinarstvom, novinarskim slobodama, ironijom ili satirom, nego s bolesnim umom, patologijom. Valjda to nema veze s kokainom zbog kojega je Bujanec pravomoćno osuđen; količina koju mu je zaplijenila policija navodno je služila za osobne potrebe i plaćanje prostitutkama seksualnih usluga.

Rugala se sova sjenici…

Po onoj „rugala se sova sjenici da ima veliku glavu“, slično je Bujančevo verbalno i fotošopirano pretvaranje političko-ideološko-svjetonazorskih nepoćudnika u ljudske nakaze inteligentno pokušao anulirati kolumnist Denis Kuljiš, pomislivši da u Bujanca ima zerica samokritičnosti, introspekcijske žice. Gostujući u „Bujici“ kojom je voditelj žestoko nastojao difamirati, dapače proglasiti kulturnom/nacionalnom veleizdajnicom buduću ministricu kulture Ninu Obuljen-Koržinek, a ustašofila Zlatka Hasanbegovića uzvisiti kao „domoljubnog“ par excellence junaka na kulturnom braniku Bijedne Naše, Kuljiš mu je kroz smijeh pripomenuo: „Da izgled nas dvojice netko ocjenjuje sa strane, vjerojatno se ne bismo dobro proveli“.

A ima u tom smislu jedna genijalna fotka i (barem) jedna genijalna deskripcija što bi genijalno legla ispod rečene fotke. Fotku su mediji već izlizali od (pre)česte uporabe: poziraju zagrljeni prisni prijatelji Velimir Bujanec i Tomislav Karamarko; trbušasti Velimir urasle glave među ramena stasitom Tomislavu malo iznad pupka. Cijenjeni u široj javnosti ex-Jugoslavije i međunarodno nagrađivani kolumnist, naprasno izgnan iz Slobodne Dalmacije, Boris Dežulović, autor je rečene deskripcije u kolumni pod egidom „Bujica redikula“ i naslovom „Kako je mladi nacist njegovane frizure (trč’, trč’ pa gelom nadrkana dlaka/vlas, op.a.) izrastao u TV zvijezdu. I baš mu je krenulo u Kolindinoj kampanji“. A neki se, kao, snebivaju od čuda kako je taj besprizorni lik dobio pozivnicu za VIP stolac na predsjedničinoj inauguraciji, a ravnateljica Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić, s kojom je Grabar-Kitarović svojedobno posjetila Muzej holokausta u Washingtonu, uopće nije pozvana među bujance, horvatinčiće, glogoške, bozaniće i takve sve odreda, jelte – „uglednike“. Zaslužne (za HDZ-ove donacije?) „domoljube“, praktične vjernike i „velike“ Hrvate.

Dakle, Jutarnji će list 24. veljače 2015. obznaniti rečenu deskripciju kako bi šira javnost, među inim u kolumni, stekla makar nekakvu predodžbu o nepoznatom joj a zadrtom liku koji je, kao toliki samozvanci/samouci zalutalo u časnu novinarsku te u njoj djeluje poput onomad španjolske gripe. „Omaleni, crnokosi nacistički i narcistički kamarad s pažljivo njegovanom frizurom i obrvama mladog Führerova privatsekretära Rudolfa Hessa, što je sa staturom i intelektom limenke Coca-Cole Zero izgledao poput nesigurnog ministranta u župi u Šestinama koji ne zna s djevojkama – ‘treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!’, ispovijedio se na kraju novinarima – dušu je bio dao za ismijavanje razbuđenog nacifašizma u Hrvatskoj“, portretirao je Dežulović lika koji sada Hillary Clinton i cijelu galeriju nepoćudnih mu javnih ljudi u RH neuspješno, a tako agresivno, želi predstaviti kao galeriju čudovišta.

Bivšeg SDP-ova ministra policije Ranka Ostojića je prekrstio u Ostoju Rankovića, a stranačkog mu kolegu, bivšeg ministra financija Borisa Lalovca u Borisa Obrada Lalovca. Mutavo sugerira udbaštvo i srpstvo ljudima koji nemaju veze s davnim jugoslavenskim strahom i trepetom Aleksandrom Rankovićem, a imati oca Srbina, po imenu Obrad, može biti odbojno/sramotno samo nekom totalno poremećena uma. Kao što je izvan svake pameti i neinteligentna desničarska „dosjetka“ Radmanovizija za HRT pod glavnim ravnateljem Goranom Radmanom, do HDZ-Karamarkovog sektaškog udara na javnu medijsku kuću i instaliranja na rukovodna i novinarsko-urednička mjesta petorazrednih novinara, mahom hnipovaca pod v.d. vodstvom Siniše Kovačića. U toj udruzi se okuplja šaka ekstremnih desničara i novinarskih samouka, oponenata tradicionalnom Hrvatskom novinarskom društvu (HND), a Velimir Bujanec je među njima jedna od glavnih šarža.

Ako se i jedan Banac, ništa manje ovisnik o medijskoj pozornosti od Slavena Letice ili Nine Raspudića, morao oštro usprotiviti Bujančevom bezobrazluku i primitivizmu u talk showu u kojem je pristao sudjelovati, pa „braniti“ Clintonovu i nazvati Sunića redikulom s kojim se kao takvim ne želi susresti na ponuđenom, sučeljavanju u „Bujici“, onda je vrag na desnici uistinu odnio šalu. Inače, ne bi bilo zgorega da Vijeće za elektroničke medije ili tako nekakvo nadležno državno tijelo preporuči vlasnicima medija koji dopuštaju Bujancu zagađivati ekstremističkim proseravanjima javni prostor da obavezno u desnom gornjem kutu tv-kadra objavljuju broj 40 u kružiću, što će reći preporuku „ne gledati“ mlađima od 40 godina. Radi zaštite mentalnog zdravlja životno najpotentnijem dijelu društvene zajednice.

Traljava je i ambivalentna hrvatska vanjska politika – i bez Bujančevog sladostrašća u okolnostima koje hrvatskoj radikalnoj desnici uopće ne idu na ruku, unatoč bujajuće pronacifašističke euforije po europama – u suštini dobila stanovitu pljusku za većinu svijeta šokantnom pobjedom drčnog građevinskog tajkuna Donalda Trumpa. To što politički establishment RH poručuje da se nada nastavku „partnerskog odnosa i dobre suradnje i s novom američkom administracijom“ rutinsko je diplomatsko reagiranje, a kako će se u zbilji ostvarivati budući „odnosi i partnerstvo“, pod istim je upitnikom kao i sama osobnost novog američkog predsjednika. I što sada? Ništa, pričekajmo, pa će se vidjeti. Amerika će, to je nedvojbeno, na neki način presložiti niz svojih prioriteta. Ali ne one ključne, koje diktiraju moćniji od Trumpa, a dišu mu za vratom jednako kao i svim njegovim prethodnicima.

Bijedna Naša u tom smislu uistinu vrlo malo ili ništa ne znači velikom/moćnom „partneru“ s one strane Atlantika, a zatreba li slučajno nešto na ovim zemljopisnim širinama i dužinama, jednostavno si – uzme. Čak i da ne pita. A, hvala na pitanju, ima i od koga, jer su sve dosadašnje vlade/vlasti RH – uključujući rigidni režim Franje Tuđmana – instalirane američkim blagoslovom te u međunarodnoj politici nastupale proamerički, skinutih gaća ispod koljena. Čak su obvezale RH pravosudno ne goniti američke državljane/vojnike u slučaju da na balkanskom kifliću počine ratni zločin. Ta službena politika RH nema namjeru braniti tzv. nacionalni interes ni glede i u svezi Transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini (TTIP), koji omogućuje Uncle Samu otvoreno korporativno porobljavanje EU-a i pojedinih država članica. Pobuna civilnog sektora i slobodnomislećih intelektualaca nema potporu ni u Banskim dvorima niti na Pantovčaku pa, logično, ne može imati ni među HDZ-ovom saborskom većinom koja diže ruke „kako novi ćaća kaže“. Ili, točnije, što jedino redikulozni Ivan Pernar uporno viče sa saborske klupe: kako zapovijede iz Washingtona, a posreduju iz Bruxellesa.

E, da nije nogirao Ivanu…

Pa kada desni ekstremisti trkeljaju o Hrvatskoj kao „napokon ostvarenom tisućljetnom  državotvornom snu“, „nacionalnom preporodu“ s dubokim korijenjem u Domovinskom ratu i zemlji koja je sposobna udariti šakom o stol relevatne međunarodne politike – što je dosad jedini u povijesti s ovih prostora bio u stanju i činio jugoslavenski maršal Josip Broz Tito – nisu svjesni ključne činjenice: unatoč ustavnoj odredbi iz čl. 2. st. 1., RH nema „neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv“ suverenitet. Pa logikom stvari, nije ni samostalna niti neovisna te ne može samostalno odlučivati o vlastitoj sudbini, nego je to „u nadležnosti“ Washingtona i posredno Bruxellesa. To i politički analfabet Donald Trump bolje znade od Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića, a o nekakvim, bujancima i tom društvu da se i ne govori.

Ako si nećemo lagati, Bijedna se Naša svjesno i službeno odrekla u korist EU-a svog ionako surogat-suvereniteta (nedjeljivog i neprenosivog? Sic), a zapravo licencije državnosti, uvjetno odobrene 1991./92. u užem interesnom klubu Washington-Berlin-Vatikan. Da nije bilo te „više sile/volje“, nikakav Domovinski rat i narodne krvave gaće ne bi pomogli „Hrvaticama i Hrvatima“ ostvariti „tisućljetni državotvorni san“. Ovako, sve je uređeno kako je isprogramirano već uoči srpsko-hrvatsko-bošnjačke makljaže i kako ima biti ubuduće glede i u svezi pitanja hrvatskog suvereniteta, samostalnosti i neovisnosti. Potpisima predsjednika RH Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor,  Bruxelles je Bijednoj Našoj od 1. srpnja 2013. glavni grad, u njemu su joj vlada i vojni stožer, a u Strasbourgu parlament. Dakako, na transatlantski daljinac.

I to je to. Sve drugo su Grimmove bajke u koje, ako se baš previše ne naliju, teško mogu vjerovati čak i najzadrtiji desni radikali koji sada sanjaju rajski preporođenu Hrvatsku u toplom, roditeljskom zagrljaju Donalda Trumpa. Malo morgen? E, da nije onomad nogirao iz bračne lože Hrvaticu Ivanu, blagostanju domovine njezinih slavnih predaka samo bi nebo bilo granica.

The post Donald Trump opčinio hrvatske radikale appeared first on Tacno.net.

foto: lupiga

Ako Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, Miro Kovač, Davor Ivo Stier, Damir Krstičević i takvi iz trenutno vladajućeg (vanjsko)političkog mainstreama RH ne kane „preuzeti odgovornost“ te vrsti da će zapovjedno stati na čelo naoružanih ešalona vlastitih obiteljskih uzdanica u obrani „demokratskih vrijednosti Zapada i našeg načina života“ od „krvožednih Rusa“ i Putinove „agresije na Europu“, neka se smjesta okane neodgovornog poigravanja sudbinom zemlje, životima i budućnošću njezinih građana. Naša djeca nisu njihova djeca da bi ih smjeli slati u tuđe ratove protiv bilo koga, pogotovo protiv svjetske velesile, kadre dvama projektilima zauvijek zbrisati Bijednu Našu s lica zemlje. To nije kabinetska razbibriga dokonih uz konjak i cigaru, s olovnim vojnicima na zemljovidu balkanskog kiflića

Marijan Vogrinec

Zgodne se parabole dosjetio novinar Jutarnjeg lista Željko Petrušić – „DRŽAVNI PRIJATELJ BR. 1: Kako su Mađari diplomatskim blitzkriegom na Baliju natjerali Interpol da ukine tjeralicu za Hernadijem“ – koja, kao satirična cveba kritičnijeg analitičkog duha, probada duboko ispod službene pozlate hrvatske vanjske politike. U samu esenciju 26-godišnjih (samo)obmana o „nezaobilaznoj, važnoj ulozi RH u obitelji kojoj oduvijek pripadamo i lideru europskog Jugoistoka“. Ne „regiona“ ili tzv. Zapadnog Balkana, nego baš europskog Jugoistoka. U svega se nekoliko dana taj klasičan populistički narativ službene HDZ-ove, sada opet državne politike izvrnuo u egzemplaran oksimoron, u drveno željezo nepreboljene 26-godišnje (samo)obmane.

Rečena će parabola poručiti onima koji to ne znaju da u potentnoj vanjskoj politici nema prijateljstava i samaritanstva, nego su dnevno na djelu goli interesi. Jedan na jedan ili jedan na množinu, ali u svakom slučaju nadigravanje diplomatskim umom i intelektom ne bi li se postiglo što više, na vlastitu korist. Narod je to odavno sročio u onoj „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Baš antiprotivno hrvatskom radodajstvu skinutih gaća ispod koljena, po formuli „uzdaj se u ‘partnera’ i njegovo kljuse“. Bijednoj se Našoj samaritansko vanjskopolitičko radodajstvo i kronična impotencija tzv. djelatne ukrudbe opet ovih dana obijaju o državne interese diplomtskim glavinjanjem premijera Andreja Plenkovića, njegova ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera ali i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović.

Troje HDZ-ovih prvaka na najvišim državnim dužnostima, nastave li kako su počeli, sasvim će izbaciti hrvatsku diplomaciju izvan vjerodostojnog međunarodnog igrališta. Brže i učinkovitije, nego što je to uspijevalo SDP-ovim koalicijama za dvaju kratkih izleta u Banske dvore. Ivice Račana 2000. i Zorana Milanovića 2012. godine. Iks je primjera da veliki politički, vojni i gospodarski igrači sa Zapada, ali i Kina, Turska…, već neko vrijeme više preferiraju Srbiju, Sloveniju i BiH, nego RH. Investicijski, ali i politički. Zašto? Zato što imaju autoritativniju vanjsku politiku, agresivniju, prodorniju i u konačnici učinkovitiju. Usput, kao Srbija, dvaput veće tržište i povoljnije ulagačke uvjete, pa će jedna Njemačka – hrvatska prijateljica „Danke Deutschland“, jelte – u godini dana uložiti u Srbiji više od milijarde eura i otvoriti 3000 novih radnih mjesta. Kao i hrvatski tajkun Ivica Todorić.

Ušima po glavi

Kancelarki Angeli Merkel RH nije prioritet, osim kada joj treba priprijetiti kažiprstom. U doba premijerke Jadranke Kosor zbog, kaže, „vladinog zanemarivanja njemačkih investitora“ ili 2013. premijeru Zoranu Milanoviću zbog „neuvažavanja Europskog uhidbenog naloga“, pokušaja neizručivanja bivših udbaša Jospa Perkovića i Zdravka Mustača sudu u Njemačkoj za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića i tzv. lex Perkovića. Za razliku od ostalih političara u 26 godina RH, samo su prvi predsjednik Franjo Tuđman i SDP-ov premijer Zoran Milanović imali tu i tamo petlje malo iskesiti zube glavama „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Ostali, pokriveni ušima po glavi.

Premijer Andrej Plenković nedavno je bio u posjetu BiH, što su domaći mainstream mediji udarili na sva zvona kao „iznimno važan prvi državnički posjet novog premijera inozemstvu“. I to baš susjednoj zemlji s kojom Hrvatska ima više od tisuću kilometara, doduše još neriješene sasvim, granične crte te dobre gospodarske i političke odnose. Kritičniji će kroničari zabilježiti da je to ipak bio više posjet HDZ-ovim Hrvatima koji su u BiH i konstitutivan narod i dijaspora, kako kada kome treba, nego službenom Sarajevu, pa nije slučajno da je zaključen „skandalom“. Sud za ratne zločine BiH izdao je nalog SIPA-i da u hrvatskoj enklavi Orašju u Bosanskoj Posavini uhiti desetoricu bivših pripadnika HVO-a, uključujući umirovljenog generala Đuru Matuzovića. Bez pardona, u praskozorje, zadnjeg dana Plenkovićeva posjeta.

Zgražanje državne politike RH i radikalne desnice zbog „skandala“ još se nije stišao, jer ni premijer niti predsjednica „nisu znali“ da će se dogoditi Orašje i da će službeno Sarajevo „politizacijom sudstva i selektivnim uhićenjima“ tako omalovažiti Hrvatsku, jednog od jamaca Daytonskog sporazuma i, kako Zagreb tvrdi, „najzaslužniju zemlju“ za „oslobađanje velikog dijela BiH od velikosrpske agresije“ te udomiteljicu više od 500.000 bošnjačkih ratnih izbjeglica. Objektivno, ni državni vrh RH niti itko drugi u piramidi vlasti nije ni smio/trebao znati za uhićenja ni u Orašju niti za ona što će možebitno još uslijediti. Indikativno ili ne, tek nitko u Bijednoj Našoj – od predstavnika vlasti i „ogorčenih“ braniteljskih udruga do medija – nije postavio niti će postaviti ono, jelte, „imbecilno“ pitanje: jesu li se dogodili jezivi ratni zločini nad srpskim civilima i trebaju li počinitelji odgovarati, ako su „naši dečki“?

Zločini su počinjeni, to je neosporno. Nedvojbeno je i da, načelno, počinitelji trebaju odgovarati za njih, ali odgovornost neobjašnjivo postaje sporna/dvojbena kad sumnja pada na „naše dečke“. Onda je to „selektivan pristup“ i „politizacija pravosuđa“ ne bi li se srpsko-bošnjačkom ujdurmom naudilo Hrvatima gdje god bili, najmalobrojnijem i najugroženijem a konstitutivnom narodu u BiH. Nikom ne pada na pamet, osobito ne hrvatskim političarima ZNA SE krvnih političkih zrnaca i u RH i u Hercegovini (BiH), makar retorički pitati: tko i kakvim dokazima tereti osumnjičene/optužene za ratne zločine? Što reći o „našim dečkima“, ako su dokazi i svjedoci vjerodostojni?

Vanjska politika službenog Zagreba i HDZ-ova dvoglava filijala u BiH, glede i u svezi, jelte, morala je od glavnog tužitelja Haaškog suda Sergea Brammertza dobiti po nosu zbog politikantske halabuke u kojoj se ne mari za pravovaljane dokaze i svjedoke, nego unaprijed, na neviđeno forsira nedužnost uhićenika. Svi su drugi krivi, ali „naši dečki“ – ni slučajno. Hrvatski porezni obveznici, ni luk jeli niti luk mirisali, platit će sud, odvjetnike i tko zna kakve sve troškove i uhićenika i njihovih obitelji. Bez obzira na to dokaže li se da su ti bivši pripadnici HVO-a uistinu počinili zvjerstva za koja ih se tereti. I opet, svi će se u RH i bivšem vodstvu tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, HVO-a i HV-a praviti grbavi. Svi odreda sada „ugledni političari“ u svojim vilajetima, „demokrati i domoljubi“, „nabožni“ katolici i javni ljudi, nabreklih džepova.

Tko je među njima naredio, dopustio ili nije sankcionirao ratne zločine, a morao je? Zakon je ljudskog i nacionalnog dostojanstva, časti, čistog obraza primjenjivati pravila ratovanja, a ne voditi se špiljskim nagonima krvi i tla. Bez obzira na to kako je i koliko zla neprijatelj nanio. Ni ovog puta, vidi se, dostojanstvo žrtve nije ni približno tako važno kao halabučno deranja političkih glasnica „ljudskim pravima naših branitelja“, pa i onda kad je takav narativ nespojiv s pravosudnim pravorijekom. No, cijela je ta nemoralna fertutma – i s vanjskopolitičkog gledišta – očit primjer uvrijeđenosti vlaške mladenke koja, krajnje naivna i nepripremljena, hrli na vjenčanje.

foto: ukrinform.net

To vrijedi i za Plenkovićev posjet starim prijateljima u Ukrajini, za koje je bio zadužen još kao izvjestitelj EU-a za tu zemlju, pa je sada bio u prigodi pozvati im se u goste. I to je opet ostavilo novu, dvojbenu recku na vanjskopolitičkom rovašu RH. Ne samo da neće biti opipljivije vajde od putovanja oveće diplomatsko-gospodarske svite u Kijev na „prijateljski domjenak“, nego se Zagrebu nije trebala omaknuti ni kolateralna vanjskopolitička šteta. Plenković je „odvjetničkim“ soliranjem u korist SAD/NATO/EU-a na samoj ukrajinsko-ruskoj granici, koje nitko nije naručio, navukao gnjev Ruskog medvjeda na Hrvatsku buhu i nepotrebno se zamjerio Moskvi. Neki su se medijski analitičari narugali nediplomatskoj eskapadi: Plenković je zaboravio da više nije u Bruxellesu, nego u Zagrebu, te da njegova riječ sada ima drukčiju težinu.

Tko su Andrej Plenković i RH u sofisticiranoj diplomaciji velikih sila i međunarodnoj politici da bi bili pozvani nuditi „reintegracijska“ ili koja druga iskustva/usluge Kijevu za smirivanje sukoba u Ukrajini, pitaju se Rusi, ali potiho i njihovi destabilizatori na Zapadu. Postoje nekakvi sporazumi i inicijative, recimo pokušaji rješenja iz Minska, gdje EU figurira kao krunski svjedok/jamac, pa hrvatsko vanjskopolitičko izdanje u premijerovoj interpretaciji dođe kao lijevo smetalo u vrzinom kolu velikih. Plenković i Grabar-Kitarović, najistaknutiji apologeti/ancile američkih interesa u RH i balkanskoj regiji, istodobno su najobavješteniji domaći političari o tome zašto su i kako SAD, NATO i EU izazvali smjenu proruske, ali legalne i legitimne vlasti te rat u Ukrajini.

Odcjepljenje pokrajina Donjecka i Luganska te ruska aneksija Krima posljedica su zapadnog uplitanja u unutarnje uređenje suverene članice UN-a, što si SAD/NATO inače dopuštaju bilo gdje u svijetu. Bez pardona. Bez obzira koliko stotina tisuća ili milijuna nedužnih civila pritom zvjerski pobiju, izranjavaju i rastjeraju u izbjeglištvo. Plenkovićeve su reintegracijeske usluge europrijateljima u Kijevu šaka u oko ionako nikakvoj hrvatskoj vanjskoj politici, a medvjeđa usluga zapadnim gazdama RH.

Uslijedilo je oštro reagiranje iz Kremlja, koje je Plenković bagatelizirao kao glas „niže razine“ ruskog ministarstva vanjskih poslova na koje ne kani odgovoriti. „Ja se bavim ozbiljnom i odgovornom vanjskom politikom“, kazao je. „Imam principijelne stavove iza kojih čvrsto stoji cijela vlada.“ To su prepoznatljiva stajališta made in SAD/NATO via EU, istovjetna „čvrstim i principijelnim“ stajalištima po koja i Plenkovićeva/HDZ-ova „sukreatorica“ vanjske politike Kolinda Grabar-Kitarović odlazi na iste brifinge, s istim mentorima i na istim SAD/NATO/EU-ovim mjestima, a ta su stajališta u korist štete državnih interesa RH. Danas gospodarskih (nametnute sankcije Rusiji, bijedan tretman hrvatskih roba na zapadnim tržištima, izostanak euronovca za ekonomski razvitak RH, dužničko ropstvo u režiji MMF-a, Svjetske banke i rejtinških agencija…), sutra i vojno-sigurnosnih (mogući sukob Zapada s Rusijom, novi rat sa Srbijom, u BiH i, tko zna, sa Slovenijom zbog granice), a za političke štete manje-više.

Svatovski cadillac

Hrvatskoj nije u interesu da joj je neprijatelj svjetska velesila Ruska Federacija. Ako je „ozbiljna i odgovorna vanjska politika“ to da RH već dvije godine, po zapovjednoj volji SAD/EU-a, nema veleposlanika u Moskvi, a već se izmijenila treća vlada, ta je vanjskopolitička suverenost RH čista sprdnja. Turistički trošak. Diplomatska pinka na deviznim dnevnicama, ekskluzivnim ićima i pićima te besplatnim razgledima svjetskih odredišta. Kolateralno, povlastica i za članove užih obitelji glavnih diplomata i osobnu protokolarno-birokratsku logistiku. Gdje ćeš više. Puna šaka brade.

Egzemplar bez presedana u tom je smislu predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, koja više boravi po kojekakvim razvikanim i egzotičnim svjetskim odredištima, nego na svom radnom mjestu u Zagrebu. Porezni su obveznici obavješteniji o tome kako prešetava pred tv-kamerama ekskluzivnu garderobu i frizure te kakve neobavezne fraze nabacuje u novinarske mikrofone, nego što su rezultati njezina inaugurativnog obećanja da će građanima omogućiti „bolju, bogatu i sretniju Hrvatsku“. Dvije godine su prošle, a zemlja u sve većem sranju. Ovih dana u višednevnom „radnom posjetu“ Kanadi skuplja iseljenički novac za vukovarski Vodotoranj (sic) i na domjencima se grli s istim „iseljenim Hrvaticama i Hrvatima“, koji su prije točno 25 ljeta na istim mjestima u Kanadi i SAD-u ugostili Franju Tuđmana i Gojka Šuška sa svitom za – bijeli svatovski odavna demode cadillac s crvenim tapecirungom. I ta su dvojica te jeseni 1990. godine također skupljali „dobrovoljne priloge“, ali – za skorašnji rat.

U Uredu predsjednice kažu da je njezin stav o fašističkoj NDH jasan i da ga je više puta izrekla – Facebook

A kakva je to bila „hrvatska dijaspora“ kojoj je Šušak doveo Tuđmana, kojom se sada diči i Grabar-Kitarović? Izvrsno ju je opisao Tomislav Jakić, HTV-ov vanjskopolitički komentaror-mentor i savjetnik bivšeg dvomandatnog predsjednika RH Stjepana Mesića, tadašnji izvjestitelj s Tuđman-Šuškovog izleta preko Velike bare, u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“. Krcatoj i redikuloznim pikanterijama i svjedočanstvima iz prve ruke i neposredne blizine. Ako se prvi hrvatski predsjednik, Titov partizan u NOB-i, gorljiv komunist i general JNA, nije stidio ustašluka po iseljeničkim klubovima, zašto bi se „domoljublja“ te vrsti stidjela prva hrvatska predsjednica. Kešovina ionako nema ideološku oznaku, a prigodno busanje u kockasta prvopredsjednička prsa s bijelim početnim poljem ionako ne boli niti išta košta. Je li to vanjskopolitički ili koji drugi važan posao, dostojan predsjednice države? Nije, ali… ona je HDZ-ova „žena iz naroda“ pa joj nije zamjeriti, jelte, kad se opusti na svoj način. Svoja među svojima.

U „gradu heroju i mjestu posebnog pijeteta“ uskoro više neće biti mladih ljudi, život preostaloj starčadi bit će još skuplji, investitori ni ubuduće neće otvarati nova radna mjesta, plaće će se i dalje dijeliti samo ZNA SE stranačkim uzdanicama u gradskoj administraciji i komunalnim poduzećima, ali Vukovar će zato imati reprezentativno obnovljen Vodotoranj za (zasad) 23 milijuna kuna. Zašto ne i 30 milijuna? Ha, cijene rastu, a „domoljuban“ je puk lud za takvom atrakcijom. Pa kad navale i oni iz pasivnih krajeva i Hercegovine (BiH), poznati po zamotavanju u državnu trobojnicu i „drugoj koloni“ koja je 2013. godine pokazala Milanović-Josipovićevim „komunjarama“ i stranim diplomatima u RH gdje im je mjesto na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, neopisiv će biti užitak za stotinjak kuna po osobi gledati s Vodotornja kako izgledaju prekodunavski šibljaci na vojvođanskoj obali Srbije. Mo’š mislit’. Koliko će tek prva hrvatska predsjednica biti zaslužna za takav nezaboravan doživljaj! Vanjskopolitički plus za Kanadu.

Točku na i aktualnog vanjskopolitičkog satirikona pripalo je staviti ministru Davoru Ivi Stieru, dvama diplomatski neuspjelim/promašenim posjetima. Mađarskoj i Sloveniji. U Budimpeštu se zaputio bez nekog ozbiljnijeg razloga, razgovarati s vanjskopolitičkim kolegom Peterom Szijjartom. Valjda radi miroljubivog, dobrosusjedskog presijecanja gordijskog čvora Ina-MOL, odnosno žiletžičano-policijsko-vojne koordinacije akcija dviju država nahrupe li opet balkanskom rutom izbjeglice s Bliskog i Srednjeg istoka. Kad tamo, puf iz vedra neba, Hrvatskoj jako neugodna vijest: Interpol je definitivno izbrisao međunarodnu tjeralicu za šefom mađarskog MOL-a Zsoltom Hernadijem. Njega traži hrvatsko pravosuđe. Sumnja se da je s 10 milijuna eura podmitio Ivu Sanadera, tadašnjeg premijera RH i šefa HDZ-a, kako bi MOL stekao upravljačka prava u Ini, hrvatskoj kompaniji od strateškog značenja i energetskog suvereniteta.

SDP i HDZ su 2000-ih godina prodali MOL-u 25 posto plus jednu dionicu Ine za „kikiriki“ – 505 milijuna dolara, čime se kratkoročno zakrpala rupa u državnom proračunu. U međuvremenu, kad se MOL domogao upravljačkih prava u Ini te pokazao lošim upravljačem u korist mađarskih, a ne hrvatskih državnih i energetskih interesa, vlasti RH je došlo iz stražnjice u glavu. Pretprošloj, prošloj i trenutnoj. Ali prekasno. Sanader se prešetava po sudnici, pravosuđe se javno blamira trakavicom od postupka, a krunski svjedok Hernadi je golub na grani. Hrvatskoj nedostupan. Sad je i Interpol od njega dignuo ruke, pa „strateški interes i energetski suverenitet“ RH ostaju tema za kućnu uporabu i međusobna medijska prepucavanja.

Iza Herndija i MOL-a stala je sama mađarska država, cijeli njezin vanjskopolitički pogon, te osmišljenom diplomatskom ofenzivom pritisnuli međunarodnu javnost i sam vrh Interpola. Hernadi je policijski slobodan čovjek, a Hrvatska je u toj akciji ostala skinutih gaća ispod koljena. Jer nikom od njezinih državnika nije bilo nakraj pameti vanjskopolitički parirati Mađarima, koji su već 2011. godine prekinuli svaku suradnju s hrvatskim pravosuđem, odbili poslati Hernadija svjedočiti u Zagreb o mitu Sanaderu te svog državljanina učinili i telefonski nedostupnim.

Gdje su „prijatelji“ i „partneri“ sa Zapada? Hrvatska je u pravu, Mađari je izvarali, ostavili na cjedilu i nikom ništa? „To je stvar pravosuđa, a ne politike“, sramotno je izjavio Stier, a kolega mu Szijjarto zadovoljno trlja ruke: „Mi se tome jako veselimo i smatramo to odgovarajućim i pozitivnim“. To je, ma čime ministar Stier mazao oči javnosti, bila i ostala politika u svom esencijalnom značenju i posljedicama. I tada, 2000-ih godina kad su SDP Ivice Račana i HDZ Ive Sanadera za „kikiriki“ krčmili Inu, i danas kad baštinici veleizdajničkih posljedica prodanog „strateškog interesa i energetskog suvereniteta“ kukumavče za – lanjskim snijegom. Da je Ina osobno ili obiteljsko Stierovo vlasništvo, što nije, nedopustivo je da šef diplomacije RH svodi tako velik problem na „stvar pravosuđa“. Očito ne razumije o čemu se radi, a to je zlo za vanjsku politiku koju ima provoditi u interesu građana svoje zemlje.

„Povijesni prijatelji“

Mađari su upravo vanjskopolitički osmišljeno i odlučno uspjeli zaštititi Hernadija, jer slučaj MOL-ovih upravljačkih prava u Ini nikad nisu smatrali da je „stvar pravosuđa“. Dapače, uspjeli su uvjeriti međunarodnu zajednicu u to da RH politizira taj spor te da, štoviše, „ugrožava ne samo Hernadijeve interese nego i nacionalnu sigurnost i financijsku stabilnost Mađarske“. A Stier se zbunjeno drži pravosudnog plota. Sic. I nije onda iznenađujuće da su Mađari izlobirali to da Izvršni odbor i Opća skupština Interpola 6. i 8. studenoga na Baliju odluče protiv hrvatskih interesa.

HDZ, koji se na izvanrednim parlamentarnim izborima u rujnu opet dohvatio vlasti u državi, sada je u prigodi instalirati u RH nešto prilagođen model orbanovštine, i to u dijelovima koji ne idu uz dlaku Bruxellesu. Taj mađarski model desnog nacionalizma osobito je prirastao srcu aktualnim stranačkim liderima na državnim dužnostima, čak u svojim ekstremnim izdanjima (npr. žilet-žica i vojska na granicama protiv izbjeglica), pa se nije čuditi što je Viktor Orban bio respektabilna vanjskopolitička adresa i predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović, i bivšem ministru vanjskih i europskih poslova Miri Kovaču i sada Davoru Ivi Stieru. Doduše, Kovač i Stier nisu imali razloga cinkariti u Budimpešti vladu vlastite zemlje, kao što je lani činila Grabar-Kitarović, ali nisu u Mađarskoj ni (o)branili „strateški interes i energetski suverenitet“ svoje zemlje.

Miro Kovač je, dapače, ostao upamćen po notornoj bedastoći i povijesnoj neistini da su Mađari povijesni prijatelji Hrvata. Nikad u prijelomnim trenucima hrvatske povijesti – čak otprije ubojstva zadnjeg hrvatskog kralja narodne krvi Petra Svačića/Snačića do preporodnog otpora militantnoj mađarizaciji i kasnije, pa eto i sada u slučaju Ina-MOL – mađarsko se „povijesno prijateljstvo“ svodilo na goli interes, prisvajanje i  korist. No, to je tema s kojom se nije uputno igrati ni u običnoj diplomatskoj kurtoaziji. Jer, kako se vidi iz nepovoljnog razvoja događaja u slučaju Mađarska-RH-Hernadi-Ina-MOL, koji ni za 120 izaslanika Opće skupštine Interpola na Baliju nije bio vrijedan veće pozornosti, hrvatski „prijatelj No. 1“, Mađarska – kako novinar Željko Petrušić ironizira etat Viktora Orbana – očito je u bitnom ulisičio vanjskopolitičke ruke Zagrebu.

Foto: FAH

A to će se potvrditi i udari li izbjeglički tsunami na balkanske obale. Nije bez vraga nagovještaj Turske da će, nezadovoljna ambivalentnim i nepoštenim ponašanjem Unije prema njoj, pustiti 3,5 milijuna izbjeglica iz svojih kampova u Europu. Nema te žice, policije i vojske koja će zaustaviti amazonu razjarenih nevoljnika u protoku prema „Njemačkoj, gdje se živi dostojno ljudskog bića“. Viktor Orban i hrvatski mu  vanjskopolitički fanovi prvi će pobjeći glavom bez obzira. Ako treba i na orbitalnu stanicu Mir, na Mjesec, bilo kamo. Zajedno s Borutom Pahorom, Mirom Cerarom i Karlom Erjavcem koji više neće stići nikom u RH lomiri živce, ograđujući Sloveniju i po hrvatskom državnom teritoriju koje će, jelte, propala arbitraža dodijeliti Deželi. Jer će i tu vanjska politika na Hrvaškom prdnuti u vjetar iliti pišati uz propuh?

Ako je tako, da Bijedna Naša od silnih „prijatelja“ i „partnera“ na Zapadu, pa i u zajedničkoj obitelji kojoj pripada i Mađarska, nije kadra vanjskopolitički istjerati pravdu za svoj „strateški interes i energetski suverenitet“, jer se MOL korupcijski domogao upravljačkih prava, Mađarima vjerojatno više ništa ne stoji na putu da rasprodaju više tisuća nerentabilnih Ininih benzinskih crpki, zatvore rafinerije u Sisku i Rijeci, otpuste još nekoliko tisuća radnika i dokrajče svaku pomisao na energetsku samostalnost RH. Budu li Hrvati baš tjerali mak na konac, pa ionako jalova, nikakva konstruktivna suradnja zapadne u nepodnošljiv škripac, Ina ide na bubanj. MOL-ov glasnogovornik je to ovih dana izrijekom potvrdio. No, nema problema, ako RH izvuče iz slamarice tih oko 2,5 milijarde dolara koliko MOL-u sada navodno vrijede upravljačka prava u Ini, na osnovi samo 49 posto dionica.

„Ako plati cijenu, nas se ne tiče tko će u slučaju kupoprodaje upravljati Inom“, kazao je glasnogovornik. Hrvatska, naravno, nema tog novca niti ga može skucati bez da, dodatno, upadne u grdne financijske nevolje. Ali imaju ga Rusi, pa kad se ta činjenica pomnoži s političkim i geostrateškim interesom Moskve u novom prekrajanju karte svijeta, i osobito rovitog područja bivše SFR Jugoslavije, ruskom parajliji tih navodno 2,5 milijarde dolara također dođe kao „kikiriki“. Tko zna, možda bude zainteresiran i kupc iz Azije, recimo Kina, prebogati šeik s Bliskog istoka ili netko treći, peti… Deficiti ovdašnje vanjskopolitičke kule od karata doći će na naplatu, kao što dnevno dolaze iz niza drugih razloga, čak i bez obzira tko je trenutno ministar u onoj lijepoj zgradi na zagrebačkom Zrinjevcu. Svaka nova vlada briše zatečene prioritete, odvodi i dovodi diplomate i iznova otkriva toplu vodu pod kodnim imenom „nova vanjskopolitička strategija“, a uistinu je to politički ovisno šeprtljanje u dopuštenim SAD/EU-gabaritima i uhljebničko-stranački iskadrovirana struktura problematično sposobnih diplomata.

U tom sklopu realiteta jamačno valja tražiti, ako je to uopće nekom važno, razloge diplomatskog „uništa“ ministra Davora Ive Stiera koji je, poslije kiksa u Budimpešti, požurio u Sloveniju u nakani da odledi rješenja dvaju ključnih bilateralnih problema, koji bitno narušavaju odnose dviju zemalja. Primljen je na najvišoj državnoj razini, uljudno saslušan i pristojno otpravljen kući: nebo-zemlja razlike u odnosu na pitanje međudržavne granice (arbitraža, ograde protiv izbjeglica…) i obeštećenje hrvatskih štediša bivše Ljubljanske banke ostale su dva suprotna pola. Slovenci su tek izrazili žaljenje, što i nova vlast Bijedne Naše u vezi s tim „ide u pogrešnom smjeru“.

A još su jučer, takoreći, HDZ-ovi europarlamentarci od „diplomatskog formata“ znali reći da su sposobni učiniti na vanjskopolitičkom planu znatno više od prethodnika, osobito SDP-ove koalicije koja je škartirala ustavnu „sukreatoricu“ Grabar-Kitarović. Sada se pokazuje da nisu bolji/razumniji/uspješniji i da sinergija sukreatora (iz istog političko-ideološko-svjetonazorskog legla tzv. demokršćana) škripi kao stara kanta.

Dalo bi se, dakako, promišljti i niz drugih primjera/slučajeva, gdje je hrvatska vanjska politika podilaženja velikima/moćnima na Zapadu štetna za političko dostojanstvo i razvojne potrebe vlastite zemlje. Porezne obveznike nitko od onih u vlasti što su, jelte, „preuzeli odgovornost“ ne pita je li u općem siromaštvu i državnoj besparici u redu da Plenkovićeva vlada poslušno udovolji SAD/NATO-ovom zahtjevu da se iz državnog proračuna za 2017. i sljedeće godine povećaju izdvajanja za vojsku. Sa sadašnjih oko 1,4 posto BDP-a prema traženih najmanje dva posto. Što građanima koristi držanje HV-ova kontingenta u Afganistanu, pod njemačkim zapovjedništvom, gdje SAD/NATO i buljuk saveznika nekažnjeno već 15 godina ubijaju i razaraju tuđu zemlju, a nikad ne mogu pobijediti. Ni talibane. Kamoli zatrti terorizam.

Što hrvatskim građanima i poreznim obveznicima znači obećanje predsjednice RH da će poslati stotinu vojnika u Litvu radi „obrane Zapada od ruske ofenzive“ kad takve prijetnje nema niti je Bijedna Naša vojni faktor od kojeg Vladimir Vladimirovič napuni gaće već na sami spomen hrvatske puške na hrvatskom ramenu. Pogodovanja, pak,  zapadnom kapitalu u podjarmljivanju RH bitan je ne samo smisao vanjskopolitičkog smjera državne politike nego i temeljni uvjet međunarodne zajednice kojem je trebalo udovoljiti da bi Hrvatska uopće bila priznata kao država. To o Domovinskom ratu, braniteljima, Tuđmanovoj odlučnosti i viziji, samostalnosti, neovisnosti, suverenosti, itsl. zgodna je mitološka ambalaža za obljetničke reminiscencije, pa…

Košarkaška legenda

„To neće odmah biti traženih najmanje dva posto BDP-a za vojne potrebe, ali će biti veće izdvajanje“, pokušao se premijer opravdati pred novinarima, a ministar obrane Damir Krstičević kao da je pao s Marsa: „Hrvatska vojska je brend“. Ma, koji crni brend? Naoružanje zrelo za napuniti kontejnere za sekundarne sirovina. Čak ne za respektabilniju vojnu paradu, kamoli suvremeni ratni sukob. Broj vojnika uvježbanih za odbiti prvi ratni udar možebitnog agresora ne može parirati ni onom što ga je Kim Jong-un kadar u pola sata mobilizirati na sletu za svoj rođendan. Ili u počast svom „doživotnom prijatelju“ u gostima, američkoj košarkaškoj legendi Dennisu Rodmanu.

Ako Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, Miro Kovač, Davor Ivo Stier, Damir Krstičević i takvi iz trenutnog državnog, (vanjsko)političkog mainstreama ne kane „preuzeti odgovornost“ i te vrsti da će, kad zagrmi, stati na čelo naoružanih ešalona vlastitih obiteljskih uzdanica u obrani „demokratskih vrijednosti Zapada i našeg načina života“ od „krvožednih Rusa“ i Putinove „agresije na Europu“, neka se smjesta okane neodgovornog igranja vatrom. Poigravanja sudbinom zemlje, životima i budućnošću njezinih građana. Naša djeca nisu njihova djeca da bi ih smjeli slati u ratove protiv bilo koga, pogotovo protiv svjetske velesile, kadre dvama projektilima zauvijek zbrisati Bijednu Našu s lica zemlje. To nije kabinetska razbibriga dokonih uz konjak i cigaru, s olovnim vojnicima na zemljovidu balkanskog kiflića.

Vanjska politika RH upravo je na toj razini najranjivija budući da od početka tzv. državne samostalnosti, suverenosti i neovisnosti zemlje nije kompatibilna, ne razumije međunarodni kontekst u kojem participira niti je svjesna toga što bi morali biti dugoročni demokratski i socijalni interesi zemlje. Hrvtska se ne treba uplitati u tuđe sukobe, svrstavati se na intervencionističku stranu i time ugrožavati i svoju, i regionalnu i globalnu sigurnost. Politika svrstavanja nije rješenje. Svijet je na rubu rata, socijalne i prirodne katastrofe. Povijest je pokazala, pa i na hrvatskom području, koliko može biti pogubno za male zemlje i narode svrstavanje na pogrešnu stranu, participacija u zlu. Nije u interesu hrvatskih građana da im zemlja bude makar samo kibic iz blizine uznapredovalog političkog, financijskog, ali i ekonomskog i vojnog intervencionizma korporativno-kapitalističke moći.

Napadno se ruši dosad poznata civilizacija. Državna kormila, gotovo bez većeg građanskog otpora, padaju u ruke besprizornim ekstremistima patoloških mentalnih sklopova i opcijama vjerojatne strave i užasa. Bijedna se Naša ne treba dati navući na sklisko brvno nad provalijom. Neki ljudi nahvao nisu dorasli zdravoj odgovornosti za posljedice – neodgovornosti.

The post Mora li Hrvatska samoj sebi biti državni neprijatelj No. 1 appeared first on Tacno.net.

Foto: gettyimages

Velika je enigma je li predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović na summitu NATO-a u Bruxellesu svjesno gurala svoju zemlju pod Trumpovu ratnu kacigu, neovlašteno joj nabijajući – za što je nadležna vlada, a ne ona – proračunski nepodnošljive i sigurnosno krajnje dvojbene vojne obveze ili je, također svjesno, „prečula“ ozbiljno upozorenje njemačke kancelarke Angele Merkel da „SAD više nije pouzdan saveznik Uniji, pa Europa mora svoju sudbinu uzeti u svoje ruke“. Za koga sada druka ne samo Grabar-Kitarović, koja je već smiješna i bogu i ljudima svojom ulizivačkom naklonošću SAD-u (najprije predizborno klanu Hillary Clinton, o čemu su vjerojatno izvijestili Trumpa kad je posrijedi balkanski kiflić), nego i premijer Andrej Plenković te ministar obrane Damir Krstičević i vojni vrh na čelu s načelnikom Glavnog stožera OS RH generalom Mirkom Šundovom?

Marijan Vogrinec

Veliki književni Amerikanac iz Oak Parka je napisao „Zbogom oružje“ i „Kome zvono zvoni“, a danas prvi stanovnik Bijele kuće – za kojega je teško pretpostaviti da je čitao svog zemljaka – osamdesetak godina kasnije vojnim proračunom bahato gura oružje u ruke ionako prenaoružanim sunarodnjacima. Ne mari kome će zbog toga zvoniti zvono. Ako poslije armagedona i zvona bude bilo. „Živimo u opasnim vremenima i ovo je poruka svijetu“, alibi je Donalda Trumpa pred poreznim obveznicima za čak 54 milijarde vojnih dolara više u 2018. godini. Njegov je prethodnik Barack Obama snizio vojni proračun na lanjskih 598 milijardi dolara ili 3,3 posto BDP-a budući da demokrati nisu smatrali da Amerikanci „žive u opasnim vremenima“ vanjskih ugroza.

Ruska Federacija, jedina svjetska velesila koja može ozbiljnije ugroziti Amerikance na njegovom teritoriju – kad bi htjela i to pokušala, što je čisti SF bez obzira na najniži stupanj zahlađenja odnosa dviju zemalja u zadnjih šezdesetak godina, ove će godine raspolagati vojnim proračunom od svega 49,04 milijardi dolara. Putinova vojska lani je potrošila 65,4 milijardi, a sniženje svote za 25,5 posto u 2017. godini (po podacima Ruske državne riznice) u sklopu je Putinove odluke iz 2016. po kojoj slijede daljnja kresanja vojnog proračuna u iduće dvije godine. Koga se to Trump plaši u situaciji kad Rusija „razoružava“ i više nego deset puta manji vojni proračun?

Sav zapadni svijet koji u vojnom smislu nešto znači ionako je saveznička pudlica u samovoljnim, prevratničkim/imperijalnim pohodima SAD-a od Ukrajine, Sirije i Libije do Afganistana, Iraka i ostatka globusa, gdje se u „mirovnim misijama“ ili kako se već zovu „brani naš način života“ i „zapadne demokratske vrijednosti“. Sic. Iza američkog i savezničkog oružja ostaju stotine tisuća ubijenih i teško ozlijeđenih ljudi, razoreni domovi, milijuni izbjeglica i krvav osvetnički bumerang – terorizam. A Trumpu i dalje nije dosta, nego zove na oružje. Koga? Protiv koga? Zato što se u Bijeloj kući ne bi održao još dugo ne udovolji li vojnoindustrijskom establishmentu, čiji je trajni interes proizvoditi „neprijatelje“ i na njima „u ime slobodnog svijeta“ (sic) prazniti arsenale?

Velika je enigma je li predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović na summitu NATO-a u Bruxellesu svjesno gurala svoju zemlju pod Trumpovu ratnu kacigu, neovlašteno joj nabijajući – za što je nadležna vlada – proračunski nepodnošljive i sigurnosno krajnje dvojbene vojne obveze ili je, također svjesno, „prečula“ ozbiljno upozorenje njemačke kancelarke Angele Merkel da „SAD više nije pouzdan saveznik Uniji, pa Europa mora svoju sudbinu uzeti u svoje ruke“. Trump je u Bruxellesu – zbog čega je summit jedino bio vrijedan pozornosti – očitao bukvicu članicama Sjevernoatlantskog saveza koje ne izdvajaju (24 od 28 zemalja) najmanje dva posto BDP-a za vojsku. „Amerikanci više neće plaćati tuđu sigurnost i obranu“, kazao je u brk glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu, a ljutu su jezikovu juhu arogantnog Amerikanca posrkali i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk.

Ni Merkel nije od jučer

Za koga sada druka ne samo Grabar-Kitarović, koja je već smiješna i bogu i ljudima svojom ulizivačkom naklonošću SAD-u (najprije predizborno klanu Hillary Clinton, o čemu su vjerojatno izvijestili Trumpa kad je posrijedi balkanski kiflić), nego i premijer Andrej Plenković te ministar obrane Damir Krstičević i vojni vrh na čelu s načelnikom Glavnog stožera OS RH generalom Mirkom Šundovom? Je li politička potkošulja EU s HDZ-u nadređenom demokršćankom Merkel bliža od košulje SAD s direktivnim Donaldom Trumpom, koji pragmatično važe savezništvo. Najprije gleda u novčanik, a onda na političke ljubavi i partnerstva. I kad je riječ o NATO-u, Uniji, Njemačkoj…

Ni Merkel nije od jučer kad kao urođeno disciplinirana i organizirana Njemica mora odvagnuti između trgovine, gospodarske koristi zemlje i političkih preferencija, što je i Trumpu dala znati reskim upozorenjem: „Nismo rušili Berlinski zid da bismo Rusiju gurali dalje od sebe, nego da bismo ju približili i surađivali na obostranu korist“. Ta bi izjava osobito morala biti indikativna za trenutne HDZ-ove prvake na čelnim mjestima u državi koji tek sada – kad su ih propast Agrokora, dug oko 1,3 milijarde eura dvjema ruskim državnim bankama, promjena američke vanjske politike i kapilarna prisutnost Rusije u RH neočekivano prenuli iz diplomatske obnevidjelice – pokušavaju servisirati kakav-takav povratak RH na maloumno prokockane pozicije u odnosima s Moskvom.

To neće ići nebuloznom politikom predsjedničinih „uspravnica“, koje nitko u svijetu ne uzima ozbiljno, njezinim gotovo dnevnim beskorisnim putovanjima inozemstvom od mila do nedraga ni paradnim slanjem naoružanih bojna u Poljsku, Litvu, Afganistan i gdje god Pentagon zamisli da se treba „braniti od ruske agresije na Zapad“. NATO je bez pardona u tom smislu zapasao tzv. novu Europu i okružio Rusku Federaciju sa svih strana, na samim njezinim granicama i licemjerno širi neutemeljenu famu o tome da Putinova vojna sila prijeti „slobodnom svijetu“ i „zapadnoj demokraciji“. Tu mantru o prijetnji i sigurnosnoj ugrozi, importiranu iz SAD-a i NATO-a te osobito podgrijanu u Poljskoj, tradicionalno nesklonoj Rusima, nekritički telale hrvatskoj javnosti Kolinda Grabar-Kitarović i ministar Krstičević, a nešto staloženije premijer Plenković i general Šundov. Ne kažu tko i zašto „prijeti Hrvatskoj“, ali gledaju prema Istoku.

Neposredno nakon NATO-ova summita u Bruxellesu, s kojeg je neugodno odjeknula poruka o svojevrsnom raskolu ili tek ozbiljnijem razmimoilaženju administracija SAD-a i EU-a o financiranju vojske i obrambenih (?) strategija, državni je vrh RH obilježio Dan Oružanih snaga i Dan Hrvatske kopnene vojske te prigodno odaslao javnosti niz „ratobornih“ poruka, čije izvore, kreatore i namjere nije teško prepoznati. To uistinu prekomjerno granatiranje najšire hrvatske javnosti mantrom o „ozbiljnim prijetnjama i sigurnosnim ugrozama zemlje“, začinjeno opasnošću od terorizma, alibi je za udar na džepove poreznih obveznika radi dodatnog bildanja vojnog proračuna, kupnje novih količina (američkog) oružja i pojačane militarizacije društva. Direktiva SAD/NATO-a.

Grabar-Kitarović je na summitu u Bruxellesu izvijestila najmoćnije ljude svijeta da će RH biti u stanju udovoljiti Trumpu za izdvajanje dva posto BDP-a za vojsku od 2024. godine, ako to dopusti rast BDP-a. E sad, hoće li to „da, ako“ dopustiti „partner“ s one strane Atlantika, drugi je par rukava i također će ovisiti o tome što Trump drži, a ne predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković  o proračunskim prioritetima, BDP-u i tim „tricama“. Sve do toga je li važnije nahraniti 40.000 djece u RH koja gladna idu svake večeri na počinak ili kupiti rabljeni američki lovac F-16. Ili već zakaparenu njemačku haubicu 155 mm, koja još nije isporučena.

Financijski ministar Zdravko Marić, kojem škrtost mora biti u opisu posla, što će reći dobar osjećaj za važnije od manje važnog, vezat će konja gdje mu i kada mu gazda Plenković kaže, ali o izdvajanjima za vojsku, militarizaciji po SAD/NATO-ovu receptu već sada ima razumno objašnjenje:

„Ove smo godine za devet posto povećali obrambeni proračun u odnosu na prošlu, čime je dosegnut iznos od 4,4 milijarde kuna, što je 1,23 posto BDP-a. To je nakon dugo vremena ne samo nominalno povećanje nego i povećanje u odnosu na BDP. Međutim, ciljano izdvajanje od dva posto značilo bi 7,2 milijardi kuna. To je puno. Ne bih ulazio u spekulacije i predviđanja kada će se to dogoditi, u kojim rokovima i hoće li se dogoditi. Već ovim povećanjem proračuna pokazali smo da uvažavamo potrebe sustava obrane i nacionalne sigurnosti.“

Državni je proračun 1995. godine iznosio 27 milijardi kuna, danas 100 milijardi više  – zbog nakaradnog odlučivanja o prioritetima na rashodovnoj stavci te manije političkog uhljebljivanja „svojih ljudi“, što se alimentiralo skupim inozemnim zaduživanjem – ali je svejedno izrazito prekratak u odnosu na socijalne potrebe, zarađene civilne mirovine, zdravstvo, školstvo, znanost, kulturu… Izvan je svake pameti kupovati oružje i mladež tjerati u vojarne trenirati za ubijanje. I to na račun životnog standarda, u okolnostima kad zemlju jedino ugrožavaju vlastiti „domoljubni“ političari koje, pak, valja eliminirati demokratskom voljom na biralištima.

„Hrvatska vojska“, rekla je vrhovna zapovjednica po predsjedničkoj dužnosti Grabar-Kitarović na jarunskoj smotri naoružanja, „Hrvatske oružane snage oslobodile su Hrvatsku i u međuvremenu se profilirale iz ratne u mirnodopsku silu, koja je danas spremna izvršavati apsolutno sve zadaće koje se pred nju postavljaju. Hrvatske građanke i građani mogu biti apsolutno sigurni da Hrvatske oružane snage osiguravaju RH.“ Prvo, nije točno da je HV „danas spreman izvršavati apsolutno sve zadaće“ i da građani mogu biti „apsolutno sigurni“ kako HV jamči sigurnost zemlje. To je bila i floskula bivšeg JNA, navodno treće vojske u Europi, pa se SFRJ raspao u moru krvi. RH danas praktično nema borbeno zrakoplovstvo, a ona tri-četiri muzejska primjerka što još tu i tamo lete – made in SSSR iz 1970-ih godina – inferiorna su čak neusporedivo brojnijim eskadrilama u neposrednom susjedstvu (npr. srbijenskom MIG-u 29), istog ruskog podrijetla.

Petnaestak tisuća potplaćenih profesionalnih vojnika i časnika, nešto pričuve i većim dijelom zastarjela borbena tehnika – uključivo teško naoružanje, mehaniziranu vojnu silu, protuzračnu obranu, mornaricu i također deficitarnu logistiku – nije pravo jamstvo obrane i sigurnosti u slučaju ozbiljnije agresije na RH. Tim više, jer je i Donald Trump okrenuo ploču te je sasvim upitna buduća primjena čl. 5 Sjevernoatlantskog ugovora, koji podrazumijeva da će se napad na jednu zemlju članicu NATO-a smatrati atakom i na ostalih 27 i aktivirati zajednički vojni odgovor. Ako vrhovna zapovjednica Grabar- Kitarović drži da je HV „apsolutno spreman i sposoban“ odgovoriti na svaku ugrozu, čemu zalaganje za daljnju militarizaciju društva i trošak kupnje oružja? Nema logike.

Ima, ako se zbroje dva i dva. Ona samo pokorno i nekritički odrađuje zadaću koju joj određuje političko-vojni establishment SAD/NATO-a, HDZ-ova vlada mora poštivati „partnerski“ deal pripadnosti/članstva u Sjevernoatlantskom savezu, a vojnom vrhu RH po prirodi posla odgovara igrati se rata. Bilo ili ne bilo realne ugroze i neprijatelja. Po valjda zapamćenoj devizi iz bivšeg JNA, autorstvom pripisanoj osobno vrhovnom zapovjedniku maršalu Titu: „Pripremajmo se kao da će sutra biti rat i radimo kao da će vječno biti mir“. Teorija i praksa tzv. općenarodne obrane razvijala se poslije pod egidom „Ništa nas ne smije iznenaditi – NNNI“, što je zapravo izvornik predsjedničinoj mudrosti da povećanje proračunskih izdvajanja za vojsku „ne znači potrošnju, već ulaganje u ljude i tehničku opremu neophodnu da bismo se suprotstavili modernim ugrozama – od ilegalnih prelazaka granice preko proliferacije oružja, trgovine drogama, ljudima do prirodnih nepogoda, za koje su Oružane snage spremne, na braniku domovine“.

Fototeka neukusnih slika  

Ulaganje u ljude je kupovanja oružja radi ubijanja drugih ljudi? Treba militarizirati  društvo radi sprječavanja ilegalnih prelazaka granice? Proliferaciju oružja bi suzbijala zemlja koja je za 80 milijuna dolara, na američki mig, „proliferirala“ veliku količinu oružja iz Domovinskog rata preko Saudijske Arabije teroristima tzv. Islamske države? Vrhovnoj zapovjednici trebaju eskadrile lovaca-bombardera, njemačke haubice 155 mm i ophodni brodovi, rakete srednjeg dometa i slične ubojite igračke kojima će tući trgovce drogama, švercere ljudi i izvlačiti unesrećene u prirodnim katastrofama? Te su „nasušne“ vojne potrebe preče od miroljubive i uključive vanjske politike, mira i prijateljstva sa susjedima i ostalim svijetom, gospodarske razmjene…?

Kontroverzna književnica i kolumnistica Vedrana Rudan to je sramotno, podaničko manipuliranje vlastitim sugrađanima „oprala“ debelo satiričnim uratkom za RTS 11. ožujka 2017.: „Građani Republike Hrvatske su, ne svojom voljom, duboko u mračini američke guzice jer su ih tamo uvalili hrvatski prljavi političari i političarke kojima je jedino lova bitna. Bijedno smeće potpisuje sve i svašta samo da bi godinu, dvije, pet ili deset bilo na naslovnicama, moglo žderati na naš račun, krasti, dobivati povoljne stambene kredite i huškati nas protiv Srba. A mi, bijedni crvi, ne usuđujemo se čak ni pitati zašto smijemo biti u NATO-u i moramo Amerima na uvid davati osobne podatke ali nam američke vize nisu ukinuli. Naša je bivša ministrica vanjskih poslova, da bi mogla dobiti vizu, trebala potpisati da se u Americi neće baviti prostitucijom.

Mislim da gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, sudeći po tome što sve radi za Amere, to ne mora potpisati. Ona se prostitucijom bavi u Hrvatskoj.“

Predsjednica RH svojim nedoličnim ponašanjem i u zemlji i u inozemstvu dnevno  daje štofa kolumnistima za kritiku, a javni joj je rejting među građanima neusporedivo niži od ijednog svog prethodnika na Pantovčaku, osobito Ive Josipovića i Stjepana Mesića. „U tri godine koliko sjedi u bivšim Titovim paviljonima na Pantovčaku“, pisao je 21. svibnja 2017. ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije Jurica Pavićić, „predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nije izrekla ni jednu političku misao koja će se pamtiti dulje od života vilin konjica, nije razriješila ni jednu krizu, arbitrirala ni u jednoj podjeli. Za predsjednicom će, jednom kada iz svog dvorca ode, ostati tek fototeka neukusnih slika na kojima puca, testira prsluke, strojnice i kacige.“ Da je samo to, još kako-tako.

Foto: AP

Ostat će iza nje i debeli tomovi izjava koje pristojan svijet imenuje zaobilaženjem istine, gdje će imati istaknuto mjesto one o njezinim kontaktima s novom američkom administracijom: za Novu godinu u SAD-u, potom Mike Pence u Münchenu i sada na NATO-summitu u Bruxellesu. Ostat će i ponižavajući foto/video materijali o tome što Grabar-Kitarović čini ne bi li i fizičkom silom, mimo svakog diplomatskog bontona i boljeg kućnog odgoja otela makar osam sekundi u sačekuši novom potpredsjedniku SAD-a, odnosno laktovima se progurala u Bruxellesu kroz neusporedivo važnije državnike od sebe ne bi li stala slikati se uza samog Donalda Trumpa. Nedostojno. Najmoćniji čovjek na svijetu ju je ignorirao i gledao nekamo preko njezine glave, a ona je namještenog osmijeha piljila u njega iz žablje perspektive.

Njezina osobna, pak, perspektiva koju je samodopadno izrecitirala Hini o vlastitoj „državničkoj“ ulozi/važnosti i na summitu i u odnosu na Trumpa više je SF za koji nema iole vjerodostojne – dapače, nema nikakve – medijske ni diplomatske potvrde s druge strane, također zaslužuje uvrštenje u ostavštinu predsjedničina „zaobilaženja istine“.

„Tijekom cijelog ovog druženja danas poslije podne, hodajući hodnicima nove zgrade NATO-a i kroz prijem koji je prethodio summitu bilo je dosta prigoda za razgovor“, prenio je Hinu portal Index.hr  „Razgovarala sam i s predsjednikom Trumpom i pozvala ga u posjet Hrvatskoj. Iznenadila sam se koliko je razgovarao sa svima, uključujući i sa mnom. Uglavnom, bio je vrlo opušten, ležeran i ljubazan prema svima, čak se malo i šalio. Tražila sam od njega da se ponovo SAD angažira, upozorila sam na sve ugroze koje postoje u našem susjedstvu i naglasila sam ulogu koju koju su Sjedinjene Države imale do sada i držim da će i dalje igrati važnu ulogu uz njihov fokus na prostor jugoistoka Europe, veći nego do sada.“

Potpredsjednika Pencea je iz petog reda pozadine na osam sekundi zaskočila u Münchenu, a Trumpa je u Bruxellesu naganjala po hodnicima nove NATO-ove zgrade!? Je li to dostojno ozbiljne predsjednice države? Pazi sad, ona je, anonimna predsjednica beznačajne SAD-u balkanske državice, „tražila od njega da se ponovo SAD angažira“, jer u susjedstvu Bijedne Naše „postoje ugroze“. Da nije smiješno, bilo bi tragično. Grabar-Kitarović se „iznenadila“ (sic), što je Trump „razgovarao sa svima, uključujući i sa mnom“!? Očekivala je da neće razgovarati ni s kim, a došao je na taj skup, gdje je Trump zapravo alfa mužjak bez čije zemlje nema NATO-a?

A to da je „bio vrlo opušten, ležeran i ljubazan prema svima, čak se malo i šalio“ vrlo zorno opovrgavaju tv-dokumenti i medijska izvješća, pa hrvatska predsjednica ne bi smjela vjerovati da je javnost slijepa. Trump je grubo izvrijeđao čelnike EU-a, samu njemačku kancelarku Angelu Merkel i njezinu zemlju, bahato je i arogantno hodao među okupljenim državnicima, a crnogorskog je za zajedničkog fotografiranja nekulturno odgurnuo od sebe. Baš kao što se diplomatski i ljudski nekulturno ponijela i sama Grabar-Kitarović laktašeći/gurajući se kroz masu političara u prvi red kako bi je kamere i fotoaparati uhvatili uza samog Donalda Trumpa.

Taj je prizor kratkim videom prikazala Nova TV i, s obzirom na reagiranja, hrvatski su građani imali razloga crvenjeti se od stida zbog takve predsjednice, a međunarodna javnost steći još negativniji dojam i o Kolindi Grabar-Kitarović i o Hrvatskoj. Među 150 njezinih savjetnika, eto, nema ni jednog koji bi je upozorio na svako malo nedolično ponašanje, pa i korigirao njezin (ne)ukusan styling. Stručna javnost i još više mediji analitički upozoravaju na njezinu militarističku megalomaniju, koja nema uporišta u „sigurnosnim ugrozama“ ili „prijetnjama“ u neposrednom susjedstvu (Srbija) ili šire na europskom Jugoistoku (Ruska Federacija), ali ona tvrdoglavo vozi po svome. Slijedi ju istim izmišljenim mantrama političko-vojni (HDZ-ov) vrh na čelu s ministrom obrane Damirom Krstičevićem i „po službenoj dužnosti“ prvim vojnim operativcem generalom Mirkom Šundovom.

Krstičević, završeni polaznik Vojne akademije JNA u Beogradu, diskursa izdrilanog na nastavi marksističko-političkog vaspitanja za buduće oficire vojske bivše SFR Jugoslavije, žestoko fitilji militarističke fraze kao i njegova vrhovna zapovjednica, pa je teško oteti se dojmu da time liječe neke znane već ekstremističke komplekse u odnosu na Srbiju. A zbog srbijanske veze s Rusijom, pa i osjetnog jačanja srbijanske vojske modernim ruskim oružjem, izmišljaju „prijetnje“ i zovu Trumpa u pomoć. Sic.

Neki dan je ugledni komentatror Nove TV Mislav Bago izravno provocirao načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH: „Recite, generale, tko sada prijeti Hrvatskoj?“ Šundov se našao u nebranom grožđu, a kako vojnik nije vičan političkom jeguljanju, odgovorio je onako kako je istini najmilije: „Sada Hrvatskoj nitko ne prijeti, ali…“ Do kraja rečenice je prepričao već poznatu neuvjerljivu mantru koju je najvjerodostojnije, ali operacionalizirao, ne isprazno laprdao – Maršal: „Pripremajmo se kao da će sutra biti rat, a radimo kao da će vječno biti mir“. Samo što iza tog akcijskog plagijata u RH  danas ne stoje ni novac, ni realna potreba niti tradicija da „Hrvat voli oružje i rado ide u vojnike“. Stoje imperijalni interesi zapadnog korporativnog kapitalizma, izraženi u vojno-političkom vodstvu SAD-a i operativnoj strukturi NATO-a.

Zapovjedno mjesto u Washingtonu

Tom militantnom establishmentu ne ide pod kapu činjenica da je „partnerska“ Bijedna Naša u prethodnih osam godina skresala vojni proračun za oko 25 posto ili gotovo 1,4 milijardi kuna. Usput, uopće ga ne zanimaju zarmjeri krize koja razorno pogodila RH, a izvezena je u svijet upravo s Wall Streata. I smišljena je upravo u uskom krugu vlasnika 95 posto korporativnog kapitala. Taj se kapital ne bi mogao učinkovito oplođivati bez stalnog, sofisticiranog plašenja građana „vanjskim ugrozama sigurnosti zemlje“ i izmišljanja „neprijatelja“. Manipulatorima među Amerima su to već stotinjak godina Rusi, a zadrtim budalama među Hrvatima – Srbi.

Tito je bio jedini državnik od svjetskog formata i neupitnog domaćeg autoriteta, koji je pola stoljeća znao držati na uzdi imperijalne janjičare i sa Zapada i s Istoka, ali i svoje „ustaše i četnike“ u mišjoj rupi. Poslije više nije bilo te pameti u ex-jugoslavenskim bantustanima, pa miševi kolo vode i istočno (rehabilitirali četnika Nikolu Kalebića, sic) i zapadno (zveckanje oružjem i uvlačenje SAD/NATO-ovom militarizmu) od Dunava.

Foto: adriaticseadefense

„Radimo i na ustrojavanju pričuve sustavom dragovoljnih ročnika, kao i sustavom ugovorne pričuve“, reći će ministar Krstičević u intervjuu Večernjem listu. „Upravo pripremamo analize kako bismo unaprijedili kompletni sustav pričuve za koji smatram da je dosad bio više na simboličkoj razini. Razmišljamo i kako još bolje privući mlade ljude u sustav jer time dobivamo novu energiju i znanja pa tako i jači obrambeni sustav. (…) Sigurno će novi američki predsjednik Trump imati svoje prioritete, ali očekujem da ćemo s novom administracijom unapređivati partnerstvo temeljeno na zajedničkim vrijednostima i interesima. SAD nam je strateški partner.“

SAD je formalno „strateški partner“ Bijednoj Našoj, a realno zapovjedno mjesto i u vojnom i u svakom drugom smislu. Među inim, vlasnik državne licencije RH, pa u tom smislu nije slučajno – reklo bi se za prsa – baš Kolinda Grabar-Kitarović instalirana na mjesto predsjednice RH. Proamerički nekritičan fan od glave do pete i u samom srcu. Andrej Plenković je nešto razvodnjenije, ali iste prozapadne krvne grupe. Vodeći ljudi u tajnim službama i Oružanim snagama, čak i u politici, uvelike su američki učenici, neki i s američkim državljanstvom, jer su tamo rođeni. Julian Assange je objavio na WikiLeaks povjerljive, tajne dokumente o tome kako su i koji hrvatski razvikani političari i državni dužnosnici zapravo američki doušnici, neka vrst poslovođe SAD-ovih interesa u Bijednoj Našoj te su na stalnoj vezi Američkog veleposlanstva u Zagrebu. Među njima se spominju tajna izvješća Washingtonu i ime Gordana Jandrokovića, trenutnog HDZ-ovog predsjednika Hrvatskog sabora.

Građani nemaju pojma o tome kako zapravo stoje stvari s njihovom i budućnošću Samostalne, Neovisne i Suverene u svijetu u kojem su cijelu svoju povijest bili tragičari, moneta za potkusurivanje, objekti nedokazane mitološke prošlosti ponosa i slave, a od 1990-ih su ih opet zajahali nacionalni vođe kojima će opet ili odsjeći glave ili ih preparirati kao egzotične ptice. Što se već događa.

The post Hrvatski militanti igraju se rata appeared first on Tacno.net.

Foto: D. KOVAČEVIĆ

Velika većina građana ne misli dobro o političkoj zbilji, ali iz nekog suludog razloga ne želi si pomoći. A itekako bi mogli. Istraživanje rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop upućuju na zabrinjavajuću činjenicu: 73 posto građana drži da HDZ-ova vlada i premijer Andrej Plenković vode zemlju u pogrešnom smjeru. Usporede li se broj nezadovoljnih vladom i Plenkovićem (73 posto) i broj zadovoljnih HDZ-om (34 posto), moglo bi se zaključiti da je HNS neprirodnim koaliranjem s HDZ-om radi participacije u vlasti napravio uistinu „dobar posao“: dao je dreku pljusku. Svrstao se nasuprot preferencija tri četvrtine svih punoljetnih građana, koji ne podržavaju trenutnu vlast. I koji prvim negativcem u državi smatraju upravo premijera Plenkovića te, na drugom mjestu – „sve političare“.

Marijan Vogrinec

Politički bordel Bijedne Naše na nacionalnoj razini – više nego ikad u prošlih 27 ljeta – ovih se dana razobličio esencijalnim kurvanjlukom: u krajnje zazornom klinču sparili su se neprirodni partneri HDZ i HNS. Prvi, tzv. desni demokršćani da im se zbog gubitka parlamentarne većine ne izmaknu fotelji vlasti ispod klijentelističkih stražnjica, a drugi, tzv. lijevi liberali da si podmaknu još tople sjedalice iz kojih je premijer Andrej Plenković nedavno najurio mostovce Bože Petrova. A raison d’être haenesovaca je upravo to – biti na ministarskim i drugim mjestima u vrhu vlasti te po ostatku piramide sve do mjesnog odbora u nekoj pripizdini, voditi agencije, državna poduzeća (HEP!), ubirati zajamčene državne apanaže i frazirati bez pokrića o „političkoj odgovornosti“ i „nacionalnim interesima“. Sic. A te su im vrijednosti zadnja rupa na svirali.

Pozicije, apanaže, utjecaj i moć im je, mandat za mandatom svih prošlih godina omogućavao SDP, stavljajući te koalicijske partnere na visoka, prolazna mjesta svojih izbornih lista. HNS nikad dosad samostalno ne bi na nacionalnoj razini prešao izborni prag (pet posto), pa i sadašnjih devet zastupničkih mjesta u devetom sazivu Hrvatskog sabora duguje velikodušnosti SDP-ovih šefova koji su sastavljali izborne liste, nekritički uvažavajući trgovačke i polit-koruptivne zahtjeve više nego što je to bilo normalno. Moralno kvarnom dijelu HNS-ova vodstva to nije smetalo niti ih je sram pred javnošću što su hraknuli u tanjur iz kojega su se godinama masno gostili, a SDP im ga je punio delicijama.

HNS-ovi saborski zastupnici za koje nitko nije ni čuo, u parlamentu ih baš i nema u raspravama, a u mainstream politici su autsajderi – Milorad Batinić, Stjepan Čuraj, Božica Makar, Marija Puh i Bernarda Topolko – bez SDP-a nikad ne bi prekoračili prag na Markovom trgu. U petak su skrivali pogled od kolega s tzv. ljevice, jer su njihov velikodušan dar kukavički odnijeli političkim, ideološkim i svjetonazorskim protivnicima na desnici. Otišavši HDZ-u s v.d. predsjednika HNS-a Predragom Štromarom ponijeli su se izdajnički i prema ključnom partneru bivše Narodne koalicije i prema svojim biračima. Na tu izdaju nisu imali moralno pravo i bit će kažnjeni tako da nikad više tih petero sitnih trgovačkih kalkulanata, prezreni među biračima, neće in vivo vidjeti saborske klupe.

Hrvatska politika se – zahvaljujući ponajprije „nacionalno osviještenim domoljubima“ – uselila u ulicu crvenih fenjera već 17. lipnja 1989. godine u barakama NK „Borac“ na zagrebačkom Jarunu. Tamo je Franjo Tuđman u mističnim okolnostima izabran za predsjednika netom osnovanog HDZ-a. Predložio ga je Branimir Glavaš, a svih 48 konspirativno pozvanih osnivača, pretežno Glavaševih ljudi, dignulo je ruku „za“. Političkim je inženjeringom Tuđmanove uže skupine izigran tada Marko Veselica, legenda novije hrvatske nacionalne svijesti i politički uznik, moralni i intelektualni autoritet u narodu veći od Franje Tuđmana. U tome je imao protuđmanovske prste i drugi važan lik iz Osijeka – Vladimir Šeks. Povijest višestranačja i prvih pokušaja uspostave demokracije u RH ima o tome specifično mišljenje, koje se razlikuje od onog što ga HDZ službeno promiče u jvnosti.

Jarunska izborna mistika

Više od 100 budućih hadezeovaca je ostalo čekati osnivački skup pred hotelom Panoramom, na sasvim drugom kraju Zagreba, jer im je tamo najavljeno ono što se zapravo dogodilo na Jarunu. Bez Veseličinih pristalica. Branimir Glavaš, osuđeni ratni zločinac, koji će se u dramatičnim okolnostima razići s HDZ-om, praviti javne cirkuse gladovanjem i bolničkim inatima, bježati iz RH, kao Hercegovac aktivirati dvojno državljanstvo (BiH), robijati u mostarskom zatvoru zbog ratnih zločina u RH i osnovati propalu regionalnu stranku HDSSB, dakle taj je Glavaš najzaslužniji i za utemeljenje HDZ-a (od prvih 700 registriranih članova, 500 je bilo njegovih ljudi iz Osijeka i okolice) i za dovođenje Tuđmana na vlast.

Sve ostalo je povijest u kojoj političko kurvanje ima itekako pozamšnu dionicu, a ta će ponajbolje objasniti zašto je Bijedna Naša od tih jarunskih mističnih događaja bivala sve bolesnijom i danas je u teškom komatoznom gospodarskom, društvenom i iznad svega moralno teškom stanju.

Ovo s neprirodnom koalicijom HNS-a i HDZ-a terminalna je faza, jer ti ljudi što su sada s obiju strana isplivali u prvi plan – plus marginalci s jednim, dva ili tri mandata u devetom sazivu Hrvatskog sabora – nisu ni poštenjem, ni zauzetošću niti znanjem kapacitet za zaustaviti slobodni pad svoje zemlje. Pogotovo HDZ, koji je dvije trećine trajanja RH vedrio i oblačio „državnom politikom“, kardinalno griješio u Domovinskom ratu kojem danonoćno verbalno priseže, omogućio kriminalnu pretvorbu i pljačku narodne imovine, uzrokovao tragične socijalne, ideološke i svjetonazorske raskole, srozao radnička prava ispod ljudskog dostojanstva i granice preživljavanja, ali i, kolateralno, potaknuo iseljavanje radno/stručno najpotentnijeg stanovništva i tzv. bijelu ili demografsku kugu zastrašujućih posljedica. Ta stranka – i klijentelistički najveća – nije kadra „spasiti Hrvatsku“.

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, među stranačkim drugovima  zvan „pudlica“ zbog ulizivačkih sposobnosti ugađanja svakom novom šefu i okretanja leđa starom, ima izborni legitimitet 700 preferencijalnih glasova od oko 3,8 milijuna birača. Gdje je premijeru pamet takvog staviti na čelo najvažnije zakonodavno-predstavničke institucije u zemlji? Zato što je prvi ostavio Tomislava Karamarka na cjedilu i dotrčao u Plekovićevu sjenu, čim je čuo Europejca govoriti protiv zajedničkog šefa, pa mu to valja honorirati? Dobro, ali baš nepopularnom građevinskom inženjeru iz Bjelovara dati parlament!? Što je previše, previše je. I nerazumno.

Saborski potpredsjednik akademik Željko Reiner, od neki dan – pazi sad: vitez reda Svetoga groba jeruzalemskog, ima 1500 preferencijalnih glasova birača. A Reiner je godinama u političkom mainstreamu HDZ-a i na vrlo visokim državnim dužnostima s kojih kroji gaće svima u zemlji, od djeteta u kolijevci do najstarijih građana. To kako se ponaša kad vodi sjednice, stranački pristrano i svađalački te kakvoj politici zadrto drži svijeću, ispod je osobnog dostojanstva i tzv. običnog građanina, kamoli jednog  intekektualca ranga – akademika. Neuspješan je i iritantan, pa otud i preferencijalno jadnostojeći. Stranački drug jednog Steve Culeja, kojem po manjku kućnog odgoja, nekulturi, primitivizmu i bezobrazluku zapravo nema ravnog.

Pardon, ima, sjedi uz Culeja u sabornici i svršava na medijsku pozornost, arogantni Don Quijote proustaškog ideološkog mraka – Željko Glasnović. Rame uz rame s tim besprizornim likovima koji nanose štetu Bijednoj Našoj veću od svih drevnih i novijih „Tatara“ zajedno, uz kojekakve jandrokoviće i reinere protiv kojih se HNS borio od osnutka, eto sada i Predraga Štromara. Da ti pamet stane. Oni „spašavaju Hrvatsku“!

Izborni gubitnik u Varaždinskoj županiji, gdje nije polučio nikakve pozornosti vrijedne rezultate – u HNS-u su mu sad okrenuli leđa političari od imena, prezimena i rezultata Anka Mrak-Taritaš, Vesna Pusić, Goran Beus Richembergh, Nada Turina-Đurić, Andro Vlahušić…, koji su jedini još držali jadnih tri posto biračkog rejtinga – „spašavat će Hrvatsku“ kao vladin potpredsjednik i ministar graditeljstva. Taj Štromar, kazao je neki dan Radimir Čačić u jednoj HTV-ovoj emisiji, za svog mandata župana nije sagradio, obnovio ili modernije opremio ni jednu školu u varaždinskoj regiji. Čačić je ironično pokazao prstima ništicu. „Ja sam ih kao župan sagradio i renovirao 24, ljudi to vide“, kazao je. „Nije Štromar bez veze izgubio izbore u konkurenciji sa mnom.“ A pomeo ga je.

Dobro, na stranu Čačićeva prepotencija, ali jest činjenica da je krajnje upitno kako će Štromar, koji nije znao voditi županiju na zadovoljstvo i dobrobit građana, sudjelovati u vođenju države kao potpredsjednik vlade. Ili pak, kako će kao ministar graditeljstva reanimirati već dugo obamrlu tu važnu gospodarsku granu kad nije znao sagraditi u Varaždinskoj županiji ni jednu školu? Ali, to Plenković uopće nije važno, kao što mu nije važan ni nastavak kurikulne reforme školstva bez zalijevanja svetom vodicom i kađenja tamjanom. Jedan od dvojice saborskih zastupnika klerikalno-konzervativnog Hrasta, koji su ušli u parlament na HDZ-ovoj listi, tvrde medijima kako im je premijer Plenković obećao da neće smijeniti promotoricu klerikalnog Grozda Dijanu Vican s mjesta šefice Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije ni Jasminku Buljan-Culej, koju je svoju savjetnicu i pouzdanicu notorne Željke Markić sada već bivši ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić imenovao voditeljicom Ekspertne radne skupine za provedbu kurikulne reforme.

U petak potvrđena nova HNS-ova ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak rekla je da će raspisati novi natječaj za voditelje kurikulne reforme školstva i da neće dopustiti ni pritiske sa strane niti uplitanje politike u tu reformu. U protivnom, diže ruke od posla i „neka ga nastavi onaj tko to zna bolje od mene“. Prvi sukob u vladi? Samo puštnje probnih balona? Ako je Divjak uistinu mislila to što je kazala, može se odmah povući. Premijer Plenković neće rizikovati sukob s radikalnom desnicom u HDZ-u niti s Katoličkom crkvom, koja rukama i nogama stoji iza Vican i Buljan-Culej, a Štromar i novouhljebljeni haenesovci ni pred streljačkim strojem više ne bi ostavili nezaslužene državne apanaže. To nisu političari koji će radije na burzu rada, nego ukaljati obraz.

Treba ne biti politička kurva i ne srozati se ispod svakog ljudskog dostojanstva, pa odoljeti danajskoj napasti HDZ-ove tzv. stabilne, presložene saborske većine: bez Mosta, a s HNS-om u „nove reformske pobjede“. Sic. HNS-ov je rejting u biračkom tijelu prvih dana lipnja bio tri posto (prema istraživanju agrencije Promocije plus CRO Demoskop), a budući da je po odlasku bivšeg šefa SDP-a Zorana Milanovića došlo do svojevrsnog rasula i frakcijskih sukoba u toj stranci, SDP još neko vrijeme neće imati izgleda na parlamentarnim izborima. A HNS od grogiranog SDP-a nema koristi, pa trgovački menadžeri nisu časa časili, nego su bez mnogo razmišljanja ubacili stranku – zapravo ono što je od nje ostalo, jer ju članstvo masovno napušta – u novi hranidbeni lanac. Participacija u vlasti pala im je u ruke kao zrela kruška, u trenutku kad su drugi put u godini dana zaprijetili prijevremeni izbori, a HDZ se našao u gabuli.

Loše režirana farsa

Da HNS nije uskočio kad je Most iskočio iz koalicije s HDZ-om, pa za Judine škude na neviđeno ponudio premijeru Andreju Plenkoviću svojih devet zastupničkih ruku, nezasluženi dar sa SDP-ove koalicijske liste, danas bi ga u časnoj oporbi krasila tek pejorativna sintagma – trgovački d.d. Ali, da trgovački d.d., nekad časna građanska stranka političkih i intelektualnih legendi s ovih prostora Savke Dabčević-Kučar i Vlade Gotovca, nije tjednima javno tukao najtežim haubicama po HDZ-u, a tajno s njim kokošario zbog besramne participacije u vlasti, politički promiskuitet, kurvanjluk ne bi toliko zasmrdio i inače već kritično kontaminiran politički bordel.

HNS je – osobito predsjednik Ivan Vrdoljak, kojeg se potom prepoznalo kao glavnog „kvislinga“ – prednjačio u oporbi anatemiziranjem premijera i HDZ-a zbog ministra plagijatora Pave Barišića, klerikalnog naboja kurikulne reforme, Agrokora, inicirao smjenu financijskog ministra Zdravka Marića, napadao premijera i ministricu Martinu Dalić zbog HEP-a i načina renacionalizacije Ine, ljutio se zbog ustaškog „Za dom spremni“ na HOS-ovoj ploči u Jasenovcu, itsl. Kad ono… Taj moralno-politički salto mortale daleko je od „normalnog“ polit-koruptivnog zastranjivanja, to je smrtni udarac HNS-u, načetom već odlaskom Radimira Čačića. Čačićevi reformisti već su potukli na lokalnim izborima svoju bivšu stranku u njezinoj ključnoj utvrdi – Varaždinskoj županiji, gdje je imala 30 posto članstva – a sada im više ništa ne stoji na putu za širenje po cijeloj zemlji.

U dva dana je trgovački dio HNS-a brzopotezno odigrao lošu farsu za članstvo i za širu javnost. Nitko nije nasjeo. Farsu je režirao osobno (sada već) bivši predsjednik stranke Ivan Vrdoljak, najglasniji i u saborskim klupama i u izjavama medijima protiv svakog oblika koaliranja s HDZ-om. Navodno se već od veljače osobno dogovarao s premijerom Plenkovićem o tome kako izgurati Most iz vlade i zamijeniti ga HNS-om. Bez obzira na to što su obojica morali znati da za taj nečastan potez neće dobiti ruke Vesne Pusić, Anke Mrak-Taritaš, Gorana Beusa Richembergha, Nade Turine-Đurić, Andre Vlahušića i širokog kruga njihovih stranačkih istomišljenika. Dakle, ni najmanje četiri glasa za stabilnu saborsku većinu. Očito je godina i pol apstinencijske krize otkako HNS ne participira u vlasti bilo Vrdoljaku i Štromaru preveliko iskušenje.

HNS-HDZ-ov koalicijski potez jest legalan dok se ne dokaže politička korupcija ili trgovanje utjecajem i moći, ali nije moralan. Dozlaboga je pokvaren. Prljava rabota politički prljavih aktera, autora kurvinjske mantre: „Nije nam stalo do fotelja i vlasti, želimo spasiti Hrvatsku, uštedjeti poreznim obveznicima 120 milijuna kuna za nove izbore te osigurati stabilnu većinu, jer je zemlja u teškoj situaciji“. Kao da oni znaju što je „teška situacija“ i kao da HDZ i HNS uistinu jesu politička snaga kojoj je opći državni interes preči od fotelja i moći.

To je notorna uhljebnička mantra profesionalnih uhljebničara kakvima su krcate sve stranke i zdresna, i slijeva i iz sredine. HDZ ipak više od drugih, jer je na uhljebništvu već od onog 17. lipnja 1989. počeo izgrađivati i uspio izgraditi jaku mrežu stranačke infrastrukture koja mu omogućuje izborne pobjede i upravljanje glavnim polugama moći u zemlji, dakle izravno utjecati na „stanje nacije“ i budućnost zemlje. Najbolji je dokaz ta politička sitnež mizernih duša, a kronično srebroljubiva, koja se ovih dana i rukama i nogama grebla protiv novih izbora, jer znade da na njima više nema šanse steći propusnicu za oko 17.000 kuna plaće. Plus druga beriva, koja idu uz položaj i „čast“. Štromaru je, recimo, kao izbornom gubitniku, u nedjelju 4. lipnja prestao radni odnos varaždinskog župana. Nastupa pobjednik Radimir Čačić. I što sad? Gubitnika na burzu rada? Ma kakvi, unosnije je u vladu! Tako se to radi u Bijednoj Našoj. „Briga za čovjeka“, za „našeg“ čovjeka, a to je zapravo „brige za Hrvatsku“.

Ima Štromar velike obiteljske potrebe, pa i plaća mora biti odgovarajuća. Provjereno, to se u Bijednoj Našoj najbolje rješava mjestom u vlasti. U Štromarovom slučaju i ekskluzivnom promocijom na čast ministra graditeljstva i potpredsjednika vlade. Vrag u nuždi i muhe jede, a Plenković jest bio u velikoj nuždi. Doduše ne na zahodu, ali u prenesenom smislu i to je moguće. Jedan insajder blizak premijeru reći će novinaru Jutarnjeg lista: „HNS nas je spasio u zadnji čas. Inače, cijeli je dan sve to bilo otužno. Čak se i na Plenkoviću prvi put vidjelo da je u panici i strahu. Nije bio u svom elementu. Mislim da ga je opet poslužila sreća. Igrao je rizičnu igru, i uspio. Ali mogao je sve i uništiti. Sve je visilo o tankoj niti. Čudno je bilo to što se dogodilo, a praktički je sve bilo dogovoreno. Malo je neobično da HNS-ov šef Ivan Vrdoljak na Predsjedništvu nije dao prijedlog na glasanje, nego je podnio ostavku. To govori o tome da je tu bio očito neki dublji problem.“

Bivši HNS-ov višegodišnji uspješan gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić, protiv kojeg je Mostov šef Božo Petrov iz sektaških interesa izboksao u vladi donošenje tzv. lex Vlahušića (zabrana izbornog kandidiranja pravomoćno osuđenima, a Vlahušić je dobio šest mjeseci zatvora uvjetno zbog pogodovanja Gradu), kazao je medijima da je premijer Plenković kao nagradu za koaliranje „dao HNS-u birati s prepunog stola što god poželi“. U tolikoj se stisci našao nakon što ga je u pokušaju koaliranja odbio HSS sa svojih pet saborskih ruku. Jer, ako Štromar bez političkog ili nekog drugog javnosti važnog pedigrea može biti Plenkovićev i ministar i potpredsjednik vlade te dobiti vođenje kurikulne reforme školstva samo zato što je uklonio najuvjerljivije mu oponente u HNS-u, onda je jasno koliko je Plenkoviću dogorjelo do noktiju i kamo vodi cijela ta nevesela priča.

Svijeće za „pokojni HNS“

Kad je pak riječ o ostavci šefa HNS-a Ivana Vrdoljaka na „sve političke dužnosti“, pa i onu saborskog zastupnika, neki analitičari nagađaju da bi u tom slučaju mogao biti posrijedi sindrom Sanader. „Dragi Ivo“, kako je tadašnjem premijeru i šefu HDZ-a snishodljivo tepala njegova zamjenica Jadranka Kosor, a Gordan Jandroković naglo pretrčao ispod njegovih pod njezine skute, također je naprasno dao ostavku na „sve političke dužnosti“. Potom ga je policija naganjala po tuđim zemljama zbog sumnje na nevjerojatan kriminal. HDZ je prvostupanjski osuđen zbog pljačke vlastitog naroda, kao jedina od blizu 150 političkih stranaka u RH. HDZ je branio Dražen Bošnjaković, bivši ministar pravosuđa u vladi Jadranke Kosor, kojega je premijer Plenković sada opet posjeo na isti fotelj u presloženoj vladi.

Kolo sreće se okreće. Prosvjednici koji sada pred Središnjicom HNS-a u Zagrebu prosvjedno trgaju članske iskaznice, pale svijeće za „pokojni HNS“ i spominju bližu rodbinu Ivanu Vrdoljaku, Predragu Štromaru i onim saborskim zastupnicima što su se prodali HDZ-u radi „spašavanja Hrvatske“ stabilnom većinom u parlamentu dali su naslutiti i „neke moguće sudske procese“. Protiv koga? Vrdoljaka?

Iako je pravosuđe neovisno, tzv. je treći stup vlasti, javna je tajna da je to politički i na svaki drugi način korumpiran/manipulativan sustav. Od lustracijske „sječe sudačkih glava“ 1990-ih godina, pravosuđe je podložno volji vladajućih opcija, pa u tom smislu „biti prijatelj vlade“ valjda podrazumijeva i zaštitu od progona. Makar beskonačnim razvlačenjem sudskog predmeta, vraćanjem na prvostupanjski postupak, nalaženjem „propusta“ u istrazi, izmjenama sudaca i sudskih vijeća, zataškavanjem, liječničkim ispričnicama, držanjem prijava u ladicama, pa čak i nereagiranjem DORH-a, Uskoka, Porezne uprave…

Kao sasvim slučajno, a ne može biti, jer je i to dio političkog kurveraja, neki se dan dogodilo da je SDP-ov saborski zastupnik Tomislav Saucha – bivši šef ureda bivšeg premijera Zorana Milanovića, optužen u tzv. slučaju dnevnice za krađu više od pola milijuna kuna te je nakon tjedan dana istražnog pritvora suspendiran u stranci – svojim glasom omogućio izbor Gordana Jandrokovića za šefa parlamenta, na kojem je mjestu Božo Petrov brzinski dao ostavku, da izbjegne izglasavanje nepovjerenja.

Da nije izdao drugove iz SDP-a i ostatka oporbe, HDZ-u bi nedostajala ta 76. ruka, ne bi bilo minimalne saborske većine i Jandroković ne bi bio izabran. Što bi bilo u redu, jer taj političar ničim nije zaslužio tu visoku dužnost. Dva-tri dana kasnije, mediji su izvijestili da je sud poništio rješenje o proširenju istrage protiv Sauche, a hoće li uopće snositi posljedice u postupku koji je pokrenut protiv njega, pitanje je za milijun dolara. Kladionički je koeficijent jako nizak, jer je mogućnost za pogoditi ishod gotovo stopostotna. Politika, dakako, „nema utjecaj“ na pravosuđe, pa gumilastika postupci, protiv bivših HDZ-ovih „nezamjenjivih“ Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Zdravka Mamića, Petra Čobankovića, Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša, itsl. „sasvim slučajno“ nasmijavaju javnost  Možda se sutra i Ivan Vrdoljak dohvati apartmana u  Remetincu, ako mu sada zamjenski HNS-ovi prvaci ne zaštite leđa?

Činjenica je da je Vrdoljak kalkulantski, a naoko iz nepoznatih razloga ili zato što Predsjedništvo HNS-a nije podržalo njegov prijedlog za „spašavanje Hrvatske“ (sic) koaliranjem s HDZ-om, dao neopozivu ostavku „na sve političke dužnosti“. Moglo se to iščitati iz njegove izjave nakon sjednice Predsjedništva HNS-a:

„Odlučio sam predložiti da ne idemo u savez s HDZ-om i da podnosim ostavku na sve političke funkcije. Bilo je vidljivo da će se stranka podijeliti, nisam to želio dopustiti, odlučio sam predložiti da stranka ne ide u vladu s HDZ-om i da podnosim ostavku. Imao sam iskrenu namjeru izvući Hrvatsku iz rovova, ali ne po cijenu toga da se dijeli stranka. Povlačim se sa svih funkcija u stranci“.

Je li taj diskurs samo paravan za nešto znatno ozbiljnije? Npr. dati HDZ-u nemoralnu ponudu koju ovaj – u totalnoj gabuli rušenja vlastite vlade, drugi put u godini dana – ne može odbiti, a za to dobiti željenu protuuslugu? Neki iz HDZ-a, ali i živozidne i ine oporbe izvan SDP-ovog tabora više puta su spominjali mogućnost istrage protiv Vrdoljaka, i čak zatvor.

Nije tajna da je Vrdoljak, kao tadašnji ministar, kriv što je SDP-ova koalicijska vlada zakonom i zapriječenim kaznama 3000-50.000 kuna prisilila građane na ugradnju skupih razdjelnika topline na radijatore, koji su se pokazali promašajem. Građanima se lagalo da ugradnju traži Europska unija, što nije bila istina. Tvrdilo se da razdjelnici štede energiju i da vlasnici na to mogu utjecati, pa će imati manje račune. To također nije bila istina. Većina novih računa, uza svu štednju i smrzavanje u stanovima, bila je i do 20-40 posto viša. Razdjelnike su distribuirale dvije strane tvrtke, a ugrađivali ih povlašteni ljudi po 2500-3000 kuna. Ekspertno istraživanje što ga je naručio nedavno smijenjeni Mostov ministar Slaven Dobrović potvrdilo je da su razdjelnici neučinkoviti.

Drugi je Vrdoljakov krimen što je, također sa stranim dobavljačima, potpisao ugovore pet minuta prije ponoći 31. prosinca 2015. za enormne količine tzv. zelene energije, čime je dugoročno obvezao RH – zapravo građane i druge potrošače – na dodatnih desetak milijardi kuna za preskupu struju iz vjetroelektrana. Naknada za obnovljive izvore energije trebala je s tri lipe po kilovatu poskupjeti na 12-14 lipa, što znači veće račune, skuplju a ne jeftiniju struju. Ti ugovori su štetni za Hrvatsku i za potrošački džep. Samo ove godine treba platiti dodatnih 1,1 milijardu kuna zelene struje, iduće  godine 1,5 milijardi, i dalje tim redom veličina. Vrdoljak je definirao podlogu za to, pa je SDP-ova koalicijska vlada na zadnjoj sjednici u mandatu nenormalno povećala kvotu zelene struje iz vjetroelektrana, koje su uključene u energetski sustav. Čak s 400 MW na 744 MW. Naknada za obnovljive izvore ipak nije na računima građana poskupjela 12-14 lipa po kilovatu, ali jest sedam lipa. Razliku ipak neće izbjeći.

Sukob interesa ili…

„Ova Titanik vlada bi malo piškila, pa bi malo kakila“, rugao se Vrdoljak s proljeća u jednoj HTV-ovoj emisiji družini kojoj je sada nudio „svojih“ devet zastupničkih ruku, a pet ipak prodao. „Tako da će sigurno doći do nekoliko postotnih poena poskupljenja struje za industriju ili građane – to nitko više ne može skužiti u RH.“

E sad, hoće li HDZ-ovo pravosuđe nakon svega skužiti dva rečena, a onda i treći Vrdoljakov krimen, pa ga spakirati iza rešetaka, ostaje vidjeti. Naime, treća se priča odnosi na sumnju, svojedobno medijski jako eksploatiranu, da je kao ministar gospodarstva Milanovićevoj vladi namaknuo bivšoj supruzi Jadranki te povezanim osobama i tvrtkama više od 150 milijuna kuna vrijednih poslova s HEP-om, kojim je upravljao HNS-ov kadar od povjerenja. Samo sukob interesa? Iz sudskog se registra dalo vidjeti da je Ivan Vrdoljak 2014. godine imao u vlasništvu 16,67 posto tvrtke ATO Inženjering, koja je isključivo radila s HEP-om. Udjel je to što mu ga je bez naknade uknjižila bivša supruga, a Jutarnji list i portal direktno.hr ističu da je ATO Inženjering – dok su u njemu radili supružnici Vrdoljak – zaradila oko 15 milijuna kuna godišnje, s milijun kuna dobiti.

Bezvezna koincidencija ili ne, otkad SDP i HNS s partnerima preuzimaju 2011. vlast u zemlji, te i naredne dvije godine – i do kraja mandata Milanovićeve vlade – godišnji promet tvrtke raste na 26 milijuna, s 8,5 milijuna čiste dobiti. Pametnom dosta, kažu u onoj tv-reklami. Pedeset pet je međusobno povezanih osoba i poslovnih partnera na poslovima s državom zaradilo više od 150 milijuna kuna, Ivan je Vrdoljak tada bio prvi do premijera Milanovića i predsjednik HNS-a.

Sada više nema sigurnog SDP-ovog grudobrana, a da se Turci ne dosjete, „valja nama preko rijeke“ (Mak Dizdar). I zakoračio Ivan Vrdoljak, vjerujući valjda u onu „Istina je voda duboka i u toj vodi ja se ne mogu utopiti“, što ju je dalekovidno izrekao bivši potpredsjednik HDZ-ove vlade Damir Polančec, izlazeći srpnja 2010. iz zatvora u Remetincu, gdje je zbog kriminala nužno zaglavio i cijeli HEP-ov upravljački vrh. Politika, sektaški i privatni interesi, korupcija, mito, klijentelizam, nepotizam, ogavno strančarenje, namještanje poslova i zaposlenja „svojima“, politički kurvanjluk, prodaja obraza i ljudskog dostojanstva te milijun inih zala, to je već više od četvrt stoljeća okrutna zbilja u ulici crvenih fenjera kamo su „domoljubni“ makroi preselili Bijednu Našu. Ne kao tek propupalu adolescenticu, nego netom po rođenju.

Nakon već šeste zaredom pobjede u Zagrebu nesuđenog „gradonačelnika Hrvatske“ Milana Bandića, ironično se drugi dan nasmijao u tv-kamere: „Znate, politika vam je afrodizijak, ali i opijum. Nekada se govorilo da je vjera opijum za narod, ali ne – to je politika, za sve koji je jednom okuse“. Istina. Politika je danas najunosnija profesija – uz braniteljsku i katoličko-kleričku – gdje ima obilje kruha bez motike, a nikom se ne polažu računi ni za što. Među zombijima, koji obavezno stoje iza svojih vođa kad ovi štogod požele izjaviti novinarima, gotovo je nemoguće naći nekog tko ne bi i guzice dao za fotelj i pripadajuću državnu apanažu.

U nekoj mutavoj anketi u Dalmatinskoj zagori, u pasivnom mjestancu jedne od maskota Sanaderovog događanja naroda na splitskoj Rivi u obranu osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca, dokoni mještani pod murvom hvale se vlastitom glupošću: „Da HDZ i tovara stavi na izbornu listu, mi ćemo glasati za njega! Ovo je hrvatski kraj i takav će ostati“. Netko je nekad rekao da narod ima vlast kakvu zaslužuje, pa je valjda po tom nepisanom pravilu sada zaslužio koaliciju HDZ-a i HNS-a kad je već HDZ kažnjen time da ne može sam vladati. Bez makar liliputanske potpore.

HDZ će prožvakati novog partnera, pa ga ispljunuti na sljedećim izborima, ako ne prije – kao što je već učinio HSP-u, HSLS-u, kojekakvim marginalcima, pa i Mostu nezavisnih lista dvaput – otresti se kao pas kad izađe iz vode, i nastaviti dalje. A HNS-a od srijede više nema. Nevjerojatno je da haenesovci iz ostatka ostataka te stranke još jučer uvjereni da premijer kormilari Titanikom, danas hrle ukrcati se po svaku cijenu u brod što tone i – utopiti se s njim. Orkestar svira, a santa se ne vidi.

Kažu da je politika oduvijek bila kurva, a oni koji se bave tim poslom zazorni likovi, bez obzira i na afrodizijak i na opijum. Neki do te mjere jeftini na brzaka uličari, uslužnici s kolodvora, klupa u parku ili kućnih veža, a neki s celebrity mimikrijom, uslužnici na poziv, eskort ili poduzetničkog pokrića… Zašto bi hrvatska politika i oni koji se njome bave bili neporočni do tog moralnog limesa od kojeg se nastavlja promiskuitetna nit esencijalne pokvarenosti. Nema logike. S kim si, takva/av si. Nema tu velike mudrosti ni mjesta – čuđenju. Pojam poštenje u postjugoslavenskoj Hrvatskoj zorno potire svaku suštinsku razliku između one pučke „tko o čemu, kurva o poštenju“ i aktualnog političkog ponašanja i pozicije i opozicije.

Za ostati na vlasti ili tek zakoračiti u taj povlašteni zabran svake slasti, masti i časti, prvi je uvjet deklarirati se političkim poštenjakom i – bez obzira što to ne može biti istina, jer su ljudi prosječno iznimno pokvarena ili sorta sklona kvarljivosti čim osjeti osobni benefit – tom mantrom hipnotizirati stanovito biračko tijelo. Recimo, animirati klijenta za uslugu, a navuče li kakvu spolnu boleštinu ili ga partner/ica uhvati u kvaru, ha, tko mu/joj je kriv. Trebalo se paziti, misliti glavom, a ne nježnikom ili međunožnim rupama. Šteta se jedva dade popraviti, ako se uopće dade. Uglavnom se ne dâ.

Indikativna je razlika u paraleli zakonom zabranjenog, pravog i političkog kurvanjluka u tome što pravi podliježe pravosudnim sankcijama, jer prodavanje svog ili tuđeg tijela nije dopušteno, a akteri to kriju zbog javne sramote. Politički kurvanjluk nije baš zakonom zabranjen, ako se ne dokaže trgovanje utjecajem, koruptivno kupovanje zastupničkih/vijećničkih ruku, ilegalne donacija, itsl., a akteri se ne srame toga što čine. Kažu, to je „u narodnom interesu“ i isključivo „za opće dobro“, zaklinju se u svoje i stranačko poštenje i ne mare za sramotu da ih javnost drži političkim kurvama. U političkom sustavu Sodome i Gomore orgijaju beskrupuloznost, srebroljublje, laž, gramzljivost, licemjerje, lopovluk, primitivizam, zavist, neukost, nasilje, prijetvornost… Nisu toga lišeni ni akademski potkovani političari niti oni s jedva završenih nekoliko razreda osmoljetke ili tek trogodišnjom strukovnom školom.

„Zaboravni“ Furio Radin

Velika većina građana ne misli dobro o toj političkoj zbilji, ali iz nekog suludog razloga ne želi si pomoći. A itekako bi mogli. Istraživanje rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop upućuju na zabrinjavajuću činjenicu: 73 posto građana drži da HDZ-ova vlada i premijer Plenković vode zemlju u pogrešnom smjeru. Na ljestvici preferencija političkih stranaka, HDZ vodi s 34 posto potpore, a slijedi SDP s 24,8 posto. Usporede li se broj nezadovoljnih vladom i Plenkovićem (73 posto) i broj zadovoljnih HDZ-om (34 posto), moglo bi se zaključiti da je HNS napravio uistinu „dobar posao“: dao je dreku pljusku. Svrstao se nasuprot preferencija tri četvrtine svih punoljetnih građana, koji ne podržavaju trenutnu vlast. I koji prvim negativcem u državi smatraju upravo premijera Plenkovića te, na drugom mjestu – „sve političare“.

Ima li vjerodostojnijeg političkog „stanja nacije“ iz kojeg se dade precizno detektirati sudbina Bijedne Naše u ulici crvenih fenjera? Saborsko zasjedanje u petak okončano je izborom sedmero presloženih ministara i dvama vladinim potpredsjednicima. To je logičan smisao kronologije sramote, začinjen zgražanjem oporbe: „čista prostitucija“, „politička korupcija“, „protuprirodni blud HDZ-a i HNS-a“, „incest iz koristoljublja“…

A in vivo, to je izgledalo ovako. „Nezamjenjivi“ već desetljećima predstavnik talijanske manjine Furio Radin još se jučer žestoko protivio podržati presloženu vladu sve dok se zamjenik HDZ-a Milijan Brkić nadimkom Vaso ne ispriča za to što je uvrijedio etničke manjine nebulozom da „u Hrvatskoj odlučuju samo Hrvati“. U petak se više nije sjećao što je tražio niti više inzistira na isprici. Prodao se premijeru Plenkoviću za dosad najviše svoje mjesto u političkoj karijeri – mjesto potpredsjednika vlade. Pa ti vidi! Bravissimo, maestro Radin! Radinov je moralni obrazac bez ostatka ponovio i Tomislav Saucha. Budući da se opet poslušno ponio prema HDZ-ovim interesima i samom premijeru Andreju Plenkoviću – dignuo je ruku za presložene ministe i vladine potpredsjednike – jamačno će mirno spavati. Ako mu dopusti savjest?

No, prašina u sudačkoj ladici jamačno će odraditi svoje na optužnici za krađu novca naplaćenog za izmišljena službena putovanja vladinih akvizicija. Radin i Saucha su dali 77. i 78. ruku za Plenkovića kako bi se demokracija i stabilnost saborske većine bolje vidjeli. Obraz nije važan.

The post Bijedna Naša u ulici crvenih fenjera appeared first on Tacno.net.

Foto: Hina

Nije primjereno, ma kako to suci opravdavali, jedan kroše Mamiću sankcionirati 22-godišnjaku s 30 dana iza rešetaka, a izvikivanje pogrda Janici s pet dana zatvora. Kako to da krvoločno „Ubij, ubij, ubij Srbina“ i ustaško „Za dom spremni“ ne vrijedi čak ni uhićenja zbog „narušavanja javnog reda i mira“ na stadionima? Kamoli kojeg dana zatvora, što je striktno propisano zakonom. A policija poimence zna te koji šire rasizam, šovinizam i naci-fašizam u javnom prostoru. Koje crno zlo, recimo, ne čuje predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u Osijeku na prijateljskoj nogometnoj utakmici Hrvatska-Izrael, a HRT-ov reporter Drago Ćosić hvali „odličnu atmosferu“

Marijan Vogrinec

Nakon što se „gazda hrvatskog nogometa“ i savjetnik GNK Dinama Zdravko Mamić u srijedu 7. lipnja prisilno okupao u moru pošto je privezao jahtu u bolskoj luci, tri dana kasnije, u subotu 10. lipnja, neugodnost je na trajektu iz Splita u Supetar na Braču te u supetarskoj luci doživjela i državna tajnica za sport Janica Kostelić. Prepoznavši Mamića na molu, gnjevni se pripadnik Hajdukove navijačke skupine Torcide zatrčao i šakom u glavu oborio ga u more. Poznatu bivšu skijašicu na državnoj dužnosti nitko nije tukao, ali – prema tvrdnji policije kojoj je to prijavila – „verbalno ju je napalo i vrijeđalo“ pedesetak Torcidaša što su se uputili na malonogometni turnir na otoku. Janica Kostelić je kanila nazočiti finalu teniskog turnira Croatia Bol Open.

Nakon incident najprije na trajektu, pa na rivi, demonstrativno je napustila Brač, s još dvije ženske osobe u automobilu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Uvrijeđeno se potom i neprilično pojadala: „Vjerujem da se tu radi samo o skupini pojedinaca (od čega bi se inače imala sastojati skupina? – op.a.), ali je za mene ovo bilo jako neugodno iskustvo. Tužna sam što se ne mogu sigurno kretati po svojoj domovini“. Ako se itko može sigurno i slobodno kretati Hrvatskom i uživati sve javne počasti, to je upravo Janica Kostelić. Žena kojoj – baš zbog skijaških medalja, kristalnih globusa, kruna i inih svjetskih priznanja, zbog hrvatske himne i zastava uz najvažnija postolja – nema tko ne skida kapu do tla. I u domovini i izvan nje. Janica je neupitna veličina, hrvatski dio svjetske povijesti skijanja i sporta uopće.

Ali Janica (HDZ-ova) političarka, državna dužnosnica za sporta u svojoj državi, to je sasvim druga Janica. Janica koja je dio sportskog i političkog establishmenta RH, a Torcida, BBB, Armada…, pa i gro šire javnosti teško su razočarani tom povlaštenom skupinom koja i sport i cijelu zemlju „vodi u pogrešnom smjeru“. Po podacima prvih dana lipnja rejtinške  agrencije Promocije plus CRO Demoskop, tako misli 73 posto građana. Otkad je bivši HDZ-ov ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar lani u travnju, na opće čuđenje, predložio Janicu Kostelić za svoju pomoćnicu, a vlada je potvrdila kao doministricu, ona se nije snalazila na toj dužnosti i, logično, nije polučila nikakav pozornosti vrijedan rezultat. Trudi se, tvrde u HNS-u, HOO-u…

Osim što se nečinjenjem, siromašnim komunikacijskim darom i naslikavanjem po VIP ložama s iritantnim likovima iz politike i sporta, pa i abonentima na kriminalne istrage, debelo zamjerila poklonicima poštene sportske igre, njezina je dužnosnička godina ostala nevidljiva. Njezine prijatelje Zdravka Mamića (i Dinamo) te Davora Šukera (i HNS, sudačku organizaciju…) osobito u Dalmaciji smatraju zakletim neprijateljima svetinje bilih – Hajduka, a Janicu pristranom i nesposobnom.

S tom godinom „uništa“, premijer Andrej Plenković ju je bez nekog racionalnog razloga preimenovao iz pomoćnice ministra na čelu Uprave za sport u resornom ministarstvu u državnu tajnicu na čelu Središnje državne uprave za sport. Nije šija, nego vrat. Sve isto, samo pod drugim nazivima. Nesposoban novi šef uvijek najprije mijenja raspored ili pojedine komade namještaja u svom uredu. Janica nema bitne kondicije za „isušiti močvaru“, jer je samo birokrat više. Doduše zvučnog imena, ali to za njezinu zadaću nije dovoljno. Od školske spreme ima završenu osnovnu školu te nepoloženu maturu. Otprilike pola života ostavila je na skijama, ledenjacima, teškim treninzima, strogom režimu prehrane i organizacije dana, po hotelima, putovanjima, nažalost i bolnicama, složenim operacijama koljena, rehbilitacijama, odrađivanju sponzorskih ugovora. O strategijama razvoja sporta nema pojma.

U opisu je poslova zadužena za kompliciran sportsko-rekreacijski sustav u kojem mali dio sportova raspolaže ogromnim svotama novca, a većina nikakvim. U njemu cvjetaju političko uhljebništvo, korupcija, kriminal i poroci kakve zdrav razum ne može pojmiti. Janica Kostelić je odgovorna ne samo za državnu strategiju u tom području nego i za svaki od sportova pojedinačno. Ne samo za nogomet, košarku i rukomet već i za tenis, boks, hrvanje, atletiku, paraolimpijce, školski sport… I za badminton.

Istina, nije Janica jedina deficitarna za odgovornu državnu dužnost, a obnaša je, niti je Plenkovićeva vlada jedina ili prva koja na određene pozicije u vlasti postavlja neke svoje uzdanice, čije sportsko, umjetničko, estradno, braniteljsko, konfesionalno, itsl. ime i prezime moćno zasjenjuje kompetencije za obavljanje dužnosničkih zadaća.

Sudsko treniranje strogoće

Do jučer je stomatolog Ivan Kovačić (Most) bio dobar premijeru Plenkoviću za ministra uprave i čak potpredsjednika vlade, a sada će o graditeljstvu u cijeloj zemlji odlučivati ministar (također vladin potpredsjednik) Predrag Štromar (HNS), koji za dva mandata varaždinskog župana nije izgradio, renovirao ili opremio ni jednu školu. U Hrvatskom saboru su, recimo, lijepe apanaže primali Zlatko Vitez, Martin Sagner Dudek, Boris Dvornik, Hrvoje Hitrec, Kićo Slabinac…, u diplomaciji izvan RH Miroslav Škoro, Đani Maršan, Neven Jurica… Što su takvi znali o politici, poljoprivredi, turizmu, industriji, investicijama, makroekonomskoj i fiskalnoj politici, znanosti, zakonima…? O gospodarskoj diplomaciji? Uglavnom ništa, pa je i rezultat tog kadroviranja – „uništa“.

Bez obzira na grijehe do neba „nezamjenjivih“ HDZ-ovih vladara u vrhunskom sportu i zasluženu averziju što su je navukli na sebe, nije bilo u redu što je u Bolu na Braču „gazda hrvatskog nogometa“ Zdravko Mamić šakom u glavu bačen u more. Nije bilo u redu ni to što je splitsko prekršajno pravosuđe – reagirajući brzinom svjetlosti, kao ni u jednom slučaju prije – sankcioniralo s pet dana zatvora sedmoricu od 12 uhićenih torcidaša „zbog narušavanja javnog reda i mira“. Od progona trojice se odustalo, a dvojica maloljetnika su puštena na slobodu. Mamić je kriv za svašta, ogavan rječnik i ponašanje ne spadaju u civiliziranu sredinu, poslovno-novčane dubioze već su dugo predmet ozbiljnijih pravosudnih istraga, ali u uljuđenom društvu gdje sumnjiv novac nije mjerilo svih stvari i sportskih sudbina nedopušteno je boksački liječiti navijačke komplekse. Red je sankcionirati nasilje, ali primjereno težini delikta.

Nije primjereno, ma kako to suci opravdavali, jedan kroše Mamiću sankcionirati 22-godišnjaku s 30 dana iza rešetaka, a izvikivanje pogrda Janici s pet dana zatvora. Kako to da krvoločno „Ubij, ubij, ubij Srbina“ i ustaško „Za dom spremni“ ne vrijedi čak ni uhićenja zbog „narušavanja javnog reda i mira“ na stadionima? Kamoli kojeg dana zatvora, što je striktno propisano zakonom. A policija poimence zna te koji šire rasizam, šovinizam i naci-fašizam u javnom prostoru. Koje crno zlo, recimo, ne čuje predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u Osijeku na prijateljskoj nogometnoj utakmici Hrvatska-Izrael, a HRT-ov reporter Drago Ćosić hvali „odličnu atmosferu“.

U Janičinom slučaju nije u redu što ona nema osjećaj razlikovanja (ne)odgovornosti dobro uhljebljene državne dužnosnice prema (ne samo sportskoj) javnosti, čija je zapravo službenica. Plaću joj ne daje premijer Plenković, HDZ, Mamić ili Šuker, nego i ti ljudi – među inim poreznim obveznicima – koji su ju vrijeđali. Janica je u njihovoj službi, a ne obratno. Ako oni nisu zadovoljni njezinim „služenjem“, odrađivnjem plaće, to joj imaju pravo skresati u lice. Doduše, ne prostački, ali ako su učili iz Mamićeve skripte „mučko đubre“ i koji put vidjeli kako se u sabornici međusobno časte „uvaženi zastupnici“ Stevo Culej, Nenad Stazić, Željko Glasnović, Ivan Pernar i takvi – i nikom ništa – navijači se baš i nisu pokazali bogzna kakvim učenicima.

Janica Kostelić je politička, javna osoba i kao takva podložna javnoj kritici. Torcida je uvjerena da je Janica sklopila pakt sa Zdravkom  Mamićem, inače izdašnim HDZ-ovim donatorom koji organizira u svojoj vili proslavu rođendana kućnoj prijateljici Kolindi Grabar-Kitarović. Navijači drže da Janica ne provodi Zakon o sportu, jer je na strani kompromitiranog vodstva HNS-a te uvezanih pojedinaca i interesnih skupina u dosluhu sa ZNA SE kojom političkom opcijom.

To jest ili možda jest istina, narod nije blesav, ali ipak nema opravdanja za uvrede „O Jano, o Janice, puši k…c snježna kraljice“ i „J..o te Mamić“. Ta vrst prostakluka ni policiji ne može biti alibi za, kako je priopćila, „kriminalističko istraživanje nad 12 osoba, od kojih su dvije maloljetne“. S kriminalom to nema veze. Pogrde tipa puši k…c i j…o te ovaj ili onaj u dnevnom su diskursu prosječnog Hrvata kao dobar dan, čak i nisu prostota. U Janičinom pak slučaju to je kriminalitet zbog kojeg se ide u zatvor. Država očito želi poručiti da joj nisu svi građani jednako vrijedni. Strašno.

Kad državna tajnica za sport, za što je ovlaštena i dobro plaćena, pokaže zube „gazdi hrvatskog nogometa“ i aroganciji koja krade dukate po zrakoplovima, a HNS prisili poštivati Zakon o sportu i ustinu se lati „isušivanja močvare“, Torcida, BBB, Armada i ine navijačke skupine zborno će joj skandidati: „O Jano, o Janice, živjela vječno snježna kraljice“. Ovako, dok nezainteresirano šuti i na Mamićevu žuč: „Ovo ste vidjeli sada i nikad više!“ (Rijeka s 3-1 u Kupu Hrvatske deklasirala Dinamo i odnijela dvostruku krunu – i prvenstvo i Kup), tolerira Divlji zapad u najpopularnijem sportu. Čista je glupost prijetiti da „nikad više“ ni jedan hrvatski klub, osim Dinama, ne smije biti najbolji u zemlji u kojoj se Janica Kostelić odjednom osjeća ugroženom.

Više nije ni paradoks u toj zemlji kojekakvih čudesa da se opet politika našla gurati u prvi plan, kompromitantno glumatati Janičinu odvjetnicu. Zataškavajući po običaju bit problema koje je proizvela upravo politika, a time se stanje ne dâ popraviti. Vlada RH tvrdi da su uvrede „izraz nepoštivanja i prema njenim športskim uspjesima, ali i njenoj aktualnoj dužnosti, unatoč naporima koje čini u uspostavljanju pozitivnih trendova u hrvatskom športu“. Uopće se ne radi o tome, jer nitko ne dovodi u pitanje njezine „športske uspjehe“, a poštivanje „njene aktualne dužnosti“ (državne/političke) nigdje nije propisano niti je to ičija obaveza.

Hrvatski olimpijski odbor je zgrožen muškim nasilništvom nad ženom, „državnom tajnicom za sport“, što je „sramotno i neprihvatljivo u civiliziranom društvu“. Kažu: „Janica je najtrofejnija hrvatska sportašica svih vremena. Zahvaljujući njezinim pobjedama hrvatska se himna puno puta svirala u svijetu, a hrvatska se zastava vijorila na najvišem jarbolu i zbog toga zaslužuje naše poštovanje. No prije svega zaslužuje poštovanje kao žena, i kao takva ne smije biti meta ovakvih divljačkih ispada“. Politika je nakitila svoje odvjetništvo i epitetima „proslavljena hrvatska skijašica“, „olimpijka“, „legendarna hrvatska skijašica“… Sve je to točno, međutim, za bit stvari je važno što i kako radi političarka, državna tajnica za sport Janica Kostelić. To da je ona neprocjenjivo zaslužna sportašica i to što je – žena, spada u drugu priču.

Sociolog sa Sveučilišta u Zadru Sven Marcelić kazao je u HTV-ovoj „Temi dana“ da je Janica Kostelić – za razliku od Zdravka Mamića u Bolu – bila tek kolateralna žrtva. Nepristojni su pripadnici Torcide preko nje kao simbola sportske vlasti i službene predstavnice uneređene države istresli svoje ogorčenje i neslaganje s tim stanjem. Nisu vrijeđali neupitnu sportsku veličinu, nego društveno-politički sustav koji ju je zloporabio. Poruka je to sustavu u kojem su mogući mamići, šukeri, vrbanovići, robovlasnički ugovori, utajeni porez, pokradeni milijuni, namještanje rezultata, deseci tisuća eura za „poštena suđenja“ i mafijaški hranidbeni lanci, naslutljivi tek u VIP ložama i na donatorskim večerama.

Zanimljivo, Plenkovićeva vlada na velika vrata uvodi verbalni delikt za koji se mislilo da je ostao u propalom komunističkom režimu kao otrcano strašilo. HDZ-HNS-ova  vlast, pak, postupa selektivno, u slučajevima kad su posrijedi osobe kalibra državne tajnice Janice Kostelić. I to već prvog dana otkako je premijer imenovao ministrom unutarnjih poslova svog šefa Kabineta u vladi i europarlamentarnog prijatelja Davora Božinovića, čovjeka koji nema u sebi ama baš ničega – policijskog. Staložen je to i  pomalo povučen gospodin europskih manira, finog osjećaja za svaku vrst bontona. Sada izjavljuje da je policija u slučaju Janice Kostelić postupila u skladu sa zakonom i striktno po pravilima struke.

A Kosor, Milanović, Rakić…

U olovno doba „državone politike“ Franje Tuđmana nije se uhićivalo ni onda kad je cijeli stadion – zbog autokratske promjene imena Dinamo u Croatia – znao skandirati prvom hrvatskom predsjedniku onu rugalicu „Ima jedan čovjek čudan po imenu Franjo Tuđman“ i notorne prostote. Tuđman je bjesnio i uzvraćao isto tako zločesto, ali nije trpao ljude iza rešetaka. Doduše, pokušao je policijski batinati 100.000 ljudi na Trgu bana Jelačića, koji su prosvjedovali protiv ukidanja Radija 101, popularne Stojedinice, ali se tadašnji HDZ-ov ministar Ivan Jarnjak oglušio o taj suludi zahtjev. No, nisu se sudovi oglušili o režiranu u HDZ-u epidemiju „duševnih boli“ zbog kojih su se nezavisni mediji naplaćali odšteta „bolesnicima“. Tjednik Feral Tribune je zbog tih odšteta bio prisiljen prestati izlaziti. U komunizmu se išlo u zatvor zbog obične podoknice „Vila Velebita“ i sličnih gluposti „protiv naroda i države“, a „demokraciji“ Bijedne Naše zbog – Janice Kostelić. Sic. Glupost nikad ne umire.

Premijerki Jadranki Kosor svojedobno je razularena rulja opasnih namjera dolazila pod obiteljske prozore na maksimirskim Ravnicama vikati „Kurvo! Kurvo…!“ i cijeli repertoar prostota što ih može smisliti špiljski um i – nitko nije uhićen. Razularena tzv. braniteljska rulja iz ekstremističke šatre na Savskoj 66 u Zagrebu također je došla u Krajišku ulicu 2015. godine najgorim prostotama pod prozorima obiteljskog stana vrijeđati tadašnjeg premijera i šefa SDP-a Zorana Milanovića. Ta ista rulja je iste godine prostački ugrozila fizičku sigurnost predsjednice Vijeća za elektroničke medije Mirjanu Rakić – vodili su ih notorni Đuro Glogoški, nadrinovinar Velimir Bujanec, Ivan Tepeš iz HSP-a Ante Starčević, Zdravko Tomac i takvi – a SDP-ov ministar policije Ranko Ostojić nikog nije uhitio. Kamoli da mu je sud odrapio bilo kakvu kaznu „za narušavanje javnog reda i mira“.

Tko je državna birokratkinja Janica Kostelić da je ne samo vrijedna reinkarnacije komunističkog verbalnog delikta i zatvorskog progona neodgojenih, jedva punoljetnih huligana s pivicom-dvije u krvi nego i nije li samoj Kostelić neugodno, ako ništa drugo, da se građanima na taj način šalje negativna poruka i produbljuju ionako preduboki razdori u društvu? Tim više, jer ta bivša vrhunska sportašica dolazi iz obitelji koja ne krije sasvim izravne simpatije za naci-fašizam. Znana je nečasna epizoda njezinog brata Ivice Kostelića kad je kazao da je spreman „za lauf baš kao vojnik Wehrmachta pred Staljingradom“. On zna što je bio Staljingrad i što je Hitlerov vojnik tamo imao tražiti, malo morgen. Maloumno tresne budalaštinu, pa ostane živ.

Treba mu progledati kroz prste jer je također bio vrhunski svjetski skijaš, koji – za razliku od svoje razumnije sestre – nije znao pravodobno objesiti pancerice i štapove o klin. Da neuspjesima ne baci u sjenu sva ona postolja uz koja se dizala hrvatska zastava i svirala nacionalna himna.

The post „O Jano, o Janice…“ za pet dana zatvora appeared first on Tacno.net.

STR/Getty Images

Zašto je kapetan „vatrenih“ Luka Modrić na osječkom Županijskom sudu promijenio iskaz u korist Zdravka Mamića, to znaju samo njih dvojica, a vjerojatno sasvim točno pretpostavlja i najšira društvena javnost. Zajedno s HTV-ovim novinarom Aleksandrom Stankovićem: „Tko bi od vas svjedočio protiv osobe koja ti je pomogla zaraditi desetke milijuna eura?“ Hoće li DORH u dodatnom ispitivanju krunskog svjedoka dokazati da je Modrić lagao pod prisegom i odrezati mu do pet godina zatvora? Neće. Je li DORH-ovo treniranje strogoće poruka Dejanu Lovrenu i njegovom ocu uoči rujanskog svjedočenja u nastavku suđenja? Možda. Tragedija je, međutim, da desetljećima traje nezapamćeni kriminal u sportu, najviše u nogometu, a omogućuje ga upravo sprega politike i manje-više istih kumova tzv. sportske mafije

Marijan Vogrinec

Iznaneda je u Osijeku izbila moralna hrđa – sramotno i neočekivano – ispod neupitnog nogometnog zlata „vatrenog“ Luke Modrića. Krunski svjedok u suđenju Zdravku i Zoranu Mamiću te uvezanoj skupini zbog navodno pokradenih iz GNK Dinama više od 100 milijuna kuna, utaje poreza i kojekakvih još kriminalnih nedjela promijenio je iskaz prethodno dan na ispitivanju u Uskoku. On se sada „ne sjeća“, „pogrešno je razumio“, „bilo je mnogo pitanja“, „mislio je na ovo a ne na ono“, itsl. Tko je god vidio njegovo lice i držanje od samog ulaska u sudbnicu, pa izbezumljen pogled u suca dok je okamenjen sjedio i odgovarao na pitanja, shvatio je da se krunski svjedok našao u neobranom grožđu, da u njemu izbijaju neki dramatični gejziri. DORH je smjesta posumnjao da je Modrić lagao pod prisegom, što – dokaže li se to u upravo pokrenutom dodatnom ispitivanju zašto je u istrazi govorio jedno, a na suđenju drugo – povlači kaznu do pet godina zatvora.

Zašto je Modrić promijenio iskaz u korist Zdravka Mamića, to znaju samo njih dvojica, a vjerojatno sasvim točno pretpostavlja i najšira društvena javnost. Desetljećima traje nezapamćeni kriminal, najviše u nogometu, a omogućuje ga upravo sprega politike i manje-više istih kumova tzv. sportske mafije. Bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović (SDP) gromoglasno je najavio kako kreće u „isušivanje močvare“, a od tog je jalovog pohoda ostala do danas samo ta smrdljiva sintagma. Surogat esencijalne sprdnje sa svakim tko samo pomisli da će maknuti s pozicije odlučivanja i arbitriranja „gazdu hrvatskog nogometa“ Zdravka Mamića, sina Marija i brata Zorana, predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) Davora Šukera, izvršnog direktora Damira Vrbanovića, njihove pobočnike u HNS-u te onih 11 hadezeovaca od 17 članova Izvršnog odbora Saveza…, očistiti sudačku piramidu, itsl.

Kaže narod: novac buši gdje burgija neće, a u nogometu je legalnog i crnog novca više, nego što prosječna banka-kćer u Bijednoj Našoj ima obrtnog kapitala. Tom se devizno-kunskom bogu klanjaju i najmoćniji u svim državnim nišama – od političkih i sportskih (koje opet instalira politika, ne struka) do policijskih i pravosudnih (koje pak bitno ovise o politici, a formalno su nevisna, tzv. treća vlast). Pravda i pravičnost baš nemaju nikakvog izgleda u sudaru s tim novčanim tsunamijem svih premija, odšteta, ugovora, aneksa, aneksovih aneksa… i kako li se sve zovu pravničke, robovlasničke, javne i tajne muljaže tipa lijeva ruka, desni džep. Milijarde su na tom ruletu, a samo neki među dobitnicima. Među njima su nedvojbeno i Zdravko Mamić i Luka Modrić.

Postupak protiv Zdravka Mamića i družine prebačen je iz Zagreba u Osijek navodno zbog mogućnosti objektivnijeg pristupa slučaju, izvan sredine u kojoj optuženi žive, te sprječavanja pritisaka/utjecaja na sudstvo po liniji veza i poznanstava. Isto se tako postupilo sa slučajem suđenja skupini pokojnog (umro u zatvoru) HDZ-ovog sisačko-moslavačkog župana Đure Brodarca, okrivljenima za masovne zločine protiv srpskih civila, egzekucije u Sisku i okolici. Sudilo se Mamićima u Zagrebu, Osijeku ili bilo gdje u Bijednoj Našoj, uopće nije problem dokazivati/dokazati je li se što nezakonito zbilo u njegovom „nogometnom poslovanju“ i to odgovarajuće sankcionirati po slovu i duhu pripadajućih paragrafa, nego ima li hrvatsko pravosuđe moralne petlje to učiniti.

Opipljivije od obećanja

Svojedobno se Zdravko Mamić hvalio novinarima pred Županijskim sudom u Zagrebu da su mu svi predsjednici sudova u RH – prijatelji. Što je time želio poručiti: da mu nitko ništa ne može, ma što učinio? Da je volja „gazde hrvatskog nogometa“ zakon po kojem se imaju ravnati svi suci i sudovi u zemlji? Da je on iznad svakog zakona, koji donese bilo tko, bilo kada i bilo gdje? Sudeći po njegovu ponašanju u sudnici – upada u riječ svjedocima, svađa se, glasno komentira, izvodi grimase, oponira sucu, vrijeđa stranke u postupku, dobacuje svjedocima, ne sluša odvjetnike… – teško je reći da grandomanski samo demonstrira primitivizam i neinteligenciju tipa „mučko đubre“.

Bit će da su to performansi zapravo inteligentnog lika, koji redikuloznim ekscesima i  glumatanjem brani svoj privatni materijalni interes. Možda je to poruka bliska istini: nisam kriv što me Bijedna Naša stvorila na svoju sliku i priliku. I zaista nije. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, pa vidimo kakav je, što ljudi čine jedni drugima i kakve su grozote činili u povijesti. Ali čiji je katakter Bog preslikao u čovjeka? Svoj? Pa ga bolesno samoljubiv zato kinji i traži od njega da mu se moli od rođenja do smrti, a zauzvrat ne nudi ništa osim nade?

Mamići – dakle ne samo Zdravko – nude i nadu i štošta opipljivije od pukog obećanja o „Kraljevstvu nebeskom“ sada i ovdje, pa stoga i jest njihovo carstvo egzemplarno u smislu i porijekla imovine i „domoljubne“ samoodrživosti. A tu su pravda i pravičnost male od kužine, jer je monstrum sprege politike i sporta zapravo slika i prilika države. Zdravko Mamić je na razne vidljive i nevidljive načine impozantan donator svih većih HDZ-ovih kampanja, od borbe za održanje/osvajanje vlasti u zemlji do juriša Kolinde Grabar-Kitarović na predsjednički fotelj u bivšim Titovim paviljonima na Pantovčaku. Kućni prijatelj Zdravko Mamić organizirao je tek izabranoj predsjednici RH proslavu rođendana u svojoj vili u elitnom dijelu Zagreba zbog čega je ona, kad je SOA ušla u trag i sadržaj njezinih telefonskih razgovora s Mamićem, tražila smjenu šefa te tajne službe Dragana Lozančića. Kao „prekršio je zakon“ (koji? – nije rekla) i „više nema moje povjerenje“ (zašto? – nije kazala). Oktroirani bivši premijer Tihomir Orešković se oglušio. S razlogom.

Foto: Hina

Za račun iritantne nacionalističke 555-dnevne „veteranske“ pobune, kojom je HDZ Tomislava Karamarka provocirao „događanje naroda“ protiv legitimne SDP-ove vlasti baš je Zdravko Mamić – pod jakim medijskim reflektorima – 2015. godine vodio ekipu Dinama na Savsku 66 dati potporu u pobunjeničkoj šatri Đure Glogoškog, Josipa Klemma, Ante Deura i družine. Kao da polupismeni stranci iz brazilskih favela nešto znaju o hrvatskom kvazidomoljubnom desničarenju tipa „dignitet Domovinskog rata“, „dostojanstvo hrvatskih branitelja“, „udbaši i Jugoslaveni koji ne vole Hrvatsku“ i inim ispraznim populističkim glupostima koje su već kritično podijelile građane, posijale neviđenu mržnju, nesnošljivost i suprotstavile Bijednu Našu samoj sebi.

U sportskom pak smislu, Zdravko Mamić je jedna od najomraženijih osoba hrvatskog nogometa ne samo u Splitu i Dalmaciji, gdje je persona non grata i ne mogu ga vidjeti živog (ne žele ni mrtvog) nego i u samom Zagrebu. U hrvatskoj metropoli više nema dovoljno komunalnih redara ni kemijskih sredstava za uklanjanje mora grafita kojima nezadovoljnici prosvjeduju protiv „Mamića Srbina“, „Mamića Cigana“ i vrijeđaju ga na najprostačkije načine. „Mrzim novac Zdravka Mamića“, grafit je na zidu mesnice na tržnici u zagrebačkom naselju Gajnicama, koji već mjesecima nitko ne briše. U Bolu na Braču je nedavno šakom u zatiljak oboren u more, a par dana kasnije Hajdukova je navijačka skupina Torcida upriličila na splitskoj Matejuški performans „Udri mučki“ u kojem se obaralo u more lutku Zdravka Mamića.

„Cilj je što bolje mučki udariti lutku tako da ona s ruba mula što ljepše odleti u more, a za najbolje smo osigurali nagrade“, pojasnio je kulturno-umjetnički performans „Udri mučki“, aluziju na Mamićevo prisilno kupanje u Bolu,  tajnik Kluba navijača Hajduka Torcida Split Toni Baletić. „Prva nagrada je ljetovanje u Bolu na Braču i gratis pizza u pizzeriji, druga nagrada su vitamini za mozak, a treća nagrada je uredno online ispunjena porezna prijava za ovu godinu. Žiri će ocjenjivati udarače pod imenima Mitar Mirić (6 bodova), Pas (9 bodova) i Alzheimer (10 bodova). Vodili smo se mišlju da umjetnost provocira i propitkuje stanje svijesti u državi.“

Kao da je stanje svijesti u državi neka tajna, pa ju treba propitivati. Odavno već vrapci na oluku živ-živkaju o stanju kronične nesvijesti. Jer, da ima svijesti, Zdravko Mamić i njegova hobotnica ne bi bili mogući u pravno i stručno uređenom sportskom sustavu uljuđene države RH niti bi pravosuđe te države bilo na kušnji provlačiti obraz trećeg stupa vlasti kroz kaljužu zbog izmišljanja alibija za vlastiti kukavičluk. Pitanje je za šaku lipa, ne za milijun dolara: hoće li optuženi u slučaju Zdravka Mamića i ostalih dobiti što su zaslužili, ako su zaslužili, a „vatreni“ Luka Modrić biti pospremljen neko vrijeme iza rešetaka, dokaže li se da je kao krunski svjedok lagao u Mamićevu korist?

Ma neće. Pogotovo sada kad se premijeru i HDZ-ovom šefu Andreju Plenkoviću posrećilo presložiti u svoju korist saborsku većinu i vladu u kojoj je vratio pod svoj stranački nadzor ministarstva unutarnjih poslova i pravosuđa. Dok su ih do neki dan vodili mostovci, Dalmatinci i hajdukovci Vlaho Orepić i Ante Šprlje, alfa mužjaci iz nogometne moćvare još su i mogli imati blagog opreza od slučajnog ili kolateralnog odstrela pod providnom izlikom tzv. nacionalnih interesa. Ali sada, kad su na mjesta državne represije zasjeli HDZ-ov Puljanin Davor Božinović i povratnik na tom poslu Vukovarac Dražen Bošnjaković – više nema zime, kako pjeva b-h Slovenac Đuro.

Da uistinu nema zime, pokazao je Zdravko Mamić već prvog vikenda nakon što je izazvao skandal u svom stilu i prekid suđenja do rujna u Župnijskom sudu u Osijeku, gdje je otkazao punomoć zastupanja svojim odvjetnicima Jadranki Sloković i Čedi Prodanoviću. Ali i onemogućio svjedočenje „vatrenom“ Dejanu Lovrenu i njegovom ocu, koji su također dužni govoriti istinu o spoznajama po optužnici za milijunsku pljačku Dinama. Njihovi iskazi u istrazi, pa se očekuje i u nastavku postupka, također su u Mamićevu korist. I sam je to kazao u povodu dramatičnog showa što ga je priredio u sudnici, gdje se derao na odvjetnike neka se „pokupe van“, jer će se „sam braniti“. Zimu je demantirao već u subotu po povratku iz Osijeka, na svadbi Matea Kovačića, kad se gol do pojasa zaletio na pozornicu, oteo mikrofon bendu i zajedno s Lovrenom i nogometašem Tinom Jedvajem otpjevao cajku „Ne može nam ni’ko ništa“. Zaista im nitko ne može ništa!? Ili ne želi? Zdravko Mamić über alles?

Gotovo nema medija koji to nije zabilježio. Neki dan prije, gost je u restoranu na Kvaternikovom trgu snimio mobitelom Lovrena i Zdravkovog sina Marija na ručku, gdje je Mamić junior navodno instruirao nogometaša o tome što će reći u svjedočenju na osječkom sudu. Možda tim još nezrelim nogometašima pred početak karijere i njihovim roditeljima koji su u kriminalu, ako ga ima, jednako supočinitelji, zaista zasad nitko ništa ne može. Ali to ne znači da sutra neće moći i da tada neće platiti ceh s debelom kamatom. Bez obzira na hrvatske himne, postolja, medalje i sličan sportski provijant. Možda je DORH-ov znak iznenadne provale razuma o sumnji na Modrićevo laganje pod prisegom, za što traži objašnjenje, sasvim jasna poruka Dejanu Lovrenu i njegovom ocu? Pokušajte lagati!

„Zašto se zgražate?“

Luka Modrić se promjenom iskaza krunskog svjedoka protiv Zdravka Mamića i ekipe na osječkom Županijskom sudu definitivno moralno kompromitirao u javnosti. Čovjek koji jest svjetska nogometna klasa No. 1, koji je za otprilike četiri milijuna eura u kešu kupio nedavno od legendarne desetke „vatrenih“ Zvonimira Zvone Bobana elitnu vilu u elitnom dijelu Zagreba, pliva u novcu o kojem ne može sanjati ni jedan znanstvenik, umjetnik, inovator, liječnik… u Bijednoj Našoj. Mogu Zdravko Mamić i dva-tri sumnjivo obogaćena ratno-profiterska i pretvorbena tajkuna. I točka. Po cijenama i trgovačkim običajima u nogometnom svijetu, a s obzirom na njegovu klasu, normalno je da Luka ima to što ima. U tome što ima i Mamićev je doprinos, a sad je li ga lihvarski naplatio kao što se govori da mu je robovlasništvo raison d’être „poslovanja“, stvar je odnosa menadžera i igrača, odnosno njegovih roditelja, ako je maloljetan. Kriminal i nemoral bi imali biti isključeni, ali…

Ugledni autor i voditelj kultnog HTV-ovog formata „Nedjeljom u dva (Nu2) Aleksandar Stanković prvi put se, izvanredno i neočekivano, obratio javnosti nakon emisije u kojoj je ugostio Joška Jeličića, bivšeg istaknutog nogometaša Hajduka i Dinama, danas HTV-ovog sportskog komentatora. Ponukan Modrićevom promjenom iskaza na sudu i negativnim odjekom u javnosti, Stanković je ironično pozvao na razum i na neki način stao u obranu kapetana „vatrenih“.

„Zgražate se nad onim što je napravio Luka Modrić“, kazao je Stanković. „Zašto se zgražate? Ajmo na jednostavnije pitanje. Tko bi od vas svjedočio protiv osobe koja ti je pomogla zaraditi desetke milijuna eura? Biste li svjedočili protiv osobe koja ti je pomogla postati milijunaš? Devedeset posto vas ne bi nikad svjedočilo protiv, a osuđujete Luku Modrića. To ne znači da je taj Modrićev potez plemenit ni moralan, to samo znači da je to realitet. Naravno, pitat ćete se, a što je s onom Lukinom izjavom da mu je hrvatska reprezentacija svetinja? Pa, tko vam je kriv što vjerujete u to. Tko vam je kriv što vjerujete u frazu da su hrvatski nogometaši naši najbolji ambasadori? Oni su, kao i svi mi, najbolji ambasadori sami sebi. Nogomet je zabava, a to što vi imate dojam da na travnjaku netko gine za vas… E, pa moguće je da je to vaš problem.“ Problem je to kojem ni sociološka i psihijatrijska znanost zajedno ne mogu doskočiti. Osobito kad je posrijedi nogometna nacija na Balkanu.

Robert Anić/Pixsel

Navijačke mase su i najizdašnije topovsko meso redikuloznim politikama, koje ih rado i gotovo bez prestanka koriste. Najčešće za prekomjerna ideološka, etnička i vjerska granatiranja. Zloporaba navijača, manipulacija masama na ovim je prostorima bila zloslutna najava krvavog raspada SFR Jugoslavije, Domovinskog rata i sveg zla što je iz toga proisteklo. U Maksimiru je 13. svibnja 1990. Na utakmici Dinama i Crvene zvezde iz Beograda je isprovociran sukob navijača dvaju u klubova, BBB-a i Delija, u sveopću makljažu su se uključili gledatelji, tadašnja milicija i igrači (Zvonimir Boban je skočio na milicajca za što ga i danas slave kao nacionalnog junaka, sic), utakmica je prekinuta i više nikad nije odigrana. Ostalo je povijest. Ne u svemu časna i slavna.

Od tada se ni „državna politika“ Franje Tuđmana, bivšeg direktora sportskog sustava JNA „Partizana“ u Beogradu, više ne ostavlja politikantskog vršljanja po nogometu. Tuđman je, smatrajući se valjda najvećim nogometnim stručnjakom na planetu i šire, notornom samovoljom promijenio ime Dinamu, sastavljao reprezentaciju Miroslavu Ćiri Blaževiću i posredstvom Zlatka Canjuge nadimkom Cezar znao je dizati tlak gledateljstvu kada je usred utakmice mijenjao Croatijine (bivši Dinamo) igrače na terenu. Ludost na entu. „Ima jedan čovjek čudan, ime mu je Franjo Tuđman“, uglas je BBB skandirao s tribina.

Poslije Tuđmana, u nogomet su Bijedne Naše nagrnuli šleperi novca, šverc igračima, „burza nogometnih robova“, mešetarenje izvan svake pameti, izigravanje zakona, kupoprodaja „poštenog suđenja“ i mafijaška omerta, vidljiva na suđenjima kad svjedoci mijenjaju iskaze. Neke se neugodne/nepoćudne aktere mutnih poslova pedagoški premlaćuje pa i ubija. Recimo, policija još nije otkrila ubojicu nogometnog menadžera iz Zagreba Dine Pokrovca, likvidiranog 11. lipnja 2005. u klasičnoj sačekuši u veži stambene zgrade u Korčulanskoj ulici 3a. To je samo jedan, jamačno ne najveći primjer kako eksplozivna smjesa politike, kriminala i ogromnih količina novca jest – opasna po život.

Tuđmanovska opsjednutost politike vlašću i nad sportom, u čemu prednjači HDZ, ne popušta. Je li normalno da većinu u HNS-u čine članovi HDZ-a (predsjednik, izvršni direktor, 11 od 17 članova Izvršnog odbora, pa i nižerangirani u administraciji…), da je „nezamjenjivi“ šef Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša hadezeovac, da je hadezeovka (deficitarnih komunikacijskih sposobnosti i bez završene srednje škole) Janica Kostelić državna tajnica za sport, da HDZ drma rukometom, košarkom i inim važnijim sportovima? Nije normalno, ali takvo je “stanje sportske nacije“. Školski, pak, sport, sportska rekreacija, atletika, paraolimpijci… nisu zanimljivi, jer tu i nema novca.

HDZ je najveća klijentelistička stranka u Bijednoj Našoj i zato što cijeni zasluge svojih operativaca čak i kad naočigled cijelog svijeta – kradu novac. Ni jedan sud nije pošteno odrapio sportskog lopinu i udaljio ga iz sustava, jer to zbog političke šape ne smije učiniti. Doskora ni neće. To su odreda sve sami sportski ambasadori Bijedne Naše u svijetu, a ne muljatori i grabežni likovi kako misle „neupućeni i zlonamjerani“. Svaka čast i kapa dolje vrhunskim sportašima, odreda „domoljubima“ s rukom na srcu po HDZ-ovoj direktivi, čija su muka, znoj i odricanja nagrađeni i svežnjevima boli glava novca. Javna je tajna da njihovo „domoljublje“ ima sasvim drugu težinu kad taj novac deponiraju u bankama stranih zemalja.

„Sveta, jedina i vječna Hrvatska“ od toga nema lipe koristi niti sportske legende imaju mrvicu povjerenja u njezine banke. U Bijednoj Našoj javno bildaju lažno domoljublje, a novac drže u stranim poreznim oazama. Licemjerje na entu. Janica Kostelić k tome visi na jaslama hrvatskih poreznih obveznika, i to za pozamašnu državničku svotu s pripadajućim bezrazložno velikim povlasticama.

To je ista vrst licemjerja ili unovčenog „domoljublja“ kao u politici, gdje se također duboko i široko zakorovila moralna iskvarenost. Pljačkom preostalog još narodnog dobra, ZNA SE opcija drži vlast i prodaje građanima muda pod bubrege. Ovih dana mediji naveliko obznanjuju kako je Ličko-senjska županija, a u njoj intervencijom glavnog HDZ-ovog Ličanina Darka Milinovića, dodjeljena koncesija (20 godina) na basnoslovno unosno party-divljališe Zrće u Novalji na Pagu konzorciju Cocomo Josipa Klemma i petorice partnera. Klemm je jedan od glavnih šatoraša sa Savske 66 u Zagrebu, koji su 555 dana rušili SDP-ova premijera Zorana Milanovića i predsjednika RH Ivu Josipovića. Vlasnik je zaštitarske tvrtke Klemm Security, koja izvrsno posluje s državom a zaposlenike plaća minimalno, optuženik je za poreznu utaju, izvlačenje 3,2 milijuna kuna iz tvrtke te nedopuštenu participaciju u kupoprodaji Ciboninog košarkaša Darija Šarića.

Nakon što su „oba pala“, a savska šatra što ju je za „veteranski“ performns kupio sam Josip Klemm bačena u kut dvorišta vukovarskog muzeja, Klemmov šatoraški drug  Ante Deur je – izvrsno plaćen ni za kakav rad – postao braniteljski savjetnik Grabar-Kitarović, a šatoraš Tomo Medved ministar branitelja. Klemm je pobrao vrhnje: ne samo dopusnica za milijunsku zaradu na Zrću, nego mu je također sudski preinačena optužnica za kriminal te ona s gradskim „ministrom“ sporta Ivicom Lovrićem za Darija Šarića gurnuta u sudsku ladicu pod debeo sloj parašine. Po svoj će prilici, kad se stvar slegne, ispasti po onoj – pojeo vuk magarca. Tim više, jer je Klemm povukao priznanje nedjela iz istrage (kao Modrić), a iskaze su povukli i još neosuđeni svjedoci.

Je li HDZ nagradio sudskom blagošću i SDP-ovog saborskog zastupnika Tomislava Sauchu, bivšeg šefa Kabineta premijera Zorana Milanovića, optuženog za krađu više od pola milijuna kuna na ime lažnih naloga za putovanja u inozemstvo? Čim je prvi put glasao u korist HDZ-a i svojom rukom omogućio da HDZ-ov Gordan Jandroković zamijeni mostovca Božu Petrova na mjestu predsjednika parlamenta, nekoliko dana poslije zagrebačko tužilaštvo odustaje od najavljenog proširenja optužnice, pa i na Sauchin predmet polako pada prašina.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Da HDZ ne zaboravlja svoje zaslužne jurišnike – ne samo u sportu i samo u politici na nacionalnoj razini – potvrđuje i vukovarski slučaj. Ciljano nahuškani ekstremni radikali „veteranskog“ mainstreama, autobusnim su glasanjem dovezenih Vukovaraca iz nemila i nedraga za prsa preoteli vlast SDP-u i svi se odreda porazmjestili na vodeća i vrlo unosna mjesta – Ivan Penava gradonačelnik, Igor Gavrić predsjednik Gradskog vijeća, Tomislav Josić gradonačelnikov savjetnik za branitelje, hadezeovci na svim mjestima u lokalnoj upravi i komunalnim poduzećima… Sada HDZ-ova družina nema za plaće radnicima Borova, nije u stanju obnoviti raspadajuću Osnovnu školu Nikole Andrića pa će preseliti đake, zaustaviti iseljavanje mladih, suzbiti razbuktlatu mržnju što su je bezglavo jurišajući na vlast produbili među Hrvatima i Srbima…

Vukovarska (ne)sreća

Ali imaju dva milijuna za paradno trčanje Sinjske alke u gradu, više od 30 milijuna za staklenjački vidikovac navrh Vodotornja i tako neke poteze od kojih nema kruha niti će ikom donijeti sreću… Ni samima sebi ne mogu dugoročno osigurati sreću oni što su se pretrgavali čekićanjem ćirilice na državnim zgradama u Gradu Heroju, koji su 18. studenoga 2014., na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, fizičkim nasiljem, primitivno i dvostrukim kolonama te prostačkim vrijeđanjem najviših državnih predstavnika – samo zato što su mahom iz SDP-a – onemogućavali premijeru Milanoviću, predsjedniku Josipoviću, državnom izaslanstvu i diplomatskom zboru položiti cvijeće i zapaliti svijeće na Memorijalnom groblju. Ti ljudi, „domoljubi i hrvatski branitelji“ danas na svoj način vladaju Vukovarom. Loše, neznalački. Pošten svijet bježi od njih.

Bijedna Naša, nažalost, više nije zemlja svojih građana, nego surogat mamićevštine, modrićevštine, klemmovštine, grabr-kitarovićštine, lažnog domoljublja, prijetvorne duhovnosti i nepopravljivo korodirajuće budućnosti. U njoj ništa ne funkcionira kako bi moralo u uljuđenoj državi. Pa makar i kapitalističkoj, ali barem s koliko-toliko ljudskim likom. Skandinavskog tipa?

ZNA SE političko-klijentelistička opcija – poznata u komentarima medijskih ovisnika kao KRADEZE – bolje honorira svoje terenske uzdanice, nego Donald Trump menadžere u svom poslovnom carstvu. Tako učinkovito, natprosječno i na opće zadovoljstvo honoriranih da na „poslovni odnos“ daleko od oka javnosti nemaju bitnih primjedaba ni Porezna uprava, ni policija, ni DORH, ni Uskok, ni sudstvo… A kad reda radi ipak imaju, jer se nečim moraju baviti, to nakon nekog vremena ishlapi. Kao slučajevi Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Božidara Kalmete, Petra Čobankovića, Damira Polančeca… Tko se toga još sjeća? Više nikom nije važno hoće li Sanader na robiju i je li lukavo odnio debele milijune u egzotične oaze, pa će ih ipak uživati.

Samo mediji – također da nešto rade, pa zarade na „senzaciji“ i „otkriću ekskluzive“ – znaju im sjesti za vrat, ako sjednu i kada sjednu, ali tko šiša medije… Odavno više nisu svijest i savjest općeg interesa javnosti, već repetitori interesnih skupina u čijem su vlasništvu. Pa onda uredništva s te interesne vage na kapaljku doziraju građanima što bi smjeli znati o političko-klijentelističkom rašomonu, čije su verzije uistinu ili samo forme radi predmetom pravosudnog tretmana.

A pravi život i prava lova, simbioza politike i novčanika, usluge i nagrade događa se u konspirativoj strogoći četiriju zidova po navodno Sanaderovom provjerenom patentu: „Vlast se stječe i održava trećinom novca na stolu, a dvije trećine ispod stola“. Je li i hranitelj iz nogometne kuhinje Zdravko Mamić doktorirao istu strategiju u odnosu na sve koje će sutra učiniti milijunašima, a onda i u odnosu na one koji bi mogli, ali neće pitati zašto to/tako radi što/kako radi? Još dugo će to ostati retoričko pitanje. Mamić über alles, do daljnjeg?

The post Zdravko Mamić über alles? appeared first on Tacno.net.

Foto: eppgroup.eu

Iako Davor Ivo Stier tvrdi da premijer Andrej Plenković u turbulentnim previranjima među saborskim klupama ne mora strahovati za njegovu potporu, što je zasad istina, neki insajderski izvori iz njegove blizine sugeriraju da mu Stierov potez „nije dobro sjeo“. Uz Davora Božinovića, kojega je sa šefovskog mjesta u svom Kabinetu u vladi premjestio na fotelj ministra unutarnjih poslova (!?), njegova je druga uzdanica iz europarlamentarnih dana bio upravo – Davor Ivo Stier. Ako nije već sada ostao bez njega, nema sumnje da taj potez znači stanovito udaljavanje njih dvojice, ali i udaljavanje dviju vizija demokršćanstva na desnom centru

Marijan Vogrinec

Pošteno i dosljedno od Davora Ive Stiera. Što bi u HDZ-u Andreja Plenkovića kazali, a ni najljući oporbenjaci ne bi opovrgnuli – vjerodostojno. Ministar vanjskih i europskih poslova, potpredsjednik vlade i politički tajnik ZNA SE opcije nije bio za razlaz HDZ-a s Mostom nezavisnih lista niti je sada za koaliciju s HNS-om. Kad se već drugi put u godinu dana raspala HDZ-Mostova vlada i saborska većina, Stier se izjasnio za nove parlamentarne izbore. Plenkoviću je, pak, više pri srcu bio riskantan, lutrijski brak njegovih demokršćana s ostatkom ostataka lijevih liberala. Novi izvanredni izbori, na kojima bi HDZ nesumnjivo pobijedio, bilo je zadnje rješenje. U slučaju da premijer ne uspije popabirčiti po sabornici barem 76 zastupničkih ruku, minimum minimuma za prihvaćanje vlasinih prijedloga. Uspio ih je skupiti – zasad – čak 78. Nategnuto, na smiješan način, ali i to je dopuštena metoda podvaljivanja političkom protivniku. Budući da više nema zapreke za promjenu imena najljepšem trgu u hrvatskoj metropoli -Trgu maršala Tita u Zagrebu – što se u nedjelju čulo i sa samog  vrha HDZ-a, Plenković može ubuduće računati i na saborske ruke Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, pa je to već solidnih 80 zastupnika. Ekstremnog desničara Željka Glasnovića je već kupio isplatom mirovina i invalidnina pripadnicima HVO-a.

Hoće li to i koliko potrajati, vrag će znati, a sudeći po tome tko je sada HDZ-ov spasitelj, HNS, brak će jamačno trajati do kraja mandata, još oko tri i pol godine. Nisu ovi haenesovci oko bivšeg predsjednika Ivana Vrdoljaka i zamjenika mu Predraga Štromara, koji su ih usosili eutanazijom u HDZ-u, mostovci Bože Petrova kojima „nije stalo do fotelja“, nego umješni trgovci. Oni ne vide svoj raison d’être drukčije nego u nekoj koalicijskoj vlasti, pa niti ne kriju da im je – stalo do fotelja. I sada su ih se opet domogli, i to na strani koju su dosad otvoreno anatemizirali kao deveti krug pakla.

Davor Ivo Stier, doseljenik iz Argentine, unuk ustaškog pukovnika Ivana Stiera – 13. na jugoslavenskoj listi ratnih zločinaca traženih 1946. za izručenje, bojovnik Crne legije i osobni prijatelj zapovjednika konc-logora u Jasenovcu Vjekoslava Maksa Luburića – nije mogao podnijeti da sjedi u istoj vladi s „komunjarama“ Vesne Pusić i istomišljenika, koji su prošlih četvrt stoljeća plesali isključivo po SDP-ovim notama.  Nije mu, međutim, bilo mrsko trpjeti koalicijsko mešetarenje vođa HDZ-a, osobito bivšeg Tomislava Karamarka, s kojekakvim proustaškim elementima s političke periferije, crkvenim i tzv. braniteljskim krugovima, ali i trpjeti ekstremizam na desnom krilu HDZ-a. To je bilo demokršćanski korektno, pa nije imao primjedbe?

No, dobro, Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović, koji su demonstrativno napustili Plenkovićev HDZ iz vrlo sličnih razloga Stierovim i uputili se strogo desno za Brunom Esih, Krugom za Trg, kvaziustaškim komedijašima izvjesnog obiteljskog nasilnika i šefa mizernog A-HSP-a Dražena Keleminca, nisu toliko Stierov odabir koliko su mu dobrodošao janjičarski odred na prvim crtama beskompromisnog rastakanja tzv. crvene svijesti u „hrvatskom društvu, čiji temelj su Domovinski rat i hrvatski branitelji“. Sa sentimentalnim osjećajem za 10. travnja 1945. i jaki pijetet prema „povijesnoj hrvatskoj tragediji na Bleiburgu“, te svih godina od 1945. do 1990. Davor Ivo Stier je, eto, mogao otrpjeti i srpske koalicijske partnere Milorada Pupovca, najjačeg jamca HDZ-ove saborske većine nakon Mostova odlaska, ali da mu HNS-ov „komunjara“ Predrag Štromar bude kolega ministar u vladi i potpredsjednik, to ne prolazi ni u šali.

Deklarirani demokršćanin Stier, praktičan vjernik i Hrvat njemačkog/židovskog tona svog prezimena, ideološki i svjetonazorski zauzet istomišljenik tzv. konzervativne kontrarevolucije vigilarista Johna Vice Batarela i Stjepana Bartulice ne želi sjediti u istoj vladi s HNS-ovim ministrima i samim Štromarom. Štromara ni njegovih drugova nije bilo vidjeti u Hodu za život Željke Markić pod sloganom „Život počinje začećem“, ali jest kako se prsi u LGBTIQ-ovom 16. Zagreb Prideu pod sloganom „Slobodan život počinje ponosom“. I to već kao potpredsjednik vlade, iako još nema pojma za koje će ga djelatnosti zadužiti premijer. Zapravo, to i nije važno, jer Štromar ni za što niti je stručan niti nadaren. Dokazano.

„Pudlica“ sa 700 fanova 

Struja i voda ne idu skupa i vanjskopolitički ministar i vladin potpredsjednik Davor Ivo Stier pošteno je izvijestio premijera Andreja Plenkovića da mu savjest ne dâ plesati u HDZ-HNS-ovoj vladi sa sedam presloženih ministara, među kojima je dvoje po HNS-ovoj želji. Pošteno je kazao za što (ni)je i makar formalno sačuvao čist obraz. Kao što većina političara ipak ne može iz pukog poltronstva i kukavičluka. Nisu bez veze sami hadezeovci, da se i ne govori što misle u oporbi, dali nadimak „pudlica“ trenutnom predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću, koji je vidio leđa svim svojim šefovima od Franje Tuđmana i Ive Sanadera do Tomislava Karamarka, ali je uvijek uspijevao održati glavu iznad vode. O tome valjda nešto govori i njegovih jedva 700 preferencijalnih glasova među 3,8 milijuna birača? Sic. Svaki put je na vrijeme osjetio kada je trenutak pretrčati novom gazdi, pofriškati stranačku plavu boju, opanjkati bivšeg šefa i nikad ga više ni ne pogledati. Nije to samo hrvatski recept za „uspjeh“. Stier je ipak nešto drugo od Jandrokovića. Cijeni svoj politički obraz.

Sličnu je političko-ideološku pravovjernost Stierovoj u veljači 2000. iskazao jedan drugi političko-medijski istaknut hadezeovac, Nenad Ivanković, kojega je u proljeće 1996. osobno predsjednik RH Franjo Tuđman instalirao za glavnog urednika Vjesnika, najvažnijeg hrvatskog dnevnopolitičkog lista. Nakon što je na predsjedničkim izborima pobijedio desničarima nepodnošljiv Stjepan Mesić i kao drugi hrvatski predsjednik zasjeo na Tuđmanovo mjesto, a SDP-ova koalicija Ivice Račana pomela desnu konkurenciju na parlamentarnim izborima, Ivanković je dao okupiti sve zaposlenike Vjesnikove redakcije i objavio: „Kao što znate, kolegice i kolege, na izborima je pobijedila političko-ideološka opcija kojoj ja ne pripadam, pa vas prve želim izvijestiti da ću danas podnijeti neopozivu ostavku na mjesto glavnog urednika. Svima vam zahvaljujem na suradnji“. I gotovo. It’s all over. Otišao je.

Bez obzira koliko se s takvima netko u nečemu ne slaže ili se uopće ne slaže, nije iz istog jata, pošteno je priznati da je moralno odstupiti kad se toliko promijene okolnosti da je alternativa samo kameleonstvo, skidanje gaća i samoblaćenje obraza. Odstupiti bez obzira na cijenu. U politici je Bijedne Naše jako malo tih koji će u bitno drukčijim, bitno promijenjenim okolnostima, odnosima ili kadrovskim križaljkama staviti ljudski obraz, političko poštenje i dosljednost svojim uvjerenjima na rasprodaju u bescjenje samo da bi zadržali neke stečene benefite. Stranačku ili poziciju u vlasti, karijeru, visoku državnu apanažu, naklonost onih koji odlučuju, itsl.

U rečenim primjerima, postvjesnikovski CV Nenada Ivankovića bio je krivudava linija pokušaja i pogrešaka, od politike do publicistike i turizma, a Stierova postministarska – u okolnostima koje nisu neprijateljske njegovoj ostavci – jamačno ne može biti lošija od dosadašnje. U svakom smislu. Ali samo u početku, dok je još dimna zavjesa nad i oko te ostavke dovoljno neprovidna.  Kasnije, a to bi moglo biti vrlo brzo – kom’ pita, kom’ tepsija. Nije bez vraga to da je već koji dan nakon Stierove ostavke puknula u političkim kuloarima vijest da se Andrej Plenković na brzaka sprema upriličiti unutarstranačke izbore u HDZ-u, čemu je Stierova ostavka samo dodala povod-dva više. Uza sve one o previranju već neko vrijeme na desnom krilu HDZ-a i otpadnicima, izbornom debaklu u Zagrebu s Dragom Prgometom u utrci za gradonačelnika, drami u Agrokoru i traljavom većinom u parlamentu… Pa onda, buuum, destabilizacijska Stierova ostavka.

Foto: Pixsell / Autor: Patrik Macek/PIXSELL

„Naglasio sam da smo uspostavili okvir za vođenje samosvjesne politike te da dolazi nova faza“, kazao je Stier novinarima. „Vaše su kamere to snimile, pa ne moram ponavljati, ali ću danas pojasniti što ta nova faza donosi. Prije tjedan dana sam od premijera tražio da imenuje novu osobu na čelo Ministarstva, koje će dobro funkcionirati u novoj političkoj konstelaciji. U ovoj novoj konstelaciji potrebno je jačati i demokršćansku opciju u kontaktu s građanima, a ja mislim da to mogu kao zastupnik u Saboru. Velika je čast predstavljati RH u svijetu, ali sada je važnije biti u domovini, širiti demokršćansku opciju i vratiti povjerenje ljudi u institucije. (…) Tek u petak sam se vratio iz New Yorka, pa me premijer nije htio razriješiti dužnosti dok sam u inozemstvu kako ne bi bilo netočnih špekulacija kao što je jedna da bih mogao uskratiti podršku Andreju. To je netočno. Podnio sam ostavku kako bih se više posvetio stranačkom radu, što iziskuje puno više vremena na terenu.“

Neki su mediji (npr. riječki Novi list) nagađali da je Stier kuvertirao ostavku neposredno nakon drugog kruga (4. lipnja) lokalnih izbora, i to na mjesta ministra vanjskih i europskih poslova, potpredsjednika vlade i političkog tajnika HDZ-a. Sada, nakon njegove presice, cijela ta priča i jest i nije jasnija. Upravo taj nejasniji dio ostavlja dovoljno prostora za daljnju političku kombinatoriku: što će u njegovom demokršćanskom angažmanu među ljudima na terenu značiti činjenica da HDZ trenutno ne može obnašati vlast bez HNS-a? To je više stvar političke pragme, nego ideologije i svjetonazorskih preferencija. Zašto Davor Ivo Stier ne želi otvoreno reći da je njegova ostavka motivirana Plenkovićevim formiranjem nove parlamentarne većine s HNS-om, ulaskom ostataka ostataka te stranke u vladu te (drugi put u godini dana) propalom HDZ-ovom koalicijom s Mostom?

Iako Stier tvrdi da premijer Plenković u turbulentnim previranjima među saborskim klupama ne mora strahovati za njegovu potporu prigodom glasovanja, što je zasad istina, neki insajderski izvori iz njegove blizine sugeriraju da mu Stierov potez „nije dobro sjeo“. Uz Davora Božinovića, kojega je sa šefovskog mjesta u svom Kabinetu u vladi premjestio na fotelj ministra unutarnjih poslova (!?), njegova je druga uzdanica iz europarlamentarnih dana bio upravo – Davor Ivo Stier. Ako nije već sada ostao bez njega, nema sumnje da taj potez znači stanovito udaljavanje njih dvojice. I, možda jače od nedavnog udaljavanja Zlatka Hasanbegovića, Željka Glasnovića i nezavisne Brune Esih od HDZ-ovog političkog, pa i ideološkog mainstreama, udaljavanje dviju vizija demokršćanstva na desnom centru – Plenkovićeve i Stierove.

To nije nevažno u okolnostima sve osjetnijeg okrupnjavanja radikalizirane krajnje desnice i, istodobno, rasula tzv. liberalne ljevice oko grogiranog SDP-a, nesloge  zbog loših izbornih rezultata i traganja za pravim vođom oporbe. Pokazalo se, šef SDP-a Davor Bernardić to ne može biti, a osim socijaldemokrata, ostali na ljevici su marginalci bez alfa mužjaka, sposobnog izaći na nacionalnu scenu.

Neki analitičari, među kojima je i Žarko Puhovski, upravo po Stierovom znakovitom obraćanju javnosti zaključuju da je vjerojatno i u HDZ-u, podalje od oka javnosti, ipak  počela „borba za prijestolje“. Otud možda ideja o prijevremenim izborima u toj stranci, jer se Andrej Plenković želi pravodobno osigurati, dok je još dijete sreće, pa i u prilici maknuti s puta sve koji ga možebitno ugrožavaju ili mu laskaju s figom u džepu. Recimo Miro Kovač, Karamarkov vanjskopolitički ministar kojega je Plenković sada drugi put „zaboravio“ vratiti na taj fotelj, koji mu je prirastao i srcu i duši, ali i Milijan Brkić nadimkom Vaso koji nije bez visokih ambicija, iako im nije dorastao. Kovač je ovih dana javno kazao jednoj televiziji da bi mnogi u HDZ-u bili sretniji tzv. velikom koalicijom HDZ-a sa SDP-om, nego promiskuitetnom s HNS-om.

Desno HDZ-ovo krilo – da se i ne govori o desnijim od desnih medija i agitpropovaca Brune Esih, poput Velimira Bujanca u „Bujici“ lokalne Z1 televizije – ne mogu smisliti niti Plenkoviću kane oprostiti neprirodni brak s HNS-ovim „komunjarama“. Naslućuju da se jamačno „sin Jugoslavena i lekarke JNA“ u europejskoj koži smišljeno želi riješiti radikalnije desnice u HDZ-u, prisiliti ju da sama ode, a kolebljivi ni vrit ni mimo kameleoni pragmatično će stati uz njega i liberalniju opciju, pa će Plenković imati slobodne ruke za čvršće pozicionirati svoju stranku na desnom centru, po uzoru na krovnu političku platformu njemačke kancelarke Angele Merkel. S čijim je stratezima, uostalom, u stalnoj savjetodavnoj vezi. To je navodno presudilo odbacivanju Mosta.

Stier je po svoj prilici odlučio krenuti drugim putem. Jasno je dao znati, više HDZ-ovom članstvu nego samom premijeru/šefu svoje stranke, da se ne slaže s opcijom stabilne saborske većine i presložene vlade u simbiozi s HNS-om. Pošteno, rekosmo. To je njegovo rizično političko stajalište, ali na njega ima pravo. E sad, znakovito je poentirao time da je „u novoj političkoj konstelaciji potrebno jačati demokršćansku opciju u kontaktu s građanima, a ja mislim da to mogu kao zastupnik u Saboru“. Zato se nije odrekao pozicije političkog tajnika HDZ-a, jer mu treba čvrst oslonac budući da kani, osim kao saborski zastupnik, djelovati terenski, među stranačkim članstvom, „što iziskuje puno više vremena“.

Druga je znakovita teza, koja očito nije promaknula stranačkom šefu, da u HDZ treba uvesti glasački sustav jedan član – jedan glas, i to na svim razinama, od vrha do dna, s više kandidata za pojedine dužnosti. Takav sustav zasad ima samo SDP, ali u ZNA SE družini to nema šanse proći, jer je pravilo da se unaprijed – čak šalabahterski – mora znati tko će biti izabran, gdje, kada i na koju funkciju. Ta vrst lažne demokracije utemeljena je u HDZ-u još 1989. godine u konspirativno-mističnim okolnostima osnivanja stranke u barakama NK Borca na zagrebačkom Jarunu te izbora Franje Tuđmana za predsjednika (svih 48 glavaševaca bilo je „za“). Kasnije, kad je trebalo produžiti mandat prvom hrvatskom predsjedniku, Tuđmanu su izmišljali smiješne autsajdere za protukandidate, a poslije njega je uveden princip jednog kandidata.

Procijeni li Andrej Plenković da mu Stier svojim „jačanjem demokršćanske opcije“ podriva prijestolje u stranci, a time i na čelu države, da mu zapravo radi o političkoj glavi – neće mu dati ne „više“, nego nikakvog vremna. Samo će mu pokazati izlazna stranačka vrata.

Tko je tko među licemjerima

„Nisam iznenađen ostavkom ministra Stiera“, kazao je Plenković u HTV-ovom središnjem Dnevniku. „Osjetio sam da postoji odmak između onoga što radim kao premijer i onoga s čime se Stier načelno slaže. Njegova je ostavka očekivana. Nova ministrica bit će Marija Pejčinović-Burić, trenutačno državna tajnica u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Stier će biti i dalje aktivan u Saboru. O njegovoj funkciji političkog tajnika HDZ-a nismo ni razgovarali (što ne znači da neće, vrlo brzo, op. a.), ali od njega očekujem lojalan i angažiran rad u Saboru.

Ono što je za mene izrazito važno je da u ovom procesu, koji smo pratili proteklih tjedana, hrvatski birači imaju prilike vidjeti tko je tko, a mislim da se to razotkrivanje više nego ikad dosad pokazalo. Pokazalo se tko je isključiv, a tko je konstruktivan. Primjerice, ljudi koji su bili izabrani na listi HDZ-a, Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, koji su dobili povjerenje Nacionalnog vijeća HDZ-a da budu na listi, oni su u petak glasali identično kao i SDP. Jako je važno za njihove birače da znaju kako su se ponijeli i kakav odabir su napravili, unatoč tome što su bili izabrani na listi HDZ-a. To nije ni korektno niti lojalno, a ljudi to vide.“

To što ljudi vide u HDZ-u, sasvim je normalna pojava u kameleonstvu političke arene u Bijednoj Našoj. Vide u gotovo svim ostalim od 150 stranaka i strančica, pa ipak im na biralištima daju glasove. Najviše HDZ-u, jedinoj stranci u zemlji prvostupanjski osuđenoj za pljačkanje vlastitog naroda (slučajevi Sanader, Čobanković, Polančec, Barišić, Fiolić…). Da nije bilo SDP-ovog Tomislava Sauche, bivšeg šefa Kabineta premijera Zorana Milanovića, trenutni HDZ-ov predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković ne bi nedavno bio izabran na tu najvišu zakonodavno-predstavničku dužnost u zemlji. Sauchina je ruka presudila, bila je ta 76. od zastupničkih 151.

Da se pet HNS-ovih zastupnika nije prodalo HDZ-u, premijer Andrej Plenković sada ne bi imao vladu ni tanku (78) saborsku većinu, nego bi država treći put u godini dana izlazila na parlamentarne izbore, dvaput na izvanredne. Tomislav Saucha je zbog moralne izdaje SDP-a i vlastitih lijevo-liberalnih uvjerenja (?) fasovao neviđen prijezir i bivših drugova i javnosti. HNS, stranka koju su gradile političko-ideološke legende ovih prostora – Savka Dabčević-Kučar, Vlado Gotovac, Miko Tripalo, Vice Vukov…- izgubio je svoje najvažnije članove (Vesna Pusić, Goran Beus Richembergh, Anka Mrak-Taritaš, Nada Turina-Đurić, Andro Vlahušić), niz ogranaka se raspao i stranka je praktično zbrisana s političke scene.

Davor Ivo Stier je konzervativnog političkog, ideološkog i svjetonazorskog habitusa. Nije nepoznato kakva je njegova vizija HDZ-a, koju će očito pokušati realizirati. Ali s kim i kada, ovisit će o tome koliko će se premijeru Plenkoviću posrećiti – a dosad je imao vrašku sreću – držati pod kontrolom stanje u stranci i odoljeti izazovima u zemlji, od kojih su najveći Agrokor i kurikulna reforma školstva, koju je povjerio HNS-ovoj ministrici Blaženki Divjak. Bude li mu tu pošlo po zlu, a k tome i Slovenija malo prikoči turističku sezonu na svojim graničnim prijelazima nakon objave u četvrtak odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu, ekonomski potres visoke jakosti i bunt crkveno-konzervativne oporbe sekularnoj viziji reforme školstva prelit će se na političko tlo i uzdrmati položaj prvog čovjeka vlade i HDZ-a. Bude li prijevremenih ili redovnih unutarstranačkih izbora u HDZ-u, Davor Ivo Stier bit će spreman Plenkovićev protukandidat. I naravno – izgubit će.

„Odlazak Stiera iz Vlade potpuno je nevažan kad je u pitanju funkcioniranje te ključne hrvatske institucije“, zapisat će kolumnist Jutarnjeg lista Gojko Drljača., ali su dvojbe o nastavku njegova političkog djelovanja zapravo pitanja o pravoj prirodi hrvatske politike te, stoga, i budućnosti države. Što, zapravo, govori Stier kad najavljuje borbu za punu demokratizaciju odnosa u HDZ-u? Je li to politikantski plan jačanja vlastitih pozicija temeljen na duboko demagoškim i doktrinarno-ideološkim pretpostavkama ili iskrena vjera u demokratizaciju kao mehanizam pozitivnih promjena? To je vrlo teško procijeniti. Prvo se može ignorirati, drugo bi trebalo potpomoći…“

SDP-ov saborski zastupnik i ministar uprave u Milanovićevoj vladi Arsen Bauk drži da je prava sreća za hrvatsku vanjsku politiku i za cijelu državu što se riješila Davora Ive Stiera, koji će sada biti marginaliziran na dužnosti političkog tajnika HDZ-a. Nije bilo neprimijećeno da je Stier osjetno guran u stranu već mjesec dana prije podnošenja ostavke. „Mislili smo da je Miro Kovač bio dosad najgori ministar vanjskih i europskih poslova što ih je Hrvatska imala“, ustvrdio je Bauk, „ali tu mu je krunu najgoreg ipak vrlo brzo preoteo Davor Ivo Stier. Zastupao je po svijetu, u ime RH, nedemokratska i konzervativna stajališta, neke vrijednosti o kojima u zemlji nema konsenzusa, itsl.“

Foto:  narod.hr

Recimo, tko ga je ovlastio poslati vlastita stajališta Vijeću Europe kao primjedbe RH na Nacrt zaključaka tog vijeća o Unijinim prioritetima u UN-ovim tijelima za ljudska prava u 2017. godini, gdje tvrdi da će „Hrvatska posebnu pozornost posvetiti promicanju i zaštiti tradicionalne obitelji,  temeljene na braku definiranom kao zajednica žena i muškaraca koji je i prirodna i temeljna jedinica ljudskog društva“? Je li mu to pisala Željka Markić ili osobno zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić? Oni su ga uputili da napiše kako „pojmu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava nedostaje konsenzualna definicija na međunarodnoj razini i unutar EU-a, pa u tom slučaju Hrvatska tumači taj pojam tako da on ne uključuje pobačaj“?

Ne tumači Hrvatska taj pojam „tako da on ne uključuje pobačaj“. Tako ga tumače najrigidnije demokršćanske konzerve koje po Bijednoj Našoj izazivaju referendume po O = M + Ž formuli, hodaju „za život“, zviruju ljudima u krevete, mrmljaju očenaše pred bolničkim ginekologijama, mašu odurnim parolama i slikama fetusa, kurikulnim nasiljem žele zamijeniti znanost u školama katoličkim praznovjerjem i na sve načine guraju RH natrag u srednjovjekovnu tmušu zatucanosti i apsolutne pokornosti lažnim autoritetima. Sramotno je da jedan ministar vanjskih poslova ustavno sekularne države nameće vjersko-fundamentalistička i neznanstvena stajališta jedne društvene skupine kao – državnu politiku. Hrvatska ne treba takvog ministra, jer joj nanosi štetu.

Unatoč svim abnormalijama u Bijednoj Našoj, ona ne smije biti bantustan u kojem će lažni domoljubi, militantan kler i munjeni političari krojiti gaće svim građanima pod izlikom kako je to za njihovo dobro, a istodobno ih huškati na manjine – osobito Srbe, „udbaše“ i ateiste – širiti mržnju i nesnošljivost te prebrojavati tko se (ne) moli kojem bogu i ne vjeruje da je 700 hrabrih Sinjana 14. kolovoza 1717., upravo po zagovoru Čudotvorne Gospe, razvalilo 60.000 do zuba naoružanih vojnika turskog seraskera Mehmed-paše Čelića.

Možda je, sudeći po „primjedbama Hrvatske“ Vijeću Europe, Davor Ivo Stier sasvim nakaradno ili pogrešno razumio što mu je zadaća i o čemu jedan ministar vanjskih poslova ima zboriti po svijetu? U ime svoje zemlje, a ne pokreta tzv. konzervativne kontrarevolucije, Željke Markić i kardinala Josipa Bozanića, čije se ideje dolaskom HDZ-a na vlast 2016. godine militantno nameću cijelom društvu. „Hrvatska zadržava pravo promovirati navedene stavove u svim multilateralnim forumima u kojima sudjeluje“, izvijestio je Stier Vijeće Europe.

Lojalnost srca i ruke

Stier, Markić, Bozanić i ta rigidna skupina nisu Hrvatska i on nema pravo švercati njihova stajališta/interese pod državnu politiku. Čak ni pod tom floskulom da je „spominjanje braka kao zajednice žene i muškarca zapravo citat iz Ustava Republike Hrvatske“. To su samo neki Stierovi vanjskopolitički ekscesi, koji idu u prilog Arsenu Bauku kad tvrdi da Davor Ivo Stier nije kapacitet za posao vanjskopolitičkog ministra, pa mu je svega polugodišnji mandat zapravo, alkarski rečeno – „uništa“. Gori od onog Mire Kovača, nešto dužeg zbog raspada nakaradne koalicije HDZ&“domoljubi“&Most. No, citirane „hrvatske primjedbe“ Vijeću Europe više od ičega karakteriziraju Stierovu viziju demokršćanstva, koja se očito razlikuje od one što ju Plenković kani instalirati repozicioniranjem HDZ-a na desnom centru. Stierova vizija nije uključiva, a to kod Plenkovića više ne igra, ma koliko mu ovaj bio prijatelj u fazi osvajanja vlasti, nego produbljuje političko-ideološke i svjetonazorske podjele u društvu..

Stierova lojalnost u Hrvatskom saboru, koju Plenković s razlogom ističe u komentaru njegove ostavke, tempirana je mina iznenađenja za koju nitko ne zna može li i kada eksplodirati. U okolnostima mršave saborske većine (samo 78 zastupničkih ruku), neka se dogodi da Davor Ivo Stier iz nekih razloga ne glasa „za“ kad se bude odlučivalo o nekom Plenkoviću važnom prijedlogu, pa se Saucha predomisli bude li ga sudstvo nastavilo goniti u slučaju krađe pola milijuna kuna za lažna službena putovanja i neka se neki od trojice Pupovčevih zastupnika SDSS-a ili koji iz HNS-a predomisle, iznevjere koaliciju – pada vlada. U HDZ-u počinje rusvaj s nezadovoljnog desnog krila (Miro Kovač, Milijan Brkić nadimkom Vaso, Stevo Culej…), eto prostora za „mesiju“ Stiera. Ako netko bude tako kalkulirao, a on se odluči na avanturu.

Uz njega bi nedvojbeno i svom potrebnom logistikom stali Katolička crkva sa svojim vigilaristima, markićkama, grozdovima, hrastovima, vječno „ugroženim“ braniteljima i inom „domoljubnom“ bagažom, što obožava crnu boju. I Andreju Plenkoviću više nema kruha u HDZ-u? Još manje u Banskim dvorima? Do jeseni će se, po svoj prilici, vidjeti – voajersku javnost to i najviše zanima – kako će Davor Ivo Stier funkcionirati kao „lojalan“ Plenkovićev saborski zastupnik i k tome politički tajnik HDZ-a kad bude morao na premijerov daljinski upravljač isključiti vlastitu pamet/uvjerenja i dizati ruku za rješenja što su ih smislili prvaci „nove političke konstelacije“, zbog koje je dao ostavku – Andrej Plenković (HDZ) i Predrag Štromar (HNS). Ako bude dosljedan samom sebi, odnosno poštenju što ga je demonstrirao ostavkom, neće dignuti ruku.  Time će svjesno destabilizirati svog stranačkog šefa. Možebitno srušiti vladu. Rizično? Itekako.

The post Stier otvorio sezonu lova na HDZ-ovo prijestolje? appeared first on Tacno.net.

Foto:  Davor Puklavec/PIXSELL)

Andrej Plenković će biti „povijesni krivac“ za sve što se već uoči ljeta počelo, a od jeseni će se jako loše događati hrvatskim građanima. I neće biti izravno povezano s agonijom Agrokora, ratobornijom fazom hrvatsko-slovenskih pripetavanja u onom lavoru mora kodnog imena Savudrijska vala/Piranski zaljev ili i dalje vanjskopolitičkim bauljanjem službenog Zrinjevca i Pantovčaka po nekakvim smiješnim „uspravnicama“ (valjda i „priležnicama“?), „trima morima“, „brdima“ (valjda i „dolinama“?)… Premijer Plenković, neupitno najmoćniji političar u RH i, kažu, najutjecajniji s ovih prostora u Bruxellesu, nije ideološka i svjetonazorska konzerva, pa snosi tim veću odgovornost za to što će se događati građanima kad njegove odluke budu modelirali i oni za koje birači nisu željeli da budu jezičac na vagi vlasti

Marijan Vogrinec

Ponižavajući odnos ovih dana velikih i moćnih iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ prema „partnerskoj“ Hrvatskoj – za razliku, recimo, od investicijskih i političkih obzira što ih imaju prema Srbiji, koja i nije članica „obitelji“, a službenom je Zagrebu stalna meta rivalsko-osvetničkih podbadanja – te poslijeizborne političko-ideološki nakazne vladajuće koalicije u državi, Zagrebu, Splitu i nizu većih i manjih sredina očit su dokaz da je RH težak bolesnik. Možda uistinu već u terminalnoj fazi, kako to dijagnosticiraju neki katastrofični analitičari, i kod kuće i vani. Premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković, izučeni pravnik i europski diplomatski inteligent nesmotreno je nakon lokalnih izbora – neki to u političkoj teoriji nazivaju pragmatizmom a naš puk nemoralnim prodavanjem obraza za komad vlasti, kakvu birači nisu željeli – popustio ucjenama onih što žive u dalekoj prošlosti, među izmišljenim nacionalnim velikanima i pobjedama, mitovima te nacionalističkoj megalomaniji i „domoljubnom“prenemaganju.

Tako pritisnut i ucijenjen iz radikalno desnog krila vlastite stranke i srodnih/istih opcija s margina političkog spektra i Katoličke crkve, jer u protivnom pada s vlasti, premijer je primoran liječiti teško oboljelu Hrvatsku, gotovo beskrvnu i suhonjavu, s dušom na jeziku – nadriliječništvom, pijavicama, puštanjem krvi, alkemičarskim trikovima, živom, molitvama, svetom vodom i tamjenom… Ne pametnim medikamentima modernog doba i budućnosti, kao sav napredan svijet. Samo zato što, zbog obećnja da će mu držati glavu iznad vode, ne smije Milanu Bandiću, Zlatku Hasanbegoviću, Bruni Esih, Željku Glasnoviću, Željki Markić, vigilaristima, sisačkom biskupu Vladi Košiću i kaptolskim „pastirima“ kazati heliocentrično eppur si muove? A morao bi. U vlastitom i ponajprije interesu građana, ako mu je do njih i proklamirane vjerodostojnosti uistinu više stalo nego do fotelja.

Milan Bandić – Titov egzekutor

Andrej Plenković će biti „povijesni krivac“ za sve što se već uoči ljeta počelo, a od jeseni će se jako loše događati građanima. I neće biti izravno povezano s agonijom Agrokora, ratobornijom fazom hrvatsko-slovenskih pripetavanja u onom lavoru mora kodnog imena Savudrijska vala/Piranski zaljev ili i dalje vanjskopolitičkim bauljanjem službenog Zrinjevca i Pantovčaka po nekakvim smiješnim „uspravnicama“ (valjda i „priležnicama“?), „trima morima“, „brdima“ (valjda i „dolinama“?)… Andrej Plenković, na (premijerskoj) poziciji najmoćnijeg političara u RH i, kažu, najutjecajnijeg s ovih prostora u Bruxellesu, ni izobrazbom, ni diplomatskim iskustvom niti kućnim odgojem nije ideološka i svjetonazorska konzerva, pa je tim veća i njegova odgovornost za to što će se događati građanima kad njegove odluke budu modelirali i oni za koje birači nisu željeli da budu jezičac na vagi vlasti. Pijavice na sušičavom RH-tkivu?

U okolnostima kad se Zagreb već desetljećima guši u prometnom kolapsu i problemu zbrinjavanja komunalnog otpada, posrće u urbanističkim dubiozama, iscrpljuje žitelje najskupljim prirezom i komunalnim uslugama u državi, njeguje dvojbeno upravljanje najvećim gradskim proračunom u RH (blizu 10 milijardi kuna), itsl., šesti put (za prsa) izabrani gradonačelnik Milan Bandić, osnivač zagrebačkog SDP-a i nositelj Titovog bedža na reveru, ne kani rješavati krucijalne probleme u metropoli. Udovoljavat će pronacifašističkim nastranostima Esih-Hasanbegovićeve opcije, koja pod stranačkim nazivom Nezavisni za Hrvatsku (NZH) ima u Hrvatskom saboru dvoje zastupnika, a u Gradskoj skupštini pet vijećnika. Premijer bez njih i Bandićeve dvojice nema stabilniju saborsku većinu niti Bandić i HDZ bez pet enzehaovaca skupštinsku.

Foto: jutarnji list

Očito, nije političkog života ni Plenkoviću na čelu vlade (pa i HDZ-a) niti Bandiću na gazdinskom fotelju u metropoli, ne prevare li birače. I jedan i drugi. Nitko u biračkom tijelu nije dao glas HDZ-u niti među stranačkim članstvom Andreju Plenkoviću za dijeliti vlast s HNS-ovim „komunjarama“, SDSS-ovim „četnicima“ i neformalno klecati pod NZH-ovim lustracijskim ucjenama. Nitko ni među manjinskim Srbima nije glasao za SDSS i Milorada Pupovca da bi participirao u vlasti s HDZ-om koji ne želi ukloniti HOS-ovu provokativnu ploču s ustaškim „Za dom spremni“ u Jasenovcu, s kojim iz istih razloga ne želi službeno komemorirati na obližnjem ustaškom stratištu bivšeg konc-logora i koji dopušta Bandiću istjerati Josipa Broza Tita s njegovog trga u srcu Zagreba. HNS je nakaznim koaliranjem s HDZ-om i Plenkovićem sam sebi potpisao nestanak s političke scene: rascijepio se, ostao bez članstva i – usahnuo.

Plenkovićeva sadnja tikava s vragom, što neodgovorno prikazuje kao učinkovit lijek (tzv. stabilna vladajuća većina) za gospodarsku, društvenu i moralnu reanimaciju sušičave Hrvatske, doći će ga političke glave. Ceh će platiti građani koji mu – sudeći po istraživanju javnog mišljenja – ionako 73 posto ne vjeruju. Ideologija, pobijeđena 1945. godine, „domoljubna“ prenemaganja, masovna, javna indoktrinacija vjerskim tlapnjama, praznovjerjem i svjetonazorskim jedoumljem, protumanjinska netrpeljivost i produbljivanje socijalnih razlika nisu put koji vodi u bolje sutra. Na toj truloj podlozi nema izgleda za punije tanjure, više beba u rodilištima, više radnih mjesta, socijalnih i radničkih prava, plaće dostojne čovjeka, zdraviji okoliš i demokratske slobode.

Da bi održao glavu iznad vode, što će reći izbjegao rušenje proračuna za 2018., nove izbore u gradu i moguće pravosudne okupacije zbog već pokrenutih i predstojećih istraga (navodno postoji oko 300 prijava), Milan se Bandić mora grčevito držati za Plenkovića – HDZ je nakon raskida s Mostom instalirao svoje ministre pravosuđa i policije – te mu pogodovati u Zagrebu. Bez obzira na katastrofalan izborni podbačaj HDZ-ovog Drage Prgometa u utrci za gradonačelnika. Stoga je i Bandiću i Plenkoviću prva briga udovoljiti ultimatumu Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, koji traže pisano jamstvo svakog koalicijskog vijećnika da se već na prvoj sjednici Gradske skupštine izglasati promjena imena Trga maršala Tita. U igri su Kazališni ili Sveučilišni trg, ali i Trg Republike Hrvatske, kako predlaže novi/stari gradonačelnik.

Plenkovićev kiks u Zagrebu

U međuvremenu će fanovi nacifašizma zahtijevati još neka preimenovanja u Zagrebu, personalne promjene u gradskim institucijama i poduzećima, refinanciranje  po lustracijskom ključu u društvenim djelatnostima, škartiranje dijela programa civilnih udruga, preuzimanje kontrole nad gradskim resorima prosvjete i kulture… Bruna Esih je uvjerljivo propala na izborima u Zagrebu kao kandidatkinja za gradonačelnicu, jer osim rigidne, isključujuće i protukomunistički osvetničke ideologije nije ni imala suvisli program unaprjeđenja glavnoga grada RH i olakšanja komunalnih problema građana. Multikulturna, znanstvena i intelektualna sredina kakva Zagreb jest od davnina nema razumijevanja za ekstremiste i katolibane, koje izbori svaki put iznova prokazuju kao metastazirajuću ali još marginalnu pojavu, pa će sada Bandić i Plenković istjerati Tita i antinacifašizam iz metropole – bez referenduma. Udovoljavajući rigidima. Sic.

Referendum, taj najdemokratskiji oblik izražavanja volje većine građana, u koji se Bandić zaklinjao uoči lokalnih izbora („Preimenovanje Trga maršala Tita je iznimno važno pitanje za koje ja ne želim snositi odgovornost; valjda se o tome mora pitati i Zagrepčane“), sad više ne vrijedi. Gradobačelnik, uz prešutni blagoslov iz Banskih dvora i s Pantovčaka, po Esih-Hasanbegovićevom ultimatumu ništa neće pitati svoje  Zagrepčane. Sva je rigidna desnica zborno protiv referenduma, svjesna toga da bi „naš Joža“ i „naš Stari“ na njemu pobijedio i goropadne potomke kvislinških luzera iz 1941.-1945. To, što će prvi građanin Zagreba i premijer još benevolentnije dopuštati sramotan ples vampira nad antinacifašizmom i njegovim domaćim vođama, dodatno će podijeliti ionako već na svaki način podijeljenu, posvađanu i ideološki samoj sebi suprotstavljenu zemlju, produbiti rovove i omasoviti pokret otpora. Nova, razumnija vlast vratit će i Tita i antifašizam na mjesta koja im objektivno pripadaju, jer je to čista povijesna logika. Pametan se narod nikad ne odriče svoje pozitivne prošlosti.

Plenkovićev kiks u Zagrebu zloslutan je predznak onog što građane čeka na jesen ali i sljedećih godina. Prljave političke trgovine, moralno prostituiranje konspirativnim savezima i nakazne koalicijske strukture nisu ni izraz volje birača niti su poželjan, kvalitetan materijal za reformsku reanimaciju RH, nego hranilište za nove i još žešće sukobe ne samo među pojedinim društvenim skupinama nego i unutar njih te, blago rečeno, za nesporazume traljavih, radogaćeskidajućih vlasti RH najprije sa susjedima (ne samo zbog granica), a potom globalnije, u „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Čak i s trampizirano neurotičnim SAD-om, koji drži do RH kao do lanjskog snijega.

Toliko da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović o Novoj godini morala privatno fotografirati svoj ego uz ogradu Bijele kuće, a u Bruxellesu se na summitu NATO-a laktovima probijala u prvi državnički red prema Donaldu Trumpu ne bi li ju medijske kamera zatekla kako se (opčinjena?) smije, iz žablje perspektive. A ignorant gleda nekamo ustranu preko njezine glave. Nedostojno predsjednice države i zemlje koja drži do sebe. Za Grabar-Kitarović ništa neobično, sklona je ukrasti show i svjetskim baletanima na pozornici zagrebačkog HNK i predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću među 6000 uzvanika usred Beograda.

Možda ta opaska vrijedi i za njezino obnašanje dužnosti na unutarnjem planu, gdje se iskazala ratobornošću i soljenjem pameti samo u prvoj godini mandata, kad je iz petnih žila kritizirala SDP-ovu koalicijsku vladu i premijera Zorana Milanovića da „ne rade u nacionalnom interesu“. Ovaj ju, dakako, nije zarezivao pola posto, pa je bilo vrlo napeto među dvama državnim brdima. I dalje je najavljivala da će „lupati šakom o stol“, „puhati vladi za vratom“, „sazivati temetske sjednice vlade/Sabora“ (sic; za to nema ovlasti), itsl. čim primijeti da škripi stanje u zemlji, ali to se nije dogodilo.

Otkako su „oba pala“ (Ivo Josipović i Zoran Milanović), šatoraši i stožeraši zasjeli u obećane fotelje (u državi, Vukovaru i širom RH gdje ZNA SE opcija obnaša vlast) te pokupili pripadajuće masne apanaže (od ministarskih i „savjetničkih“ do poslova s državom i novaljskog divljališta Zrća), a HDZ političkim dilanjem uhljebništva preuzeo sve ključne poluge upravljanja Hrvatskom, predsjednici više ne pada na pamet „lupati šakom o stol“, „puhati vladi za vratom“, „sazivati temetske sjednice vlade/Sabora“, itsl. Država je opet u stranačkom vlasništvu – tko šiša građane i njihovu izbornu volju  – pa se hadezeovka Grabar-Kitarović može mirno prepustiti protokolarnom bildanju svog ega bez pokrića, promjenama stylinga više puta na dan i neutaživoj gladi za bezbrojnim putovanjima po svijetu od kojih građani, realno, u gotovo već tri godine njezina mandata nisu imali nikakve koristi. Ni RH gospodarske ili političke.

Medijima nije promaknulo da se ovih dana (ne)izravno obratila vladi/građanima ne bi li ostavila dojam kako „predsjednica misli na dobrobit građana RH i radi u njihovom interesu“. Valjda ponukana osjećajem izvjesne krivnje HDZ-ove vlasti i raznorodnih koalicijskih partnera te potrebom sinergijskog kamufliranja akta neumjesnog liječenja kronične slabokrvnosti zemlje – pijavicama. Umjesto pametnim lijekovima. Nabrojila je vladi probleme 330.000 ovršenih građana zbog 42 milijarde kuna duga, demografsku depopulaciju, iseljavanje radno najpotentnijih građana, probleme iz radnih odnosa i nedovoljno novih radnih mjesta, kurikulnu reformu školstva, kritično stanje u socijali, zdravstvenom i mirovinskom sustavu, itsl., na što se premijer nije ni osvrnuo.

U tim se područjima može očekivati samo pogoršanje stanja, pa će HDZ-ov izborni slogan vjerodostojno zazvučati nevjerodostojno, a najavljene reforme svesti se na puku demagogiju i politički populizam, jako impregniran ideološkim temama. Bit će da je gladnom u RH važniji Shakespeare od kobasice. Premijer se, socijalno neosjetljiv i krajnje nepravedan – za 850 i više kuna mjesečno povisit će povlaštene mirovine od rujna, a neće vratiti oduzeti „harač“ učiteljima, na što se država obvezala – međutim, u zadnje se slovo uskladio s predsjednicom u plašenju građana „ugrozom nacionalne sigurnosti“ i „državnog suvereniteta“ (terorizam, tzv. hibridni rat, ma što to značilo, izbjeglička/migrantska kriza, ruska ratna prijetnja Zapadu…) radi izvlačenja novca.

Zbog „ugroza“, tvrde, RH mora napuniti vojne arsenale,  kupiti u SAD-u i na Zapadu nove borbene zrakoplove, haubice, rakete… i za pet-šest milijardi kuna podebljati proračunska izdvajanja za obranu. „To je, ljudi, za naše dobro“, uglas obmanjuju javnost i predsjednica Grabar-Kitarović, i premijer Plenković i ministar obrane Damir Krstičević. Zbog svih tih i milijun drugih „ugroza“, hrvatski vojnik s hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu mora ići „braniti svoj dom i obitelj“ u Litvu, Poljsku, Afganistan i bilo kamo, pošalje li ga SAD/NATO – pod njemačkim zapovjedništvom. Sic. „To su naše međunarodne obveze“, suglasna je rečena trojka. A nisu. To je poltronstvo na ikstu, neumjesno guranje vlastitih građana u tuđe ratove i pogibelji. Hrvatski vojnik nema što tražiti ni u Afganistanu, ni u Litvi niti u Poljskoj…

Ako Grabar-Kitarović, Plenković i Krstičević drže da je dobro ići na ta mjesta, neka slobodno navuku maskirne odore na sebe u kojima rado mirnodopski glumataju, nabiju kacige na glave, obuku neprobojne prsluke, oboružaju se do zuba i pravac – bojišnica. Kao pravi „domoljubi“, za primjer onima što „ne vole Hrvatsku i nikad je nisu voljeli“ – a odmrznuti će obavezan vojni rok izbjegavati iz istih razloga koji su palili ne samo na Plenkovićevom novačenju – mogu sa sobom povesti i vlastite obiteljske uzdanice. Budu li ipak slabe na roditeljsku zaljubljenost u oružje. No, taj se film obično ne gleda, jer politički vođe najradnije posežu za tuđim topovskim mesom, a medalje i počasti za zasluge ostavljaju sebi.

Dar skup kao crna zemlja

Oružje i militantne (polu)prijetnje u okolnostima kad Hrvatsku nitko ne ugrožava ni u susjedstvu, ni iz Moskve niti iz udaljenijeg svijeta sulude su mantre koje ratovima i ratnim koalicijama daju prednost nad miroljubivom koegzistencijom, suradnjom ljudi i njihovih zemalja, gospodarskom i kulturnom boljitku, zdravijem okolišu na planetu, životnom standardu, ljudskim pravima i slobodama… Vladajući kriju od građana da se, na njihovu izravnu i dugoročnu štetu, podanički ponašaju u odnosu na diktate iz SAD/EU/NATO-a. Između redaka tih diskursa straha tek se tu i tamo provlači tvrdnja da je militarizacija ionako siromašnog i razjedinjenog društva – skupa kao crna zemlja – zapravo zapovjeđena iz militantnih krugova na Zapadu. To je napadno eskaliralo Trumpovim dolaskom na vlast u SAD-u, njegovom prijetnjom Uniji i NATO-u te ultimativnim zahtjevom da i ostale 24 od 28 zemalja članica NATO-a „izvole plaćati svoju sigurnost i obranu izdvajanjem najmanje dva posto BDP-a“.

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Njemačka kancelarka Angela Merkel se hrabro suprotstavila neumjerenom Donaldu, a hrvatska predsjednica smjerno je obećala – u čije ime, tko ju je ovlastio!? – da će RH do 2024. godine podebljati vojni proračun sa sadašnjih oko 1,2 na dva posto. Do tada, srećom, ni nje više neće biti na Pantovčaku, ni premijera Plenkovića u Banskim dvorima niti ministra obrane Krstičevića na Krešimirovom trgu. To što joj sada drže fenjer, jer drukčije ne smiju zbog SAD/NATO-a, opasno je utoliko, ukoliko će postupan porast vojne kune negativno utjecati i na gospodarstvo i životni standard u RH. A utjecat će, itekako, jer nacionalni BDP – uza sve rupe u osnovnim potrebama građana i državnog aparata – ne dopušta kupiti bolje cipele sadašnjem kontingentu od oko 17.000 profesionalnih vojnika ili odgovarajuće prebojiti polovnu vojnu tehniku što ju je Pentagon darovao hrvatskom „partneru“.

A dar skup kao crna zemlja, baš kao što je skupo hrvatsko zapadno „partnerstvo“ i RH respektabilan u Bruxellesu i Washingtonu. Dvadeset sedam godina po državnom osamostaljenju RH, SAD-u još ne pada na um ukinuti vize za putovanja hrvatskih državljana u Ameriku. Tko zna hoće li i kada. Sramota. Prijem RH u EU trajao je čak desetak godina unatoč činjenici da zemlja „oduvijek pripada europskoj obitelji“. Sada, pak, otkako je s hrvatske strane nepriznata arbitraža u Haagu dodijelila Sloveniji gotovo cijelu Savudrijsku valu, pa su počeli i stanoviti incidenti među ribarima i policijom dviju zemalja, najprije je Njemačka, a potom i Europska komisija stala u graničnom sporu na slovensku stranu. Kažu, Hrvatska „mora priznati arbitražni pravorijek“. Gdje su Plenkovićevi prijatelji u Uniji, prijatelji Grabar-Kitarović u SAD-u?

Prijateljstva i interesi obično nemaju mnogo veze jedni s drugima. Što u tom ali i kontekstu pogoršanja životnih okolnosti u RH (niz novih zakona koji idu na ruku bogatima, politički moćnima, lokalnim šerifima većinom iz HDZ-a, itd.) znače jalova ideološka pripetavanja? Ništa dobro. Igru skrivača s javnošću kako bi se sakrilo to da nakazne koalicije ništa neće riješiti u korist općeg dobra? Niti mogu, jer ključeve drže gazde izvan zemlje. Realno, premijeru Plenkoviću i ne preostaje drugo do prikazivati liječenje pijavicama kao svoju europsku zauzetost za modernu i demokratsku zemlju u kojoj će se žitelji dobro osjećati. No, riječi su jedno, a djela sasvim nešto drugo.

The post Pijavice na sušičavom RH-tkivu appeared first on Tacno.net.

Tito i Vrdoljak, foto: jutarnjilist

HRT-ove apanaže Antunu Vrdoljaku i ostalima u redu pred bankomatom medijske javne kuće. Dok se i školski profesori više ne kriju kad prekopavaju kontejnere s kućnim otpadom, Vrdoljakovih 130.000 kuna su dvije prosječne godišnje plaće u RH, Da se i ne govori o pustim milijunima na koje je taj nekada dobar glumac i redatelj priključio cijelu svoju obitelj: od apologetskog filma/serijala „Duge mračne noći“ u sedlarovsko-četverorednoj maniri do sramotnih „dokumentaraca“ o maršalu Titu i njegovom djelu te sada spektakla radnog naslova „Gotovina“. Taj čovjek, da mu se sam Bog smiluje, jednostavno ne može tako dugo živjeti da bi bio u stanju potrošiti sav novac kojim je u četvrt stoljeća Bijedne Naše naplatio svoje „domoljublje“

Marijan Vogrinec

Digla se frka – nitko ne zna kako će se okončati – zbog sumnji na zastrašujući kriminal na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), nacionalnoj medijskoj javnoj kući, u koji su izravno uključeni politika, političko uhljebništvo, neprofesionalnost, klijentelizam, lopovluk svake vrsti i ino zlo koje i inače tare demokratski, pravno i moralno posrnulu državu. Nadzorni je odbor (NO) HRT-a – koji je HDZ-ova vlast u petak brzinski smijenila na zadnjoj saborskoj sjednici uoči dvomjesečnog ljetnog odmora, zajedno s njegovom predsjednicom i svojom nesuđenom ministricom kulture glumicom Anjom Šovagović-Despot – izradio je detaljno izvješće sa sumnjama u kriminalnu hobotnicu na HRT-u. Izvješće je dostavljeno Državnom odvjetništvu (DORH) radi postupanja, utvrđivanja odgovornosti i možebitnog progona svih koji su arčili pretplatničkih oko 1,2 milijarde kuna godišnje. Imena koja su isplivala u javnost, a povezuju se s tim rabotama, bude gađenje i ogorčenje u javnosti.

Odreda se radi o jako razvikanim „domoljubima“, koji drugima sole pamet o tome kako se „mora voljeti RH“ i kome sve „moramo biti zahvalni za slobodu koju danas uživamo, kad je Hrvat svoj na svome“. Sic. Istodobno, HRT već godinama tone i u profesionalnom, i u financijskom smislu, ali i utjecajem u javnosti. „HRT je politička igračka svakoj vlasti“, kazao je saborski zastupnik Mosta nezavisnih lista Miro Bulj raspravi o smjeni NO-a javnog servisa, „i HDZ-ovoj i SDP-ovoj. Javnost treba znati da na HRT-u postoje tajni ugovori na osnovi kojih se podobnima s čela kuće, nekim urednicima i novinarima isplaćuje 40 milijuna kuna.“ Predsjednik SDP-a i oporbe Davor Bernardić upozorio je da „HDZ smjenjuje ljude koji su ukazali na korupciju i spletke“ te da „korupcija nema boju i predznak, već postoji struktura koja gura stvari u radnje koje ne služe nikom na čast“.

„Vlada djeluje sedativno i sam je premijer na trenutke anemičan, a ispod svega je krimić kojeg se ne bi postidjeli ni američki režiseri“, drži Bernardić. HDZ-ov pak zastupnik Jasen Mesić je replicirao tvrdnjom da je SDP za svoje vlasti mijenjao „sve zakone kako bi mogli instalirati svoje ljude“. Mostov Nikola Grmoja ga je potom „poklopio“ škakljivom opaskom: „Kolega Mesić je uvrijedio inteligenciju svih nas jer misli da ne shvaćamo o čemu se radi. Sve što je rekao o SDP-u i Goranu Radmanu (zadnji direktor Radiotelevizije Zagreb uoči raspada SFR Jugoslavije te glavni ravnatelj HRT-a za prošle SDP-ove koalicijske vlasti, op. M.V.) istina je, ali je problem da nije rekao što radi HDZ i što rade Jasen Mesić i njegov prijatelj Mislav Stipić na HRT-u“. Bernardić je dolio malo kerozina na vatru: „Sazvali ste sjednicu preko noći, ali niste dostavili materijale. Po žestini kojom ste branili smjenu NO-a jedino mogu zaključiti da ste upetljani i da nekom držite lojtru“.

Na profesionalnoj nizbrdici

„Stanje na HRT-u je iz godine u godinu sve gore“, poentirao je zastupnik srpske manjine Milorad Pupovac (SDSS), „zato što takve rasprave vodimo i nemamo odgovoran odnos prema toj kući, neovisno kojoj stranci pripadamo.“

„Domoljublje“ tzv. pravih Hrvata – ne nas koji za bakšiš, u znoju lica svoga obavljamo poslove kako najbolje umijemo i ne mislimo da je biti Hrvat nešto vrjednije od biti Srbin, Rus, Mađar, Ujgur ili Berber i Inuit – u Bijednoj Našoj ima cijenu koju ne smiješ naglas spomenuti bez ozbiljne opasnosti da te istog časa ne strefi srčani ili moždani udar. Ipak, hajdemo rizikovati otkrićem ugledne istraživačke novinarke Slavice Lukić u Jutarnjeg lista o samo dvama ugovorima notornog Antuna Vrdoljaka s HRT-om. Taj valjda najveći Tuđmanov „državotvorni domoljub“, ratni direktor HRT-a i etnički čistač na hrvatskoj dalekovidnici („sječa Srba i tzv. komunjara) te u sportu (vrhunski plivač Miloš Milošević, npr.) potpisao je 2005. godine s najvećom medijskom javnom kućom dva ugovora „na ime autorske suradnje s HRT-om“ (!?), kojima se HRT obvezao plaćati Vrdoljaku 130.000 kuna godišnje ili 10.833 kune svaki mjesec, do 2030.

Tuđman i Vrdoljak, foto:  slobodnadalmacija.hr

„U vrijeme sklapanja ugovora s Vrdoljakom na maratonski rok od četvrt stoljeća“, tvrdi Slavica Lukić, „glavni ravnatelj HRT-a bio je Mirko Galić (bivši Vjesnikov dopisnik iz Pariza, koji je brzo 1990-ih zbrojio političko-ideoloških dva i dva, kao redakcijski mu kolege Hidajet Bišćević, Vladimir Drobnjak, Nenad Ivanković, Vesna Kusin, Aleksa Crnjaković… te ne bez Vrdoljakovog znanja politički instaliran za glavnog ravnatelja hrvatske dalekovidnice, op. M.V.). To je, čini se, jedinstven slučaj jer se takvi ugovori sklapaju najčešće na godinu dana. Kada mu u prosincu 2030. bude istjecao ugovor, Vrdoljak će biti u stotoj godini života. Kako je Uprava HRT-a objavila da izvješće NO-a neće komentirati, tražiti objašnjenje za Vrdoljakov ugovor bilo bi uzaludno. Naši pokušaji da ga dobijemo od Vrdoljaka nisu urodili plodom jer nije odgovarao na pozive.“

Domoljublje pak – za razliku od klijentelističkog vrdoljakovskog tipa „domoljublja“ – ne eksponira se gromoglasnim busanjem u kockasta prsa, mahanjem (izmišljenim ili krivotvorenim) ratnim putem, doživotnim zaslugama zbog tzv. nosanja krvavih gaća po Velebitu (vukovarski čekićar i HDZ-ov saborski zastupnik Stevo Culej) ili boli glava uhljebničkim apanažama za „političku odgovornost“. Domoljublje nema nikakvu javnu cijenu. U medijskim ga posprdnicama nazivaju nesnalaženjem u novim okolnostima poduzetničke države, osobnom nesposobnošću ili čak mazohističkim poštenjaštvom, jer se svodi na tihu lojalnost mainstreamu državne politike, masovan neizlazak na izbore i umjetnost preživljavanja na bagatelnim nadnicama za robovski rad.

Nije tajna da je hrvatska dalekovidnica najslasniji komad medijskog kolača svakoj političko-ideološkoj opciji na vlasti, jer time posjeduje ključne poluge komuniciranja svojih interesa javnosti, zastrašivanja, zataškavanja propusta i neznanja te držanja oporbe na distanci. Ali, nekako ispod radara javne pozornosti prolazi to tko sve, kako i kojim alibijima naplaćuje svoje služenje političkim gazdama. Bez pardona i kršenjem internih akata i općih propisa koji reguliraju medijsku djelatnost. U izvješću o nadzoru zakonitosti rada i poslovanja za 2016. godinu – objavljenom i na mrežnim stranicama HRT-a te poslanom saborskom Odboru za informiranje, informatizaciju i medije, odnosno DORH-u „zbog slučajeva koji su mogli biti posljedica mogućih koruptivnih radnji i nezakonitih aktivnosti pojedinih osoba“ – proziva se Upravu javnog servisa zbog navodno dvojbene nabave audiovizualnih djela neovisnih proizvođača, štetnih izvansudskih nagodbi i neučinkovitosti javne nabave.

Nadzorna družina Anje Šovagović-Despot, kćerke globalno poznatog dramskog umjetnika Fabijana Šovagovića, zamjerila se novoj (od veljače 2017.) upravno-uredničkoj momčadi HRT-a i odbijanjem suglasnosti na izmjene i dopune Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika, kojim se osobito bildaju primanja glavnog tajnika i pomoćnika glavnog ravnatelja HRT-a. Cijeli je set krajnje dvojbenih poteza u medijskoj javnoj kući, kojom su 2016. godine protutnjala čak trojica glavnih ravnatelja (Goran Radman, Siniša Kovačić i Blago Markota), a od ove godine i četvrti, Kazimir Bačić. Svaki je šlepao sa sobom masu podobnika – nepoznatih, neiskusnih i profesionalno nedopečenih ljudi, izvučenih tko zna otkud.

Budući da je novinarska elita RTZ/HRT-a sukcesivno napuštala medijsku kuću – što prisilom političko-ideološke marginalizacije, umirovljenjem ili smjenama, što svojom voljom radi očuvanja obraza i profesionalnog integriteta – u eteru i na ekranu HRT-a došli su na svoje marginalci. Čak u najgledanijim/najslušanijim formatima osvanuli su dotadašnji čitači vijesti s blesimetra, početnici i anonimci iz gradskih rubrika Radija Sljemena, dopisništava ili nekih gotovo negledanih/neslušanih rupekrpajućih emisija preko noći su postali voditelji i urednici, komentatori, šefovi urednicima… Npr. Damir Smrtić, bivši dopisnik iz Međimurja – na Prisavlju nadimkom Memla („međimurski mlakonja“) – postao je preko noći „zvijezda“ koja uređuje i vodi političke formate na HTV-u, intervjuira najviše državne dužnosnike, a Kristian Došen, Mirjana Posavac, Antonia Hrvatin-Roth, Diana Roko, Igor Dunaj… i takvi obrazac su HRT-novinarstva.

Nekim likovima iz HRT-ovih dopisništava (Željka Živković u Osijeku, npr.) uopće nije mjesto na ekranu. Na nekim nevidljivom poslovima vjerojatno da, ali na tv-ekranu u obiteljskom dnevnom boravku ne. Kao ni većini voditelja i novinara – analogno ni njihovim urednicima te jezičnoj službi kojom se HRT diči desetljećima – budući da nisu ovladali elementarnim jezičnim kompetencijama što se uče u nižim razredima osnovne škole. O pleonazmima pojma nemaju, a za oksimorone nisu ni čuli. Kimaju glavama odobravajući sugovorniku, razmahuju rukama, zamuckuju, ne predstavljaju sugovornike, postavljaju glupava pitanja i sami sebi odgovaraju a sugovornik u čudu šuti, mekeću iza svake druge-treće riječi… Sportski novinari (ne samo HRT-ovi, nego u svim medijima odreda) papagajski „slave protiv“ nekoga, što je blesava metafora u sportu gdje se igra, pobjeđuje ili gubi. Slavi se (koga ili što, ne protiv) pobjeda, ako se slavi – naknadno. U svakom rječniku postoji objašnjenje.

Smrznuta slika, sramotan ton

Političko-ideološka podobnost, zbog koje trpi profesionalnost javne medijske kuće te ona i jest igračka svakoj vlasti u Banskim dvorima – nesigurnima u bilo kakav posao najlakše se manipulira – zamijenila je i temeljne norme žurnalističke odgovornosti prema javnom diskursu. I svaki oblik obzira prema pretplatničkih 80 kuna mjesečno. Ta neobzirnost kontaminira čak i tehničku/tehnološku razinu proizvodnje HTV-ovog programa, jer se već više od godine svako malo zamrzava slika, pucaju veze s izvjestiteljima na terenu, pa se voditelji neuvjerljivo ispričavaju gledateljima. Nikom ne pada na um preusmjeriti odgovarajuću svotu iz pretplatničke milijarde i kusur kuna za popraviti kvarove. Kakvi se u toj mjeri, recimo, ne događaju drugim tv-kućama.

Proizvodnja vlastitog programa – osobito dramskog, obrazovnog i dokumentarnog, po čemu je bivša Televizija Zagreb bila među vodećima na europskom Jugoistoku – gotovo je usahnula… Kopnila je proporcionalno širenju vrdoljakovske grebačine za novcem, namještanjem prednosti „našima“. Političko i ideološko lakiranje vijesti ili zanemarivanje/krivotvorenje činjenica, klerikalizacija programske sheme i totalno zanemarivanje interesa gledateljstva temeljne uloge javnog servisa uzeli su maha. Determinatori uređivačke prakse Radija i Televizije iz političko-ideološke sjene došli su na svoje. HDZ postavlja i glavnog ravnatelja javne kuće, i upravljačka vodstva pojedinih cjelina, i urednike i novinare zadužene za praćenje ključnih sektora.

Hrvatska je dalekovidnica, koju građani pod prijetnjom ovrhe moraju plaćati 80 kuna mjesečno, htjeli – ne htjeli, već neko vrijeme na nizbrdici gledanosti. Neka istraživanja upućuju na zaključak da je informativni program političko-ideološki nevjerodostojan te gubi utrku s konkurencijom, npr. s televizijom N1 Hrvatska i (odnedavna njezinom akvizicijom) Novom TV, te još nekima s nacionalnom koncesijom.

Primjerice, čitačica s blesimetra Mirjana Posavac mrtva-hladna priopćuje u vijesti na HTV-u 1 o pokušaju diverzije ustaških fanova postavljanjem spomen-ploče na rodnoj kući ustaškog koljača i ratnog zločinca u Otočcu Jure Francetića, zapovjednika Crne legije, da je taj hrvatski izrod – „vojnik i političar iz NDH“. Kakva je to poruka? Kome? Crni ustaša Jure Francetić nije HRT-u ratni zločinac okrvavljenog imena i prezimena, nego „vojnik i političar iz NDH“. Čak ne iz tzv. NDH!? Svaka čast Mirjani Posavac, njezinom uredniku i HRT-u na pošteno odrađenim prvim dvjema od tri temeljne javne uloge tog medija – informativnoj, obrazovnoj i zabavnoj. Ta će povijesna krivotvorina osobito koristiti djeci i mladeži, jer oni više ne uče u školama da su 1941.-1945. baš ustaše, Ante Pavelić i tzv. NDH bili smrdljiv kvislinški čir na hrvatskom tkivu, nego im se i iz društveno-političkog mainstreama i iz Katoličke crkve sipa u glave da su to bili partizani, maršal Tito i obje Jugoslavije. S naglaskom na Titovoj.

U HTV-ovom serijalu „I to je Hrvatska“, u dijelu o gradu Rijeci, spominje se „talijanski nacionalist“ Gabriele D’Annunzio, što je bezazlena sintagma – talijanski nacionalist. Pojam nacionalist danas je u Bijednoj Našoj jako pozitivna kvalifikacija koja i inače ne mora značiti nešto negativno, ali fašist ili iredentist ipak se još moraju dobro žuljati superaktivnim povijesnim deterdžentom. I još se ne daju oprati. HTV je tom dijelu pustio u javnost povijesnu krivotvorinu. Gaetano Rapagnetto D’Annunzio bio je notorni talijanski fašist, član iredentističkog pokreta i duhovni inspirator Benita Mussolinija. Inače veliki talijanski pjesnik, D’Annunzio je sa stotinjak crnokošuljaša rujna 1919., na poziv mjesne iredente, okupirao Rijeku u nakani da je priključi Kraljevini Italiji. Cirkusantski potez znatno vrjedniji spomena od puke uljepšavajuće skrivalice – talijanski nacionalist.

„U razdoblju od 1. listopada do 11. studenoga 2016. HRT je poslovao bez zakonskog zastupnika i odgovorne osobe, odnosno nije imao glavnog ravnatelja HRT-a“, navodi se u izvješću NO-a HRT-a. „Televizijski i radijski program emitirao se bez unaprijed utvrđene programske sheme, a satnice pojedinih emisija mijenjale su se sa svakom promjenom poslovodne ili uredničke strukture HRT-a. Nepostojanje programske sheme uzrokovalo je česte zahtjeve za izvanrednim rebalansima financijskog plana HRT-a te je u tom smislu bilo zahtjeva za rebalansom financijskog plana čak i zbog potrebe pojedinih televizijskih prijenosa, kao što je to bio slučaj s prijenosom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti iz Knina, 5. kolovoza 2016., a sve zbog neadekvatnog planiranja programskih troškova i nepostojanja programske sheme.“

Bude li ozbiljnije istrage – što zbog aktera u hobotnici javne nabave baš i nije vjerojatno, jer su mnogi od njih stranački provjereni „domoljubi“ i još na istaknutim, dobro plaćenim pozicijama unutar javnog servisa ili društveno-političkih struktura – frka bi se mogla podići zbog netransparentne kupnje audiovizualnih djela neovisnih proizvođača „bez jasno definiranih kriterija vrednovanja projekata“ te ugovora „s pojedinim neovisnim producentima“ koji su se „sklapali i prije isteka roka za predaju prijava na javni poziv“. NO HRT-a je zatražio i upravni nadzor Ministarstva kulture kako bi se stvari izvele na čistac. No, pojeo vuk magare. Propisana obveza o definiranju kriterija za kupnju vrijednih audiovizualnih djela vanjske produkcije nije ispoštovana do 30. lipnja 2017., a glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić „nije izvršio odgovarajuće izmjene i dopune tih općih akata niti je sklopljen tzv. koregulacijski ugovor kojim su se, pod nadzorom Vijeća za elektroničke medije, trebala urediti međusobna pitanja HRT-a i neovisnih producenata“.

Nagodbenjačko bogatstvo

„Umjesto dramskih i dokumentarnih serija, koje bi trebale biti najveći dio nabave od neovisnih producenata“, izvješćuje NO, „HRT je tijekom 2016. od njih nabavaljao kulinarske i slične emisije, bez neke veće trajne vrijednosti, koje bi mogao i samostalno proizvesti. Obzirom na takvu programsku politiku, prosječni dnevni doseg (RCH) bio je u konstantnom padu pa je tako Hrvatski radio u 2016. imao smanjeni prosječni dnevni doseg za 0,33 posto u odnosu na 2015. godinu, dok je Hrvatska radiotelevizija imala manji prosječni dnevni doseg za čak 1,30 posto u odnosu na 2015. Posljedice smanjenog dnevnog dosega i nedostatka programske sheme odrazile su se i na komercijalne prihode od oglašavanja, koji su u 2016. bili manji od prihoda koje je HRT ostvarivao u 2013., 2014. i 2015. godini. Dobit u 2016. godini, u iznosu od 30,3 milijuna kuna, u najvećem je dijelu ostvarena kao rezultat utjecaja pozitivnih tečajnih razlika i smanjenja kamatnih stopa na tržištu, a ne kao rezultat povećanja obima komercijalne djelatnosti HRT-a ili ostvarenih ušteda.“

Prema tvrdnjama Slavice Lukić, utemeljenim na tajnom dijelu izvješća NO-a HRT-a u posjedu Jutarnjeg lista, gotovo se trećina odnosi na internu reviziju izvansudske nagodbe „koju je 29. rujna prošle godine, dva dana prije isteka šestomjesečnog privremenog ravnateljskog mandata, tadašnji v.d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić sklopio s Jadran filmom u vlasništvu Vinka Grubišića“. Iako je održano tek pripremno ročište, Kovačić je – bez stručne procjene može li HRT dobiti spor, bez Jadran filmovog kvalitetnog scenarija serijala „Grička vještica“ po djelima Marije Jurić Zagorke, bez jamstva da ima 50 posto novca za proizvodnju i bez da je izvansudsku nagodbu sastavila pravna služba HRT-a – rizično obvezao dalekovidnicu.

HRT, dakle, nagodbom jamči koproducentu Jadran filmu snimanje šest nastavaka serijala „Gričke vještice“, po cijeni tri milijuna (bez PDV-a) svaka epizoda, a Jadran film i dalje ne jamči kvalitetan scenarij i polovicu financijskog troška. Godine 2009., za ravnateljstva Vanje Sutlića, pregovaralo se o 36 epizoda Zagorkina serijala „Tajne Krvavog mosta“, a budući da Jadran film nije dostavio kvalitetan scenarij ni svoj dio novca, HRT nije potpisao ugovor te ga je Jadran film 2014. tužio Trgovačkom sudu u Zagrebu zbog „nanesene štete“. Sada je nagodba pod istražnim povećalom.

Kao i izvansudske nagodba  s dijelom bivših i sadašnjih HRT-ovih zaposlenika koji su tužili svog poslodavca zbog „političkog progona“ u doba glavnog ravnatelja Gorana Radmana te ostvarili znatne dobitke. Bivša urednica Hloverka Novak-Srzić inkasirala je 412.999,10 kuna, Mislav Stipić 85.000, a Teodora Glamuzina-Širak prije okončanja sudskog spora čak 1,3 milijuna kuna. Sinišu Kovačića, nekada jednog od urednika HTV-ovog središnjeg Dnevnika, na čelo HRT-a doveo je Tomislav Karamarko 2015. godine s mjesta predsjednika tek osnovane ultradesne udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP), proustaške skupine petorazrednih autora pamfleta u kloaka-medijima, koja bi da je pandan stoljetnom Hrvatskom novinarskom društvu (HND), gdje je koncentirano sve što danas vrijedi u hrvatskom novinarstvu.

„Tajni dio izvješća HRT-a otkriva da su od vanjskih suradnika u 2016. prilično unosne ugovore s HRT-om imali voditelj i lovci kviza Potjera“, tvrdi Slavica Lukić. „Voditelj kviza Tarik Filipović je za vođenje te emisije 2016., prema izvješću NO-a, zaradio 680.000 kuna, a ukupno je lani od HRT-a zaradio 990.000 kuna. Uz Potjeru, s HRT-om je imao još dva manja ugovora: od 90.000 kuna za idejna rješenja i skečeve te 120.000 kuna za ulogu u drugim emisijama HRT-a. Lovac Dean Kotiga lani je zaradio 240.000 kuna, Krešimir Sučević 176.000 kuna, Mladen Šimunov 160.000 kuna, a Morana Zibar 80.000 kuna.“

HDZ-ov predsjednik saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Jasen Mesić naprasno je, bez obrazloženja, prije tjedan dana otkazao sjednicu Odbora te stavio na led izvješće o krajnje problematičnom stanju na HRT-u. Oporba predvođena SDP-om bijesno je skočila na zadnje noge. Dobro, to joj i jest posao, ali i pravo je javnosti da joj se transparentno predstavi i objasni što se događa u medijskoj javnoj kući, jer to ne smije biti privatna prćija trenutno vladajuće političke stranke i njezinih apratčika možebitno dugačkih prstiju, zaigranih oko javnog novca što se, kao, namjenski uzima HRT-ovim pretplatnicima za – njihov medijski servis.

Jasen Mesić je odgodom sjednice Odbora makar nakratko spriječio SDP-ove članove ne samo u nakani da raspravljaju o navodima u izvješću NO-a nego i o smjenama i imenovanjima na HRT-u te u Vijeću za elektoničke medije, kamo je rigidna desnica u dosluhu s partnerskim HDZ-om u petak ipak ugurala petorazrednu bivšu novinarku Slobodne Dalmacije Anitu Malenicu, trenutno voditeljicu emisije „S Anitom aktualno“ na lokalnoj, Bandićevoj televiziji Z1. Malenicu je HND-ovo Vijeće časti osudilo za govor mržnje, a prethodni sastav Vijeća za elektroničke medije, kojem je predsjedala ugledna tv-komentarorica (RTV Zagreb/HRT) Mirjana Rakić, kaznilo je televiziju Z1 trodnevnom zabranom emitiranja zbog govora mržnje proustaškog novinara Marka Juriča u formatu „Markov trg“. Ideologija zla na velika vrata ulazi HRT.

Gdje se med pretače, kaže narod, i prsti se ližu. A na HRT-u je barem pretplatničkog meda u izobilju, pa kad gurmani dobiju priliku pretakati – gdje ćeš veće sreće. Mediji su još u veljači 2017., kad se v.d. glavnog ravnatelja HRT-a Blago Markota našao uz bačvu meda, javljali da su se u prvom redu za najviše koeficijente i povišicu plaća našli upravo Siniša Kovačić i njegovi „zaslužni“ karamarkovići Jozo Barišić, Mario Raguž, Jasmina Božinovska-Živalj, Dražen Miočić… i desetak urednika nižeg reda, koji su vedrili i oblčili u registriranom uništavanju HRT-a. Koeficijent je prvima petoro dignut maksimalno, s 10 na 16, što podrazumijeva plaću od 16.000 kuna. Miočić, Raguž i Barišić su prethodno imali plaću oko 10.000 kuna, a Kovačić i Božinovska-Živalj oko 12.000 kuna. Markota je opravdavao veće plaće odabranima time da su ti „novinari i urednici nedavno obnašali čelne dužnosti na javnoj radioteleviziji“, pa su korekcije poduzete „u nedostatku adekvatne sistematizacije“. Sic.

 A. Vrdoljak, foto: soundset

Komentatori na društvenim mrežama ne nalaze lijepe, ali ni riječi razumijevanja za HRT-ove apanaže Antunu Vrdoljaku i ostalima u redu pred bankomatom medijske javne kuće. Dok se i školski profesori više ne kriju kad prekopavaju kontejnere s kućnim otpadom, Vrdoljakovih 130.000 kuna su dvije prosječne godišnje plaće u RH, Da se i ne govori o pustim milijunima na koje je taj nekada dobar glumac i redatelj priključio cijelu svoju obitelj: od apologetskog filma/serijala „Duge mračne noći“ u sedlarovsko-četverorednoj maniri do sramotnih „dokumentaraca“ o maršalu Titu i njegovom djelu te sada spektakla radnog naslova „Gotovina“. Taj čovjek, da mu se sam Bog smiluje, jednostavno ne može tako dugo živjeti da bi bio u stanju potrošiti sav novac kojim je u četvrt stoljeća Bijedne Naše naplatio svoje „domoljublje“.

Pišanje uz vjetar

A nisu ti ljudi krivi što su se našli pod nijagarama slasti i časti kada pred vratima inferna 330.000 blokiranih „Hrvatica i Hrvata“ zbog 42 milijarde kuna duga HRT-u, komunalcima, teleoperaterima, itd. i 320.000 ovršenih sugrađana. Recimo. Ovi što su nezadovoljni tipom kapitalizma da jedni imaju, i imaju sve više, a drugi nemaju, ili imaju sve manje dobili su što su tražili referendumom u svibnju 1991. Nisu tražili to što su dobili? To da „domoljub“ Antun Vrdoljak ne zna kamo će s milijunima, a profa srednje škole kopa po kontejneru za kućni otpad? Nema frke. Svake četiri godine u prilici su maknuti za vječna vremena sve što fabricira vrdoljačko društveno uređenje i „domoljublje“ koje rastače budućnost njihovoj djeci.

Zašto ne žele postupiti po naređenju vlastite svijesti i savjesti, a žele kukati iza aut-linije života, pitanje je za psihijatre koji nisu markirali sa studijskih predavanja i imaju ispitni prosjek 5,0. Sve ostalo je pišanje uz vjetar.

„Nema veze“, piše izvjesni Zoran Hron na FB-u, „Vrdoljak će dobijati 10800 KN svaki mjesec do svoje stote godine od hrvatske sirotinje kojoj se plijeni imovina ako ne plati RTV pretplatu. Tražili ste – dobili ste. I svaki put na izborima potvrdite da vam se to baš sviđa.“ Ili, Vlado Novak: „kad se domoljubi uhvate blagajne i nedaj bože da se svi ne namire onda jedan drugog cinkare a ovaj tonči vrdoljak maramica za svaki džep ja mislio da je sexs najveća gnjida u domoljuba a ono sexs je kamilica za ovoga što sa jedne strane kape nosi šahovnicu a sa druge petokraku“.

Uvijek su poturice na ovim prostorima bile omraženije od Turaka. Smatrani moralnim ljigama. Oni s iskustvom života u „komunističkom mraku“ bivše SFR Jugoslavije i još nenačeti kritično Alzheimerom sjetit će se da je Antun Vrdoljak bio jedan od Titovih miljenika u svijetu domaćeg filma i da je najbolje u opusu tog filmadžije baš to, što je snimio za komunističkog mraka“. Kad „nije bio slobodan“ i kada mu je Partija dala u ruke filmsku blagajnu, kao možda još samo Veljku Bulajiću i Stipi Deliću.

Čim je 1990-ih granula hrvatska sloboda – doduše, za većinu naroda nešto gladnijeg i nakaradnog tipa, pa se danas lupaju u referendumsku glavu – šjor Tonči se netom po Tuđmanovom izlasku iz barake NK Borca na Jarunu našao uza skute, pri ruci prvom hrvatskom predsjedniku, tzv. vrhovniku Franji Tuđmanu i dao se na „državotvoran“ posao koji ga je doveo tu gdje ga je doveo. Šteta za prorajtani talent i obraz.

The post Kriminalna hobotnica na HRT-u: „Domoljublja“ zlata vrijedno appeared first on Tacno.net.

Foto: vreme.com

Normalno je da takvi koji su činili ratne zločine ne mogu – i ne trebaju – mirno spavati, ali nije normalno da šute oni koji znaju o tome ili goropadno skaču na zadnje noge kad ruka istrage makar i nehotice dotakne koju od karika u lancu od zločinačke indoktrinacije do zapovjedne i izvršne odgovornosti. Ljubica Solar, čije ubojstvo vapi za pravdom, jedna je od 24 žrtve ratnog zločina u Sisku 1991. i 1992. godine za koje je odgovoran tadašnji vrh policijske vlasti u gradu. Tek 20. lipnja 2011. uhićeni su ratni načelnik PU Sisak Đuro Brodarac (kasnije također general), njegov zamjenik Vladimir Milanković i Drago Bošnjak, pripadnik Vukova, specijalne policijske postrojbe. Slučaj je delegiran osječkom sudu, a tri tjedna kasnije Brodarac je umro od sepse. Milanković je kažnjen s deset godina robije, a Bošnjak je oslobođen optužbe

Marijan Vogrinec

DORH-ova vijest je glasila: „General Ivan Bobetko pozvan je u nadležnu policijsku upravu radi davanja točno određenih obavijesti  o mogućim počinjenim zločinima na području grada Siska tijekom 1991. i 1992. godine u sklopu provođenja izvida o tim zločinima u smislu čl. 206.h. Zakona o kaznenom postupku. General Ivan Bobetko nije priveden niti pozvan u policiju kao osumnjičenik niti kao svjedok“. I, dakako, digla se silna frka, počevši od Hrvatskoga generalskog zbora i hrvatske dalekovidnice, pa domino efektom po svoj političkoj desnici koja drži da je „vlast naša“ i „tko se usudi nakon 27 godina pokretati neka pitanja“.

Autor DORH-ovog priopćenja javnosti nema pojma da Ivan Bobetko, kontroverzni sin pokojnog generala Janka Bobetka, nema čin generala te da mu je godinama čudna navika predstavljati se brigadnim generalom, iako mu nikad nije dodijeljen generalski čin. Ni u pričuvi. Ipak, i svi mediji pišu/govore o njemu kao – generalu (sic). Što Ivan Bobetko radi u udruzi pod nazivom Hrvatski generalski zbor, valjda bi znao objasniti predsjednik te veteranske skupine umirovljeni general Pavao Miljavac? Kao i to da se još neki u Hrvatskom generalskom zbora i izvan njega (Željko Sačić, Marko Lukić, Vladimir Benac, itd.) lažno predstavljaju generalima. Hrvatska vojska nema kodeks časti, pa ako „generali“ lažnim predstavljanjem ne ostvaruju osobnu materijalnu korist i ne čine štetu drugima, za tu vrst nemorala – nema sankcija. Samo javni podsmijeh i prijezir zaslužnih branitelja zbog kićenja tuđim perjem.

Ivan Bobetko; foto banija.rs

Početkom listopada 2014., Miljavac je priznao Slobodnoj Dalmaciji: „Uf… Zašto me to pitate? Pa dobro, znam da nisu generali“. Slobodna, koja je objavila službene izjave državnih organa o lažnom generalu Ivanu Bobetku i drugima, podsjetila je da se oni na web stranicama Zbora i u javnosti predstavljaju generalima te da to „nije baš lijepo prema građanima, a ni pošteno prema palima za našu domovinu“. Pavao Miljavac se posipao pepelom: „Pa nisam znao za te podatke na našim internetskim stranicama. Ispravit ćemo tu pogrešku“. Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora nije ni tražio ispravljanje notorne laži. Gotovo tri godine kasnije, Miljavac je zgrozio civiliziranu javnost načinom i diskursom kojim je bez imalo zadrške stao u Bobetkovu obranu.

Revoltirani „general“, sic!

Ne zna (?) o čemu se radi, ali prejudicira „generalovu“ nedužnost ili nedodirljivost nasuprot pravosuđu koje jedino ima demokratske ovlasti to utvrditi. „Netko, a saznat ćemo tko i zašto“ usudio se privesti u Heinzelovu ulicu „teško bolesnog čovjeka“. Kao da je „teška bolest“ alibi za nerasvjetljavanje strašnih ratnih zločina u Sisku. Bilo gdje.

„Čuo sam se s generalom Bobetkom (Miljavac zna da Ivan Bobetko nije general, ali svjesno obmanjuje javnost, op. a.) prije pola sata, zvao me revoltiran“, uzrujano je predsjednik Generalskog zbora kazao novinarima. „Pokušao sam doznati o čemu je riječ, ali mi je rečeno da je istraga tajna i tako ne znam je li Bobetko doveden u Heinzelovu kao osumnjičenik ili kao svjedok. U Zboru smo iznenađeni i ogorčeni pokretanjem nekih pitanja nakon više od 20 godina. U kakvoj državi živimo, za kakvu smo se borili? U ratu smo vodili velike postrojbe, a u ratu se i gine. Po toj logici, kako se uhićuje hrvatske generale, i svi mi u Zboru možemo očekivati – uhićenja. A Srbija se nije odrekla neprihvatljivih zakona o općoj jurisdikciji…“

Manje-više za to što Pavao Miljavac, bivši HDZ-ov ministar obrane i političar, vrag će znati zašto, hiperbolizira izmišljenu nedodirljivosti nesposobnog sina sposobnog Titovog (zapovjednik Pete armijske oblasti JNA, borac Prvog sisačkog partizanskog odreda 1941. iz šume Brezovice) i Tuđmanovog (načelnik Glavnog stožera OSRH) generala Janka Bobetka. No, gnjusno je, nemoralno i nedopustivo u pravnoj državi – za kakvu su se valjda borili u Domovinskom ratu i članovi Hrvatskog generalskog zbora? –  okretati pilu naopako. Nema što Ivan Bobetko biti revoltiran ni veterani u Zboru iznenađeni i ogorčeni zato što država želi istražiti i sankcionirati ratne zločince. To joj je civilizacijska dužnost i obveza i prema žrtvama i prema braniteljima, narodu i međunarodnoj zajednici koja je primila RH u svoje okrilje pod jasnim kondicijama.

Nije nikakav krimen što je Bobetko mlađi ili bilo tko drugi, pa i sam Pavao Miljavac ili tko drugi iz Hrvatskog generalskog zbora i ostatka braniteljske populacije pozvan reći u istrazi što zna o ratnim zločinima protiv civilnog srpskog stanovništva. U Sisku i bilo gdje u (po)ratnoj Hrvatskoj. To nije krimen svih branitelja ili hrvatskog naroda „koji se morao braniti od jugosrpske agresije“, nego svi ti zločini imaju ime i prezime. Netko ih je osmislio, netko zapovjedio i netko počinio. Za to mora odgovarati svak u tom lancu. Ili pred licem pravde dokazati svoju nedužnost. Nema trećeg. Apriorna revoltiranost, iznenađenost i ogorčenost sami su po sebi sumnjivi, jer nedužan se čovjek ni u istrazi nema čega bojati. Pred zakonom i ljudima obvezan je kazati što (ne) zna o zločinima.

Masovni ratni zločini 1991. i 1992. u Sisku protiv srpskih civila ni nakon četvrt stoljeća nisu sasvim rasvijetljeni niti su nalogodavci i ubojice odgovarali za ta nedjela. No ratni i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju. Ivan Bobetko je tih olovnih godina – kada život srpskog civila nije vrijedio pišljivog boba – obnašao dužnost predsjednik Kriznog stožera u Sisku, gdje je mučki lišeno života više od 100 Srba iz grada i okolice. Ljudi su jednostavno nestajali preko noći. Bez obrazloženja ih se odvodilo s radnih mjesta, iz domova, s ulica… u barake ORA Sava, u Barutanu i Jodno na mučenje i zvjerski ih se likvidiralo. Cijele srpske obitelji se izbacivalo iz stanova, pljačkalo imovinu, i to je bila zločinačka praksa po cijeloj Hrvatskoj. U Sisku je rujna 1991. u stanu zaručnika Duška Malovića ubijena policijskim snajperom 19-godišnja Ljubica Solar.

Normalno je da takvi koji su to činili ne mogu – i ne trebaju – mirno spavati, ali nije normalno da šute oni koji znaju o tome ili goropadno skaču na zadnje noge kad ruka istrage makar i nehotice dotakne koju od karika u lancu od zločinačke indoktrinacije do zapovjedne i izvršne odgovornosti. Ljubica Solar, čije ubojstvo vapi za pravdom, jedna je od 24 žrtve ratnog zločina u Sisku 1991. i 1992. godine za koje je odgovoran tadašnji vrh policijske vlasti u gradu. Tek 20. lipnja 2011. uhićeni su ratni načelnik PU Sisak Đuro Brodarac (kasnije također general), njegov zamjenik Vladimir Milanković i Drago Bošnjak, pripadnik Vukova, specijalne policijske postrojbe. Slučaj je delegiran osječkom sudu, a tri tjedna kasnije Brodarac je umro od sepse. Milanković je kažnjen s deset godina robije, a Bošnjak je oslobođen optužbe.

Brodarac, foto: fah/ds

List Hrvatska ljevica političara Stipe Šuvara, zaslužnog u socijalizmu za izgradnju četiriju kapitalnih objekata hrvatske kulture, objavio je poimence popis 107 ubijenih srpskih civila u Sisku i optužio Ivana Bobetka, a ovaj ga je tužio zbog „duševnih boli“ te inkasirao od Šuvara 50.000 kuna. Valjda za liječenje. Kao šef Kriznog stožera, Bobetko je bio na poziciji na kojoj je bio iz prve ruke obaviješten o zbivanjima u gradu i okolici te mogao odlučivati i o pitanjima života ili smrti. Stoga nije čudno da su ga se istražitelji sjetili u nastavku rasvjetljavanja ratnih zločina. Navodno je za zbivanja u Sisku znao i predsjednik RH Franjo Tuđman, ali nije dao sankcionirati niti je spriječio mnoge druge ratne zločine: od Marinog Sela i Pakračke Poljane do Grubora, Varivoda, Lore, Kerestinca…

Nebuloza Milana Vukovića

A što se krivnje/nedužnosti lažnog brigadnog generala Ivana Bobetka tiče, to je stvar istrage i možebitnog sudskog pravorijeka bude li osumnjičen. Nikako Pavla Miljavca, ostalih iz Hrvatskog generalskog zbora, (ne)pristranih novinara i Bobetkovih političko-ideoloških istomišljenika. Kako je moguće ubiti u Sisku više od 100 srpskih civila, koji ničim nisu ugrožavali ni svoje sugrađane hrvatske nacionalnosti, ni Domovinski rat (dio sisačkih Srba pridružio se ZNG/HV-u) niti RH, da za njihove smrti nitko od tada najodgovornijih u gradu – nije odgovoran? Ne može biti. Nisu to počinili mali zeleni. U ratu se ratuje i ubija – ali časno. Vojnički. Po pravilima humanitarnog i ratnog prava. Ne asasinski, iz psihopatske mržnje, protiv civilne nejači i zarobljenika. Ratni veteran Miljavac se očito drži globalno ismijane gluposti umirovljenog suca Ustavnog suda RH Milana Vukovića: „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“.

Itekako su mogli, i počinili su ih. Najveći ih je dio ostao nekažnjen kao jezivo ubojstvo obitelji zagrebačkog mesara Mihajla Zeca ili smiješno suđenje Mihajlu Hrastovu za hladnokrvno ubojstvo 13 razoružanih rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu. Prema pisanju tjednika Nacionala, sam je Franjo Tuđman zaštitio ubojice obitelji Zec. „Pusti, možda će mi ti dečki još trebati“, navodno je 1992. godine kazao Stjepanu Mesiću kad je tražio da se sankcionira eskadron smrti Tomislava Merčepa.

Miljavčevi „argumenti“ u obranu Ivana Bobatka nekako su na tom nakaradnom tragu zataškavanja ili negiranja „naših“ i inzistiranja na „njihovim“ ratnim zločinima, što je zastrašujuća činjenica s obzirom na izrazite u posljednje vrijeme pedagoške ambicije Hrvatskog generalskog zbora. Generali – baš kao partizanski kolege u Titovoj državi – ući će u škole i educirati profesore povijesti o tome što će i kako tumačiti učenicima gradivo o Domovinskom ratu. Drže, oni najbolje znaju zašto su i kako ratovali, protiv koga i za kakvu državu. Ako je Miljavčev odvjetnički istup o Bobetku makar i gruba naznaka generalskog kurikula o Domovinskom ratu za djecu i mladež, jao i pomagaj.

The post Lažni general Ivan Bobetko i istinski ratni zločini appeared first on Tacno.net.

Da bi se nešto mijenjalo mora da postoji želja, motivacija i stvaralački bunt. Ako nam nešto ne odgovara, ako nas žuljaju cipele u kojima hodamo promijenićemo ih drugim, a boljim. Ono što sigurno možemo uraditi je da mijenjamo sebe, a Goran to svakodnevno radi.

U Mostaru su iz čovjekoljublja nastale najljepše bašte i ljudi za buduća vremena. U tom plaventnilu neba, uz modru Neretvu, sunce i behar, iz raskošnih bašti i mostarskih avlija izranjali su pjesnici Šantić, Ćorović i Đikić, akademici Isidor Papo i Predrag Matvejević, umjetnici Sefić, Ante Vican i Vlado Puljić, sportisti Jasna Merdan, Duško Bajević, Dražen Dalipagić, privrednici Osman Pirija, Vlado Smoljan, Jole Musa, političari i državnici poput Džemala Bijedića, pa neprevaziđeni i ovovremeni Mišo Marić i mnogi drugi enciklopedijski ljudi (uh, neka mi oproste mnogobrojni isto toliko značajni a nepomenuti, a toliko ih je velikih i nezaboravnih).  Zato se ta stara mostarska vremena ne prepričavaju, nego otplaču. No, danas su kapije za sve one koji bi mogli i trebali obilježiti ovaj grad gotovo nedokučive i zamandaljene. Od ispodprosječnih na površinu ne mogu ni nešto bolji, a posebno ne najbolji. Sivilo politike  i društvo koje su ti sivomaslinasti napravili zadovoljava se klimoglavcima i piscima partijskih saopštenja, dok prave vrijednosti niti prepoznaju niti ih  razumiju. Otprilike, jedino što su ti kursisti izučavali, a i to nisu razumjeli pa još i krivotvorili,  jesu nacionalne istorije, historije i povijesti. I u takvim poganim vremenima stasavaju neki novi mladi i obrazovani ljudi o kojima se ne zna ili neće da zna. Ovog puta kapije  priče o dobrim mostarskim ljudima otvara tridesetčetverogodišnji doktor pravnih nauka – Goran Karanović.

Već kao omladinac, sa nepunih 18 godina dolazio je pod lupu javnosti. Tad se bavio teatrom i režirao predstave. Napravio je svoju teatarsku grupu. Malu amatersku družinu zafrkanata i entuzijasta koji su sanjali bolji Mostar. Grad je još bio u ruševinama kad su oni zanemarili postojeće podjele i kretali se i igrali po čitavom Mostaru. Prozvali su se Teatar SIRA i imali nekoliko predstava koje su otišle i u region, pa i podigle nešto prašine u Zagrebu i Beogradu. Nekoliko dobrih glumaca i glumica čije predstave i filmove danas gledamo i u Mostaru i regiji prve je uloge igralo upravo u toj maloj teatarskoj družini koju je pokrenuo Karanović. Pored teatarske grupe koju je vodio, Goran je više godina bio i dio Mostarskog teatra mladih.

Karanović je dobar dio svojih dvadesetih proveo u društvenom aktivizmu, kulturnom i umjetničkom radu. Za njega ne postoje nikakve podjele, kakve opterećuju naše društvo od nesretnih 90-ih. Samo na dobre i loše ljude. One dobre voli i dobrima pomaže i kad god i čime god može. A pomaže i društvu nizom inicijativa od kojih su neke itekako urodile ploda.

Zajedno s drugim entuzijastima, radio je na osnivanju i pokretanju Omladinskog kulturnog centra Abrašević, bio u prvom upravnom odboru, kad je taj bastion omladinskog aktivizma tek oformljen. Inicirao je i pokrenuo Književni klub Mostar s idejom da se povežu svi književni stvaraoci u gradu. I oni afirmisani i oni koji tek počinju. I jedni i drugi i treći, koje u gradu sa teškom prošlošću povezuje ljubav prema kulturi i umjetnosti.

Za razliku od brojnih koji su se vrtili u nevladinom sektoru Mostara samo kako bi izvukli nešto novca od stranih donatora, Karanović je radio tjeran samo entuzijazmom i vjerom da se nešto dobro može i mora napraviti. Projekte njegovog društvenog i kulturnog aktivizma niko nije finansirao. Nastajali su ”iz zraka”, zahvaljujući velikoj energiji koju Goran nosi sa sobom, velikom radu i velikoj vjeri u uspjeh. Ta energija i ta vjera razlog su zašto je svaka od Karanovićevih inicijativa oko sebe okupljala velik broj ljudi. Onih koji su prepoznali dio svjetla u aktivizmu koji je usmjeren prema zajedničkom dobru. Aktivizmu koji nisu pokretali nikakvi faktori sa strane, kao što je često u sumornom bh. poraću, nego onom koji je stvaran, koji nastaje iznutra. U samom društvu, u samom čovjeku.

Tako je 2006. godine napravio i pokrenuo književni portal ”Knjizevnost.org”, prvi veliki informativni portal za književnost regiona. Odnosno, za sve države u kojima se piše na jeziku koji svi razumijemo. Zbog toga se nalazio prozvan od radikalnih elemenata kojima smeta sve što zbližava ljude. Ali je za rad tog portala, koji je u kratkom vremenu postao jedno od važnih okupljališta ljubitelja književnosti u regiji, 2011. dobio Vidi web award, takozvanog ”Internetskog Oskara” kojim je ”Knjizevnost.org” svrstan u top 10 internetskih portala bivše Jugoslavije u području kulture.

Sve to je samo dio Karanovićevog aktivizma u kulturi i društvu. U upravi je Društva pisaca BiH, u uredništvu našeg najuglednijeg časopisa za kulturu – ”Život”, i u nedavno oformljenoj je Mensi Bosne i Hercegovine. I u brojnim drugim organizacijama gdje je itekako aktivan. Ali da nešto ostane i za drugi put, idemo dalje.

Goran je i umjetnik. Do sada je izdao tri zbirke poezije. Jednu u koautorstvu i dvije samostalne. Dobio i nekoliko nagrada za njih. Njegova poezija je društveno angažovana. Identifikuje i upire prstom u kriminal i nepravdu. Kako je o njegovoj poeziji napisao veliki Stevan Tontić: ”Karanović iznova dokazuje ne samo da je darovit mladi pjesnik, već i da ne može da ćuti i žmuri u svijetu u kojem se obreo kao u nakaradnoj baštini sumanutih ideologa i njihovih ratnika, domaćih i svjetskih silnika, kojima je razaranje i ništenje života (života drugih, a time i vlastitog) bilo odnekud preče od mira, stvaranja i ljubavi.”

Većina javnosti ga zna kao novinara. I to vrsnog. Posljednjih 10 godina Karanović radi u informativnom programu Federalne televizije. Njegov glas ulazi u kuće ljudi širom Bosne i Hercegovine, izvještavajući o temama koje ih se najviše tiču u dnevniku u pola osam. I taj posao radi savjesno i dobro. U nebrojeno prilika je ukazivao na kriminal i razotkrivao zbrčke koje rade oni na vlasti. Ali i donosio priče o potrebama ljudi u nevolji te pozivao vlast na djelovanje u društveno korisne svrhe. U dosta je navrata njegova priča natjerala vlasti da riješe problem, pa se uradilo i nešto dobro. Za Federalnu televiziju je do sada napravio i tri dokumentarna filma.

Nauka je ta koja stvara podlogu za promjene na bolje. Nauka je ta koja oplemenjuje i tjera naprijed. Iako je tek u prvoj polovini tridesetih, Karanović, inače pravnik po struci stigao je i doktorirati. Odbranio je doktorsku disertaciju na katedri međunarodnog prava na Sveučilištu u Mostaru. Do sada je objavio i četiri naučna rada, no sudeći po tempu kojim ide, sigurno neće ostati na tome.

Ne možemo očekivati da će naš svijet mijenjati isti oni koji su nas doveli u ovo beznađe. Ne možemo očekivati da će se poslodavci i vlast boriti za prava radnika, da će se zaposleni boriti za zapošljavanje nezaposlenih, da će bogati riješiti pitanje siromašnih. Ne može se očekivati da će stariji u državnim institucijama gdje je prosječna starost 55 godina ustupiti mjesto mlađima, da će se za interese zajmoprimaca boriti zajmodavci. Ne može se očekivati da će kod nas kao u Austriji ministar vanjskih poslova biti dvadesetosmogodišnjak, ili 39-to godišnji premijer, kao u Italiji. Ne možemo očekivati da će nagomilane probleme u javnim emiterima, gdje poodavno radi i stvara  doktor pravnih nauka Karanović, riješiti oni koji su te probleme i prouzrokovali. Sve dok se ne ukaže šansa mladim i obrazovanim tavorićemo kao društvo učmalih i bezidejnih. Da bi se nešto mijenjalo mora da postoji želja, motivacija i stvaralački bunt. Ako nam nešto ne odgovara, ako nas žuljaju cipele u kojima hodamo promijenićemo ih drugim, a boljim. Ono što sigurno možemo uraditi je da mijenjamo sebe, a Goran to svakodnevno radi. Vrijeme je da na jumbo plakatima vidimo neka nova-mlada lica, lica što zrače optimizmom i obrazovanošću. Vrijeme je da mladi zamijene sijede glave, da upravljaju, a ne da orkestriraju pod dirigentskom palicom istrošenih političkih vođa. Ovakav svijet kojem svjedočimo mora se i treba mijenjati.

Za to se mora izboriti Goran i njegova generacija!

The post Priča o dobrim mostarskim ljudima (10): Goran Karanović appeared first on Tacno.net.

Foto: Ante Čizmić/Hanza Media

Da je ministar obrane Damir Krstičević ostao pri vojničkoj časti i riječi, pa otišao iz vlade i s Krešimirovog trga (sjedište MORH-a), premijer Andrej Plenković bi se našao u nebranom grožđu. Nedavno je otkazao suradnju četvorici ministara koalicijskog Mosta nezavisnih lista, potom ga je zbog „neprincipijelne koalicije“ s HNS-om napustio Davor Ivo Stier ostavkom na mjesto ministra vanjskih i europskih poslova, ostavili su ga radikalni desničari Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i Željko Glasnović, unutar HDZ-a već duže vrijeme tinja nezadovoljstvo tzv. desnog krila, a na državnoj razini ne zna što će s Agrokorom, arbitražom u Savudrijskoj vali, obećanom renacionalizacijom Ine, kolapsom zdravstvenog, školskog i mirovinskog sustava, demografskim umiranjem RH, masovnim iseljavanjem mlađeg stanovništva i nizom drugih problema. Da je sada otišao i Krstičević, protiv premijera bi se okrenuo još jedan dio javnosti i veteranska populacija… A vlast mu ionako visi o koncu

Marijan Vogrinec

„Svijet je spašen“, ironično je uskliknuo u ponedjeljak 24. srpnja na svom FB profilu bivši ministar obrane general Ante Kotromanović u povodu objave svog ratnog druga Damira Krstičevića da je ipak samo „piškio“ i neće „kakiti“, tj. odustaje od neopozive ostavke te samo za ljubav premijeru Andreju Plenkoviću ostaje na dužnosti vladinog potpredsjednika i ministra obrane. „Hrvatska je spašena od svih ugroza. Vanjskih i unutrašnjih. Ministar uvrijeđena frajla ostaje. Tko je sumnjao u to, pa ovo je jedno 20. ostavka za koju znamo od rata. Nikada veća politizacija i podjela u MORH-u, projekti stoje kao recimo helikopteri. Ekipa već godinu i pol nije sposobna napraviti natječaj za remont, a u požarima bi zlata vrijedili. Gdje je nestao sustav domovinske sigurnosti? Režimski novinari šute kao bubice! Živjeli dvostruki kriteriji.“

Najodaniji režimski bastion HDZ-ove ili Plenković-Krstičevićeve vjerodostojnosti HRT ovako je prenio javnosti ministrovo priopćenje s objašnjenjem zašto je – kao čovjek kojem su vojnička riječ, čast i odgovornost iznad svega – povuko neopozivu ostavku:

„Proteklih dana zvali su me pripadnici HV-a, kolege generali i ministri, međutim posebno sam zahvalan predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću na bezrezervnoj potpori ne samo meni, nego što je još važnije i svim projektima koje sam zajedno sa svojim timom pokrenuo u svrhu jačanja Oružanih snaga RH i izgradnje boljeg i učinkovitijeg sustava domovinske sigurnosti. Upravo je ta potpora razlog ove moje odluke. Čast mi je biti na čelu Ministarstva obrane i sa svojim timom te u suradnji s drugim ministarstvima i predsjednicom Republike i vrhovnom zapovjednicom Oružanih snaga Kolindom Grabar-Kitarović nastaviti velike projekte od iznimne važnosti za jačanje Oružanih snaga, sigurnosti, prosperiteta i gospodarskog razvoja Republike Hrvatske“.

Dok gladnim ušima i očima upija, ne samo u HRT-ovim vijestima, vojnički stamenu riječ Damira Krstičevića da je ipak samo „piškio“ i neće „kakiti“, općinstvo Bijedne Naše iz dva razloga svršava od izenadne prilike za veselje usred životnog mraka. Jednima je teški teret pao sa srca jer ministar ostaje pod svojom stražom na bivšem Lenjinovom trgu u Zagrebu, a drugima je (npr. desničarskom kolumnistu Večernjeg lista Marinku Jurasiću) zbog neodgovornog Krstičevićevog ponašanja udarila na usta i računalnu tipkovnicu još žešća i podrugljivija ironija od Kotromanovićeve.

Generalu Stipetiću sapunali dasku

Nadali su se da je bivši svršeni pitomac Vojne akademije JNA Damir Krstičević učio o vojničkoj časti od istih profesora u Beogradu kao pukovnik JNA s druge strane ciljnika Čedomir Bulat, a ono… Taj je Bulat ostao zapamćen u hrvatskoj javnosti kako je potkraj VRA Oluje časno potpisao poraz i predao 21. kordunski korpus tzv. Vojske SAO Krajine pobjedniku generalu HV-a Petru Stipetiću, svojedobno pretpostvljenom u jugoslavenskoj Petoj vojnoj oblasi JNA, kojom je jedno vrijeme zapovijedao general Janko Bobetko. Iako to osobno ne ističe, a „domoljubni“ generali bez vojne izobrazbe nastoje ga marginalizirati kao i neke časnike HV-a posprdno nazivane „partizanima“, general Petar Stipetić je obrazac i vojničke i ljudske časti, poštenja i odlučnosti – ne samo u Domovinskom ratu.

Foto: Tino Juric/PIXSELL

Na te se visoke vrline samopoziva umirovljeni general Damir Krstičević, a njima se međusobno i u odnosima s medijima kite/tituliraju u Hrvatskom generalskom zboru, veteranskim udrugama, političkom mainstreamu… Haaški sud je, recimo, odustao od Stipetićeva progona, jer je istragom dokazano da se časno borio i da pod njegovim zapovijedanjem Sjevernim bojištem nije bilo ratnih zločina i kokošarenja. Stipetiću su upravo „domoljubi“ u vojnom vrhu pokušali nasapunati haašku dasku, navezati neke tuđe grijehe i ukaljati vojničku čast. Nečasna ujdurma nije uspjela. General Stipetić se može slobodno kretati po inozemstvu, za razliku od, recimo, Krstičevića koji ozbiljno rizikuje uhićenje već u najbližem susjedstvu (npr. u BiH i Srbiji) ili Ljube Ćesića Rojsa, kojem je Washington neki dan ponovno produžio zabranu ulaska u SAD.

Damir Krstičević bi makar zericu bio vjerodostojniji da mu nisu non-stop na jeziku vojnička čast, zapovjednički pedigre, ratnički instinkt i tako to, što malo ili čak uopće nema veze s političkom odgovornošću i zadaćama jednog ministra. Rečeni je novinar  Jurasić s razlogom u komentaru „Zašto Krstičević to nije radio Gotovini?“ opandrčio po bi-ne-bi ministru, ali se istodobno uvlakaštvom poskliznuo podilazeći predsjednici RH. Kao da ga je ona osobno pozvala za svog odvjetnika.

„O kako li je general Ante Gotovina grmio!“ – zapisao je Marinko Jurasić u Večernjem listu. „Teško je povezati danas smirenog i duhovnog Gotovinu koji ne zna povisiti glas s onim ljutitim koji je s gardom ratnog vođe u Kninu 6. kolovoza 1995. vikao na zapovjednike zbog kaosa na Južnom bojištu nakon uspješne operacije Oluja. ‘Kao razmažena dica, bez ikakve odgovornosti! (…) Koga vi sramotite!? Sami sebe i one kojima zapovijedate i za koje odgovarate! (…) Je li kontaktiran župan, civilna zaštita, vatrogasci? (…) Što je sigurnost? Sigurnost mora biti organizirana! Vojna policija treba slušati! Ona je čuvar pravilnika Oružanih snaga!’, nizao je Gotovina dobrano izvrijeđavši časnike i njihovo ratništvo, tumačeći kako se ratnik dokazuje svaki dan iznova. Nije se ogradio kako su neki pošteđeni njegove kritike, niti je ikome palo na pamet štititi svoje vojnike i sebe, a kamo li usred ratne operacije podnositi ostavku zbog vojničke časti. Možda je Damir Krstičević smatrao da se njega i njegovih vojnika taj govor ne tiče, ali sve je vojnički otrpio ne dopustivši da njime ovlada ponos zapovjednika legendarne 4. gardijske brigade. Nije rekao kao neki dan, i nakon predsjedničina pojašnjenja kako nije mislila ništa loše o vojsci i Krstičeviću, ‘znam što sam čuo’ i ‘ne može mene nitko dirati’. Bilo je zapovjednika koji su pokušali Gotovini objasniti što su radili i da su izvršavali njegove zapovijedi, ali baš suprotno onome što Krstičević danas govori, ratnički instinkt nikome nije dopustio da se uvrijedi.“

Da bi politički cirkus s bi-ne-bi neopozivim Krstičevićem u glavnoj ulozi dobio na zanimljivosti, dodan mu je i klaunovski štih time što se zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić nadimkom Vaso samopozvao na svom FB profilu braniti Krstičevićevo objašnjenje za comaback u Plenkovićevu momčad i panegirik predsjednici RH, koja ga je, jelte, teško uvrijedila. Brkić je primitivno izrugivačkim napadom: „Kotroman je ljubomoran, i ima teške komplekse“ nepozvan napao u ratu neusporedivo zaslužnijeg od sebe Kotromanovića, a ovaj mu je, dakako, odmah spustio na svom FB profilu: „Dragi Vaso, hvala ti na javljanju, jako sam ljubomoran na taj vaš sustav domovinske sigurnosti jer ste lijepo prikazali kako funkcionira u praksi. Navijači i narod su se prije i bolje samoorganizirali nego li ste vi pokrenuli sustav kriznog upravljanja“.

Dan uoči meča na FB-u, kolumnist 24sata Boris Rašeta je komentirao u studiju televizije N1 Hrvatska sav taj cirkus te odnos Banskih dvora i Pantovčaka: „Odnos je nategnut i konfliktan. Samo zbog Plenkovićevih čeličnih živaca. Sukobi nisu eskalirali. Uvijek je tu rat, neovisno o političkom bloku iz kojeg dolaze premijer i predsjednik… Predsjednica na polovici mandata nema nijedan uspjeh, obećala je smanjiti ured, obećala da će Hrvatska biti najbolja… Predsjednicu, čini mi se, vodi neka vrsta panike. No, bez obzira na konflikte, smatram da će ona biti predsjednički kandidat HDZ-a“. Budući da se već kalkulira i s imenom Zorana Milanovića kao SDP-ovim ili nezavisnim kandidatom, televizija N1 Hrvatska je inicirala internetsku anketu o rejtingu tih dvoje kandidata u kojoj je javnost, dok ovo pišemo, više od 80 posto sklonija Milanoviću nego Grabar-Kitarović. Njoj je naškodio i slučaj neopoziva ostavka, pa izmotavanje na što/koga je mislila i salzburško izbivanje, itsl.

„Ona je htjela prevenirati kritike na svoj račun“, drži Rašeta. „Mislim da je kritikom htjela upozoriti da su krivci na drugoj strani i dići ogradu oko sebe.“ A što je htio obrambeni ministar medijski razglašenom neopozivom ostavkom – koju uopće nije kuvertirao ni dostavio svom šefu Plenkoviću – te uporno odbijajući odgovoriti na opetovano novinarsko pitanje nije li njegov postupak neodgovoran prema javnosti i premijeru, sada se vidi da vjerojatno ni sam nije znao. Ponio se, što kaže njegov ratni drug na FB-u, kao „uvrijeđena frajla“ ili puk u njegovom vrgoračkom zavičaju, „kao vlaška mlada“. Ako je zaista te vrsti vojnički karakter kakav je urbi et orbi sugerirao neopozivom ostavkom na dužnost ministra obrane, umirovljeni general Krstičević je trebao progutati predsjedničinu kritiku ma kako neosnovana bila i – odšutjeti.

Foto: Tanjug/Mario Strmotić

Možda oponirati nekim činjenicama o gašenju požara u Dalmaciji, ali ne spominjati ostavku koju, sada je očito – nije kanio dati. Ovo nije prvi put da je HDZ-ova „žena iz naroda“ bubnula s Pantovčaka ili, češće, s neke od svojih nebrojenih, a za državu beskorisnih ekskurzija po inozemstvu nešto predsjednički nesuvislo. Pokazalo se i ovom prigodom da ne vlada činjenicama niti da je svjesna predsjedničkih ovlasti koje joj ne dopuštaju skakati u premijerovo dvorište. Larpurlartističko samozadovoljavanje Grabar-Kitarović u bildanju vlastitog ega – još neviđeno nakon Franje Tuđmana – već svoj javnosti ide na živce, i to Krstičević zna jako dobro. Tim više, njezina taština nije razlog za igrokaze s ostavkama, i to neopozivim. Zbog njezinog je ispada i premijeru Andreju Plenkoviću puknuo film, pa je žestoko stao u obranu uvrijeđenog ministra koji je, kaže Grabar-Kitarović, „prekasno izveo vojsku na požarišta“.

Predsjednicu časte na društvenim mrežama sintagmama koje je sramota i spomenuti a da se čovjek ne zacrveni u licu. Krstičevićevo neopozivo „piškit ću, kakit ću“ – kako ga javnost omalovažavajuće komentira na internetu – nije dostojno bilo kojeg čovjeka koji drži do svoje riječi. Kamoli vojnog zapovjednika. Ako si odlučio dati ostavku, pa to obznanio javnosti, daj ostavku. I točka. Ne ovisi svijet o Damiru Krstičeviću, pa da je i sam-samcat u Domovinskom ratu izgradio Bijednu Našu, po Tuđmanovom nacrtu. Neozbiljno se i neodgovorno ponio i prema kolegama u vladi i prema javnosti, a priča o vojno-političkom čojstvu i junaštvu nespojiva je s time da se usred gungule tek tako digne sidro i s obitelji ode na godišnji odmor. Odgovoran i savjestan ministar ne radi tako. Nije to povjerenstvo za namještanje podobnih HDZ-ovih uhljeba u upravljački vrh koprivničke Podravke (nakon smjene SDP-ovog uspješnika Zvonka Mršića) niti licitiranje o pozicijama u državnom proračunu za 2017. kada je isto tako prijetio ostavkom. Krstičević svako malo i Plenkoviću maše ostavkom kao uzijem.

Nema predaje – na odmoru

„Ratni zapovjednik Četvrte gardijske brigade se nikad ne predaje, a ja ću činiti sve ono što sam i dosad činio“, kazao je u Sinju, gdje je, već pod ostavkom, s premijerom pustio u uporabu vojarnu za dvjestotinjak vojnika-inženjeraca, nazvanu po slavnoj u Domovinskom ratu 126. brigadi HV-a, kojom je zapovijedao general Kotromanović. „Čast mi je služiti svojoj domovini. Treba mi vrijeme da se odmorim. Otići ću u Dalmaciju sa svojom obitelji malo se odmoriti, a nakon toga ću donijeti odluku. U stalnom sam kontaktu s premijerom.“ Debelo već pod neopozivom ostavkom, dan prije Sinja primio je u svojstvu potpredsjednika vlade RH i ministra obrane europsku ministricu vanjskih poslova i potpredsjednicu Europske komisije Federicu Mogherini. U istom je svojstvu istog dana počastio predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović ručkom u MORH-u, i prijateljski s njom časkao. Javnost se čudila: hoće li ministar „piškiti“ ili će „kakiti“? Koga i zašto vuče za nos? Je li u pozadini sukob s autoritarnom Grabar-Kitarović o tome hoće li RH kupiti bombardere-lovce u Švedskoj ili u SAD-u? Ona je (s obitelji!?) ispipavala teren na Skandinavskom poluotoku, a on u Americi.

Grabar-Kitarović je, čim je čula za Krstičevićevu navodnu ostavku, smjesta istrčala pred novinare i rafalno dva dana ponavljala kako nije mislila na njega – a tko je drugi u ime vlade zadužen za mirnodopsku uporabu vojske? – te da Krstičevića smatra sposobnim i zaslužnim ministrom, s kojim jako dobro surađuje. U odnosu na ono što je poručila iz Austrije, a nije porekla, njezino naknadno posipanje pepelom čisti je oksimoron. Ako već ne paradoks i glupost zajedno. Ona, kaže, „ne prihvaća njegovu ostavku“, što je također glupost na ikstu, jer predsjednica RH ne postavlja ministre niti ih smjenjuje i njezino je mišljenje u tom smislu – irelevantno. Drugi je par rukava kad to kaže, kao što i kategorički govori premijer Plenković.

Da je ministar Krstičević ostao pri svojoj vojničkoj časti i riječi, pa otišao iz vlade i s Krešimirovog trga (sjedište MORH-a), premijer Plenković bi se našao u nebranom grožđu. Nedavno je otkazao suradnju u vladi četvorici ministara koalicijskog Mosta nezavisnih lista, potom ga je zbog „neprincipijelne koalicije“ s desetkovanim HNS-om napustio europski prijatelj Davor Ivo Stier ostavkom na mjesto ministra vanjskih i europskih poslova, ostavili su ga radikalni desničari Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i Željko Glasnović, unutar HDZ-a već duže vrijeme tinja  nezadovoljstvo tzv. desnog krila, a na državnoj razini ne zna što će s Agrokorom, arbitražom u Savudrijskoj vali, obećanom renacionalizacijom Ine, kolapsom zdravstvenog, školskog i mirovinskog sustava, demografskim umiranjem RH, masovnim iseljavanjem mlađeg stanovništva i nizom drugih problema. Da je sada otišao i Krstičević, protiv premijera bi se okrenuo još jedan dio javnosti i veteranska populacija… A vlast mu ionako visi o koncu.

Foto: Ivica Galovic/PIXSELL

U toj pat situaciji kad se nije znalo bi li Krstićević „piškio“ ili „kakio“, odnosno bi li „i piškio i kakio“, tehnički je mogao biti neodlučan i do kraja mandata, još tri godine. Ima li država ministra obrane ili može funkcionirati i bez njega, jer će se građani snaći i sami u slučaju ugroze svoje sigurnosti, samoorganizirati kao u uspješnoj obrani Splita od „majke svih požara“, odgovor se nametnuo sam po sebi. Kao u primjerima kad RH bilježi najbolje rezultate u intervalima kad vlast ne funkcionira ili je tehnička, radi u leru. Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković (HDZ) možda je znao težinu neopozive ostavke, pa nije želio udovoljiti zahtjevu SDP-a i ostatka oporbe za hitnim sazvanjem izvanredne sjednice radi izbora novog ministra obrane? Kad su novinari, zbunjeni cirkusom među najodgovornijim (HDZ-ovim) predstavnicima države, pitali premijera koliko će trajati sva ta besmislena prepucavanja, inati i neizvjesnost, on im je bezobrazno odvratio: „Koliko budemo htjeli“.

A koliko će još birači htjeti Plenkovića kao premijera? To mi nije prva, a jamačno neće biti ni zadnja njegova arogancija prema novinarima, čije je dužnost pitati ga što, kako i zašto radi u interesu svih građana, a njegova obaveza cjelovito i vjerodostojno odgovoriti na sve što zanima građane. On je u Banskim dvorima voljom birača i samo zato da im služi. Nikako drukčije. To vrijedi i za ministra Krstičevića, jer je na političkoj dužnosti, odgovoran za iznimno važan i osjetljiv resor, gdje ne dolazi u obzir osobna sujeta („moja misija je završena“, sic), lovorike iz ratne prošlosti, nedodirljiv autoritet ili „domoljubna“ aureola („čast mi je služiti svojoj domovini“). To nisu bitne kvalifikacije za posao bilo kojeg ministra. Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović su, po običaju, za javnu blamažu sigurnosnog sustava u požarima i cirkus s ostavkom okrivili – medije. Od takvih se državnih vođa ne može očekivati ništa dobro.

Mudar puk kaže ispeci, pa reci, a Krstičević nije čak ni podgrijao svoj inat vrhovnoj zapovjednici Oružanih snaga RH Kolindi Grabar-Kitarović prethodnim razgovorom sa svojim šefom Plenkovićem, kamoli ispekao vojničkom odlukom. Od koje se potom ne odstupa. Upravo da ga na koljenima dođu moliti i Plenković i Grabar-Kitarović. Riječ se ne gazi samo tako, a Krstičevićevo objašnjenje za comeback u najmanju je ruku smiješno. Epilog cijelog tog cirkusa i posljedice katastrofalnog požara – o kojima će se službeno raspravljati tek u rujnu ili listopadu (sic) – iznimno su opasan znak da RH nema pouzdan i učinkovit sustav zaštite ljudi i imovine u kriznim okolnostima. Test u dramatičnim okolnostima ugrožene sigurnosti ljudi i imovine serijom katastrofalnih požara uzduž jadranske obale i neposrednog zaleđa potvrdio je desetljetni nemar odgovornih i za preventivu i za prvodoban/učinkovit odgovor na svaku vrst ugroze.

Svake zime su odgovorni za zaštitu iznenađeni snijegom, pa iznenađeni povodnjem kad se snijeg otapa, ljeti su iznenađeni požarima na Jadranu… Jamačno će biti isto tako iznenađeni u slučaju da eksplodira neka izvanjska vojna agresija na Bijednu Našu, jer vrhovna zapovjednica Oružanih snaga RH svojim militantnim soliranjem u militarizaciji hrvatskog društva te krajnje nekritičkim podilaženjem SAD/NATO-ovim imperijalnim interesima na europskom Jugoistoku i srednjoj Europi upravo priziva taj scenarij. U kojem će se slučaju Hrvatska provesi kao bosa po trnju i kad bude grmilo osjećati se kao Pale sam na svijetu. „Partneri“ ionako brinu svoje brige.

Paranoja i teorije zavjere

Dežurni paranoici i pobornici nikad dokazanih teorija zavjere – među njima najglasniji Davor Domazet-Lošo, bivši visokorangirani oficir Kontraobavještajne službe (KOS) u JNA, danas umirovljeni admiral zauzet kontaminiranjem javnog prostora „analizama“ nevjerojatno subverzivnih protuhrvatskih ujdurmi – tvrde da su požari podmetnuti i da je represivni aparat dužan hitno privesti „neprijatelje“ pravdi. Naravno da je glupost to o terorističkom potpaljivanju Dalmacije. Lošo navodi i hrvatske krajeve Hercegovinu u BiH i Boku kotorsku u Crnoj Gori, sic. SDP pak uzima požare kao dokaz da se „već na prvom koraku“ srušila Strategija nacionalne sigurnosti RH i Zakon o domovinskoj sigurnosti, prihvaćenu u Hrvatskom saboru 14. srpnja. Prvo nema veze s mozgom, a drugo je ipak politikantska hiperbola.

Nakon što su popalili SAD i Kanadu (gdje deseci tisuća ljudi još bježe pred paklom, a požari su i dalje neugasivi), pa se bacili na Portugal, Španjolsku, Crnu Goru, Grčku, itd., „Srbi“ ili kosovsko-bosanski isilovci na dopustu – tko bi treći? – navalili su paliti Hrvate. I tamo gdje su većina i tamo gdje su manjina. Pa baš usred turističke sezone, potajice, noću i baš kad pobjesni bura. Za početak – sugerira paranoja protuhrvatske zavjere ili tzv. asimetričnog rata, ma što značila ta izmišljena, kvazistručna sintagma – presloženi policijski ministar Davor Božinović valjda čeka Godota? Morao bi odreda hapsiti, zatvarati, batinati, u zakon unijeti piromane kao teroriste, tjerati ih na robiju, itsl., a on to ne radi. Kao što ne rade protiv terorističkih piromana „Srba“ i isilovaca – tko bi bio treći? – ni njegovi kolege u SAD-u, Kanadi, Portugalu, Španjolskoj, Crnoj Gori, Grčkoj, itd., gdje su vatrene stihije progutale milijune hektara prirode i enormne vrijednosti u ljudskim životima, nekretninama i pokretnoj imovini.

Da je institucionalna struktura nacionalne sigurnosti u komi ili da se po(t)paljeni u Dalmaciji oslanjaju samo na plaćeni dio svoje zaštite (jer tzv. mali ljudi u nesreći nisu solidarni?), Dalmacija bi ne samo još gorjela nego bi požar već progutao i Split, i Šibenik, i Zadar, i otoke, i Zagoru, i Ravne kotare… Kvarner bi plamtio u vatrenom obruču, a pakleni bi jezici preko Učke lizali Istru i zavlačili se u Gorski kotar. Dakle, neće biti da ama baš ništa ne valja u sustavu nacionalne sigurnosti, ali ni HDZ-ovi prvaci u državnoj, regionalnoj i lokalnoj  vlasti đaba farbaju, tvrdeći da je „sustav bio učinkovit i relativno brzo, po nemogućim vremenskim uvjetima zbog jake bude uspio spriječiti znatno teže posljedice“.

To tvrde političari, koji su se drugi-treći dan požara došli naslikavati po lokalitetima na spaljenoj zemlji i obećavati postradalima brda i doline – što po običaju neće ostvariti – a građani i gasitelji tvrde drukčije. Nije sve bilo kako treba, jer je zakazalo štošta u sustavu: od komunikacija po zapovjednoj vertikali do zastarjele i nedostatne opreme. Novi HDZ-ov gradonačelnik Splita Andro Krstulović-Opara je priznao da je Split, gdje je vatra ušla u predgrađa i gotovo detonirala ekološku bombu Karepovac, „sasvim nespreman dočekao katastrofalni požar“. Doduše, po službenoj je dužnosti okrivio prethodnu, SDP-ovu vlast, ali da se i sustav sigurnosti ljudi i imovine u toj vrsti ugroze našao nespremnim u cijeloj Dalmaciji, to je također istina. Odgovorni to neće priznati ni pred streljačkim strojem, nego se grizu usred narodne nevolje.

Da je sve bilo u redu, kako tvrde premijer Plenković, predsjednica Grabar-Kitarović, njihovi pobočnici odgovorni za pojedine segmente u sustavu sigurnosti i sam ministar Damir Krstičević, ne bi ni bilo cijelog tog cirkusa. Dojam je da se nije znalo tko pije, a tko plaća. Je li vojska pozvana u pomoć (ili nije) prije ili kasno poslijepodne? Je li uopće pozvana, ili je ministar prekršio zakon ako je izveo vojsku iz vojarni bez poziva nadležnih? Na taj način izbijaju vojni pučevi, državni udari kad vojska samovoljno „uvodi red“ na području civilne nadležnosti. Hoće li ministar obrane na svoju ruku izvoditi vojsku iz vojarni i u slučaju agresije na zemlju, a premijer će medijski hvaliti njegov „vojnički instinkt“? Što je Krstičević uostalom imao s gasiteljima razvlačiti vatrogasna crijeva po kamenjaru kad to nije njegova zadaća niti mu je mjesto usred požarišta? Niz je tu nejasnoća koje upućuju na spoznaju da je sustav nacionalne sigurnosti štekao zbog – nesposobnosti odgovornih.

Što bi se dogodilo da se umjesto agresije združene sile vatre i bure dogodio oružani atak na RH, kojim Grabar-Kitarović zločesto prijeti između redaka svih svojih napora da po američkom nalogu militarizira društvo bildanjem vojne komponente? U tome joj je desna ruka bio upravo Damir Krstičević i, sada je izvjesno, ostat će. Sudeći po reagiranju sigurnosnog sustava i lanca zapovjedne odgovornosti, nova Strategija i Zakon o domovinskoj sigurnosti ne bi pali, kako tvrdi SDP, „već na prvom koraku“, nego ne bi ni stigli učiniti taj prvi korak. Dok se opet narod ne bi samoorganizirao, kao sada u dalmatinskim požarima. Od Plenkovića i Grabar-Kitarović te ostatka HDZ-ove vlasti neće biti kruha. Iako HDZ sada ima svoje ljude na svim razinama u državnoj piramidi: od Banskih dvora i Pantovčaka do Hrvatskog sabora, vlade i takorekuć zadnje kuće bogu iza nogu, zaista nema opravdanja zašto se međusobno svađaju, a nacionalna sigurnost ostaje hrpa fraza na papiru. I ništa više.

Foto: Duje Klarić / CROPIX

„Svima u Hrvatskoj jasno je da nisam ni na koji način prozivala Hrvatsku vojsku niti bilo koga poimence, nego upozorila na probleme koji su se javili u sustavu, a koje uostalom danas i svi priznaju“, kazala je Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu HTV-u, čime je izravno priznala zapovjedni nered, nesnalaženje i šȗm na vezama političke (ne)odgovornosti za određene postupke i izgovorenu riječ. „Razumijem emotivnu reakciju ministra Krstičevića, međutim, apsolutno ne mogu razumjeti izvrtanje mojih riječi. Ja sam uostalom rekla da je ministar Krstičević odličan ministar koji jako dobro radi svoj posao. Pružila sam i njemu i oružanim snagama apsolutnu potporu u svim njegovim inicijativama do sada i dalje ću stajati uz hrvatske Oružane snage, uz naše mladiće, pripadnice i pripadnike oružanih snaga.

No, njegovo uporno inzistiranje na zaštiti vojske od blaćenja potpuno je neshvatljivo jer to doista nije tako, a vojnička čast nalaže da se svi eventualni prijepori s vrhovnom zapovjednicom oružanih snaga rješavaju unutar četiri zida, a ne putem medija, odnosno u javnom prostoru. Kad smo već kod emocija, moram vam sasvim iskreno i ljudski reći da je naravno i mene pogodila reakcija ministra Krstičevića ovih dana. Međutim, ne možemo dopustiti da nas u poslu, pogotovo u državničkom poslu, isključivo vode emocije. Dakle, moja je reakcija bila na pogreške u sustavu, morate shvatiti da moje obrazovanje i moj background u zadnjih nekoliko godina jest nacionalna sigurnost i sigurnosna pitanja. Ja sam reagirala kao osoba koja je stručna i potkovana u takvim situcijama.“

Sukob sigurnosnih potkovanosti

To što Grabar-Kitarović misli o svojoj stručnosti i sigurnosnoj potkovanosti, njezina je privatna stvar. Njezinoj se „kvalificiranosti“, izraženoj u besmislenoj eskapadi o vojsci, izravno suprotstavio premijer Plenković, čudeći se na presici – „ne znam otkud joj te informacije“. Po vokaciji neuspješna političarka koju „u Švedskoj ocjenjuju valjda najradikalnijom u Europi jer zastupa fašističke ideje“ (emisija „Novi dan“ televizije N1 Hrvatska, 22. srpnja 2017.), Grabar-Kitarović je sa znatno produženim apsolventskim stažem, gotovo 10 godina studirala engleski i španjolski jezik i čim je 1993. primila diplomu, iste se godine učlanila u HDZ. S tom iskaznicom, dalje je išlo kao po loju. Tadašnji profesor psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Miomir Žužul zaposlio ju u Ministarstvu znanosti i tehnologije Jure Radića, a nakon što je 1993. Mate Granić (sadašnji joj savjetnik za vanjsku politiku) postao vanjskopolitički ministar, njegov zamjenik Ivo Sanader doveo ju je – slovila je kao iznimno marljiva i poslušna – u Ministarstvo vanjskih poslova.

Godine 1994. u Beču je završila Diplomatsku akademiju, a 2000. je stekla magisterij međunarodnih odnosa. Kao Fulbrightova stipendistica je 2002.-2003. na Sveučilištu „George Washington“ u SAD-u radila na preddoktorskom istraživanju međunarodnih odnosa i sigurnosnih politika. Od 2008. je bila veleposlanica RH u SAD-u, s kojeg je mjesta pobjegla 2011. godine, prije isteka mandata i bez odobrenja Jadranke Kosor, tadašnje premijerke, na mjesto pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a za diplomaciju, s koje pozicije 2015. nastavlja karijeru kao predsjednica RH. Za tu dužnost ju je u HDZ-u izabrao kontroverzni Tomislav Karamarko a na Pantovčak izgurali šatoraši sa Savske 66 Đuro Glogoški, Josip Klemm, Ante Deur (sada savjetnik joj za branitelje) i ostali ZNA SE militanti iz te družine. Potpomognuti Katoličkom crkvom i proustaškom desnicom koja ne traži samo – političku krv.

To su, ugrubo i u bitnom, sigurnosne kvalifikacije i stručni background kojim Kolinda Grabar-Kitarović želi impresionirati „i piškio bi i kakio bi“ Krstičevića i javnost, a ovaj se može suprotstaviti – kako ona samodopadno i važno naglašava – svojoj vrhovnoj zapovjednici Oružanih snaga samo teorijskim znanjima stečenim na Vojnoj akademiji JNA u Beogradu i iskustvom vođenja velike vojne postrojbe u Domovinskom ratu. I tko je jači? Ego do neba i na jednoj i na drugoj strani, što ostavlja neugodan osjećaj da se ne radi o odgovornim ljudima, doraslim odgovornim zadaćama u interesu RH i nacionalne sigurnosti. Krstičević, koji je „otišao na odmor s obitelji u Dalmaciju“, ratoborno je u Jutarnjem listu odgovorio predsjednici:

„Nisam još čuo što je rečeno u intervjuu na televiziji, ali znam što sam prije čuo i kao vojnik sam reagirao. Ne dam na vojsku, jer je vojska sjajno odradila posao. Nema tu emocija, reagirao sam instinktivno kao ratni zapovjednik. Ne diram nikoga, svakome dajem da radi svoj poao, ali ne može ni mene nitko dirati. Slažem se da mogu pogriješiti, vojska može pogriješiti, ali u ovoj situaciji niti sam ja pogriješio niti je vojska pogriješila“. Bez obzira na predsjedničino ishitreno „uništa“, ostaje nejasno kako to da ražalovani ministar ne zna da on više nije nikakav ratni zapovjednik, da više nije u ratu nego je političar na političkoj dužnosti u miru te da ni u najžešćem ratu vojni zapovjednik ne regira – instinktivno. Mozak i pamet su u glavnoj ulozi, a instinkti i emocije su majka poraza. Ne samo u ratu nego i u politici. No, dobro, svakom na dušu njegovo uvjerenje. I Krstičeviću neodgovorno igranje s neopozivom ostavkom.

„U konačnici“, kazala je Grabar-Kitarović, „umjesto da smo se usredotočili upravo na to kako reagirati na krizne situacije, iz svega ovoga nastala je nekakva navodna kriza između Banskih dvora i Pantovčaka koja apsolutno ne postoji, barem što se mene tiče.“ Itekako postoji, i bit će sve veća. Dok se ćup napokon ne razbije. Plenković se našao u istom škripcu u kojem je Grabar-Kitarović pokušala zdrobiti bivšeg premijera Zorana Milanovića, ali joj se on znao suprotstaviti i prizemljiti je gdje joj je i mjesto. U zapećku operativne politike u vođenju ključnih državnih poslova. Plenković to radi na finiji način, ali dovoljno odlučno da javnost ne vjeruje nikom s vrha vlasti tko tvrdi da trenutno odnosi dvaju državnih brda nisu na najnižoj razini.

Kriza je vidljiva iz druge galaksije. Ne samo u odnosu na pitanja unutarnje politike nego i kad je riječ o vanjskopolitičkoj poziciji RH. Kolinda Grabar-Kitarović samoživo korača američkom šumom (opsjednuta je Donaldom Trumpom i otvoreno se zamjera Angeli Merkel; ne mari za državne interese RH u Europi), a Plenković drumom EU-a.

„Pa i predsjednica, i njezina bi pokajnička gesta bila dobrodošla“, piše Ante Tomić, ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije, sugerirajući da bi i bi-ne-bi ministar Damir Krstičević, i premijer Plenković i Grabar-Kitarović učinili najveću uslugu građanima i zemlji da smjesta spakiraju stvari iz svojih ureda u kartonske kutije i potraže si neke manje zahtjevne poslove. „Nakon dvije i pol godine uzaludne službe nitko joj ne može kazati da nije pokušala. Ako ne ide, ne ide. Neće nam zaista nedostajati njezini ispadi kakav je bio onaj rečeni, u utorak (18. srpnja, op. M. V.), kad je Krstičevića izbezumila izjavom da vojska u gašenju splitskog požara nije učinila koliko je mogla učiniti. Jednoga je nestabilnog, živčanog siromaha natjerala na ostavku, a da taj, otkrilo se kasnije, uopće nije bio njezina meta, već je htjela ošinuti po drugome, Draganu Lozančiću, nekadašnjem špijunu (sada šefu Državnoh ureda za zaštitu i spašavanje, op. M.V.) koji joj se zamjerio jer je prisluškivao njezine razgovore sa Zdravkom Mamićem.

Teško je reći što je ovdje zabavnije, komičnije, feydeauovski nesporazum između Banskih dvora i Pantovčaka ili kako je predsjednica u stanju i u najgorem zlu naći nešto lijepo, nešto što će joj srce ispuniti vedrinom. Dok su se tisuće nadljudski borile spasiti pred vatrenom stihijom svoje obitelji i kuće, svoje kokoši, koze, magarce, svoju šumu, maslinike i voćnjake, gospođa Kolinda Grabar Kitarović zadovoljno je trljala ruke zbog prilike da ugazi nekakvog Lozančića. Za tako je nešto zbilja vrijedilo gledati kako cijeli Mosor gori.

Bila je to prilika u kojoj nam se neočekivano otkrilo kakvi sociopati, kakvi bezosjećajni tipovi upravljaju državom. Istina, i prije smo znali da su nam političari šupci, ali katastrofalni je splitski požar do jučer nezamislivo podigao letvicu hrvatske političke šupačnosti. Ono što se u utorak u nas dogodilo još će se desetljećima izučavati na kongresima šupkologa. Najveći svjetski šupkološki autoriteti analizirat će slučaj Vladina aviona koji je, zum zum zum zum, kao kakva vrijedna pčelica zujao gore i dolje između Salzburga, Zagreba i Splita, i sjajnih crnih limuzina koje su sirenama i plavim i crvenim svjetlima rastjerivale građanstvo, prevozeći državni vrh do Mosora, gdje su vatrogasci u fići i nogometni navijači u japankama deset hiljada kvadratnih kilometara zapaljene borove šume, makije i niskog raslinja gasili brezovim metlama i plavim gumenim crijevom za zalijevanje povrtnjaka.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSEL

I još su se premijer, ministar obrane i predsjednica putem nekako uspjeli zapičkarati, a da požar vjerojatno nisu dobro ni pogledali. Ako su i pogledali, zbunio ih je prizor: toliko žerave, a nigdje gradela.

Bila je to zaista osobita zgoda u kojoj se do kraja razotkrila jedna glupa, disfunkcionalna, promašena država, u kojoj su baš sve općinske vlasti, u baš svim vukojebinama na namještenim natječajima kupili nekakve moćne Volkswagen Passate i Škode Superb s grijanim sicevima i uopće nisu primjećivali ili nalazili neobičnim da njihova lokalna vatrogasna jedinica gura rasklimanog Tamića da upali. Valja upamtiti datum, toga historijskoga 18. srpnja 2017. zapravo je umrla Republika Hrvatska. Od čitave države, strukture, sustava i aparata načinjenog da služi i štiti građane, nije ostalo ništa, jedino gomila sebičnih i samodopadnih šupaka koji bi za dvije devizne dnevnice rođenu mater prodali.“

Bombarderi važniji od kanadera!?

Predsjednik SDP-a i šef političke oporbe Davor Bernardić, izvješćuje Hina, također nema razumijevanja za nezrelo reagiranje državnog vrha na katastrofu i tvrdi kako je zakazao kompletan sustav Civilne zaštite. Kako je moguće da zapovjednik Civilne zaštite RH Petar Vitas baš usred nesreće koristi godišnji odmor, a vratit će se na posao 31. srpnja. „Selo gori, a baba se češlja“, kazao bi suautor srbijanske tv/filmske uspješnice Radoš Bajić. „Hrvatska ne smije biti igralište uvrijeđenih dječaka koji se svađaju, demonstriraju kapric, a onda se nadmeću tko više voli ministra obrane ne bi li ga zadržali na toj poziciji“, komentirao je Bernardić.

Hrvatska je nespremna dočekala katastrofalni požar u Dalmaciji, iako se godinama zna da ljeti svako malo gori. Zna se i da snijeg zna kritično zamesti prometnice i zna se da svakog proljeća navali strašan povodanj, pa prijeti nova Gunja i Rajevo Selo. Sustav nacionalne sigurnosti i Civilne zaštite mora biti na visini zadatka u svako doba a za ostavku ministra obrane manje-više. RH neće propasti bez Damira Krstičevića, ali hoće ako se ne zna nositi s požarima, poplavama, tučom, snježnim nanosima… A neće se moći/znati nositi, jer trenutni državni vrh Bijedne Naše ima jako poremećene rashodovne prioritete u proračunu. Krucijalni im je problem hoće li ulupati milijardu nepostojećih eura u eskadrilu od 12 polovnih američkih borbenih zrakoplova F-16 ili novih švedskih JAS-39 Gripena, bildati i dalje ionako neprirodno velike vlastite plaće, enormno povećavati braniteljske mirovine/invalidnine i ina materijalna prava (čak za HVO) te puniti gladna usta armije novih uhljeba što su ih doveli na državne jasle.

Nema tu mjesta za nova vatrogasna vozila (zadnjih 210 novih-novcatih s opremom kupio je SDP-ov premijer Ivica Račan 2000. godine), za nove kanadere i air-tractore, zaštitna odijela, opremu i pristojne plaće vatrogasaca, protupožarne prosjeke, nove ralice i tehnologiju za čišćenje snijega i obranu od poplava, tehnologiju za održavanje prohodnosti prometnica u izvanrednim okolnostima, zalihe raznih životnih potrepština u slučaju hitnih evakuacija, osnovnu tehniku i uporabna sredstva Civilne zaštite koja će prva priskočiti u kriznim situacijama (potresi, požari, poplave, pa i ratne ugroze)…

Budući da prvi ljudi države, uključujući ministra obrane Damira Krstičevića, nisu položili test sposobnosti/odgovornosti u ugrozi svojih sugrađana i njihove imovine požarom svih požara ili majkom svih požara – kako su vatrenu katastrofu imenovali profesionalni gasitelji – rješenje je samo ostavka i premijera Andreja Plenkovića, i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i ministra Damira Krstičevića. No, to je  nemoguće očekivati od ljudi kojima je odgovornost, koju ne skidaju s jezika, smokvin list za neodgovornost na djelu. U Japanu, kažu, ministar prometa daje ostavku ako Shinkansen zakasni pet sekundi, ali gdje je Japan, na drugom kraju svijeta. I zašto bi Japan trebao biti uzor Bijednoj Našoj? Kajgod! – odmahnuo bi rukom Zagorec Štijef.

The post Dalmacija gori, državni vrh se svađa, a ministar obrane ne zna bi li „piškio ili kakio“… appeared first on Tacno.net.

Foto: Tanjug

Docent s Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Ivan Bulić,  v.d. ravnateljice Hrvatske matice iseljenika Mirjana Ana-Maria Piskulić i voditeljica formata „Pogled u prošlost“ (HTV 3) Nikolina Mađar, bezrazložno potpisana s – povjesničarka, opalili su zvučnu politikantsku pljusku povijesnoj istini o iseljeničkom valu iz Hrvatske 1945-ih godina, neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata, te iseljavanju iz RH u prošlih dvije-tri godine i ubuduće. Ta vrst krivotvorenja povijesti korespondentna je s vladajućim političko-ideološkim mainstreamom rigidne desnice. Poratni je val lakonski i netočno je objašnjen time da velik dio građana „nije želio živjeti u Titovoj državi“, pa se otisnuo u daleku tuđinu (Latinska Amerika, SAD, Kanada, Australija…), što je i poznata mantra ekstremne emigracije, koja se mantra već godinama ciljano interpolira u neuku/pristranu javnost. Za aktualno pak iseljavanje iz RH, koje rečena trojka priznaje „možda najmasovnijim dosad“, krivi su novinari/mediji jer „ističu velike prednosti života i rada“ u tuđini, a „ne govore o nedaćama, teškoćama, rizicima, ograničenjima i razočaranjima u stranoj sredini“

Marijan Vogrinec

Novinari su – a tko bi drugi? – krivi za to što Hrvatska godišnje ostaje kraća za blizu 100.000 građana kad se manjku novorođenih pribroji iseljavanje trbuhom za kruhom. Samo su u Njemačkoj službeno registrirali 56.000 useljenika iz RH na godinu. A gdje su druge razvijene europske zemlje, otvorene za uvoz radne snage iz sporovoznih članica EU-a, kakva je i Hrvatska. To o novinarskoj/medijskoj krivnji za iseljavanje iz RH bio je u ponedjeljak 21. kolovoza jednoglasan zaključak dr. sc. Ivana Bulića s Hrvatskog katoličkog sveučilišta,  v.d. ravnateljice Hrvatske matice iseljenika Mirjane Ana-Marie Piskulić i voditeljice formata „Pogled u prošlost“ (HTV 3) Nikoline Mađar, bezrazložno potpisane s – povjesničarka. Tema emisija bila je povijest hrvatskog iseljeništva te gospodarsko-političke okolnosti s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće i kasnije koje su uzrokovale pojedine velike iseljeničke valove u prekooceanske zemlje.

Uglavnom korektan „Pogled u prošlost“ u uvodnom, dokumentarnom i dobrom dijelu razgovornih objekcija troje sugovornika, međutim, povijesno-činjenično je zabrazdio u politikantsko zataškavanje kad je trebalo pojasniti uzročno-posljedične razloge, istinu o iseljeničkom valu iz Hrvatske neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata  te u prošlih dvije-tri godine i ubuduće. Iseljavanje 1945-ih godina lakonski je objašnjeno time da dio velik građana „nije želio živjeti u Titovoj državi“, pa se otisnuo u daleku tuđinu (Latinska Amerika, SAD, Kanada, Australija…), što je poznata mantra ekstremne, ustaške emigracije, koja se mantra već godinama smišljeno interpolira u neopovijesnčarski mainstream i širu društvenu javnost radi preinake prošlosti.

Za aktualno iseljavanje, pak, iz Bijedne Naše, tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, doduše, trojka je u „Pogledu u prošlost“ priznala da jest „možda najmasovnije dosad“, ali zato što „mediji ističu velike prednosti života i rada“ u razvijenim zapadnim zemljama, a „ne govore o nedaćama, teškoćama, rizicima, ograničenjima i razočaranjima u stranoj sredini“. To će reći, novinari žele zlo svojim sugrađanima i vlastitoj zemlji, pa mâme Hrvate u tuđinu umjesto da ih odvraćaju i plaše. „Trulim kapitalizmom“, kao nekad? To, dakako, nema veze s istinom i zdravim razumom, kao što nemaju nikakvog opravdanja sugovornici i sama povjesničarka Nikolina Mađar u ulozi voditeljice „Pogleda u prošlost“ za prešutjeti notorne činjenice.

Iz RH se već nekoliko godina masovno iseljavaju mahom mladi ljudi i cijele obitelji u najpotentnijoj radnoj dobi, jer im vlastita država – više od četvrt stoljeća po stjecanju međunarodne državne licencije – nije kadra ili ne želi omogućiti čovjeka dostojan život i izglednu budućnost njihovoj djeci. A to će reći, siguran posao s ljudskim radnim uvjetima i plaćom od koje se može pristojno živjeti i planirati obiteljsku budućnost, prihvatljiv način stambenog zbrinjavanja i društveno-političku stabilnost u zemlji kojom neće mahnitati aveti prošlosti kao dimna zavjesa za prikrivanje polit-kriminalne degradacije i opće moralne destrukcije države i društva.

Bijeg iz neprijateljske domovine

To su ključni detonatori okolnosti u kojima se većina građana ne osjeća sigurno u vlastitoj domovini, u zemlji gdje su Hrvati napokon svoji na svome, nezadovoljni su svim političarima odreda – vidi bilo koju relevantnu anketu u prošlih nekoliko godina – i tko god može, bježi dok može s broda koji tone.

Hrvate ne izgone iz RH u iseljeništvo novinari zato što ne žele lakirati crnilo u zemlji koja sve očitije postaje neprijateljska većini vlastitih građana, nego „grijeh struktura“ o kojem su između redaka opet bili prisiljeni progovoriti i biskupi u svojim homilijama za blagdana Velike gospe. Isti oni, čiji je neoprostiv krimen upravo to da su aktivno pridonijeli dovođenju (is)tih „struktura“ u poziciju i dalje ništa učinkovito ne činiti protiv tzv. bijele kuge i zaustavljanja iseljeničkog tsunamija. Očito je vrag odnio šalu kad su se i „pastiri“ odvažili primijetiti da se „političari brinu samo za svoje vlastito, a ne i narodno dobro“. Otkrili Ameriku.

Pa narod zato i bježi glavom bez obzira i preko Velike bare od tih što su preuzeli odgovornost (sic) za 320.000 ovršenih (42 milijarde kuna duga) i isto toliko blokiranih, za ljude beznadno gurnute u dužničko ropstvo, za 40.000 djece koja bez večere odlaze na počinak, za 21.000 učenika koji jedini topli obrok pojedu u osnovnoj školi, za učitelje i liječnike koji neće dobiti više plaće jer su državni dužnosnici podebljali svoje za prosječnih 1500 kuna mjesečno te kane još nafutrati ionako previsoke mirovine/invalidnine veteranima HV-a i HVO-a…

Valjda zato već mjesec dana ministar financija Zdravko Marić izbjegava razgovarati s čelnicima Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) koja – unatoč volonterskom obrascu djelovanja i usred vatrene kataklizme u Dalmaciji – ne funkcionira. Uzalud šef HGSS-a Vinko Prizmić u očaju zdvaja pred novinarima televizije N1 Hrvatska i žali se na ministra/vladu srca kamenoga, državni proračun će i ubuduće biti nekome majka, a nekome maćeha. Pa i kad je riječ o saniranju trenda samoubilačkog izumiranja Bijedne Naše zbog sve praznijih rodilišta i iseljavanja radno sposobne mladeži, njezine najsigurnije – budućnosti. Vladajuća kasta nema svijest o iseljavanju budućnosti vlastite zemlje koju, štono sutra, više neće imati tko braniti ni zarađivati plaće dvjema trećinama građan. Ni političarima, koji će zajedno s duhovnim „pastirima“ i „domoljubnim“ veteranima ostati jedini žitelji. Ali bez kruha.

No, rečeni docent s Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Ivan Bulić nailazi na puno razumijevanje dviju su-sudionica „Pogleda u prošlost“ kad izvješćuje da će HAZU ovih dana objaviti popis demografski „ispražnjenih područja Hrvatske“, što će biti „izvrsna prigoda mladima koji pomišljaju na iseljavanje da popune prazne prostore“. Genijalna ideja – doduše morska – da genijalnija ne može biti. Kao da mladima ili ikom drugom treba HAZU kako bi se obavijestili da 35 i manje kilometara od Zagreba postoje doslovno ili gotovo prazna sela s kućama i gospodarskim objektima, plodnim poljoprivrednim zemljištem i pristupnim cestama i ostalom infrastrukturom u kojima žive još samo duhovi. Odnosno tu i tamo pokoje (pra)staro čeljade za koje ne mare ni rođeni potomci niti asocijalna država RH.

U tim okolnostima i uvjetima beznadne sutrašnjice, nitko pri zdravoj pameti godinama niti ne pomišlja potražiti zdrav život, pa se uputiti prema Ivanić Gradu, Čazmi, Desincu, Žumberku, Bošnjacima, Zlataru… Da se ne govori o „pravoj“ Slavoniji, Lici, Kordunu, Banovini, Dalmtinskoj zagori, otocima… Tamo leže neprocjenjivi mrtvi kapitali koje se može kupiti za smiješnu bagatelu, unajmiti na besplatno uživanje ili čak dobiti na dar. A nitko neće u mjesta koja su nekad vrvjela vrijednim žiteljima, hranila gradove, škole se tresle od zdrave dječje cike i žamora… Nikakav HAZU nije kadar učiniti ono, što je debelo plaćena dužnost Banskih dvora, Hrvatskog sabora i, paradno – Pantovčaka. No, premijer i predsjednica nemaju vremena za ozbiljan posao i kraj takvih „vladara“ – Hrvatska nema budućnost kakvu su ovi obećali.

Što će mladež na tim pustim mjestima kad im vlastita država tamo ništa ne jamči za zasnovati perspektivan obiteljski život? Ne jamči im ni u velikim gradovima, kamoli na selu. Mladi nisu toliko ludi koliko su pametni ti koji ih poučavaju kako što brže i temeljitije – propasti. Ljudske pustinje u Hrvatskoj će oživjeti jednog dana, ako ne prije, ali kad neke nove upravljačke strukture – možda i nehrvatske, uvezene tko zna otkud ili ratni dobitnici, jer će Hrvati biti imobilizirana manjina – u nekim novim okolnostima primijene u tim područjima bitno drukčiju tehniku reanimacije od larpurlartističke indolencije aktualnih upravljačkih kasta. A „nacionalno osviještenih“ (sic), kako se predstavljaju.

Za sve iseljeničke valove iz Hrvatske, osim onog u godinama neposredno poslije Drugog svjetskog rata kad su ključni uzroci bili propala ideologija, ratno gubitništvo i zločini protiv čovječnosti, presudni su bili ekonomski čimbenici. Ljudi nisu mogli živjeti u neimaštini, besposlici i bijedi pod tuđim režimima – od Beča, Budimpešte i Rima do Beograda – vlastita im je rodna gruda bila neprijateljica koja ih nije željela, pa su kupovali jednosmjerne karte za bjelosvjetsku neizvjesnost. Nekoliko prošlih godina, otkako je RH dio „obitelji kojoj oduvijek pripada“, EU-a, paradoksalno, to se Hrvatima na isti način ponavlja i kad su napokon svoji na svome. S „domoljubnom“ vlašću.

Taj ključan podatak licemjerno je preskočen u HTV-ovom formatu „Pogled u prošlost“, kao što se zataškava i krivotvori s razine državne politike. Možda zato što bi tv-akteri morali, prema zakonima povijesne struke i žurnatističkom bontonu, odgovoriti na vladajućem političkom manistreamu i političko-ideološki pristranoj (stranačkoj, a ne javnoj?) televiziji neugodna pitanja: kako je to moguće; tko je za to kriv; tko će i kako sankcionirati krivce…? „Pogled u prošlost“ u tom se dijelu teme o iseljeništvu zadovoljio ostankom na pogledu na – zataškavanje činjenica. Istine.

Baš kao u dijelu sadržaja, gdje se iseljavanje Hrvata 1945-ih godina „objašnjavalo“ tek političko-ideološkim razlozima neslaganja s komunističkom ideologijom novog jugoslavenskog režima te pobjedničkim na antinacifašističkoj strani partizanskim vojskovođom i šefom države Josipom Brozom Titom. Nema spora da je bilo i tih, ali su bili beznačajna manjina, iz kaste krupnih kapitalista i dijelom intelektualaca što su većinom kolaborirali s okupatorom i ustaškim kvislinzima. U strahu od odgovornosti, pridružili su se luzerskim kolonama ustaških ratnih zločinaca i njihove rodbine te dijela zavedenog svijeta što ih je u paničnom bijegu na Zapad predvodio osobno ozloglašeni ideolog zločina protiv čovječnosti i vlastitog naroda poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić, s cjelokupnom „vladom“ te međunarodno nepriznate paradržave.

Ustaški zločinci na „štakorskoj stazi“

Ratni zločinci i gubitnici svih vrsta, staleža i zavičajnog porijekla natisnuli su se u tsunami bijega od odgovornosti, polaganja računa vlastitom narodu za zvjerstva i razaranja što su ih počinili za neslavne vladavine u razdoblju 1941.-1945. U bijegu i skrivanju, za koje su vrijeme činili i nove zločine, izravno im je pomagala Katolička crkva kojoj je – kao i u krvavo doba četverogodišnjeg ustaškog režima – glavni autoritet bio zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac. Zločinci, a ne Titovi politički neistomišljenici, među kojima i zloglasni Pavelićev intimus, ustaški pukovnik Erih Lisak, skrivali su se na Kaptolu u Zagrebu i župnim dvorovima u okolici.

Stepinac u posjeti Paveliću 1941, foto H-alter

Niz katoličkih svećenika aktivno je sudjelovao u ustaškim zločinima, dodijeljeni su im vojni činovi, a najgori među njima bio je jasenovački koljač, hercegovački fratar Tomislav Filipović kojem je zapovjednik tog konc-logora Vjekoslav Maks Luburić nadjenuo nadimak Majstorović, zbog majstorskog klanja zatočenih Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata… Katolička crkva se do danas nije odrekla tog krvavog nečovjeka u habitu, ali zato zabranjuje obljetničarsko podsjećanje u crkvi sv. Marka na istoimnom gornjogradskom trgu u Zagrebu na svećenika Svetozara Rittiga, koji je u njoj godinama do Drugog svjetskog rata slavio mise i iznimno je zaslužan ne samo za njezin uzlet u svakom smislu nego i za crkvenu povijest.

Za razliku od ustaše fra Tomislava Filipovića-Majstorovića, kojega su jugoslavenske vlasti uhitile neposredno po oslobođenju zemlje, osudile na smrt i objesile (nije znao reći koliko je točno ljudi usmrtio ali, priznao je, „moglo bi biti stotinjak“), svećenik enciklopedijskog znanja, obrazovanja i širokog duha Svetozar Rittig se već 1941. pridružio Titovim partizanima. To mu tzv. Crkva u Hrvata nikad nije oprostila, pa mu i ovi „pastiri“ s kaptolskog sljemena što danas licemjerno uskraćuju vjerničkom puku sjećanje na časnog Rittiga u Rittigovoj crkvi nisu ni do – gležnja. Ustaška im je kapa bliža srcu, što reče svojedobno onaj trknuti mantijaš na HDZ-ovom skupu u Splitu, od – partizanske kape. A časni je Rittig bio Titov partizan i čuvao je Isusa Krista pod tom kapom, i crvenom zvijezdom petokrakom.

Pod oltarom franjevačke crkve na zagrebačkom Kaptolu, svećenici su 1945. godine skrili 36 sanduka zlata što su ga ustaše opljačkali žrtvama jasenovačkog logora, a zlato je bilo namijenjeno financiranju križara i tzv. ustanka hrvatskog naroda protiv partizanske, komunističke vlasti.

Crkva je neposredno u poraću organizirala (operativac svećenik Krunoslav Draganović) tzv. štakorsku stazu via vatikanski/hrvatski Zavod sv. Jeronima u Rimu s cijelom operativom za opskrbu ustaških ratnih zločinaca u bijegu lažnim dokumentima i tajno prebacivanje u prekomorske zemlje. Tom je stazom, zajedno s obitelji, pobjegao u Argentinu i ustaški pukovnik, pripadnik Crne legije Ivan Stier, djed donedavnog HDZ-ovog ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera. Bio je na jugoslavenskom popisu traženih za izručenje ratnih zločinaca (13. po redu), ali ga tadašnji pronacifašistički režim nije izručio, kao ni samog Antu Pavelića, nego mu je dopustio protujugoslavensko djelovanje. O tome tko su tada bili „hrvatski iseljenici“ svjedoči iz prve ruke istaknuti novinar i publicist Drago Pilsel u svom autobiografskom romanu o Argentini.

Rođen je u obitelji kućnih prijatelja obitelji Ante Pavelića i odgojen pod ogromnom Pavelićevom fotografijom nad dječjim krevetićem. Profesor na studiju teologije bio mu je Jorge Maria Bergoglio, današnji papa Franjo. Pilsel stoput više zna o iseljenicima iz Hrvatske 1945-ih godina i što su radili do 990. godine od svih troje iz HTV-ovog „Pogleda u prošlost“ zajedno. Spoznaje iz prve ruke i na vlastitoj koži oštro su suprotstavljene lakirovkama krivotvoritelja povijesti. Tko su ti ljudi – ipak manjina u odnosu na ideološki neopterećene, iskrene domoljube u iseljeništvu kakvi su se većinom okupljali u Hrvatskoj bratskoj zajednici – dovoljno je zaviriti u njihove klubove i hrvatske katoličke misije.

Autor ovih redaka imao je prigodu u Australiji osobno se uvjeriti u tu grozu i luzerski jad od Pertha i Melburnea do Sydneya, Adelaidea, Canberre… Slike i biste Ante Pavelića uz sliku engleske kraljice Elizabete Druge, ustaške zastave uz australsku,  znakovlje propale kvislinške Endehazije, „hrvatski“ zemljovid s granicama koji metar ispod beogradskog Kalemegdana i na bugarskoj državnoj međi, uključivo pola Srbije s Vojvodinom, Sandžakom, Boku kotorsku u Crnoj Gori, cijelu BiH… Od Kanade, gdje se i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović dala javno fotografirati sa skupinom hrvatskih iseljenika tog mentalnog sklopa iza ustaške zastave, do SAD-a, Latinske Amerike, Australije, nekih država EU-a, te pojave nisu iznimka… Prvi „državnički“ (sic) posjet Franje Tuđmana i Gojka Šuška 1990. Kanadi i SAD-u, o čemu je s lica mjesta svjedočio tadašnji HTV-ov izvjestitelj, vanjskopolitički komentor-mentor Tomislav Jakić (opisao u respektabilnoj knjizi „Nisam zvijao s vukovim“), sveo se na posjet – (pro)ustaškoj emigraciji. Radi skupljanja novca za predstojeći rat, koji je novac većim dijelom završio u privatnim džepovima izabranih „državotvoraca“.

Ustašluk, koji se na ekstrenoj desnici u zadnje doba nazivlje i izvornim antifašizmom, na velika je vrata ušao u Bijednu Našu i uzeo državu pod svoje. Sramotno, nikom od vladajućih iz HDZ-ovog vrha to ne smeta. Dapače. SDP-ova je vladajuća koalicija (2012.-2015.) kukavički propustila obračunati se s neonacifašizmom, barem onako kako se to čini u Njemačkoj kancelarke Angele Merkel. Koketiranje vladajućih s bujajućim zlom se nastavlja. Na unutarnju i međunarodnu štetu Bijedne Naše.

Foto: FAH

Krivotvorna osvetnička falanga

Ne smeta to ni tzv. Crkvi u Hrvata, pa nije čudno da se civiliziran antinacifašistički svijet zgraža nad stanjem u zemlji zarobljenoj svojom najcrnjom prošlošću. Krivotvorenje povijesti i toleriranje notornog ustašluka u javnom životu Bijedne Naše ovih je dana osudio i američki State Department u redovnom godišnjem izvješću o vjerskim slobodama u svijetu u 2016. godini. Poimence su u negativnom kontekstu spomenuti bivši HDZ-ov ministar kulture Zlatko Hasanbegović i kontroverzni redatelj Jakov Sedlar, srpski i židovski bojkot državne komemoracije u bivšem ustaškom konc-logoru Jasenovcu, porast protusrpske netrpeljivosti u društvu, nevraćanje imovine SPC-u, itsl. A predsjednica RH telali – ne samo sada za desetodnevnog građanima beskorisnog boravka u Australiji i na Novom Zelandu – kako je RH zemlja koja s narednim svijetom dijeli/razvija „iste zapadne vrijednosti“.

Australci su se mogli samo nasmijati: RH jest multinacionalno/multikulturno, ali za razliku od njihovog – krajnje netrpeljivo društvo. Osobito prema srpskoj, svojoj najvećoj etničkoj manjini, pripadnicima LGBTQI skupine, ateistima i svemu/svačemu što se s razlogom ili bez naziva lijevim ili tzv. komunističkim.

Krivotvorenje povijesti, pa i kad je o iseljeništvu riječ, nikom ne koristi niti će donijeti sreću osvetničkoj falangi proustaških krvosljednika, jer se činjenice ne daju prepravljati prema trenutnim politikantskim potrebama. To da pobjednici pišu povijest, čista je budalaština onih koji nemaju pojma što povijest jest. To su činjenice, istina o onome što se dogodilo, a to što se dogodilo – dogodilo se baš tako kako se dogodilo. Nikako drukčije. Ne onako kako se babi snilo, kako se nekom čini ili bi želio, pa laže da se dogodilo baš ono što se nije dogodilo. Istina je uvijek samo jedna, a prava, nepreparirana povijest je – istina. Povijest nije Biblija, pa da milijuni milenijima vjeruju „svetom svjedoku“ koji, rođen 300-400 godina poslije Kristova raspeća, citira što je, kada i zašto kazao. Pazi, citira! I onda je to evanđelje po ovom ili onom, koje se kao „sveta istina“ plaća stanovitim iznosom lemuzine ili prilogom u škrabicu pri oltaru.

Jedna kasta milenijima na tome itekako dobro živi, pa tko voli, neka izvoli. I aktualna politikantska kasta u Bijednoj Našoj, zajedno s crkvenom i manjim dijelom braniteljske, itekako dobro živi na ustrajanju u krivotvorenju povijesti, ne bi li teza o pobjedničkim piscima dobila na uvjerljivosti i smislu. A neće, jer ne može. Nije povijesna istina neka žlundra da ju rasteže i prežvakuje kako se kome sprdne, ali jest dovoljno izazovna da će se uvijek naći redikula koji će to iznova pokušavati.

The post Zataškavanje ustaške krivnje i aktualne hrvatske državne impotencije appeared first on Tacno.net.

Foto: Večernji list

Islamski borci – ma koliko ih Alija Izetbegović zvao, a jest, i oni su pridonijeli vojnoj moći Armije BiH – nisu pali s neba u susjednu zemlju. Na ratišta u BiH su jedino mogli doći preko RH, nikako preko Srbije ili Crne Gore, a preko RH su se smjeli kretati isključivo uz znanje i dopuštenje Franje Tuđmana. Zašto to Tuđman mlađi ne spominje, odnosno činjenicu da je njegov otac izravni sukrivac – kad bi bila istina, kao što nije, da je BiH rodno mjesto islamskog terorizma – za serijske atentate na zdrav razum po Europi i SAD-u, kojima više nitko ne može stati na kraj? Zašto ne spominje da je Hrvatska neovlašteno/nepošteno zadržavala za sebe 60-70 posto vojnih transporata iz inozemstva Armiji BiH te poimence znala za svakog borca koji je organizirano, skupno i pojedinačno, odlazio ratovati za Aliju Izetbegovića?

Marijan Vogrinec

Krajnje je bezobrazno, da se ne kaže nešto teže, od Miroslava Tuđmana, HDZ-ovog saborskog zastupnika proglasiti BiH rodilištem islamskog terorizma koji sada razara najosjetljivije tkivo zapadnog svijeta, a predsjednika bivše „Jugoslavije u malom“ Aliju Izetbegovića glavnim akušerom. Tu je notornu glupost i difamacijsko pretjerivanje, u povodu skorašnjeg predstavljanja svoje knjige „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića“, u velikom intervjuu tjedniku Globusu iznio sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kojega je vlastiti otac instalirao ratnih 1990-ih na čelo obavještajne službe RH, neformalno i filijale u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni.

O svemu što se tada događalo Hrvatima u BiH, uglavnom jako loše, a još i danas ima katastrofalne posljedice, odlučivala su u Zagrebu dvojica ljudi: predsjednik RH Franjo Tuđman i desna mu ruka, ministar obrane Gojko Šušak. Ostali iz državnog i vojnog vrha bili su puki transformatori njihove volje, koja se konspirativno svodila na pandan velikosrpskim presizanjima: velikohrvatski obrazac. Na državu u njezinim povijesnim granicama, znatno širu od „neprirodnog pereca“ kakav je Franjo Tuđman spominjao ne jedamput i crtano na salveti Paddyju Ashdownu. I tako je to išlo dok nije pukla ljubav sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem te RH pritisnula međunarodna izolacije zbog neovlaštenog vojnog uplitanja (hrvatske agresije) u rat u BiH, ali i u zemlji ojačao bunt demokratske javnosti („crveni, žuti i zeleni vragovi“, kako ih je Tuđman ocrnjivao) protiv lošeg stanja u zemlji i autokratskog režima.

Tuđman mlađi – u neposrednoj očevoj blizini, ujedno i dio užeg stožera operativaca od povjerenja – bio je do u tančine upućen u velikohrvatske apetite u BiH, tajnu diplomaciju Tuđman – Slobodan Milošević radi podjele BiH, tzv. humanog preseljenja i zamjene teritorija, čime bi se muslimanima možebitno ostavila „Alijina džamahirija“ na vrlo skučenom potezu od Tuzle do Sarajeva. Iako su Bošnjaci većinski živalj u BiH – više ih je od 45 posto – Srbi (33 posto) i Hrvati (tada 17, danas manje od 15 posto) su ih, po nalozima iz Beograda i Zagreba, nakanili etnički očistiti iz ostalih dijelova bivše „Jugoslavije u malom“ gdje su stoljećima živjeli i te krajeve u međunarodno pogodnom trenutku pripojili Srbiji, odnosno Hrvatskoj.

Svijet to, dakako, nije dopustio, pa je zažmirio i na dolazak mudžahedina iz islamskih država u pomoć Armiji BiH i na naoružavanje/opremanje vojske Alije Izetbegovića radi uspostave kakve-takve ravnoteže prema superiornijim Srbima i Hrvatima, koji su praktično srušile granice BiH sa Srbijom i RH te koristili obilnu logističku i političku potporu. Iz razloga sofisticiranije geopolitičke naravi i međunarodnog humanitarnog imidža te stanovite strateške ili taktičke nužde u pojedinim vojnim operacija protiv „zajedničkog srpskog neprijatelja“, Hrvatska je tih ratnih godina zbrinjavala u svojim kampovima oko pola milijuna bošnjačkih izbjeglica. To se i danas koristi kao najjači službeni argument RH za pobijanje tvrdnji o vojnoj agresiji na BiH.

Drugi argument službenog Zagreba – uglavnom kad su HDZ-ove koalicije na vlasti – je taj da je Franjo Tuđman omogućio Aliji Izetbegoviću preko teritorija RH opremanje Armije BiH naoružanjem iz inozemstva, ostalom opremom i ljudstvom koje se odlazilo boriti pod njegovim zapovjedništvom. Da je Franjo Tuđman htio postrojbama HVO-a i uspostavom paradržave HZ/HR Herceg Bosne odcijepiti komad BiH i pripojiti RH, stajalište je službenog Zagreba, ne bi dopustio zbrinjavanje tolikih bošnjačkih izbjeglica s ratnih područja niti bi pustio preko svog državnog teritorija naoružanje i nove borce iz RH i inozemstva za Armiju BiH. Taj argument, koji ni Tuđmanu mlađem nije stran kad pomisli da ga je korisno obnarodovati, sada je i stanoviti bumerang za nebulozu o BiH kao rodnom mjestu islamskog vjerskog ekstremizma i terorizma.

Europska repriza BiH 1990-ih?

Naime, mudžahedini – ma koliko ih Alija Izetbegović zvao, a jest, i oni su pridonijeli  vojnoj moći Armije BiH – nisu pali s neba u susjednu zemlju. Na ratišta u BiH su jedino mogli doći preko RH, nikako preko Srbije ili Crne Gore, a preko RH su se smjeli kretati isključivo uz znanje i dopuštenje Franje Tuđmana. Zašto to Miroslav Tuđman ne spominje, odnosno činjenicu da je njegov otac izravni sukrivac – kad bi bila istina, kao što nije, da je BiH rodno mjesto islamskog terorizma – za serijske atentate na zdrav razum po Europi i SAD-u, kojima više nitko ne može stati na kraj? Zašto ne spominje da je Hrvatska neovlašteno/nepošteno zadržavala za sebe 60-70 posto vojnih transporata iz inozemstva Armiji BiH te poimence znala za svakog borca koji je organizirano, skupno i pojedinačno, odlazio ratovati za Aliju Izetbegovića?

„Ovo što se sada događa po Europi, to se događalo u BiH devedesetih godina“, kazao je Miroslav Tuđman Globusu. „Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glave. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv ‘muslimanske’ imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Allah-u-ekber. Činjenica je da su od ranih 90-ih, i prije nego što je izbio rat, u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Alije Izetbegovića. Alija Izetbegović bio je jedan od ključnih ljudi koji su kreirali povijest, a njegovi su stavovi postali službeni stavovi Stranke demokratske akcije i Bosne i Hercegovine, i zato se njime bavim. Uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma Izetbegović je mudžahedinima garantirao da neće biti protjerani iz BiH. Činjenica je da su dvojica od onih 18 koji su srušili Svjetski trgovački centar imali iskustvo iz borbi u BiH. Zbog toga je četiri tjedna nakon rušenja WTC-a Alija Izetbegović morao dati ostavku.“

Foto: Slobodna Dalmacija

Zašto ideološki i ratni intimus Miroslava Tuđmana, Gojka Šuška pa na neki način i samog Franje Tuđmana, ratni načelnik SIS-a, obavještajne službe HVO-a Ivo Lučić, nije izvijestio službeni Zagreb o svemu što su mudžahedini radili u BiH i kakva su globalna prijetnja, pa bi im „Vrhovnik“ valjda prepriječio put? Ili bi intervenirao kod Alije Izetbegovića. Umjesto toga, Lučić – bez ikakvih kvalifikacija za obavještajca, kao i prijatelj mu Tuđman mlađi, ali s činom (sic) generala HVO-a i brigadira HV-a – krije istinu o HZ/HR Herceg Bosni 1990-ih godina, HVO-ovom SIS-u i prljavim radnjama političkog i vojnog vodstva, dvostrukoj liniji zapovijedanja, etničkom čišćenju Bošnjaka i Srba s „hrvatskih etničkih prostora“, pljački i ratnom zločinu. U intervjuu Večernjem listu, lani u studenom, Lučić tvrdi da bez tzv. trećeg (hrvatskog) entiteta, BiH prijeti sirijski sindrom. San o nacionalno čistoj hrvatskoj državi u BiH? Naravno.

Da je u BiH 1990-ih bilo tako kako sada zbori Miroslav Tuđman, čija (po)ratna uloga još ni približno nije raščlanjena, jer je dio dokumentacije uništen (Ljubo Česić Rojs: „Osobno sam po nalogu ministra Gojka Šuška uništio dva šlepera dokumenata“), dio pokraden iz nekih mutnih privatnih razloga, a dio pohranjen i nedostupan javnosti (čak ni haaški osuđenik na devet godina robije zbog odgovornosti za ratne zločine nad Bošnjacima Tihomir Blaškić i obrana nisu mogli do njih), Tuđman mlađi je to kao prvi hrvatski obavještajac morao znati već tada i reagirati. A nije. Za mudžahedine nije znao, nego sada prodaje naknadnu pamet u kojoj nema mjesta za vlastitu i odgovornost velikohrvatske „državotvorne“ opcije kojoj je smjerno služio? Nečasno.

Je li morao dvadesetak godina čekati da bi se i knjigom i intervjuom žestoko obrušio na pokojnog Izetbegovića i Bošnjake/muslimane na koje se nedavno neodgovorno obrušila i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, a premijer Andrej Plenković brzopleto razglasio urbi et orbi da je „BiH prioritet hrvatske vanjske politike“? Drži da je pogodio tajming za svoju „analističku“ gimnastiku kojom će, jelte, pogurati reinkarniranu iz HZ/HR Herceg Bosne ideju o tzv. trećem (hrvatskom) entitetu u BiH. Kao što je Republika Srpska etnički očišćena od Bošnjaka i Hrvata, pa Milorad Dodik prijeti referendumom o odcjepljenju od BiH, i hrvatske su županije očišćene od Srba i Bošnjaka a Mostar podijeljen, pa Hrvatima još samo nedostaje „državno“ priznanje. Dodik to otvoreno podupire ne bi li se čim prije raspala disfunkcionalna zemlja triju naroda u dva entiteta.

Najstariji Tuđmanov sin igra na tu secesionističku kartu, što ne želi otvoreno kazati, jer je to bio i neostvareni san njegovog oca i ekstremne političke desnice. Neuspješni političar i neostvareni drugi hrvatski predsjednik Miroslav Tuđman navodno je 1998. i 1999. dilao američkim obavještajcima iz zagrebačke i bečke ispostave povjerljive informacije o Kažnjeničkoj bojni HVO-a i njezinom zapovjedniku Mladenu Naletiliću Tuti te „zanimljivosti“ o prvacima iz političke i vojne vlasti u zapadnom Mostaru u zamjenu za potporu njegovoj ambiciji da zamijeni oca na predsjedničkom tronu. Nije dobio potporu Bijele Kuće, a propao je i kao šef stranaka što ih je osnovao (HIP). Tek je Tomislav Karamarko, kompromitirani šef ideološki zastranjenog HDZ-a, primio obitelj Tuđman natrag u ZNA SE opciju iz koje su demonstrativno izašli zbog akcije opće detuđmanizacije društva u doba HDZ-ove vladavine Ive Sanadera.

Po povratku obitelji Tuđman u HDZ samo zato da ideološki posrnula stranka dobije glasove navodno prvom hrvatskom predsjedniku odanih birača, Miroslav Tuđman je postvljen visoko na kandidacijske liste i postao saborski zastupnik. Uglavnom je statirao na sjednicama, rijetko se i docirajuće dosadno javljao za riječ o gotovo nevažnim temama ili neuvjerljivim replikama zastupnicima SDP-ove koalicije. Od njega – plaćenog iz džepa poreznih obveznika u iznosu triput većem od prosječne plaće u RH – ni štete niti koristi. Ni od njegovih „teorija“ o mudžahedinskoj BiH-krivnji za teroristički tsunami po zapadnom svijetu neće biti ni štete niti koristi, jer ga nitko s malo soli u glavi neće shvatiti ozbiljno. To što osobno ima visoko mišljenje o sebi, nije važno koliko on drži da jest.

On se upravo oglašava u doba kad se Zapad ne zna nositi s terorizmom, a mediji ne govore o pravim uzrocima zla koje zlorabi izvorni islam i njegovo poslanje. Terorizam je isključivo proizvod desetljetnih imperijalnih divljanja po muslimanskim zemljama, po Bliskom i Srednjem istoku, Africi…, a nije izum mudžahedina i Alije Izetbegovića BiH ratnih 1990-ih godina. Tuđman mlađi neodgovorno difamira cijeli jedan narod i drugu po brojnosti (1,5 milijardi vjernika) vjeru u svijetu. Protumuslimansko, ali i protuizbjegličko raspoloženje na Zapadu te u Hrvatskoj raspiruje ekstremna desnica, a mediji tome daju potporu, ne spominjući da je riječ o osvetničkom bumerangu što se iz okupiranih i devastiranih muslimanskih zemlja vratio krivcima/Zapadu u meko tkivo. Zapadni su mediji ovih dana zanemarili vijest i fotografiju iz Francuske, gdje se vidi na ulici ubijena iz protumuslimanske mržnje žena u hidžabu nad kojom plače njezina malodobna kćer. Taj zločin nije važan, jer ubijena „nije naša“?

Foto: e-novosti

Mudžahedini Alije Izetbegovića jesu počinili jeziva ratna zvjerstva u BiH, ali ništa blaža zvjerstva nisu počinili zločinci sa srpske i hrvatske strane. Po čemu je Mladićev šokantan lov na ljude u Srebrenici i okolici (blizu 10.000 usmrćenih Bošnjaka kamom, metkom, toljagom…) nešto prihvatljivije od mudžahedinskog odsijecanja glava i vriska Allah-u-ekber kad su jurišali na „nevjernike“? Po čemu su mudžahedinski ratni zločini neprihvatljiviji od ratnog zločina HVO-a nad bošnjačkim civilima u Ahmićima, gdje su hrvatski junaci zaklali u kolijevci čak tromjesečnu bebu? O tome najstariji Tuđmanov sin ni abera, a morao bi. Ako mu je stalo do istine, kao što nije. Svaki rat na Balkanu je zvjerski, krvoločan i luđi od prethodnog, jer se vodi uvijek u ime „krvi i tla“, nacije i vjere… U ime boga, a ovaj to dopušta!?

Pustio je i HVO-ove junake s krunicama oko vrata klati i strijeljati nenaoružane muškarce, žene, starce i djecu u nebranjenim Ahmićima (i drugdje) samo zato što im je Prorok bliži srcu od Krista i nisu bili poželjni u međunarodno nepoželjnoj HZ/HR Herceg-Bosni. Kome su to prijavili obavještajci Miroslav Tuđman ih HIS-a te njegov prijatelj (i podređeni) Ivo Lučić iz SIS-a, a koga su sankcionirali Gojko Šušak, Mate Boban i sam Franjo Tuđman. Da jesu i da je mlađi Tuđman časno obavio svoju odgovornu dužnost ili da hrvatske postrojbe u BiH nisu počinile ni približno tako gnjusna zvjerstva kao mudžahedini, Miroslav Tuđman bi možda imao pravo kritizirati način ratovanja Alije Izetbegovića, ali opet ne bi imao pravo tu stranu u sukobu i BiH smatrati rodilištem islamskog ekstremizma i terorizma.

Uloga Tuđmana mlađeg u Hercegovini            

Franjo Tuđman je također zvao iz inozemstva kojekakve besprizorne likove, čak iz kriminalnog podzemlja (Mladen Naletilić Tuta…) i osuđene međunarodne teroriste (Miro Barišić, Zvonko Bušić Taik…), bivše ustaške bojovnike (Nijaz Batlak nadimkom Daidža, pseudonima Mate Šarlija…), avanturiste iz Legije stranaca (Ante Gotovina, Ante Rosso, Željko Glasnović, Werner Ilić…), pa izvjestan parapolitički klatež hrvatskih i stranih rodovnika, kojima je dijelio visoke pozicije u vojsci, politici i javnim institucijama. Dio tih – danas zaslužnih domoljuba, kao brod nakrcanih svim državnim počastima i apanažama – časno je odradio svoju ulogu u Domovinskom ratu i ratu u BiH, a dio ih je i mudžahedinski ratovao i još više nego se odao kriminalu drogom, švercom oružja, krađama, pljačkom, ubojstvima…

Miroslav Tuđman bi imao štošta reći, jer je u to doba kao prvi očev obavještajac u RH i nad filijalom u HVO-u, odnosno HZ/HR Herceg Bosni, zašto je obustavljena istraga o lancu dilera heroina nakon što je general Ante Rosso priznao u Sarajevu da je kum bio Milan Šušak, brat Tuđmanovog ministra obrane. Zločini HVO-a i organizirano kriminalno djelovanje, na čemu i danas mnogi „časni domoljubi“ uživaju besprimjerno bogatstvo, pokriveni HDZ-ovim tutorstvom i povezanim veteranskim interesima dijela čelnika tih udruga neusporedivo su veći krimen i štetniji za Hrvate od najljućih Alijinih mudžahedina, koji su obredno odsijecali glave. Rat je takvima uvijek brat, a mantre o narodu, vjeri, nacionalnom opstanku, itsl. Budalaštine su za lakovjerne. Pogledajte s kakvim su bogatstvom izašli iz rata – i sada ga nekažnjeno uživaju, novodobni šeici – poduzetnici, „nezamjenjivi“ politički čelnici, vlasnici unosnih businessa s državom, prvaci dijela veteranskih udruga… Do 1990-ih nisu imali za platiti pivo u kafiću.

Mudžahedinske vojske koje s radošću jurišaju u smrt i pred kojima su srpski i hrvatski bojovnici čak ostavljali i čizme u rovovima i poluotvorene konzerve paštete odradile su posao u BiH za Aliju Izetbegovića kao i ostali stranci u toj nesretnoj zemlji za Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana. Da drugu dvojicu bog nije prerano pozvao k sebi, položiti zemaljski račun, do haaške bi presude na doživotnu robiju ubijali zatvorsku dosadu preferansom sa Slobom u Sheveningenu. Sva trojica su, makar ne podjednako, zaslužili ne samo prijezir i vlastitih naroda nego i kazne poučne za sve buduće naraštaje. Ovako, daleka joj kuća, milost im je ukazala crna dama s kosom na ramenu, a svijet je ostao prikraćen za pravdu. I Balkan slobodno može ponoviti sve svoje najcrnje povijesne sekvence, jer je glupost nasljedna narodna bolest.

„Ključno je ono što je Izetbegović definirao u svojoj zreloj fazi, upravo u Islamskoj deklaraciji, da je nacija zamjena Zapada da bi se uništio islam“, kaže Tuđman mlađi, pokušavajući determinirati kako je pokojni Izetbegović zamišljao uređenje moderne države BiH. „Naime, on smatra da je islam vrhunac demokracije i najdemokratičniji oblik društvenog uređenja. On je dosljedno bio na stajalištu da su nacionalni interesi nelegitimni i da se zbog toga BiH ne može konstitutivno urediti na nacionalnim principima. Posljedica toga je negiranje nacionalnih prava Hrvata i Srba. S druge strane, glorificira se Osmansko Carstvo kao najbolje rješenje za multikulturalnu i multikonfesionalnu ‘Bosnu’. A to je povijesni nesporazum. Za Bošnjake je Osmansko Carstvo ideal, a za Hrvate i Srbe ta je povijest ono što razdvaja, a ne ono što integrira narode u BiH.“ I zato je, po Miroslavu Tuđmanu, HDZ-ovoj vlasti u RH te dvoglavom HDZ-u u bivšoj „Jugoslaviji u malom“ i vrhbosanskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću samo jedan izlaz – tzv. treći (hrvatski) entitet u (kon)federalnoj BiH.

Diskurs Tuđmana mlađeg u intervjuu Globusu uopće nije argument za to da je BiH Alije Izetbegovića i mudžahedina od 1992. godine rodno mjesto ekstremizma i islamskog terorizma što sada rastače meko tkivo zapadnog svijeta. Jest da ih je dio ostao živjeti na tom dijelu brdovitog Balkana, ponegdje jako koncentriran (npr. Gornja Maoča), da su dobili državljanstva, dokumente, kuće i čak, neki tvrde – žene, ali su pod nadzorom vlasti/policije. Osobito od 2010. godine. Istina je i to da je oko 150 indoktriniranih građana BiH, ne samo bivših mudžahedina – koji su možda ostavljeni kao spavači za možebitno zlu ne trebalo ili su samo uzeli nagradu za ratne zasluge – sudjelovalo u islamističkom ratu u Siriji i Iraku, u tzv. kalifatu i da su se neki vratili, ali ni to ne opravdava Tuđmanovu difamacijsku tvrdnju.

Koliki Hrvati i Srbi, veterani rata u BiH, sudjeluju kao plaćenici u sukobima u Ukrajini i drugdje po svijetu za interese koji nemaju veze s interesima BiH, RH i Srbije, vraćaju se kući ili ostavljaju kosti u nedođiji, pa ih Tuđman mlađi ne smatra ni teroristima niti nekom prijetnjom Zapadu. Nego, eto, samo većinske u BiH Bošnjake islamske vjere, pokojnog Aliju Izetbegovića, njegovu Stranku demokratske akcije, pa i bošnjački dio aktualne vlasti gleda prijekim okom. Zato se b-h Hrvati moraju odmaknuti od njih u svoj poseban (treći) entitet na koji, tvrdi i čelnik Republike Srpske Goran Dodik – „Hrvati imaju pravo“. Na novinarsko pitanje o tome „kolika je realna opasnost od islamskog ekstremizma, pa i terorizma, koji bi mogao imati svoju europsku bazu u današnjoj BiH“, Miroslav Tuđman odgovara:

„Ključno je pitanje kako će bošnjačke elite definirati svoj identitet i koliko će to potrajati. Ako prevlada ovaj Izetbegovićev koncept u kojem je vjersko primarno, onda možemo očekivati radikalizaciju“.

E sad, bilo je normalno očekivati da će na hrpu zajedljivih difamacija sina pokojnog Franje smjesta hrpom podjednako neugodnih bodlji odgovoriti sin pokojnog Alije i da će, što se tiče neutralnih kibica sa strane, rezultat uglavnom biti – neriješen. One na Zapadu uopće ne zanima „filozofiranje“ Miroslava Tuđmana i Bakira Izetbegovića, jer imaju s BiH svoje planove o kojima im ne treba mišljenje rečene dvojice.

Bošnjački član tročlanog Predsjedništva BiH i nasljednik svog oca na čelu Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović u razgovoru za N1 televiziju nije opovrgnuo tvrdnje da su mudžahedini iz raznih islamskih zemalja počinili ratne zločine u BiH, ali da se „ti zločini mogu nabrojiti na prste jedne ruke“, odnosno da su „mudžahedini u početku bili izvan kontrole“ i da im „Alija Izetbegović nije bio zapovjednik“.

Foto: dnevnik.hr

„Tuđman skreće pažnju s tema koje mu ne odgovaraju“, ustvrdio je Bakir Izetbegović. „Jedna je pitanje koncentracijskog logora Jasenovac koji je bio jedini takav logor koji nisu držali Nijemci. Druga je priča njegova uloga u stvaranju Herceg Bosne. Očekujemo presude u Haagu za udruženi zločinački pothvat. Tu će biti spomenut i Franjo Tuđman, a tu ima prste i Tuđman mlađi jer je bio šef obavještajne službe u to vrijeme tako da mislim da skreće pažnju s tema koje ne odgovaraju njemu i Hrvatskoj. Naravno da je bilo zločina na svim stranama.

Dvolična politika RH prema BiH

Zločini mudžahedina su bili individualni i za njih su odgovarali, a ako nisu, još mogu odgovarati. U Sarajevu je zapovjednik jedinice zadužen u našem centru s namjerom da ga se istjera iz BiH. Da je bilo dokaza o njegovom sudjelovanju u mudžahedinima on bi odgovarao pred sudom. Bilo je zločina na svim stranama, ali zločini mudžahedina se ne mogu usporediti s udruženim zločinačkim pothvatom koji je faktički predvodio Franjo Tuđman. Cilj je to da se skrene pažnja s problema. Zašto oni počinju te teme kada će u tim analizama izvući deblji kraj? Radi se o udruženom zločinačkom pothvatu koji je dokumentiran, u kojem ima i hrvatskih postrojbi. Tu će biti u Haagu dokazana uloga svakoga, i Tuđmana i Šuška. Zašto počinju te teme kad oštećena strana, BiH, ne inzistira na tome?“

Izetbegović tvrdi da su Arapi gledali grozote što ih Hrvati i Srbi čine muslimanima u BiH te su sami odlučili doći u pomoć. Njegov otac je, kaže, višekratno izjavio da mu nisu potrebni strani borci, da ima dovoljno Bošnjaka koji će obraniti svoj narod i vjeru, ali da nema dovoljno oružja. Mudžahedine su „prizvale kolone izbjeglica, silovane žene – sve te scene koje su gledali na CNN-u. Svi mudžahedini su prešli preko teritorija Hrvatske i teritorija Herceg Bosne kada je Miroslav Tuđman bio šef obavještajne službe. Zašto se nismo odrekli usluga mudžahedina? Kad ste napadnuti od komšija i susjeda i imate embargo na oružje, nećete nikom reći da nije dobrodošao s puškom na vašoj strani. Nismo mislili da će raditi zločine“.

Na kraju svog odgovora Tuđmanu mlađem, Bakir Izetbegović je otvoreno progovorio o „agresivnoj politici prema BiH“ koja se vodi iz Zagreba. „Na valu islamofobije“, kaže, „dobiva se jedna prema BiH agresivna politika Zagreba tako da se pokušava od malih problema napraviti velike, a velike koji su došli 1992. Od strane RH pokušava se minimalizirati. Zločini mudžahedina su barem trostruko manji od onih koje je napravila Herceg Bosna. Nije isto imati dvije fleke na obrazu i imati dvije tisuće fleka. Politika je dvosmislena – s jedne strane tu je pružena ruka u integracijskim procesima, a s druge se pokušava napraviti pritisak na b-h politiku da bude u defanzivi. Pokušava se predstaviti agresija koja je napravljena od hrvtske strane da se relativizira i umanji i napravi pritisak na b-h stranu. Da se b-h društvo segregira i da nije jedinstveno, nego da je to društvo triju naroda u smislu podjele vlasti.“

Kaže narod, svak se češe gdje ga svrbi. Pa i Miroslav Tuđman, koji duguje svom narodu oho-ho objašnjenja. Spada li i on u skupinu razvikanih „državotvornih domoljuba“ (sic), koji pogrešno misle da se intervjuima i knjigama dadu izliječiti kronični svrbeži. A neki se u RH i ex-HZ/HR Herceg Bosni non-stop češu. I noću.

The post Mudžahedinska pamet Miroslava Tuđmana appeared first on Tacno.net.

Foto: Boris Šćtar/Vecernji list/PIXSELL

Sve što su hrvatske vlasti dosad (u)činile u političkoj preventivi, suzbijanju ili sankcioniranju ratnog profiterstva, pretvorbenog kriminala, običnog i sofisticiranog lopovluka i moralne degradacije društva obični su luk i voda. Aukcijska rasprodaja kraljevskog bogatstva u kojem je uživala obitelj bankrotiranog vlasnika Agrokora Ivice Todorića, posjedanje Ivića Pašalića na optuženičku klupu Zemaljskog suda u Kleganfurtu i „vojnička svijest“ umirovljenog generala Ljube Ćesića Rojsa doveli u pitanje prvake hrvatske „državotvornosti/domoljublja“. Danas je u Bijednoj Našoj važnije pitati „gdje si bio/bila 1991.“, nego „otkud ti bogatstvo koje nisi imao/la prije 1991.“ Na ljutu ranu ide ljuta trava, a na veleizdajničku pljaču vlastite zemlje i naroda ide – Goli otok. Infrastruktura još postoji, valja ju samo malo dotjerati

Marijan Vogrinec

Konac tradicionalne medijske tzv. sezone kiselih krastavaca u Bijednoj Našoj ove je godine sve drugo prije nego doba kad novinari besposleno vrte palčevima, a urednici razbijaju glave čime će popuniti termine i prostor u svojim glasilima. Među vrućim  temama – osim paklenih požara koji serijski gutaju morsko priobalje; majku mu, opet „Srbi“ pale Dalmaciju!? – osobitu su pozornost pobudile dvije vijesti. Prva je, u nastavku trakavice Agrokor, o rasprodaji basnoslovno vrijednog luksuza bankrotirana koncerna, što ga je uživala isključivo obitelj vlasnika Ivice Todorića. Druga vijest je ta da liječnik po struci Ivić Pašalić – siva eminencija pokojnog predsjednika RH Franje Tuđmana i jedan od tada najmoćnijih političara u zemlji, danas bankrotirani drvoprerađivački tajkun (sic) – koncem rujna sjeda na optuženičku klupu Zemaljskog suda u Klagenfurtu. Optužen je da je koncem 2002. ilegalno izvukao 23 milijuna eura iz austrijske Hypo Alpe Adria banke na osnovi manipulacije zemljištem u Šimunima na otoku Pagu.

Riječ je o slučaju Hilltop, u kojem su za izvlačenje 32 milijuna eura optuženi hrvatski poduzetnici (s Pašalićem suvlasnici lihtenštajnske tvrtke Hilltop) Igor Mlinar i Milan Lučić (pozntiji kao glavni glumac u svojedobno planetarno poznatom porniću s pjevačicom Severinom) te bivši šefovi propale Hypo banke Wolfgang Kulterer i Günter Striedinger, koji su navodno omogućili nedjelo na štetu svoje novčarske institucije. Suđenje Pašaliću i suoptuženima, očekuje se, završit će do veljače 2018. godine. Međutim, nije kvaka u tome da se netko na prijevaru domogao velike svote novca, a netko mu držao ljestve. Ni u tome da je banka opljačkana po klasičnom obrascu: kriminalnim udruživanjem i osnivanjem fiktivnih tvrtki u inozemstvu

U ratnom i poratnom razdoblju RH, pa još i danas, sijaset je takvih i sličnih primjera od kojih većina nije odgovarajuće ili uopće nije sankcionirana. Niti će biti. Pravosudna učinkovitost u ključnom ovisi o političkoj volji da sudstvo funkcionira, da je kadro istjerati pravdu bez obzira tko je na optuženičkoj klupi. Budući da te političke volje nema, suđenja velikim lopovima ili nema ili se pretvaraju u neproduktivnu farsu za dodatno živciranje javnosti.

Recimo, suđenja bivšim HDZ-ovim političkim kapitalcima na visokim državnim dužnostima Ivi Sanaderu (šef stranke i premijer) te Nadanu Vidoševiću (predsjednik Hrvatske gospodarske komore, kandidat za predsjednika RH). Pa bivšem HDZ-ovom ministru mora, prometa i infrastrukture Božidaru Kalmeti, njegovom stranačkom drugu Petru Čobankoviću (bivši ministar poljoprivrede), nesuđenom „gradonačelniku Hrvatske“ u šestom uzastopnom mandatu na čelu Zagreba Milanu Bandiću… Ali i alfa mužjacima HDZ-ove tajkunske logistike 1990-ih, poput Miroslava Kutle ili Josipa Gucića i sličnih iz Tuđmanove „elitne skupine 150-200 biranih hrvatskih obitelji“, koje će biti „lokomotiva hrvatskog gospodarskog preporoda“. A „preporod“ završio veleizdajničkom pljačkom vlastitog naroda, za koju je prvostupanjski osuđen i HDZ.

Sudstvo na političkom lancu

Pod pravosudnim povećalom za zamračene stotine milijuna kuna i kolateralnu štetu vrijednu milijardi koje se nitko ne usudi ni izračunati, osumnjičenici mirno spavaju i  nedužni kao novorođenčad ne plaše se nikoga. Čak ni onda kad mjesec dana ili više prespavaju u istražnim apartmanima u prigradskom zagrebačkom Remetincu.

Sudstvo – kadrovski ovisno o političkoj transfuziji blagonaklonosti svake vladajuće kaste – ne usudi se rizikovati progonom kriminalaca, jataka i pomagača od kojih su mnogi u aktualnim političkim strukturama – i pozicije i opozicije. U igri su političko-karijerne kalkulacije i procjene osobnih i skupnih interesa i ambicija ne samo u sudačkoj hijerarhiji. Jer, ako je krao ministar, a što je radio premijer? A što kada krade premijer? Koji će se šef DORH-a, Uskoka ili sudac, ako baš nije medijski jako zauzet sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić, usuditi to propitivati, ako nije dobio mig s odgovarajućeg mjesta?

Kad je o Iviću Pašaliću riječ i pašalićima njegovog „državotvornog“ kalibra koji tu i tamo ipak sjedaju na optuženičke klupe nakon što im prethodno mediji do u tančine razvlače imovinska crijeva, pitajući se kako im država može tolerirati očit nesrazmjer vrijednosti imovine, nevjerojatno raskošnog života i legalnih prihoda, kvaka je u tome da se radi o šampionima hrvatskog „domoljublja“. Odreda o likovima iz samog vrha državne i stranačkih politika, koji od samog početka 1990-ih, stjecanja međunarodne državne licencije RH, ratne kataklizme i poslije nisu štedjeli jezika u indoktrinaciji javnost time kako treba „voljeti Hrvatsku“ i kako je „nacionalna obveza žrtvovati se“.

Politički i materijalno povlašteni preko svake mjere, „državotvorci“ iz prvog „domoljubnog“ reda dnevno su solili – i još sole! – pamet sugrađanima floskulama o „boljoj budućnosti naše domovine“, „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja koji su krvlju izborili ovo što danas imamo“, itsl. Kad ono, iza verbalne larpurlartistike kriminalni talog i moralni smrad. „Domoljubno“ licemjerje, politikantska kaljuža, moralna deformacija, osobna i sektaška gramzljivost…, koji su od seoskih liječnika, vodoinstalatera, vozača autobusa, montera centralnog grijanja, konobara, polupismenih „intelektualaca“, bjelosvjetskih avanturista, međunarodnih terorista, (pro)ustaških emigranata, špijuna i kojekakve ljudske klateži preko noći načinili „domoljubni establishment“. A državno tkivo se rastače.

Neki poznavatelji Pašalićevog CV-a komentiraju na FB-u da je taj hercegovački (BiH) Hrvat prije uzleta do samog vrha državno-političke moći bio liječnik u Domu zdravlja u Ivancu i lepoglavskoj robijašnici te u Bolnici za plućne bolesti u Klenovniku. Vozio je Zastavu 128 koju mu je kupio tast (nadimkom „Lisac“), gastarbajter na baušteli u Njemačkoj, te se grijao posuđenom peći. Živio je sa suprugom Ksenijom u tastovom potkrovlju: on provincijski liječnik, ona učiteljica s učiteljskom plaćom od koje se nikad nije dalo pristojno živjeti.

Foto: Siniša Sunara / Hanza Media

Učlanjenjem u HDZ 1992. počinje njegov politički i materijalni uspon te preseljenje u raskošan trosobni stan, koji mu je stranka izboksala na elitnoj lokaciji iznad bolnice Rebro u Zagrebu. Samo 10 godina kasnije (2002.), njegovu se imovinu procjenjivalo na 30,5 milijuna – eura! Supruga je – pogodite zašto i kako – zamijenila učiteljsku katedru znatno bolje plaćenim mjestom službenice u Ministarstvu vanjskih poslova i potom savjetnice (sic) u tajnim službama. Učiteljica je, dakako, kvalificirana i za vanjske i za špijunske poslove, baš kao vozač autobusa ili konobar za – generala. A Ivić Pašalić (1960., Šuica, BiH), koji je dobio ime po stricu što je poginuo u Drugom svjetskom ratu kao pripadnik ustaške vojske tzv. NDH, bio je na plaći državnog dužnosnika. Zaslužan „državotvorac“ i „domoljub“ kojega se s ohoho godina zakašnjenja, tek sada, austrijsko pravosuđe, eto, usudi pitati za – „poduzetničko“ zdravlje.

Tjednik Nacional je u broju 334. godine 2002. zapisao u analizi „NAJBOGATIJI I NAJOZLOGLAŠENIJI HRVATSKI POLITIČAR/Tajno bogatstvo Ivića Pašalića“ da je njemu „i njegovoj obitelji uspjelo ono što ne bi ni mađioničarima“ te da je „Pašalić postao najbogatiji političar u Hrvatskoj“. Zbog negativnog imidža, u javnosti je dobio nadimak Herr Flick, po liku šepavog gestapovca iz tv-serije „’Allo, ‘allo“. A Franjo Tuđman je kolovoza 1995. uzdignutih šaka i kroza stisnute zube kliktao pod predugačkim hrvatskim barjakom na kninskoj tvrđavi: „Imamo Hrvatsku!“ I uistinu ju je imao, zajedno s članovima obitelji i pašalićima od svog povjerenja. Neki itekako imaju Hrvatsku i danas, ali nemirno spavaju baš zato što je – imaju. Velika većina je nema, pa hrpimice traži domovinu u Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj, Švicarskoj i tako nekim eupropskim i prekomorskim zemljama „trulog Zapada“.

„Analiza vidljivog i nevidljivog Pašalićeva bogatstva neraskidivo je povezana s najvećim političkim, medijskim i financijskim zločinima koji su potresali Hrvatsku zadnjih desetak godina“, pisao je Nacional te 2002. Od kriminalne privatizacije Večernjeg lista (siječanj 1998.) i skandaloznog petog ortaka Dubrovačke banke (travanj 1998.) do kupnje za pola milijuna tadašnjih DEM 5171 četvornog metra građevinskog zemljišta u zagrebačkim Remetama, medijske afere s tzv. osovinom Grupo, povlaštenih kredita bratu Zlatku Pašaliću, vlasniku pilane u vrbovečkom selu Gradecu do vlastite „poduzetničke“ gimnastike nakon što je propao u visokoj politici.

E sad, je li savjetnik za unutarnju politiku predsjednika RH Franje Tuđmana naučio od svog poslodavca (vila u elitnoj Nazorovoj ulici na 1400 četvornih metara, enormno prekonoćno bogaćenje djece i unuka…) kako se ni iz čega – u tili čas, dok kažeš keks! - stvara nevjerojatno bogatstvo u pokretninama i nekretninama, za odgovoriti je uređenoj pravnoj državi. Ako to RH ikad postane jer, da parafraziramo onu tv-najavu kojom nam dnevno bombardiraju oči i uši: kad god građani imaju slobodu izabrati svoje vođe – izaberu pogrešne. To je u Bijednoj Našoj konstanta već 27 godina, pa joj zato i jest kako jest. Katastrofalno loše. Na vlast dolaze sve gori od gorih, i bar u doglednoj budućnosti nema izgleda da će se išta promijeniti nabolje. „Domoljublje“ je iznimno izdašan poslodavac, ali istodobno i roba na visokoj političkoj cijeni.

To što su hrvatska politika i pravosuđe propustili (u)činiti svih ovih godina u odnosu na Pašalićevo „poduzetništvo“, možda će tek neznatnim dijelom ispraviti austrijsko pravosuđe u razdoblju od rujna do veljače 2018. suđenjem VIP klijentu misteru P., pod kojim ga je kodnim imenom kreditirala Hypo banka. U kojoj je obilnu savjetničku apanažu uživao Mate Granić nakon „izlaska iz politike“, sada savjetnik predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. S tom se bankom i njezinim optuženim direktorima povezuju i imena Ive Sanadera te niza HDZ-ovih (još) utjecajnih političara.

U Bijednoj je Našoj zapamćeno da se Ivić Pašalić „u pozi nevino optuženog“ žestoko opirao optužbama za kriminal te „uvjeravao javnost da je žrtva urote, sugerirajući da njegovi neprijatelji proizvode kilograme lažnih stenograma i transakcijskih ugovora“, pisao je Nacional. „Istodobno, njegov vozni park vrijedio je najmanje 250.000 DEM: supruga Ksenija vozila je srebrni audi A4 1,6, a Pašalić crni audi A6 2,8 i još jedan metalik zeleni audi A8, bez oznaka.“

Mediji su se početkom 2014. godine raspisali o Pašalićevom bankrotu u graditeljstvu i 257 milijuna kuna duga tvrtke Kapital konzalting banci Hypo Leasing Kroatien. On je sagradio u Odranskoj Zavrtnici nedaleko od Zagreba 340 stanova (naselje O2), a nije prodao ni polovicu. Kreditor se namirio s 250 neprodanih nekretnina te s 15 vila s bazenima u istarskom Paradižu nedaleko od Vodnjana. Budući da nije pokazao dara kao graditelj, ali jest za mlaćenje love na neviđeno, Pašalić se bacio na preradu drveta, uspeo se čak do mjesta čelnika tog ceha (sic), ali se i taj business pokazao prežilavim za njegove poduzetničke zube. Njegova grupacija Zagrebdrvo-Adriadrvo, godinama klijent Hypo Bank International, ubrzo više nije bila likvidna, dakle ni sposobna vratiti goleme dugove vjerovniku i državi. I to je bio okidač za put prema optuženičkoj klupi Zemaljskog suda u Klagenfurtu.

Todorići dižu sidro

Prema Austriji se, ako je vjerovati insajderskim informacijama nekih medija, uputio i dopredsjednik Uprave Agrokora (plaća 80.000 kuna mjesečno) Ante Todorić, stariji sin vlasnika bankrotiranog koncerna, kamo će preseliti cijelu svoju obitelj, jer se navodno želi baviti nekretninama, u partnerstvu s poduzetnikom Reneom Benkom. Benko se „proslavio“ 2009. godine afere o pokušaju podmićivanja Ive Sanadera sa 150.000 eura za porezno posredovanje kod talijanskog premijera Silvija Berlusconija. O odlasku iz RH s obitelji ozbiljno razmišlja i Iva Balent, kćerka Ivice Todorića. Ante je navodno već kupio kuću u Beču ili ju unajmio u okolici, još nije sasvim jasno.

Foto: SLobodna Dalmacija

Sve se to događa u okolnostima kad je DORH navodno došao do materijalnih dokaza o mogućoj krivnju pojedinih članova obitelji Todorić za izvlačenje enormnih svota novca iz Agrokora te kriminalu povezanom  s tzv. faktoring društvima i lažnim mjenicama. Tko zna što će se još otkriti, ako uopće bude ozbiljnije istrage i ako nekom od moćnika s vlasti nije udobnije zažmiriti nad bežanijom. Kao što se to radilo uoči bijega Branimira Glavaša u BiH od odgovornosti za ratne zločine u Osijeku ili puštanjem Ive Sanadera pobjeći u Austriju od krivnje za mito i pljačku.

Agrokorova izvanredna uprava s Antom Ramljakom na čelu stavila je na aukcijski bubanj Todorićev kraljevski luksuz, uveden kao imovina koncerna: Villu Castello sa stilskim namještajem, umjetničkim slikama, kompletnim inventarom, heliodromom, privatnom plažom i parkom u Medveji nedaleko od Lovrana, jahtu, helikopter, skupi vozni park… Novinari su upravo dobili prigodu zabilježiti slikom i tekstom o kakvom se nevjerojatnom bogatstvu radi, a godinama ga je uživala obitelj iz Kulmerovog dvorca u zagrebačkim Šestinama. Dosad nitko u vlasti Bijedne Naše – kao što je i dosad bio običaj u veleizdajničkim pljačkama vlastite zemlje – nije postavio pitanje odgovornosti Ivice Todorića i članova njegove obitelji za 60 milijardi kuna duga od kojeg će dobar dio snositi hrvatski porezni obveznici, za uskoro izgubljena radna mjesta, upropaštene kooperante i umrežene tvrtke iz Agrokorova sustava, itd.

Neće ni pitati. Zašto? Zato što ti koji bi to morali pitati i tretirati krivce po službenoj dužnosti (i vlastitoj savjesti, da je imaju!) kukavički posrću pod debelim naslagama putra na glavi. Sve vlasti od 1990-ih godina do danas sudjelovale su u gradnji Potemkinovog sela Agrokor, odnosno nacionalne gospodarske ikone Ivice Todorića. Sada, kad je car ostao gol, a ruski bankari sudski traže povrat svojih 1,1 milijardu eura neodgovorno ulupanih u rečeno Potemkinovo selo (što će u nizu tužbi jamačno učiniti i neki drugi vjerovnici), politika se pravi grbavom. Istražno sudstvo šuti, a mlađi sin Ivice Todorića, Ivan – da se Turci ne dosjete – pustio bradu, natukao crne naočale na nos, nabio šiltericu te i dalje šopingira samo po najskupljim buticima.

Premijer Andrej Plenković žrtvuje HDZ-ovu koaliciju s Mostom nezavisnih lista Bože Petrova i četvoricu ministara te se kocka s parlamentarnom većinom ne bi li obranio svog ministra financija Zdravka Marića od javnih sumnji za ulogu na mjestu bivšeg Agrokorovog financijskog direktora i HBOR-ov nedavni kredit već propalom Todoriću. Zašto ga brani? Pitali su to i mostovci, pa su pod hitno izletjeli iz vlasti s HDZ-om. No, kako je obitelj Todorić već angažirala odvjetnike, navodno bi se već u rujnu moglo očekivati da će se istražno sudstvo ipak pozabaviti krivcima u slučaju Agrokor. Zna se da istražitelji već od travnja ruju po poslovnim papirima tog koncerna, a vlada im je odobrila pet milijuna kuna za obaviti posao, pa…

Iza nekih faktoring društava navodno stoje pojedini članovi obitelji Todorić, iako među vlasnicima tih tvrtki nema njihovih imena, ali su im istražitelji po svoj prilici ušli u trag. Ante Todorić, objavili su mediji, obećava da će se „odazvati budu li ga pozvali policija ili sudstvo iz inozemstva u RH“. Kao Glavaš i Sanader nakon bijega?

Todorići su bez premca najbogatija obitelj u Hrvatskoj, s imovinom u gotovo svim krajevima zemlje, a ostaje enigma jesu li i koliko novca izvukli na tajne račune u tzv. poreznim oazama do kojih državni prsti RH nikad neće dosegnuti. Porijeklo, odnosno način stjecanja tog bogatstva – u svjetlosno kratkom roku po državnom preokretu 1990-ih godina – pokušali su raščlaniti neki istraživački novinari, ali enigma prvog Todorićevog milijuna nikad nije službeno propitivana. Dapače, od razdoblja samog Franje Tuđmana do premijera Plenkovića, država je znala što i kako radi, ali je tolerirala njegov način poslovanja. Od kojeg je i HDZ-ova i SDP-ova politika imala itekakve koristi.

Tim se politikama, zapravo notornom licemjerju, otvoreno nasmijao u oči redikulozni umirovljeni general (sic; gdje je taj i kako ratovao?) Ljubo Ćesić Rojs kad je odbio da mu se pravomoćna osuda na godinu dana zatvora zamijeni za mjesec dana tzv. rada za opće dobro. Svi zaslužni „domoljubi“ – po obrascu za bivšeg HDZ-ovog ministra poljoprivrede Petra Čobankovića – najprije kao državni dužnosnici zamrače/prorajtaju puste narodne milijune, a kad ih se baš nikako ne dâ amnestirati, jedan dan zaslužene robije zamjenjuje se dvama satima tzv. rada za opće dobro. Što je zapravo smokvin list za amnestiju.

Foto: croative.net

Rojs je pravomoćno osuđen na godinu dana zatvora i povrat državi 3,2 milijuna kuna jer je svojedobno, kao HDZ-ov pomoćnik ministra obrane i načelnik Sektora MORH-a za gospodarenje, otpisao nogometnom klubu Hrvatskom dragovoljcu tri milijuna kuna duga te nekim klubovima iz RH i BiH omogućio besplatno iće i piće u MORH-ovim ugostiteljskim objektima. Time je prouzročio štetu državnom proračunu. Na izdržavanje kazne se morao javiti 31. srpnja, ali je molio Ministarstvo pravosuđa za odgodu do 17. kolovoza kako bi 5. kolovoza nazočio proslavi obljetnice VRA Oluje u Kninu i 15. kolovoza s obitelji proslavio blagdan Velike Gospe. Udovoljeno mu je, a on se 17. kolovoza u 11 sati javio u Ministarstvo pravosuđa – Sektor za probaciju u Zagrebu na izdržavanje kazne. Nakon nedavno potvrđene presude Vrhovnog suda, dobio je upute što mu je činiti.

Da ima boga…

„Kao vojnik sam se odazvao pozivu“, kazao je Rojs. „Rekli su mi da ću dobiti rješenje kući i kad ga dobijem, žalit ću se na to rješenje. Ne bježim ni od čega. Spreman sam na sve moguće sankcije, samo nisam spreman guliti krumpire, mesti ulice, kositi travu… Neću guliti krumpir (kao Petar Čobanković u staračkom domu, op.a.), samo humanitarno. Neću da me ponižavaju na takav način. Pisao sam zahtjev za obnovu postupka i podnio žalbu Ustavnom sudu RH.“

Pitanje za milijun dolara: hoće li Ljubo Ćesić Rojs odraditi svoju kaznu kako mu je presuđena? U zatvoru ili će ipak guliti krumpir? Ma dajte, pa nije bez veze nedavno obnovio svoju ljubav s HDZ-ovom vrhuškom, a suci znaju što im je činiti. U Ustavnom sudu RH većinski su isluženi HDZ-ovi političari, a baš ti – s istim takvima iz SDP-a – itekako su svjesni kako, kada, prema kome i zašto se ne treba držati pozitivnih zakonskih propisa baš kao pijan plota.

Da ima boga, kao što ga nema, on bi osobno i pod hitno revitalizirao Goli otok u  Bijednoj Našoj sa svim njegovim – čak i najpretjeranijim/izmišljenim u uzničkim sjećanjima – preodgojnim tretmanima iz olovnog doba IB-a. Pa i žešćim od najžešćih u prvoj polovici operativnog razdoblja (1949.-1988.) robijašnice na surovoj kamenoj gromadi u Velebitskom kanalu, između sjeveroistočne obale otoka Raba i kopna. Jer kako inače pedagoški poučno sankcionirati kriminalnu veleizdaju još neutvrđenog dijela „državotvorne/domoljubne“ kaste što je opljačkala sugrađane za, procjenjuje se, oko 300 milijardi eura pokretne i nepokretne imovine, prenesene 1990-ih iz bivše SFR Jugoslavije u RH?

Sve ovo što su hrvatske vlasti dosad (u)činile u političkoj preventivi, suzbijanju ili sankcioniranju ratnog profiterstva, pretvorbenog kriminala, običnog i sofisticiranog lopovluka i moralne degradacije društva obični su luk i voda. Danas je u Bijednoj Našoj važnije pitati „gdje si bio/bila 1991.“, nego „otkud ti bogatstvo koje nisi imao/la prije 1991.“ Na ljutu ranu ide ljuta trava, a na veleizdajničku pljaču vlastite zemlje i naroda ide – Goli otok. Infrastruktura još postoji, potrebita samo malo dotjerivanja koje bi dugoprstići učas obavili iz čistog „domoljublja“. Pa, Goli otok? Zašto ne.

The post Goli otok drugi put – zašto ne!? Za „domoljube“ appeared first on Tacno.net.

Foto: facebook

Hrvatska ne oskudijeva novinarima tipa Karoline Vidović-Krišto, i neka ih, neka se bore za svoju koricu kruha u ovom nemilosrdnom svijetu, ali zaboga ne na HRT-u, ma kakav bio i ma tko njime upravljao. Talentirani novinar znat će inteligentno prodati i osobno stajalište koje se nekom ili nikom ne mora svidjeti, ali to će uvijek (u)činiti profesionalno i s mjerom za dobar ukus. Neprofesionalno i čak ratoborno forsiranje konzervativnog jednoumlja debele manjine u inat svemu i svima nema veze ni s talentom niti inteligencijom. Na javnom je mediju iritantno i odbojno. Velika je mana mnogih što su iz dijaspore – po „domoljubnom“ i kriteriju „pravih krvnih zrnaca od stoljeća sedmog“ – zapasali javni prostor, a kritično su ne-svjesni i mjesta i vremena svog angažiranja u domovini svojih predaka. Naime, učili su i odgajali se za Hrvatsku kakve više – nema. Iluzija može biti pogubna za mentalno zdravlje, a time i sjeme velikog osobnog i kolektivnog zla

Marijan Vogrinec

HRT-ovoj novinarki Karolini Vidović-Krišto – iza lisičjeg osmijeha napadno inficiranoj zadrtim ideološko-političkim desničarenjem koje se ni ne trsi prikriti na javnom mediju gdje bi se kruh za brojnu obitelj morao zarađivati profesionalnom nepristranošću te uvažavanjem druge strane – nije do vjerodostojnog skeniranja tjednih top-tema u stranim medijima. Iz tjedna u tjedan, svakog petka eto Vidović-Krišto u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ u kojoj prodaje onima što je žele slušati/gledati ideološku isključivost, protusrpsku netrpeljivost i tvrdo svjetonazorsko nazadnjaštvo. Taj je kontaminirajući, negativan, propagandistički, a ne novinarski respektabilan aktivizam primjeren javnoj medijskoj kući, anonimku iz dijaspore (rođena u bogobojaznoj obitelji u Münchenu) ubrzo nakon dolaska na HRT (1996.) lansirao u žarište društveno-političkih prijepora.

Ispodprosječna novinarka s izrazitom averzijom prema elementarnim normama tog zanata – obaveznom uvažavanju stajališta druge strane, drukčijeg/ih mišljenja i drugih svjetonazora – napadno je zaokupljena agresivnim nametanjem tema i interpretacija iz nacionalističko-konzervativnog dijapazona interesa ekstremne političke desnice i najrigidnijih dijelova Katoličke crkve. To su mahom (bez)vrijednosti trulih zabluda i idealističkih, somnambulnih fantazija o krvi i tlu, o svojima na svome, s kojom je popudbinom – najbolje to objašnjava insajder, kontroverzni novinar i publicist doseljen iz Argentine Drago Pilsel – (pro)ustaška emigracija 1990-ih počela osvajati sav javni prostor RH. Prvenstveno državne institucije i medije, uključivo HRT. Naravno, ne bez žestokog otpora reinkarnaciji propale Endehazije i svjetonazorskog srednjevjekovlja.

Karolina Vidović-Krišto je militantno na strani otpora tom – otporu, pa je samo pitanje vremena kada će se opet naći netko demokratski osviješten u političko-upravnom mainstreamu RH i HRT-a, pa drugi put, sada trajno, „pakračkim dekretom“ vrednovati zauzetost te javne žurnalistice. Za 80 obligatnih kuna mjesečno ili 1,2 milijarde pretplatničkih godišnje, ideološko-političko-svjetonazorski neopterećena javnost nije dužna gledati/slušati privatna promišljanja u celofanu općeg državnog i nacionalnog interesa. Karolina Vidović-Krišto nije mjerilo svih stvari, kao što ni jedan novinar nije niti smije biti i kad mu se najviše vjeruje. Ipak, ona se agresivno gura biti arbitrom u pitanjima koja će ionako naraštajima ostati prijeporna. Novinar je zadnji, ako ne želi biti puki apologetičar/propagandist, koji smije izazivati ili pristrano sudjelovati u društvenim sukobima te izazivati podjele.

Hrvatska ima tu nesreću da se od 1990-ih godina namnožila u novinarstvu sva sila netalentiranih samouka – neki čak s diplomama novinarskih studija, koji su također svojevrstan strukovni problem – te ideološko-političko-svjetonazorskih zoroa, što u stotinjak riječi svog vokabulara ne samo ozbiljno kubure sa standardnim hrvatskim jezikom u govoru i pismu nego su i moralno kvarni. Dolaskom Antuna Vrdoljaka na mjesto glavnog ravnatelja HRT-a i također političkim instaliranjem Hidajeta Biščevića na mjesto glavnog urednika dnevnopolitičke tiskane vertikale Vjesnika, dva ključna medija u državi bila su prva na udaru čelične metle nove vlasti radi konstruiranja tog „novog, hrvatskog novinarstva“. Najteže, dalekosežno negativne posljedice sustavne čistke novinara i urednika tzv. listama „tehnološkog viška“ što su dnevno iskrsavale na oglasnim pločama u redakcijama još nisu zaliječene.

„Istraživačko novinarstvo“ za sprdnju

Na tom je valu političko-nacionalističke podobnosti/kvalificiranosti naplavljena na HRT i Karolina Vidović-Krišto. Ubrzo se pokazalo da novinarska začinjavka ima znatno veće ambicije i od vlastite žurnalističke osviještenosti/sposobnosti i od volje HRT-ovih šefova za udovoljti zaposlenici koja je pobrkala lončiće. Naime, HRT ipak nije privatni medij Vidović-Krišto i njezinih zadrtih istomišljenika što u biračkom tijelu ne uspijevaju skupiti više od deset posto potpore, nego vlasništvo svih građana koji, po formalnom slovu zakona, upravljaju njime posredstvom Hrvatskog sabora. E sad, ako je tako, a jest, onda na javnoj televiziji nema mjesta ni ekstremnom desničarenju niti radikalnom ljevičarenju, ni klerikalnom sentimentu prema srednjovjekovlju niti pak utopiji o besklasnom društvu ultimativne/apsolutne pravde.

Karolina Vidović-Krišto nije jedina doseljenica iz dijaspore, ideološko-svjetonazorski odgojena u konzervativnom dijelu te iseljeničke sredine, koja se slučajno ili ne obrela u hrvatskom medijskom prostoru, ali je valjda jedina na HRT-u koja svojim načinom „istraživačkog novinarstva“ (sic) permanentno dolazi u sukob s dijelom javnosti, ali i sa svojim urednicima i njima nadležnim šefovima. Njezino soliranje na ključnim pitanjima što razdiru hrvatsko društvo – nacionalnim, svjetonazorskim, manjinskim, političkim, ideološkim, pa i obrazovnim – već ju je nekoliko puta stajalo oduzimanja emisije, smjene, negodovanja gledatelja pa i izvanrednog otkaza ugovora o radu.

Procijenjeno je da nanosi štetu HRT-u kao suvremenom javnom servisu pluralnog, višenacionalnog, višemanjinskog, multikulturnog, multikonfesionalnog, svjetonazorski i političko-ideološki razvedenog društva u kojem novinar mora cijeniti sve vrijednosti i poštivati različite interese građana, zalažući se za progresivne ideje i trendove, a ne mitove i sentimente iz prošlosti.

Koncem 2012. godine smijenjena je s mjesta urednice i voditeljice HTV-ove emisije „Slika Hrvatske“, a taj je tv-format ukinut. Prevršila je mjeru korektnog novinarstva i strpljenje svojih šefova jednostranim, krajnje konzervativnim i neznanstvenim atakom na „stvarnu pozadinu globalno nametnutih spolnih odgoja u školama, pa i u vrtićima“ (Wikipedija) u trenutku kad se Hrvatska spremala uvesti zdravstveni odgoj u kojem je Katoličkoj crkvi i istomišljenicima osobito smetao tzv. modul IV. što su ga predložili istaknuti seksolozi i zdravstveni djelatnici na čelu sa sveučilišnim profesorom dr. sc. Aleksandrom Štulhoferom.

Od kardinala Josipa Bozanića naniže, u crkvenoj piramidi valjda nije bilo „pastira“ koji je birao riječi u bjesomučnom verbalnom šaketanju SDP-ove koalicijske vlade Zorana Milanovića, a svi ultraški kloaka-mediji i blaža desna glasila grmjeli su u istom tonu i doslovno skeniranim tezama. Ultrakonzervativnoj gerili zdesna agilno se priključila kontroverzna američka komunikologinja Judith Reisman. Čak je dolazila u RH i sama se pozvala držati predavanje studentima zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, gdje je pametnu mladež – isprovocirana neugodnim pitanjima – ideološki izvrijeđala.

foto: croatia.org

Ta je Reisman svjetonazorski i znanstveni (sic) pojam novinarki Vidović-Krišto te svoj klerikalno-politikantskoj bulumenti rigidnih desničara u tzv. pokretu konzervativne kontrarevolucije, u kojem su takvi kao Željka Markić, vigilaristi Johna Vice Batarela, sisački biskup Vlado Košić, pa čak i politički konvertit u poznim godinama Zdravko Tomac… Da ti pamet stane kad s HTV-ovog ekrana bubne u dnevni boravak ta vrst nastrane indoktrinacije jednim svjetonazorom za koji se mislilo da ga je definitivno demaskirala još Francuska revolucija, a digitalno doba i sekularna država izbacili iz javnog prostora društva zdravog razuma. Istog se časa panično hvataš daljinca. Jer tko normalan u doba renesanse znanja, čovjeka u Svemiru i ljudskog uma koji je uvjerljivo pobijedio boga u njegovim najvećim moćima još može podleći labuđem pijevu reinkarniranog srednjovjekovlja? I pristati da to bude budućnost njegovoj djeci.

Drastičan primjer antinovinarstva Karoline Vidović-Krišto, sankcioniran smjenom i ukidanjem „Slike Hrvatske“, bila je sramotno jednoumna epizoda „Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?“ u kojoj se manipulativno pojavljuju dijelovi kontroverznog filma o američkom seksologu Alfredu Kinseyju. Tvrdi se da njegova istraživanja imaju oslonac u pedofiliji te da se ta „sotonska, bolesna i neznanstvena“ kinsejevština nudi kao okosnica programa zdravstvenog odgoja u hrvatskim školama. No pasaran! – sugerira se iz istomišljeničkog tabora HRT-ove novinarke i Judith Reisman, koja se kasnije pojavljuje i kao (samo)zvana odvjetnica Vidović-Krišto čim je ova zapala u ozbiljne profesionalne nevolje.

Dodatan okidač za ukidanje „Slike Hrvatske“ i sklanjanje zauzete novinarke ukraj, na hlađenje, jamačno je bila i njezina nadobudna najava da će se u idućim emisijama pozabviti temama o lustraciji pripadnika bivšeg jugoslavenskog režima, neustavnom abolicijom srpskih ratnih zločinaca, lažnom pomirbom Hrvata i Srba, kriminalnom privatizacijom… Sve odreda top-teme ekstremne desnice o kojima ne prestaje tutanj njihovih medija. Npr. „Bujice“ osuđenog dilera kokaina Velimira Bujanca na lokalnoj Z1 televiziji, gdje odreda gostuju najrigidniji desničari, čak deklarirani ustaše, te svi HDZ-ovi političari iz prvog reda važnosti, počevši s prvim predsjedničkim intervjuom Kolinde Grabar-Kitarović upravo Bujančevom kloaka-formatu. Vidović-Krišto očito ne živi s nogama na zemlji kad bi se bavila temama koje više ne korespondiraju ni s vremenom niti sa stanjem razvojno disfunkcionalne, podijeljene i posvađane zemlje s umirućom budućnošću manje žitelja od polovice Londona.

foto:  Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSEL

Lustracija je prošlo svršeno vrijeme, jer svatko koga bi se po logici stvari moralo lustrirati ili je već umro ili će sutra umrijeti, a prije 27 ili koju godinu manje čak ni Franji Tuđmanu i Gojku Šušku takvo što iz čisto pragmatičnih razloga uopće nije padalo na um. Danas i trezveniji desničari tvrde da lustracija više nema smisla i da pred državom sada stoje neusporedivo ozbiljniji izazovi – od prijetnje demografskom i iseljeničkom eutanazijom do gospodarskog trokiranja u odnosu na svjetske trendove. Neustavna abolicija srpskih ratnih zločinaca? Ni jedan nije i neće biti aboliran, ako je počinio ratni zločin, što bi jednako trebalo vrijediti – a ne vrijedi – i za hrvatske ratne zločince, koji su okrvavili ruke ubijanjem nedužnih Srba i Bošnjaka u RH i BiH. Samo, treba dokazati da je netko ratni zločinac, a ne govoriti paušalno, napamet i ocrnjujući cijeli jedan narod kao četnički ili ustaški.

Abolicija pripadnika vojske pobunjenih Srba u RH, kojima nije dokazan nikakav ratni zločin, dio je međunarodnih uvjeta i dogovora srpskih pobunjenika i vlasti RH o mirnoj reintegraciji istočne Hrvatske te napokon okončanja Domovinskog rata, bez novih žrtava i razaranja. Abolicija je – objašnjavao je Franjo Tuđman uvjete međunarodne zajednice kao svoj mudar državnički potez – znak dobre volje ratnog pobjednika i prvi korak u stvaranju pretpostavki za pomirenje i suživot dotad suprotstavljenih građana zajedničke domovine. Ako je Vidović-Krišto znala poimence Srbe koji su, gdje i kada počinili ratni zločin, i za to ima dokaze, zašto ih nije prijavila policiji? Za te ne vrijedi abolicija niti će ikad vrijediti, jer ratni zločin ne zastarijeva. Ni u sporazumu o mirnoj reintegraciji dotad okupirane istočne Hrvatske niti u zakonima RH ne piše da se aboliraju i ratni zločinci. Bilo tko da su. U protivnom, njezina interpretacija teme o aboliciji može biti samo zlonamjerno podrivanje onog što naziva lažnom pomirbom, a toj vrsti antinovinarstva nema mjesta u ozbiljnom mediju, kamoli na javnoj televiziji.

Farsično suđenje HDZ-ovim alfa političarima

Normalni ljudi čiste savjesti i s hrvatske i sa srpske strane nemaju se što međusobno miriti – da bi neka zadrta HRT-ova novinarka procjenjivala je li to lažno ili nije – jer se pošteni i šovinizmom neostrašćeni sugrađani nisu svađali jedni s drugima niti si učinili bilo kakvo zlo. Nisu se dali, nisu prodali obraz ni kad su ih vlasiti sunarodnjaci gurali u zlo. Nije ih mali broj koji su to platili glavom, radnim mjestom, šikaniranjem članova obitelji, itsl. Dvadesetak tisuća hrvatskih Srba – što se 22 godine kukavički prešućuje u RH – sudjelovalo je u odorama hrvatske vojske u obrani domovine od agresije JNA i svojih pobunjenih sunarodnjaka. Tko se treba pomiriti s njima i njihovim obiteljima što su se žrtvovali za RH, ali u pravilu nisu na popisima masnih braniteljskih apanaža? Čak i kad imaju Spomenicu Domovinskog rata 1990.-1992., pisano priznanje Franje Tuđmana i Medalju za hrabrost. Ali zato se RH ni Hrvatski generalski zbor ne srame pred svom javnošću i poštenim braniteljima zbog lažnih generala u svojim redovima (npr. Ivan Bobetko, sin Janka Bobetka, partizanskog prvoborca 1941. iz legendarne sisačke šume Brezovice i Tuđmanovog stožernog generala u Domovinskom ratu) te lažnih vojnih invalida i ničim zasluženih visokih činova.

Kriminalna privatizacija 1990-ih po Tuđmanovom receptu „150-200 bogatih hrvatskih obitelji“ koje će, po mantri o pošteno stečenim milijunima kojekakvih rockefellera, vanderbilta i sličnih likova iz fame o američkom snu, odnijela je građanima RH oko 300 milijardi eura. Karolina Vidović-Krišto će raskrinkati mafiju u kojoj pinku ima sam „državotvorni“ vrh iz praskozorja hrvatske „samostalnosti, suverenosti i neovisnosti“ i HDZ-ovi prvaci svih 20 godina na vlasti od 27 godina RH? Ma, dajte… Svojedobno je redikulozni političar i umirovljeni general HV/HVO-a Ljubo Ćesić Rojs skandalizirao javnost onom: „Tko je jamio, jamio je“. Farsična suđenja HDZ-ovim alfa političarima Ivi Sanaderu, Nadanu Vidoševiću, Petru Čobankoviću, Božidaru Kalmeti… potvrđuju da je vehementni Rojs itekako bio u pravu. Doduše, fanatici božice Pravde vjeruju u oni „kad-tad“ i „zaklela se Zemlja Raju…“, no to je realno koliko i drugi silazak Isusa Krista među griješne potomke Adama i Eve. Za Vidović-Krišto nem tu kruha.

Nakon izvjesnog rada u leru, kad je već bilo izvjesno da SDP-ova koalicija Hrvatska raste neće dobiti parlamentarne izbore i opstati na vlasti, jer su stožeraško-šatoraški derneci usred Vukovara i Zagreba te pasivnih krajeva RH i sinergija Crkve već silom izgurali HDZ-ovu „ženu iz naroda“ na Pantovčak, a Tomislav Karamarko se bahato unaprijed proglasio novim premijeroma, Karolina Vidović-Krišto je osjetila snažan zov nadolazećeg vremena i internim e-mailom kolegama na HRT-u izvrijeđala glavnog ravnatelja, „komunjaru“ Gorana Radmana. „Radman je svoja iskustva i poimanje države, ali i nacionalnih medija, stjecao u režimu koji je kao totalitaran osuđen pa je razumljivo da nije u stanju razumjeti demokraciju, slobodu čovjeka i ljudska prava, te bi glavnom ravnatelju trebalo pomoći da se oslobodi svih javnih funkcija koje nije u stanju obnašati“, napisala je za lustraciju spremna Vidović-Krišto i time samu sebe oslobodila solidno plaćenog radnog mjesta na HRT-u.

foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Jer, Radman nije časio časa, nego joj brzopotezno – brže nego Andrej Plenković koalicijskim mostovcima – isporučio 5. siječnja 2015. izvanredni otkaz ugovora o radu. Na desnici se digla neviđena dreka, a tu se našao i neizbježni Ivan Zvonimir Čičak iz tek na papiru postojećeg Hrvatskog helsinškog odbora, koji se rasplakao nad sutonom medijske demokracije i slobode govora te „majkom četvero djece od koje najmlađe još doji“. Eto, majka sad mora na burzu. Nečuveno u zemlji gdje je Hrvat napokon svoj na svome, a Vidović-Krišto „istraživačka je novinarka“ par excellence i rasna Hrvatica do te mjere da joj sam Otac Domovine nije do gležnja. No nije pala u očaj, nego presavila tabak i tužila HRT zagrebačkom Općinskom sudu koji ju je već u kolovozu privremeno, do okončanja sudskog spora, vratio na posao.

Raspoređena je u produkcijski tim za međunarodne kanale u Informativnom medijskom servisu HRT-a. U međuvremenu je po crkvenim i nekim prostorima desnih udruga i stranaka u RH i BiH, u crnom društvu kojem pripada i dušom i svim srcem, sudjelovala na tribinama, promocijama i okupljanjima, držala predavanja o temama za tu publiku, davala intervjue čudnim medijima i naopakim „novinarima“…

Napokon, evo zore, evo dana… Početkom 2016. godine, kad je Grabar-Kitarović već brojila prvih 365 dana među Titovim paunima i visokom divljači na Pantovčaku, HDZ je zadesila grdna nesreća da mu birači nisu apsolutno prolaznom ocjenom vrednovali predizborne derneke u stilu „oba su pala, oba će pasti“, proganjanje komunističkih aveti i partizanskih zločina nad Hrvatima samo zato što su Hrvati, krivotvorenje bliže i dalje prošlosti, otvoreno koketiranje s proustaštvom i klerofašizmom, protusrpsku mržnju i javno huškanje na sve dublje ideološke podjele u društvu. Karamarku nije dano postati premijerom, ali ni HDZ-u formirati saborsku većinu i vladu bez cijelog seta marginalnih političkih priljepaka s krajnje desnice (npr. HSP AS). Sve ekstremno i najekstremnije crnilo s ideološkog i svjetonazorskog društvenog dna pokuljalo je na površinu i HDZ je morao vraćati dug svima iz 555-dnevne buntovničke šatre na Savskoj 66 u srcu Zagreba, svima koji su hodočastili Đuri 25.000 Glogoškom i Josipu Klemmu pod platneni krov i svima koji su na bilo koji način pridonosili tom derneku.

Dakako, najgora/najnakaradnija vlast u povijesti RH nije trajala ni punih godinu dana, tako disfunkcionalna – s izmišljenim premijerom iz Kanade (Tihomir Orešković) te dvojicom na pas mater posvađanih potpredsjednika (Tomislav Karamarko i Božo Petrov) – profućkala je građanima cijelu 2016., ali nije propustila učiniti dar-mar na HRT-u. Smijenjeno je blizu 100 urednika i novinara, a Karamarko je na vodeća mjesta doveo svoje ljude od osobno najvećeg povjerenja. Nema veze što su bili trećerazredni i čak petorazredni „profesionalci“, uključujući v.d. glavnog ravnatelja Sinišu Kovačića, tada i šefa paralelne Hrvatskom novinarskom društvu tek osnovane udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP), u kojem se okupilo tek nekoliko desetaka desnih i ekstremno desnih propagandista ideološkog crnila i katoličkog fanatizma (npr. Velimir Bujanec, Marko Jurič, itsl.). Plenković je, dolaskom na vlast u HDZ-u i RH u drugoj polovici 2016. povukao neke poteze i sklonio dio hnipovaca s brisanog prostora, ali ne i s visokih koeficijenata za plaću, pa je HRT nastavio bauljati.

Skener za rigidno desničarenje

To je u bitnom ozračje u kojem je i Karolini Vidović-Krišto sjekira pala u med, pa je i sudski spor s HRT-om miroljubivo okončan, a njoj se – ta njezini su, kako to vole reći,  preuzeli odgovornost (sic) – otvorio širok prostor najprije napredovanja na ljestvici utjecajnih i bolje plaćenih radnih mjesta, a potom i autorskog djelovanja. Ali, avaj, ni to joj nije donijelo osobitu sreću. Opet se sukobila, sada sa svojima u uredničko-upravnom traktu HRT-a, jer opet nije odoljela neprofesionalnom soliranju kakvo, kao i prije, napadno iskače iz koordinata uređivačke politike i boljih medijskih običaja HRT-a kao javnog servisa. Suspendirana je s mjesta urednice HRT-ove emisije „Studio 4“.

„Radna jedinica Komunikacije HRT-a“, obznanio je portal Libela, „na upit kojim je portal Crol tražio potvrdu i razloge suspenzije Karoline Vidović-Krišto, odgovara kako ‘Karolina Vidović-Krišto zbog nepridržavanja profesionalnih standarda odnosno iznošenja osobnoga mišljenja do daljnjega neće raditi za emisiju Studio 4 na Četvrtome programu Hrvatske televizije (HRT – HTV 4)’. U ponedjeljak, u dijelu emisije Studio 4 u kojem se pregledava dnevni tisak, Karolina Vidović-Krišto ponovno je iznijela svoj osobni stav o ‘takozvanom spolnom odgoju koji je temeljen na pedofiliji’.“ Glupost. Zaštita zdravlja nije ideološko pitanje niti je odgoj za seksualno odgovorno ponašanje mladih vjerski zabran u kojem znanost nema što tražiti. Na tom će se pitanju, vjerojatno ključnom za ideološka i svjetonazorska razračunavanja u RH, jamačno srušiti i pokušaj nastavka kurikulne reforme školstva.

Negdje od ljeta, nakon što se „nestašnu“ Vidović-Krišto uhljebilo petkom u HTV-ovoj emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“, gdje u rubrici „Skener“, kao, skenira ključne teme iz stranih medija tog tjedna, gotovo u svaki svoj nastup pred tv-kamerama nakrcava i osobna stajališta, neprimjerena i temi i važnosti te teme za najšire gledateljstvo.

„HRT-ova ‘stručnjakinja’ opet je kardinalno pogriješila u eteru“, pisao je 16. srpnja  2017. portal Index.hr. „Prije dva dana, u emisiji Dobro jutro, Hrvatska, generalizirala je o nasilnom antifašizmu (u povodu oštrog sukoba američkih ekstremnih desničara s protuprosvjednicima, koje je predsjednik Donald Trump izjednačio s nasilnicima, op. M.V.). Što je najgore, Vidović Krišto se pozvala na malo poznati austrijski tjednik Wohen blick kao i na Info Wars, američki tabloid koji je u prošlosti više puta bio pod optužbama da je širio lažne vijesti. To je stranica koju je osnovao kontroverzni radijski voditelj i teoretičar zavjere Alex Jones.

Riječ je o čovjeku koji je tvrdio da su pucnjave po američkim školama namještene, a koji je vladu optuživao da je bila umiješana u razne napade unutar SAD-a kao i u napad 11. rujna. Osim toga, on tvrdi da je američka vlada lažirala put na Mjesec. Jasno, kao ekstremni desničar, tvrdi da vlasti žele uvesti novi svjetski poredak, a kritičari ga opisuju kao konzervativca, ekstremnog desničara i čovjeka koji širi prorusku propagandu. U predsjedničkoj kampanji prošle godine upravo je Jonesov Info Wars, na kojeg se poziva Vidović Krišto, bio jedan od glavnih portala koji je gurao besmislenu priču o pedofiliji članova obitelji Clinton u jednoj pizzeriji u Washingtonu. Jones se naknadno morao ispričati.“

Je li taj lažljivac, prevarant i teoretičar zavjere relevantan izvor i HRT-u, ako već jest njegovoj novinarki, koja se poziva na njegov u SAD-u potpuno irelevantn medij? Je li to sadržaj za koji se pretplatnicima HRT-a uzima 80 kuna mjesečno, a od tih kuna daje plaća Karolini Vidović-Krišto?

U tom se javljanju temeljito trsila ogaditi antinacifašizam i u bivšoj SFR Jugoslaviji, Hrvatskoj i u svijetu, povezala to s Trgom maršala Tita u Zagrebu i, kako piše Index.hr, „na javnoj televiziji donosi ulomke kolumne Ivice Šole za Slobodnu Dalmaciju. On tako zaključuje, a ona ponavlja bez ikakve ograde od njega, da Tito nije bio antifašist nego ‘crveni fašist’“. Šola i Vidović-Krišto, dvije u svakom smislu beznačajne buhe rušile bi slona!? Ma, dajte…

To nije prvi, bogme ni zdnji put da ta HRT-ova van-unutra-van uzdanica usrećuje HRT-ove pretplatnike neprovjerenim informacijama i kvazinovinarskim komentarima što nanose veliku štetu najvećoj medijskoj kući u zemlji. I izvrgavaju ju ruglu u svijetu i među obavještenijom/inteligentnijom domaćom javnošću. Treba li Prisavlju Karolina Vidović-Krišto ili je njoj ipak mjesto uz Velimira Bujanca u „Bujici“, odnosno Glasu Koncila uz vlč. Ivana Miklenića? Njima i njihovoj publici će itekako koristiti njezina tako originalna promišljanja o pobačaju (doduše, nakon članka u Indexu.hr priznala je laži te se ispričala), antinacifašizmu, spolnom odgoju i tako tim temama, koje joj ne daju mirno spavati, pa ih svako malo mora javno izbaciti iz sebe.

Novinari Indexa.hr pitali su HRT hoće li tražiti objašnjenje Vidović-Krišto zašto se ne poziva na „relevantne svjetske medije, nego na vrlo kontroverzne, koji pritom nisu poznati široj javnosti, a imaju jako upitnu vjerodostojnost“. S HRT-a je stigao sljedeći odgovor: „Obavješćujemo Vas da su mjerodavni urednici zatražili očitovanje kolegice Karoline Vidović Krišto te će utvrditi sve okolnosti i odgovornosti i odlučiti o daljnjemu postupanju“. To je bilo sredinom srpnja 2017. Istovrsni i slični neprofesionalni ispadi i neutemeljeno solidanje „kolegice“ Vidović-Krišto nastavilo se nesmanjenim tempom i nepromijenjenim porukama, što temeljito demantira onu o vuku, dlaci i njegovoj ćudi, ali i svjedoči o naravi i profesionalnoj odgovornosti upravljačke strukture HRT-a.

„Skener“ u petak 15. rujna 2017. i eto opet Karoline Vidović-Krišto u glavnoj ulozi. Tri je teme izabrala kao ključne za prošli tjedan, a ni jedna nije od značenja koje bi bilo vrijedno osobite pozornosti gledateljstva ni u samom gradskom kvartu te novinarke. U Srbiji se mijenja zakon o nacionalnim manjinama, gdje su Hrvati i dalje tragičari, nema ih ni od korova, nemaju ništa od prava i državnog novca što ga imaju Srbi u RH i to je sramota. Na jedan euro za hrvatsku manjinu u Srbiji, srpska manjina u RH dobiva 37 eura, ima tri zajamčena mjesta u parlamentu i zamjenička u lokalnim i regionalnim upravama. Hrvati u Srbiji to mogu samo sanjati, kaže „glasnogovornik“ iz Subotice Tomislav Žigmanov, koji godinama nikako da uđe u Skupštinu Srbije.

Skenirana poruka glasi: zašto RH „svojim“ Srbima daje tolika prava, a Srbija to isto ne daje „svojim“ Hrvatima? Čista svinjarija. Za to nema obligatnog reciprociteta, nego je stupanj manjinskih prava mjerilo demokratske zrelosti i civilizacijskih vrijednosti neke zemlje. Srbija, recimo, ima Hrvaticu s otoka Krka (Ana Brnabić) za premijerku, a kad ovakva Hrvatska bude imala Srbina premijera – na vrbi će rasti grožđe i slavit će se konjski Božić. U općoj protusrpskoj huškačkoj fertutmi s ekstremne desnice i ni vrit ni mimo odgovoru Plenkovićeve anemične vlasti, eto, Karolina Vidović-Krišto marljivo dolijeva kerozin na vatru. Što kažu na HRT-u? A što bi, jadni.

Druga skenirana „vrišteća“ tema: Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, ili tzv. Istambulska deklaracija, koju treba ratificirati i Hrvatski sabor, trn je u oku Karolini Vidović-Krišto i konzervativnoj desnici na čelu s katoličkom udrugom Vigilare što ju vodi izvjesni povratnik iz dijaspore John Vice Batarelo. Taj je dokument, tvrde, marksistička podvala i eksperiment, jer sadrži „neprihvatljivu rodnu teoriju (gendizam), što se protivi naravi čovjeka, a time i pravu roditelja da odgajaju djecu prema svojim vjerskim i svjetovnim uvjerenjima. Vidović-Krišto žarko sugerira vigilarističko stajalište: RH treba odbaciti „sotonsku podvalu“ kao što je to učinila Slovačka. Zemlja kojom vlada rigidna desnica, kao Poljskom i Mađarskom. A po običaju nespretni Davor Meštrović Meštar, s Karmelom Vukov Colić suvoditelj „Dobrog jutra…“, koji ni na „kolegičino“ odvratno protusrpstvo nije reagirao, ništa ne razumije i pitanjem dovodi skeneristicu u neugodan položaj: „A kako su hrvatski europarlamentarci u EU glasovali o Istambulskoj deklaraciji?“ Jedva je prošaptala: od njih 11, dvije su bile protiv (dakako, desničarke Marijana Petir i Ruža Tomašić), „jedna suzdržana, a ostali su bili za“. Pametnom dosta.

Privatna diskreditacija države

A raspoloženje političke pozicije i opozicije u zemlji je sasvim suprotno od stajališta Vidović-Krišto, Katoličke crkve i vigilarista svih nijansi crne boje. SDP šalje u saborski postupak svoj prijedlog zakona o ratifikaciji Istambulske deklaracije te poziva sve parlamentarne stranke da to podrže. Premijer Plenković je, pak, još 25. studenoga 2016. dao punu potporu ratifikaciji deklaracije Vijeća Europe. Ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Ana Murganić (HDZ) upravo je zamolila stranačkog kolegu na mjestu predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića da temu ratifikacije uvrsti na dnevni red parlamenta. Što radi HRT? Dopušta svojoj skeneristici da u neobjektivnom prikazu pisanja stranih medija sabotira vlastitu državu za račun konzervativne isključivosti klerikalnog jednoumlja? I to na javnom servisu. I s kruhom je to – neprobavljivo. U Glasu Koncila nije, pa nije zgorega da joj netko odgovoran s Prisavlja pomogne pronaći put u redakciju vlč. Ivana Miklenića.

Skorašnji referendum u Kataloniji o odcjepljenju te najbogatije španjolske pokrajine od matične države također nije hit-tema bez koje HRT-ovi pretplatnici ne mogu spavati dok ne čuju od Vidović-Krišto kako narodi imaju pravo na osamostaljenje, kao što je i RH imala pravo izaći iz „totalitarne Jugoslavije u kojoj je bila neravnopravna“. Vidović-Krišto s negodovanjem spominje svjetskog teniskog asa Rafaela Nadala, koji podržava zabranu odcjepljenja Katalonije odlukom Ustavnog suda Španjolske te se pita koje će javne osobe svjetskog ranga podržati Katalonce, jer „oni ni po koju cijenu neće odustati od referenduma“ makar je zaprijećeno uhićenjem oko 400 katalonskih gradonačelnika. Je li se Karolina Vidović-Krišto, prije no što se ukazala na tv-ekranu, savjetovala u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova o službenom stajalištu RH u katalonskom slučaju? Nije.

A HRT je državna medijska kuća – ono javna je epitet u koji ionako nitko ne vjeruje – pa sve što s Prisavlja ide u eter i na tv-zaslone smatra se u svijetu i kod kuće državnim stajalištem. Dakle, privatno istrčavanje pred diplomatsko rudo službenog Zagreba može nanijeti znatnu štetu i HRT-u i hrvatskoj vanjskoj politici. Koja je jest nevjerodostojna, netransparentna, nekoordinirana i bez kontinuiteta, ali ipak…

Hrvatska ne oskudijeva novinarima tipa Karoline Vidović-Krišto, i neka ih, neka se bore za svoju koricu kruha u ovom nemilosrdnom svijetu, ali zaboga ne na HRT-u, ma kakav bio i ma tko njime upravljao. Talentirani novinar znat će inteligentno prodati i osobno stajalište koje se nekom ili nikom ne mora svidjeti, ali to će uvijek (u)činiti profesionalno i s mjerom za dobar ukus. Neprofesionalno i čak ratoborno forsiranje konzervativnog jednoumlja debele manjine u inat svemu i svima nema veze ni s talentom niti inteligencijom. Na javnom je mediju iritantno i odbojno. Velika je mana mnogih što su iz dijaspore – po „domoljubnom“ i kriteriju „pravih krvnih zrnaca od stoljeća sedmog“ – zapasali javni prostor, a kritično su ne-svjesni i mjesta i vremena svog angažiranja u domovini svojih predaka. Naime, učili su i odgajali se za Hrvatsku kakve više – nema. Iluzija može biti pogubna za mentalno zdravlje, a time i sjeme velikog osobnog i kolektivnog zla.

The post Skener za politikantske krivotvorine appeared first on Tacno.net.

Foto: Flickr

Urođeni je defekt vanjske politike RH, za razliku, recimo, od slovenske i srbijanske, što u ključnim pitanjima odnosa i sa susjedima i na globalnoj razini djeluje ad hoc, bez prethodno usuglašene strategije između Banskih dvora i Pantovčaka, odnosno promišljenih konzultacija s mogućim saveznicima, odgovarajućeg lobiranja za svoje interese i potrebe u važnim međunarodnim institucijama i s važnim političarima, bez vjerodostojnog kontinuiteta… Svaki premijer i ministar vanjskih poslova nastupa tako da nameće dojam kako uistinu upravo on otkriva Ameriku, prebriše sve prije sebe i ide po vlastitoj pameti… Koja se „pamet“ u zbilji svodi na bahatu praksu pokušaja i pogrešaka, što se redovito pokaže kao – pogreška

Marijan Vogrinec

Ima pravo HDZ-ov predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Domagoj Ivan Milošević: postoji bitna razlika između susjedskih animoziteta prema RH u doba SDP-ovog premijera Zorana Milanovića i aktualnog Andreja Plenkovića. Danas je Bijedna Naša posvađana s gotovo svim susjednim zemljama – iznimka su samo Italija i Crna Gora (dokle?) – a Milanovićev oštar jezik i borbeni diplomatski gard u drugoj su polovici mandata navukli bijes samo Slovenije (granica u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu i arbitraža, izbjeglice i žilet-žica) i Mađarske (sukob zbog MOL-a te izbjeglica i žilet-žice). Sada Bijedna Naša ima i grdnih problema sa Srbijom zbog netaktične, amaterske i militantne „diplomacije“ predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, koja je od početka mandata 2015. godine arogantno rušila sve dobro što su u bilateralnim odnosima i trgovinskoj razmjeni postigli Milanović i njezin prethodnik Ivo Josipović.

Zahvaljujući upravo katastrofalno lošoj vanjskoj politici faličnih HDZ-ovih vlada 2016. i 2017. godine, hrvatski se višegodišnji suficit u robnoj razmjeni sa Srbijom pretopio u – deficit. Kada dođe na red pitanje razgraničenja dviju država na Dunavu, bit će mačji kašalj ovo što se sada događa u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu koji je arbitražno pripao Sloveniji gotovo do samog istarskog kopna ili rješenje statusa quo na potezu akvatorija između poluotoka Prevlake i crnogorskog otoka Mamule ispred Igala.

BiH je sasvim nepotrebno, uplitanjem službenog Zagreba u unutarnje stvari te zemlje – pod nevjerodostojnim izgovorom „brige za hrvatski narod“ (a ne tzv. treći entitet?) – te primjetnim anatemiziranjem većinskih Bošnjaka kao islamske/terorističke ugroze EU-a, postao „neprijatelj“ na 1011,4 od ukupno 2374,9 kilometara hrvatske kopnene granice. Bumerang se vratio protivljenjem bošnjačkog dijela službenog Sarajeva gradnji Pelješkog mosta dok se ne utvrdi morska granica BiH i RH kod Neuma. Kad je o kopnenim granicama riječ, da se ne spominje niz amaterskih i nekoordiniranih „diplomatskih“ poteza u odnosima RH sa susjedima i inim svijetom, vanjskopolitički pogon Bijedne Naše jamačno će biti lišen problema tek na 355,5 kilometara državne međe s Mađarskom. No, i u tom smislu – tko zna što donosi sutra.

Logično je da HDZ-ov predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Domagoj Ivan Milošević brani svog stranačkog šefa gdje god stigne, pa i kao politički naturšćik u javnoj ulozi njegova samozvanog odvjetnika u HTV-ovoj emisiji „Otvoreno“, ali nije logično da si zajedno s HDZ-ovom europarlamentarkom Dubravkom Šuicom dopušta kolektivno stranačko sljepilo nad notornom činjenicom: hrvatska vanjska politika nije nikad bila na osobitoj cijeni ni u zemlji niti u inozemstvu, ali u zadnje dvije godine kritično – ne valja. Neka je vrst oksimorona, drvenog željeza koje Bijednu Našu čini još bjednijom i, nadasve, smiješnom u međunarodnim širinama. Pogotovo kad je očito da premijer i predsjednica vuku klimava i škripava državna kola kao volovska zaprega, svak na svoju stranu: Plenković prema Bruxellesu, Grabar-Kitarović prema Washingtonu. I jedno drugom sapliću nogu.

Zbunjola s diplomatskim imunitetom

„Hrvatska vanjska politika je čista zbunjola“, kazao je IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić u povodu zapaženog govora predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera u Europskom parlamentu o smjernicama Komisije do kraja mandata te svojoj viziji Europe. „Kod nas se u RH razgovara o banalnim temama iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, a znamo na kojim je vrijednostima utemeljena Europa. Nastala je pobjedom antinacifašističkih saveznika u Drugom svjetskom ratu.“

Tih je činjenica itekako svjesna jedna Njemačka, gdje se za poklič Sieg Heil u javnom preseravanju nekog naci-nestaška ide na zatvorsko hlađenje lude glave, ali i u Italiji, rodnom mjestu fašizma, odnedavno se za nacifašističko iživljavanje dernjavom ili pak isticanjem simbola iz najcrnjeg razdoblja u povijesti ljudskog roda ide u zatvor po upravo postroženim zakonskim sankcijama – od šest mjeseci do tri godine. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, čija se vanjska politika svodi na nesuvisle „uspravnice“, „trokute“ (tri mora), brdsko-višegradske transverzale protivne interesima EU-a, iritantne izjave što dižu tlak službenom Beogradu i bošnjačkoj sastavnici BiH, opsesiju državi beskorisnim turističkim/obiteljskim putovanjima uzduž i poprijeko globusa te manekenski styling za svaku tv-kameru posebno nekoliko puta na dan, dakle takva predsjednica nije reprezentant ozbiljne države.

Kolinda Grabar-Kitarović više nije ni „kraljica Balkana“, kako su je lani nadobudno, uliznički prozvale čelnice udruge srebreničkih majki, pa je ovih dana natjerale na abdikaciju, zgrožene njezinim protuislamskim objedama bošnjačkog naroda koji, naravno, nije teroristički niti je islam teroristička vjera. Niti je BiH opasno terorističko leglo iz kojega otrovne terorističke guje sikću baš na Bijednu Našu i preko nje na cijelu zapadnu Europu. No, trećeentitetska ne-svijest i diplomatska nezrelost inspirirana tom ne-sviješću moćno su mazivo za (u)činiti jezik sklizavim do te mjere da se i vanjskopolitička vjerodostojnost službenog Zagreba naginje poput zvonika romaničke katedrale u Pisi te prijeti potpunim urušavanjem.

S tom razlikom, što hrvatski kosi toranj u HDZ-ovoj vlasti nema tko spasiti, a njegova kobna sjena nad državom sve je crnja. Jer, ako i najbliži susjedi zaoštravaju gard na način da RH prokazuju kao vanjskopolitički nezrelu i nevjerodostojnu zemlju, koja se ne drži ili čak izigrava međunarodne norme ponašanja radi sebične, uske nacionalne koristi, nije daleko dan kada će politički svijet izolirati/pritisnuti RH kao troublemakera, remetilački faktor u međunarodnim odnosima što neodgovorno izaziva i sukobljava se ne samo sa susjedima nego i šire. Npr. s Ruskom Federacijom, soliranjem nekim „uspravnicama“ te slanjem svoje vojske i teškog naoružanja u Litvu, Poljsku… zbog „sprječavanja ruske agresije na pribaltičke državice i EU“ (sic).

Hrvatska nema nikakav ni nacionalni niti državni interes miješati se u hladnoratovski pregrijana pripetavanja moćnih svjetskih velesila, SAD-a sa saveznicima u NATO-u i Ruske Federacije, niti soliti pamet zapadnim marionetama u Kijevu kako će „mirnom reintegracijom po hrvatskom receptu“ riješiti ukrajinski gordijski čvor s odmetnutim ili anektiranim teritorijima. No, HDZ-ov službeni Zagreb čini i jedno i drugo znatno više od preuzetih obveza članstva u Uniji i NATO-u, ali čini i neke vanjskopolitičke poteze koji ne proizlaze iz tih obveza, nego su plod taštine, egoizma i precijenjene osobne diplomatske važnosti/vrijednosti u svjetskom političko-strategijskom mainstreamu. To se, pak, ovih dana gadno vraća Bijednoj Našoj kao bumerang.

Slovenija je, anticipirajući hrvatsko odustajanje od arbitražnog pravorijeka o državnoj međi u savudrijekom/piranskom akvatoriju, davno već najavila svoj veto ulasku RH u schengenski granični režim, makar ispuni sve tehničke uvjete (što će se dogoditi već 2018. godine), a sada – kad je kulminirao arbitražni spor do moguće uporabe sile s obiju strana – službena Ljubljana diže napetost na višu potenciju.

Premijer Miro Cerar otkazao je već dogovoren rujanski uzvratni posjet hrvatskom kolegi Andreju Plenkoviću, nezadovoljan Plenkovićevim arbitražnim istupom u Općoj skupštini UN-a. „Nemamo o čemu drugom razgovarati osim o implementaciji odluke Arbitražnog suda o granici u Piranskom zaljevu, a premijer Plenković je kazao cijelom svijetu da RH ne priznaje tu odluku i ne želi ju primijeniti“, istaknuo je. Istodobno je Slovenija odlučila i usprotiviti se ulasku RH u ekonomsku zajednicu OECD dok ne primijeni arbitražnu odluku o granici u Savudrijeskoj vali/Piranskom zaljevu. Nakon šestomjesečnog stand by termina, tvrdi službena Ljubljana, „krećemo u ostvarenje našeg arbitražnog prava“. Što će to biti, bolje je ne nagađati. „Mi ćemo znati zaštititi hrvatske državne interese“, zagonetno je odgovorio premijer Plenković.

Uoči parlamentarnih izbora u Sloveniji, gdje se u takvim prigodama ciljano izvlači i teško retoričko naoružanje, politikantski ekstremi notorno desnog Janeza Janše prijete sazivanjem sjednice parlamentarnog odbora za obranu kako bi se razmotrilo i vojno rješenje u (ne)spornom akvatoriju. U pitanju su, dakako, populistički razlozi bildanja biračke naklonosti. Naravno da sjednica nije održana, jer osim mlađahnog predsjedavajućeg nitko normalan od članova nije došao, jer se ionako ništa pametno nije ni moglo zaključiti na osnovi sasvim blesavog prijedloga. Međutim, ni hrvatska strana nije lišena svojih redikula u liku brkatih generala, npr. umirovljenog admirala Davorina Domazeta Loše koji je ironično priprijetio da je, bude li potrebno, „hrvatska pješadija kadra za dva dana umarširati u Ljubljanu“.

Foto: CRO Tsunami

Na FB-u se dalo čuti vox populi s tezom da savudrijski čvor bez problema rješava u hrvatsku korist stotinjak pijanih lovaca i dva tenka T-55 u polurashodovanom stanju. Budući da je Lošo istaknuti član predsjedničina savjetodavnog tijela za nacionalnu sigurnost i obranu, Grabar-Kitarović je čak s Malte morala reagirati odlukom o smjeni brkatog admirala, koji se želi igrati ratnom sjekirom na tlu tuđe države. A tako je lijepo u vojnim školama JNA odgojen na mirotvornoj glosi svog maršala Josipa Broza Tita: „Svoje ne damo, tuđe nećemo“. No, on bi u Ljubljanu (sic), kao što bi Kolinda Grabar-Kitarović i ostavka-ne-ostavka ministar obrane Damir Krstičević s tuđom – ne svojom!  – djecom opet „pod Staljingrad“: u Litvu, Poljsku, Afganistan i gdje god Pentagon i Bijela kuća požele.

Soliranja i sramotna podilaženja

Brkatih generala, ratnih sjekira i kilave diplomacije, nažalost, nikad nije manjkalo, pa zašto bi i danas u Bijednoj Našoj, koju u bitnom određuju tri stvari: divljekapitalističko gospodarstvo, militarizacija bez pokrića i invazivna klerikalizacija zatupljujućeg tipa. A to nije poželjna preporuka za izglednu budućnost zemlje i njezinu ozbiljnu ulogu u međunarodnoj zajednici, gdje vanjska politika ima biti konzistentna, transparentna i diplomatski promišljena, bez obzira na unutarnje međustranačke i ine trzavice. Ako u vanjskoj politici nema suglasnosti dvoje ključnih sukreatora – premjera i predsjednice – a nema u nekim bitnim stajalištima, a odnosi s najbližim susjedima se kompliciraju i zaoštravaju, tragična spoznaja o RH kao troublemakeru čak i unutar EU-a ne dâ se izbjeći. Ma kako se prvaci domaće diplomacije u inozemstvu posipali pepelom.

Slovenskom će se vetu za ulazak Bijedne Naše u OECD, najavili su iz Budimpešte, pridružiti i Mađarska, nezadovoljna negativnim hrvatskim odnosom prema koncernu MOL-u, energetskom divu, vlasniku gotovo polovice Ine, ali s upravljačkim pravima koje im je omogućio navodno podmićeni (10 milijuna eura) i optuženi bivši HDZ-ov premijer RH Ivo Sanader. RH zahtijeva od Mađarske i izručenje MOL-ovog direktora Zsolta Hernadija radi svjedočenja o milijunskom podmićivanju, bio je pa je skinut s tzv. crvene Interpolove tjeralice, ali  službena Budimpešta ne želi ni čuti o tome da se Hernadija dovodi na sud, jer je „MOL naš nacionalni energetski interes“.

Soliranje iz Banskih dvora o renacionalizaciji Ine otkupom dionica u MOL-ovom vlasništvu, a da se Mađare ništa nije pitalo, bilo je dodatno dolijevanje kerozina na već razbuktalu vatru. Kao i ometanje MOL-ovih pokušaja zatvaranja Inine rafinerije u Sisku, kao nerentabilnog postrojenja. U drugom kraju jamačno i rafinerije u Rijeci. Ti su rastući „nesporazumi“, koje Mađari drže zločestim računom bez krčmara, a Hrvati svojim strateškim energetskim interesom, trenutno je zasjenjeno glomaznom aferom Agrokor, koja će – gotovo je sto posto sigurno – drastično/dramatično doći džepa svih poreznih obveznika, jer ih je Plenkovićeva vlada nerazumno, kao jamce dugova, obvezala na to pravno dvojbenim tzv. lex Agrokorom.

I što se događa? Čim je mađarski čelnik Viktor Orban, jedan od remetilačkih faktora u Uniji (među koje Grabar-Kitarović gura i RH, uz Poljsku, Slovačku i Češku), prozborio o vetu za ulazak u OECD, predsjednica RH je istog časa pobrzala u Budimpeštu po „dodatno objašnjenje mađarskog postupka“. Prvi put je trčala Orbanu na noge kada je zbog izbjegličkog tsunamija tzv. balkanskom rutom u jesen 2015. Cinkarila vladu vlastite države, tada vladu SDP-ove koalicije Zorana Milanovića, koja da ne želi žilet-žicom i dugim cijevima spriječiti nesretnicima na istočnoj granici tranzit u „Njemačku“. Kakvo sada vražje „dodatno objašnjenje“ iz Budimpešte kad se već najmanje godinu dana sve zna do u najmanju sitnicu, osobito u vlasti RH, što Orban drži o pozicijama MOL-a u Bijednoj Našoj i problemu renacionalizacije Ine?

Po povratku, pak, potpuno na tragu „zbunjola vanjske politike RH“ ili manekenske diplomacije, Grabar-Kitarović je pokazala tek novi styling s odgovarajućom novom frizurom, ali nikakvo „dodatno objašnjenje“ veta na ulazak RH u OECD. Dapače, žestoko se trsila opravdati protokolarno formalan „počasni doktorat“ s tamošnjeg sveučilišta time što je prenijela poznata Orbanovo stajališta kao – svoje uvjerenje. Te, mađarski veto nema veze s koincidirajućim slovenskim za istu ekonomsku asocijaciju niti je politički uvjetovan. Sic. Zna se što Slovenija zahtijeva od RH za uklanjanje svog veta, ali što traži Mađarska, predsjednica RH itekako dobro zna, ali to ne želi reći svojim građanima, jer istina nije u interesu ni bildanju vlastitog ega uoči kandidature za drugi mandat na Pantovčaku, ni primjereno vjerodostojnosti vanjske politike niti strategiji ZNA SE opcije za što dužim ostankom na vlasti.

A bogme, nije ni sigurna kako će postupiti premijer Plenković, koji joj i inače sve češće javno oponira i ne drži osobito do njezinog doprinosa sukreiranju državne vanjske politike. Gotovo već tri godine njezinog sukreiranja vanjske politike polučilo je više štete, sramote i podsmijeha Bijednoj Našoj, nego u sva tri mandata Stjepana Mesića (dva mandata) i Ive Josipovića zajedno. Nitko nije više od nje (čak i s članovima obitelji) putovao po globusu i beskorisnije potrošio novac poreznih obveznika, imao više savjetnika u svom uredu i inih činovnika na visokim plaćama… Nije održala predizborno/inauguracijsko obećanje da će bitno srezati administraciju i troškove te se preseliti u Visoku ulicu na Gornjem gradu.

Umjesto toga – povremeno, kad je slučajno u Hrvatskoj između dvaju od bezbrojnih putovanja po inozemstvu – čergari onu Tuđmanovu zastavu kao marker svog ureda po županijskim središtima, nabija dnevnice uredskim činovnicima i zaštitnoj sviti u pratnji i samopromotivno se naslikava s namještenim/znatiželjnim građanima. „Sluša glas malog čovjeka“, jer se za domaće predizborne potrebe i sama proglasila „ženom iz naroda“. A zemlja joj posvađanija s najbližim susjedima nego ikad i vanjska politika djelatnost manekenske diplomacije kakvu potajice ironiziraju i u samom vrhu HDZ-a. Da se i ne govori o političkoj oporbi ili o društvenim mrežama, gdje si građani naveliko daju oduška.

Foto: Reuters

Takva, što reče europarlamentarac Ivan Jakovčić, „zbunjola vanjska politika“, opasna je i kao presedan za njezine i Plenkovićeve nasljednike za državnim kormilom budući da je uvelike cementirala opće uvjerenje da RH već 27 godina promiskuitetno baulja tom stazom besramno – skinutih gaća. Pa tko god poželi otpozadi, osobito moćniji i veći, eto ga, samo naprijed. I zato Bijedna Naša više nema nekad moćnu industriju i poljoprivredu, osim HPB-a nema svoje banke, posrće sa zdravstvom, školstvom i socijalom, drži 1,2 milijuna penzića na suhom kruhu i vodi, 330.000 ljudi duguje oko 42 milijarde kuna, 320.000 ih je pod ovrhama, mladi masovno bježe iz zemlje (lani samo u Njemačku 56.000, a s 11.000 manje rođenih i iseljavanjem u druge stabilnije države RH je samo 2016. godine kraća za oko 100.000 žitelja)…

Zašto ostati, ako svi odlaze?

Sva se unutarnja politika, sramotno, svodi na retoričku manu s neba, što će reći na očekivani/rezervirani (sic) novac iz europskih fondova, pa politički larpurlartizam tog tipa gradi nogostupe i javnu rasvjetu po selima, kanalizacije, poslovne inkubatore, oprema dječje vrtiće, štiti ptice i bubamare po šumama i livadama, ali i razapinje Pelješki most iznad nerazgraničenog neumskog akvatorija te čini i druga neviđena čuda. Doduše, koja se najvećim dijelom tek trebaju dogoditi, kao sanacija dijelova zemlje nakon katastrofalnih požara i poplava, ali… Da je vanjskopolitička vizija jasna i da su sukreatori vjerodostojni barem toliko koliko nisu, puna šaka brade. Ovako…

„Moj je otac nedavno posjetio zagrebački KBC Rebro kako bi podesio svoj pacemaker“, zapisao je u kolumni u Večernjem listu Milan A. Račić, nesuđeni ministar u bivšoj vladi Tihomira Oreškovića i savjetnik predsjednice RH te još štošta drugo po doseljenju iz Kanade. „Cijeli je tim izvrsno obavio svoj posao, ali medicinska sestra Vesna uistinu se istaknula. Napravila je mnogo više nego što je bilo u opisu njezina posla i činilo se da joj je zaista stalo do pacijenata. Kad smo dva tjedna kasnije došli na kontrolu, saznali smo da se Vesna odselila u Njemačku. Primijetio sam i da je nestao moj omiljeni blagajnik iz lokalnog supermarketa, jedan od mojih omiljenih pekara iz obližnje pekarnice, čak i naš vodoinstalater. Molim se da moji klinci ne zatrpaju WC školjku lego-kockama jer ne znam koga bih zvao. Ukratko, ako se svi koji djeluju imalo sposobno i inteligentno odlučuju napustiti zemlju, zašto bih ja ostao? Zašto bi ostao bilo tko od nas? I kakvi to ljudi ostaju u Hrvatskoj?

Imam četvero djece, a peto je na putu. Moj je najveći strah da će me djeca jednog dana pitati zašto smo ostali u Hrvatskoj kad se promet kretao u suprotnom smjeru. (…) Hrvatska nije izgrađena na žrtvi budala i izdajica, nego na leđima i grobovima dobrih, iskrenih i (doduše) ponekad naivnih ljudi koji su dali sve od sebe da Hrvatsku pretvore u priču o uspjehu. (…) Nesposobna se ‘elita’ boji. Njihovo je vrijeme isteklo, mislim da sad već i sami postaju svjesni toga. Predugo su vladali i odavno su ispucali kredit. Među novim tehnologijama, novim poslovnim paradigmama i centrima moći… čini mi se da je vrijeme za novi oblik vodstva.“

Sadašnje je, pak, pred ključnim ispitom: ako traljavo odigra u partijama sa Slovenijom i Mađarskom, u čemu ne može očekivati na veću naklonost/potporu EU-a nego dvije susjedne zemlje u prijeporu, za taj će se presedan jamačno uhvatiti BiH, Crna Gora i naročito Srbija, gdje se spor „na nož“ odnosi na razgraničenje na Dunavu. Srbija želi državnu među posred Dunava, a RH traži za sebe ne samo Šarengradsku adu nego i neke njive na lijevoj, vojvođanskoj obali rijeke i, kad počnu ozbiljni pregovori dviju država, tu neće biti cile-mile. Zasad ni hrvatska niti srbijanska vanjska politika još ne diraju taj vrući krumpir, a bilateralni odnosi ionako su na najnižoj razini od završetka Domovinskog rata.

Više od 20 godina nema kritične količine vanjskopolitičke pameti na zapadnom Balkanu, niti je i sada na vidiku, koja bi prošlost prepustila povjesničarima, sudovima i inim specijaliziranim institucijama što se profesionalno bave prošlošću, a narode – koji nikad kao narodi nisu bili u sukobu, nego su ih uvijek psihički bolesni vođe iz bolesnih razloga huškali jedne na druge – uputila na budućnost, snošljiv suživot i suradnju na obostranu dugoročnu korist. Kao što su, čim je utihnulo oružje nakon obiju svjetskih vojni, učinile Njemačka, Francuska, Velika Britanija i mnoge druge civilizirane zemlje u Europi i svijetu. Mržnja, osveta i vanjskopolitičko durenje na jučerašnjeg neprijatelja protivno je bilo kakvoj izglednoj budućnosti i čini spornom svačiju slobodu.

Urođeni je defekt vanjske politike RH, za razliku, recimo, od slovenske i srbijanske, što u ključnim pitanjima odnosa i sa susjedima i na globalnoj razini djeluje ad hoc, bez prethodno usuglašene strategije između Banskih dvora i Pantovčaka, odnosno promišljenih konzultacija s mogućim saveznicima, odgovarajućeg lobiranja za svoje interese i potrebe u važnim međunarodnim institucijama i s važnim političarima, bez vjerodostojnog kontinuiteta… Svaki premijer i ministar vanjskih poslova nastupa tako da nameće dojam kako uistinu upravo on otkriva Ameriku, prebriše sve prije sebe i ide po vlastitoj pameti… Koja se „pamet“ u zbilji svodi na bahatu praksu pokušaja i pogrešaka, što se redovito pokaže kao – pogreška.

U vanjskopolitičkoj „strategiji“ predsjednice RH, koja o sebi kao diplomatkinji ima izrazito visoko mišljenje, „normalno“ je u Münchenu iznebuha, iz političke gomile i petog reda gdje je Kolindi Grabar-Kitarović objektivno mjesto s obzirom na poziciju RH u svijetu i njezinu diplomatsku težinu, iskočiti pred američkog potpredsjednika Mikea Pencea, a kasnije u Varšavi agresivno se laktovima progurati u prvi red i do samog Donalda Trumpa kako bi opčinjeno zurila u njega i naslikavala se kako bi se i cijeli svijet mogao pitati tko je ta dama u crvenom. Ta manekenska „strategija“, bez osjećaja srama i obzira prema diplomatskom bontonu, morala je kad-tad dignuti tlak naoko mirnom i staloženom premijeru Plenkoviću. Prvo, zato što Grabar-Kitarović sve što čini, čini na svoju ruku, napadno samopromotivno i kod kuće i u svijetu, bez dogovora s premijerom koji je ipak operativno važniji od nje te, drugo, zato što predsjednica, protivno Plenkovićevom viđenju vanjske politike RH i orijentaciji EU-a, odvlači zemlju pod nakaradne skute Donalda Trumpa i agresivno militarizira javni prostor. Nije isključeno da je Plenković dobio mig u Berlinu i više ne želi šutjeti.

Foto: Christian Hartmann/REUTERS/PIXSELL/Hina

Razumni vanjskopolitički analitičari u RH već neko vrijeme otvoreno upozoravaju na to da nije pametno ležerno ponašanje Pantovčaka, pa i dijela HDZ-a navezanog na političke i geostrateške afinitete trenutne gazdarice tog brda, jer „iza nas čvrsto stoji, branit će nas ako zaškripi Big Brother s one strane Atlantika“, pa je svakako korisno biti mu uvijek pri ruci. Osobito sada kad se u Bijelu kuću rogobatno uselio militantan desničar Donald Trump koji, doduše, nema pojma o uljudnoj diplomaciji i korektnoj vanjskoj politici primjerenoj najmoćnijoj svjetskoj velesili, ali – „naš je“. Suludo je sva jaja držati u istoj košari, kaže ona pučka, pa i hrvatsko vanjskopolitičko igranje samo na jednu kartu, SAD-ovu.

Sam je Trump netom po stupanju na predsjedničku dužnost dao znati i Uniji, i NATO-u i UN-u i navezanim institucijama i državama svoje ključno geslo: America First. Pa kome se sviđalo, kome ne, a to geslo ima i važan dodatak: američki porezni obveznik više neće plaćati tuđu sigurnost/obranu niti će američki vojnik prolijevati krv za tuđu domovinu. Hrvatska predsjednica u totalnoj je zabludi, ako misli da može zveckati oružjem prema najbližim susjedima (i šire), slati dvosmislene, prijeteće poruke stalno istim „neprijateljima“, neodgovorno se poigravati „terorističkim ugrozama“. Jer, bude li zaista opet gadno sjevnulo na zapadnom Balkanu ili šire u Europi, kresnule munje i zagrmjelo – a hoće, pitanje je samo vremena i međunarodnih okolnosti – nikakav članak 5. „ustava“ Sjevernoatlantskog saveza ni vojna sila Velikog brata neće vaditi Hrvate iz sranja u koje ih uvale neki novi domaći psihopati.

Hrvatska je članica EU-a i mjesto joj je među najmudrijima na Starom kontinentu, ne u revolveraškom društvu nečiste genocidne savjesti zbog kojeg već puno stoljeće stradava cijeli svijet. Tko opet zaziva Staljingrad, neka smjesta pošalje tamo svoju djecu, do zuba naoružanu istim američkim igračkama smrti što ih RH kani kupiti na pozmašan kredit radi „obrane“ od „agresije Ruske Federacije“ (sic) na litvanskoj (sic) granici i u Poljskoj (sic) te od „agresije Srbije“ (sic) s Dunava i Save. Gluposti. Rečeni vanjskopolitički analitičari zamjeraju, pak, da je službeni Zagreb totalno nekritičan baš prema svemu što dolazi iz Washingtona, Pentagona i NATO-a, a sumnjičav i poljsko-mađarski neposlušan solist prema svemu što dolazi iz Njemačke pa i Bruxellesa, što također nije bez merkelističnih boja.

Vanjska politika na autopilotu

„Postavlja se pitanje imamo li uopće plan B ako stvari krenu neočekivanim tijekom“, medijski promišlja znanstvena suradnica Instituta za razvoj i međunarodne odnose dr. sc. Senada Šelo-Šabić. „Možemo li sebi postaviti pitanje što možemo dati u nekom sporu, a da nije od vitalne važnosti te što nikako ne možemo dati? Ima puno drugih interesa, od ekonomskih pa nadalje, koje bi bilo dobro uključiti u razvijanje strategije, nisu političari jedini. Hrvatska bi mogla slati i mekše poruke, iako to ništa neće promijeniti, no svakako bi diplomatski bilo znatno oportunije. Čini mi se da često idemo na autopilotu: tako smo rekli i nema i nema puno propitivanja.“

Taj defekt osobito žestoko kritizira europarlamentarac Ivan Jakovčić, ne samo u intervjuu Mladenu Pleši u Telegramu 21. srpnja 2017., pod naslovom „Zašto smatram da je vanjska politika predsjednice pogubna za naš položaj u EU i hrvatske nacionalne interese“. Pleše uvodno tvrdi da je bilo samo pitanje vremena kada će „eruptirati sukob između predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića oko vanjsko-političke strategije Hrvatske. Otkako su postali najviši državni dužnosnci, to dvoje karijernih diplomata, počeli su zastupati potpuno oprečna vanjsko politička stajališta. Dok se predsjednica pokušava približiti Donaldu Trumpu i poljskom predsjedniku Andzreju Dudi, premijer nastoji ojačati poziciju Hrvatske u EU.

Predsjednica države gura s Dudom projekt Tri mora, za koji mnogi, a među njima je najglasniji eurozastupnik Ivan Jakovčić, drže da je štetan za interese Hrvatske. Istodobno, premijer Plenković o toj inicijativi nije rekao niti riječi. Neočekivana najava i u vrha HDZ-a kako će ta stranka na sljedećim predsjedničkim izborima imati svog kandidata, po svemu sudeći posljednje je upozorenje Kolindi Grabar Kitarović da prestane solirati te da svoje vanjsko političke inicijative počne usklađivati sa stajalištima Vlade.

Čak je i ugledni The Ekonomist upozorio da Njemačka ne krije zabrinutost zbog poljsko-hrvatske inicijative Tri mora, za koju drži da je to još jedan američki pokušaj da izazove podjele unutar EU te da je izravno uperena protiv Berlina. Kad je 2003. na parlamentarnim izborima pobijedio HDZ Ive Sanadera, iz Banskih dvora se moglo čuti kako će se Zagreb, budući su ga u Bruxellesu maltretirali s ispunjavanjem uvjeta za ulazak u EU, okrenuti Washingtonu te uz njegovu pomoć rješavati svoje probleme. Tada su smjesta reagirali američki diplomatski predstavnici u Zagrebu koji su upozorili da nema ‘ili Bruxelles ili Washington’ već samo ‘i Bruxelles i Washington’“.

Četrnaest godina poslije, pak, druga su vremena i drugi vjetrovi pušu preko Atlantika, osobito otkad su Donald Trump u Bijeloj kući i geslo America First vidljivo otrijeznili ključne vanjskopolitičke aktere na Starom kontinentu. Dakle, uzdaj se u se i u svoje kljuse. Sanader je tada inteligentno pognuo glavu i nije nesmotreno iskakao iz svake paštete, što otprilike sada čini i premijer Plenković prilagođavajući se okolnostima u kojima „SAD te Njemačka i Francuska ne kriju da je na snazi doktrina „ili Bruxelles ili Washington“. Ma što govorili, poljsko-hrvatski predsjednički tandem iritantno u Uniji koči uzbrdo te nastoji jače angažirati još kočničara, npr. Slovačku, Mađarsku… Duda i Grabar-Kitarović svojevrsna su američka peta kolona u EU koja je, više svjesno nego nesvjesno – u alternativi ili-ili opredijeljena za Washington – trampistički jako zauzeta na podjelama u EU i destabilizaciji tzv. njemačko-francuskog primata.

To je predsjedničino vanjskopolitičko soliranje uzrok sve dubljih podjela u hrvatskom državnom vrhu, ali i opasan presedan u odnosu na rješavanje niza važnih problema u susjedstvu, i šire, budući da Bijednu Našu čini ranjivom i disfunkcionalnom. Time i lakim plijenom za franična i kojekakva druga neugodna čerupanja koja već traju ili neposredno predstoje. „Premda se predsjednica i premijer trude pokazati kako im je stalo do balansiranih odnosa sa SAD i EU“, tvrdi Pleše, „ipak je svima jasno da je Plenkoviću na prvom mjestu jačanje odnosa s Bruxellesom, ulazak u Schengen te uvođenje eura kako Hrvatska ne bi postala drugorazredna članica EU.“

Po svim bitnim pokazateljima, Hrvatska je bila drugorazredna zemlja (pazi: 10 godina u čekaonici EU-a, uza sva ponižavanja koja nisu proživljavale ni članice bivšeg tzv. Istočnog bloka) i ostat će. Ako ne i trećerazredna, s ovakvom vanjskom politikom i unutarnjim neredom. „Nikad se još nije dogodilo da državni vrh zastupa dvije vanjskopolitičke strategije koje se praktički međusobno isključuju“, kazao je Jakovčić u rečenom intervjuu. „Premijer Andrej Plenković zalaže se za usklađeni pristup ključnim državama EU, dok se predsjednica države pod američkim patronatom gura u savezništvo s Višegradskom skupinom i posebice Poljskom.

Takva politika predsjednice države iz više je razloga pogubna za nacionalne interese Hrvatske. Ponajprije zato što nas udaljava od Njemačke, Francuske i Italije, dakle, ključnih država koje su jezgra EU. Istodobno, gura se pod skute Poljske čiji je režim na žestoku udaru ne samo najvažnijih država EU nego i milijuna svojih građana koji demonstriraju širom te zemlje. Nitko, dakle, za takav režim nema nikakvih simptija, osim naše predsjednice. Sadašnja poljska vlast duboko je antieuropska i nedemokratska, i zbog toga ju tako zdušno podržava američki predsjednik Donald Trump. Osim toga, takva nas politika priječi da razvijamo bolju gospodarsku suradnju s Rusijom. (…) Hrvatskoj je nužna što tješnja ekonomska suradnja sa svima pa i s tom zemljom. Zbog toga je naš interes što bolja politička i ekonomska povezanost s Njemačkom, Italijom i Francuskom, a ne s Poljskom. Pitanje je također zašto se guramo pod politički kišobran Donalda Trumpa koji, kao i režim u Poljskoj, ne uživa nikakav kredibilitet u svijetu, a od svih američkih predsjednika ima povijesnu najmanju potporu vlastitih građana. Dakle, vežemo se uz krajnje kontroverzne političare što, dakako, nikako ne može završiti dobro.“

Foto: Jadwiga Winiarska

Kolindi Grabar-Kitarović nitko nije dopustio, osim možda političkog joj oca i aktualnog savjetnika Mate Granića – ponajmanje vlastiti građani, koje uporno sramoti po svijetu – da Hrvatskoj samozvano nabija dodatan imidž remetilačkog faktora, razarača EU-a, samo zato što „Trumpu ne odgovara snažna i jedinstvena EU te poduzima sve kako bi je rastočio i politički posve marginalizirao“. Jasno je da Trumpov SAD ne želi bilo kakvu ekonomsku, političku i vojnu konkurenciju u svijetu, osobito u Europi, pa je blizu pameti da će se i ubuduće koristiti ambivalentnim politikantima konzervativnih i nedemokratskih gena koji ponešto iskaču u svojim sredinama ili su trenutno na vlasti u isto tako traljavim državama.

Quo vadis, Croatia?

Je li Bijednoj Našoj – uza sve njezinu bijedu, unutarnje muke i krize – mjesto u takvom društvu? Naravno da nije. Ali tko može uvjeriti u to jednu Kolindu Grabar-Kitarović? Jamačno ni suprug Jakov koji se, a to su zabilježile i kamere hrvatske dalekovidnice, iskazao neviđenom hrabrošću kad je na Novom Zelandu – neki će reći u incidentu, neobaviješten o domorodačkom običaju dobrodošlice – pred „razbješnjelim“ Maorima izbečenih očiju, jezika do pupka i naoružanim kopljima i toljagama podigao s tla neki tabu-predmet. A zadivljeni publikum oko „hodajuće kompilacije gafova“ (Index.hr) u pozadini – premro od straha. Možda se posreći RH, pa na sljedećim predsjedničkim izborima, dakako i na parlamentarnim, dobije državne prvake koji će imati zreliji živac za vanjskopolitičku vjerodostojnost svoje zemlje? Ne moraju biti karijerni diplomati.

„Očekivao sam da će vanjska politika biti Plenkovićev forte“, odgovara Ivan Jakovčić na pitanje o tome kako je moguće da, pokraj živog premijera, Grabar-Kitarović uzima vanjsku politiku u svoje ruke. „Nakon njegovog kontraproduktivnog izleta u Ukrajinu, Vlada je očito izgubila dah te prepustila vođenje vanjske politike predsjednici. Vjerojatno su tomu pridonijele i razmirice između premijera i donedavnog ministra vanjskih poslova Davora Stiera. No, nadam se da će premijer Plenković kroz vladine institucije uspjeti nametnuti svoju vanjskopolitičku strategiju.

Hrvatska definitivno nema definiranu i prepoznatljivu vanjsku politiku, što vide i u Europi, pa me u Bruxellesu mnogi pitaju što se događa i kuda ide Hrvatska. Ako je međutim nešto jasno onda je to sve veće udaljavanje od naših prirodnih europskih saveznika. Kod predsjednice države takva je orijentacija posljedica njenog političkog i ideološkog svjetonazora koji je vrlo sličan idejama Jaroslawa Kaczynskog, glavnog ideologa sadašnjeg poljskog režima. No, za mene je veći problem to što ona gura tu politiku za račun onih interesnih skupina za koje je prije radila i kojima sada želi izlaziti u susret. Naprosto, stječe se dojam da je povezana i ovisna o američkim lobijima kojima je u interesu oslabiti EU.“

Nedavni programski govor predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera u Europskom parlamentu nije ostavio vodstvu RH nikakav manevarski prostor za daljnju vanjskopolitičku ambivalenciju, osobito ne za promiskuitetno koketiranje sa SAD-om koje nije u skladu s razvojnom strategijom EU-a. Ugledna komentatorica N1 televizije Ivana Dragičević dobro je primijetila da je Juncker ostavio taj govor kao „nekakvo svoje nasljeđe“ i da je za „šesti Junckerov scenarij“ dobio pljesak. „Sloboda, ravnopravnost i pitanje prava su tri ključne točke koje je razložio do u detalje“, tvrdi. „Ono što će Juncker ostaviti u nasljeđe je traženje transparentnosti kako bi se spriječio populizam“, što će reći desničarska demagogija i ideološka isključivost, koje su imanentne sastavnice političkog kruga unutar EU-a u kojem hrvatska predsjednica glumata u ulozi „autoritativne političarke“ i „inteligentne diplomatkinje“. Sic.

The post Brkati generali, ratne sjekire i manekenska diplomacija appeared first on Tacno.net.

Foto: lupiga

Ni po kojem kriteriju u RH ne smije biti građana prvog, drugog i trećeg reda. Onih koji prekopavaju kontejnere, čuče pred socijalnim samoposlugama i obijaju pragove pučkih kuhinja i onih koji inkasiraju nevjerojatan novac te ga troše u kladionicama i kafićima, busajući se „ratnim zaslugama“ u kockasta hrvatska prsa. Na toj je socijalnoj, radnoj i moralnoj osnovici dobrodošla lustracija. Ona partizansko-ustaška je čista glupost, smokvin list za političke, veteranske i vjerske javašluke koji brzopotezno pretvaraju Samostalnu, Neovisnu i Suverenu u palanački cirkus. Čuveni amarički vojskovođa George Smith Patton Junior anticipirao je lustracijski recept za sve tri rečene destruktivne kaste u Bijednoj Našoj – političare, branitelje i tzv. Crkvu u Hrvata: „Ako si krv prolijevao za ovu zemlju da bi to poslije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta, da je platimo i kupi prnje odavde! Idi tamo gdje se domovina može kupiti novcem!“

Marijan Vogrinec

Onaj redikulozni saborski zastupnik s liste za dijasporu Željko Glasnović, opsjednut „skojevkama dlakavih nogu“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, čak i  „urbanim rasizmom“ (sic) svog parlamentarnog kolege Branimira Bunjca iz Živog zida već je i bogu i ljudima izašao navrh glave neozbiljnom papagajštinom, koju ozbiljno shvaćaju valjda samo ekstremni politikanti tipa Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Marka Skeje, Luke Podruga, Velimira Bujanca, Dražena Keleminca. Kristine Vidović-Krišto, Vlade Košića i takvih. „Lustracija! Lustracija! Lustracija!“ Pa do iznemoglosti – „lustracija…!“ – vrti na truba-gramofonu janjevački doseljenik iz Kanade Glasnović pokvarenu ploču iz doba ekstremističkog vinila. Za koje doba misli da traje vječno.

Sav je izvan sebe na gotovo svakoj sjednici „Visokog doma“ kad se javi za riječ, gdje mu porezni obveznici htjeli-ne htjeli nevjerojatno bogato plaćaju svaku nebulozu u bjesomučnom progonu jugokomunističkih, srbočetničkih, partizansko-udbaških i inih aveti, Tita-zločinca koji vodi pobjedničke divizije preko Romanije i Neretve na svijetlu stranu povijesti, u narodnu legendu… Mrski su mu proleterski srp i čekić jer su smrtno nagazio šiju Juri i Bobanu, ali i crvena zvijezda petokraka jer je u Madridu došla glave i jasenovačkom Maksu Mesaru. Glasnovićev – i jednako „nacionalno osviještenih“ mu istomišljenika – osobni je problem što im je srcu i umu milija ustaška od partizanske kape i genocidni rasizam tzv. NDH od Titove partizanije i na njoj izraslog svjetski respektabilnog 24-milijunskog jugoslavenskog socijalizma.

Ali krucijalan je državni krimen RH što nema niti će doskora imati muda za temeljitu ekonomsku i pravnu lustraciju o kojoj ovisi ne samo koliko će trajati RH, nego hoće li uopće opstati. Željko Glasnović i regimenta glasnovića po raznim društvenim nišama – od saborskih klupa, ministarstava, političkih stranaka, nekih od 1200 veteranskih udruga, katoličkih propovjedaonica i kloaka medija (pa i na HRT-u, gdje šikaniraju profesionalne, slobodnomisleće novinare poput Maje Sever, a forsiraju političko kameleonstvo, nesposobnost i petorazredne „hnipovce“), do dijela pro life udruga – jamačno nisu svjesni da je Endehazija sramotno propala 1945., da RH nije njezin prirodni sljednik, da je Maršal umro 1980. uz iskrenu sućut cijelog svijeta i da SFRJ i socijalizma nema već 27 godina.

Svi akteri tog režima na koje Željko Glasnović i glasnovići lustracijski škrguću zubima i prijete amputacijom iz društvenog života, iako ne spominju pošteno suđenje i pravo na obranu, što pak daju na sva zvona kad optužuju Tita i partizane zbog bleiburških žrtava, ili su odavno pod zemljom ili samo što nisu. U javnim i državnim službama ni u vlasti – više ih nema. Dakle? Povijest je o svemu tome odavno rekla svoje, donijela presude i ovdje i u svijetu, a krivotvoritelji povijesne istine koji su se dali na uzaludan posao prepravljanja okrvavljenih ratnih/ideoloških gubitnika u časne ljude, pobjednike ionako nemaju nikakve šanse. Povijest je istina/znanost, a ne ideološka metla. Druga je stvar, ako Glasnović i glasnovići misle na lustraciju obiteljskih uzdanica, potomaka i simpatizera onih što su nekad bili netko i nešto ili samo neki dio stroja bivše države.

Pavunina – mentalna lustracija

U tom slučaju, za tu vrst lustracije (ne)spremni moraju računati na gadan društveni sukob, pa i na građanski rat, a to je ozbiljan problem na koji međunarodna zajednica neće ostati skrštenih ruku. Recimo, u memoarima Vladimira Šeksa može se pročitati kako je autoritarni Franjo Tuđman zborio o HOS-ovom ustašovanju početkom 1990-ih, kako je na to gledao svijet i zašto je upozoravao RH da se tom vrstom nastranosti „Hrvati ne razlikuju od Srba“. Ta vrst hrvatske nastranosti u Domovinskom ratu bila je neprihvatljiva, ali dosad još nije ni približno lustrirana. Ekstremnoj desnici ne pada na pamet podržati bilo kakvu inicijativu s tim u vezi. Postoje stenogrami o tome kako je Tuđman tražio na sjednici VONS-a, ali i u nekim razgovorima sa suradnicima, da se sankcioniraju hrvatski ratni zločinci, jer je „neobično da uvijek ostane neki svjedok“. A to onda kompromitira cijelu Hrvatsku i potamnjuje joj sliku u svijetu.

A kad nema svjedoka, nikom ništa? Najveću „domoljubnu“ dreku u zemlji – po onoj pučkoj da „ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe“ – dižu upravo pojedinci koji se trzaju iza sna u noći, plašeći se svjedoka svog „časnog“ ratnog puta, pitanja o tome otkud im odjednom enormno bogatstvo, kako je moguće da su baš oni i nitko drugi od 550.000 registriranih branitelja „bogomdani“ za „doživotno“ biti na čelu veteranske udruge, na unosnoj poziciji u političkom/predstavničkom tijelu od Hrvatskog sabora naniže, dobivati od države unosne i redovito plaćene poslove, itsl. O toj vrsti lustracije ne govore ni Željko Glasnović, čiji je ratni put bio na situ i rešetu političko-vojnog mainstreama u RH, dok mu napokon nisu priznate materijalne, hijerarhijske u vojsci i ine veteranske apanaže što idu uz odgovarajući čin.

Ideološko-svjetonazorski samoživ fizičar navodno svjetskog glasa Davor Pavuna reći će ponovno uskrsloj na HRT-u novinarki Tončici Čeljuski da je za opstanak RH prije svega neophodna – mentalna lustracija. Ta ideja i nije bez vraga. Samo, ne radi se tu, kako ljutiti desni ekstremi jedino prikazuju, o kontaminirajućim ostacima komunističke ili socijalističke svijesti iz bivšeg režima, pa onda udri iz najtežih ideoloških haubica po SDP-u, drugim tzv. lijevim opcijama, građanskim udrugama i neistomišljenicima svih vrsti. Radi se o istom genetskom sklopu koji u Hrvata od stoljeća sedmog već na granici u Bregani ili Maclju klikne na zapadnoeuropsku, odnosno balkansku tipku i on se istog časa veže pojasom u automobilu, ostavi se mobitela i strogo poštuje brzinu ili, na prvom domovinskom milimetru, čini sve suprotno.

Da nije tog mentaliteta, a ne ideologije, vjere, kulture, obrazovanja, nacije i tako tih sitnica koje u bitnom ne determiniraju činjenicu da Hrvatska u 27 godina neovisnosti, suverenosti i samostalnosti nije postigla ni 10 posto napretka u sociološkom smislu i razvitka u ekonomskom koliko je u isto toliko godina postigla kao SR Hrvatska u SFR Jugoslaviji, Bijedna Naša ne bi danas bila tek promil iznad Bugarske na začelju EU-a. Da nije tog mentaliteta, ni goropadni militant iz triju vojski (kanadske, francuske Legije stranaca i HVO/HV-a) Željko Glasnović ne bi uopće imao prigodu hvatati aveti odavno nepostojećeg režima ni bezobrazno vrijeđati svoje neistomišljenike etiketama koje pas s maslom ne bi progutao. Kao ono o studenticama – „skojevkama dlakavih nogu“, ili doktoru znanosti – „urbanom rasistu“. A taj Glasnović nije Bunjcu do gležnja naobrazbom niti kulturnim ponašanjem studenticama na prosvjedu pred FF-om protiv bivšeg dekana Vlatka Previšića i rektora zagrebačkog Sveučilišta Damira Borasa.

Da je moguća u RH mentalna lustracija, obuhvatila bi ponajprije ideološke retarde među trima ključnim remetilačkim skupinama samozvanih domoljuba koji su si uzeli copyright na RH – hrvatstvo, „domoljublje“ i vjeru – što bi bio prvi učinkovit korak za pravnu i ekonomsku lustraciju. Time i otvaranje vrata poziciji RH na unutarnjem i vanjskom planu, za koju ima važne pretpostavke svim svojim ljudskim, prirodnim i geostrateškim resursima. No, dok je „domoljuba“ koji su bogato unovčili svoju etničku mržnju, ideološko jednoumlje i vjerski egzorcizam – nema šanse. Bit će potrebno još nekoliko naraštaja za pročistiti mulj koji su „nacionalno osviješteni“ naplavili u jedva četvrt stoljeća kockastog prenemaganja, kojim permanentno plaše normalan svijet.

To lustracijski gromoglasno proganjanje aveti prošlosti, koje je i „dobrom pastiru“ iz Sisačke biskupije Vladi Košiću važnije od Novog zavjeta i prisege na vjernost Onom što ga uporno propušta ukoriti, mnogi pri zdravoj pameti tumače kao smokvin list za nepripadno bogaćenje, nezaslužene masne apanaže iz džepa poreznih obveznika, neodgovaranje za ratne i kriminalno-pretvorbene zločine i štošta tome slično. Željko Glasnović je nedavno, ucjenom premijera Plenkovića za nedostajući zastupnički glas u traljavakoj saborskoj većini izbio iz državnog proračuna više od 200 milijuna kuna za mirovine/invalidnine bivšim pripadnicima HVO-a te članovima njihovih obitelji. Vrli pak ministar branitelja Tomo Medved, bivši aktivan 555-dnevni šatoraš Đure 25.000 Glogoškog i Josipa Zrće Klemma, od prvog se dana mandata u nekadašnjem Industrogradnjinom tornju na Savskoj 66 u Zagrebu svim svojim kapacitetima i političkim vezama u Središnjici HDZ-a bacio na to da RH – bez imalo obzira/osjećaja/svijesti o krajnjoj bijedi u državi i nezadovoljstvu žitelja – zakonski udovolji megalomanskim, neutemeljenim zahtjevima o braniteljskom kruhu nad pogačom. Nije dovoljno da su braniteljska prava, mirovine i invalidnine, itd. višestruko veća i sigurnija od istovrsnih civilnih, za neusporedivo duži radni staž, radni i društveni doprinos svojoj zemlji, pa i ukupan logistički u ratu.

Foto: Cropix/Goran Mehkek

Svaka čast onima što su časno ratovali za svoj dom i zemlju i nisu se uprljali ni pljačkom tuđe stečevine niti ubojstvima, no ti ratnici u civiliziranom, demokratskom društvu – kakvo Bijedna Naša još dugo neće biti – moraju biti ravnopravni sa svim ostalim sugrađanima, imati prava i dužnosti kao svi ostali, nikako povlašten položaj. Oni koji su nečasno/neljudski  ratovali, protivno svim međunarodnim normama, koji su okrvavili ruke krvlju nedužnih, imaju bespogovorno i bez olakotnih okajavati grijeh na dugogodišnjoj robiji. Međutim, i ti što su časno ratovali i istinski su zaslužni za pobjedu u Domovinskom ratu ne bi bili u stanju ratovati, uza sve životne i ine rizike,  bez stotina tisuća i milijuna civila koji su odbijali od svojih i usta vlastite djece ne bi li kupovali onima na bojišnici oružje, streljivo, odore, hranu i piće, higijenske artikle, pa i cigarete i alkohol. Bez takve pozadine, danas ne bi bilo RH.

Javna sablazan: kruh nad pogačom?

Javna je tajna da ta velika većina istinskih brantelja, koji su dragovoljno i s idealima išli u Domovinski rat, a ne mobilizacijskom silom i iz nečasnih pobuda, mrko gleda na Hrvatsku kakvu su zatekli nakon što su odložili oružje i skinuli maskirne odore. Kasta pokvarenjaka, enormno obogaćenih ratnom pljačkom i profiterstvom, pretvorbenim kriminalom i političkim uhljebništvom, ideološki umrežena, nastavila je istu nečasnu rabotu iz rata i Bijedna je Naša permanentno klizila naniže. Ekonomski, društveno i moralno. Istinski domoljubi, ali i svi ostali pošteni građani, osjetili su se prevarenima i s vremenom su se samo produbljivali beznađe i apatija.

„Medo, za to se nismo borili“, poručuju ovih dana ogorčeni ratni veterani ministru branitelja Tomi Medvedu, zajedno s civilnim društvom, političkom oporbom i ostalim građanima, nakon što je raspalio javnu sablazan Nacrtom prijedloga Zakona o hrvatskim braniteljima koji se upravo našao na prvom čitanju u Hrvatskom saboru. Na sva ionako velika braniteljska prava, koja uključuju i njihove šire obitelji, Medved kani dozidati od jedan do tri proračunskih postotaka veća te ih cementirati ustavnom armaturom kako ih ni jedna buduća vlada ne bi smjela smanjivati. Najslasniji komadi veteranske torte, kat više od sadašnje, dakako, rezervirani su za „najzaslužnije“, koji su i dosad stršali apanažama i materijalnim pri nadležnostima te povlasticama u širokom rasponu od školovanja djece i stipendija do zapošljavanja i stambenog zbrinjavanja. A službeno je registrirano već 505.694 branitelja. Zbog nepravdi u državi za kakvu se nisu borili i osjećaja prevarenosti u vlastitoj veteranskoj hijerarhiji, dosad ih se ubilo oko 4000. I nikom ništa.

Mainstream mediji – s iznimkom javne a zapravo državne kuće HRT-a i veteranskih udruga stožeraško-šatoraške provenijencije te Kataličke crkve, tradicionalno kad je HDZ posrijedi – dočekali su na nož toliku asocijalnu raskalašenost ministra Medveda i uske skupine nezasitnih oko predsjednika Udruge 100-postotnih ratnik vojnih invalida prve kategorije Đure 25.000 Glogoškog. Taj je lik u invalidskim kolicima, surogat HDZ-ove maskote Mirka Čondića za Sanaderovog veteranskog cirkusa na splitskoj Rivi kad se potporom (kasnije) osuđenom ratnom zločincu Mirku Norcu (predratni konobar, pa ratni general i ubojica s gospićkog ratišta), alfa mužjak i svih operativaca „braniteljskih“ derneka po Bijednoj Našoj i novih, megalomanskih rješenja u zakonu. Čovjek mirno spava s mjesečnih više od 20,000 kuna za svoje tjelesno oštećenje u Domovinskom ratu plus 3800 kuna, zdravstveno i mirovinsko supruzi Tatjani za njegu muža koji samostalno upravlja ne samo invalidskim kolicima nego i – automobilom.

Jutarnji list je koncem rujna objavio analizu predloženih braniteljskih paragrafa pod naslovom („POVEĆAVA SE BROJ I PRAVA HRVATSKIH BRANITELJA. Uvodi se nova kategorija, povećavaju se mirovine, više od pola milijuna ljudi dobiva razne povlastice“), koji je izazvao eksploziju komentara ogorčenih čitatelja. „Otkud dodatnih oko pet milijardi kuna, ako država nema za plaće učitelja, zdravstveni dug prevršio je osam milijardi kuna, socijalne potrebe nisu bile nikad veće a manje novca na toj stavci, itd., itsl.“ – kontrira politička oporba neuvjerljivom Medvedu, ministru kojem je rijetko tko u vladi ravan po ispraznom „domoljubnom“ fraziranju. I bivši su partijski sekretari u bivšoj državi, od kojih su neki danas u HDZ-u, bili sadržajniji i konkretniji.

Razumljivo je to da se HDZ mora odužiti stožeraško-šatoraškoj družini Đure 25.000 Glogoškog i Josipa Zrće Klemma – kojem se posredstvom svog vrlog Ličanina Darka Milinovića upravo odužio 20-godišnjom koncesijom na novaljskom divljalištu Zrću – pa i novim paragrafima koji će nabildati braniteljska prava do prsnuća džepova već izdišućih poreznih obveznika, ali nije razumljivo da se premijer Plenković usudi tako neodgovorno kockati s daljnjim drastičnim produbljivanjem društvenih razdora. Puša veteranske militante dijeliti građane na one prvog i drugog reda, što Bijednu Našu najkraćim putem vodi u propast. U redu je osigurati dostojan tretman braniteljima, ali nikako od njih stvarati kastu najpovlaštenijih u državi. Uz političare i Crkvu.

To nije u redu ma koliko se mahalo floskulama o „zaslugama za slobodu koju danas uživamo“. U toj slobodi se ne da pristojno živjeti, nezadovoljstvo poprima epidemijske razmjere, pa se cijele obitelji mladih i iseljavaju iz zemlje. Nitko ne spominje notornu činjenicu da je obrana domovine, u slučaju ratne ugroze, obveza i dužnost svakog građanina, a ne dobra volja koju treba doživotno futrati najvećim javnim počastima i enormnim svotama novca iz džepova poreznih obveznika. Lako je tuđim k….m, kaže ona pučka – gloginje mlatiti. Pa i Medvedu, Glogoškom i Plenkoviću tuđim novcem kupovati biračku vjernost. Sramota, a ne ozbiljan politički posao, odgovornost prema svim građanima ove zemlje.

„Goran Beus Richembergh, GLAS, izračunao je da bi provođenje zakona moglo koštati 5,5 milijardi kuna do 2015. godine“, izvijestio je Jutarnji list. „Ministar branitelja Tomo Medved iznio je tek dio troškova; u ovogodišnjem proračunu rezervirano je 174 milijuna i 667.000 kuna, a sljedeće godine trebalo bi osigurati dodatnih 219 milijuna, te još 64 milijuna kuna iz budžeta Ministarstva rada i mirovinskog sustava, a 2019. godine dodatnih 245 milijuna kuna za mirovinska prava. Tome treba dodati troškove novih korisnika prava opskrbnine, tzv. naknade za nezaposlene. Prema podacima Ministarstva rada, 82.889 branitelja nije zaposleno i ne prima mirovinu; 2013. bilo je oko 6000 korisnika opskrbnine, a taj broj 2018. godine narastao bi na gotovo osam tisuća. Zakon značajno širi krug osoba kojima se osiguravaju različite vrste povlastica u odnosu na sadašnji Zakon, a povećavaju se i postojeća prava branitelja, ratnih vojnih invalida i članova njihove uže i šire obitelji.

Domovinsko-ratni Alzheimer

Pravo branitelja i ratnih vojnih invalida priznalo bi se i vojnicima HVO-a i pripadnicima Narodne zaštite, te novoj kategoriji – ‘sudionicima Domovinskog rata’. U tu kategoriju ulaze ratni izvjestitelji, medicinsko osoblje, vatrogasci, pomorci, članovi posada brodova trgovačke mornarice, te članovi Civilne zaštite koji su ‘doprinijeli obrani suvereniteta’. Predviđa se i povećanje najniže mirovine: 45 posto osnovice prosječne neto plaće iz 2016. godine, a ne kao dosad prema prosječnoj plaći u godini koja prethodi odlasku u mirovinu. Proširena su i prava na obiteljsku mirovinu te opskrbnine za bračne ili izvanbračne partnere te djecu umrlih branitelja i ratnih vojnih invalida pod povoljnijim uvjetima i ne samo na članove uže obitelji nego i šire obitelji prema Zakonu o nasljeđivanju, obavezan sistematski pregled svake tri godine – u 2018. godini trebalo bi naći 20 milijuna kuna za 26.030 korisnika, te snižavanje dobne granice za odlazak u starosnu mirovinu, ovisno o duljini ratnog staža.

Novost je ponovno otvaranje rokova u kojima će se onima koji to nisu učinili do 2009. omogućiti da steknu status branitelja.“ Nevjerojatno. Što kažu katolički biskupi tzv. Crkve u Hrvata: „Domovinski rat još nije završio“, pa što i hiperprodukcija branitelja, logoraša srpskih logora, invalida, silovanih, stradalnika svih vrsti, vojnih činova, svih (ne)mogućih povlastica i inog provijanta nemoralnih parazita ne bi bila nastavljena. Do besvijesti. A jest čudno zdravom umu: ako se netko nije sjetio i do 2009. (što je također predugačak rok, izvan svake pameti) dokazao braniteljski status, PTSP i tako to, te se opskrbio pripadajućim apanažama, po Medved-Glogoškoga rješenju to bi mogao učiniti i dan prije smrti tamo negdje 2055. ili koju godinu kasnije.

Ta lijekovi za koje hrvatsko zdravstvo već sada duguje veledrogerijama više od tri milijarde kuna – čine čuda glede i u svezi dugovječnosti. Među njima je jamačno i onih koji definitivno liječe Alzheimera, pa je moguće da se netko tko se 14 godina nakon Domovinskog rata – „borio se za pravu stvar“ u BiH ili RH, u HVO-u, HOS-u ili HV-u – nije sjetio da je bio hrvatski branitelj na prvoj crti bojišnice, sada i idućih iks godina živo sjeti svog ratnog puta. I dovede dvojicu svjedoka indulgencijske težine, a zakon je – zakon, jelte. Ako su mogli ustaše, domobrani i četnici onomad u partizane, što ne bi „branitelji“ s izliječenim Alzheimerom u Registar hrvatskih branitelja? Tim više, jer će ga Medved, obećao je, uskoro proglasiti tajnim, pa…

Produženi rokovi vrijedit će i za stjecanje statusa ratnog vojnog invalida, što je također paradoks. Jer, ako netko nije bio ranjen 1991.-1995. ili jest ostao bez nekog dijela tijela, a to nije znao, eto prilike… Ako se naknadno toga sjeti. S PTSP-om je posebna priča zbog koje je sin vukovarske legende Siniše Glavaševića, Bojan, skoro ostao bez glave pred gnjevnim šatorašima na Savskoj 66 budući da se javno čudio kako je moguće RH ima navodno 35.000 oboljelih od PTSP-a, a srpska strana ni jednog. Barem koliko se zna. A i njihove su vojnike zarobljavali, mučili i ubijali u logorima HV-a i HVO-a, komadale ih hrvatske grante i sakatile mine… I što sada?

Materijalno i povlastičarski nezaustavljivi oko Tome Medveda – da ti pamet stane od nevjerice! – traže također da država plaća odvjetničke troškove tzv. braniteljima koji su u Domovinskom ratu počinili ratne zločine, pa ih se privelo pravdi. Država to su svi pošteni njezini građani, a oni sigurno nisu prisiljavali bolesne idiote da u njihovo ime ubijaju nedužne, pljačkaju, siluju, pale tuđe kuće, psihički i fizički sakate zarobljenike, progone ljude iz vlastite domovine i čine zvjerstva kakva jedva može pojmiti ljudski razum. I sad bi oni svojim novcem u državnom proračunu trebali braniti te idiote od sankcija koje su zaslužili? Neka im svojim osobnim novcem Tomo Medved, Vlado Košić, intimus „božjeg čovjeka“ (sic) Darija Kordića (25 godina haaške robije za ratna zvjerstva nad Bošnjacima u BiH!), Đuro 25.000 Glogoški i takvi plate obranu.

Građani RH im ne žele plaćati ni psihijatrijsko liječenje, kamoli obranu neobranjivog. I zašto u prijedlogu zakona ne piše da će zločinci kojima su dokazana zvjerstva ili pak zapovjedna odgovornost vratiti poreznim obveznicima novac s kamatama? Nije vrag da inicijatori te kriminalne odredbe anticipiraju neke vlastite pozive na odgovornost, pa je dobro osigurati se unaprijed. Kaže ona pučka: „Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe“. Saborski zastupnik Živog zida Branimir Bunjac ironično komentira sulude ideje Medvedove družine: „Braniteljima treba dati sva prava, ali samo onima koji to zaslužuju. Velik broj navodnih branitelja nikad nije vidio ni bojište niti neprijteljskog vojnika. Kako je moguće da je branitelj onaj tko je do 30. lipnja ’96. bio u HV-u, a rat je trajao do studenoga 1995.? Koji se to rat vodio u lipnju ’96.?“

Foto: tjedno.hr

Izvjesni Darko Osko zapisat će u FB komentaru: „Ne, Medo, za ovo se nisam borio. Hvala, podguzna muha nisam. Tko nema ponosa i srama nek’ se nakači na državnu sisu, ako još ima mjesta“, a Slaven Zadravec: „Počet će se govoriti: ‘Ne dao bog kuge, potresa i branitelja’“. Replicira Ivan Vugrinec sa Sveučilišta u Zagrebu: „Nema više mjesta na državnoj sisi, sve redom HDZ-ovci zauzeli“. Zadravcu uzvraća Ivan Puik: „Haha, najjednostavnije bi bilo da odmah obave popis od 4,200.000 branitelja. Pa kad uzmu još ove koje navode, bit će ih oko 600.000. Majke ti božje, pa gdje su se toliki borili, ispod ‘Jorgan’ planine?“ Vinko Vincek: „Malo nas je takvih. I ja sam dragovoljac Domovinskog rata, ali nisam se borio za privilegije. Srećom, radim u inozemstvu. Pošto neću plaćati nečije privilegije, poručujem mladima: bježite, za ove ćete raditi šest sati, a za sebe dva sata dnevno. Gori su od partizana ’45-te“.

Lustracija nemorala i povlastica

Vox populi možda najbolje sažimlje Marko Mažuranić, također sa Sveučilišta u Zagrebu: „Tko će to platiti. Uskoro u sendvičima u školama više ne bude ni salame, nego dva lista zelene salate. Hehe. Moji građani. Birali ste, sada uživajte. Cipelari Plenki sirotinju. Postajemo kao Egipat u doba faraona. HDZ elita i svi plaćenici s povlasticama koji na izborima glasaju za domoljube i marva koja stenje i sve plaća. Ja sam na vrijeme postao član HDZ-a, pa uživam u blagostanju“. Renata Jakšić: „Dva lista zelene salate su čisto rasipanje. Jedan je sasvim dovoljan“.

Branko Brown: „Bježimo iz ove ‘domovine’ – za jebenih 2500 kn treba raditi 40 godina, a ovi nasrali i široj obitelji mirovinu. Što su ljudi u ovoj zemlji koji su imali radnu obvezu, slučajno su ženskog roda pa im nisu slali pozive i nisu se imale razloga skrivati ili tražiti potvrde da su anemične (a jesu nakon ciklusa koje muškarci nemaju) – što su ti domoljubi? Nemaju prava ni na što osim da hrane ovu gamad koja i nakon 25 godina sebe naziva branitelj – valjda od nas ostalih se brane, što smo miiii?“ Javnost je ogorčena, pa i onih 250.000 – koliko ih je osobno izbrojao „vrhovnik“ (sic) Franjo Tuđman, da su se uistinu borili za RH – nepravedno trpi animozitete. Ne vlastitom krivnjom, dakako.

Ali, da se tiha braniteljska većina oglasi time kako Tomo Medved i kojekakvi košići, glogoškići i slični debelo potkoženi, s faličnim, izmišljenim i izbjegnutim ratnim putem, nemaju pravo govoriti u njihovo ime, veteranska bi lustracija ubrzo bila izvedena na čistac. Istinskim braniteljima i njihovim obiteljima država mora osigurati jednaku, ne povlaštenu i sve povlašteniju poziciju u društvu, zdravstvenu skrb, radno mjesto, mirovine i invalidnine kao i svim ostalim građanima. Ništa više i ništa manje. Ni po kojem kriteriju u RH ne smije biti građana prvog, drugog i trećeg reda. Onih koji prekopavaju kontejnere, čuče pred socijalnim samoposlugama i obijaju pragove pučkih kuhinja i onih koji inkasiraju nevjerojatan novac te ga troše u kladionicama i kafićima, busajući se „ratnim zaslugama“ u kockasta hrvatska prsa.

Na toj je socijalnoj, radnoj i moralnoj osnovici dobrodošla lustracija. Ona partizansko-ustaška je čista glupost, smokvin list za političke, veteranske i vjerske javašluke koji brzopotezno pretvaraju Samostalnu, Neovisnu i Suverenu u palanački cirkus. Čuveni amarički vojskovođa George Smith Patton Junior anticipirao je lustracijski recept za sve tri rečene destruktivne kaste u Bijednoj Našoj – političare, branitelje i tzv. Crkvu u Hrvata: „Ako si krv prolijevao za ovu zemlju da bi to poslije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta, da je platimo i kupi prnje odavde! Idi tamo gdje se domovina može kupiti novcem!“

The post „Medo, za to se nismo borili“ appeared first on Tacno.net.