foto: Twitter

Hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić, lider hrvatskih Srba Milorad Pupovac, bivši predsjednik RH Ivo Josipović digli tlak „nacionalno osviještenim domoljubima“ za državnim kormilom RH tvrdnjama o tomu kako je u Bijednoj Našoj (pro)ustašizacija izmakla kontroli i zazorno kontaminira javni prostor, ruši tzv. ugled države u svijetu i izaziva kobne razdore u društvu. „Laže tko to kaže“, bučno skače na zadnje noge politički mainstream, globalno znan upravo po „Za dom spremnoj“ blagonaklonosti i (pro)ustaškom glaukomu, kojega ili nije svjestan ili ga se uopće ne tiče, pa pušta zemlju kotrljati se nizbrdicom

Piše: Marijan Vogrinec

Sikće li (pro)ustaška zmija Hrvatskom, kako je to bivši predsjednik RH Ivo Josipović kazao za posjeta Izraelu, a neki dan ga zbog opetovane te tvrdnje na Radiju Slobodna Europa radi potpore izjavi hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića u New Yorku žestoko oplela tzv. suverenistica i europarlamentarka u drugom mandatu Ruža Tomašić ili je riječ o subverzivnom djelovanju tzv. pete kolone, koja podmeće ustaška strašila i aveti uljuđenoj europskoj zemlji s velikim svjetskim ugledom? Koja nije mala ni globalno nevažna, kako reče „slabovidna“ predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u podrumu Matice hrvatske u objavi svoje kandidature za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Naime, Komšić – kojeg službeni Zagreb, HDZ i njegove dvoglave filijale u Mostaru (HDZ BiH i HDZ 1990) ne priznaju zbog „bošnjačkog preglasavanja“ 7. listopada 2018., po izbornim pravilima po kojima je prethodni mandat pripao predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću, da bi ga Komšić lani deklasirao s 49,47 prema 38,66 posto glasova – izazvao je konsternaciju u Banskim dvorima te na Pantovčaku i na radikalnijoj tzv. desnoj političkoj sceni. Na sastanku s UN-ovim dužnosnikom u New Yorku je izjavio da pojedinci u RH niječu ustaški genocid u tzv. NDH nad Srbima, Židovima i Romima, što je već opće mjesto medijskih, oporbenih i kritika dijela javnosti. Unatoč stalnim negiranjima s HDZ-ovog državnog vrha.

I što je u Komšićevoj, Josipovićevoj, etc. tvrdnji netočno, sablažnjivo, klevetničko i neistinito? Da kvislinški režim nije počinio organizirani genocid nad Srbima, Židovima i Romima, ali i jezive ratne i zločine protiv čovječnosti nad Hrvatima koji nisu podržavali ustašku nacionalnu veleizdaju, pa su bezazlene i društveno prihvatljive proustaške pojave na koje vlast ne reagira, koje eskaliraju protumanjinskom mržnjom i fizičkim napadima na Srbe u RH, njihovu imovinu, ljudska i građanska prava…? Ustaše nisu u tzv. NDH – i duboko u poraću (npr. 19 ubačenih terorista tzv. bugojanske skupine braće Ambrozija i Adolfa Andrića, 1972. godine) – počinili teške zločine nad partizanima i njihovim obiteljima, pripadnicima i simpatizerima masovnog, najorganiziranijeg narodnooslobodilačkog pokreta otpora nacifašizmu u okupiranoj Europi? Koji su vodili komunisti i Josip Broz Tito, jedan od najsposobnijih vojskovođa u Drugom svjetskom ratu i potom jedan od najutjecajnijih svjetskih lidera. Kojem su zbog tzv. politike miroljubive koegzistencije i iznimnog utjecaja u Svjetskom pokretu nesvrstanih, čiji je osnivač, dolazili na noge i vođe obaju hladnoratovski suprotstavljenih blokova i okrunjene glave. Samo je na Brijunima ugostio trećinu svjetskih državnika. Nikakva (pro)ustašizacija to neće promijeniti.

Povijest je o hrvatskoj ratnoj i poratnoj povijesti davno rekla svoje i ta se istina ne dâ prepraviti u komunističko/partizansko protuhrvatstvo ni Tita, Hrvata iz Kumrovca, u nacionalnog veleizdajnika i zločinca, što se u RH čini ne samo blagoslovom vlasti već i sufinanciranjem javnim novcem. I to ne valja i kad netko kaže da ne valja, da (pro)ustašluk eskalira i vuče zemlju u razdore i propast, postaje „državni neprijatelj No. 1“. Povijesna se istina ne može preinačiti ma koliko bilo dopušteno krivotvoriteljskih filmova snimiti, ma koliko „novih istraživanja“ ukoričiti, „domoljubnih“ filipika izgovoriti čak za govornicom tzv. Visokog doma i s oltara, iz dijela medija, etc. Ma koliko ljutitih oponiranja Komšiću i lideru hrvatskih Srba Miloradu Pupovcu, HDZ-ovu partneru u vlasti, zbog „uvrede Hrvata i RH“ tvrdnjama o ustašizaciji zemlje, jer da je to „fatamorgana i protuhrvatska zloba“. Nema ustašluka u RH, reći će Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković, čak i veteranska udruga Hvidra, katolički klerički militanti, pa i Ruža Tomašić, novohrvatska tzv. suverenistička zvijezda.

„Krasnoslovlje“ s proslava obljetnice tzv. NDH

Inače – o tome je podrobno pisao tjednik Novosti, ali i drugi mediji – Ruža Tomašić, koja se svojedobno proslavila u predizbornoj izjavi u Slatini skandaloznom proustaškom izjavom o tomu kako je RH država Hrvata, a svi ostali su u njoj gosti, znana je iz 1980-ih godina u Kanadi kao „Liepa Plavka“, koja je pod djevojačkim prezimenom Budimir pisala u ustaškom listu Nezavisna Država Hrvatska stihovane (poetska vrsta: auto trubi/ mi smo domoljubi ili sunce sija/ k’o tepsija) panegirike ustaškom krvniku Anti Paveliću. Na opće oduševljenje ustaške emigracije, „krasnoslovila“ ih je u ganc novoj crnoj odori Ženske ustaške loze i Ženske ustaške mladeži na kojekakvim skupovima i proslavama tzv. NDH članova i simpatizera ustaške organizacije Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, koji je osnovao sâm Pavelić, a vodio i izdavao rečeni list njegov šogor Srećko Pšeničnik. Sredinom devedesetih mu je, pisali su mediji, tajnik za „promidžbu“ bio „notorni Velimir Bujanec“, koji je pomagao Tomašićki dobiti drugi mandat u Europarlamentu. I taj se šogor Pšeničnik ukazao 1990-ih u RH, kao i cijela legija metuzalema crnog režima (ustaški ideolog Vinko Nikolić, zapovjednik konc-logora Jasenovca Dinko Šakić sa suprugom Nadom, etc.), njihovih potomaka i apologeta.

Tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i desna mu emigrantska ruka iz Kanade Gojko Šušak su im za dom spremno – financirali su ili na drugi način aktivno sudjelovali u pripremanju Domovinskog rata – visoko 1990-ih podigli graničnu rampu (nekima i bez osobnih dokumenata, kao Pavelićevom osobnom čuvaru u Argentini i obiteljskom prijatelju, inače ocu novinara/publicista Drage Pilsla, o čemu je sâm pisao). Došli su na balkanski kiflić, je li, zidati demokraciju, tzv. pomirbu, međunacionalnu snošljivost, osobito prema hrvatskim i Srbima ma gdje bili, vjersku širinu (ekumenizam), etc., a ne nastaviti rabotu u kojoj su ustaše bili spriječeni 1945.? Pa se samo od sebe, je li, srušilo više od 3000 tzv. partizanskih spomenika, knjižnice i galerije očišćene od umjetnosti nacionalno i ideološki nepoćudnih srpskih/jugoslavenskih autora, od kojih su mnogi „jači“ od ijednog hrvatskog živućeg Salijerija… Čak je „Ježeva kućica“ Branka Ćopića, neraskidiva sastavnica djetinjstva tisuća naraštaja, dugo bila zabranjeno „srpsko“ štivo eda bi se, je li, djeci guralo pod nos stihove časne sestre Marije Petković Propetoga ili generala Ivana Tolja, čija pak „umjetnost“ u usporedbi s Ćopićevom nije vrijedna spomena.

Srbi su se, je li, sami, dragovoljno tih olovnih 1990-ih upisivali na liste tzv. tehnološkog viška radi eliminacije s radnih mjesta po nacionalnoj osnovi „remetilačkog čimbenika“, sami su se pod dugim cijevima izbacivali iz tzv. društvenih i vojnih, nerijetko i privatnih stanova jer su bili „četnici“? Obitelj zagrebačkog mesara Mihajla Zeca je sama pozvala Merčepov eskadron smrti da ih pobije i osobito, zvjerski, s krunicama oko vrata na Sljemenu ustrijeli 12-godišnju Aleksandru Zec, pa je, je li, normalno da nitko nije odgovarao za zločin, iako su ubojice nedjelo, a jednog od njih je Tuđman poslije odlikovao? Sic transit. Manjinski su hrvatski Srbi sami osnivali i bezrazložno se kao „četnici“ zatvarali u konc-logore u Pakračkoj Poljani, Marinom Selu, Lori, Kerestincu, na Zagrebačkom velesajmu (Paviljon 22, kontejner…), jer kako reče onaj redikulozni sudac Vrhovnog suda RH – „Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločin“. Budući da „ne mogu“ i „nisu“, jer se na prste jedne ruke mogu nabrojiti – ako? – ozbiljnije sankcionirani hrvatski ratni i zločinci protiv čovječnosti (ne računajući one iz političkog i vojnog vrha HVO-a u BiH i tzv. HZ/HR Herceg-Bosne), razumjeti je zašto su neki dan oslobođena odgovornosti i posljednja dvojica specijalaca Mladena Markača i Željka Sačića, koji su 5. kolovoza 1995. masakrirali šestero srpskih civila (žena i muškaraca u dobi od 45 do 95 godina) u zaseoku Gruborima nedaleko od Knina.

HOS je valjda iz antinacifašističkih, protuustaških razloga stavio ustaški „Za dom spremni“ na svoju crnu zastavu, na spomen-ploče bojovnicima koji su sami sebe nazivali ustašama, pjevali ustaške pjesme i postrojbe nazivali imenima ustaških koljača („Rafael vitez Boban“ u Splitu, etc.)? I Tuđmanov se režim, dok premijerom nije postao tzv. prvi Europejac Ivo Sanader – glede i u svezi (pro)ustaških strašila i endehazijskih sablasti neusporedivo mudriji i odlučniji od Andreja Plenkovića – „proslavio“ time što nije sprječavao javno slavljenje i najkrvavijih ustaških zločinaca, npr. spomenikom u Slunju zapovjedniku Crne legije Juri Francetiću, pločom u Lovincu na Velebitu i dodjelom ulica ministru tzv. NDH Mili Budaku, itsl. Tada je u RH posijano otrovno sjeme uvezeno iz (pro)ustaške emigracije koje se lijepo uhvatilo u dijelu političke, braniteljske, šire društvene, ali i katoličke kleričke populacije, pa će i sama Ruža Tomašić u napadu na Ivu Josipovića priznati da nam „vani govore da smo fašisti“, jer to „i sami govorimo“. Ne govorimo svi, jer tako ne osjećamo i jer bi to bilo ispod ljudskog dostojanstva. Na toj liniji nema nikakve tzv. pomirbe. Ne idemo svi ni svake godine – pa tako četvrt stoljeća unazad, je li – na ustaške mise zadušnice u Zagrebu i Splitu Anti Paveliću, ratnom i oberzločincu protiv čovječnosti. Ne idemo svi ni drčno kostimirani ustašovati na Bleiburg, a ustašofili idu, Crkva također, HDZ-ova vlast s njima, darujući pola milijuna javnog novca za nešto čega se treba sramiti. Ne da se to zatajiti onima „vani“, ma što se govorilo „kod kuće“..

Ruža Budimir-Tomašić, ikona tzv. suverenističke, radikalne desnice – drčno je kazala Novostima – nije i ne želi se odreći ustaškog pokreta, ali ima obraza okomiti se na Josipovića, koji se isto tako ne odriče tvrdnje o tomu da ustaška zmija u RH i dalje sikće. Dnevnih je primjera za iks kilometara debelih tomova prema kojima su Komšićeve, Josipovićeve, oporbene, medijske i ine kritike o bujajućem (pro)ustašluku u RH mlaka voda. „Liepa Plavka“, autorica stihova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – „Poglavniče! Plemeniti vođo, Obećanje čvrsto ti dajemo,/ Među nama svagdje će prestati,/ Za slobodu složno umireno./ Krenut ćemo složno tvojim putem,/ Do života tebi ostat vjerni,/ A kad život budemo davali,/ Zadnje riječi, bit će, ZA DOM SPREMNI! (R.B.)“ – odazvala se zamolbi jednog istomišljeničkog medija komentirati Josipovićevu potporu Komšiću u intervjuu Radiju Slobodnoj Europi. Kazao je: „Komšićeva izjava o pojedincima stoji, ali ustašofilija ima podršku i u dijelu politike, medija i javnog prostora, pa pogotovo vrijedi ono što sam rekao u Jeruzalemu – da ustaška zmija i dalje sikće“.

Drž’te lopova ili tko o čemu…!? „Sama činjenica da Josipović hoda okolo i govori takvo što i pritom ne završi u zatvoru je znak da je ovo slobodna država i da svatko može govoriti što god želi“, kaže Tomašić, a odmah joj zatvorski preodgoj na umu kakav, je li, „slučajno“, posredstvom tužbe DORH-u i ucjenom vlade traži Hvidra za Milorada Pupovca zbog „uvrede RH“ usporedbom s tzv. NDH u medijima u BiH i Sloveniji, gdje je opalio po rastućoj (pro)ustašizaciji, širenju protusrpske mržnje i batinaškom pohodu na gledatelje nogometne utakmice u kafiću u Uzdolju nedaleko od Knina. „S time on samog sebe pobija jer da u Hrvatskoj ustaška zmija i dalje sikće i da to politika podržava, on takve stvari ne bi smio govoriti. (…) Da je Vlada reagirala onda (nakon Jeruzalema, op. a.), da su oni reagirali, kada je on to rekao i da su tražili da on to objasni možda ne bi tako nešto govorio, a mi se bojimo što će nam netko drugi reći i pravimo se ludi kao da nitko ništa nije rekao, a kad idemo van i kad nam govore da smo fašisti onda nam kažu da mi sami to govorimo. Moramo se konačno osvijestiti i vidjeti kakvu sliku o nama produciraju oni koji idu van i koji tako govore. Njih treba pozvati na odgovornost.“

Tko su ti koji lažu?

Kako? Otvaranjem Golog otoka ili, učinkovitije, kao što su idoli „Liepe Plavke“ već od svibnja 1941. genocidno prakticirali za Srbe, Židove, Rome, Hrvate i ine Jadovnim na Velebitu, Koprivnicom, Jasenovcem, Starom Gradiškom, Siskom, Jastrebarskim i četrdesetak drugih konc-lokacija? „To su teške optužbe i neka ih objasni“, žesti se autorica ode ustaškom tzv. poglavniku u listu (pro)ustaške emigracije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (u Pavelićev se i Pšeničnikov Hrvatski oslobodilački pokret upisala 1976. godine i bila više no aktivna, čak se hvalila kako su ju „pripremali da ga preuzme voditi). „Ako ne može objasniti, znači da je to kleveta protiv države. Predsjednica i premijer su trebali reagirati. Oni su predstavnici ove države, odnosno vlasti, a kad netko pljuje po državi, onda pljuje i njih. I oni su time prozvani. (…) Problem je u tome što mi imamo tu neku prokletu krivnju koju su nam nametnuli od 1945. godine i ne daj bože, da nešto kažemo jer bi onda još više govorili. Trebamo im reći da lažu i da su sve toliko uvećali od ’45. godine i da bi im bilo bolje da se pokriju preko ušiju. Imamo sada znanstvenike koji dokazuju da se u Jasenovcu nije događalo sve ono što se tvrdilo. Ima hrpa knjiga koje govore da nije bilo tako. Zašto se ne tuže oni koji lažu?“ A zašto nitko ne tuži izvjesnog Marka Skeju, lika s Hitler-brčićima, koji na proslavi 24. obljetnice VRA Oluje usred Knin postroji vod crnokošuljaša i svi uglas halabuče formalno zabranjenu ustašku krilaticu „Za dom spremni“. I nikom ništa. Policija šuti, kao i sudstvo na isto Thompsonovo „junaštvo“ na početku svakog tzv. čavoglavog koncerta? Pa, daju šlagvort ovima „vani“.

Tko su ti koji lažu, pa ih treba tužiti i progoniti? Zatvarati na reorganizirani Goli otok ili nedajbože konc-Jasenovac? Jesu li to ugledni povjesničari s uglednog Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić koji znanstveno istražuju, pišu i govore o jezivom ustaškom genocidu nad Srbima, Židovima, Romima, Hrvatima i inima nepoćudnim kvislinškom pararežimu Ante Pavelića 1941.-1945.? Ili je to buljuk autora iz (pro)ustaške emigracije i novohrvatskih prekonoćnih „znanstvenika“ što po izmišljenim „nacionalnim“ tzv. studijima, centrima, institutima, etc. uz obilan javni novac krivotvore povijesnu istinu, tvrdeći da nije bilo kako je uistinu bilo? Treba li tužiti Danu Budisavljević zbog genijalno filmovanog „Dnevnika Diane Budisavljević“ – vrijednog biti temeljnim kurikulom nastave novije hrvatske povijesti u školama, koji je film uvjerljivo u Puli deklasirao stoput skupljeg i globalno reklamiranog „Generala“ Antuna Vrdoljaka – ili pak Nadu Prkačin zbog dokumentarca „Dječje prihvatilište Sisak“ u kojem se poriče istina o sudbini 6500 srpske djece s Kozare 1942. godine od koje je 2000 umrlo/umoreno i zakopano na Dječjem groblju u Sisku?

O (ne)postojanju Josipovićeve ustaške zmije koja i danas sikće ponešto govori i činjenica da je istog dana i u isti sat sa zagrebačkom premijerom „Dnevnika Diane Budisavljević“, koji dramatično razobličuje nečovječnu narav ustaškog režima, skupina oko Laudato TV-a Katoličke crkve u RH premijerno prikazala „Dječje prihvatilište Sisak“ u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu, gdje se ustaški režim prikazuje u svjetlu evanđeoskog čovjekoljublja i osobito pažljiv prema djeci, pa i srpskoj. I tu su, kao na sličnim skupovima, gdje se partizane, komuniste, Tita i SFR Jugoslaviju prikazuje crnim bojama kao notorne protuhrvatske zločince i srbofile, a ustaše kuje u zvijezde kao borce za slobodu i hrvatsku državu, glavnu riječ vodili upravo Tomašićkini „znalci“, znanstveni i ini „autoriteti“. Kontroverzni sisački političar u biskupskoj haljini Vlado Košić (deklarirani prijatelj „Božjeg čovjeka“ Darija Kordića, osuđenog ratnog zločinca na 25 godina robije u haaškoj prdekani), neizbježan u RH slovenski „istraživač zločina komunističkog režima“ Roman Leljak (navodno porijeklom Hrvat iz obližnjeg Zagorja, s kriminalnim dosjeom, zatvorski sankcioniran zbog krađe i prijevara, obavještajac u JNA, bonvivanski sklon poročnim mjestima, etc.), istomišljenički mu „istraživač“ Igor Vukić (autor nedavno objavljene revizionističke knjige „Radni logor Jasenovac“ i sličnih radova, kojima se rehabilitira ustaška veleizdaja i negira genocid, a dobivaju javni novac), predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Ante Beljo (prijatelj i kanadski emigrantski suradnik Gojka Šuška i Ruže Tomašić, visoko pozicioniran u Tuđmanovom režimu) te niz drugih marginalaca iz kruga samoukih prepravljača povijesti Drugog svjetskog rata i poraća, ulogâ njegovih aktera i posljedica.

Treba pročitati knjigu „Nisam zavijao s vukovima“ Tomislava Jakića, koji je rujna 1990. kao službeni izvjestitelj HRT-a (uz Krešimira Fijačka iz Vjesnika) pratio tzv. državno izaslanstvo (sic transit, državno te godine) s Franjom Tuđmanom i vodičem mu Gojkom Šuškom tzv. hrvatskoj dijaspori u Kanadi i SAD-u te iz prve ruke svjedočio o kakvoj je družbi, kakvim likovima i kakvoj ideologiji bila riječ u kreiranju tzv. državotvorne politike, odnosno participaciji „domoljubnih Hrvata od povjerenja“ u vlasti, politici, medijima, ekonomiji, školstvu, znanosti, kulturi, sportu i društvu u najširem smislu zemlje, koja je već bila na ratnoj stazi. Još za boravka u tom krugu gdje se, svjedoči Jakić, otvoreno ustašovalo pred Tuđmanom – partizanom, uvjerenim jugokomunistom, kadrovikom JNA i čak Titovim generalom – dojavljeno mu je o početku balvan-revolucije i prvom sukobu sa srpskim pobunjenicima. Ruža Tomašić je pozvana čuvati ga i u RH, gdje je ostala živjeti i politički se angažirala na radikalnoj tzv. desnici, na istom emigrantskom (pro)ustaškom i protusrpskom kanadskom projektu o kojem će nedavno reći Novostima:

„Ne sramim se, tako je bilo tamo dok sam rasla. Niti sam ikoga orobila, niti sam ikoga ubila. Puno toga se u međuvremenu promijenilo i iza nekih stvari danas ne stojim. Gledajući s političke pozicije, naučila sam dosta novoga i shvaćam da nije sve bilo onako kako su mi tada govorili. Nešto nije, a nešto jest“. Visokopozicionirani danas u državnoj politici RH izravno su od unuka ustaškog pukovnika Crne legije, 13. s liste traženih 1946. godine ratnih zločinaca izbjeglih tzv. štakorskom stazom vlč. Kunoslava Draganovića u Argentinu i intimusa zapovjednika konc-logora Jasenovca Vjekoslava Maksa Luburića do sestre „hrvatskog idealista“, koji je zbog terorizma (otmica civilnog aviona na liniji New York – Chicago i ubojstva policajca podmetnutim eksplozivom) odgulio 32 godine robije u SAD-u. Bijela kuća nije udovoljila nijednoj Tuđmanovoj molbi da ga oslobodi ili pusti odležati ostatak kazne u RH. Kad je odgulio svoje, osvanuo je u RH i bezuspješno pokušao ujediniti radikalnu tzv. desnicu pod svojom „karizmom“, a kad se razočarao životom u „Platonovoj pećini“, prosvirao si je glavu u svojoj kući u Rovanjskoj. Udovica, Amerikanka, ima izdašnu apanažu hrvatskih poreznih obveznika i objavljuje nezanimljive knjige, koje više ne zanimaju ni (pro)ustašku emigraciju. Čak ni Ružu Tomašić.

„Ustaše i četnici koji su bili sluge Hitlera i Mussolinija i njihovi saveznici“ – kazao je Ivo Josipović televiziji N1 Hrvatska, ustvrdivši da je u RH i Srbiji na vlasti tvrda tzv. desnica „uz sufliranje još tvrđe“, pa je i objema izrazito naglašen povijesni revizionizam – „odjednom se danas pretvaraju u dobre momke, patriote i plemenite ratnike. Zapravo, za Hrvatsku i Srbiju, zemlje koje su dale tako veliki doprinos europskom antifašizmu, riječ je o tragičnoj društvenoj regresiji. Korupcija je izrazita, a utjecaj Crkve na politiku potpuno neprimjeren zapadnim demokracijama. Posljedica je društvena stagnacija i odlazak velikog broja, posebno obrazovanih i mladih ljudi, u inozemstvo.“

Domaći i strani mediji gotovo dnevno izvješćuju o kompromitirajućim pojavama i društvenim/političkim prijeporima u vezi sa stadionskim, uličnim, lakonotno-koncertnim, medijskim, kleričkim, veteranskim, etc. (pro)ustašlukom. Je li Željko Komšić oklevetao RH kad je UN-ovom diplomatu u New Yorku kazao ono, što premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović (po)znaju i bolje od njega, svjesni su da je istina, ali se prave grbavi pred stranim sugovornicima i ideološki promiskuitetni pred ovima što im kod kuće – „sufliraju“ s „još tvrđe desnice“?Nisu ni Komšić, ni Pupovac, ni Josipović, ni bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić niti… krivi što su (pro)ustašluk i „dooljubna“ impotencija Lijepoj Našoj grubo uskratili aureolu možebitne uljuđene i demokratski uređene zemlje i nataknuli joj trnovu krunu Bijedne Naše. Nisu ni mladi naraštaji u tzv. školi za život (!?) krivi što ne znaju niti će znati povijesnu istinu o Drugom svjetskom ratu na Balkanu i što će bubati oktroirane lekcije o Domovinskom ratu, a kamoli kritički misliti u školskoj klupi uz koju se međusobno isključuju vjerska dogma i znanstveni pravorijek.

Stilizirano ušato U

I, tim više, vjeroučitelj pred đacima VIII. razreda zagrebačke pučke škole otvoreno ustašuje, čak „nabija na kolac“ glave Vesne Pusić, Milorada Pupovca, Stjepana Mesića, „četnika“ i „komunjara“, a nezbrojena HDZ-ova političarka u Rijeci Ivona Milinović (pače, predsjednica, sic transit, Odbora Gradskog vijeća za nacionalne manjine) prebrojava „Srbe i vrbe“ u svom gradu i poziva Torcidu na podcastu Projekt Velebit ekstremnog desničara Marka Juriča (prije tri godine izbačen s televizije Z1 zbog govora protusrpske mržnje, pa je Agencija za elektroničke medije na tri dana ugasila taj medij) da to učini u Dalmaciji, osobito u mjestima „gdje živi 30-40 posto Srba“. Ruža Tomašić o tome šuti, ni glasa s Pantovčaka ili iz Banskih dvora, iz Hvidre, s Prvostolnog kaptola, iz tzv. kloaka medija (pro)ustaške vokacije… Treba zvati na odgovornost i sankcionirati sve te, je li, petokolonaše, koji vide (pro)ustašluk i bune se protiv milozvučne – à la „Za dom spremni“, „Jasenovac i Gradiška Stara“, etc. – Torcidine krvožedne pastorale: „Šugava Rijeko, smrdljivi grade/ Pobit ću pola tvoje Armade,/ Šugava Rijeko, puna si Srba,/ Ne brini, Rijeko, ima još vrba“.

Ivona Milinović, bivša asistentica u Europarlamentu spomenutog unuka rečenog ustaškog pukovnika izbjeglog u Argentinu, valjda je iz HDZ-ove Središnjice dobila odmah po zubima, pa se drugi dan posipala pepelom, ispričavala se javnosti (ne i Srbima u RH), kao – nije tako mislila, omaklo joj se u bijesu prema Torcidi koja takvom pjesmom nanosi ogromnu štetu Hrvatskoj, etc. A svastika na Poljudu, čije crtače policija više ni ne traži? A razbijanje ćirilice na javnim ustanovama u Vukovaru, za čijeg razbijača po naputku sada Hvidra traži sudsko oslobođenje krivnje? A stilizirano ušato U tzv. hrvatskim pleterom na grbovima dijela veteranskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata? A nekažnjeno vrijeđanje vlastite države šahovnicom bijelog početnog polja i bez tzv. krune hrvatskih povijesnih pokrajina na trobojnicama dijela političkih tzv. suverenističkih stranaka? To je, kaže Ruža Tomašić, demokracija, a ne (pro)ustašluk. Pa zašto u tu demokraciju spada zborni pokušaj kriminaliziranja javnog govora i slobode izražavanja vlastitog mišljenja pojedinca, što sve bezobraznije zahtijeva tzv. suverenistička desnica?

E sad, država koju je zabranjeno uspoređivati s tzv. NDH, iako su u njoj već desetljećima prisutni svi ključni simptomi protusrpske mržnje kakvi su 1933. protužidovski i protukomunistički kontaminirali Njemačku dolaskom Hitlera i nacista na vlast – na ruševinama tzv. Weimarske Republike – pa dolaskom ona dva unajmljena u okupatora kamiona ustaša od Karlovca eda bi im Führer dopustio 10. travnja 1941. proglasiti na zagrebačkom krugovalu svoju paravlast, ta država jest ono kakvom ju njezini samozvani „vlasnici“ prikazuju, a tko tvrdi suprotno – mora sudski odgovarati. Ili pak na psihijatrijski tretman, jer mu se pričinjaju (pro)ustaška strašila i aveti. Neće ići. Ljudi nisu blesavi niti su tabula rasa na kojoj će zdravorazumski deficitarna tzv. desnica (pro)ustašluk opasnih namjera ispisivati kao poželjan ideološki format, neovisan o najmračnijem/najsramotnijem dijelu novije hrvatske prošlosti. Nikakvi „pametni ljudi“ Ruže Tomašić, ideološki impregnirani time što je 1980-ih u Kanadi simbolizirala „Liepa Plavka“, nisu u stanju presvući povijesni poraz, nacionalnu veleizdaju u – blistavu kvislinšku pobjedu. Nacifašistički podrepaši nemaju zaslugu za RH, već oni što su ih „državotvorni domoljubi“ prognali iz škola i javnog života, ali srećom ne mogu i iz povijesnog pamćenja naroda.

Ustaše ostaju ustaše. Srbi su im bili i ostali balvan u oku, pa komunisti, etc., baš kao što su im se „arijevski“ uzori najprije krvavo obračunali s komunistima, pa se potom prihvatili „konačnog rješenja“ za sve europske Židove. Znâ se kako je to završilo. Nije Ruža Tomašić danas jedina – puna šaka brade da jest – koja traži odgovornost za neistomišljenike ideološkog/svjetonazorskog tipa Ive Josipovića i Milorada Pupovca, pa Stjepana Mesića i takvih, što podsjeća na huda vremena ne ponovilo se. Tu su i Hvidra sa zahtjevom za sudskim progonom, ekstremisti koji traže zabranu srpske stranke SDSS-a, ali i neki nebrojeni političari ustaškog obiteljskog pedigrea koji predizborno skupljaju Judine bodove zahtjevom da se zakonom zabrani političko djelovanje hrvatskim Srbima. Neki je dan, je li, neuspješan političar kompromitirane karijere još od tzv. sabora HSP-a u Kutini (gdje je eliminiran dotadašnji šef Dobroslav Paraga) i šurovanjem s Tuđmanovim HDZ-om u praskozorje višestranačja Anto Đapić objavio u Vukovaru (!?) svoju kandidaturu za predsjednika RH baš protućiriličnim diskursom u kojem je magnet za (pro)ustaške glasače baš – zabrana političkog djelovanja hrvatskim Srbima u Gradu heroju. I šire. Je li moguće da je Bijedna Naša toliko potonula da nekima – a navodno se groze usporedbe RH s tzv. NDH i tvrdnji o rastućoj ustašofiliji – pada na um isključiti dio hrvatskih građana iz političkog života vlastite zemlje?

Komu tu i što nije jasno? Prvi potezi kvislinškog ustaškog pararežima tzv. NDH već travnja 1941. bilo je zakonsko uskraćivanje ne samo građanskih već i temeljnih ljudskih prava, zabrana „Srbima, Židovima i psima“ ulaziti u javne prostore i slobodno participirati u društvenom životu, izbačeni su s radnih mjesta, iz stanova, iz škola i fakulteta… Zašto je uvreda „naroda i države“ (sic transit) danas javno osuditi to zlo, koje Josipović imenuje ustaškom zmijom koja i dalje sikće? Ako uopće nešto jest nejasno u tom smislu – jest: zašto vladajući s punim ustima antinacifašističke Europe dopuštaju da se macabre strašila/vampira najsramnijeg, veleizdajničkog dijela nacionalne prošlosti? Samo zbog o(p)stanka na vlasti, pa makar i dopusnicom crnog vraga? Iako taj crni vrag Hrvatskoj radi o glavi i blati joj tzv. ugled u svijetu? Nema logike, ali ima osobne i sektaške koristi. Isti što su maloumno pustili klijati, pa prihranjivali, zalijevali, pustili granati se crne cvjetove zla, odbijajući javno priznati svoju rabotu jer se ta moda već 74 godine ne nosi u civiliziranom svijetu antinacifašističke potke, sad prizivaju kazneni progon, strogoću, zatvorske rešetke, izopćenje, smjenu s radnih mjesta, etc. za sve koji se usude javno kazati da država trokira upravo na povijesnim te osnovnim pitanjima ljudskih prava i sloboda.

(Pro)ustaško glavinjanje Bijedne Naše – uz HDZ-ovu tzv. light ili štoviše radikalno tvrdu vlast za državnim kormilom budući da tzv. ljevica nema većih izgleda izborno nadjačati – jamačno će se nastaviti, pa će i Ruža Tomašić, ohrabrena najvećim brojem preferencijalnih izbornih glasova za Europarlament, drčno kazati tjedniku Novosti: „Nikad ne bih dala protiv ustaškog pokreta do 1941. i ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za Hrvatsku, ali koji nisu činili zločine. Zašto bih ih se odrekla? Ustaše treba odvojiti od onoga što se događalo u NDH. Ustaški pokret je jedno, a NDH je drugo. Nakon puno pročitanih knjiga i razgovora s ljudima poput Vinka Nikolića, shvatila sam da je ustaški pokret bio odgovor na Šestojanuarsku diktaturu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata događalo se puno zločin. Tijekom te četiri godine, NDH se odvajala od onoga što je predstavljao ustaški pokret. Apsolutno treba osuditi one koji su činili zločine na svim stranama, ali ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za svoj dom. Ante Pavelić je bio narcisoidan i puno stvari je mogao napraviti drugačije. Nije morao pristati na rasne zakone, ali dobro. Nije morao imati logore, ali valjda tada je bio rat. Trebalo je živjeti u ono vrijeme“.

Ustaška „većina“ od 0,83 posto

Dakako, trebalo je živjeti u ono vrijeme, ali živjeti časno, pošteno, ne činiti zločine i boriti se za pravu stvar. Ustaški pokret je neodvojiv od tzv. NDH, veleizdaje Hrvata i hrvatstva, krčmljenja hrvatskih teritorija, koje su Titovi partizani morali krvlju vraćati matici zemlji. Ustaški pokret je zločin sâm po sebi, ideologija mržnje i terora, koju je hrvatski narod prezreo već 11. travnja 1941., odbacio s gađenjem i masovno se priključio Titovom narodnooslobodilačkom pokretu, koji su predvodili komunisti. Kojima su se pridružili i nacionalno osviješteni radićevci, više od polovice članova HSS-a. Internetski profil „Ustaše su najveća sramota Hrvata“ činjenično opovrgava ustašofilske tvrdnje o „velikoj privrženosti Hrvata“ tzv. NDH-u i ustaškom pokretu, time i krivotvoriteljske laži ustašofila danas. Travnja 1941. je bilo svega 200-400 ustaša, koncem godine 12.000, a polovicom 1942. godine 28.000 ustaša u 25 bojnâ i 10 pripremnih bojnâ (oko 30 posto ili 8500 ljudi Ustaške vojnice su bosanskohercegovački muslimani, dragovoljci nakon prosinca 1941. kada su istočnobosanski četnici proveli genocid nad tim življem). „Ustaška vojnica dostiže svoj maksimum krajem 1943. i početkom 1944. – 76.000 ljudi“, navodi rečeni profil. „Od čega je polovica od toga broja prisilno mobilizirano u vojnicu ili prebačeno iz domobranstva. Sve u svemu govorimo o cca 30-40.000 ustaša dobrovoljaca. Tzv. NDH tada broji oko 4.800.000 Hrvata. Govorimo o većini od 0,83 % u vrijeme kada je ustaški pokret najbrojniji.“ Tito je tada – među 800.000 partizana početkom 1945. godine – imao više od 150.000 (oko 7000 na početku rata) vojnika iz Hrvatske, a hrvatski su partizani bili ključni za Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije. Hrvatska je – s 24 posto jugoslavenskog stanovništva – do kraja 1943. godine imala u partizanima više boraca od Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije zajedno. Među njima je bilo 60,4 posto Hrvata, 28,6 posto Srba, 2,8 posto muslimana, etc. i bili su jedina vojska u Europi, koja je imala židovsku, njemačku, češku, talijansku, mađarsku, romsku… postrojbu, pod svojim nacionalnim oznakama i na svomu zapovjednom jeziku… Ta se povijesna slava danas prešućuje i ne unosi u školski kurikul novije nacionalne povijesti. Ustaštvo se rehabilitira javnim novcem i državnim blagoslovom.

Preslikano na aktualno stanje u RH tri četvrtine stoljeća kasnije i nakon dramatičnih iskustava luzera i pobjednika u Drugom svjetskom ratu te na području danas tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, (pro)ustaška se ideologija solidno ugnijezdila među 10-15 posto politički zainteresiranog biračkog tijela. I točka. Doduše, nešto mimikrirana radi protoka vremena i sasvim nove političke/geostrateške konfiguracije ovog dijela Europe, ta je ideologija zla neusporedivo glasnija od značenja kakvo uistinu ima u javnosti, pa je otuda i nerazumljivija nesklonost države da ju definitivno otpremi u povijesni naftalin. Predostrožnosti radi. Što vrijedi i za vlasti u europskim zemljama tzv. prve i druge brzine, gdje nacifašistička zmija u šarenoj koži populizma također sve glasnije sikće. U okolnostima daljnje nestabilnosti EU-a i porasta nezadovoljstva masa može opet biti itekakav detonator globalnog zla.

„Antinacifašizam nije ideologija, nego civilizacijski doseg koji moramo poštivati“, kazao je bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić neki dan na komemoraciji 24-orici borca Prvog splitskog i Prvog solinskog partizanskog odreda, koje su ustaše strijeljali 26. Kolovoza 1941. U Raduši. „Nažalost, pred našim se očima događa nešto, što neki neće priznati, a to je jedan val nacifašizacije u Europi, ali i nacifašizacije i ustašizacije u Hrvatskoj.“ Bjež’te, Mesiću, Ruža Tomašić, Hvidra, Đapić, Kolinda Grabar-Kitarović i buljuk (pro)ustaša su vam za petama! Željku Komšiću, doduše, mogu staviti soli na rep, ali „svojima na svomu“…

The post Srce „Liepe Plavke“ kuca za Goli otok, ako već ne javno i za konc-Jasenovac? appeared first on Tacno.net.

foto: Jutarnji List

Hrvatski premijer Andrej Plenković je u izvješću o stanju nacije – američkom plagijatu, koji se u RH otprije neku godinu zove izvješće o radu vlade u prošlih godinu dana – u tzv. Visokom domu je potegnuo „adut iz rukava“ da bi anulirao u javnosti razloge za tzv. cirkularni štrajk u osnovnim i srednjim školama te najavljeni u visokom obrazovanju: ponudio je prosvjetnim sindikatima, ali i svima ostalim u državnim i javnim službama, povećanje osnovice plaća za 6,12 posto u tri obroka od siječnja 2020. To je za 0,1 posto više no što traže prosvjetari, ali su ga sindikati glatko odbili budući da ponuda ne rješava temeljni problem: povećanje najnižeg koeficijenta za složenost posla u državnim i javnim službama. Razlike bi ostale na učiteljsku štetu, jer dva posto po obroku na 100 kuna u opipljivoj kešovini nije isto što i dva posto na 500 ili 1000 kuna. Sindikati pak drže da ponuda može biti polazište u pregovorima o povećanju osnovice. I ništa više ili manje. Nisu ih impresionirali ni ukrasni dodatci Plenkovićeve ponude: povećanje neoporezivog dijela plaće s 3800 na 4000 kuna i obećanje (nepoznatog iznosa) o povećanju minimalne plaće, uz uvjet da se – radi pokrića tih izdataka – odustaje od obećanog u HDZ-ovoj predizbornoj kampanji sniženja PDV-a s 25 na 24 posto.

Piše: Marijan Vogrinec

Nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ i – nekima nažalost – dvadesetak već godina (od 2000., s kraćim prekidom zbog afere s pijanstvom) izborno suđeni svakom četvrtom žitelju RH, jer ima prebivalište u Zagrebu, Milan Bandić, sada je iskoristio i prosvjetni štrajk za „moj obračun s njima“, pa to što je, kao, stao na stranu učitelja, a protiv ministrice Blaženke Divjak i osramoćenog dijela bivšeg HNS-a u promiskuitetnom braku s HDZ-om na vlasti samo je krinka za višekratno već kompromitiranu strategiju tzv. opasnih namjera. Naravno da Bandić nije otkrio Ameriku tvrdnjom na brzinski sazvanoj presici kako država ima novca za učitelje i da HNS-ova ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak neće biti upamćena po reformskoj sposobnosti i rezultatima pozitivnih promjena u najvažnijem resoru za budućnost jedne zemlje, da je kurikulno-reformska tzv. škola za život masovan i unaprijed propao eksperiment s cijelim naraštajima djece i mladeži. Prvog dana tzv. cirkularnog štrajka u osnovnim i srednjim školama do ispunjenja zahtjeva o šest posto višem koeficijentu za složenost poslova u toj djelatnosti – što vlada u postupku mirenja sa sindikatima nije prihvatila – Bandić je u svom osebujnom stilu poručio premijeru Andreju Plenkoviću: „Lupite šakom o stol i riješite problem još danas“. Učiteljima veće plaće, zaslužuju, ministrici Divjak odmah ispisati „mostovsku“ otpusnicu iz vlade, a HNS najuriti iz vladajuće koalicije.

Glede i u svezi, je li, učitelja, dok se štrajk još grijao kao prijetnja na tihoj pregovaračkoj vatri, pokazao je kako riješiti učiteljski problem: za 700 je kuna ili 17 posto povećao od 1. rujna plaće učiteljima u školama, kojima je osnivač Grad Zagreb. Za posljednjeg je glasanja u tzv. Visokom domu iz „tehničkih razloga“ ostavio sat-dva svojih 13 žetončića izvan sabornice i pripremljene HDZ-ove odluke nije bilo moguće prihvatiti, jer više nije postojala vladajuća tzv. stabilna većina. Bila izravna poruka premijeru: „Bez zastupničkih ruku mojih iz Kluba Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti, koalicijska vlast više ne funkcionira, pa…“ HDZ-ovi su šefovi Kluba zastupnika Branko Bačić i Hrvatskog sabora Gordan Jandroković mogli samo gutati knedle, muljati novinarima nebuloze tipa sve je u redu, sve je pod kontrolom, iako su se strah i neizvjesnost dali rezati nožem. HNS Ivana Vrdoljaka je, pokazalo se, apsolutno nevažan koalicijski adut, ako Bandić povuče ručnu unatoč tomu što formalno nije član neprirodne družbe na vlasti. Ali, ne bez vrlo opipljive računice, vladi drži fenjer.

Samaritanac Milan Bandić

Realno, uzevši u obzir stanje zdravlja i odnose na razmrvljenoj političkoj sceni RH, Plenković i Bandić zapravo bez konkurencije vladaju državom i jedan bez drugoga ne mogu se održati u sedlu, odnosno jedan drugom interesno su najveći (ne)prijatelji. „Naš Milan“, kako su mu svojedobno tepali na Radiju Sljemenu, politički je lisac koji bolje od konkurenata znâ kada i kako treba zategnuti uže oko vrata saborskoj tzv. stabilnoj većini, jer je u prednosti u odnosu na premijera: može izvoljevati i ucjenjivati, pa priprijetiti ili se ulizivati (uglavnom javnim novcem) kad procijeni da mu to donosi političke bodove i bilda javni rejting, može i vrijeđati novinare jer znâ zašto institucije vlasti moraju ostati kuš. Premijeru to nije dopušteno, jer kao prvi/najodgovorniji za državu nema komociju Bandićevog odstupa ni u stranci niti na radnomu mjestu. Uvijek je lakše zahtijevati, nego dati, ali i dati je lako, ako radi osobnog dobitka daje – tuđe. Kao u slučaju kada zagrebački učitelji fasuju „Bandićevih“ 17 posto veće plaće dok toj branši vlada nudi dvaput po dva posto, a sindikati neizvjesnim (!?) štrajkom žele izboriti tek šest posto.

Samaritanac Milan Bandić s natprosječnim osjećajem za pravdu? Ma dajte… Prije će biti – odavna ga prepoznali oponenti iz civilnog društva i dijela političkog spektra, ad hoc inicijativa za obranu od devastacija grada, arčenja javnog novca, neukusa, etc. – natprosječan, svim mastima premazan politički poduzetnik populističkih manira. Kao toliko puta dosad i ne samo uoči izbora. Koji sâm sebi javno pripisuje znanja i sposobnosti veće od onih što se stječu na najprestižnijim svjetskim univerzama, gdje bi „mogao predavati politiku i ekonomiju“. Ako i kada treba, Bandić će s ideološki ucrnjenim Zlatkom Hasanbegovićem prognati maršala Josipa Broza Tita s najljepšeg trga u hrvatskoj metropoli, a potom s Maršalom na reveru i viđenim antinacifašistima marširati Jarunom te sa saborskim zastupnikom romske i tucet inih narodnih manjina graditi muzej u Uštici u spomen na ustaški genocid nad Romima. Pojest će snijeg sa Zimskom službom, lopatati ga na igralištu u Kušlanovoj, penjati se na Sljeme, u čizmama gaziti blato po Kozari boku, ali i spavati u istražnom apartmanu s rešetkama u Remetincu…

Nema toga što „naš Milan“ ne zna i ne može ili netko od pretendenata na njegov tron/utjecaj zna i može bolje. Učestalost njegovih mandata (šesti u tijeku) u gradu s proračunom – blizu 10 milijardâ kuna godišnje – većim od svih lokalnih/regionalnih samouprava zajedno i standardom građana o kojem će najveći dio RH još dugo samo sanjati, daje toj prepotenciji i neku težinu. Makar ona i neugodno vonjala po navodno cca 200-3000 prijava i tužbi što ih institucije koje samo rade svoj posao navodno drže u ladicama, pardon – u postupku. Neke su već zastarjele. I još će neke.

Bandić, nije tajna, ima velike, neki tvrde megalomanske, milijarde nečeg vrijedne planove s tzv. Zagrebom na Savi, zagrebačkim Manhattanom ili Gradom u Gradu na cca 1,1 milijuna četvornih metara elitnog prostora u koji je nakon potpisivanja tajnog memoranduma za posjeta glavnom gradu Emirata odlučio pripustiti vreće arapskih petrodolara (tvrtka Eagle Hills milijardera Mohameda Ali Alabbara), ali mu je na putu, smeta mu graditeljski ministar i vladin potpredsjednik Predrag Štromar (HNS), jer poprijeko gleda na njegove zamisli o ciljanoj promjeni GUP-a Zagreba. „Ostvarit ću to, pa makar poginuo!“ – inati se velikom građanskom otporu tom projektu. Neizravno prijeti i premijeru i vladi. Na svoju je ruku već premjestio na savski nasip golem betonski križ u spomen na posjet pape Ivana Pavla II., seli Hipodrom i igralište NK Lokomotive, želi sravniti sa zemljom Zagrebački velesajam… „Imao sam čast otići 60 kilometara u pustinju najbogatijem čovjeku Dubaija“, zborio je gradonačelnik Zagreba, opijen Alabbarovim bogatstvom, „koji je težak 6,5 milijardi tisuća dolara, ponovit ću: šest i pol milijardi tisuća dolara. Znate li vi koje su to pare!?“

E, sad će tu neki Štromar – gubitnik na varaždinskim izborima za župana, koji bi potom morao na burzu rada da nije u ime Ivana Vrdoljaka (znanog po bagateliziranju „Plenkovićeve Titanik-vlade“) ispisao HNS iz SDP-ova tabora te ga upisao u vladajuću HDZ-ovu koaliciju i izazvao dramatičan raskol u stranci. Viđeniji su narodnjaci osnovali stranku Glas. Predrag Štromar je kod Plenkovića honoriran sinekurom ministra graditeljstva i vladina potpredsjednika, a formalno nezavisna je HNS-ova Blaženka Divjak postala ministricom znanosti i obrazovanja. Vrdoljak se obreo u koalicijskoj Koordinaciji, a petero lojalnih saborskih zastupnika (četvero, po prebjegu potpredsjednice Marije Puh među žetončiće Milana Bandića) poslušno je nastavilo dizati ruke u korist HDZ-a. Veći broj nižerangiranih lojalaca se udobno uhljebilo u državnim poduzećima, ministarstvima, agencijama, etc., sve do skandalom prozvanog ovih dana zbog sukoba s djelatnicima HNS-ovog direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Dubravka Ponoša.

„HNS će zadnji izaći iz koalicije (sad prijete premijeru, ako prosvjetari ne dobiju veće plaće, op. a.), jer su slatke foteljice potpredsjednika vlade, ministrice, državnih tajnika, Janafa, itd.“ – ruga se Bandić družbi koju se i prije raskola posprdno u politici i javnosti nazivalo trgovačkom strankom. „Korbačem će ih tjerati iz vlade, jedino korbačem! Mi ne govorimo da ćemo izaći iz koalicije, jer nismo ni potpisali nikakav ugovor, osim suradnje na projektima. Ovo je (reforma školstva, op. a.) projekt nad projektima, projekt na kojem inzistiramo. Ne uvjetujemo ništa, jer to je za razumnog čovjeka conditio sine qua non, to je uvjet svih uvjeta, ne moj prema premijeru ili Stranke rada i solidarnosti prema HDZ-u, vladajućoj stranci vladajuće koalicije, nego u ime pameti, u ime hrvatske budućnosti, u ime naše djece. Za prioritete zemlje mora biti novca, a prioriteti su demografska obnova, obrazovanje, rad i zapošljavanje.“

Prosvjetni je tzv. cirkularni štrajk jamačno dobro sjeo svim akterima u inače disfunkcionalnom političkom sustavu – ma kako ga se svi groze, osim roditeljima koji „razumiju učitelje“, ali nemaju kamo s djecom, te prosvjetara kojima populistički manipuliraju i vlast i sindikati – jer će biti najkomotnije istjerivati „razum i pravdu“ preko tuđih leđa i na tuđi račun. Nitko tu nije osobito ozbiljan, kakvim se prikazuje javnosti i onima s druge strane barikade. Da je HDZ-u uistinu stalo do odgoja i obrazovanja kao državnog prioriteta No. 1, tzv. kurikularnu reformu ne bi prepustio HNS-u, gotovo beznačajnom koalicijskom partneru, gdje projektni stožer vode dvojica inženjera (Vrdoljak – elektrotehnika, Štromar – graditeljstvo) i Blaženka Divjak, sveučilišna matematičarka iz Varaždina. Da je HNS-u i ministrici stalo do toga što Milan Bandić populistički demagogizira frazom o „hrvatskoj budućnosti u ime naše djece“, problem učiteljskih plaća bio bi riješen netom po preuzimanju projekta tzv. škole za život.

Žetončići samo trebaju kihnuti…

SDP-ov potpredsjednik i bivši ministar zdravstva Rajko Ostojić precizira: „Da je htjela, da je razmišljala, da je imala sluha, da je htjela pomoći učiteljima, ministrica je problem plaća mogla riješiti u svibnju prošle godine kada je potpisala granski kolektivni ugovor“. To otprilike tvrdi i Bandić, ali iz sasvim drugih razloga. SDP-u je važno opstruirati HDZ, ma kako dobre poteze vlada povlačila, a Bandiću disciplinirati HNS i ministra graditeljstva radi nezajažljivih interesa, je li, glede i u svezi megalomanije s arapskim petrodolarima radi ostvarenja zagrebačkog Manhattana. HDZ treba namignuti Predragu Štromaru, a on zažmiriti na Bandićeve ideje o promjeni GUP-a grada Zagreba. Pa, ako ne ide milom… Žetončići samo trebaju kihnuti, pa će premijer Plenković smjesta posegnuti za aspirinom, a dok je njihova zdravlja, imun je na sva (ne)moguća HNS-ovih kihanja i šmrcanja. Jer, treba li birati između četiri i 13 (zastupničkih ruku), uvijek je probitačnije imati 13. Itekako su toga svjesni i Bandić i Plenković, ali i Vrdoljak i Štromar, kojih više nema izvan promiskuitetnog braka s HDZ-om. Zato HNS neće izaći iz koalicije ni Štromar blokirati izmjene GUP-a.

„Ne razmišljam o ministru Štromaru“, kazao je Milan Bandić televiziji N1 Hrvatska, „bolje je da on razmišlja o gradonačelniku Zagreba, jer svi su ministri zahvaljujući 13 ruku Stranke rada i solidarnosti, ali neka svatko radi svoj posao. Nitko ne treba strahovati, a gradonačelnik još manje. Treba samo raditi i biti istinski partneri na dobrobit građana grada Zagreba i građana Hrvatske. Stranka na čijem sam čelu ne traži fotelje, nego bolji život za građane. Bio bih sretan da i ljudi izvan Zagreba žive kao građani Zagreba. No, dok se ne razbole ili ne počnu kihati zastupnici Stranke rada i solidarnosti (kao što su neki dan upozoravajuće sat-dva kihali izvan sabornice i time urušili tzv. većinu, spriječili glasanje, op. a.), ministri su na funkciji. Ako bi zastupnici otišli na ručak jedan petak kada se glasa, više nisu ministri. Ali ja o tome ne razmišljam, ne treba o tome razmišljati, nego kako nešto zajedno napraviti, a ne jedan drugome napakostiti. Mi međusobno ovisimo kao partneri. Ja nikada ništa ne uvjetujem (sic transit, op. a.), ali neću ni prihvatiti da uvjetuju drugi. Bez 13 ljudi iz Stranke rada i solidarnosti nemaju većinu u Saboru, ne može proći nijedna točka, to je istina, ali ne znači da ćemo mi to napraviti. Očekujem partnerski odnos i razumijevanje.“

Poruka više no jasna svima, u svim nišama društveno-političke piramide o tomu kako funkcionira država na žetončiće, tko koga drži za neku stvar i kakva su pravila igre kad „u ime i na korist budućnosti naše djece nitko nikoga ne ucjenjuje“. Pa ni žetonskim kihanjem, je li, niti šmrcanjem? Na toj je valnoj dužini i HDZ-ova poruka HNS-u kako se ne da impresionirati prijetnjom o izlasku iz koalicije i neglasanjem za proračun za 2020. ne budu li prosvjetarima povećane plaće, jer Plenković komotno može kupiti zamjenske žetončiće. I opet je tog petka sve O.K. Na suhom kruhu ostat će i demokracija, ne samo Vrdoljakovi luzeri, izgubi li premijer živce – a ionako ih više gotovo i nemao – pa učiteljima uvede radnu obavezu i time naprasno ugasi tzv. cirkularni štrajk. Dokazano vjeran svim stranačkim šefovima, jedini „vitez“ (čuvara Groba jeruzalemskog) u tzv. Visokom domu, potpredsjednik Željko Reiner „viteški“ je podboltao demonstriranu HDZ-ovu sigurnost u stabilnost saborske većine i navodnu spremnost na prijevremene parlamentarne izbore: „Hoćemo li uzeti novac liječnicima i medicinskim sestrama, vatrogascima, policajcima, vojnicima… da bismo dali nekom drugom (učiteljima, op. a.)?“ Gadna demagogija.

Ne treba uzeti jednom siromahu da bi se dalo drugom siromahu, ali uzeti preplaćenom da bi se dalo potplaćenom, e to bi bilo u redu. I moglo bi se, da je političke svijesti i savjesti. Kao što se „Vitez“ Reiner nije sjetio prazne sabornice, gdje se ni za kakav građanima koristan rad – čak sa šegrtskom školom te urođenim smislom za bezobrazluk i prostakluk, mjesečno inkasira između 18.000 i 25.000 kuna. Sjedio u klupi, ne sjedio. K tomu pravo na dužnosničkih šest (puna plaća) plus šest mjeseci (pola plaće), dok se „siromah“ ne snađe za posao. Ako nema pravo na povlaštenu mirovinu, što ni u jednom od ta dva prava ne vrijedi za tzv. običnog šljakera, učitelja ili medicinsku sestru kojima poslodavac iz bilo kojeg razloga prekine ugovor o radu. I pola saborske plaće previše je u odnosu na cijenu složenosti posla, stručnu spremu i zadaće učitelja, triput manje plaćenog od „uvaženog zastupnika“. Manje i od radnika u ugostiteljstvu i turizmu, građevini, etc.

Ima se gdje uzeti kad bi se baš moralo uzimati, a ne mora se. Tek, valja pošteno odraditi državne prioritete. „Vitez“ se također nije sjetio ni triju najpovlaštenijih kategorije korisnika javnog novca, koje „ne smije“ ili se ne usudi dirati nijedna vlada – političari, ratni veterani i Katolička crkva – iako ne pridonose gospodarskom razvitku i ne pune državni proračun, osim zanemarive participacije u PDV-u. Država na žetončiće ne samo da nije kadra naći zajednički nazivnik između potreba i mogućnosti nego ni prioritete, koji uistinu jamče tzv. budućnost našoj djeci. Ne radi se samo o Bandićevim žetončićima, kojima može iskamčiti od HDZ-a praktično što god želi, jer i premijeru i stranci drži glavu iznad vode, nego i o žetonima iz interesne/trgovačke zbrda-zdola koalicije što udobno participiraju u HDZ-ovoj vlasti „radi stabilnosti zemlje“. Sic transit.. A vlast je slast, kažu. Bez te bi koalicije jedan Branimir Glavaš, Branko Hrg, Darinko Kosor, Radimir Čačić, Milorad Pupovac, Furio Radin, Milorad Batinić, etc. bili marginalci plutajućih zastupničkih ruku što pojedinačno nikom ne trebaju niti bi što značile. Opstaju u politici samo zahvaljujući milosti stranačkih krojača prolaznih mjesta na listama i relativnom izbornom pobjedniku. A svi imaju apetite, koje premijer ne može utažiti ni da raspolaže dvostruko debljom kesom javnog novca. I zato država na žetone iritantno trokira te po logici stvari ne može funkcionirati.

Pitanje za milijun eura: koga će se premijer Plenković odreći, pa makar riskirao prijevremene parlamentarne izbore – Vrdoljaka i Štromara zbog ucjene učiteljskim plaćama i tzv. školom za život ili Milana Bandića s 13 njegovih žetončića zbog ucjene promjenom GUP-a radi Manhattana na Savi? Baš nijednog, jer ucjenjivačima najmanje odgovara srušiti vladu. Svi će se, je li, kao svaki put dosad, lijepo dogovoriti, prodati javnosti neku mutavu foru o tomu kako odgovorno rade za dobrobit građana Zagreba i RH te pustiti HDZ-ovu koaliciju da odradi mandat do kraja. Jalov mandat, mandat na žetone i žetončiće, ali…

Premijerova vreća darova

Premijer je u izvješću o stanju nacije – američkom plagijatu, koji se u RH otprije neku godinu zove izvješće o radu vlade RH u prošlih godinu dana – u srijedu u tzv. Visokom domu potegnuo „adut iz rukava“ da bi anulirao u javnosti razloge za tzv. cirkularni štrajk u osnovnim i srednjim školama te najavljeni u visokom obrazovanju: ponudio je prosvjetnim sindikatima, ali i svima ostalim u državnim i javnim službama, povećanje osnovice plaća za 6,12 posto u tri obroka od siječnja 2020. To je za 0,1 posto više no što traže prosvjetari, ali su ga sindikati glatko odbili budući da ponuda ne rješava temeljni problem: povećanje najnižeg koeficijenta za složenost posla u državnim i javnim službama. Razlike bi ostale na učiteljsku štetu, jer dva posto po obroku na 100 kuna u opipljivoj kešovini nije isto što i dva posto na 500 ili 1000 kuna. Sindikati pak drže da ponuda može biti polazište u pregovorima o povećanju osnovice plaća u javnim i državnim službama. I ništa više ili manje od toga. Nisu ih impresionirali ni ukrasni dodatci Plenkovićeve ponude: o povećanju neoporezivog dijela plaće s 3800 na 4000 kuna i obećanje (nepoznatog iznosa) o povećanju minimalne plaće, uz uvjet da se – radi pokrića tih izdataka – odustaje od obećanog u HDZ-ovoj predizbornoj kampanji sniženja PDV-a s 25 na 24 posto (cca 1,8 milijardâ kuna).

Premijerova nova vreća novogodišnjih darova ostala je nezakrpana baš na najosjetljivijem mjesto, što je dignulo tlak prosvjetnim sindikatima: on je otvoreno priznao da su koeficijenti za složenost poslova nepravedni te bacio foru kako će osnovati ekspertno povjerenstvo koje će ih analizirati i predložiti rješenje prihvatljivo svima. Drugim riječima, neće učiniti ništa do novih parlamentarnih izbora, nego kani i dalje razvlačiti/odugovlačiti očitu nepravdu. Sindikati su mu odgovorili s presice samo koji sat kasnije: „Nastavljamo cirkularni štrajk do ispunjenja naših zahtjeva o povećanju koeficijenta za složenost poslova za 6,11 posto“. I točka. No, rekosmo, koalicija se time neće ugroziti, pa će i HNS prljavo igrati do kraja. Njegov šef Kluba saborskih zastupnika Milorad Batinić izjavio je novinarima da je njegova stranka zadovoljna Plenkovićevom ponudom te nastavlja koalicijsku suradnju – „kao da se ništa nije dogodilo“. Bljak. Sad je na redu i Milan Bandić s paketom „projekata od koristi za Zagrepčane i sve hrvatske građane“. Sic transit. Budući da baš nikom nisu na pameti prijevremeni parlamentarni izbori, jer vlast je slast, profesionalcima i jaka strast, glavnim ovnovima iz HNS-a i Stranke rada i solidarnosti neće ni sklisko brvno uistinu biti sudbonosan izazov.

Ljudi smo, je li, dogovorit ćemo se.

The post Kilava država na žetone i žetončiće appeared first on Tacno.net.

Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Tko se komu sa slobode smije u lice zbog nekažnjena ratnog zločina, a ne poteže jocker „zovi“: pitaj narod, jer je unaprijed sve jasno, potvrđuje i neki dan oslobađajuća presuda i  posljednjoj dvojici bivših specijalaca MUP-a iz postrojbe pod zapovjedništvom umirovljenih generala Mladena Markača i Željka Sačića, koji su 5. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima nedaleko od Knina masakirali šestero srpskih starica i staraca u poznoj dobi (i 95 godina), etc. Osumnjičeni Sačić, koji je pisao lažna izvješća o masakru što ga je otkrio kanadski dio UNPROFOR-a i bio neposredno nadređen ubojicama prvi je oslobođen svake sumnje/krivnje, a treći pak iz društva dvojice neki dan oslobođenih – navodno je odlučio priznati na sudu tko je odgovoran za Grubore – svojedobno je nestao te nakon više od mjesec dana pronađen obješen u šumi blizu Udbine. Taj je svjedok iz Markač-Sačićevog eskadrona smrti jamačno bio otporan na metke, ali nije, nesretnik – na uže za vješanje 

Marijan Vogrinec

„Jesi li otporan na metak, sine!? Pazi što radiš!“ – jezive su riječi smrti, ubojstva kojima je, bijesno sijevajući očima, Tomislav Josić, savjetnik za branitelje, desna ruka stalno nečim javno nezadovoljnog vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave i kolovođa Stožera za obranu Vukovara (sic transit, od koga ili čega, vrag će znati!?) zgrozio javnost i dodatno pojačao animozitete građana prema braniteljskoj populaciji. U velikoj većini – od onih cca 250.000 uistinu ratnika, ne onih kojekako naguranih u Registar do blizu 510.000, radi materijalnih prava i povlastica – ni krivih niti dužnih zbog politikantskih ekscesa i uličnih/medijskih performansa u režiji tuceta stalno istih, iritantno redikuloznih vođa desetak od 1350 tzv. braniteljskih i stradalničkih udruga te izvedbi nekoliko desetaka njihovih državnim apanažama dobro potkoženih sljedbenika. Koji su samozvano prisvojili državu RH, utaočili njezine žitelje, umišljeni kako imaju pravo, smiju i mogu diktirati politiku, kadrovirati vlast i oktroirati djelovanje tzv. institucija koje rade svoj posao. A radit će ga, je li, kako taj samozvani braniteljski mainstream odredi da imaju raditi?

U protivnom, organizira se „događanje hrvatskih branitelja i hrvatskog naroda“ jer „ratni zločinci i silovarelji slobodno šetaju ulicama i žrtvama se smiju u lice“, mitinzi istine zbog „netraženja nestalih u Domovinskom ratu“, prosvjedne hodnje zbog „nepoštivanja dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata“, „druge kolone“, lomače i šatre nasred hrvatske metropole jer „oba moraju pasti“ (SDP-ova vlast u Banskim dvorima i na Pantovčaku), plinske boce Zagrepčanima pod prozorima, generalka državnog udara na Markvom trgu u jataštvu s Katoličkom crkvom, stožeri „za obranu“ (sic transit) ovoga i onoga kad nitko nukog i nigdje ne napada, etc. Cirkusi nad cirkusima, koji nemaju blage veze s demokracijom i poštivanjem pravne države, a ponajmanje s tzv. obranom dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata, jer se dostojanstvo/dignitet svodi na golu novčanu šušku. Na kruh nad pogačom, a to je sramota do neba i razlog zašto građani – vidi i društvene mreže i reagiranja civilnog društva – smatraju svu braniteljsku populaciju nezajažljivom, kojoj nikad dosta novca, parazitima na sisi poreznih obveznika, građana tzv. drugog, trećeg… reda.

Ne budimo naivni

Pa, eto, sada jedan Tomislav Josić, samoživi akter ključnih braniteljskih performansa – budimo realni, ne prvi niti posljednji što se sjetio javno uperiti dugu/kratku ratnoveteransku cijev u neistomišljenika/e – propituje otpornost na metak svog prezimenjaka Pavla Josića, koordinatora Živog zida u Vukovarsko-srijemskoj županiji. A taj je živozidaš osobito Josiću stao na žulj, jer se drznuo tražiti odgovor HDZ-ove vukovarske vlasti o tomu koliko je javnog novca inkasirao Penavin braniteljski savjetnik na ime putnih naloga (čijih, kamo, zašto, etc.), dnevnica, naknada… „Znam da sam mu se zamjerio kad sam od Grada Vukovara zatražio izvještaj o putnim nalozima, dnevnicama i naknadama koje su mu isplaćene od početka obnašanja funkcije do danas“, kazao je Pavao Josić novinarima, višekratno upozoravan na to da svojim političkim djelovanjem nosi glavu u torbi, jer Vukovarom upravlja družba koja ne oprašta takvu i sličnu vrst znatiželje. „Neću ga prijaviti policiji, a on, ako je frajer, neka izvadi pištolj. Sada me interesira kako će se postaviti policija i DORH, odnosno je li ovo što se dogodilo razlog za kazneni progon po službenoj dužnosti.“

Ne budimo naivni. Ni prislanjanje pištolja na glavu redaru u virovitičkom discu, napad na policajjca, navodno šamaranje gvardijana (bivši boksač), nasilnički i prometni, etc. skandali Hvidrine i HDZ-ove saborske perjanice Josipa Đakića nisu bile razlogom za policijski i DORH-ov kazneni progon po službenoj dužnosti ili uklanjanje iz političkog života lika koji sramoti i HDZ i sav, većinski pošten dio braniteljske populacije. Po mnogočemu su ista upravo ta dvojica tzv. braniteljskih prvaka – Tomislav Josić i Josip Đakić – od po dva razorena braka i zazornog statusa u svojim životnim sredinama do nasilničkog ponašanja u ime, navodno, tzv. dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata. Smrtni je grijeh takvima javno propitivati puteve novca od javne blagajne do privatnih džepova tih iz kaste na vlasti, čija imovina i povlastice graniče s nevjerojatnim. Đakić je jedan od prekonočno enormno obogaćenih branitelhjskih tzv. prvaka iz Virovitice, uz umirovljenoga generala Đuru Dečaka, nedavno smijenjena HDZ-ovog potpredsjednika vlade i ministra Tomislava Tolušića, etc., koji se ne libi pištoljem propitivati nečiju otpornost na metak ili šaketanjem jer znâ da mu sustav neće ništa. Sustav bi, je li, grubo uvrijedio „braniteljsko dostojanstvo“ (sic transit, „dostojanstvo“)?

Tim veći je smrtni grijeh što se ne oprašta, ako se radi o alfa mužjacim i ponekoj ženki – koji grade roštiljarnicu na 120 m² , parkiraju u kućnom dvorištu Mercedes E klase vrijedan 50.000 eura tajnovita porijekla, kupe hotel (ako kupe, čijim novcem, otkud, etc.) mentalno problematičnom sinu, balavanderu u dobi od dvadesetak godina osuđenom za govor protusrpske mržnje ili raspolažu lancem turističkih apartmana na moru, etc. – iz jedine političke kaste među cca 160 registriranih prvostupanjski osuđene za pljačkanje vlastitog naroda. Što HDZ jest.

foto 24 sata

„Misliš li da si otporan na metak, sine?“ – čuje se groza Penavinog savjetnika prezimenjaku Josiću, koju je u polaminutnom video zapisu koordinator Josić objavio na svom FB profilu. „Pazi što radiš!“ Slika pak – što govori više od tisuću riječi. Vidi se nasilnički gard Tomislava Josića koji prilazi Pavlu Josiću, unosi mu se u lice i bahato sikće prijetnju, pa se okreće nasrnuti na njegovu suprugu koja mobitelom snima incident. „Ti si sad ovo snimila!?“ – čuje se savjetnikov glas s videa. „Pička ti materina bezobraznba!“ Suprug se ispriječio u njezinu obranu te dolazi do kratkog naguravnja… Napadač napokon odustaje i odlazi.

Novinari Večernjeg lista telefonski su kontaktirali Tomislava Josića, koji im je kazao: „Na toj snimci se ne vidi sve što smo razgovarali, nego su iskoristili samo dio koji im odgovara. Nakon što me je zaustavio, počeo mi je govoriti kako se radi mene ljudi iseljavaju iz Vukovara i sl. Rekao sam kako me previše uzima u usta i da ja njega ne diram. U sve to ušao je s jasnom namjerom da me provocira, a njegova je supruga odmah upalila mobitel i počela sve snimati. Govorio mi je kako me se ne boji i to je ponovio 5-6 puta. Rekao mi je i hajde odmah da se obračunamo ako želim na što sam mu ja u šali i uz smiješak rekao pa jesi ti otporan na metke kada se ne bojiš. Nisam mu prijetio niti sam sve to shvatio kao nešto bitno. Nisam mu prijetio ni na koji način“.

Naravno da vukovarsko pravosuđe – takvo kakvo inače i jest u Bijednoj Našoj, nikakvo – neće imati posla s braniteljskim savjetnikom Josićem zbog prijetnje/propitivanja osjetljivosti na metke „sina“ Pavla, jer niti će  prezimenjak prijaviti policiji životnu ugrozu niti će braniteljski savjetnik i ktomu predsjednik čuvenog po redikuloznim performansima Stožera za obrnu Vukovara (sic transit, od koga!?) prijaviti samog sebe za to što je i kako odigrao bahatost nasred vukovarske ulice i usred bijelog dana, a ne služi mu na čast. Ni virovitička policija/pravosuđe ne reagiraju ne samo po službenoj dužnosti nego ni na prijave protiv Josićeva alter ega Đakića u još gorim prekršajima i kaznenim nedjelima. Stvar čudom legne i kad prijavitelji ugroze nekim čudom iznenada povlače tužbe.

Netom po ekscesu dvojice Josića, koji je eksces u 30 sekundâ video uratka zgrozio ne samo internetsku javnost, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i kandidatkinja za drugi mandat obrela se u Vukovaru te u društvu Ivana Penave – gradonačelnički ovlaštenog odobriti navodno sporne isplate svom braniteljskom savjetniku Tomislvu Josiću – tresnula još jednu, novu notornu glupost zbog koje pravnici i sâm HDZ-ov ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković okreću očima, sva joj se ina javnost  tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene grohotom smije, a mediji je razvlače kao divlji čopor neku stvar. Vicmaheri su si dali oduška kao nikad dosad u njezinom slučaju. Naime, kazala je kako pravosuđe ne valja (sic transit, otkrila je Ameriku!) i da bi u delikatnijim procesima moralo „više slušati narod“. Kvizovski rečeno, je li, poslužiti se jockerom „zovi“: pitaj narod! Dakako da je to budalaština nad budalaštinama kad je takvo što kadra izvaliti jedna predsjednica države, pa makar i gafomanka tipa HDZ-ove „žene iz nartoda“. Ustavno je obveza – makar još zakratko – predsjednice RH skrbiti o zakonitom djelovanju državnog sustava i njegovih institucija, poštivanju zakona i propisa. I točka. Ništa više ni manje od toga.

Kakav vražji „narod“, pravosuđe mora isključivo funkcionirati po Ustavu RH, međunarodnim konvencijama ratificiranim u zemlji, zakonima i propisima. U svojoj već poslovičnoj ulizivačkoj prevrtljivosti i brzopletosti – neukoj u pravnim i pravosudnim stvarima, bilo bi joj bolje šutjeti i čuvati s obraz – p(r)okazala se u Vukovaru kao zagovornica linča (tipa rulje koja halabuči uz inkvizicijske lomače ili vješanja “konjokradica“ na Divljem zapadu), apologetkinja nakaradnih zahtjeva dijela ratnoprofiterskih vođa udruga veterana/stradalnika iz Domovinskog rata, koji traže progon tzv. ratnih zločinaca (Srba, naravno, jer „hrvatski branitelji nisu počinili ratne i zločine protiv čovječnosti“!?) na osnovi sumnji, objeda, osvete, mržnje iz etičke/vjerske pobude, etc. umjesto – dokaza i vjerodostojnih svjedoka. Gdje će i optužba biti kazneno djelo, ako je nedokazana. Bez dokaza i svjedoka, pa pravomoćne presude (tzv. presumpcija nedužnosti, je li) nitko nije „ratni zločinac“ ili „silovatelj što slobodno šeta vukovarskim ulicama i smije se hrvatskim žrtvama u lice“. A navodno mu/im nitko ništa neće, jer su zaštićeni abolicijom, jednim od zakonskih uvjeta za tzv. mirnu reintegraciju istočne Hrvatske u državni sustav RH.

Tko se kojoj žrtvi smije?

Naravno da te floskule družbe u kojoj su Tomislav Josić i Josip Đakić dio tzv. braniteljskog mainstreama nisu istinite. Tzv. mirna reintegracija ne uključuje oprost za ratni i zločin protiv čovječnosti, oprost za silovanje u Domovinskom ratu niti takvi zločini zastarijevaju u odnosu na sudski progon. Umjesto paušalnmih objeda, dovoljno je otići u prvu policijsku postaju bilo gdje u državi i podastrijeti provjerljive dokaze o tomu da je XY počinio to i to, tomu i tomu, tada i tada, tu i tu… I stvar je riješena, jer nema tog policajca, policijskog načelnika, sudca i suda, odvjetnika, etc., koji smije ili će se usuditi takvu prijavu gurnuti u ladicu. Nije za vjerovati da će ijedno državno tijelo – represivno/pravosudno nadležno za ratne rane i počinjene zočine – zažmiriti i pustiti zločinca ili silovatelja i dalje se smijati sa slobode svojim hrvatskim žrtvama u lice. To pak da se ta tijela smiju u lice srpskim žrtvama u Domovinskom ratu i neposrednom poraću javna je tajna. Iks je jezivih slučajeva u kojima se mogu naći i prsti nekih iz tzv. braniteljskog mainstreama. Navodno se i za Josipom Đakićem vuku neki repovi iz ratnoga Grubišnog Polja te krivotvorenje nekih važnih datuma njegovog ratnog puta. A nije jedini. Neki se kite i generalskim činovima, koji im nikad nisu dodijeljeni (npr., kontroverzni Ivan Bobetko, sin generala Janka Bobetka, borca Prvog partizanskog odreda iz šume Brezovice, Tuđmanovog prijatelja iz zajedničkih dana u JNA i glavnog operativca Hrvatske vojske u Domovinskom ratu), ali su ipak u članstvu Hrvatskoga generalskog zbora, pa…

Tko (ni)je ratni i zločinac protiv čovječnosti ili tko se komu smije u lice, jako je sporno. Od potpunog oslobađanja krivnje hrvatskih ubojica do, iznimno, sprdačina-kazni kad se baš nikako nije dalo zataškati nedjela. Slučaj egzekucije obitelji zagrebačkog mesara Mihajla Zeca u vlastitom domu 1991. godine i mučko ubojstvo 12-godišnje djevojčice Aleksandre Zec na Sljemenu ostao je sramotno nekažnjen, a ubojice iz eskadrona smrti Tomislava Merčepa priznali su zločin. Dvadeset četiri godine farse u suđenju bivšem specijalcu MUP-a Mihajlu Hrastovu okončale su četiri godine iza rešetaka zbog ubojstva 13 zarobljenih i razoružanih rezervista JNA te teško ranjavanje još dvojice 1991. godine na Koranskom mostu u Karlovcu. Hrastov je čak triput nepravomoćno oslobođen krivnje, da bi ga na kraju Vrhovni sud poslao u Lepoglavu iz koje je izašao 2016. godine po odsluženju dvije trećine kazne. Hrvatski porezni obveznici platit će tu farsu cca 1,5 milijuna kuna budući da država RH nema od čega naplatiti Hrastovu milijunsku odštetu koju je već isplatila i još će platiti po sudskim odlukama rodbini ubijenih i ranjenih. Da komedija bude veća, utjerivanje tog novca redom pada u zastaru, jer država (svjesno) propušta zakonski rok od šest mjeseci u kojem je dužna podnijeti zahtjev za povrat odštete. U protivnom, nastupa zastara. Prozirna igra? Itekako.

Tko se komu sa slobode smije u lice zbog nekažnjena ratnog zločina, a ne poteže jocker „zovi“: pitaj narod, jer je unaprijed sve jasno, potvrđuje i neki dan oslobađajuća presuda i posljednjoj dvojici bivših specijalaca MUP-a iz postrojbe pod zapovjedništvom umirovljenih generala Mladena Markača i Željka Sačića, koji su 5. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima nedaleko od Knina masakirali šestero srpskih starica i staraca u poznoj dobi (i 95 godina), etc. Osumnjičeni Sačić, koji je pisao lažna izvješća o masakru što ga je otkrio kanadski dio UNPROFOR-a i bio neposredno nadređen ubojicama prvi je oslobođen svake sumnje/krivnje, a treći pak iz društva dvojice neki dan oslobođenih – navodno je odlučio priznati na sudu tko je odgovoran za Grubore – svojedobno je nestao te nakon više od mjesec dana pronađen obješen u šumi blizu Udbine. Grizodušje ili pak ubojstvo krunskog svjedoka radi prikrivanja krivaca za zločin? Taj je svjedok iz Markač-Sačićevog eskadrona smrti jamačno bio otporan na metke, ali nije, nesretnik – na uže za vješanje. Nitko to nije istraživao.

Je li i na „naše“ ratne zločince mislila Grabar-Kitarović kad je u Vukovaru – fakultetski potkovana u engleskom i španjolskom jeziku – solila pamet sudcima o jockeru „zovi“, odnosno kako imaju „slušati narod“, a taj će im reći da nije pravedno to kako oktroiraju Ustav RH, zakoni i propisi, već to kako propovijedaju tzv. ratnoveteranski radikali tipa Tomislava Josića, Josipa Đakića, redikuloznog predsjedničkog kandidata Ante Đapića, koji bi hrvatske građane srpskog naroda isključio iz politike u RH (sic transit), legendarne poznavateljice filmske umjetnosti Zorice Gregurić (strukovne kolegice medicinskog brata Tomislava Josića iz vukovarske bolnice), etc. Nekako ne ide pod isti nazivnik njezino ulizivanje „narodom“ tima što s Ivanom Penavom traže obustavu sudskog progona Marijana Živkovića zbog čekićanja dvojezičnih/ćiriličnih ploča 2013. godine na državnim ustanovama u Vukovaru i floskula o tomu da „svaki zločin treba kazniti“. Pa će, je li, narod kazati sudcima da Živkovića puste na miru, jer je „otac dvojice poginulih hrvatskih branitelja“. Sutkinja mu je, doduše, kazala da se za sinovima žali u obiteljskoj intimi, a ne protuzakonitim čekićanjem ćirilice na javnim ustanovama. Što se to traži, da se isti zakoni u istoj zemlji različito primjenjuju za različite građane? Nonsens.

Pa nije pravna država žvakača guma, pa da je svaka šuša razvlači kako joj se sprdne. Dobro, Bijedna Naša nije pravna država, pa je moguća i ta nakaradna svijest da vox populi u populističkoj formi pitaj narod treba biti korektiv represivnom/pravosudnom sustavu. Karlovački su novinari prije koju godinu objavili kako od 10 Hrvata u Gradu na četiri rijeke, devetero smatra osuđenog (četiri godine, sic transit, za čak 13 ubojstava i dva ranjavanja) ratnog zločinca Mihajla Hrastova – herojem. „Heroj, a ne ratni zločinac“ bila je i krupna verzalna poruka, koju dugo nitko nije skidao s Koranskog mopsta, gdje je Hrastov hladnokrvno pobio 13 nenaoružanih zarobljenika te dvojicu teško ranio. Vox populi nije nepristran u mnogim inim slučajevima protučovječnosti, za koju nikakav rat i „njihovi“ zločini ne mogu biti i nisu nikakav alibi. Ne samo zato što će se za neko vrijeme – možda već sutra, promijene li se međunarodni odnosi snaga i interesa na stalno rovitom zapadnom Balkanu, a svakako je pitanje vremena kada će – opet naraštaji hvatati za gušu ne bi li se „osvetili“. Iznova po tuđem nagovoru i za tuđe dobro. Kao jučer i prekjučer.

Zinuli više no što mogu progutati

Nije samo Kolinda Grabar-Kitarović uletjela grlom u jagode kad je riječ o manipulaciji hrvatskim žrtvama Domovinskog rata za koje, eto, ne trebaju vrijediti Ustav RH, zakoni i propisi, podilazeći tzv. desnim radikalima koji napadno sapunaju dasku šefu HDZ-a i vlade Andreju Plenkoviću. Tu je i lakonotni zabavljač Miroslav Škoro, namjeran pobijediti svih dvadesetak, plus-minus, protukandidata za prvog u bivšoj Titovoj vili Zagorje, koji je također iskoristio ostarjelog čekićara Marijana Živkovića za svoju izbornu promociju. Uz fotografiju s njim, objavio je na svom FB profilu: „Hrvatska, kojoj želim biti na čelu, neće snagu represivnog aparata dokazivati na ljudima poput Marijana Živjovića, oca dvojice poginulih hrvatskih branitelja, nego na onima koji su se obogatili obnašajući najviše političke dužnosti. Sudbena vlast nije ‘sveta krava’ kojoj se ne može poslati poruka da nešto loše radi. A loše se radi ako se ustrajno procesuira čovjeka koji je svojim postupkom rekao NE kršenju 8. članka hrvatskog Ustava i nasilnom uvođenju dvojezičnih ploča u Vukovaru“. Nije istina. Te su ploče postavljene po zakonu RH, dvojezičnost i ćirilica su uneseni u Statut grada Vukovara i nitko nije ovlašten nasiljem mijenjati tu praksu, koja je u interesu smanjenja međuetničkih tenzija, jačanju povjerenja i snošljivosti među svim žiteljima Vukovara.

Penava – foto Večernji list

Gradonačelnik Ivan Penava – objavio je da će se kandidirati za čelnika HDZ-a te „promijeniti odnose snaga“ u toj stranci – njegov braniteljski savjetnik i nekolicina radikalnih apologeta u vukovarskoj vlasti, koji su svi zajedno i svaki pojedinačno jače zinuli no što mogu progutati, trse se oko neprihvatljive prakse što s demokracijom kao takvom nema blage veze. S pravom i pravosudnim sustavom još manje. Škoro je samo trbuhozbori taj mentalitet. Pokojna Kata Šoljić, koju su kao vukovarsku majku trojice poginulih hrvatskih branitelja i suprugu poginulog hrvatskog branitelja, HDZ-ovi „domoljubni“ političari manipulativno/nečasno razvlačili od mila do nedraga, po logici bi tih iz Živkovićeve „odvjetničke“ kolone, uključivo Grabar-Kitarović i Škoru, „imala pravo“ nekažnjeno razbijati što joj se kad sprdne, pljačkati banke, batinati Milorada Pupovca, rastjerati cijeli SDP, etc. jer je u domovinskom ratu izgubila četvoricu hrvatskih branitelja. Itd.

Puno toga smrdi u državi Bijednoj Našoj, a ponajviše to što se manji, ali (pre)glasan dio tzv. vođa braniteljskih/stradalničkih udrugha (od njih čak cca 1350, sic transit) te hrvatska filijala Katoličke crkve uporno miješaju u državnu politiku. Naravno, ne koristeći jocker „zovi“, jer znaju što bi im, da ga pitaju, odgovorio – „narod“. Možda palcem gore komentaru Cara Mrguda Vazdacenzuriranog u povodu vukovarskog ekscesa Josić vis-à-vis Josića, koji Slobodna Dalmacija nije cenzurirala: „Ovaj prijeti smrću, zarakijana kladioničarska dokona družba povlastičara stavlja plinske boce po centru Zagreba, ruši ustavni poredak pri tom se hrabro skrivajuć u crkvi… dokle više? Umjesto da ta škripava družba aktivno sudjeluje u stvaranju i izgradnji moderne, pravedne i bogate Hrvatske, oni rade upravo suprotno – najveću i najzadrtiju vukojebinu u Europi… dno dna“. Ili izvjesni siskic: „Tkz. Branitelji umislili da su mali bogovi. Njima treba vraćati jezikom koji oni razumiju“. Ili izvjesni marko nvk: „Savjetnik za branitelje? Radi takvih branitelja dođe mi da više nikad nikom ne spomenem da sam bio branitelj“. Vox populi? Itekako indikativan.

„Jesi li otporan na metak, sine!? Pazi što radiš!“ To ni slučajno nije tek bezazlena poruka nekog lika, koji se prsi svojim zaslugama iz rata u Vukovaru – bez kojeg junaka jamačno ne bismo sada postojali svi mi tzv. mali ljudi i tzv. obični građani koji smo mu tada financirali streljivo, odjeću, iće i piće, a danas boračku mirovinu/invalidninu triput veću od prosječne civilne za puni radni staž, i nismo ratovali na Mitnici i na Sajmištu – već je to prije i iznad svega alarm kako se društvo silovito deformira na vrjednosnoj i na moralnoj razini. Pištolji i tzv. glas naroda, ulica i samozvani mesije „domoljublja“ nasilno uzimaju stvari u ruke. I to ne sluti na dobro, jer se pravosuđe – ma kako loše bilo, a jest loše – gura u zapećak i dodatno, nedemokratski kompromitira. Psihijatar Herman Vukušić, koji je karijeru sazidao baš na ratnoveteranskom „materijalu“ i iznimno je blizak toj populaciji, u „Studiju uživo“ televizije N1 Hrvatska dao je karakterističnu izjavu; „O stanju u hrvatskom pravosuđu govore mjerodavna hrvatska tijela. Ulica ne može zamijeniti sudstvo“.

The post Populistički jocker „zovi“: pitaj narod! appeared first on Tacno.net.

foto: Branimir Bradarić

Hrvatski premijer Andrej Plenković raspričao se u povodu incidenta sa Statutom grada Vukovara na ćirilici o suživotu i smanjivanju hrvatsko-srpskih tenzija, a njegova pak stranačka uzdanica na čelu vukovarske vlasti, Ivan Penava, šalje suprotne poruke: „Pitanje je hoće li i kada doći vrijeme za ćirilicu i promjenu modela odvojenog školovanja“. Što bi stari Ilirci podokničarski kazali: svaka ptica svomu jatu leti. Neka i vukovarski Hrvati i Srbi i dalje zaziru jedni od drugih? Jer tako žele Ivan Penava, Tomislav Josić i njihovi, a Plenković se na svaku oštriju riječ s te strane sklupča poput ustrašenog ježa. Kukavički i nedostojno intelektualno superiornijeg od tih iz mrzilačkog soja i s jedne i s druge etničke strane, a politički nadređenog svima koji samozvano prave međunarodnu sprdnju od vlastite zemlje, od projekta što ga premijer promovira kao europski, civiliziran, demokratski, etc.

Piše: Marijan Vogrinec

Kako se približava 18. studenoga – svake godine po nečemu sporan ili ekscesan tzv. Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, licemjerno predložen od vladajućeg HDZ-ovog mainstreama kao neradni spomendan u nanovo bez razloga preoranom kalendaru državnog/vjerskog praznovanja – tako među političko-ideološki neopterećenim građanima raste razina mučnine. Zbog svaki put iznova politikantske, primitivne i nečovječne manipulacije ratom u Vukovaru i Vukovarcima, tragedijom desetaka tisuća njegovih i žitelja neposredne okolice. Pad Vukovara i okupacija – sasvim je u pravu kontroverzni politički neuspješnik Anto Đapić, sad u unaprijed izgubljenoj utrci za predsjednika RH – nikako nije nadnevak za slaviti; tko pri zdravoj pameti čak neradnim danom slavi svoj ratni poraz i okupaciju!?) – već za komemorirati. S pijetetom, dostojanstveno, u osobnoj i državnoj intimi iskrenog suosjećanja sa žrtvama, koje nisu pale za to da bi živi na njima zidali političke karijere, nabijali si mirovine i invalidnine, uživali povlastice i zidali nezaslužene spomenike… Obljetnica pada Vukovara i okupacije istočnog dijela zemlje nije spomendan lažnih suza i bljutavih egzaltacija tih što se, nakićeni i zazornim znakovljem, sjete Vukovara samo jednog dana u godini. Temeljito politički izmanipuliranog 18. studenoga.

Nakon skandaloznih „dviju kolona“ 18. studenoga 2013. iz bolnice prema Memorijalnom groblju, tzv. braniteljskih fizičkih nasrtaja na državni vrh (tada SDP-ov) i diplomatski zbor, sramotnog čekićanja ćirilice na javnim ustanovama, politikantskog stožerašenja, šatorašenja i inih cirkusa istih aktera koji su na toj krijesti zloće potom došli na vlast u Gradu heroju, u Vukovaru više ništa nije isto. Niti će doskora biti. Zebnja raste. Građani se ne osjećaju dobro, jer politika svjesno kompromitira vrijednosti za koje se navodno zataže – sic transit – u ime hrvatskog naroda i drugotno, da bi vuk bio sit, a ovce na broju među budnima u međunarodnoj zajednici, u i svih inih građana RH. Nitko od „junaka“ grube političke manipulacije tim nekad najljepšim hrvatskim gradom na Dunavu ne zna, je li, definirati taj hrvatski narod u čije ime navodno zbori, pardon ubire državnu apanažu. Naravno da bi hrvatski narod valjda trebali biti svi Hrvati i svugdje, a više je no bjelodano kako svi Hrvati i svugdje niti su politični niti oni koji jesu preferiraju „državotvorno hrvatstvo od stoljeća sedmog“ i baš te što im se nude za trbuhozborce.

Hrvati – voda duboka

Pače, Hrvati su kao uostalom i svaki drugi narod voda duboka, livada šarena, vjetar raznosmjerni koji se ne dâ uhvatiti jednom vjetrenjačom… Ima ih – rečeno „domoljubnim“ jezikom – i ustaša i partizana, ali i te tihe većine što će se s guštom popišati i na jedne i na druge, ima intelektualno i svjetonazorski superiornih i globalno uzornih, kojima se živo fućka za hrvatstvo ma što to bilo i nije im životna opsesija, ali ima i hodajuće sramote čak u obitelji i među prvim susjedima… A koji od svih tih i inih – nisu hrvatski narod? Što je politikantima hrvatski narod? Samo štaka kojom se upinju iz petnih žila došepati na vlast, a tada, narode, široko ti polje, mili moji kuda koji… Do sljedećih izbora.

Neke izjave posljednjih dana gradonačelnika Ivana Penave i presice tzv. savjetnika mu za branitelje Tomislava Josića i ulični eksces tog kolovođe Stožera za obranu Vukovara (sic transit, od koga, zašto?) propitivanjem otpornosti na metke svog prezimenjaka Pavla, potvrđuju da zebnja zbog stanja u Vukovaru itekako ima opravdanje. Još više zbog onog što se iza brda valja, a potmuli se tutanj već čuje. Što se ove godine može zbiti tog 18. studenoga kada se opet sjati u Grad heroj cijeli državni vrh na čelu s premijerskim izbornikom Plenkovićem, kojeg je Penava neki dan najavio smijeniti na čelu HDZ-a i „promijeniti stranački smjer“? Oštro udesno. To očituje izrazitim zaoštravanjem prema vukovarskim Srbima, njihovim političkim predstavnicima i strankama, bagateliziranjem odluke Ustavnog suda RH o primjeni prava na javnu uporabu ćirilice, napadima na DORH i državne institucije zbog „neprocesuiranja ratnih zločina“ te „nemara u traženju u ratu nestalih hrvatskih vojnika i civila“.

Na tom je valu već upriličio „događanje branitelja/naroda“ u Vukovaru, a od listopadskog je kalkulantski nedavno odustao, ali se istomišljenički jako slizao s Kolindom Grabar-Kitarović i ušao u njezin izborni stožer. Ne treba biti osobito politički pismen, pa pretpostaviti tko će i kako zlorabiti ove godine 18. studenoga u predizborno-predsjedničke svrhe, s računom koji bi trebalo naplatiti s proljeća na unutarstranačkim izborima u HDZ-u i koncem 2020. na parlamentarnim. Formalno pijetet prema vukovarskim žrtvama u osvit Domovinskog rata i ratnoveteranska demagogija, a ispod lažnog celofana već viđena prljavština uvijek iste kaste tzv. ljudi nahvao (dum Marin), osobnih ambicija bez pokrića i grebačina za vlašću. Nema stida, nema obzira i nema empatije ni za koga, najmanje za žrtve.

Je li, kako tvrdi kolumnistica Telegrama Sanja Modrić u „Točci na tjedan“ televizije N1 Hrvatska, Penava zinuo više no što može progutati, pokazat će se vrlo brzo. Budući da je objavio ozbiljnu nakanu kandidirati se za predsjednika HDZ-a, jer želi „promijeniti stranački smjer“ iz lighta u hard – što na svoj način također kane i samonajavljeni aspiranti za istu poziciju Davor Ivo Stier i Miro Kovač. Jamačno i još neki, pokazat će se. Ako 18. studenoga u Vukovaru uistinu bude najmanje spomendan pun pijeteta i sjećanja na ratne žrtve, a više neka vrst alata za podizanje predizbornog rejtinga dvoje predsjedničkih kandidata – Kolinde Grabar-Kitarović i Miroslava Škore – koji će se usred kampanje u prvom krugu tući za glasove radikaln(ij)e tzv. desnice, Penava tu neće biti bez grijeha. Iako, je li, neće prvi baciti kamen na Plenkovića. Tim više, jer taj rustikalan lik koji nema iza sebe gradonačelničkih uspjehe niti radi na tzv. pomirenju vukovarskih Hrvata i Srba, odnosno snošljivosti i suživotu, naprotiv, dio je složenijeg projekta koji važe stanje i čeka pravi trenutak za pravu akciju. Plenković to znâ, diplomatski je nečitljiv i garant neće biti zatečen, nespreman ni na HDZ-ovim niti na parlamentarnim izborima.

Međutim, neki već unaprijed, na neviđeno, trče počasni/pobjednički krug. Valjda nesvjesni one da prvi kukurikavci najčešće završe u loncu. Je li Ivan Penava kapacitet za politički lonac, ali mu to nitko ne želi reći niti je sâm toga svjestan dok ne odigra rolu do kraja?

A ta rola nema smisla, ako se u Vukovar napokon nasele demokracija, ljudska prava i slobode, tolerancija, poštivanje razlika i različitih (ako takvih uopće ima među dobronamjernim ljudima), transparentan odnos prema javnom novcu, i tako to. Ako jednom gradonačelnikovom tzv. savjetniku za branitelje nije nakraj pameti nasred vukovarske ulice i usred bijela dana prijetiti smrću koordinatoru Živog zida za Vukovarsko-srijemsku županiju, ktomu prezimenjaku, koji se drznuo zatražiti odgovor gradske vlasti na pitanje koliko je javnog novca isplaćeno savjetniku za dnevnice, putne troškove, razne dodatke i naknade, etc. otkad mu je gradonačelnik izmislio radno mjesto i posjeo na fotelju, o čemu se onda uopće može govoriti. „Pazi što radiš, sine!“ – znakovito je upozorenje lika, koji znâ da ni lokalnoj policiji niti općinskom DORH-u neće pasti na pamet goniti ga po službenoj dužnosti. U tomu i jest huda sreća građana ove zemlje: nisu svi jednaki pred onom ćoravom božicom s mačem u desnici i kantarom u lijevoj ruci.

Teško je reći je li Grad heroj, odnosno (ozakonjeno čak) Grad posebnog pijeteta Vukovar više žrtva lude „državotvorne“ politike nakon tzv. mirne reintegracije hrvatskog Istoka, koju reintegraciju tzv. ekstremna desnica već neko vrijeme dovodi u pitanje, ili talac šake samozvanaca što drčno demonstriraju svoje/braniteljsko vlasništvo nad tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom te svim njezinim građanima.

Dok su Ivan Penava, Tomislav Josić i takvi „državotvorni domoljubi“ na vlasti u Vukovaru, u tom najiseljenijem, najnesretnijem, najposvađanijem i najzapostavljenijem ratnostradalničkom gradu u RH neće biti sreće, jer ljudima – neovisno o etničkoj pripadnosti, (ne)vjeri ili rodnom identitetu – neće biti dopušteno živjeti u miru, raditi i zaraditi prema sposobnostima i potrebama obitelji, odgajati djecu u civilizacijskom ozračju, radovati se budućnosti, ljudski žaliti svoje poginule i nestale… Tzv. ljudi nahvao (dum Marin) – kojima su raison d’être mržnja, osveta, anatema, progon, laž ili prebrojavanje neotkrivenih kadavera, horizont zastrt krvlju i barutom, etc. – nikad neće pustiti mirno prebivati jedne kraj drugih i jedne s drugima tzv. ljude nazbilj. Ta je tragedija Vukovara veća i strašnija od ratne, jer mu se Gradu maloumno i silom amputira budućnost. Svjetski je fenomen da već četvrt stoljeća otkako je utihnulo oružje i Vukovar se počeo dizati iz pepela još tenkovi, ose, bombe, rafali… osvetnički tutnje nekim ludim glavama i nepovratno rastjeruju rode i mlade obitelji ispod Vodotornja.

Nema nade za Vukovar…

Vukovar je grad iz kojega se iselilo pola stanovništva, u kojem Osnovna škola Nikole Andrića za hrvatsku i srpsku djecu propada, raspada se kao ratna ruševina, a RH mora vratiti Norveškoj novac za potpuno novu i moderno opremljenu tzv. međunacionalnu školu, koja zarasta u korov i zjapi prazna, jer maloumna politika mržnje i podjela u nju ne pušta djecu. Vukovar je grad, koji su beskrupulozno strančarenje, mržnja i osveta – državna, županijska i lokalna – veleizdajnički bacile na koljena i ne želi mu se pružiti ruku. Iza lijepih fasada novih domova, mnogih beznadno praznih, obitavaju bijeda, apatija i beznađe. Kao i svakog 18. studenoga, sjatit će se opet crni visokooktanski limeni luksuz iz Zagreba, skupa odijela i halje, počasni vodovi, visoki vojni činovi i katolički propovjednici, past će velika obećanja… I kad se svjetla jednodnevne pozornice ugase, dogore lampioni na Memorijalnom groblju te na Ovčari, počne venuti cvijeće na prvom mrazu, Vukovar će opet tragično potonuti u svoj jad i zaborav. Ljudi koji se ne žele gledati poprijeko, jer jedni drugima ništa nisu krivi i jer bi im djeca morala biti na istoj graditeljskoj crti u rodnoj sredini, bit će službeno ignorirani. Ako ne žele biti žrtve promašenih politika i promašenih ljudi na vlasti, morat će se iseljavati u ubuduće.

Nema nade za Vukovar s ovakvim i hrvatskim i srpskim političarima, unesrećeni, a prije rata najbogatiji i najljepši hrvatski grad na najvećoj europskoj rijeci. Nema nade ni za ostatak Bijedne Naše s ovima što se ciklički smjenjuju u tzv. Visokom domu i Banskim dvorima u Zagrebu. Nikomu na vlasti zapravo nije stalo ni do Vukovara – u koji se licemjerno zaklinju kad procijene da je to probitačno – niti do ostatka zemlje, boljitka građana. Da jest, ne bi bilo kako jest. A neće biti bolje.

Gradonačelnik Ivan Penava globalno s osramotio neki dan očitovanjem protusrpske mržnje na sjednici Gradskog vijeća. Globalno je zabilježeno kako gnjevno baca na pod Statut grada Vukovara tiskan na ćirilici, koji su mu predali vijećnici srpske nacionalnosti. Ćirilica? No pasaran! – zagrmio je tzv. tvrdi hadezeovac, koji želi biti gradonačelnikom svim Vukovarcima, među kojima više od 30 posto građana srpske narodne manjine što ima ustavno/zakonsko pravo na uporabu ćiriličnog pisma. Nema veze znâ li Penava povijesne činjenice o tomu da je ćirilica od davnina (uz glagoljicu i latinicu) i legitimno hrvatsko pismo – prije 500 i više godina ćirilicom su napisani i neki ključni državni i crkveni dokumenti Dubrovačke Republike, etc. – njegov postupak je suživotno toksičan, ljudski i politički neprihvatljiv u sredini, gdje su pomirba, snošljivost i zajednička gradnja budućnosti uvjet opstanka u Vukovaru i Hrvata i Srba. Nema alternative. No, glupost i neukost očito nemaju lijeka, čemu su tzv. braniteljski čekići na ćiriličnim pločama u gradu i ćirilica na podu Gradskog vijeća Vukovara nedvojbeno tužna potvrda. Koliko još naraštaja mora umrijeti – prirodno, naravno, ako ne opet u nekim/nečijim bezveznim ratovima – da neki novi vladari daju oduška razumu i čovječnosti?

Nakon sastanka kod premijera Plenkovića, predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac, bivši HDZ-ov ministar obrane, izjavio je novinarima da „s ćirilicom u Vukovaru treba pričekati“, što je ublaženo tvrdo stajalište Penavine momčadi: „Za ćirilicu u Vukovaru još nije vrijeme“. A kada će biti, ne želi imati pojma. „Penava je reagirao emotivno“, brani ga Pavao Miljavac. „Nije lako živjeti u tom gradu. Treba sačekati da dođe nova generacija. Ne treba izazivati porukama, pismima i majicama.“ Što je drugo no izazivanje hrvatsko-srpskih razdora u tom gradu kad predsjednik Hrvatskog generalskog zbora bagatelizira odluku Ustavnog suda RH o ćirilici u Vukovaru: „Pustite vi Ustavni sud, Ustavni sud je išao zakonom. Gradsko vijeće će odlučiti kada je vrijeme za to (za ćirilicu u javnoj uporabi, op. a.).“ Jesu li se generali, koji nisu čak istjerali lažnjake iz svojih redova (npr. Ivana Bobetka, sina slavnog Tuđmanovog vojskovođe u Domovinskom ratu Janka Bobetka, također vojnika Prvog partizanskog (sisačkog) odreda Vlade Janjića-Cape iz šume Brezovice, 22. lipnja 1941. godine) – dakle, jesu li se branitelji borili za bezakonje i „svoju“ državu bezakonja, pa će neki tamo Ivan Penava i neko tamo na Dunavu Gradsko vijeće biti pravno starije od Ustavnog suda RH!?

„Ne bih rekao da sam burno reagirao“, prepotentno je, gardom političara koji je osobito važan u državi, Ivan Penava komentirao svoju sramotu u odnosu na ćirilični Statut grada Vukovar. „Prije bih postavio pitanje zašto smo svo ovo vrijeme puštali da se događaju stvari u Vukovaru i cijeloj Hrvatskoj, pogotovo u ovim dijelovima koji su ratom pogođeni. Zašto nismo burnije reagirali kada smo prikupili više od 700.000 potpisa na referendumu prije pet ili šest godina? Zašto nismo burnije reagirali u ime pravde i ljudskih života? Mnogo je tih pitanja. Zašto nismo burnije reagirali kada se u Gradskoj vijećnici i državi čulo da je Oluja etničko čišćenje?“ Nema tu sreće. Vukovarski je gradonačelnik duboko ukupan u prošlost, jer bez te i takve prošlosti ne bi imao što i komu govoriti budući da nema rezultata upravo na polju za koje je preuzeo tzv. odgovornost. Gradonačelnikovanju na korist svih Vukovaraca i napredak grada. Da se stanje međunacionalnog zdravlja i hrvatsko-srpskih odnosa komplicira te da se radikalna tzv. desnica udobno ugnijezdila u tamošnjem političkom i braniteljskom mainstreamu, koji sapuna dasku vodstvu tzv. light HDZ-a i podjaruje međuetničke podjele, premijeru je Andreju Plenkoviću više no jasno, ali nema petlje presjeći gordijski čvor.

„U Vukovaru treba voditi politiku smirivanja tenzija“, kaže premijer, ali sâm ništa učinkovitog ne čini – a ima sve alate – da se to uistinu dogodi i događa. Da to nije isprazna floskula, nego suvisla i sustavna politika stranke na vlasti i u Vukovaru i u RH. Od tog se državnog alfa mužjaka niti ne može očekivati vjerodostojno (Plenkovićeva predizborna krilatica, koje se prestao držati prve sekunde po osvajanju pozicije vlasti) vođenje tzv. politike smirivanja tenzija kad Penavin incident u Gradskom vijeću komentira polit-hermafroditski: „Imam premalo informacija je li to bilo s ciljem provokacije. Očito je to gradonačelnik doživio kao provokaciju, pa je očito burno reagirao. U svakom slučaju, nije dobro da se to događa. Nisam imao nikakvih saznanja da će predstavnik SDSS-a uručivati Statut grada Vukovara na ćirilici baš na sjednici Gradskog vijeća kada se odlučuje o ovoj temi. To mi ne djeluje najdobronamjernije, premda nema ništa nezakonito u tome da zastupnik u Gradskom vijeću ima Statut na pismu svoga naroda, koje je među ostalim i hrvatska kulturna baština.“

Ljudi nečasnih namjera

Indikativno je da predsjednik HDZ-a i premijer Plenković ne želi ili se ne usudi dohvatiti suštine problema, koji inače precizno dijagnosticira: „Ako vodim politiku koja smanjuje tenzije i polarizacije u društvu, a onda imate stalno aktere koji guraju vodu na taj mlin, čini mi se da dio ljudi ili namjerno rade neke stvari, ili se prave nevješti ili zaista ništa ne razumiju (ne želi kazati odnosi li se to na Penavu i njegove istomišljenike, op. a.). Ima ih dosta u društvu koji to rade. Mislim da to rade svjesno, namjerno i žele vratiti te podjele na razinu koja je neprimjerena sadašnjem trenutku Hrvatske.“ E sad, ako je tako, a jest, a premijer i šef HDZ-a ne postupa kako mu nalaže tzv. preuzeta odgovornost, što još radi na vlasti. Ostavka može biti vrlo častan čin. Neoprostivo je ne činiti ništa – izostave li se sve isprazne filipike u prigodnim/svečarskim okolnostima – a konstatirati crnu zbilju u državi kojom upravljaš:

„Ovoliko fokusiranje na teme koje pridonose polarizaciji, podjelama, razdoru i netrpeljivosti nije dobro (otkrio Ameriku, sic transit, op. a.). One su jednostavno destruktivan element u društvu. Moram očito više razgovarati s ljudima (s Penavom i njegovima nema svrhe, op. a.), više objašnjavati. Velika je odgovornost tu i novih tehnologija, medija, komunikacija, nekontroliranog govora mržnje koji zaista sije jako puno zla među ljude i to se sada manifestira ne samo u ovom slučaju, nego govorim općenito. Cijelo vrijeme smo se ove tri godine fokusirali da učinimo zemlju boljom u svim aspektima, u boljoj društvenoj klimi, gospodarstvu, boljim institucijama, solidarnosti i međunarodnom ugledu. Nakon 21 godine od završetka mirne reintegracije, mislim da moramo svi zajedno investirati da taj suživot bude funkcionalan. Očito je da ima tenzija i na njihovu smanjivanju se moramo svi potruditi.“

Hrvatski premijer Andrej Plenković raspričao se u povodu incidenta sa Statutom grada Vukovara na ćirilici o suživotu i smanjivanju hrvatsko-srpskih tenzija, a njegova pak stranačka uzdanica na čelu vukovarske vlasti, Ivan Penava, šalje suprotne poruke: „Pitanje je hoće li i kada doći vrijeme za ćirilicu i promjenu modela odvojenog školovanja“. Što bi stari Ilirci podokničarski kazali: svaka ptica svomu jatu leti. Neka i vukovarski Hrvati i Srbi i dalje zaziru jedni od drugih? Jer tako žele Ivan Penava, Tomislav Josić i njihovi, a Plenković se na svaku oštriju riječ s te strane sklupča poput ustrašenog ježa. Kukavički i nedostojno intelektualno superiornijeg od tih iz mrzilačkog soja i s jedne i s druge etničke strane, a politički nadređenog svima koji samozvano prave međunarodnu sprdnju od vlastite zemlje, od projekta što ga premijer promovira kao europski, civiliziran, demokratski, etc.

Ovogodišnji 18. studenoga u Vukovaru bit će svojevrstan lakmus i u tom smislu. Sudeći po svemu što dnevno eskalira te pojačano kontaminira društveno-politički prostor u Bijednoj Našoj i akterima u toj raboti, više je no izvjesno da će i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara pasti u sjenu toga i tih što politikantsku prljavštinu opasnih namjera pretpostavljaju – žrtvi. Vukovarski memento mori u za nečasne politikantske probitke.

The post Vukovarski memento mori za nečasne politikantske probitke appeared first on Tacno.net.

foto: ATVBL

Mediji i društvene mreže usijali su se ovih dana – ne samo u Bijednoj Našoj nego i znatno šire – zbog predsjedničinih notornih budalaština i neistina o tomu kako se u „bivšem komunističkom režimu nije smjela pjevati“ pjesma Rajka Suhodolčana „Pod brajde“ (kojoj nije znala ni autora niti da je spjevana 1999. godine, sic transit), pa o tomu da u Jugoslaviji nije bilo jogurta i sada skandalozne izjave kako je „rođena s pogrešne strane“ tzv. „željezne zavjese, o svom profitiranju Golim otokom „vratimo li Jugoslaviju na jedan dan“, etc. Zašto Grabar-Kitarović čini to što čini, ponaša se nedostojno institucije državne čelnice i zemlje koju predstavlja u svijetu? Razbacuje se notornim povijesnim neznanjem i lažima, inati se pjevanjem razjapljenih usta i maorski izbečenih očiju, koje izaziva gromoglasan smijeh u javnosti, ulizuje se Amerima i čelnicima NATO-a da to izaziva mučninu

Piše: Marijan Vogrinec

Hrvatska gaf-predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović – jako konspirativna polaznica doktorskog studija na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i neki dan dobitnica Fulbrightove nagrade za „životno djelo“ (sic transit), zaklade čija je bila stipendistica prije dvadesetak godina – ne žali volje, glumatanja i nelogičke verbalne akrobatike u sve novom i novom zaskakanju javnosti notornim nepoznavanjem elementarnih povijesnih činjenica o Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću, SR Hrvatskoj i Hrvatima unutar 24-milijunske SFR Jugoslavije, ulozi Josipa Broza Tita u stvaranju bivše socijalističke države i visokoj međunarodnoj politici, etc. Ako se i ne radi o neznanju nedostojnom prosječnog pučkoškolca, a jako smiješnom svakom tko je odrastao, školovao se i dio svoje punoljetnosti radio u „Titovoj državi“, pa to iskustvo usporedi sa stanjem zdravlja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, razvidno je da Grabar-Kitarović farba tunele mrzilaštvom bez pokrića, esencijalnom zlobom i gnjusnim lažima ne bi li se predizborno ulizala ekstremnoj, (pro)ustaškoj tzv. desnici koja joj je okrenula leđa čim je javno odustala od ustaške krilatice „Za dom spremni“ kao – starog hrvatskog pozdrava. Sic transit.

Mediji i društvene mreže usijali su se ovih dana – ne samo u Bijednoj Našoj nego i znatno šire – zbog predsjedničinih notornih budalaština i neistina o tomu kako se u „bivšem komunističkom režimu nije smjela pjevati“ pjesma Rajka Suhodolčana „Pod brajde“ (kojoj nije znala ni autora niti da je spjevana 1999. godine, sic transit), pa o tomu da u Jugoslaviji nije bilo jogurta i sada skandalozne izjave kako je „rođena s pogrešne strane“ tzv. „željezne zavjese, o svom profitiranju Golim otokom „vratimo li Jugoslaviju na jedan dan“, etc. Zašto Grabar-Kitarović čini to što čini, ponaša se nedostojno institucije državne čelnice i zemlje koju predstavlja u svijetu? Razbacuje se notornim povijesnim neznanjem i lažima, inati se pjevanjem razjapljenih usta i maorski izbečenih očiju, koje izaziva gromoglasan smijeh u javnosti. Ulizuje se Amerima i čelnicima NATO-a da to izaziva mučninu, jer je ponižavajuće za zemlju kojoj je na čelu. Građani nisu zaslužili neozbiljnu predsjednicu, kojoj je uglavnom stalo do vlastite promocije u svijetu i kod kuće, pa nema tog osjećaja što jest ili nije komunikacijski prihvatljivo u ponašanju i retorici.

Ako nema znanje o tomu što želi poručiti, neistina i improvizacija neće joj pomoći, kao ni svojedobno posipanje pepelom zato što su joj „savjetnici kazali da je ustaška krilatica stari hrvatski pozdrav, a nije“. Zašto joj ti isti savjetnici nisu uoči ovogodišnjeg Festivala kajkavske popevke u Krapini kazali da Suhodolčanova pjesma nije (pra)stara zabranjena kajkavska domoljubna popevka, pa da se javno ne sramoti izvaljivanjem gluposti? I očekuje da joj se divi cijelo Hrvatsko zagorje i mediji, a naručena HDZ-ova uvlakačka pratnja u živom zidu iza leđa ionako na svaki aport plješće razvaljenih usta. Spektakl za javnost za koji valja imati želudac.

Natrag u školske klupe

„Kroz ovaj festival živi draga domaća reč, živi zagorska svakodnevica opjevana u lirskim stihovima, žive boje i raskoš zagorskih jeseni na ovim prekrasnim zagorskim bregima, u kletima, pod brajdama, kada u ozračju kaja i popevka dohaja“, spomenarila je Grobinšćanka bandićevštinom tipa piletu sise, „Moja šefica kabineta, koja je danas ovdje, je Zagorka i ona uvijek inzistira da se dolazi ne samo na Festival već i da se što više posjećuje Zagorje i zato ćemo je danas staviti u središte pozornosti i da otpjevate onu prekrasnu popevku ‘Došel bum doma, sel si bum pod brajde’, koju smo pjevali s vojnicima u Afganistanu, jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje.“ Laž do laži, kojoj se Zagorci i sva Bijedna Naša još ne prestaju smijati. Tih je „zabranjenih“ riječi/pojmova prepuna glazbena kultura, koja je itekako bila dio javnog života i u SFR Jugoslaviji, i prije nje i danas je. Kao i likovna umjetnost.

Svestrani, bogat opus najvećeg hrvatskog književnika Miroslava Krleže – kojega predsjedničina crno-plava družba za kormilom Bijedne Naše licemjerno otima građanima, gura u zaborav, prešućuje, izbacuje iz izdavačkih programa, kazališnih kuća i medija te u školsku lektiru gura petorazredne „domoljubne“ uratke časnih sestara, prekonoćnih generala, emigrantskih stihoklepaca, etc. – krcat je upravo Hrvatske, Hrvatskog zagorja, domovine, brega, zipkâ u kojima domovina spi, ali i iskrenog domoljublja. Ako to predsjedničini savjetnici ne znaju, kao što nisu znali razlikovati krvavu ustašku krilaticu od starog hrvatskog pozdrava – ili su se samo pravili grbavima pred prevrtljivom naivkom zlobnih namjera? – neka se zajedno s Grabar-Kitarović pođu doškolovati. Dakako, čim se blizu 70.000 štrajkaša vrate u učionice, ako premijeru Plenković ipak dođe iz debelog mesa u glavu da je učiteljski koeficijent za složenost posla preči od kupnje borbeno leteće stare krame i bildanja invalidnina i mirovina ionako povlaštenim ratnim veteranima u RH i BiH, etc.

„Meni je drago da je predsjednica spominjala moju pjesmu“, komentirao je lokalni estradni pjevač Rajko Suhodolčan. „Vidio sam kako ju je pjevala u Afganistanu (a pojma nije imala što i čije pjeva, op. a.). Mislim da joj se omaklo i ne zamjeram joj. Možda je pomiješala tu pjesmu s pjesmom ‘Ak sam ti srčeko ranil’. Tu pjesmu sam otpjevao s kvartetom ‘Gubec’. No to je bila samo jedna od obrada. Stara je pedesetak godina, a prije mene su je otpjevali mnogi, među ostalima i Vice Vukov.“ Dakako da su se u bivšoj Jugi itekako izvodile „zabranjene“ pjesme – javno, na radiju i televiziji, na koncertima i festivalima, po kletima, na svadbama i inim narodnim veselicama – a medijski je zabilježeno da su se pjevale u raznim prigodama kumrovečkom Joži, hrvatskom Zagorcu Josipu Brozu Titu, koji ih je rado slušao. To što Grabar-Kitarović nema pojma o tomu ne daje joj trunku prava – javno lagati. Neznanje i zloba neoprostivi su. Treba li hrvatskim građanima predsjednica koja nema pojma ili svjesno laže o tomu kako se živjelo u bivšoj SFR Jugoslaviji, gdje je SR Hrvatska bila federalna jedinica sa ustavnim statusom državnosti te gospodarski na razini srednjerazvijene europske zemlje, kojoj su države europskog Istoka – iza tzv. željezne zavjese – gledale u leđa. Sada RH njima gleda u leđa zaslugom „državotvorne politike“, čiji je eksponent Grabar-Kitarović.

Ona se ljutito obrecnula na kritičare svog govora u Washingtonu nakon što je primila Fulbrightovu nagradu za „životno djelo“ (sic transit). Koje pak „životno djelo“, kvragu, žene bez ikakvih „životnih“ postignuća, osim grube grebačine za bildanjem diplomatske karijere zbog čega je, je li, tako „žarko željela 1992. godine uzeti pušku u ruke i otići na bojišnicu“. Bubnula je u Kninu, pa ostala živa. Tko joj je branio da uzme pušku i ode s liječnicom Ines Strenja-Linić, vršnjakinjom iz riječkog zavičaja, na ličko ratište i oduži domovini „domoljubni“ dug!? Koji je navodno osjećala još kao djevojčica, kazala je u Washingtonu, dok je ležala na ledini valjda ispod očeve mesnice i s dječacima (!?) gledala kako među zvijezdama svjetlucaju strani zrakoplovi u preletu preko tadašnje SR Hrvatske. Ona se ljuti, jer je njezin govor imao „toliko sadržajnih poruka“, koje su mediji preskočili, da je „fokusiranje na tu jednu (tzv. željeznu zavjesu, op. a.) vrlo, vrlo površno“ i „nije dobro za ovo društvo“. Naravno da njezine laži nisu dobre ni za nju samu, kamoli za instituciju predsjednice RH i cijelo društvo, ali to je problem Kolinde Grabar-Kitarović, ne medija.

„Churchill je rekao da se željezna zavjesa spustila od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranskom moru i da su iza nje ostale sve prijestolnice srednjoeuropske kulture u koje je tada uključio i Beograd“, vadila se. „Bez obzira kako su se stvari mijenjale, bio netko nesvrstan ili ne, nije bio neutralan. Neka me, molim vas, nitko ne uvjerava u život kakav nije bio. Svi smo to prošli u bivšoj Jugoslaviji, svi znamo kako je bilo putovati s crvenom putovnicom, kakva ste poniženja doživljavali, što je to značilo plaćati depozit… Ako je itko nostalgičan za bivšom Jugoslavijom, idemo uvesti jedan dan bivše Jugoslavije. Znate tko će najviše profitirati? Ja osobno, jer kako kažete bilo što protiv mene, završit ćete na Golom otoku.“ Laprdala je i neke nesuvislosti o navijanju u bivšoj državi za nogometne klubove Dinamo iz Zagreba, Hajduk iz Splita te Rijeku iz toga grada i uvrijedila klub s Kantride nesuvislim nacionalizmom i protusrpstvom, čega u SFR Jugoslaviji nije bilo ni približno koliko danas u Bijednoj Našoj. Koji ključa mržnjom, podjelama i sukobima političara, ali ne i građana različitih etničkih pripadnosti. „Bila sam djevojka rođena s krive strane željezne zavjese“, kazala je, na što joj je zemljakinja Ines Strenja-Linić odgovorila da očito „nisu živjele u istoj državi“ i ismijala ju.

Grabar-Kitarović nije rekla ni u Washingtonu niti u drugim prigodama kako je kao štreberica u riječkoj „šuvarici“ poslana u međunarodnoj razmjeni iz „komunističke“ SR Hrvatske/SFR Jugoslavije s crvenom putovnicom završiti IV. razred srednje škole u Los Alamosu (SAD, Novi Meksiko), kamo „komunjare“ jamačno nisu slali tako „domoljubne“ Hrvatice kao što je ona bila još od djetinjstva niti su takve Hrvatice prihvaćale „nečasne komunističke ponude“. Negdje je greška? Ipak to ne smeta aktualnoj predsjednici RH anatemizirati bivšu 24-milijunsku državu koja nikad nije bila iza tzv. željezne zavjese ma što Churchill govorio prije no što je s američkim predsjednikom i zapadnim pobjednicima u Drugom svjetskom ratu molio i kumio jugoslavenskog Maršala da se odupre Kobi Staljinu i prihvati njihovo društvo. Kraće vrijeme je Titova Jugoslavija čak bila dijelom Sjevernoatlantskog vojnog saveza, dobrodošla i prihvatljivija no što je danas RH u istom tom NATO-u, a ratom izranjavana zemlja je primala izdašnu zapadnu pomoć iz tzv. Žitnog fonda (Trumanova jaja u prahu, etc.). Priča o nesvrstanosti je pak kasnije postala planetarna.

Gdje su vize za SAD?

Kolinda Grabar-Kitarović gnjusno laže ili uistinu nema pojma kako se živjelo u bivšoj državi, kojoj današnja u mnogo čemu nije ni do koljena. Da se vrati taj jedan dan SFR Jugoslavije, koji ironizira, pa mladež i rođeni u Domovinskom ratu osjete kako se živjelo skromnije, ali neusporedivo poštenije i sigurnije, ne bi više dali povratak Bijedne Naše s Grabar-Kitarović & comp. za kormilom. Trenutna prva stanovnica bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku – čiji je prvi potez po useljenju bio izbaciti vlasnikovu bistu iz predvorja i naseliti svoju kartonsku siluetu u prirodnoj veličini među dvojicom kartonskih licitar-gardista šupljih glava – nikad nikog ne bi mogla slati na Goli otok ni u kojoj kombinaciji. U tada jugoslavenskim okolnostima ne bi imala kvalifikacije ni kuhati kavu ili brisati prašinu na Titovom radnom stolu kamoli biti Maršal u suknji. Baš si previše umišlja kada računa kako bi – profitirala Golim otokom. Samo u takvoj zemlji kakva tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena jest ona može biti to što jest i, da paradoks bude potpun – računati na drugi mandat.

Povijest je kazala svoje, to se ne da preinačiti nikakvim krivotvorenjem s najviše razine ili u izmišljenim novohrvatskim povijesnim laboratorijima, o ugledu i svjetskom značenju Josipa Broza i njegove SFR Jugoslavije, pobjednika u Drugom svjetskom ratu i jednog od najvažnijih državnika 20. stoljeća, kojemu su dolazile na noge i okrunjene glave i odreda svi prvaci obaju hladnoratovskih blokova te tzv. Trećeg svijeta. Valjda nisu svi bili pošandrcali, pa… Grabar-Kitarović i zemlja kojoj je sramotno na čelu ni po čemu se dobrom ne da uspoređivati s bivšom državom. Pogotovo ne po tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, socijalnoj osjetljivosti, sigurnosti radnog mjesta, plaća i mirovina, stanova mladim obiteljima, K-15, odmora na moru, etc. Srećom, još ima ljudi koji su živjeli u toj i takvoj državi “od Vardara pa do Triglava” te iz iskustva znaju koliko Grabar-Kitarović masno laže, mulja, prodaje muda pod bubrege, i sramoti RH čim zine i kamo god kroči. S crvenom se putovnicom moglo putovati u 168 zemalja bez vize, a s hrvatskom danas upola manje i zato je bila među najcjenjenijima na tzv. crnom tržištu u svijetu, najviše se krivotvorila i plaćala zlatom. S crvenim se putovnicom Titove države moglo bez vize doći na Rio Grande i gledati mjesta, gdje trknuti Twitteraš sada ulaže milijarde u – željeznu zavjesu.

Taj isti bolestan lik, kojem se Grabar-Kitarović sramotno ulizuje, a ovaj ju uopće ne doživljava, ni nakon tri desetljeća “prijateljstva/partnerstva” s RH ne želi ukinuti vize građanima RH za ulazak u SAD. Tog dana kada su budućoj predsjednici RH navukli prve pelene na debelo meso, autor ovih redaka, tada gimnazijalac, u “Zdravljaku” je u povijesnom gradiću Pakracu (prva kovnica hrvatskog novca, templarsko trgovište, grad obrtnika, kulture…) uživao u jogurtu s kiflom za tadašnja dva dinara. A kada je desetak godina kasnije (1978.) djevojčica Kolinda ležala s dječacima na grobinšćinskoj ledini ispod očeve mesnice i čeznutljivo promatrala kako među zvijezdama svjetlucaju zrakoplovi u preletu preko tadašnje SR Hrvatske, rečeni je bivši gimnazijalac bio u jednom od njih na letu iz Zagreba u Toronto (Kanada). Nitko ga u Kanadi nije gledao poprijeko zbog crvene putovnice, nije doživio nikakve uvrede i poniženja niti su mu jugoslavenske vlasti pravile ikakve probleme prije i poslije putovanja JAT-ovim DC-10 na liniji Beograd-Zagreb-Toronto u Kanadu i povratka austrijskim zračnim prijevoznikom.

U brod-restoranu „Jadran“ hrvatskog iseljenika u Torontu znao je tih mjesec dana boravka provesti ugodne trenutke s tv-legendom Ivanom Hetrichom, proputovati Kanadom od Niagara Fellsa do nasuprotnih krajolika, gdje žive marljivi i nacionalno nezadani ljudi. Večernji list je po povratku objavio serijal od šest reportaža. Strenja-Linić je raspalila po Grabar-Kitarović nizom primjera slobodnog putovanja jugoslavenskih građana u Trst, gdje se išlo „po svilene zavjese, a ne željezne“.. Odgojen u katoličkoj obrtničkoj obitelji, s “položenim” vjeronaukom u crkvi UBDM u Pakracu (ne u školi, jer tamo vjeronauk ne spada), oduvijek Hrvat po nacionalnosti u svim službenim dokumentima i jednu punoljetnost životno u bivšem režimu iskusniji od Grabar-Kitarović, autor ovih redaka ne mogu dokučiti zašto HDZ-ova „žena iz naroda“ tako bezočno laže o zemlji/režimu koji ni u najpokvarenijoj svijesti nije bio kakvim ga ona prikazuje. Uvjerena da će stoput ponovljena laž napokon biti prihvaćena kao istina. Nema šanse.

Vox populi na društvenim mrežama učvršćuje to uvjerenje. „Ne znam kako je ‘probila’ željeznu zavjesu i stigla do Amerike na školovanje“, piše izvjesna Ankica Miocev, a Bruno Ciglecki: „Ovakve izjave od osobe koja je kao autoritet u RH, o tome kako se nije mogla izjašnjavati prije 1991. stvarno prelaze granice dobrog ukusa. Sa tim izjavama podcjenjuje stanovnike (ne građane) RH jer na njenu žalost ima velik broj osoba u RH koje je mogu demantirati. Ako je i od nje, previše je“. Ivo Horvat: „Dosad sam mislio da se rađaju djeca, ovaj poluproizvod je kao djevojka već bila u SAD što joj je omogućila ta država u kojoj nije imala nikakva prava, a otac je i tada bio bogati privatni mesar“. Kako? U komunizmu? Pa privatnik? Buržuj? Ma, valjda neće biti… Prije će biti neki partijski jako podoban lik, zbog nečega ideološki jako zaslužan, jer nije u to „mračno doba“, iza tzv. željezne zavjese, svačije dijete moglo na školovanje na truli Zapad. A adolescentica Kolinda Grabar je, eto, mogla. I još tako „domoljubno“ osviještena od pubertetske dobi!? Nešto smrdi u državi Danskoj, pardon – Bijednoj Našoj. Camila Castor: „Čini se da KGK katkad ne zna ni gdje je rođena“.

Padaj silo i nepravdo

U javnosti je osobito odjeknulo reagiranje na svom FB profilu poznate bivše pjevačice splitske grupe „Magazin“ Ljiljane Nikolovske, vršnjakinje trenutne hrvatske predsjednice. Nikolovska je u dobi od 19 godina pristupila „Magazinu“, s kojim je od 1983. do 1989. godine snimila sedam albuma, a glazbena ju kritika drži ponajboljom pjevačicom tog popularnog benda. Godine je 1990. napustila Hrvatsku i sada živi u San Pedru, lučkom distriktu Los Angelesa (SAD, Kalifornija). „I ja sam bila glazbenica, proputovala sam cijeli svijet, išla na ponoćke, vjenčanja i pričesti u crkvu, na balet, kod doktora, zubara, na ljetovanja i zimovanja kad god su mi naredili, iza te iste ‘željezne zavjese’“, poklopila je Nikolovska „patnicu u komunizmu“ Kolindu Grabar-Kitarović. „Puno sam propatila. Kolinda izdrži još malo, dok te ne prime negdje vani u izlog s puno neonskog svjetla.“

Javnost je oduševljeno stala na stranu Nikolovske – „Bravo, Ljiljo!“ – a Jutarnji list je hitro zabilježio neka karakteristična sjećanja svojih čitatelja na „mrski režim“ u kojem su bili strogo „zabranjeni Hrvatska, domoljublje, pjesme, jogurt, putovanja u inozemstvo…“, etc. „Ja sam ljeti patila u odmaralištu Jugoplastike na Šolti“, piše čitateljica. „Nas dvije bile smo prisiljene ići u Milano i London po robetinu. Suosjećam.“ Ili: „Ja sam patila jer sam imala lijep život… Bilo je strašno stresno imati socijalnu, zdravstvenu i inu sigurnost, redovitu plaću kojom si mogao normalno živjeti, ići na užasno skijanje, odvratno ljetovanje“. Ili: „Najžalosnije od svega je to što će ona (Grabar-Kitarović, op. a.) još pet godina zabavljati puk. U takvoj državi živim, gdje je sve glupo na cijeni“. Ili: „Ti falši lideri su najgora vrsta, izdeprimiraju i nulificiraju najveći broj entuzijasta. Tragedija je što po svim trenutnim statistikama ona opet dobiva izbore, stoga nonsens, apsurd, debakl – šačici normalnih ljudi se nastavlja. Ali sve je to prastari plan onih iza ‘ZLATNE ZAVJESE’. I nema tu pomoći“. Ima. Ako ne na izborima, gdje uhljebnička HDZ-ova i ekstremističko-crna vojska tzv. NDH-2 još diktiraju ritam, onda na ulici i društvenim mrežama, prosvjedima razne vrsti, građanskim neposluhom, otporom štrajkovima ili samoorganiziranjem nezadovoljnih građana pod, je li, resetiranim geslom – padaj silo i nepravdo. I to je to: eppur si muove…

The post Neznanje, budalaštine i laži s pogrešne strane tzv. željezne zavjese appeared first on Tacno.net.

Istraživački novinari portala Indexa.hr upravo su objavili jednu od priča – u dugačkom nizu već poznatih nepravdâ i sramota Bijedne Naše, u kojoj su amoral, kriminal, prijetvorno hrvatstvo/katoličanstvo, licemjerje, mržnja i ratne „zasluge“ opća mjesta dnevnog života – što će samo privremeno izazvati mučninu i natjerati endemskog poštenjaka da pljune na takvu hrvatsku zbilju, ali još neko vrijeme ništa neće promijeniti. „Otkrivamo: Sin možne šatorašice nezakonito uzeo velik novac. Dug smo platili mi“ – medijski je naslov s nadnaslovom „Teror ‘branitelja’“ ispod kojega je riječ o Danielu Balogu, sinu Nedjeljke Balog, također „vječne“ predsjednice Udruge udovica hrvatskih branitelja i drčne prosvjednice iz 555-dnevne tzv. Glogoški-Klemmove (2013.-2015.) političko-ideološki toksične šatre na Savskoj cesti 66 u Zagrebu 

Marijan Vogrinec

Hrvatski „branitelji“ naprijed, ostali stoj! – nepisano je geslo, kojim HDZ-ovi i još desniji tzv. desničari izvan denver plave ZNA SE opcije zlorabe Domovinski rat ne bi li si ne samo zadržali prisvojena materijalna dobra iz bivše države te proživljenim ljudskim patnjama i stradalništvom držali na distanci sve „petokolonaške“ kritike nego i u disfunkcionalnoj političko-ideološkoj gruntovnici upisali svu tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu u svoje privatno vlasništvo. Komu se to ne sviđa, a prosvjedni mu se glas čuje u javnosti, može se u tišini ili spakirati s cijelom obitelji i put granice tražiti si domovinu pod tuđim suncem ili biti javno prokazan kao državni neprijatelj No. 1 budući da „ne voli Hrvatsku i Hrvate, ne poštuje dignitet Domovinskog rata i cijeni dostojanstvo hrvatskih branitelja“. To je više no opaka mantra jedne gemišt-kaste interesno skompanih političara i dijela „vječnih“ vođa nekolicine od 1350 ratnoveteranskih i stradalničkih udruga koji su neprirodno/protuzakonito poistovijetili političku vlast/moć s grabeži  i nepripadnim obiteljskim bogaćenjem javnim novcem, povlasticama, etc.

Istraživački novinari portala Indexa.hr upravo su objavili jednu od priča – u dugačkom nizu već poznatih nepravdâ i sramota Bijedne Naše, u kojoj su amoral, kriminal, prijetvorno hrvatstvo/katoličanstvo, licemjerje, mržnja i ratne „zasluge“ opća mjesta dnevnog života – što će samo privremeno izazvati mučninu i natjerati endemskog poštenjaka da pljune na takvu hrvatsku zbilju, ali još neko vrijeme ništa neće promijeniti. „Otkrivamo: Sin možne šatorašice nezakonito uzeo velik novac. Dug smo platili mi“ – medijski je naslov s nadnaslovom „Teror ‘branitelja’“ ispod kojega je riječ o Danielu Balogu, sinu Nedjeljke Balog, također „vječne“ predsjednice Udruge udovica hrvatskih branitelja i drčne prosvjednice iz 555-dnevne tzv. Glogoški-Klemmove (2013.-2015.) političko-ideološki toksične šatre na Savskoj cesti 66 u Zagrebu.

„Zaklada hrvatskih branitelja podmirila je dug veći od 300 tisuća kuna prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje“, tvrdio je  Index.hr. „Daniel Balog natukao je dug trošeći novac od obiteljske mirovine, a na koju više nije imao pravo jer se prestao redovno školovati.“ Prosvjednica iz šatre „Oba su pala, oba će pasti“, čiji je muž i otac navodno poginuo za poštenu Hrvatsku poštenih ljudi, a ne republiku nacionalnih pijavica, lopova i kojekakvih lezilebaroša, morala je znati – ako mladac već „nije“ – da javni novac, muka krajnje osiromašenih (čak i zbog nabujalih iznad svake mjere tzv. braniteljskih/stradalničkih mirovina, invalidnina i inih materijalnih povlastica) poreznih obveznika pripada onima koji na njega imaju zakonsko pravo. To će reći da je i Daniel Balog imao pravo na javni novac isključivo dok se redovno školovao na Policijskoj akademiji u Zagrebu, koju nije završio, a mjesečno je primao astronomskih 10.000 kuna. Nezamislivih jednom studentu medicine, strojarstva, eletrotehnike, etc. Ni sekundu dulje. To nije doživotna apanaža zbog očeve pogibije. U tomu je kriminogeni nonsens da se u operaciju povrata novca neovlašteno uplela država: nepripadne kune s kamatama morao je vratiti sin Daniel uz kaznenu odgovornost, odnosno obitelj Nedjeljke Balog. I točka. Riječ je o javnom novcu, kojega su vlasnici porezni obveznici, a ne država u liku onih što su neodgovorno – „preuzeli odgovornost“ (sic transit). „Ovo je priča o nevjerojatnoj operaciji koja uključuje Ministarstvo branitelja, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zakladu hrvatskih branitelja i – hrpu našeg novca“, ispravno zaključuju istraživači Indexa-hr.

Nevjerojatna mentalna akrobacija

O tomu se uglavnom i radi: po svaku cijenu osvojiti i održati se na vlasti, a to znači imati moć i neograničen pristup – hrpi našeg novca. A onda, je li – high life… Ne samo kao Daniel Balog? „Što ste se mog sina uhvatili“, ljutito je šatorašica Balog odgovorila na novinarski upit telefonom o tomu kako se baš u njezinoj obitelji mogao dogoditi takav skandal, „bilo je tamo i drugih kojima je plaćeno. Taj dug je zapravo samo 100 tisuća kuna, sve ostalo su kamate.“ Nevjerojatna mentalna akrobacija Nedjeljke Balog i odnos prema javnom novcu ratnoveteranske udovice, koja se već legitimirala u Bijednoj Našoj ne samo politikantskim izjavama („Nadam se da ćemo zajedno djelovati zbog naše djece“, kazala je u savskoj šatri veljače 2015. tek ustoličenoj predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović) već i sudjelovanjem u kojekakvim performansima, kojima tzv. braniteljski i stradalnički kolovođe organizirano godinama maltretiraju sve građane. I navlače na cijelu braniteljsku/stradalničku populaciju javne animozitete kao na povlaštene, bogovski zbrinute i stalno nečim „nezadovoljne“ parazite. Kojima su tek novac i povlastice ekvivalent za tzv. braniteljsko i stradalničko dostojanstvo i domovinskoratni dignitet. Sic transit.

Kad su lani ratnoveteranske udovice i neki prekonoćni šofer-generali (Ljubo Ćesić-Rojs, npr.) prijetili pred ulazon u HRT na zagrebačkom Prisavlju novim šatrama (čak dvjema!?) i bojkotom javne medijske kuće zbog naknadnog prikazivanja na malim ekranima nagrađivane filmske komedije Pave Marinkovića „Ministarstvo ljubavi“, novinari su izvijestili: „Braniteljske udruge oštro su osudile navedeni film, a ispred Udruge udovica hrvatskih branitelja Zagreb predsjednica Rozalija Bartolić poručila je kako on vrijeđa i blati udovice, njihovu djecu, stradale i Domovinski rat“. Javna cenzura, zabrana umjetničkog djela i ine, je li, državne represalije prema slobodi izražavanja i demokratskom društvu udovicama su poželjna postupanja ne bi li se zataškala istina o tomu da su se mnoge ratnoveteranske udovice (još mlade ostale bez muževa, neke s djecom) upustile u tzv. divlje brakove, u njima čak izrodile djecu, a nisu se odrekle (po zakonu su morale!) obiteljskih mirovina i inih beriva i povlastica na osnovi pogibije svojih muževa ili ratnog stradalništva. Tko tu koga sramoti, da se daroviti filmski redatelj ne bi smio pozabaviti tom tragikomičnom temom? Koga je (o)sramotio neuspješan student Daniel Balog natukavši više od 300.000 kuna duga, jer je godinu dana primao i trošio javni novac namijenjen redovnom školovanju djeteta poginulog hrvatskog branitelja? Koga je (o)sramotila šatorašica Nedjeljka Balog, jer nije pravodobno reagirala čim joj je sin prekinuo studij na Policijskoj akademiji, a ona obnaša visoku moralnu dužnost predsjednice udruge u kojoj su navodno natprosječno osjetljivi na tzv. dostojanstva i dignitete?

Nedjeljka Balog i udovice na presici u šatoru – Izvor: Pixsell / Autor: Goran Jakus

Index-hr piše da Nedjeljki Balog „nije bilo nimalo neugodno kada smo je pitali za komentar isplate u vrijednosti polovice pristojnog stana u Zagrebu ili trogodišnje plaće nastavnika s višedesetljetnim stažem“, pa je i 300.000 kuna s kamatama, je li, kikiriki za nekog tko nema elementarni osjećaj za poštivanje zakona vlastite zemlje. Kamoli za vjerodostojan i svojim javnim (navodno) uvjerenjima primjeren odnos prema društvenom i ekonomskom zdravlju zemlje u kojoj živi. „Novac u Fondu je i Danielov novac“, reći će šatorašica drčno i pogoditi ravno – uništa, jer njezin sin nije uplatio ni prebite kune u mirovinski fond da bi imao pravo na ono što je iz njega spiskao. „To je novac njegovog oca od kojega je on dobio samo tri kosti i to sedam godina nakon što je ubijen. Daniela nitko nije pitao kada su se prodavale dionice iz tog fonda.“ Index.hr ironizira opaku logiku šatorašice Balog, koja beskrupulozno svojata nepripadni novac. „Ne precizirajući“, raščlanjuje Index.hr, „na koliko točno procjenjuje smrt svog supruga i Danielovog oca i dokad bi država ili paradržavne institucije trebale plaćati njoj i njenom sinu“.

Koji je sin „dobio 100 tisuća kuna na koje nije imao pravo, odbio ih je vratiti, kamate su rasle i dug je prešao 300 tisuća kuna pa je uskočila Zaklada osnovana da bi pomogla najsiromašnijim veteranima i njihovim obiteljima s par tisuća kuna da prebrode trenutne teškoće ili kupe skupi lijek kada zakažu druge institucije socijalne države“. Ta je „operacija sin Daniel“, očito u režiji njegove majke i njezinih prijatelja iz istomišljeničkih udruga, izvedena ekspresno nakon što su i sin i majka pojmili da HZMO ne kani sinu poginulog branitelja oprostiti golemi dug. „Njegova majka je panično počela tražiti da netko drugi vrati koji je njen sin potrošio“, tvrde istraživački novinari. I dogodilo se to što se dogodilo: iksti je put urodio plodom još jedan krajnje nečastan i nezakonit tzv. braniteljski/stradalnički pritisak na javni novac. Među tolikima dosad što je spomenula i Nedjeljka Balog: „… bilo je tamo i drugih kojima je plaćeno“. U tomu i jest tragedija ove zemlje. Da ima tih što im se nezasluženo debelo plaća pod ovom ili onom mantrom tzv. zasluženog te onih koji su radili puni radni vijek ili su zdravlje izgubili i još gube na radnim mjestim, puneći bušte ovima prvim, a dobivaju crkavicu nedovoljnu za preživljavanje ili uopće ne primaju zarađene plaće. Kako ove prve nije sramota zbog ovih drugih!? Kako neka tamo šatorašica može javno/bahato smatrati kikirikijem vrijednost, je li, „polovice pristojnog stana u Zagrebu ili trogodišnje plaće nastavnika s višedesetljetnim stažem“?

Može i tomu se ne treba čuditi, jer im to dopuštaju baš neodgovorni likovi iz Banskih dvora, kojima je tzv. braniteljska/stradalnička sekta pouzdano biračko tijelo budući da mu – čim podviknu o nepoštivanju tzv. digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja, što će reći da glad za novcem glasnije krulji u nečistoj savjesti – smjesta i bez „fiskalizacije“, izdašno, dodatnim novcem poreznih obveznika stišavaju galamu. Zemlja građana tzv. prvog reda (političari, branitelji/stradalnici i Katolička crkva) i građana tzv. drugog/trećeg… petog… reda tragičan je talac bez ikakve budućnosti. Tim više, jer su pravda, poštenje, čist obraz, svijest i savjest ustuknuli pred lažnim domoljubljem, (prazno)vjerskim prenemaganjem, političkim prijeporima, upravljačkim nesposobnostima, izigravanjem duha i slova Ustava i zakona – ne poštuju se u tzv. braniteljskim predmetima: od kriminala do ratnih zločina – a politička je odgovornost ukinuta. Laže se i mulja i besramno gleda javnosti u oči.

Prvi ozbiljan skandal

Rečenu Zakladu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji posebnim je zakonom institucionalizirala vlada, kao i Fond hrvatskih branitelja unutar Zaklade, kojemu je velikodušno darovala dionice najvrjednijih državnih poduzeća tako da je dosad podijeljeno cca 141 milijun kuna na osnovi zahtjeva 79.000 branitelja/stradalnika rata koji su izrazili potrebu za novčanom pomoći radi teškog financijskog stanja, troškova liječenja, potpora u školovanju djece siromašnih veterana, itsl. Slučaj Daniela Baloga je, koliko se javno znâ, prvi ozbiljan skandal s javnim novcem iz tog strogo namjenskog izvora, iako se sada otkriva da su i neka druga djeca – kako je ironizirala šatorašica Nedjeljka Balog – primala novac iz obiteljske mirovine na koji nisu imala pravo. Kao ni iksti broj ratnih udovica, kojima se iz temelja promijenio bračni status, ali ne i dotok novca zbog poginulog/nestalog u Domovinskom ratu supruga. Eto što ti je naš narod kad je javni novac u igri: država postaje bankomat.

„Upravni odbor Zaklade je na sjednici u kolovozu 2019. odobrio isplate više od milijun i pol kuna na molbu 16 korisnika – djece poginulih branitelja“, izvijestio je Index.hr. „Svima je zajedničko da su imali dug prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, jer su primali obiteljske mirovine na koje nisu imali pravo jer se nisu redovno školovali. Tih 16 potomaka poginulih branitelja su mjesecima, a neki i dulje od godinu dana, primali mirovine mrtvih očeva, iako su prekinuli školovanje. Prema pouzdanim informacijama kojima raspolaže Index, jednom od njih je pokriven dug veći od 300 tisuća kuna i upravo zbog te jedne osobe i njegovog golemog duga je i složen paket od 16 korisnika kojima su podmireni dugovi prema HZMO-u. Riječ je o Danielu Balogu, sinu Nedjeljke Balog, poznatije kao Neda…“ Država je u liku braniteljskog ministra Tome Medveda, također savskog šatoraša, i jamačno ne bez znanja/blagoslova premijera Andreja Plenkovića, velikodušno išla na ruku „vječnoj“ šefici Udruge udovica hrvatskih branitelja, suzaslužnoj za iritantno sramotnu realizaciju krilatice „Oba su pala, oba će pasti“.

Pa je valjda u redu da je poreznim obveznicima palo iz šupljeg džepa u nepovrat više od 300.000 kuna zbog rastrošnog i nesavjesnog propalog studenta s Policijske akademije i „operacije sin“ majke mu Nedjeljke? Taj šatoraški val naplavio je Tomu Medveda na unosnu državnu apanažu ministra branitelja u komedijaškoj vladi Orešković.Karamarko, gdje ga je ostavio i Andrej Plenković, ali je naplavio i šatoraša Antu Deura na mjesto braniteljskog savjetnika tada novopečene predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, šatoraša Josipa Klemma na 20-godišnju unosnu koncesiju osiguranja na ljetnom divljalištu svjetske mladeži Zrću u Novalji na otoku Pagu i sudsku milost zbog utaje 3,2 milijuna kuna poreznih obveza, etc. Čuda se mogu postići, samo treba biti pravi lik – pravi sin, prava majka/otac, pravi šef prave udruge, pravi stranački dizač ruke/glasač, pravi… -,u pravo vrijeme na pravomu mjestu. Vlasnik HB iskaznice u HDZ-ovom pričuvnom ešalonu za izboriti izbornu pobjedu. Silom ili milom, nema veze kako. To se dade unovčiti, i unovčuje se, a komu se ne sviđa „ne voli Hrvatsku“ i može se iseliti. Zajedno s obitelji. Ako se ne iseli, „mrzitelj Hrvatske“ je nadrapao.

Nedjeljka Neda Balog – foto HRT

Skandal sa sinom i majkom Balog – vrijedan zastrašujuće pozamašnih više od 300.000 kuna državnom politikom osiromašenih poreznih obveznika – rendgenski je snimak dugogodišnjeg unutarnjeg stanja tzv. braniteljske blagajne, kojom raspolaže povlaštena skupina „zaslužnika“, primjenjujući praksu ja-tebi-ti-meni u celofanu formalnih zakonskih uzusa i ne pitajući za zdravlje masu braniteljske/stradalničke populacije izvan svog istomišljeničkog kruga. Uvezanog osobnom korišću i demagogijom tzv. ratnodomovinske, nacionalističke i vjerske verbalistike. Novinarska istraga o „operaciji sin“ u braniteljskom/stradalničkom Fondu i Zakladi, HZMO-u te Ministarstvu hrvatskih branitelja – izravno upletenim u oprost enormnog duga Daniela Baloga terećenjem poreznih obveznika – nije polučila vjerodostojan rezultat, jer su se sve te institucije izmotavale, pozivale na zakone, smisao svog djelovanja, prebacivale krivnju, etc., što je neprihvatljivo. Petnaestero djece poginulih branitelja, koja su nečasno prorajtala u dužem razdoblju od više tisuća do 10.000 kuna mjesečno i oštetila državu, braniteljski fond, odnosno djecu koja se redovno školuju i strudiraju po istom kriteriju, navodno je samo krinka za podmirenje duga Daniela Baloga. Čija je majka Nedjeljka/Neda navodno strah i trepet ne samo među stranački indoktriniranim vođama udruga već i u Ministarstvu branitelja, pa i u samom HDZ-u i na Pantovčaku. Ne žele joj se usprotiviti i zamjeriti, pa je više od 300.000 kuna  kikiriki kad ide iz tuđeg džepa za pokriće privatne nesvjesnosti i rastrošnoti?

Kontroverzna „filmska kritičarka“ Zorica Gregurić – prosvjednica protiv „Ministarstva ljubavi“, gorljiva zagovornica ustaške krilatice „Za dom spremni“ kao braniteljskog pozdrava, etc. – u liku predsjednice Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara, ljutito je komentirala aktualni skandal s Balogovima, rekavši da je to „braniteljski novac“ i da se nitko drugi ne smije uplitati u njegovo trošenje. Sic transit. To je novac svih poreznih obveznika u Bijednoj Našoj, namijenjen siromašnoj i marljivoj djeci poginulih hrvatskih branitelja, a ne propalim studentima. Ma čija djeca bili. Nema pogodovanja nikomu, pa ni plaćanja dugova Danielu Balogu. Institucije su dužne zakonito/domaćinski raspolagati javnim novcem. „Mi nismo niti možemo ulaziti u način na koji je nastao dug“, kažu u Zakladi i pogađaju – „uništa“. Ne samo da itekako mogu, nego moraju. Po kojem kriteriju spremno podmiruju astronomsku svotu, a ne znaju zašto? Tko je tu lud? „S obzirom da se radi o osjetljivoj populaciji“, pisali su iz Zaklade Indexu.hr, „molimo Vas dza objrktivan pristup pruženim informacijama kako ne bi došlo do do njihove (djece koja su potrošila velik nepripadni javni novac, op. a.) dodatne viktimizacije.“ Da ti pamet stane, spiskali toliki javni novac pa – žrtve!? Zato što su nezakonito potrošili tuđe kune?

„Zaslužni“ za našu slobodu…

Ako je itko žrtva ili dodatno viktimiziran, a jest, to su porezni obveznici, koji s punim pravo traže da krivci vrate spiskan njihov namjenski novac, a ne nekakvi fondovi, zaklade, ministarstva, etc. Uopće nema veze je li netko sin poginulog hrvatskog branitelja, koji je „nakon sedam godina dobio samo tri očeve kosti“, pa može nekažnjeno potrošiti astronosmke svote javnog novca koji mu ne pripada – cca 10.000 kuna mjesečno za studij na Policijskoj akademiji, heeej!? – i nikomu ništa. Kakva smo mi to ili još bolje od Brešanovog filmskog naslova – čija smo mi to država? Ako je Bijedna Naša uopće država, jer ni u jednoj niši sustava ne kontrolira samu sebe. Ljuska prepouna trulog i toksičnog sadržaja. Gdje god se okreneš i što god dodirneš, vonja na bježi čim dalje. „Nitko tu djecu ne gleda, oni nemaju ništa od svojih očeva“, patetizira Nedjeljka Balog. „Drugi branitelji barem mogu po svoju djecu u vrtić ili školu, a oni to nisu imali.“ Pa zato mogu uzimati tzv. braniteljski novac koliko im se sprdne, trošiti ga na obijesne provode po prekidu školovanja i u nezahtjevnim obrazovnim ustanovama, a nitko ih ne smije pitati za junačko zdravlje kako ne bi bili „dodatno viktimizirani“. Sic transit. Tako nešto može pasti na um samo onima što su uistinu uvjereni kako su privatizirali državu, sa svim njezinim zakonima, te obvezali masu tzv. građana drugog, trećeg… petog… ikstog reda da im doživotno – možda čak naraštajima ubuduće – plaćaju sve životne prohtjeve. Ta „zaslužni su za našu slobodu, koju sad uživamo“. Sic transit. Ta vrst tzv. braniteljskog mentaliteta više od četvrt stoljeća terorizira sve ostale žitelje Bijedne Naše, a ulizivačka im politika državnog vrha zborno sekundira: Hrvatski „branitelji“ naprijed, ostali stoj!

Mediji su upravo za vikenda objavili da je Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru odustalo od daljnjeg postupka protiv oca dvojice poginulih branitelja Marijana Živkovića (82) zbog čekićanja ćirilice na dvojezičnim pločama na državnim ustanovama u Vukovaru 2013. godine. Objašnjava ekspert/vještak za psihijatrijske slučajeve da je Živković u tom trenutku provale vandalizma, divljanja macolom po državnoj imovini na Policijskoj postaji u Vukovaru bio – neubrojiv/neuračunljiv/nije bio pri sebi i tako to, pa je općinski DORH, je li, uputio podnesak Općinskom sudu koji je u roku smjesta stornirao postupak. Ako je Živković bio neubrojiv, je li bila ubrojiva i razularena masam „crnaca“ koji su ga nosili na ramenima dok je vitlao teškim čekićem po zraku i mlatio po ćirilici na dvojezičnoj ploči Policijske postaje u Vukovaru?

Je li sada ubrojiva ta ćorava božica s mačem u desnici i kantarom u ljevici, kojoj je valjda povez na očima dao pravo zatajiti zakon i podleći bijesu drčnih ekstrema, koji su tražili žurno i bezuvjetno gaženje zakona i pravne države radi oslobađanja Marijana Živkovića od svakog krimena. U toj ujdurmi protiv pravosuđa i zakona prednjačili su pak vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, savjetnik mu za branitelje i šefa Stožera za obranu Vukovara Tomislava Josića (u čijoj su režiji, na mig HDZ-ovih šovinističkih militanata iz Zagreba i tzv. ekstremne desnice, izvedeni svi nedopečeni tzv. braniteljski ekscesi od čekićanja ćirilice do tzv. druge kolone 18. studenoga 2013. u Vukovaru i fizičkog napada na državni vrh s diplomatskim zborom, etc.) te njihovi istomišljenici širom Bijedne Naše koji bogovski žive upravo od toga što im protusrbovanje ne silazi s jezika i ratna kakofonija danonoćno tutnji u glavama. Da si nisu tako unovčili „nacionalnu svijet, ratne zasluge i domoljublje“, jednostavno ne bi imali smisla u uljuđenoj, demokratskoj i europskoj Hrvatskoj za koju su pali upravo ti kojima su se samopozvali biti trbuhozborcima. Sramota.

„Pravna je to pobjeda, ne politika; pravda je pobijedila“, uglas klikču sada slobodan čovjek Marijan Živković i odvjetnik mu Emil Mitrovski. Kandidat za predsjednika RH, lakonotni pjevač Miroslav Škoro – čijoj američkoj supruzi izvjesna frizerka (sic transit, frizerka) Kolinde Grabar-Kitarović bijednički i gnjusno destilira na FB-u srpska krvna zrnca – može iskapiti čašu pjenušca od sreće i još jedamput propagandno fotografirati sa sada slobodnim prijateljem Živkovićem. Gaf-predsjednici Grabar-Kitarović koja je također prednjačila zahtjevom da se pogazi zakonska norma države u kojoj je odgovorna za ustavno/zakonito funkcioniranje sustava te „oca dvojice poginulih hrvatskih branitelja“ pusti na miru trumpovski se javila Twitteru: „Jedina prava odluka!“ Ne prava, nego pogrešna i nezakonita. Što sada sve mogu nekažnjeno raditi Bijednoj Našoj i svi ini roditelji, čija su djeca poginula ili nestala u Domovinskom ratu!? Što bi nekažnjeno tek smjela raditi svojoj državi pokojna Kata Šoljić – majka i supruga četvorice poginulih hrvatskih branitelja – koju su neodgovorni/nečasni HDZ-ovi politikanti razvlačili od mila do nedraga, izlagali je u svakom demagoško-populističkom izlogu te na njezinoj obiteljskoj tragediji u Domovinskom ratu skupljali Judine rejtinške bodove? Da im debelo meso ostane ili pak zasjedne na mekano u državi!?

I što sve mogu/smiju raditi svojoj državi i ina neuspješna djeca poginulih i nestalih branitelja – poruka je: što im se sprdne! – ako se jednom Danielu Balogu gleda kroz prste i moćna sprega politika-„branitelji“ zavlači ruku poreznim obveznicima u džepove i vadi im više od 300.000 kuna? Koliki su milijuni tzv. braniteljskog novca prorajtani u kladionicama i kafićima, na lude limene jurilice, nevraćene kredite za vikendice, unaprijed propale „projekte“, etc., a odgovorne institucije popeglale štetu na – naš trošak!? „Imamo Hrvatsku!“ – vikao je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman onog kolovoza 1995. na kninskoj tvrđavi i bio u pravu: njegova je kasta i političko-vojno-braniteljska branša uistinu dobila Hrvatsku. Ostali životare na kapaljku ili se iseljavaju s cijelim obiteljima, jer nemaju Hrvatsku.

Svi hrvatski građani, a da o tome pojma nemaju jer to država krije od njih, plaćaju milijunske odštete npr. samo rodbini 13 ubijenih i dvojici ranjenih zarobljenih i razoružanih bivših teritorijalaca JNA 1991. godine na Koranskom mostu na izlasku iz Karlovca. Taj je jeziv ratni zločin počinio tzv. hrvatski branitelj Mihajlo Hrastov, nakon 24-godišnje sudske farse fasovao je četiri godine Lepoglave (sic transit, četiri godine za 13 ubojstava i dva ranjavanja!?), a budući da je rodbina stradalih hrvatskih Srba tužila državu koja se nema od čega naplatiti na ubojičinoj imovini, odštetu, kamete i sudske troškove plaćaju i još će – porezni obveznici. Je li cijela država okrvavila ruke ili samo Mihajlo Hrastov? Bankomat RH će  uredno iskeširati i ikste svote ratnoveteranskih mirovina i invalidnina tzv. hrvatskim braniteljima/invalidima koji su se, eto, nakon punih 25 godina sjetili da su ne samo „aktivno sudjelovali u ratu“ već i „ranjeni u njemu ili naknadno teško oboljeli“ što je „isključivo posljedica njihova sudjelovanja u obrani domovine od jugosrpskog agresora“. Ministar Tomo Medved je uredno proveo šatorrašku volju, o tome je HDZ-ova vlada donijela zakon, te su ukinuti rokovi do kada se može zatražiti HB status, ratna invalidnost i sve apanaže/povlastice koje iz toga proizlaze. Samo je ove godine već podneseno više od 10.000 takvih zahtjeva, a cca 70 posto ih je pozitivno riješeno. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede.

Novac i povlastice

Nije samo HDZ iz politikantskih razloga išao niz dlaku svomu biračkom tijelu iz braniteljskih redova, nego je i SDP za svog mandata debeloj guski podmazivao vrat: godine 2014. je otpisala ratnim veteranima čak 12,4 milijuna kuna neotplaćenih iznimno povoljnih kredita. Dotad je bilo odobreno ukupno 3655 kredita u vrijednosti 320 milijuna, a do polovice 2014. godine zaprimljeno je u Ministarstvu branitelja 1785 molbi za otpis, a odobreno 1406. Vlada Zorana Milanovića je otpisala 12,4 milijuna kuna neotplaćenih HBOR-ovih kredita 108 branitelja, odobrenih Kreditnim programom zapošljavanja razvojačenih pripadnika HV-a. Vlada premijera Plenkovića nije prekinula tu toksičnu praksu, iako je od ukupne mase odobrenih kredita otplaćeno jedva dva posto. Mediji su kolovoza 2019. objavili da je vlada „sukladno zahtjevu korisnika kredita i pozitivnog mišljenja stručnog povjerenstva osnovanog pri Ministarstvu hrvatskih branitelja“ dosad „otpisala 2114 kredita u iznosu od 240,295.706,27 kuna od ukupnog iznosa od 319,591.741,05 kuna“. S tendencijom daljnjeg otpisivanja, jer „hrvatski su branitelji zaslužni za našu slobodu“, pa je valjda logikom stvari naš novac zapravo – njihov novac.

Nije zgorega podsjetiti se činjenice da je Registar hrvatskih branitelja, koji je SDP-ova koalicijska vlast Zorana Milanovića otvorila za javnost, a HDZ-ova potom brzopotezno zatvorila kao strogo pov. materijal (sic transit), nabujao na blizu 510.000 vlasnika HB statusa. Iako je, tvrdio je još 1996. Franjo Tuđman, sudjelovalou Domovinskom ratu cca 250.000. Osamdesetak tisuća ratnih veterana korisnici su mirovina i invalidnina po osnovi ratnih zasluga. Te su mirovine za prosječno 18 godina radnog staža u prosjeku dvostruko veće od prosječne civilne (2400 kuna za puni radni staž), a invalidnine i višestruko veće od civilnih za invalidnost na radu. Branitelji imaju posebne bolnice (npr. u Zaboku) ili posebne odjele u medicinskim ustanovama, prednost u liječenju (ne stavlja ih se na liste čekanja od po nekoliko mjeseci do čak dvije godine), zapošljavanju, djeca pri upisu u srednje škole i fakultete, novčanu pomoć i deset puta veću od npr. stipendija za izvrsnost/darovitost/redovno školovanje i studiranje ostale djece, etc.

I to je to. Tko ne želi prihvatiti takvu podjelu na građane tzv. prvog te drugog/trećeg… petog…, etc. reda,   „ne voli Hrvatsku“, „ne poštuje dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“, pa je najbolje da se iseli… „Državotvorna“ lobotomija ulazi u finanlnu fazu?

The post Porezni obveznici bankomat za braniteljske „zasluge“ i politikantsko licemjerje appeared first on Tacno.net.

Porezna uprava će ovih dana – u povodu objavljivanja tzv. stupa srama, liste dužnika s enormnim svotama što ih godinama nekažnjeno uskraćuju vlastitoj državi, a odreda superbogataša, zvučnih imena, „domoljuba“ – objasniti zašto brzopotezno progone ovrhama tzv. male ljude i nepoznate dužnike čak i za neznatne dugove, a milijunskim kapitalcima lopovluka i korupcijske recidive gledaju kroz prste. „Slučajevi Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, etc. složeni su slučajevi“, tvrde poreznici i nije ih srâm budući da građani ipak nisu veslo sisali. Quod licet Iovi, non licet bovi? Tko su u Bijednoj Našoj Jupiteri, a tko volovi? Glupo pitanje. Zna se i vidi, svaki dan. Nije Krešo Beljak otkrio korupcijsku Ameriku ni prvi apostrofirao baš odgovornost Franje Tuđmana – Bog je najprije sebi napravio bradu? – pa ni potpredsjednik tzv. Visokog doma „vitez“ Željko Reiner prvi i posljednji koji će biti zdužen braniti „svetost“ tzv. prvog hrvatskog predsjednika, ali eskulpirati HDZ od krivnje za sve što ne valja i iritira najveći dio građana 

Marijan Vogrinec

Tko su otac, kum i djeca u koruptivnom letećem cirkusu Montyja Pythona što tragikomično i dobrih već četvrt stoljeća plijeni javnu pozornost žitelja zemlje koju je upravo korupcija – na razini životnog standarda, vjere ljudi u sigurnost svojih obitelji u kronično disfunkcionalnom, nepravednom i asocijalnom društvu te drastičnog nepovjerenja u državne vođe i politike protivne poželjnim razvojnim perspektivama države – preimenovala iz izmaštane Lijepe Naše u svakodnevnu Bijednu Našu? Sa svim toksičnim polit-ideološkim, društvenim i gospodarskim posljedicama nepopravljivim u sljedećih barem još četvrt stoljeća, dok generacijske k-permutacije ne učine svoje. Agilni HSS-ov predsjednik Krešo Beljak, saborski zastupnik i samoborski gradonačelnik, izazvao je u političkoj areni i tzv. mainstream medijima tektonski poremećaj srednje jakosti tvrdnjom kako je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman otac korupcije u RH, najvećeg zla ove zemlje – osim posljedica ratne katastrofe 1991.-1995. – od stjecanja međunarodne licencije tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti.

„Otac te korupcije zvao se Franjo Tuđman“, ustvrdio je Beljak novinarima po potpisivanju Deklaracije o borbi protiv korupcije, dokumenta/platforme novoutemeljene Antikorupcijske koalicije (SDP, HSS, HSU i Snaga) kao osnovice za okupljanje i inih političkih opcija i pojedinaca radi suzbijanja tog zločina protiv same naravi demokratske uljudbe. „Kum te korupcije zove se Vladimir Šeks, tvorac prvog Ustava RH. Djeca te korupcije su Ivo Sanader i Andrej Plenković, a to što se danas događa je kulminacija tridesetogodišnjeg upropaštavanja Hrvatske. Svaka zemlja na svijetu ima korupciju, ali naša sramotno prednjači i jedino kod nas korupcija ima državu i domovinu.“ U HRT-ovom je tv-formatu „Otvoreno“ još i zaoštrio svoje tvrdnje, pa se HDZ našao p(r)ozvanim uzvratiti protugranatiranjem teškim kalibrom svog potpredsjednika tzv. Visokog doma Željka Reinera, ktomu „viteza“ tzv. Reda svetog groba jeruzalemskog, te odvjetnika Željka Olujića.

Bez obzira na žustro medijsko natjecanje u tomu tko će na koga prvi baciti ne kamen ili kamenčić, nego kamenčinu, pa makar samo bljeskom dobre floskule ostaviti dojam „pravednika među narodima“, pretužna je činjenica da su i Beljak i Reiner dovoljno u pravu za zaključiti kako za duboko razgranat korupcijski kancer možda postoji, možda, samo jedan lijek: raspustiti tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu – ne mehanički ju resetirati „drugom“ polit-upravljačkom opcijom, jer su na ovim prostorima sve manje-više podjednako jalove – te platiti Japancima, Norvežanima, Švicarcima ili tako nekim globalno zrelim/savjesnim meštrima da ju sastave iznova. Hrvati, je li, imaju više no tisućljetno iskustvo stranih gazdovanja i kod kuće i vani, pa ne bi bio nikakav smak svijeta da se premijer Andrej Plenković zove Jacinda Ardern, a Kolinda Grabar-Kitarović pak Halimah Yacob (također prva žena u povijesti na svomu otočnom „Pantovčaku“). Ako ništa drugo, korupciju bi se moralo tražiti sitnozorom velike oštrine, a Lijepa bi Naša i na ljestvici Doing Businessa osvjetlala vraćeno joj lijepo ime prvim/drugim mjestom. Ovako, s ovima što se nepravilnim cikličkim ritmom smjenjuju u Banskim dvorima, u tzv. Visokom domu i u bivšoj Titovoj vili Zagorje, pa naniže polit-državnom piramidom – jao i naopako.

(Ne)zarađeno enormno bogatstvo

„Mi nismo odmah krenuli u demokraciju“, tvrdi Krešo Beljak. „Krenuli smo u sustav gdje je Franjo Tuđman bio alfa i omega. On se usudio mijenjati imena klubova, petljati tamo gdje se nitko nije. Što je on rekao, to je bio zakon. Uostalom počnimo od njegove imovine. Nikada se do kraja nije razjasnilo na koji je način Franjo Tuđman stekao svoju imovinu. Gdje su papiri, uporabne dozvole, računi…? Vladimir Šeks je bio pravnik koji je bio alfa i omega. Sve što se događalo kasnije, kao što je tranzicijska pljačka, nastojalo se ozakoniti. Kako ozakoniti da obitelj Tuđman danas živi u tuđoj kući, a vlasnici su 1945. protjerani iz te kuće? To je sve ‘lege artis’ osmislio Vladimir Šeks. On je osmislio da ‘lege artis’ budu prodani Hrvatski telekom, Ina, Pliva, banke… Šeks je osmislio pravni okvir, način kako će Kutle doći do 150 tvrtki. Za Todorića se ne zna kako je došao do svoga bogatstva. Došao je privatizacijskom pljačkom. Ta pljačka je bila legalna, a pravni okvir je složio Vladimir Šeks. On je promijenio veliki postotak svih sudaca, državnih odvjetnika. Gospodin Olujić najbolje će reći kakvu je čistku Šeks napravio.“

Jest istina da se obitelj Franje Tuđmana enormno (o)bogatila u ona ratna i poratna privatizacijski mutna vremena kada su mediji gotovo dnevno javljali o bljutavim aferama pojedinih njezin članova/ica. O „poduzetnom“ sinu kojem su redom propadali poduzetnički poslovi, a ljubavni izleti bili predmetom javnog isprdavanja, o kćerki u kornet-businessu s Ledom Ivice Todorića, koja je pak završila na optuženičkoj klupi zbog kriminala s telefonskim centralama, unuku električaru u financijskom businessu, čak vlasniku (kasnije propale) banke (sic transit), pa unuku automobilskom „asu“ (sic transit), pa „zviždačkom“ otkriću kako je Tuđmanova supruga Ankica tajno polagala na privatni račun u banci više stotina tisuća deviza, etc. Otkud 1992. godine, je li, 213.758 tada njemačkih maraka (DEM) za bagatelni otkup milijunski vrijedne prestižne vile površine cca 1400 m² s parkovnom okućnicom u Nazorovoj ulici 59 u Zagrebu, u elitnom zelenu kvartu ponad samog Britanskog trga? Kamo je Titova vlast smjestila Tuđmanove 1961. godine po njihovu preseljenju iz Beograda?

Navodno od honorara (!?) za „Francekove knjige“ što ih je pisao – znala se pojadati medijima supruga Ankica koja je pretipkavala rukopise – za hladnih dana i noći zamotan u deku budući da obitelj nije imala novca za grijanje. I termin otkupa nekretnine u Nazorovoj je indikativan, jer su za takorekuć par sati imali prestati važiti paragrafi o otkupu rezidencijalnih objekata i vila u tzv. društvenom/“ničijem“ vlasništvu (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Uoči pada vlade, HDZ-ov je ministar financija Borislav Škegro vratio obitelji Tuđman iz državnog proračuna, dakle iz džepa poreznih obveznika, kunsku protuvrijednost 100.000 DEM, što je 22. prosinca 1999. sjelo na Tuđmanov račun u Zagrebačkoj banci. Škegro je zapisao u rješenju da se „izvrši povrat novca za plaćeni pripadajući dio zemljišta pri kupnji stana“, što obitelj Tuđman navodno nije tražila, a većina ostalih građana u istom slučaju otkupa koji su tražili povrat nije ga ostvarila. Kamoli izvukla navodno kunsku protuvrijednost više od milijun DEM iz državne blagajne za renoviranje otkupljene nekretnine, brzinski upis vlasništva u zemljišnim knjigama i etažiranje, što je višedesetljetna noćna mora tzv. malih ljudi, običnih smrtnika.

Zbog poreznog duga (192.625,25 kuna) najmlađeg Tuđmanovog sina Stjepana, neuspješnog „poduzetnika“, država je sjela na suvlasnički dio rezidencijalne vile u Nazorovoj 59, koja je između dvaju svjetskih ratova pripadala obitelji Wrus-Kostić, a do svoje smrti 1961. godine i useljenja Tuđmanovih mons. Svetozar Rittig, visoki katolički dostojanstvenik i vlč. Srkve sv. Marka u Zagrebu, koji nije prihvatio zločinački ustaški režim, otišao u partizane i poslije rata bio visoki dužnosnik u Titovoj vlasti.

Quod licet Iovi, non licet bovi, kazali bi stari Latini i slatko se smijali u tom novohrvatskom letećem cirkusu Montyja Pythona, gdje su uloge strogo podijeljene već – navodnoTuđmanovom – ratnoprofiterskom, odnosno krim-pretvorbenom doktrinom o tzv. 150-200 (pre)bogatih obitelji, koje će na ruševinama „komunističkog“ nasljeđa, dok kažeš keks, izgraditi blistav novi svijet tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Baš takav kakav se, je li, krivnjom bržeg jezika od pameti omaknuo HDZ-ovoj „ženi iz naroda“, jer nije ni sanjala da koruptivna svijest „napokon svojih na svomu“ može imati tako umilno političko lice, a tako grabežljive ruke. Navodno i krvave prste u onih cca 300 milijardâ eura ratne štete i poratne pljačke. SDP-ov član Predsjedništva Ivo Jelušić spominje izvjesnu studiju iz koje se vidi kako samo korupcija u RH godišnje ukrade građanima iz džepova od 22 do 50 milijardâ kuna, što je vrijednost cijelog zdravstvenog proračuna s ukupnim dugovima za lijekove.

Ako već jest tzv. prvi hrvatski predsjednik tako skockao državu – najprije omrznutu u cijelom demokratskom svijetu, a poslije penetracije zapadnih trgovaca i banaka toleriranu sa svim koruptivnim silnicama – zašto nitko poslije njega na vlasti (HDZ 22 godine, SDP sedam) nije makar počeo, ako već ne i dovršio odsijecanje krakova te hobotnice što je smrtonosnim stiskom pograbila sve od lokalnih/regionalnih razina do samog državnog vrha? Svojedobno se dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić prsio tvrdnjom da će vratiti iz poreznih oaza u svijetu i s tajnih računa u državni proračun sve koruptivno/kriminalno iznesene milijarde iz zemlje, pa ništa. Čak je i osobno gurnut u živo blato optužbi za korupciju (kupnja vojnih vozila Patria, stanovi, etc.). Tuđmanova udovica je 2000-ih pisala SDP-ovom premijeru Ivici Račanu neka od njezine obitelji (koja je „zakonito stekla sve čime raspolaže“) počne to najavljeno preispitivanje porijekla imovine i koruptivnog bogaćenja, ali Račan ni trc niti mrc. Ministar mu Goran Granić je objavio kako se „vlada time ne bavi“. Nije se bavila, čak ni ozbiljnije pokretala pitanje suzbijanja korupcije nijedna kasnije.

Porezna uprava će ovih dana – u povodu objavljivanja tzv. stupa srama, liste dužnika s enormnim svotama što ih godinama nekažnjeno uskraćuju vlastitoj državi, a odreda superbogataša, zvučnih imena, „domoljuba“ – objasniti zašto brzopotezno progone ovrhama tzv. male ljude i nepoznate dužnike čak i za neznatne dugove, a milijunskim kapitalcima lopovluka i korupcijske recidive gledaju kroz prste. „Slučajevi Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, etc. složeni su slučajevi“, tvrde poreznici i nije ih srâm budući da građani ipak nisu veslo sisali. Quod licet Iovi, non licet bovi? Tko su u Bijednoj Našoj Jupiteri, a tko volovi? Glupo pitanje. Zna se i vidi, svaki dan. Nije Krešo Beljak otkrio korupcijsku Ameriku ni prvi apostrofirao baš odgovornost Franje Tuđmana – Bog je najprije sebi napravio bradu? – pa ni potpredsjednik tzv. Visokog doma „vitez“ Željko Reiner prvi i posljednji koji će biti zadužen braniti „svetost“ tzv. prvog hrvatskog predsjednika, ali eskulpirati HDZ od krivnje za sve što ne valja i iritira najveći dio građana.

Franjo Tuđman heroj ili krivac?

Ne samo u odnosu na „državotvorne“ promašaje u kojima je korupcija otpočetka toksična izraslina u gradivnom tkivu nego i u odnosu na već rutinsku mentalnu gimnastiku kojom vladajuća ZNA SE opcija uporno želi obezvrijediti činjenicu da je HDZ jedini među 160 registriranih političkih stranaka prvostupanjski osuđen za pljačku vlastitog naroda. Zbog sumnji na navodno koruptivno bogaćenje ili trgovanje političkom moći/utjecajem, pola je Plenkovićeve vlade smijenjeno. Sâm se premijer našao na tapetu saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, i to zbog više sumnji, a predsjednik SDP-a Davor Bernardić upravo ima problema s tim što mu je privatna ustanova platila specijalističku izobrazbu, vrijednu više od 200.000 kuna. Je li to „ulaganje u znanje“, zbog kojeg se Bernardić već ispričao (!?) javnosti, ili „ulaganje“ u možebitno kasnije pogodovanje bude li SDP došao na vlast? „Vitez“ Reiner se, međutim, osobito okomio na predsjednika HSS-a („Zbog vas se Stjepan Radić, Vladko Maček, Josip Pankretić… okreću u grobu, sram vas bilo da tako govorite o prvom hrvatskom predsjedniku!“), koji je u mladosti bio u skupini uhićenih zbog krađe radija iz automobila.

„To govori on, koji je pravomoćno osuđen zbog teškog kriminala“, kazao je Reiner. „Sramotno je zato što on tako govori o prvom predsjedniku RH, čovjeku koji je doslovno stvorio Hrvatsku. Zahvaljujući njegovoj viziji, hrabrosti, upornosti, vještini i povijesnoj ulozi koja je potpuno neprijeporna, bez obzira kakve minorne ličnosti ju dovodile u pitanje, on je netko tko je ostvario doslovno višestoljetni san hrvatskog naroda. Mnogi su o tome sanjali, međutim nisu to uspjeli ostvariti. Da se ljudi takvog kalibra usude o njemu tako govoriti, potpuno je neshvatljivo. To ukazuje na potpuni rasap vrijednosti našeg društva, a posebno politike.“ E sad, kakvu je to državu Tuđman „stvorio“, ako je korupcijski među prvima u svijetu, iseljenički u rasulu, razvojno ispod srednjoeuropskih što su bile iza tzv. željezne zavjese i čeznutljivo gledale Hrvatskoj u leđa te u njoj traje „potpuni rasap vrijednosti našeg društva, a posebno politike“?

Leteći cirkus Montyja Pythona? Itekakav. Baš bi se osramili i Terence Vance Gilliam & comp. i BBC. Jer to što je u Bijednoj Našoj moguće i jest otkako je Franjo Tuđman obavio posao „državotvornog boga“, valjda je nemoguće i nije drugdje na globusu, gdje nije bilo Zvonimirove kletve niti je trebalo čekati tisuću godina za biti „svoj na svomu“. Možda su Hrvati potrebiti još tisuću godina – pod uvjetom da ostanu „svoji na svomu“, a neće, jer je čak i demografija protiv njih – za samo sasjeći koruptivnu hobotnicu na okljaštreni torzo?

The post Leteći cirkus Montyja Pythona appeared first on Tacno.net.

foto: DIMITAR DILKOFF/GETTY IMAGES

Ne igra Luka Modrić u Realu za Hrvatsku, nego za svoj račun, koji niti ne drži u RH i zbog kojeg računa, muteži s milijunima trpi prijetnje zatvorom i gadne progone španjolskih poreznika. Kod kuće je pak zbog boli glava milijunskih transakcija, očitih muljanja s „gazdom hrvatskog nogometa“ odbjeglim u BiH Zdravkom Mamićem oslobođen svake krivnje. Na jezivu sramotu i inače kompromitiranog hrvatskog pravosuđa. Ni najplaćeniji hrvatski sportaš Bojan Bogdanović u Utah Jazzu (73 milijuna dolara) ne igra vrhunsku košarku za svoju hrvatsku domovinu, nego za vlastiti džep, što je u redu, ali nema blage veze s bilo kakvim – hrvatskim nacionalnim interesima. No domaće političko prostituiranje nikoga ne štedi, dapače. Kao što bi mnogi pali na tur da im se izlistaju imena „velikih Hrvata“ i „domoljuba“ s računima u Monaku, a nacionalnim/ističkim izjavama u RH. Srcem u sefu, pod sedam ključeva i sedam brava, ne među crveno-bijelim kvadratićima

Piše: Marijan Vogrinec

Aktualna još neko vrijeme predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović tvrdi da se ne boji protukandidata Zorana Milanovića, Miroslava Škore, etc. u utrci za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje. „Za mene ima posla u svijetu, ali sam sigurna da ću mirovinu provesti u Hrvatskoj“, kaže. Vrlo ohrabrujuće za HDZ-ovu samodeklariranu „ženu iz naroda“, koja je najveći dio karijere provela što na političkim poslovima izvan zemlje, što putujući o trošku poreznih obveznika uzduž i poprijeko globusa – najviše u SAD, makar samo zbog fotkanja pred ogradom Bijele kuće – kao predsjednica države kojoj time, je li, nije donijela pozornosti vrijedne koristi. Putujuće sramote da, ali to je druga priča. Na HDZ-ovom spektaklu s voditeljskom personom vremešnog Kvisko-meštra Olivera Mlakara – u ponedjeljak 11. 11. u 11 sati, 11 minuta i 11 sekundâ, očiti praznovjeran copy and paste istog povoda od prije punih pet godina – za predstavljanja svog izbornog programa tu si je činjenicu bez pardona pripisala u „državničku zaslugu“ kao još jednog razloga za podijeliti joj drugi mandat. Naime, tvrdi, „brendirala je RH u svijetu“ te „iščupala RH iz regiona“. Sic transit. Uostalom, čime je riječ region više ili uopće vrijedna sprdnje od istoznačnice regija u istom jeziku, koji Srbi nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, Crnogorci crnogorskim, Bošnjaci bošnjačkim!?

Treba samo pogledati zemljopisnu kartu, pa vidjeti kako je Hrvatska ili trenutno RH i dalje na Balkanu, u istoj regiji s ostalim bivšim republikama bivše SFR Jugoslavije. Njoj, čini se, nije ležao zemljopis u pučkoj školi. A nije jedina među HDZ-ovim tzv. nacionalno „osviještenim lumenima“, koji također nisu kadri pojmiti da su susjedi – susjedi. Ne možeš ih mijenjati ma što mislio/činio niti oni mogu niti žele kamo otići. Baš kao i balkanski kiflić koji je dovijeka osuđen na Balkan i balkanske susjede. Da je pameti kao što nije, politički bi tzv. mainstream to uzimao kao prednost i izvlačio korist za svoje narode za koje je navodno preuzeo odgovornost, a da je u Grabar-Kitarović državničke mudrosti i barem prosječnih politoloških znanja kao što nije, ne bi buncala nebuloze o uvjetovanju Srbiji puta u EU – „mora najprije otkriti sudbinu nestalih hrvatskih vojnika/civila u ratu i mjesta ukopa ubijenih“ – kad i sama znâ da to Bruxellesu nije nikakav kriterij. Usto, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić otvoreno poručuje i Uniji i službenom Zagrebu da se Srbiji živo fućka za bilo kakve ucjene i uvjetovanja koja nisu vrijedila i za druge zemlje članice. „Ako nas ne želite, O.K., recite, mi nikoga nećemo moliti“, kazao je.

Prije no što je jedva-jedvice prije pet godina osvojila mandat tzv. prve predsjednice RH, uz nevjerojatne performanse ekstremne tzv. desnice. HDZ-ovih jurišnika, gotovo bezrezervno katoličkog klera, crnih radikala iz dijela od cca 1350 tzv. braniteljskih/stradalničkih udruga i kojekakvih proustaških marginalaca iz društvenog ofsajda, Kolinda Grabar-Kitarović je desetak godina izbivala iz domaće društvene i političke zbilje, a „otkaz“ u NATO-u nije željela dati – unatoč medijskoj znatiželji i „domoljubnim“ podbadanjima – sve dok DIP siječnja 2015. nije službeno objavio da je za prsa, kroz ušicu igle u drugom krugu pretrčala Ivu Josipovića. Odjednom se sjetila i domovine, ali – bilo je razvidno u pet godina mandata – kao odskočne daske za možebitne nove unosne poslove u međunarodnih poslodavaca. Američkih, dakako. Ako se „karijera“ izjalovi u „vječnoj Hrvatskoj“. Ono parolaško “sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“ floskula je Franje Tuđmana, kojom je HDZ licemjerno pretvorio Lijepu našu u Bijednu Našu fiktivne samostalnosti, neovisnosti i suverenosti i na kojoj floskuli Grabar-Kitarović kani i dalje bildati svoje ambicije bez pokrića.

Osobni interesi opasnih namjera

Djecu je školovala na Zapadu, na engleskom jeziku. Kćerku, inače vrlo uspješnu klizačicu, dala je upisati u Zagrebu u poseban međunarodni (pod američkim patronatom) srednjoškolski program s nastavom na engleskom jeziku i bez nacionalne skupine nastavnih sadržaja, a studij nastavlja na prestižnom Harvardu, najstarijem sveučilištu u SAD-u. Sin pak predsjedničkog kandidata i bivšeg premijera RH Zorana Milanovića školuje se u Nizozemskoj. Bijedna je Naša – „domoljubnim“ skorojevićima tuđmanovski „vječna i jedina Hrvatska“ – jamačno toliko bijedna i trulog školstva da nije dostojna lumena Milanovića juniora, juniorke Kitarović i takvih iz novohrvatske kategorije tzv. zlatne mladeži? Privatne karijere, obiteljski probitci i osobna materijalna korist, je li, nisu nešto baš poročno u ljudskoj prirodi, ali jesu razlogom moralnog podozrenja kad su im u osnovici nacionalna prenemaganja i pogodnosti s pozicija političke moći. Kad su opći interes i zajedničko dobro – tzv. narod, država, društvo, etc. – smokvin list za skrivanje tzv. opasnih namjera. Čuvena sintagma SDP-ovog pokojnog prvaka Ivice Račanova o HDZ-u kao političkoj stranci opasnih namjera, što se već početkom 1990-ih godina i kasnije potvrdilo i još se potvrđuje nizom afera, kriminala, politikom koja će ostaviti trajne ožiljke na nacionalnom tkivu. Grabar-Kitarović je dio te politike, ne volje i potreba naroda na koji se poziva.

A jest opasna namjera baviti se politikom samo ne bi li se (is)koristilo pozicije u vlasti za osobnu i sektašku korist. Tko šiša birače, je li, kad je šefu HDZ-a i premijeru Andreju Plenkoviću preče koruptivno/trgovački održavati disfunkcionalnu vladajuću koaliciju mimo izborne volje naroda no dopustiti prijevremene parlamentarne izbore kako bi se demokratski i primjereno realnoj političkoj konfiguraciji ustoličila vlast koliko-toliko po volji i potrebama većine. Osobne ambicije su dominantne čak i kad su sasvim bez pokrića, motivirana samo što duljkim održanjem pri/na vlasti ili zidanjem međunarodnih karijera. I po neodgovarajućoj/ponižavajućoj cijeni u odnosu na temeljni interes ili potrebe vlastite zemlje. Svojedobno je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio to imenovao moralom „Judinih škuda“. Nije malo tih u vladajućim RH-kastama koji će prodati i vlastitu mater ne bi li se ogrebli za unosnu državnu dužnost/apanažu, pa to medijski podvaljivati hlebincima kao „biračku volju“ „narodni interes“, „uspjeh i čast RH“, etc. Kao što domaći specijalizirani novinari prikazuju učinke hrvatskih profesionalaca u stranim sportskim klubovima ili na međunarodnim turnirima kao velike uspjehe RH, domovine, Hrvata, etc. Notorna je istina da ti uistinu daroviti/uspješni mladi ljudi ne ostavljaju srce i dušu na terenu zbog RH, svoje domovine, Hrvata, etc., nego prije svega zbog enormne količine novca, što ide uz njihovu darovitost, krv i znoj na treninzima i u igri.

Ne igra Luka Modrić u Realu za Hrvatsku, nego za svoj račun, koji niti ne drži u RH i zbog kojeg računa, muteži s milijunima trpi prijetnje zatvorom i gadne progone španjolskih poreznika. Kod kuće je pak zbog boli glava milijunskih transakcija, očitih muljanja s „gazdom hrvatskog nogometa“ odbjeglim u BiH Zdravkom Mamićem oslobođen svake krivnje. Na jezivu sramotu i inače kompromitiranog hrvatskog pravosuđa. Ni najplaćeniji hrvatski sportaš Bojan Bogdanović u Utah Jazzu (73 milijuna dolara) ne igra vrhunsku košarku za svoju hrvatsku domovinu, nego za vlastiti džep, što je u redu, ali nema blage veze s bilo kakvim – hrvatskim nacionalnim interesima. No domaće političko prostituiranje nikoga ne štedi, dapače.

Kao što bi mnogi pali na tur da im se izlistaju imena „velikih Hrvata“ i „domoljuba“ s računima u Monaku, a nacionalnim/ističkim izjavama u RH. Srcem u sefu, pod sedam ključeva i sedam brava, a ne među crveno-bijelim kvadratićima. Mnogi ne bi odvojili debelo meso s tla da čuju kako im predsjednica tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nagovara strane diplomate da „discipliniraju“ premijera Plenkovića i ministre ne bi li upravljali zemljom po njezinim zamislima. A zna se kakve su: danas ovakve, sutra onakve, prekosutra – nikakve…

RH i njezini građani, osobito oni što se ubrzano iseljavaju s cijelim obiteljima, u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, bez nakane za povratkom, nemaju koristi od privatnih karijera svojih političara u sustavu međunarodne birokracije, jer je balkanski kuflić zadnja rupa na svirali i toj birokraciji i njezinim po ključu ili polit-grupacijskoj pripadnosti izabranim hrvatskim članovima.

Ministrica vanjskih i europskih poslova te vladina potpredsjednica Marija Pejčinović-Burić nedavno je uvjerljivo izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe, što je pak vladajući HDZ-ov mainstream prikazao javnosti kao izniman – državni uspjeh RH. Što će reći i HDZ-a, jer je samozatajna poliglotkinja, obrazovana i vrijedna Pejčinović-Burić članica te stranke. A radi se o privatnom diplomatskom/političkom uspjehu ministrice. Ona se pokazala podobnom/prihvatljivom za tu dužnost po kriterijima – od rodnog do teritorijalnog i stručnog – što ne podrazumijevaju mogućnost osobitog utjecaja ili vidljivijeg zastupanja državnih interesa/potreba vlastite zemlje. Prednost imaju zajednički interesi/potrebe grupacije od 47 država šire europske regije s 830.000 žitelja, a to su jačanje demokracije, zaštita ljudskih prava i pravne države na tom prostoru. Vijeće, koje ne treba miješati s Vijećem EU-a (Europskim vijećem), proslavilo je u svibnju 70. obljetnicu. Iznjedrilo je čuvenu Europsku konvencije o ljudskim pravima, koja je postavila svjetske standarde na tom području, ali i Istanbulsku konvenciju, čijoj je ratifikaciji u RH Pejčinović-Burić dala velik doprinos.

U tom će dijapazonu, kaže, fokusirati svoje djelovanje na mjestu glavne tajnice, a izbor na tu poziciju – najvišu dosad ijednog hrvatskog političara u svjetskim organizacijama – skromno drži „krunom svoje karijere“. Što i jest istina. A ta karijerna pozicija podrazumijeva prelazak s 20.000 kuna ministarske plaće na oko 300.000 eura godišnje, tj. 25.000 eura na mjesec ili 184.000 kuna. Pa ti vidi kakav je interes tu u igri, odnosno je li hrvatski državni/nacionalni interes prioritetan – RH je na tom području totalni fenjeraš – odnosno hoće li Hrvatska biti glavnoj tajnici prva ili zadnja rupa na svirali. Mislimo, od 1. listopada 2019., kada je preuzela tu dužnost. U tom smislu, je li, hrvatskih rupa na međunarodnoj birokratskoj svirali je i indikativna okolnost da je Marija Pejčinović-Burić angažirano pripremala hrvatsko polugodišnje predsjedanje Europskim vijećem – po rotacijskom ključu, koji zbog razgranate korupcije u slučaju Bugarske, Rumunjske i RH zabrinjava zemlje tzv. prve brzine – a u finišu posla odlazi na novi u Strassburg. Nije bila bez vraga ni istodobna velika frka u vezi s izborom petero čelnih ljudi u novoj postavi EU-a, gdje su se neformalno vrtjela ili nisu, kako se već moglo saznati iz tzv. visokog, „povjerljivog izvora“, i imena premijera Andreja Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Pokazalo se, pogodak – uništa.

Izbori za biti ili ne biti

Plenković se pokazao dalekovidnim kad je komentirao novinarima: Don’t drink, don’t smoke and I don’t play cards. Inače, zna se na koju mu stranu europejsko srce bije. Zašto bi, je li, hrvatskom premijeru baš bilo mrsko zasjesti u fotelju Donalda Tuska. Pa nek’ si Hrvati traže novog premijera, a HDZ i prije izbora prvog među jednakima? Ona pak, Grabar-Kitarović, ni abera o tomu bi li opet pobjegla s odličnog na odličnije mjesto kao onomad s veleposlaničke u SAD-u, gdje je mogla/morala promicati državne/nacionalne interese RH na mjesto pomoćnice glavnog tajnika NATO-a, gdje je raison d’être bio i ostao – America First. Nikakva Hrvatska. Te kombinacije više nisu aktualne, ali jest vatrena domaća zbilja i za Plenkovića i za Grabar-Kitarović. Njemu opasno prijete unutar stranke – tzv. WhatsApp afera otkriva ustaško rješavanja problema „metkom u čelo“, „leđnim puštanjem niz Savu“, „nabijanjem na kolac“, glasanje protiv HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje, etc. – a njoj pak stranačkom sabotažom u utrci za drugim predsjedničkim mandatom. U idućih bi nekoliko dana ili tjedana trebalo biti jasno tko će u HDZ-u biti Pedro, pa izletjeti iz članstva ili biti blaže sankcioniran.

Predsjednički izbori koncem godine – s obzirom na propisane izborne rokove, najvjerojatnije 22. prosinca – bit će presudni i za aktualnu još gazdaricu bivše Titove vile Zagorje Kolindu Grabar-Kitarović i za šefa denver plave ZNA SE političke opcije i premijera Andreja Plenkovića. Ako ona ne prođe, a gotovo je nemoguće da neće proći, morat će se javiti na neki od „natječaja“ za posao u međunarodnoj birokraciji – rekla je da za nju uvijek ima posla u svijetu, pa… – ili s proljeća stati sučelice Plenkoviću za čelno mjesto na unutarstranačkim izborima. Njezin poraz, uz HDZ-ov manje-više debakl na europarlamentarnim izborima, značio bi zadnji čavao u lijes Plenkovićevoj političkoj i premijerskoj karijeri u RH. E sad, kakvog bi se za njega našlo posla vani – kad su ključne europozicije već zauzete za sljedećih pet godina – veliko je pitanje. Jednostavno, po svaku se cijenu mora dobiti predsjedničke izbore eda bi se mogle praviti iole izglednije političke kalkulacije za predstojeće razdoblje.

The post „Domoljubni“ gastarbajteri između naroda i novčanika appeared first on Tacno.net.

Foto: Sandra Šimunović/CROPIX

„Iznimno je važno snažno odgovoriti vladi kako ne pristajemo na bilo kakve prijetnje te da smo spremni boriti se za svoje zahtjeve i dostojanstvo do kraja“, ustvrdio je predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama RH Branimir Mihalinec te najavio da od utorka 19. Studenoga tzv. cirkularni štrajk u osnovnim i srednjim školama prelazi u fazu tzv. frontalnog štrajka, svakog dana i bez ograničenja roka. „Borba za dostojanstvo nema cijene.“ Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak više ne kontrolira zbivanja u resoru s cca 70.000 prosvjetara i blizu pola milijuna učenika te je upitno može li ostati i dalje na svomu mjestu. Pravi rusvaj tek počinje? Teško da bi itko pri zdravoj pameti želio ovih i sljedećih dana biti hrvatski premijer Andrej Plenković. Dakako, možda i najmanje zbog frke u školstvu.

Marijan Vogrinec

Doskočice se nesuđenog „gradonačelnika Hrvatske“ Milana Bandića, a suđenog već šesti mandat Zagreba – s kraćim prekidom zbog alkoholnog poskliznuća – mogu se s (ne)pravom kojekako tumačiti, ali rugalica HNS-u da se „ni korbačem neće dati istjerati iz vlade“ i da je ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak najveći (su)krivac za eksploziju najdužeg i najmasovnijeg štrajka u povijesti hrvatskog školstva itekako se pokazala indikativnom. Da je bilo pameti u Ministarstvu znanosti i obrazovanja (MZO), kao što nije, tvrdi Bandić – neupitni čuvar političkih leđa premijera Andreja Plenkovića, stranačke mu sudbine te opstanka HDZ-ove vlade – prosvjetnim bi štrajkašima sada sporni koeficijenti za složenost posla bili riješeni već do 30. svibnja 2018., kojeg je nadnevka vlada zatražila od ministrice Divjak da se očituje o sindikalnom zahtjevu, a ona se – oglušila. Pa se slala požurnica za odgovor, etc. I štrajka ne bi bilo, a tzv. kurikulna reforma – prepotentno prozvana tzv. Školom za život – brodila bi kako bi brodila.

Ministrica Divjak bi je kovala u zvijezde, jer „uspješno priprema mladež za poslove koji još ne postoje, a postojat će u budućnosti“ (sic transit), a dežurni bi je oponenti – kako to već povijesno jest među tri Hrvata s pet mišljenja u sedam polit-opcija – obarali argumentima svake provedbene ili koncepcijske gluposti. Budući da pametnjakovići bez pokrića kolo vode i nisu cijepljeni od neodgovornosti u okolnostima kada mogu i moraju, a ne žele činiti, prilike za dogovor su propuštene i ta stvar izmiče kontroli. Trgovačko-koruptivna saborska tzv. stabilna većina – koja nema izborni legitimitet – glatko je odbila svih 320 oporbenih amandmana na državni proračun za 2020. godinu u kojemu nema financijske niše za sindikalne tražbine. Blaženka Divjak i HNS – kojemu formalno ne pripada, ali mu zahvaljuje ministarsko mjesto u staklenjaku na zagrebačkim Sveticama – zajedno su s Bandićevim tzv. žetončićima pokorno digli ruke protiv volje gotovo 100 posto učitelja što su na unutarsindikalnom referendumu isto tako glatko odbili tzv. poboljšanu vladinu ponudu za većim plaćama u školstvu. „Poboljšanu“ većom neizvjesnošću i izostankom jamstava iz ponude nakon prvotno kategoričkog: „Ne, država nema novca“?

Licmjerje je kulminiralo: Divjak, HNS i Milan Bandić prijetili su izlaskom iz HDZ-ove koalicije, neprihvaćanjem proračuna i rušenjem vlade, ako se u proračunu za 2020. godinu ne udovolji „opravdanim zahtjevima učitelja“, a kad je premijer Andrej Plenković ignorirao HNS-ove prijetnje i otišao se dogovoriti s Bandićem o „projektima od vitalnog značenja za Zagreb i cijelu Hrvatsku“ umjesto primiti sindikaliste radi dogovora o prekidu štrajka, sudbina Plenković-Marićeve inačice proračuna bila je pozitivno riješena. Tzv. stabilna saborska većina, koja tog četvrtka čak nije morala ni ponijeti vlastitu svijest i savjest u sabornicu, nego ih ostaviti kod kuće, robotizirnom je rutinom odradila naloženo joj „da“. Prosječnih plus-minus 20.000 kuna mjesečno ili 240.000 kuna godišnje saborske plaće plus, je li, onih šest punih i šest polovica po isteku mandata – da se ne računaju ina beriva – jače je od svijesti/savjesti o čistom obrazu. Solidariziranjem s učiteljima režu si plodnu granu na kojoj sjede i uskraćuju si dvije godine, izdašnog kruha bez motike, a bog je ipak, kažu, najprije sebi napravio bradu. Uzalud je jedan od vođa prosvjetnog štrajka Branimir Mihalinec s ekipom dijelio letke pred tzv. Visokim domom s pozivom zastupnicima – osobito četvero HNS-ovim i 13 Bandićevim – da ne glasaju za proračun, kao što su javno komunicirali.

Vlada srca kamenoga

Vlada nije ispunila ni jedan njihov uvjet, pa… Portal Srednja.hr kronološki raščlanjuje „kako su Blaženka Divjak i HNS prodali nastavnike za 2% ničega“, a javna je tajna i to koliko će Plenković u sljedećim mjesecima platiti Milanu Bandiću iz džepa poreznih obveznika „projekte od vitalnog značenja za Zagreb i cijelu Hrvatsku“, koje će on knjižiti kao svoj uspjeh na predstojećim lokalnim/regionalnim izborima. Ministrica Divjak i HNS su u svemu tomu zapravo marginalci na koje nitko u vladajućem taboru ozbiljno ne računa dok premijer ima Bandićeve tzv. žetončiće, jer samo o njima zasad ovisi koliko će dugo imati političku glavu iznad vode. Divjak bi sačuvala profesionalni dignitet i moralni habitus da u tim okolnostima podnese neopozivu ostavku, bez obzira na to što se HNS ni „korbačem neće dati“ iz vlade (Predrag Štromar), koalicijske koordinacije (Ivan Vrdoljak), zastupničkog kluba (Milorad Batinić), saborskih klupa (četvero) te niza državnih institucija, agencija, poduzeća, etc.

Ona se ima kamo vratiti, u akademskoj ju zajednici čeka radno mjesto – to je čak i javno komunicirala za slučaj da ne može odraditi ministarske zadaće, jer nema potporu (a nema, premijer joj je više puta i javno očitao lekciju i nije zdvajao povuče li se uistinu s HNS-om iz vlade) – ali ostatak Vrdoljakove unosno uhljebljene družbe pod HDZ-ovim skutima, znaju to, poslije sljedećih parlamentarnih izbora više nigdje nema mjesta. Čak ni u kompi s HDZ-om, čija će se jamačno opet relativna pobjeda kompenzirati manje nečasnim političkim igračima s ideološke margine. Srednja.hr vrlo je precizno sažela predštrajkašku HNS-Divjak solističku farsu zbog koje su sindikati objavili da im se HNS samozvano nameće za odvjetnika u srazu s vladom, da manipulira učiteljima radi vlastitih političkih probitaka, pozvali kompromitiranu stranku da im se makne s puta, a ministrici Divjak uskratili licenciju također samopozvane – medijatorice. „Eksperimentalna provedba programa Škole za život započela je još u rujnu 2018.“, piše Srednja.hr. „Kao jednu od najsvjetlijih točaka tog programa ministrica Blaženka Divjak isticala je administrativno rasterećenje nastavnika. O novim opterećenjima u radu nastavnika koje je program donio sa sobom gotovo da uopće nije govorila. A upravo su ona bila jedan od glavnih okidača najvećeg štrajka prosvjetara u modernoj povijesti Hrvatske, započetog uz punu potporu Blaženke Divjak, koja se negdje u međuvremenu potpuno istopila. Cijena je bila 2% ničega.“

Skupilo se dosta toga što joj je na mandat navalilo težak mlinski kamen (ne)odgovornosti za štrajk i stanje resornog zdravlja – od očitoga gubitka učiteljskog povjerenja i upitnosti njihova zalaganja u tzv. Školi za život do svog statusa u vladi – tako da nisu samo novinari i Most nezavisnih lista ti što ju izravno pitaju: „Ministrice, hoćete li održati obećanje i dati ostavku, jer više nemate potporu u školama i niste u stanju upravljati resorom?“ A nakon zadnje vladine sjednice, gdje je premijer zaprijetio učiteljima da im zbog odbijanja tzv. poboljšane ponude od 15. studenoga više neće platiti ni jedan dan u štrajku, ljute jezikove juhe o 18 posto sada, odnosno 20 ili više posto većoj plaći u „mom mandatu od 2016. do kraja 2020. godine“, ministrica Divjak je pitanje o ostavci doživjela kao provokaciju:

„Što bi se riješilo mojom ostavkom? Hoće li se na taj način bolje opremati škole, hoće li učitelji dobiti ono što traže, hoćemo li dati bolje šanse našoj djeci? Igram samo za jednu ekipu: učenike i roditelje. Zbog štrajka sam trenutno u vrlo nezahvalnoj situaciji. Ne želim da maturanti ne mogu na maturu, da se po društvenim mrežama vrijeđaju i omalovažavaju učitelji niti da se ugrožava obrazovna reforma koja je teškom mukom poslana u škole. Vladina ponuda ima elemente koji su važni za povećanje plaća, dakle šest plus dva posto, s time da su dani osigurači koga će sve to uključivati. Uključuju se svi zaposleni u osnovnim i srednjim školama i oni potplaćeni u visokom obrazovanju.“ Odgovorna ministrica, međutim, ne bi izbjegla odgovor o tomu trebaju li učitelji nakon gotovo mjesec dana tzv. cirkuliranja Bijednom Našom – prekinuti štrajk. No, učitelji ga sami, ali privremeno prekidaju u ponedjeljak 18. studenoga radi odavanja pijeteta žrtvama u povodu obljetnice pada Vukovara u Domovinskom ratu.

Učenici kao smokvin list

Sljedećih pak dana štrajk se nastavlja, najavljeno je, metodama koje će „vladi zagorčati život uoči hrvatskog preuzimanja predsjedanja EU-om“, a moguće je da traje i do lipnja sljedeće godine. U utorak 19. studenoga u tom će smislu – udarno – štrajkati sve osnovne i srednje škole u zemlji, a bude li vlada bila uporna u neplaćanju štrajka od 15. studenoga, sindikati kane internacionalizirati problem državnog kršenja međunarodnih uzusa o toj demokratskoj formi izražavanja nezadovoljstva. (Last but not least: od 10 sporova za kršenje ljudskih prava, sudskih nepravdâ, samovolje vlasti, arbitraža, etc. pred međunarodnim institucijama, Bijedna ih Naša gubi devet.) Nezbrojenost Blaženke Divjak između pozicije odgovorne ministrice i političarke napokon je dovela do toga da više ne kontrolira sustav koji će 2020. godine vrijediti više od 18 proračunskih milijardâ kuna. Ako ne kontrolira, a njezini argumenti nemaju prođu u Banskim dvorima jer ne stoji nepokolebljivo uz učitelje, ostavka je moralni čin na koji politika nema upliva. Dapače, tvrdi da se „ministar školstva u doba štrajka jako teško pozicionira zbog dvaju prava koja se isprepliću, no često se dogodi, kao što je sada slučaj, da su ta prava u kontradikciji. S jedne strane treba osigurati kontinuiran i kvalitetan obrazovni proces, a s druge ostvariti prava za koja učitelji i nastavnici te svi koji rade u školama smatraju da im pripadaju“. Ali…

„Kad govorimo o našim školama, sigurno da učenici moraju biti u našem fokusu“, rekla je Divjak novinarima na margini skupa „Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska“ u organizaciji 24 sata na Zagrebačkom velesajmu, gdje je održala predavanje o izazovima suvremenog visokog školstva. „Dobre škole nema bez dobrog učitelja. Mora se razumjeti da se već sada treba osigurati nadoknada za dane provedene u štrajku i zato je MZO prije 10 dana poslao školama uputu, koja je apsolutno zakonita, u smislu da se nadoknade moraju osigurati i da ih se mora početi provoditi, a već je riječ o šest nastavnih dana koje treba nadoknaditi. Što se tiče vladine ponude, ne mogu reći da sam zadovoljna. Ali to je to je najbolje što se u ovoj fazi moglo dogovoriti. Žao mi je da se nije moglo dogovoriti više, da ja nisam uspjela dogovoriti više, ali ta ponuda je na stolu i o njoj se izjašnjavaju učitelji, nastavnici i ostali zaposleni u školama i mi moramo čuti njihov glas.“ Trebaju li ministrici Divjak i premijeru Plenkoviću slušni aparati za čuti glas što gromoglasno odjekuje već cca mjesec dana, a dovoljno pak glasno i znatno više od godine!?

Nije istina da je tzv. poboljšana vladina ponuda učiteljima „najbolje što se u ovoj fazi moglo dogovoriti“. Ona nije mogla dogovoriti ne samo zato što ni njezin ministarski autoritet niti HNS-ov „stabilizacijski“ potencijal u tzv. Visokom domu nisu više premijeru Plenkoviću na radaru već ni školska reforma nije HDZ-u među proračunskim prioritetima. Šest posto veća osnovica plaće u tri obroka 2020. godine plus dva posto veći koeficijent za složenost poslova od 1. srpnja, ako se dotad ne preuredi nepravedan sustav koeficijenata za sve javne/državne službe „poboljšano“ je pak izostankom jamstva za proklamiranih dva posto od 1. srpnja, možebitnim bagatela-dodatcima na plaću, uvođenjem korak višeg ranga od mentora, priznavanjem učiteljima statusa tzv. službene osobe (što ne nosi nikakav novac), etc. Ni vrabac u ruci. Šećerna vuna za malu djecu, a ministrica to prodaje akademski obrazovanim štrajkašima kao slasnu deliciju na stolu, jer je to navodno „najbolje što se u ovoj fazi moglo dogovoriti“. Licemjerje budući da je vlada dvaput „poboljšavala“ svoje tzv. poboljšane ponude i svaki put cunula nešto bagatelnih kuna na pregovarački stol upravo iz državne kese u kojoj – „nema novca“. I, također obmanjujuće, obznanila da su prosvjedi medicinara, prosvjetara, socijale, etc. minirali HDZ-ovo „vjerodostojno“ predizborno obećanje o sniženju PDV-a s 25 na 24 posto (čime se oslobađa cca 1,8 milijardâ kuna, a jalovo će se spiskati).

Ministrica Divjak nema odgovor, a kao najodgovornija u resoru bi trebala imati na ključna pitanja: koliko će još trajati štrajk, koliko će učiteljima biti manje plaće, hoće li vlada potegnuti zakonsku zabranu tzv. cirkularnog prosvjeda, kako će se i kada nadoknaditi neodržana nastava, što će biti s maturantima srednjih škola, tko će i kako objasniti roditeljima zašto ni ona niti vlada nisu pravodobno spriječili štrajk, tko će i kako odgovarati za posljedice tog nereda u inače disfunkcionalnom RH-školstvu, etc.?

Što bi se pučki reklo, vrag je uistinu odnio šalu: sindikalni i vladini ovnovi tvrdoglave na svojim polovicama brvna, ne popuštaju, ne žele ustuknuti, pa se zasad ne vidi kada će ili tko će prvi skliznuti s brvna te osloboditi prolaz drugomu. To se mora dogoditi. Kad-tad. Čim prije, tim bolje. Djeca i mladež svako malo likuju – „opet sutra nema škole“ – roditeljima nakon već gotovo mjesec dana tzv. cirkularne blokade sustava nije svejedno, a cijela ta nevesela epizoda neizravno provocira dva ključna pitanja.

Frontalni umjesto cirkularnog bunta

Prvo, zašto HDZ-ovoj koaliciji na vlasti, koja gromoglasno priseže tzv. državi znanja, kritičkog mišljenja i stvaralaštva nije stalo do školstva, kerozina razvojne budućnosti RH, pa je 2016.  godine već dovršenu tzv. kurikulnu reformu (Boris Jokić s cca 500 znanstvenika i vrsnih pedagoga) povjerio politički, moralno i na svaki način kompromitiranom HNS-u elektroinženjera Ivana Vrdoljaka i sveučilišnoj matematičarki Blaženki Divjak? Drugo, komu je ili čemu još potrebna ministrica znanosti i obrazovanja Divjak nakon gotovo već mjesec dana međusobnog sindikalno-vladinog mrcvarenja i tko zna kakvih sve još inatljivih performansa s obiju strana?

P. S. Uoči privremene, jednodnevne obustave štrajka u školama 18. studenoga radi odavanja pijeteta na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, a neposredno nakon što je vlada zaprijetila učiteljima kako im od 15. studenoga više neće platiti ni sekunde u daljnjoj prosvjednoj obustavi rada, ispod je radara javnosti prošla vijest da su Središnji odbor Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama i Veliko vijeće Sindikata hrvatskih učitelja odlučili na zajedničkoj sjednici o frontalnom nastavku štrajka od utorka 19. studenoga do ispunjenja sindikalnih zahtjeva: 6,11 posto povećane osnovice za složenost poslova, što je pak premijer Plenković kategorički odbio priznati kao valjan argument. To će reći, dakle, da tzv. cirkularni štrajk u kojemu su osnovci i srednjoškolci do sada izgubili šest radnih dana prelazi u fazu tzv. frontalnog štrajka sve dok se ne ispune zahtjevi ili vlada ne ponudi rješenje na kojemu je moguće postići kompromis suprotstavljenih strana. O pojedinostima tzv. frontalnog štrajka, sindikati su u utorak održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestili kako je blizu 95 posto sindikalnog članstva odbacilo vladinu tzv. poboljšanu ponudu, ocijenilo ju još nepovoljnijom od prošle i izrazilo spremnost ustrajati u štrajku po svaku cijenu i koliko god treba.

„Iznimno je važno snažno odgovoriti vladi kako ne pristajemo na bilo kakve prijetnje te da smo spremni boriti se za svoje zahtjeve i dostojanstvo do kraja“, navodi Branimir Mihalinec u priopćenju svog sindikata uoči početka tzv. frontalnog štrajka, koji bi trebao trajati svakog dana i bez ograničenja roka. „Borba za dostojanstvo nema cijene. Ako budemo i dalje jedinstveni i odlučni, vlada će biti primorana sjesti s nama za stol i ponuditi prihvatljivo rješenje. Planiramo aktivnosti u vrijeme zasjedanja EPP-a (Europska pučka stranka, koje je član i HDZ) u Zagrebu. Organizirat ćemo uskoro i prosvjede na nekom od zagrebačkih trgova.“ Sindikat hrvatskih učitelja objavio je pak na svojim internetskim stranicama da su već počeli organizirati „različitih oblika industrijskih akcija“ te velikog prosvjeda 25. studenoga u Zagrebu. Pravi rusvaj tek počinje? Teško da bi itko pri zdravoj pameti želio ovih i sljedećih dana biti hrvatski premijer Andrej Plenković. Dakako, možda i najmanje zbog frke u školstvu.

The post Frontalna blokada hrvatske pameti, ostavki ni za lijek appeared first on Tacno.net.

Foto: rtl.hr

Je li premijer i šef političke ZNA SE opcije Andrej Plenković – široke ruke prema jednim skupinama u društvu, a srca kamenoga prema drugima – propustio pravi trenutak za spriječiti prelijevanje rastućeg nezadovoljstva u Bijednoj Našoj stanjem u zemlji u buntovan pokret? Je li džaba farbao? Pa i neodgovorno debeloj guski mazao vrat, ako mu iz tzv. braniteljskog naroda otvoreno poručuju uoči predsjedničkih, unutarstranačkih u HDZ-u i parlamentarnih izbora: „Ne razgovara s nama, bahat je… Zbog istih stvari smo napadali SDP, a ovo je još i gore…“ Ista zloslutna prijetnja koja se između redaka, ali razgovjetno, vrlo jasno, mogla čuti iz više desetaka tisuća učiteljskih grla u Zagrebu, s velikog prosvjednog skupa na Trgu bana Jelačića? Bolja Hrvatska i bolja budućnost naše djece, postalo je sasvim jasno, nisu HDZ, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović. Sindikalni čelnik Branimir Mihalinac je to znakovito formulirao premijeru s prosvjedne govornice: „Ne baviti se teorijama zavjere i navodnim politikama što stoje iza štrajka učitelja i nezadovoljstva građana; iza nas stoji – Hrvatska! Hrvatska, koja znâ, može i hoće bolje!“ 

Marijan Vogrinec

„Kad smo bili u Zagrebu na prosvjedu“, ispričao je profesor Pomorske škole u Zadru Jere Bilan portalu Zadarski.hr, „policija nam je rekla da možemo imati 1500 ljudi. Upravo grupe na društvenim mrežama pozvale su ljude da nam se pridruže i tako daju podršku, pa nas je na koncu bilo oko 5000. U tom trenutku nam je bio organizacijski problem, ali nam je, naravno, bilo jako drago. (…) Podrška o kojoj govorim ukazuje na to da je ovaj štrajk prerastao u jedan pokret koji ljudima kaže da postoji način da se iskaže vlastito nezadovoljstvo, da se za neke stvari vrijedi boriti i da postoji način i za to. Neprihvatljivo je stajalište dijela građana o tomu da ne mogu ništa promijeniti i da zbog toga odlaze u Irsku. Dužnost je svih građana RH da na legitiman i zakonit način iskažu nezadovoljstvo.“

Profesor Bilan – kao i ona nasumično anketirana učiteljica iz prosvjedne mase što je već prije njega vidjela prerastanje „običnog štrajka“ u pokret masovn(ij)ih razmjera te sve vidovitiji glas političkih analitičara nekih tzv. mainstream medija – upućuje na indikativnu analogiju. Slične su provale nezadovoljstva čak i vrlo malog dijela javnosti i čak u moćnim zemljama u prošlosti i danas znale zapaliti kapitalne društvene i političke promjene, smjene režima i državnih uređenja nerijetko ceausescuovskog raspleta ili dugotrajne unutarnje i vanjskopolitičke krize, etc. Samo zato što aktualna vlast nije željela/znala/mogla osjetiti kada iskra nezadovoljstva prerasta u plamenu stihiju koju više nisu kadre obuzdati nikakve demagoške filipike s gluhog državnog vrha, pozivanje na razum, ali ni interventne kornjače sa svim sofisticiranim represivnim provijantom: od suzavca i pendreka do elektrošokera, kamera i šmrkova s neoperivom bojom. U konačnici ni vojska s dugim cijevima i oklopnjacima. Politički inat rađa prosvjedničkim inatom, državna sila prosvjedničkom silom.

Dobro, Bijedna Naša jest poslovično zemlja tzv. hrvatske šutnje, pa na toj krijesti navezane povijesne nesloge („tri Hrvata, pet stranaka“, sic transit) i neprijeporne pokornosti tuđim, uglavnom germansko-latinskim  gazdama iz tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo (kao topovsko meso, posjednici prirodnih i geostrateških resursa, jeftina radna snaga, tržište za bofl-proizvode, etc., nikad kao ravnopravni za stolom), ali – srećom ili ne, pokazat će se – stanje narastajućeg bunta cca 250.000 nezadovoljnih u javnim i državnim službama još je, recimo, dosta daleko od eksplozije destrukcije kakvu dnevno pratimo u medijskim prijenosima s lica mjesta u Hong Kongu, Francuskoj, SAD-u, nekim zemljama Latinske Amerike, Bliskog istoka, Afrike… U Čileu je, je li, poskupljenje benzina drastično i razorno sukobilo nezadovoljne građane s vojskom na ulicama i trgovima, u Boliviji je srušen režim i predsjednik protjeran u Meksiko zbog toga što je narod bacio na prosjački štap, a pravi „narodni ustanak“ u Kolumbiji je uzrokovalo drastično produbljivanje socijalnih razlika. Francuska još vida rane zbog masovne destrukcije raspaljene kvarnim školskim sustavom, dugotrajnim razbijačkim akcijama tzv. pokreta žutih prsluka i također sve nepodnošljivijim jazom između (pre)bogatih i (pre)siromašnih građana u inače bogatoj zemlji, čiji projekt kapitalizma i vlast štafetno „zaboravljaju“ i temeljne postulate velike Francuske revolucije.

Mjesec dana sustavne paralize

Destruktivna tzv. radikalna desnica na vlasti u Poljskoj povlači vraga za rep donošenjem zakona kojima se krše elementarni uzusi demokratskog društva, ograničavaju ljudska prava i slobode, etc., pa je suspenzivno reagirao Bruxelles. (U Mađarskoj također.) Zakonska zabrana pobačaja samo je jedan od razloga zašto je pola Poljske bučno skočilo na noge.

Mjesec prosvjetnog štrajka u Bijednoj Našoj paralizirao je sustav s blizu milijun učenika i studenata, učitelja i profesora od osmoljetke do fakulteta – da se roditeljski solidaran bijes i jad ne računaju – i već bi prvog tjedna trebao biti ozbiljnim alarmom svakoj pametnoj vladi da je vrag odnio šalu i da s nezadovoljnicima treba razgovarati na najvišoj državnoj razini. Ali premijeru Andreju Plenkoviću očito nije stalo do činjenice da će porezni obveznici iskeširati cca 37 milijuna kuna po danu inata neprimanjem na razgovor („koeficijent za složenost posla nije ozbiljan argument za štrajk“, sic transit), odnosno da u prosincu slijedi javni bunt liječnika, medicinskih sestara i inih u zdravstvu. Hrvatska liječnička komora i krovni sindikati su za vikenda objavili priopćenje o tomu da je „prošlo više od dva mjeseca“ otkako su Komora, Hrvatski liječnički sindikat i Hrvatski liječnički zbor zatražili od predsjednika vlade Plenkovića da ih „žurno primi na sastanak zbog loše i zabrinjavajuće situacije u liječništvu i hrvatskom zdravstvu“.

A premijer i vlada ni trc niti mrc o zahtjevu u tzv. Rujanskoj izjavi da „bez odgode počne proces izrade i donošenja zakona o plaćama i radnom vremenu liječnika ili strukovnog kolektivnog ugovora za liječnike“ Andrej se Plenković oglušio, tvrdi se u izjavi za javnost, „i nije čak odgovorio ni odbijenicom na liječnička traženja, što je nažalost jasna poruka Vlade RH hrvatskim liječnicima. To je neodgovorno ne samo prema liječnicima nego i prema našim pacijentima, jer je rješavanje problema liječništva usko povezano s nastavkom pružanja kvalitetne i ujednačeno dostupne zdravstvene skrbi pučanstvu. Očito je da ćemo biti prisiljeni određenim konkretnim akcijama skrenuti pozornost vladajućih na neodrživi status, položaj i radnu satnicu liječnika“. Predsjednica pak Hrvatskog liječničkog sindikata Renata Čulinović-Čaić ističe medijima kako im iz ministarstava zdravstva i rada „već dvije godine poručuju da je potrebno izmijeniti Zakon o reprezentativnosti i Hrvatskom liječničkom sindikatu priznati reprezentativnost, ali do danas se ništa nije promijenilo. U uvjetima u kojima danas rade hrvatski liječnici obećanja nam doista nisu od pomoći i prisiljeni smo pokrenuti cjelokupni liječnički korpus u akcijama za zaštitu dostojanstva, statusa, ali i zdravlja liječnika“.

Budući da je u novohrvatskom letećem cirkusu Montyja Pythona sasvim razumljivo zašto je pojam dostojanstva/digniteta istoznačnica za opipljivu kešovinu na tekućem računu, premijer je – ne dirajući po dolasku na vlast Karamarkovog braniteljskog ministra Tomu Medveda – više no revno i nadasve izdašno odradio tek 555-dnevno šatoraško dostojanstvo/dignitet veterana i Domovinskog rata. Što ga ipak nije poštedjelo subverzije ovih dana iz navodno najveće, a stranačke i otvoreno ispolitizirano radikalne tzv. braniteljske udruge, dijela HDZ-a iz tzv. zatvorenih mrežnih skupina i samozvanih „vlasnika“ i Vukovara i vukovarske tragedije. Pače, Bijedne Naše tutto completo. Ono dostojanstva, što je uistinu važno i najvažnije za danas i sutra ove zemlje i svakog žitelja pojedinačno – a što je preče od zdravlja i znanja!? – neodgovorno drži pod tepihom, puštajući mase s ulica i trgova čitati mu lekcije. Živo se fućka nezadovoljnim masama u javnom prostoru što premijeru Plenkoviću, ministrima koji moraju slijepo trbuhozboriti njegovu volju (i neutemeljene inate) i koalicijskoj trgovačkoj tzv. stabilnoj saborskoj većini „koeficijenti nisu argument za štrajk“.

Nije  šala, ako je postalo moguće da se skupini od 1500 prosvjednika –  recimo učitelja o kojima zbori zadarski profesor Jere Bilan – učas na ulici pridruži 3500 građana. Slučajnih prolaznika ili ciljano pridošlih očitovati i potporu, ali i izraziti svoje nezadovoljstvo vladajućima njihovim načinom obnašanja tzv. preuzete odgovornosti. Dvjestotinjak autobusa iz cijele zemlje moglo je u ponedjeljak dovesti na veliki prosvjed na središnjem trgu u hrvatskoj metropoli cca 9000 prosvjetnih štrajkaša, a broj nazočnih bio je višestruko veći. Bez obzira na to što su – zna se i zašto – sindikalni i državni podatci i ovaj put bitno različiti, teško je oteti se dojmu o tomu da se ipak u Bijednoj Našoj počelo događati nešto ozbiljnije no što HDZ-ov vladajući tzv. mainstream procjenjuje. Pokret nezadovoljnih vlašću i uopće disfunkcionalnom državom prepunom laži, lopovluka, nepravde, korupcije, nemorala, lažnog domoljublja, praznovjerja… ili nešto (zasad još?) skromnije, ali podjednako eksplozivno, pokazat će vrijeme.

Ljudi svakodnevno gledaju zlo oko sebe i za to s pravom smatraju vlast odgovornom. A koga bi drugog!? S pravom su pojačano kritični prema najodgovornijem za stanje unutarnjeg zdravlja Bijedne Naše, za svoj životni standard, plaće/mirovine, posao i radne uvjete, budućnost svoje djece, etc. Dok  mu u zemlji vriju nezadovoljstvo i nered na sve strane te on iritantno/inatljivo/neodgovorno ostavlja liječnike i učitelje – i ne samo njih, dakako – mjesecima u čekaonici pred svojim uredom, potratio je bar šest prošlih mjeseci na to kako će se njegovi europučani (EPP) održati za Unijinim kormilom te RH biti na usluzi toj politici u prvih pola 2020. godine predsjedanja Vijećem EU-a (po ključu, ne Plenkovićevom i HDZ-ovom zaslugom kako predizborno obmanjuju domaću javnost). Dakako, radi osobnog/stranačkog probitaka. Deal s nesuđenim „gradonačelnikom Hrvatske“ Milanom Bandićem – puka trampa: ja tebi 13 žetončića potpore vladinoj verziji najdebljeg državnog proračuna dosad (cca 140 milijardâ kuna), ti meni HNS-ovo zeleno svjetlo promjenama GUP-a radi „Zagreba na Savi“ – također je Plenkoviću bio važniji od razgovora s liječnicima i učiteljima. Neizravno, važniji od rješavanja krucijalnih problema zemlje.

Vlada ne vlâda u korist bolje Hrvatske

Službeni je Zagreb bio sav u plavoj ekstazi izbornog kongresa EPP-a, snažnijoj no da su „vatreni“ osvojili zlato na nogometnom SP-u u Moskvi, a  javna je kuća HRT pucala po šavovima ne bi li pokrila i svaku sitnicu „najvećeg političkog događaja u nacionalnoj povijesti“ (sic transit), pa je nekako ispod radara minula jeziva najava tv-formata „Opstanak“, što se ima emitirati od 2. prosinca. S osječkog kolodvora upravo odlazi autobus pun mlađih iseljenika „u Njemačku, Irsku, Švedsku…“, a stariji Slavonac sipa gnjev i razočaranje u novinarski mikrofon: „Sedamdesetih godina je moj otac ovako odlazio na bauštelu u Njemačku, a danas sam ja ispratio svog sina s istog kolodvora zaraditi kruha u tuđini. Ozbiljno pitam – zbog čega smo mi uopće stvarali hrvatsku državu?“ Prosvjednik iz Požeško-slavonske županije, kojih je 170 doputovalo na središnji sindikalni skup na zagrebačkom Trgu bana Jelačića pod indikativnim nazivom „Hrvatska mora bolje“ kazao je reporterki televizije N1 Hrvatska da se prosvjetari ne bore samo za svoje dostojanstvo i plaće, nego – „za bolju Hrvatsku“.

Foto N1

Ova vlada ne vlâda u korist bolje Hrvatske, ona „nema novca“ za znanje i zdravlje, ali ima za vojsku, ratne veterane, Katoličku crkvu, dužnosničke enormne plaće, predsjedničina beskorisna putovanja globusom, etc. Na jednom je transparentu znakovito pisalo i „Ne odustajemo, srušit ćemo ovu vladu“, a premijer Plenković neodgovorno dolijeva kerozin na vatru javnog nezadovoljstva svojim prakticiranjem „preuzete odgovornosti“ (sic transit) ljutitim objedama prosvjetnih štrajkaša i inih buntovnika kako su navodno ispolitizirani. Da iza štrajka stoje SDP i dio političke oporbe radi radikalizacije i kontaminacije političkog prostora RH uoči predsjedničkih izbora. Glupost, naravno. Neće biti da su svi ili makar kritična većina među cca milijun izravno tangiranih samo prosvjetnim štrajkom članovi ili simpatizeri SDP-a i naklonjene mu oporbe i da među štrajkašima nema i dobar dio hadezeovaca, simpatizera i HDZ-ovih birača. I least but not last, zašto bi bilo nelegitimno od SDP-a i ine premijeru nesklone političke oporbe rušiti Plenkovićevu/HDZ-ovu vlast svim legitimnim sredstvima? A štrajk je jedno od tih legitimnih/učinkovitih sredstava koje – iskustvo uči – znâ prerasti u pokret što bujično ruši sve pred sobom.

Po obrascu, je li, „Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit’ zvân“, kako je gromoglasno sugeriralo vladajućima više desetaka tisuća prosvjednika s dupkom (pre)punog zagrebačkog Trga bana Jelačića!? Revolucionarna pjesma/poruka hrvatskih partizana – nastala na predlošku „Slobodarke“ Josipa Smodlake i navodno nadahnuta tzv. Hvarskim ustankom Matija Ivanića (1510.-1514.) – znakovita je za stanje nezadovoljstva u Bijednoj Našoj što se zadnjih tjedana prepoznaje kao prerastanje prosvjetnog štrajka u pokret „za bolju budućnost Hrvatske i naše djece“. Identična duhu partizanskog poja „Padaj silo i nepravdo,/ narod ti je sudit zvan;/ bjež’te od nas noćne tmine,/ svanuo je i naš dan./ Pravo naše ugrabljeno/ amo natrag dajte nam,/ ne date li, ne molimo,/ uzet će ga narod sam“, lansiranog drugi put u orbitu popularnosti u bivšoj državi filmskim spektaklom „Bitka na Neretvi“ (1969.) Veljka Bulajića te hitom sarajevskog Bijelog dugmeta „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ (1986.), a treći put se silu i nepravdu dramatičnije no ikad u Bijednoj Našoj rušilo u ponedjeljak usred hrvatske metropole. Svega par stotina metara ispod Banskih dvora i tzv. Visokog doma, neprijepornih simbola državne vlasti.

„Ovo je zemlja hrabrih učitelja, hrabrih radnika, hrabrih studenata, hrabrih učenika, hrabrih ljudi“, grmio je u mikrofon riječki vjeroučitelj Marin Miletić, a masa je burno odobravala svaku riječ. „Ovo danas ovdje je naš krik za pravdu, za bolju Hrvatsku, za zemlju s manje beskućnika, koja će se više boriti za siromašne, za radnike koji će dobivati poštenu plaću. I onda nas neki pitaju zašto štrajkamo? Štrajkamo radi nepravde koju godinama trpimo, zato što nam se guši stvaralački duh, zato što nas se guši birokracijom.“ Borba protiv nepravde i nepravednog društva taj je magnet koji ujedinjuje građane s učiteljima, s liječnicima i medicinskim sestrama, etc. Premijer Plenković još ne razumije „da toliki ljudi štrajkaju protiv vlade koja im povećava plaće: već dosad 18 posto, a do kraja mandata više od 20 posto“. Jamačno postoje dvije suprotstavljene optike o stanju društvenog i gospodarskog zdravlja zemlje, njezina položaja i značenja u međunarodnoj zajednici, razvojnim perspektivama i učincima neprirodne HDZ-ove koalicije na vlasti.

Premijer rafalno govori u superlativima o svojim i vladinim postignućima u odnosu na prethodne premijere i vlade, a građani se zgražaju dnevnim već aferama/skandalima i boljitak zbog tzv. učinkovite državne politike ne osjećaju na svomu životnom standardu. Dapače, 250.000 ih je u blokadi, a navodno ih se 50.000 godišnje iseljava iz zemlje, jer u njoj ne mogu pristojno živjeti niti podnositi politikantske maloumnosti koje ne samo u predizborno doba zavađaju ljude, vraćaju ih u prošlost, izazivaju razne animozitete, etc. Prema medijskim anketama, više od 95 posto žitelja RH izrazito je nezadovoljno općim stanjem u zemlji, vlašću, političarima i politikom, svojim životnim standardom, neizvjesnom budućnošću svoje djece u disfunkcionalnoj državi, ideološkim razdorima na maloumnim temama iz partizansko-ustaške i „ratno-domoljubne“ prošlosti, jalovom upravom, korupcijom… „Ispričavam se, to nije pobjednička hrvatska vojska, to je pojedinačni slučaj“, loše je vladin potpredsjednik i ministar obrane Damir Krstičević opravdavao dva mjeseca skrivan sigurnosno-kriminalni skandal u vojnoj bazi u Zemuniku nedaleko od Zadra, gdje su trojica vojnih pilota-instruktora s trojicom civila uhvaćeni u švercu oružja. Nije Krstičeviću – legendarno brzom na prijetnjama ostavkom – palo na um zahvaliti se na dužnosti niti tzv. vrhovnoj zapovjednici Kolindi Grabar-Kitarović podsjetiti svog prijatelja na tu moralnu obvezu.

Ksenofobija i državno sljepilo

Pojeo vuk magarca, je li, pa se Krstičević sjetio „moralizirati“ ukrajinskim remontom rashodovanih MIG-ova 21 u doba SDP-ove vlade Zorana Milanovića u kojoj je ministar obrane bio njegov generalski prijatelj Ante Kotromanović. Grabar-Kitarović se pak – prije pjevačkog nastupa i recitacije na proslavi rođendana nesuđenog „gradonačelnika Hrvatske“ i Uskokovog optuženika Milana Bandića, kojega je na zgražanje javnosti počastila tortom s predsjedničkim grbom (sic transit) – pokušala učiniti duhovitom, pa je kazala novinarima da su ti „MIG-ovi 21 padali s neba kao kruške“. Dakako da to nije istina. Baš kao što jest istina da to nije ni prva niti će biti posljednja glupost HDZ-ove „žene iz naroda“ o kojoj se na društvenim mrežama „ozbiljno“ polemizira je li nataknula na glavu periku vrijednu 2000 eura ili je i najnovije čudo na glavi frizersko djelo. Ili, kaže, „voli modu, sama si plaćam (dizajnersku, op. a.) odjeću, obuću“, ali rado, kaže, „skuham obrok svojoj obitelji“. I onda se potplaćena učiteljica pita je li uistinu – uz neumjereno luksuziranje predsjednice svoje države te kuhanje obroka pred tv- kamerama, vrijednog kao prosječna mirovina 800.000 žitelja Bijedne Naše – zaslužila poniženje najnižim koeficijentom za složenost poslova odgajanja i obrazovanja djece. I znâ ta učiteljica da njezina državna predsjednica školuje kćerku na Harvardu u SAD-u i da želi drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Nažalost, i dobit će ga.

Takva smo država. Za koju prosvjedničke mase s ulica i trgova tvrde da „Hrvatska može i mora bolje“. Istodobno Jutarnji list objavljuje razgovor s bivšim prosvjetno-znanstvenim ministrom Radovanom Fuchsom (HDZ), trenutno Plenkovićevom desnom rukom za školstvo, koji trbuhozbori kao da mu sâm premijer drži šalabahter, a među komentarima pod tekstom pušta jezivo ksenofoban post izvjesnog Prosvijetljenog (sic transit), kojeg se ne bi postidio ni Führerov operativac tzv. konačnog rješenja. „HDZSDOovac, židov Fuchs, neprijatelj je Hrvatskom narodu zbog svojih djela koja su na štetu kvalitete obrazovnog sustava“, trkelja nepismeni maloumnik neprosvijećenih gena i krvavih namjera. „Dok god će Židovi upravljati Hrvatskim obrazovanjem putem svoje protuhrvatske zločinačke organizacije HDZSDP, istina o njihovim djelima protiv Hrvata biti će sakrivena od očiju javnosti.“ I to je ta Hrvatska u kojoj pametan mladi svijet ne želi živjeti ni savjeti gnijezdo svomu potomstvu i koju samo likovi poput Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović vide kao raj na zemlji. Njima je dobro i oni još neko vrijeme – dok se pokret s Trga bana Jelačića ne pokrene prema brdu Griču – tuđmanovski glumatati: „Imamo Hrvatsku“. Učitelji, liječnici, medicinske sestre, znanstvenici, vatrogasci, policajci, carinici, pirotehničari, socijala, kulturnjaci, etc. od te Hrvatske imaju samo himnu, grb i zastavu.

Ljubav i domoljublje im nasilu utjeruju kojekakvi đakići, culeji, glasnovići, tomašićke, đapići, penave, košići, tomci, sačići… Buljuk tih što ni u snu ne bi došli na Trg bana Jelačića zagrliti vjeroučitelja Marina Miletića, jer iz srca i po savjesti zbori o (ne)pravdi prema zaslužnim ljudima bez kojih nema – ni Hrvata niti Hrvatske, domovine svih svojih žitelja. Domovine što maćehinski razvrstava svoju djecu na građane tzv. prvog i drugog reda, pače trećeg/petog… Jedan je portal nedavno istražio koliko država ima novca za buljuk stranačkih uhljeba i besposličara u klupama tzv. Visokog doma u odnosu na bagatelnih 400 milijuna kuna koje „nema“ za traženo 6,11-postotno povećanje prosvjetnog koeficijenta za složenost posla. A za taj je koeficijent nadležna isključivo vlada, tj. premijerova dobra ili loša volja. A on se inati, pa ne dâ i baš ne dâ. O složenosti pak posla saborskog zastupnika koji ne dolazi na posao i nikom ništa, koji se ne javlja za riječ i kad slučajno zaluta na Markov trg – u usporedbi s npr. učiteljem – uopće ne razmišlja.

„Dolje lumeni!“ – vikali su prosvjednici, a nisu mislili samo na preplaćene s obiju strana Markovog trga. Ovi u najvišem državno-zakonodavnom tijelu – među kojima je i osuđenih ratnih zločinaca, likova pod istragom, obiteljskih nasilnika i kojekakvih još zazornih „uvaženih zastupnika“ – koeficijentima su, materijalnim povlasticama i kešovinom svaki mjesec na računima neusporedivo superiorniji učiteljima. Bez njih se, kao, ne može, a bez učitelja valjda može. Smatra Plenkovićeva država i pušta nezadovoljstvo da se postupno pretapa u pokret koji ga može stajati vlasti. Saborski, rekosmo, zastupnik ima pravo – uz osnovnu plaću dva i pol puta veću od  učiteljske – na mjesečnih 1500 kuna paušla, 1000 kuna za odvojeni život (50 kilometara do Zagreba) što se isplaćuje i samcima (sic transit), trošak smještaja u Zagrebu (najam stana i režije), trošak prijevoza do/od Zagreba, hotelski smještaj i dnevnice za službena putovanja (blizu pet milijuna kuna za pola godine), etc. Prvi u Hrvatskom saboru Gordan Jandroković (HDZ) u lipnju je inkasirao plaću od 22.442 kune plus 1500 kuna paušala, a drugi je na top-listi šef ratnoveteranske udruge Hvidre Josip Đakić (HDZ), inače godinama najveći kapitalac, s 21.950 kuna osnovne plaće te s naknadom za odvojrni život (drugi put je razveden od supruge) i paušalom zgrnuo je u džep 24.450 kuna. Tu su i saborski potpredsjednik Milijan Brkić nadimkom Vaso (HDZ? i zamjenik stranačkog predsjednika (23.141 kuna), „vječni“ IDS-ov RH-Talijan Furio Radin (više od 23.000 kuna), SDP-ov saborski potpredsjednik Siniša Hajdaš-Dončić (21.745 kuna), etc.

Na plaće „uvaženih zastupnika“ je u lipnju otprhnulo 2,226 milijuna kuna poreznih obveznika, a problem je 400 milijuna za učiteljske koeficijente te i dalje triput manje plaće od saborskih. Nije pošteno? Nije. Premijeru jamačno jest pošteno držati učitelje, liječnike, medicinske sestre i ine uz proračunske jasle na takorekuć suhom kruhu i vodi, dok široke ruke dijeli javni novac Katoličkoj crkvi (navodno milijarda kuna iz svih izvora), ali i ratnoveteranskim, stradalničkim i inim udrugama (1384 na broju, sic transit, na nešto više od 700 ratnih postrojbâ) više od 50 milijuna kuna (najviše HDZ-ovoj Hvidri, gdje „svi smo desničari, znate kako je“), etc. Prema svojedobno opsežnom istraživanju Jutarnjeg lista o financiranju tzv. udruga proizašlih iz Domovinskog rata, došlo se do spoznaja zbog kojih je tzv. braniteljska kuna pod vrlo kritičkim okom javnosti. Kažu ljudi, vladajućima su neupitni teški milijuni za Crkvu i branitelje (već gotovo 510.000, gornja granica se i dalje diže), a upitno je 400 milijuna kuna za učitelje. Neupitno je oprostiti 270 milijuna kuna duga mostarskoj bolnici, a jest upitno zasluženo platiti ljude koji djeci prenose znanje.

Milijuni bez računa

Prema rečenom velikom istraživanju lani u rujnu, „došli smo do zaključka da je nemoguće saznati koliko aktivnih članova ukupno imaju sve udruge proizašle iz Domovinskog rata jer po zakonu su popis članova dužne dati samo nadležnim državnim tijelima, ali ne i javnosti. Također, nemoguće je utvrditi međusobnu isprepletenost članova raznih udruga, kao i moguće istovremeno članstvo u nekoliko različitih udruga jer takvi podaci nisu javno dostupni zbog Zakona o zaštiti osobnih podataka. Važan je zaključak našeg istraživanja kompleksa udruga proizašlih iz Domovinskog rata njihov složen hijerarhijski ustroj i komplicirana horizontalna povezanost s drugim braniteljskim udrugama na gradskoj, županijskoj ili državnoj razini kroz formalne ili neformalne koordinacije“. To pak državu uopće ne zanima, kao ni netransparentnost tokova novca. Je li, svoji smo, pa… Jedan od Hvidrinih čelnika otvoreno je kazao tomu mediju: „U Hvidri su sve desni ljudi, nisu lijevi. Znate kako to ide“. Riječ je o enormnim svotama javnog novca i, blago rečeno, specifičnom odnosu državne vlasti prema njegovu trošenju, jer se radi o ljudima i sustavu u kojemu su „svi svoji“. Učitelj, liječnik, medicinska sestra, etc. nisu vrijedni cipele čistiti jednom polupismenom tzv. hrvatskom branitelju? Ili „pastiru“ u kleričkoj haljini? Ili besposličaru u tzv. Visokom domu? Ili manekenki s umjetnim trepavicama i perikom od 2000 eura, ovisnoj o globtroterstvu?

Je li premijer i šef političke ZNA SE opcije Andrej Plenković – široke ruke prema jednim skupinama u društvu, a srca kamenoga prema drugima – propustio pravi trenutak za spriječiti prelijevanje rastućeg nezadovoljstva u buntovan pokret? Je li džaba farbao? Pa i neodgovorno debeloj guski mazao vrat, ako mu iz tzv. braniteljskog naroda otvoreno poručuju uoči predsjedničkih, unutarstranačkih u HDZ-u i parlamentarnih izbora: „Ne razgovara s nama, bahat je… Zbog istih stvari smo napadali SDP, a ovo je (stanje u zemlji, op. a.) još i gore… Vukovar bi mogao biti Plenkovićev šator!“ Ista zloslutna prijetnja koja se između redaka, ali razgovjetno, vrlo jasno, mogla čuti iz više desetaka tisuća učiteljskih grla, iz Zagreba, sa središnjeg Trga bana Jelačića? „Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvân“!? Bolja Hrvatska i bolja budućnost naše djece, postalo je sasvim jasno, nisu HDZ, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović. Sindikalni čelnik je to znakovito formulirao premijeru s prosvjedne govornice: „Ne baviti se teorijama zavjere i navodnim politikama što stoje iza štrajka učitelja i nezadovoljstva građana; iza nas stoji – Hrvatska! Hrvatska, koja znâ, može i hoće bolje!“

The post „Padaj silo i nepravdo“, treći put!? appeared first on Tacno.net.

Foto: N1

Najmasovniji i najduži prosvjetni štrajk u novijoj hrvatskoj povijesti već je, bez obzira na (ne)zadovoljavajući kompromis vatrogasne naravi, osjetno radikalizirao društveno-političku zbílju Bijedne Naše i, reklo bi se, samo zvijezde znaju u što će se permutirati bujajuće opće nezadovoljstvo ljudi nezdravim stanjem u zemlji. „Početna borba za veći koeficijent pretvorila se u bunt“, „Borba protiv vlasti“, Hrvatska bi mogla ući u vrijeme pobuna“, „Potencijalna radikalizacija već se osjeća“, etc. zvoneći su alarmi. Nije slučajno javljeno iz Slavonskog Broda da su se prosvjetni štrakaši pridružili prosvjedu radnika bankrotirane teške industrije „Đuro Đaković“, kojima su zaredale neisplate plaća, zapelo dovršenje velikih poslova, uprava dala ostavku, a tzv. strateški partner je na vrbi svirala. Vojni i politički vrh RH kupuje 60 američkih vojnih transportera tipa Bradly, a radnici „Đure Đakovića“ znaju proizvesti tenk T-84 za Bliski istok (i još sofisticiraniji), a kako ne bi znali izbaciti s tekuće trake oklopnu kantu s motorom i strojnicom većeg kalibra!? Hrvatska može i mora bolje, ali ne s ovakvim premijerom, vladom i predsjednicom 

Marijan Vogrinec

Gotovo je. Prosvjetni sindikati i vlada RH u ponedjeljak su u 16,15 sati, nakon punih 36 dana napokon postigli dogovor, čime je prekinut najveći i najmasovniji prosvjed protiv aktualne vlasti u novijoj hrvatskoj povijesti. Premijer srca kamenoga Andrej Plenković, najodgovorniji u zemlji za njezino stanje zdravlja, opet je kapitulirao. Prvi put se gadno ponizio povlačenjem mirovinske reforme pod sindikalnim i pritiskom 750.000 građana peticijom „67 je previše“, a sada je napokon pristao povisiti prosvjetarima u osnovnim i srednjim školama Bijedne Naše koeficijent za složenost poslova za traženih 6,11 posto. Tom je kapitulacijom – koja nije riješila ključan problem: rastuće masovno nezadovoljstvo ljudi stanjem u zemlji, vladom RH, premijerom i smjerom kojim vodi državu – privremeno začepio jednu rupu na hrđavoj kanti što pušta na sve strane. Nije gotov i više neće mirno spavati. Iako su se učitelji kompromisno zadovoljili time što će im vlada povisiti traženi koeficijent tri posto već od 1. prosinca ove godine, jedan posto od 1. lipnja 2020. i dva posto od 1. siječnja 2021. Bit će im plaćeni i svi dani u štrajku, ali ne i nadoknada neodržane nastave.

Carinski sindikat daje premijeru Plenkoviću sedam dana za odlučiti hoće li graničarima izjednačiti koeficijent za složenost poslova sa službenicima iste stručne spreme u Ministarstvu financija, i carinicima „matičnoj kući“, za kojima zaostaju 23 posto. Liječnici i medicinske sestre – iznervirani do krajnjeg tima što ih dva i pol mjeseca premijer Plenković ne želi primiti na razgovor o nepodnošljivim problemima u toj djelatnosti – uzeli su predah dva mjeseca u kojem roku potpisuju peticiju „Želimo raditi po zakonu“ radi povlačenja sporazuma o prekovremenom radu. U prosvjeti pak nije prestalo kuhati stanovito nezadovoljstvo dijela učitelja okupljenih u nekim internetskim skupinama, koji drže da je vlada prevarila sindikate: formula 3+2+1 s rastom koeficijenta u tri godine i dvije vlade (koncem 2020. će se održati parlamentarni izbori, pa tko živ – tko mrtav) trebala je glasiti 4+2 ili 3+3 u prosincu ove i siječnju sljedeće godine, još u mandatu ove vlade. Andrej Plenković ne smatra postignut kompromisni dogovor s učiteljima svojom kapitulacijom – na početku je ironizirao da će učiteljima „povisiti koeficijent 100 posto“ – a ministrica znanosti i obrazovanja iz HNS-ove koalicijske kvote Blaženka Divjak u cijeloj se priči nedostojno kompromitirala i postala nevažnom autsajdericom u resoru za koji je bila odgovorna. Jest da je za 36-dnevno mrcvarenje učitelja, učenika i roditelja najveći krivac upravo Andrej Plenković, koji pak ne može više vidjeti Divjak ni nacrtanu na papiru, ali neće ju smijeniti niti će ona dati ostavku, makar iz moralnih razloga. Da okaje grijeh (ne)činjenja.

Ništa još nije gotovo

Ni premijer, je li, neće vratiti poreznim obveznicima 37 milijuna kuna po danu štrajka, koji je – uz malo upravljačke pameti/odgovornosti, ali bez nerazumljivog inata – mogao spriječiti još u svibnju kada su sindikati, pa nešto mucavo i ministrica Divjak, već spominjali koeficijent za složenost posla. Ako ne tada, jer je „mudar državnik“ imao na pameti euroizbore na kojima je denver plava ZNA SE opcija doživjela blamažu i pozicioniranje „svoje/HDZ-ove“ europučanske opcije u novoj birokraciji EU-a, premijer je mogao, da je želio, dati učiteljima to što im je dao sada pod snažnom prisilom javnosti (cca 50.000 učitelja na prosvjedu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu te većinska potpora učenika i roditelja, unatoč pritiscima) i već prvog dana prekinuti štrajk. Zašto nije, neće reći. Premijerov će iznimno skup i neobjašnjiv inat najobrazovanijoj i najbrojnijoj armiji ljudi u javnim službama itekako osjetiti Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja HDZ-a na predsjedničkim izborima za dva-tri tjedna – tvrdi, bude li sankcioniran, nositi će kolače Milanu Bandiću u zatvor, sic transit! – ali će i Plenković osjetiti na vlastitoj političkoj karijeri i u stranci i u državi posljedice inata.

Unatoč tomu što glavni akteri prosvjetnog štrajka – premijer, sindikati, pa i politikantski nesnalažljiva ministrica – sada glumataju javno zadovoljstvo postignutim kompromisom i peru ruke od bilo kakve krivnje za negativne posljedica štrajka prvenstveno za učenike, roditelje i državni proračun, ali i za učinke tzv. prejake riječi tijekom štrajka, tinjajuće je nezadovoljstvo u školama i široj javnosti tempirana bomba. Jedan od prosvjetnih sindikata, „Preporod“ Željka Stipića, za razliku od osnovnoškolskog Sanje Šprem te srednjoškolskog Branimira Mihalinca, dao je opet i ponudu tzv. trokoraka na izjašnjavanje svom članstvu, pa… Učitelji su generalno nezadovoljni i time što povišenje koeficijenta nastavnom osoblju nije obuhvatilo njihove nenastavne kolegice/kolege – kuharice u školama, domare, spremčice…, koji su solidarno štrajkali. Njima će se povećati plaće (navodno čak devet posto u tri godine) dodatcima na koje su učitelji za pregovora odbacili s indignacijom, a traženi viši koeficijent za 6,11 posto (na novi od 1,406 posto za učitelje) dobit će Plenkovićevom odlukom i školski ravnatelji. Oni ne samo što nisu štrajkali – postavlja ih država, zapravo vladajuća politička opcija, te odgovaraju vladi posredstvom Ministarstva znanosti i obrazovanja – nego su dobrim dijelom opstruirali učitelje u štrajku, širili dezinformacije i (ne)izravno pritiskali učitelje na otkazivanje poslušnosti svojim sindikatima. Je li im sada premijer Plenković honorirao nečastan posao, a bio je najglasniji tvrdica u vladi koja „nema novca“ i „mora se domaćinski odnositi prema kunama poreznih obveznika“?

Iz HDZ-a se pak moglo čuti i radikalno stajalište o tomu da prosvjetni štrajk treba sudski zabraniti, akademski pravni stručnjak Viktor Gotovac je tomu čak dosolio opaskom u medijima da je štrajk nezakonit, estc., što bi – da je Plenković nasjeo na tu vrst radikalizma – sasvim presjeklo suhu granu na kojoj ionako nestabilno sjedi. „Oni koji politiziraju štrajk i koriste ga za bunt protiv vlade“, neimenovano je HDZ medijski dojavljivao SDP-u i inoj oporbi, „u jednom će trenutku morati platiti cijenu. Nije sporno da oporba na tomu ‘jaši’ u Hrvatskom saboru, vidljivo je u kojem smjeru to ide, i to je legitimno, ali onda je i legitimno vladino pravo sudski zaustaviti štrajk. Vlada to mora napraviti u interesu države i djece.“ Srećom nije, jer bi taj čin očajnika najviše naudio onima u koje se svi zaklinju – djeci. Za državu manje-više. Metastaze u njezinu gadno narušenom zdravlju više se ne daju izliječiti poznatim medikamentima razuma i hladne glave. Bivši SDP-ov ministar znanosti i obrazovanja Gvozden Flego, saborski zastupnik tvrdi kako bi „ovu situaciju trebalo staviti u širi kontekst, koji ja zovem grijehom nečinjenja“.

„Dakle“, ističe Flego, „vlada je u svom programu imala cijeli niz aktivnosti koje nije obavila. Državni proračun je napuhan sredstvima iz europskih fondova, što je krupan problem. Godine 2015. je proračun Ministarstva obrazovanja iznosio 13 milijardâ kuna, a sada 17,3 milijarde kuna. Gdje je novac? Kako je moguće reći da nema novca za povećanje plaća? Ja sam gledao taj proračun; namjerno je napuhan zbog ambicija da RH uđe u eurozonu, pa u proračunu nije novac koji daje država, nego novac što su ga te institucije dobile iz europskih fondova i novac koji su same priskrbile na tržištu rada. Sve je to ušlo u proračun (kao vojne mirovine, etc. u obrambeni ne bi li se nabildala svota do dva posto BDP-a što traži SAD od članica NATO-a, op. a.) i sada je zapravo tih 17,3 milijarde kuna nešto što nije realno. Nema u tom bazenu 17,3 milijarde kuna državnog novca. Kad gledate postotak porasta državnog proračuna, on je veći od postotka porasta proračuna Ministarstva znanosti i obrazovanja.

I tu je također jedan manjak iz kojeg se vidi da obrazovanje i znanost vladi nisu ni približno prioritet koliki bi trebali biti. I ovaj je štrajk bio prosvjed protiv omalovažavanja onih koji su itekako zaslužni. I upozorenje da se nijedna politička garnitura ne bi smjela tako odnositi prema osobama koje odgajaju našu djecu.“

Foto N1

Ugledni pak politički analitičar Žarko Puhovski ne dvoji o čemu se tu zapravo radi: „Učitelji traže čokoladu, a premijer im ponudi teleću šniclu (6,12 posto višu osnovicu plaće s dodatcima, op. a.), njemu vjerojatno finiju, ali oni to nisu tražili, tražili su čokoladu (6,11 posto viši koeficijent za složenost budući da se osnovna plaća izračunava: osnovica puta koeficijent plus dodatci) op. a.) i tu se onda pojavljuje nesporazum Vlada nije shvatila da se ne radi samo o novcu, radi se o dostojanstvu, a tu ne možemo ponuditi 13 posto dostojanstva. Vladin argument da se ne može jednostrano povisiti koeficijent, a da se drugi ne pobune, ne stoji, jer su se u Plenkovićevomu mandatu koeficijenti mijenjali osam puta. Pa i prosvjetnim inspektorima, ali i u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova gdje je nekad radio i Plenković. On će doživjeti veliki poraz ne bude li zbog svega toga Kolinda Grabar-Kitarović izabrana za predsjednicu RH u drugomu mandatu.“

Prijevara i arogancija

Najmasovniji i najduži prosvjetni štrajk u novijoj hrvatskoj povijesti već je, bez obzira na (ne)zadovoljavajući kompromis vatrogasne naravi, osjetno radikalizirao društveno-političku zbílju Bijedne Naše i, reklo bi se, samo zvijezde znaju u što će se permutirati bujajuće opće nezadovoljstvo ljudi nezdravim stanjem u zemlji. „Početna borba za veći koeficijent pretvorila se u bunt“, „Borba protiv vlasti“, Hrvatska bi mogla ući u vrijeme pobuna“, „Potencijalna radikalizacija već se osjeća“, etc. zvoneći su alarmi kojima domaći tzv. mainstream mediji komuniciraju prijeteće opasnosti, čiji se huk iza horizonta potmulo približava. Nije slučajno neki dan javljeno iz Slavonskog Broda da su se prosvjetni štrajkaši pridružili na ulici bučnom prosvjedu radnika bankrotirane teške industrije „Đuro Đaković“, kojima su zaredale neisplate plaća, zapelo dovršenje velikih poslova, uprava dala ostavku, a tzv. strateški partner je na vrbi svirala. Podanički vojni i politički vrh (podanički SAD/NATO-u) kupuje od Uncle Sama 60 vojnih transportera tipa Bradly, a radnici „Đure Đakovića“ znaju proizvesti tenk T-84 za Bliski istok (i još sofisticiraniji), a kako ne bi znali izbaciti s tekuće trake oklopnu kantu s motorom i strojnicom većeg kalibra!? Ali…

Netom što su u utorak učenici opet sjeli u školske klupe, a učitelji im uzeli imenike u ruke, nenastavno je osoblje obznanilo posredstvom Sindikata administrativno-tehničkog osoblja u školama i učeničkim domovima (ATOS) da su izigrani kompromisom vlade i prosvjetnih sindikata te žele stupiti u štrajk. U štrajku su sudjelovali radi 6,11 posto višeg koeficijenta za složenost poslova svima, ne „samo njima“, nastavnicima i naknadno priključenim školskim ravnateljima. A dobili su – dodatke. Branimir Mihalinec je arogantno reagirao, pitajući se najprije tko je taj sindikat nenastavnog osoblja u školama, a potom pedagogizirao: „Imaju pravo pokušati“. Sve u svemu, bezobrazno i neljudski prema najslabije plaćenima u školama i đaćkim domovima. Sanja je pak Šprem bila nešto konkretnija, ali jednako nevjerodostojna: „Nitko nije zakinut! Ostvarili smo povećanje koeficijenta složenosti poslova za tajnike i računovođe za devet posto, ali i plaća za nenastavno osoblje kroz dodatke na plaće za 6,11 posto uz jednaku dinamiku povećanja kao i povećanje koeficijenata učitelja/nastavnika. Kako koeficijenti nenastavnog osoblja nisu zaostajali za koeficijentima istih radnih mjesta unutar javnih službi, nismo mogli ostvariti povećanje plaća kroz koeficijente, već kroz dodatke na plaće“.

Bauk nezadovoljstva masa i posvemašnjeg nereda u disfunkcionalnom sustavu tamnim je zastro tešku svakodnevicu u kojoj normalan svijet jedva da još može disati. Štrajk potplaćenih i poniženih učitelja prerastao je u pokret potencijalne jakosti i za – srušiti sustav. Socijalno neosjetljiv i promašenih prioriteta, podređenih domaćim političkim vjerovnicima (koji Andreju Plenkoviću i njegovima u HDZ-u još drže glave iznad vode) te zapadnim vlasnicima tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH. Ta je zapadnobalkanska zemlja kiflastog tlocrta već 1990-ih dovedena u pitanje skepsom (neuklonjenom ni dan-danas) civiliziranog i povijesno potkovanijeg diplomatskog tzv. mainstreama Zapada glede i u svezi, je li, zrelosti/sposobnosti RH biti „napokon svoj na svomu“, a ne remetilački čimbenik i samomu sebi, i susjedama i svom svijetu.

Prosvjetni štrajk, kao nukleus pokreta što se tek ima iskazati, nedvojbeno je podjario želju svih još neiseljenih ljudi za jednom puno pravednijom, cjenjenijom i samodostatnijom europskom državom, koje se njezini žitelji neće stidjeti, a međunarodnoj zajednici neće služiti kao lopta za političko, ekonomsko i geostrateško napucavanje. Kolateralno, taj pokret izbacuje na površinu svu prljavštinu za koju Plenkovićeva koalicijska vlada nije isključivi krivac – naslijedilo se dosta toga i od neodgovornih prethodnika, cijelu jednu jezivu kosturnicu po ormarima Banskih dvora – ali to nije alibi za premijerovo loše upravljanje Bijednom Našom već tri godine. Može li Hrvatska bolje? Dakako da može. U tridesetak godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti „napokon svojih na svomu“ već morala bolje. Za to joj nije trebao dupkom (pre)pun u Zagrebu Trg bana Jelačića, gdje su vatreni prosvjedni govornici upravo pod egidom „Hrvatska može bolje“ dramatizirali činjenicu kako je, glede i u svezi, je li, vrag odnio svaku šalu prema 12,05 na javnom satu znamenite urarske obitelji Lebarović.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Nakon 21. studenoga 1996., kada je cca 100.000 gnjevnih građana svih dobi i svjetonazora na istom Trgu bana Jelačića energično prosvjedovalo protiv autokratskog Tuđmanovog režima, to je bio najmasovniji javni bunt za bolju Hrvatsku. Prije 23 godine je masovan izlazak građana na Trg i jasno artikuliranje slobodarske volje u zaštitu kritičke riječi i demokracije spasio popularnu Stojedinicu (programski i vlasnički neovisan Radio 101) od političke eutanazije zbog kritike režima i lidera apsolutističkih gena L’état c’est moi, ali je spasio i slobodu kritičke riječi u javnom govoru i medijima (1990-ih endemske) te oslabio utjecaj politike na policiju. Kao što je Stojedinica 1990-ih bila simbil borbe protiv autoritarnog načina vladanja i nije se dala pod čizmu Tuđmanovog režima, protiv grubog kršenja građanskih i medijskih sloboda, prosvjed „Hrvatska može bolje“ barem je jednako glasan alarm vladajućima da „u narodu“, na koji se revno pozivaju, više ne prolazi premijerovo farbanje tunela statistikom. Kojom se, je li, svašta može „dokazati“, pa i to da je Zemlja ravna ploča oko koje se okreće Sunce. Kamoli ne to kako država RH raste i važna je u svijetu, kako su „moja vlada i ja kao premijer“ više no ijedna/itko prije na tomu mjestu zaslužni za društveni i gospodarski napredak zemlje. Što građani u negativu već vide, a itekako će još osjetiti na svomu životnom standardu. S ovako lošim premijerom/vladom, koji u tri godine mandata nisu proveli suvisliju reformu, a u predizbornoj se to ne radi, nema šanse.

No, životna je zbílja drukčija gledana s prozora Banskih dvora od te iste koja se dnevno živi u obitelji, na radnomu mjestu, u školskoj/studentskoj klupi, zbornici, na burzi rada, na ulici, uz kontejnere s kućnim smećem, u čekaonici iseljeničkog kolodvora, u polupraznom rodilištu, na listi čekanja za specijalistički liječnički pregled… Premijer Plenković jamačno ima velik problem s optikom te vrsti i zato bez pardona ima (pre)pun Jelačićev trg prosvjednika koji tvrde da je neuspješan, da je država u gadnom neredu i da „Hrvatska može bolje“. Bez njega, dakako. I bez koalicijske sekte oko sebe, uključivo trenutnu gazdaricu bivše Titove vile Zagorje, koja ne želi napasti vladu i premijera u korist osiromašenih i obespravljenih, a time u korist budućnosti vlastite domovine. Neodgovorno šuti o već vidljivomu pretapanju štrajka/ova – nisu samo prosvjetari u pitanju – u pokret mase nezadovoljnih svojim položajem u društvu i stanjem u Bijednoj Našoj koje ne sluti boljitkom. Dobro, valjda se – jasno, u slučaju da joj nekim čudom u drugom izbornomu krugu ipak izmakne drugi predsjednički mandat – na rođendanima bliskih prijatelja priprema za audiciju natjecanja „Najljepši glas zapadnog Balkana“ i lista najnovije kuharice ne bi li nesuđenoga „gradonačelnika RH“ Milana Bandića kolačima usrećila u možebitno Lepoglavi, pa i odbjeglog pred rukom pravde intimusa Zdravka Mamića za svojih gotovo već tjednih posjeta b-h Hrvatima u Mostaru i okolici.

Građani uz štrajkaše

Kao onomad za prosvjeda za slobodu javne riječi i demokraciju, pokret je „Hrvatska može bolje“ četvrt stoljeća kasnije opet izveo dostojanstvenu i ponosnu Hrvatsku podno Banova konja pokazati kakvu Hrvatsku ne želi, kako Hrvatska znâ bolje i kako svim njezinim žiteljima u njoj može biti bolje. Bez obzira ili baš zbog sveg bogatstva njezinih različitosti. Poruka je to u slici i riječi što su zvonko obišle zemlju od Prevlake do Pasjaka i Rupe, od Kotoribe do Lipovca i Iloka, veličanstvena i optimistična, kakva budi nadu i vodi svjetlu na kraju tunela. Ako su neki analitički vidovnjaci u pravu, radi se o praskozorju pokreta za Lijepu, ne Bijednu Našu, gdje će se – na ostatcima ostataka jednog blago rečeno neugodnog/promašenog razdoblja – ponovno miješati političke karte razvojnih prioriteta.

„Kad smo bili u Zagrebu na prethodnom prosvjedu“, ispričao je profesor Pomorske škole u Zadru Jere Bilan portalu Zadarski.hr, „policija nam je rekla da možemo imati 1500 ljudi. Upravo grupe na društvenim mrežama pozvale su ljude da nam se pridruže i tako daju podršku, pa nas je na koncu bilo oko 5000. U tom trenutku nam je bio organizacijski problem, ali nam je, naravno, bilo jako drago. (…) Podrška o kojoj govorim ukazuje na to da je ovaj štrajk prerastao u pokret koji ljudima kaže da postoji način da se iskaže vlastito nezadovoljstvo, da se za neke stvari vrijedi boriti i da postoji način i za to. Neprihvatljivo je stajalište dijela građana o tomu da ne mogu ništa promijeniti i da zbog toga odlaze u Irsku. Dužnost je svih građana RH da legitimno i zakonito iskažu nezadovoljstvo.“

The post Pokret za Lijepu, ne Bijednu Našu može i znâ bolje appeared first on Tacno.net.

foto: Žurnal.info

Slovenija je samo ove godine vratila u RH 9653 izbjeglice/migranta. U prvih deset mjeseci registrirano je 14.066 ilegalnih prelazaka granice, a azil su dobile samo 62 osobe. Tih 14.066 ilegalnih prelazaka je 72 posto više no prethodne godine u istom razdoblju, izvijestio je slovenski MUP, što vjerodostojno potvrđuje činjenicu koliko je učinkovita armija od 6500 naoružanih do zuba hrvatskih policajaca, opremljenih zadnjim čudima sofisticirane elektronike, uključivo dronove, u što je Unija uložila 120 milijuna eura. Pa kada se zbroje dva i dva, ostaje problematičan zeleni ementaler od sigurne granice RH-BiH budući da je s lakoćom probijaju tisuće stranaca i bez problema proputuju cijelom Bijednom Našom da bi ih – samo dio, ni približno ne sve – pohvatala slovenska policija. Unatoč žilet-žici, ti ljudi idu dalje, a na hrvatskoj strani ostaje sramota do neba

Marijan Vogrinec

Dvojica nigerijskih studenata, sudionici međunarodnog sportskog turnira u Puli, tajanstveno „osvanula“ u izbjegličkom/migrantskom centru u BiH (Velika Kladuša) i prekinut razgranati lanac krivotvoritelja/dilera hrvatskih putovnica i inih osobnih dokumenta u kojemu su važne karike i policijski službenici, dva su još neugašena velika skandala što upravo tresu resor ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića (HDZ). Nigerijski studenti, koji su ušli u RH s legalnim vizama i sudjelovali na maloteniskom turniru, tvrde da su ih pri razgledanju Zagreba policajci izvukli iz tramvaja, odveli u svoju postaju te ubacili u kombi s izbjeglicama/migrantima, odvezli u šumu na granici s BiH i pod prijetnjom vatrenim oružjem („Upucat ćemo vas, gubite se!“) izbacili na nepoznatom tlu. Službeno, policija negira tu priču i „ne znâ“ kako su se mladi Nigerijci našli u BiH. Navodno, istraga traje i gotovo je 105 posto pretpostavljiv ishod: hrvatska policija postupa zakonito, jer bi u svakom drugom slučaju ovo s Nigerijcima bilo kazneno djelo za koje je zapriječena zatvorska kazna i počinitelju i nalogodavcu.

U slučaju pak pada krivotvoriteljske/dilerske hobotnice u kojoj su krakovi bili i službenici MUP-a – lažnjake su prodavali srbijanskim i crnogorskim međunarodnim kriminalcima (npr. pripadnicima tzv. zemunskog klana) – s policijskog je vrha smjesta objavljeno kako su to pojedinačni krimeni nečasnih pojedinaca u sustavu, jer da policija kao sustav zakonito, časno i predano radi svoj težak i odgovoran posao. Štiti sigurnost zemlje i svih njezinih žitelja ponaosob od svake vrsti ugroza. Istraga, dakako, traje, a ishod za inkriminirane policajce, ako su nižih hijerarhijskim pozicija, isto je tako 105 posto predvidljiv: premještaj na drugo radno mjesto u blažem ili otkaz ugovora o radu u težem kršenju pravila službe. Glava skupine navodno je (uhićeni Nusret) iz poznate obitelji Seferović u zagrebačkom prigradskom naselja Kozari boku, koja se godinama navodno uspješno bavi odgojno-obrazovno-kulturnim radom među romskom djecom te je samo lani navodno inkasirala namjenskih 6,3 milijuna kuna iz blagajne Grada Zagreba. Last but not least, Kozari bok je jedan od vrlo zahvalnih i izdašnih bazena biračkih glasova gradonačelnika Milana Bandića. Već šesti mandat, sic transit, pa…

Navodno protjerivanje navodnih nigerijskih sportista – a dosad nije bez svake sumnje dokazano da su ilegalni migranti, zakrabuljeni u sportiste, jer su na turniru u Puli glatko izgubili sve mečeve – bit će gadna neugoda i za hrvatsku policiju i za državu dočepaju li se strani mediji istine o tomu da su možebitno izgled i crna boja kože bili razlogom ksenofobima za deportaciju Nigerijaca u BiH. Makar nisu ušli u RH iz BiH, već redovnom zrakoplovnom linijom iz Turske, pa policija ne bi imala zakonsko pravo tretirati ih ilegalnim migrantima i protjerati u – BiH. „Ne postoji na ovom svijetu netko toliko glup tko želi u Europsku uniju, doputuje u jednu od članica i onda ilegalno izađe iz Unije u kontrasmjeru, u BiH“, ironizirao je ugledni zagrebački odvjetnik Anto Nobilo televiziji N1 Hrvatska. Osim, ako… Nije daleko od pameti i pretpostavka da su nigerijski studenti platili nekomu u policiji u vjeri kako će ih potajno prevesti u Austriju, Njemačku, etc., a taj ili ti su pospremili novac u džep i u deportacijskom ih kombiju s drugim uhićenim izbjeglicama/migrantima na prijevaru i pod prijetnjom da će ih „upucati“ grubo izbacili u nekoj graničnoj šumi u BiH. Nije tajna da je međudržavna granica s bosanskohercegovačke strane, pa i na potezu prema Bihaću i Velikoj Kladuši šuplja kao ementaler: jedan policajac na svakih 25 kilometara.

Epilog u Velikoj Kladuši

Na hrvatskoj pak strani 6500 do zuba naoružanih i čudima sofisticirane termovizijske i ine tehnike opremljenih policajaca, pa… Enigma o tomu da crnoputi sportisti iz Afrike žele u bogatu Uniju, a tajnovito završe u paklu izbjegličkog/migrantskog kampa u Velikoj Kladuši čeka epilog, koji jamačno neće biti po volji ni hrvatskoj policiji ni državnom vrhu što se na sva usta diči preuzimanjem za dva-tri tjedna predsjedanja EU-om. Nije tajna da hrvatska policija trenira strogoću prema izbjeglicama/migrantima – zastrašivanje, odvraćanje, zatvaranje u neljudskim uvjetima (plava garaža u Korenici, podrumska prostorija na Bajakovu, etc. o kojima su mediji izvještavali), oduzimanje mobitela, novca, premlaćivanje… o čemu ima sva sila svjedočanstava iz prve ruke – pa se ministar Božinović diči kako u Bruxellesu hvale učinkovitost i profesionalnost hrvatske policije.

Hrvatska policija je lani u svibnju na predjelu Raštela nedaleko od Donjeg Srba uz granicu s BiH pucala iz vatrenog oružja na kombi s izbjeglicama/migrantima i teško ranila dvoje 12-godišnje djece te ozlijedila 15 od 29 nesretnika u vozilu u kojem su većinom bila djeca, najmlađe u dobi od samo četiri godine. Djevojčici su prostrijeljeni trbuh i rame, a dječaku smrskana vilica te će ostati trajni invalid. Svjedočenja stradalih iz kombija punog krvi puna su jezovitih pojedinosti, a službeno objašnjenje ministra Davora Božinovića je glasilo: „Meni je žao zbog incidenta, ali policija je postupala zakonito“. Službeno rečeno, zakonito je postupala i u tragičnom događaju na hrvatsko-srbijanskoj granici, gdje je šestogodišnja djevojčica iz Afganistana Madina Hussiny natjerana u smrt pod lokomotivom brzog vlaka, a hrvatska joj je policija dvaput protjerala u Srbiju cijelu obitelj koja je tražila međunarodnu pomoć i željela azil u RH. Policija je zakonito postupala, a kako bi drukčije no – zakonito. Po slovu i duhu međunarodnih konvencija (ratificiranih u Hrvatskoj, je li, bez fige u džepu?), zakona, pravila službe i nadasve istinske, humanitarne svijesti i savjesti, vjere, neksenofobne empatije za nesretnike što bježe od gladi i smrti u svojim domovinama pod čizmom zapadnog neokolonijalizma…

Službeno rečeno, hrvatska je policija zakonito postupala u svakom od spornih slučajeva/tragedija, stradavanja ili progona izbjeglica/migranata koji globalno sramote RH u civiliziranom svijetu i prikazuju Bijednu Našu kao zadrtu policijsko-ksenofobnu tampon-zonu, gdje se ne poštuju ni međunarodne konvencije niti vlastiti zakoni. I gdje se brzopotezno svaki put nađe pred tv-okom valjda tek prenuti iz kancelarijskog sna, pa još uspavljuće nevjerodostojnog diskursa ministar Davor Božinović posipati pepelom – ako ih je možebitno bilo? – neke svoje revolveraše, batinaše, poklonike ustaške inačice Sieg Heila, Bad Blue Boyse, logorske redare, dugoprstiće, etc. Hrvatsku policiju, je li, odgajaju/obrazuju/uvježbavaju da bude na čast svojoj državi i narodu, da krv i zdravlje žrtvuje za sigurnost i ugled zemlje, pa su samo zlonamjerni što, dakako, „ne vole Hrvatsku i Hrvate, ne poštuju red i zakon, ne cijene dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata i ugrožavaju mladu hrvatsku demokraciju“ ti koji „izmišljaju“ drastičan/ciljani/planiran/organiziran – i interno nezakonit – policijski teror prema tranzitnim nevoljnicima na putu „u Njemačku“.

U šumi u Gorskom kotaru policija je nedavno zakonito, a gotovo nasmrt izrešetala izbjeglicu/migranta kojemu su riječki kirurzi samo čudom bili spasili život. Ako? Još je na intenzivnoj skrbi u riječkom KBC-u. Tek koji dan kasnije, opet policija propucala nevoljnika u bijegu iz BiH preko RH u bolji život sjevernije iza Julijskih Alpa. Zanimljivo objašnjenje o zakonitom propucavanju u gorskokotarskim šumama: „Pri zakonitom postupanju je došlo do slučajnog opaljenja“. Policajac se navodno poskliznuo kad je ispalio u zrak upozoravajuće hitce nakon što ilegalci nisu reagirali na zapovijed da se zaustave. I eto, kao u onom vicu o Sulji koji se nesretno poskliznuo pred Hasom dok je ovaj gulio jabuku, smrtno pao na njegovu čakiju, i tako – sedam puta, policajčev metak je u zraku napravio do sada nikad viđen povratni slalom i više puta probušio trbuh i rame čovjeku na putu „u Njemačku“. I što kaže ministar Božinović? Papagaji jedno te isto: „Policijsko postupanje je bilo zakonito“. I opet, „dokazalo se istragom“.

Jaka istraga, svaka čast, kad policija istražuje samu sebe, policija je ta koja neprobavljivim jezičnim kalamburom tipa „(samo)opaljenje“, etc. izvješćuje medije o incidentima, a ovi su pak prisiljeni vlastitim istragama probijati se do istine. Koja pak istina najčešće nije korespondentna s onim što piše u MUP-ovim priopćenjima i izjavama visokorangiranih joj čelnika. Policija nije pod civilnim nadzorom, a nije ni neovisna o politici na vlasti. Linija odgovornosti ide pravolinijski od operativca na terenu do vrha sigurnosno-represivne piramide, do ministra unutarnjih poslova koji odgovara premijeru. I točka. Ako jest – a nema razloga vjerovati da nije – nečovječno policijsko postupanje s izbjeglicama/migrantima je praktičan vid neformalne političke odluke i strategije usmeno posredovane samo najpovjerljivijima u zapovjednom lancu (tzv. push back; od operativnih grubosti iz arsenala torture do nekažnjenog pucanja u nedužne ljude?), što prešutno odobrava licemjerna međunarodna zajednica.

Božinović se nije libio višekratno i danju i čak noću dovući u odvjetničku pripomoć na licu mjesta – u zelenim bespućima na granici Bijedne Naše s BiH – predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, najveću nacionalnu „stručnjakinju“, koje svaki put nije propustila zahvaliti policiji i pohvaliti ju za „savjesno, profesionalno, zakonito i nadasve čovječno obavljanje vrlo teške dužnosti na granici“. Pučka pravobraniteljica Lora Vidović kazala je u „Newsroomu“ televizije N1 Hrvatska da tek „istraga neovisna o MUP-u može dati relevantne odgovore“ o tomu što se događa. „Da bi istraga bila neovisna“, tvrdi Vidović, „moraju je provoditi različiti ljudi od onih koji su optuženi ili povezani s njima u okviru radnog odnosa. Dok to nemamo, imamo samo MUP-ovu stranu i to propitujemo. Push backovi su protivni međunarodnom pravu (mediji tvrde da policija krši zakone bi li RH brže ušao u tzv. schengenski granični prostor, op. a.), ali su također protivni unutarnjem, nacionalnom zakonodavstvu. Push back znači vraćanje preko granice osobe zatečene unutar države ili na granici, bez provedbe individualiziranog postupka.

Iz Srbije u BiH via RH

Push back je u svakom slučaju zabranjen te protivan Schengenskom zakoniku, koji izričito traži da se u postupanju u zaštiti vanjske granice strogo poštuju međunarodni standardi o ljudskim pravima. Iz predmeta koje obrađuje Pučko pravobraniteljstvo već godinama vidimo to o čemu izvješćuju nevladine i međunarodne organizacije da je mnogima otežan ili sasvim onemogućen pristup međunarodnoj zaštiti ljudskih prava. To su situacije o kojima primamo pritužbe: kad se migrant zatekne na području RH, čak zatraži li azil – to mu se onemogućuje. Njegov zahtjev se ignorira i prebaci ga se preko zelene granice u BiH. Moj ured o tomu godinama izvještava nadležne, ali ništa se ne poduzima. Prije je takva situacija bila na granici sa Srbijom; uvijek bez iznimke čujemo od MUP-a da se takvo što ‘nije dogodilo’, da to ‘nije evidentirano’. Također smo zamijetili, a to može biti zanimljivo u kontekstu ove dvojice nigerijskih državljana, da se sve migrante zatečene na teritoriju RH vraćalo u policijsku postaju, gdje su navodno prešli granicu da bi im se tamo izdalo rješenje o povratku. Nakon toga bi ih se pustilo. To je službena verzija – „oni su pušteni“ – i ne znamo što je s njima dalje bilo. Kad pustite osobu, izdate joj rješenje o povratku, npr. u policijskoj postaji u Tovarniku ili u Donjem Lapcu, gdje ta osoba može otići drugdje no u Srbiju ili BiH.“

Je li uistinu već pet poslije dvanaest za ostavku dokazano nesposobnog ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića? Nered u tom sigurnosno – za državu i svakog žitelja ponaosob – iznimno važnom resoru više ne bi smio tolerirati ni znatno nevjerodostojniji razvojno-stabilizacijski zauzet premijer od Andreja Plenkovića. Koji je, je li, takorekuć netom po ulasku u vladu, zaigrane mostovce otpremio iz Banskih dvora i zbog nedužnog i nedorečenog tzv. verbalnog delikta. Europejskom si je drugu činovničko-birokratskog tipa političkog angažmana Božinoviću, hadezeovski jednako nepotkovanom „dojdeku“ na crnoj listi stranačkog tzv. radikalnog krila s dna kace, povjerio upravljati sigurnosno-represivnim aparatom za koji ne samo nije imao afiniteta (trebao je pod smjesta netko povjerljiv na mjesto otpuštenog Mostovog ministra policije Vlahe Orepića), nego se u njemu nije ni snašao. Afere i skandali otpočetka su bombardirali njegov mandat u MUP-u, Plenković mu je gledao kroz prste kao i polovici svih ministara što ih je napokon morao smijeniti pod pritiskom javnosti/medija…

Davor Božinović o policijskom poslu možebitno znâ samo iz na brzaka, dijagonalno pročitane uvodne stručne literature, pa nije za čuditi se zašto je – uz premijera, pristalog uz licemjernu zapadnoeuropsku neodoktrinu tzv. Antemurale Christianitatis, suvremene inačice Vojne krajine ili tako nečeg u tom smislu – sukrivac za eskalaciju nepodnošljivih i već krvavih incidenata na tzv. vanjskoj granici EU-a. Ujesen 2015. godine, kada je izbjeglički/migrantski tsunami na tzv. balkanskoj ruti naplavio cca. milijun nesretnika preko hrvatsko-srbijanske granice, tadašnja je SDP-ova vlast zbrojila dva i dva, učinkovito se organizirala za prihvat ljudi na putu „u Njemačku“, a ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić i njegova policija dnevno su bili u svim svjetskim medijima kao primjer iznimno humanog postupanja prema nesretnicima s Bliskog istoka, Azije, Afrike…

Prizor hrvatskog policajca koji u naručju nosi malo dijete obišla je globus, brzo su i uspješno organizirani centri za prihvat izbjeglica/migranata, smještaj i prehrana, zdravstvena skrb, prijevoz na odredišta kamo su naumili, a građani su masovno usput dijelili nesretnicima hranu, vodu, odjeću, obuću… Plenković-Božićevićeva aktualna vlast imala bi štošta čovječnog naučiti od svojih stranačkih oponenata. Samo je tek ustoličena ksenofobna HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović poderala đonove u bezglavom trku jednako ksenofobnom mađarskom lideru Viktoru Orbanu cinkariti humanu politiku premijera Zorana Milanovića i vladu vlastite zemlje. To je bio valjda svjetski presedan. Sada ima to što je priželjkivala na granici već ujesen 2015. godine: policijsku torturu i kriminal, pucanje u nedužne ljude što su ih unesrećili i prognali s kućnog praga njezini idoli u SAD/NATO-u sa zapadnoeuropskim tzv. partnerima. Saveznicima u imperijalnim zločinima zbog kojih su milijuni ljudi prognani na izbjegličke/migrantske rute i zbog kojih se razbuktao terorizam, a tzv. push back na Plenković-Božičevićev način tomu sramotno drži ljestve.

Povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović vrlo je oštro kritizirala ponašanje hrvatske policije prema izbjeglicama/migrantima koji iz BiH ilegalno ulaze u RH i žele dublje u Uniju. Uoči vikenda je posjetila BiH, obišla kampove uz granicu s RH te razgovarala s ljudima koji žive u krajnje nečovječnim uvjetima. „Brojni liječnici dali su mi konzistentne izjave o nasilju što ga provodi hrvatska policija“, kazala je Dunja Mijatović te istaknula da postoji zabrinjavajuće velik broj svjedočenja o nasilju, zlostavljanjima, pljačkama osobne imovine i novca. „Nedvojbeno je riječ o nečovječnom ponašanju hrvatske policije, grubu kršenju međunarodnih uzusa o ljudskim pravima, uključivo prava na azil. Još u listopadu 2018. godine sam tražila pojašnjenje od predsjednika hrvatske vlade Andreja Plenkovića, ali se nakon toga stanje samo pogoršalo. Zatražila sam neovisnu istragu o zlostavljanjima koja provodi policija kako bi se počinitelji identificirali i sankcionirali. Hoće li to dovesti do promjene, pitanje je političke volje, a ne novca. Migranti s kojima sam razgovarala tražili su da budem njihov glas u Europi.“

Recimo, nigerijski studenti što su se – nitko ne zna kako, sic transit? – obreli u BiH kamo nisu ni sanjali otići, a navodno im je prijatelj kasnije poslao osobne dokumente iz Zagreba u Veliku Kladušu, ispričali su medijima jezivu priču o tomu kako ih je navodno kidnapirala hrvatska policija i ilegalno prebacila u BiH. Priča se podudara i s očitovanjem povjerenice Vijeća Europe Mijatović i s nebrojenima u medijima koji drže do svog profesionalnog obraza. „Policajci su nam rekli da idemo u BiH“, ispričao je nigerijski student Eboha Kenneth, „a ja nikad nisam bio u BiH. Došao sam avionom u Zagreb. Rekao sam da ne znam za BiH. ‘Idete u BiH’, rekli su. Nakon nekog vremena kombi je stao i izbacili su nas u grmlje. Odbio sam ići u šumu. Onda mi je policajac rekao da će me upucati, ako ne krenem.“ Slične su prijetnje „upucavanjem“ – i još gore – doživjeli i mnogi drugi izbjeglice/migranti u različito vrijeme, na različitim mjestima zelene granice s BiH i Srbijom. Odakle pak uhićene prebacuju na granicu s BiH te gole, bose, žedne, izgladnjele, promrzle, pretučene i opljačkane protjeraju kroz bespuća u državu iz koje nisu ušli u RH, što je kazneno djelo i po međunarodnim i po hrvatskim zakonima. I koga briga u Banskim dvorima i na Pantovčaku: „policija postupa strogo po zakonu“. Na anonimne pak prijave savjesnih pojedinaca iz svojih redova šefovima, pravosuđu ili vladajućemu tzv. mainstreamu – znâ se zašto anonimne, jer dok „zviždač“ dokaže da nije „zec“, odoše jaja – uopće ne reagira kao na nešto relevantno i zabrinjavajuće. Koga briga što Mađarska nema more? Što kaže europska povjerenica Mijatović, poslije biva još gore.

Gost „Novog dana“ televizije N1 Hrvatska Anto Nobilo, kojeg je Tuđman lustrirao 1990-ih godina iz tzv. novohrvatskog državnog sustava otjeravši ga u odvjetnike – zapravo, učinio uslugu bivšem državnom tužitelju, kao i mnogima vrsnim pravnicima u SR Hrvatskoj, a usosio se nacionalno podobnim lumenima s pravosudne margine, čije presude već godinama ismijava sva domaća i strana javnost, a pravosuđe ispada najtoksičnijim sustavom u Bijednoj Našoj – nema dlake na jeziku kad je u pitanju odnos policije prema izbjeglicama/migrantima. „Već smo imali takva postupanja hrvatske policije (tajnovita deportacija Nigerijaca u BiH, op. a.) da se s teritorija RH prebacuje migrante u BiH, a razlika je samo u kilometraži i lokaciji“, kaže. „Policijsko postupanje je nezakonito. U posljednje vrijeme smo imali dva pucanja, a policija je oba puta dala priopćenje da je oružje samo opalilo. No, nitko iz policije ne daje objašnjenje, nego pokrivaju te događaje. Angela Merkel je dala blagoslov tom postupanju, jer oni u tzv. staroj Europi njeguju jedna pravila, a ovdje se prelazi granica zakonitog ponašanja. Mislim da su izgled i boja kože u slučaju nigerijskih studenata bili presudni za to da ih se pošalje u BiH umjesto legalno vrati u Nigeriju.“

Svi su se naježili…

Nobilo tvrdi da policija svjesno prikriva činjenice o svojim postupcima i komunicira neistine: „Imam osjećaj da imaju pokriće da smiju postupati kako postupaju. Ne vjerujem da bi policajac koji od plaće hrani obitelj (policija se upravo sprema na štrajk zbog mizernog koeficijenta od samo 0,8 posto; učitelji štrajkom izborili 1,406 posto, op. a.) samoinicijativno kršio zakon da nema izravne zapovjedi. Pravu istragu ne možemo napraviti. Policija ima unutarnji nadzor koji odgovara ministru, a što ako je on iza tog postupanja? Građani nemaju civilni nadzor tog postupanja. Za takvu zapovijed i izvršenje trebalo bi se dobiti pet godina zatvora. Ali za to bismo trebali imati neovisno pravosuđe.“ Što Bijedna Naša nema.

„Svi su se naježili kad je Slovenija stavila ogradu“, ističe Nobilo, „ali u ovoj situaciji je pitanje što je pametnije – staviti ogradu na granici ili pucati po migrantima i pljačkati ih. Kad su u pitanju migranti koji se zateknu na hrvatsko-slovenskoj granici, vjerojatno se i njih vraća u BiH. Držim da ih vraćaju, jer nisam registrirao da se povećao broj migranata u hrvatskim kampovima. Ako je netko ugrožen i ima razloga za to, treba mu dati azil, ali na službenom graničnom prijelazu. Ne smije biti nasilja i pucanja.“ Prema podatcima iz Dežele, Slovenija je samo ove godine vratila u RH 9653 izbjeglice/migranta. U prvih deset mjeseci pak registrirano je 14.066 ilegalnih prelazaka granice, a azil su dobile samo 62 osobe. Tih 14.066 ilegalnih prelazaka je 72 posto više no prethodne godine u istom razdoblju, izvijestio je slovenski MUP, što vjerodostojno potvrđuje činjenicu koliko je učinkovita armija od 6500 naoružanih do zuba hrvatskih policajaca, opremljenih zadnjim čudima sofisticirane elektronike, uključivo dronove, u što je Unija uložila 120 milijuna eura.

Pa kada se zbroje dva i dva, ostaje problematičan zeleni ementaler od sigurne granice RH-BiH budući da je s lakoćom probijaju tisuće stranaca i bez problema proputuju cijelom Bijednom Našom da bi ih – samo dio, ni približno ne sve – pohvatala slovenska policija. Unatoč žilet-žici, ti ljudi idu dalje, a na hrvatskoj strani ostaje sramota do neba, je li, glede i u svezi toga kako i zašto Božinovićeva policija nezakonito i nečovječno trenira strogoću na nedužnim ljudima koji samo žele živjeti kao svi drugi ljudi. U miru, sigurnosti i kakvom-takvom standardu za svoje obitelji. Je li to zabranjeno? Jesu li ljudska prava i slobode rezervirani samo za velike i moćne, koji upravo i jesu veliki i moćni na račun ugnjetavanja milijardâ nemoćnih i malih? U najbližem susjedstvu i na velikim udaljenostima. No, nema zime, kako je onomad davno pjevao Đuro, hrvatska policija trenira strogoću, samo – na sasvim pogrešan način.

The post Nema zime, hrvatska policija trenira strogoću appeared first on Tacno.net.

Foto/montaža: Index/123rf/FaH/Pixsell/Patrik Macek/Sanjin Strukic/Luka Stanzl

U slučaju, je li, hrvatske tzv. mlade demokracije – a vidi rusvaja u nekim i najrazvikanijim zapadnim tzv. starim demokracijama, uključivo aktualan pokušaj Twitteraševa opoziva iz Bijele kuće zbog navodne prljavštine u uvjetovanom međunarodnom difamiranju demokratskog predsjedničkog protukandidata Joe Bidena – razložno je retoričko pitanje: jesu li Kolinda Grabar-Kitarović, Zoran Milanović, Miroslav Škoro ili tko od inih osmero aspiranata na Pantovčak liderski materijal kakav Hrvatska treba? Vrijeme je svinjokolje, (pred)izborna kampanja međusobnog vađenja crijeva još će dobiti na žestini, a 22. prosinca oko ponoći publikum će neslužbeno biti obaviješten čijih su dvoje/dvojice mesara noževi bili najoštriji

Marijan Vogrinec

„U ovom trenutku, Hrvatsku vode moralne kukavice“, tvrdi predsjednički kandidat Zoran Milanović, a lakonotni također aspirant na petogodišnji mandat prvog u bivšoj Titovoj vili Zagorje Miroslav Škoro verbalizira udar uglavu: „Andrej Plenkobić je izdao HDZ i Tuđmana, a Kolinda Grabar-Kitarović je kandidatkinja Andreja Plenkovića i glas za Kolindu Grabar-Kitarović je glas za Plenkovića. Hadezeovci, bit ću vaš predsjednik“. Koju pak sekundu kasnije, na službenom profilu na Twitteru – a gdje bi drugdje Twitteraševa nekritična sljedbenica i u toj vrsti komunikacije – Grabar-Kitarović piše: „Nervozni su, prijete. Rekao bi dragi Goran Pauk (sic transit – „dragi“, HDZ-ov župan Šibensko-kninske županije, op. a.) – oba su pala, ja kažem – oba će pasti“. Bude li stranačka i potporna mašinerija podmazana istim šatoraškim uljem plagiranog naziva „Oba su pala, oba će pasti“ (2014./2015. na Savskoj 66 u Zagrebu) – a bit će, jer je riječ o vojnoj disciplini tih kojima radna mjesta i društveni prestiž ovise isključivo o HDZ-u na vlasti – Milanović i Škoro će jamačno pasti. Jedan u prvom, a drugi u drugom krugu. Trebalo bi nekim čudom, koje pak postoji samo u vjerskim bajkama, promijeniti narod da ishod ne bude takav.

Kolinda Grabar-Kitarović ne mora znati za mladog hrvatskog branitelja Filipa Gaćinu, koji je rujna 1991. u obrani Šibenika od napada JNA i srpske paravojske usklikom „Obadva, obadva! Oba su pala!“ proslavio povijesni događaj kada su, je li, Goran Pauk topom 3/20 mm M55 što ga je punio Gaćina i Neven Livajić projektilom iz sustava „Strela“ 2M oborili u more dva neprijateljska sporovozna zrakoplova tipa Soko J-21 Jastreb, ali itekako zna koliko joj je 555-dnevna šatoraška zloporaba Gaćinina oduševljenja protiv tada predsjednika RH Ive Josipovićaa i premijera Zorana Milanovića podarila tih 32.000 presudnih glasova više za doći na Pantovčak. Jedva-jedvice. Za prsa. U drugom krugu. Godine 2019. se iznova miješaju predizborne karte, pa je i Grabar-Kitarović – a tko će komu, nego svoj svomu – pokojnog Filipa Gaćinu koji nije dragi – valjda ne zato što je rujna 1998. kao pirotehničar „Mungosa“ poginuo na razminiranju – pobrkala s dragim Paukom.

No, šatorašku zloporabu slavnog usklika opet drži validnom u ostvarenju iste želje, u istoj (pred)izbornoj utrci i protiv gotovo istih protivnika, s tim što se Ivo Josipović sada zove Miroslav Škoro. Zoran Milanović je ostao Zoran Milanović, nešto racionalnije drčan no prije pet godina i za svoga premijerskog mandata, pa je i predsjedničin tvit možebitno samo produkt zebnje. Javni joj je rejting već mjesecima u padu, jer ne samo što nema pozornosti vrijednih rezultata svog petogodišnjeg predsjednikovanja kao vjerodostojne preporuke za o(p)stanak na Pantovčaku nego ne prestaje nizati gafove svake vrsti, sukobljavati se, družiti sa zazornim skupinama i pojedincima, glumatati ono što nije niti će ikad biti, pa joj već mjesecima pada javni rejting. Evidentan je veliki njezin, Plenkovićev, ali i strah HDZ-ovog vladajućeg tzv. mainstreama od protukandidata Milanovića i Škore – ostalih devetero su manje-više bezopasni, unaprijed luzeri – ali i od tzv. crnog labuda. Taj je tzv. crni labud gadno uzdrmao Plenkovićev status u stranci nakon razočaravajućeg za HDZ u odnosu na SDP ishoda prošlih europarlamentarnih izbora. Navodno je pokrenuta masovna istraga na svim razinama stranačke piramide ne bi li se otkrilo tko je, gdje, kako i zašto tzv. crnom labudu subverzivno podmazivao krila, ali sve prijetnje i velike riječi iz HDZ-ove središnjice ubrzo su pale u vodu. Tzv. crni labud je netragom nestao. Javnost, pa i stranačko članstvo, ostali su prikraćeni za bilo kakvu relevantnu informaciju.

Opet tzv. crni labud?

Može li taj „labud“, ako uopće postoji, ugroziti HDZ-ovu „ženu iz naroda“ u osvajanju drugog predsjedničkog mandata? Ili je Plenkovićev/HDZ-ov favorit zapravo Miroslav Škoro, a ne Kolinda Grabar-Kitarović, za koju bi kombinaciju bilo itekako uvjerljivih razloga. Osobito za premijera uoči ne samo unutarstranačkih izbora na proljeće nego i parlamentarnih najesen 2020. Tako se, je li, špekulira u nekim teorijama zavjere, pa ilustrira tzv. negativnom Milanovićevom/SDP-ovom potporom 2014./2015. godine Ivi Josipoviću zbog čega je – svojevrsnog također tzv. crnog labuda, kojeg se tada nije tako imenovalo – za vlas izgubio izbore. Sada pak ta dvojica nastupaju zajedno, ali u suprotnim ulogama od onih prije pet godina. Ivo Josipović je potpora i savjetnik Milanoviću, pa… Iako Grabar-Kitarović u drugom krugu glatko dobiva bitku bude li joj protukandidat Milanović, a znatno teže u oktogonu sa Škorom, kojemu će pomagati tzv. crni labud, plitka invencija u tvitu šatoraškom krilaticom „Oba su pala, oba će pasti“ samo hlebincima može nešto značiti budući da osim zvučnog eha nema suvislog sadržaja. Potrošena je i kao zajedljiva ironija i kao simbolika.

Tim više, jer – kako se u „Newsroomu“ televizije N1 Hrvatska očitovao predsjednik HSS-a i saborski zastupnik Krešo Beljak – „proustaški dio HDZ-a“ i istomišljeničke mase tog biračkog tijela koji su združeno prije pet godina podupirali Grabar-Kitarović uvjerljivo je preuzeo Miroslav Škoro. Mnogi njezini tadašnji apologeti iz HDZ-a (Zlatko Hasanbegović, Stjepan Tuđman, Ruža Tomašić, Jacques Houdek, etc.) naslikavali su se neki dan među političkim sljedbenicima na Škorinu predizbornom skupu u prepunoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Bivša HDZ-ova šefica Odbora za kulturu Nada Gačešić-Livaković raspametila se ne voditeljstvom na tom skupu već nekontroliranom dernjavom gotovo ukrala show Škori, pa joj je ipak glavni glumac u spektaklu bio prisiljen takorekuć silom oduzeti mikrofon. Je li to tzv. crni labud već zlokobno klepeće krilima? Šatoraška 555-dnevna ucrnjena braniteljska armada sa Savske 66 od prije pet godina – koja je na čelu s idolom ekstremističke tzv. desnice, tv-showmanom Velimirom Bujancem, vremešnim Zdravkom Tomcem, kolovođama savske „Oba su pala, oba će pasti“ šatre, nekim minornim političarima i više tisuća zadrtih sljedbenika ratoborno bučila u korist Kolinde Grabar-Kitarović i marširala Zagrebom detronizirati šeficu Vijeća za elektroničke medije Mirjanu Rakić i prognati je u Srbiju – sada je strogo podijeljena između Škore (većina) i Grabar-Kitarović (manjina).

Dobačena joj tada tzv. braniteljska slamka prednosti pet godina kasnije uopće više nije sigurna. U slučaju Škorina ulaska u drugi krug s Grabar-Kitarović, ona može komotno zaboraviti taj dio biračkog tijela. U strahu su velike oči, kažu, pa je možda u tomu, u očitom gubitku velikog dijela „nacionalno osviještenih“ birača, a ne u političkoj inteligenciji na koju se neskromno poziva („Neću voditi prljavu kampanju“), pravi razlog zašto (ne)svjesno svakom izjavom izaziva podsmijeh medija (kolači za Milana Bandića u zatvoru), daje streljivo protukandidatima kojim ju ponižavaju i prokazuju zalutalom na Pantovčak te pobuđuje zazor među građanima. Budući da su zasad – u okviru statističke pogreške – troje „prvoplasiranih“ aspiranata za mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje u mrtvoj utrci, do 21. prosinca, do kada traje kampanja, međusobno će vađenje crijeva biti još „krvavije“. Iako neki analitičari špekuliraju s time da Grabar-Kitarović već sada zapravo računa na pravi obračun s protukandidatom tek u drugom krugu, kada će pristati i na javno sučeljavanje, što u prvom krugu s više protukandidata ne želi, ne odustaje od borbe za svaki glas birača.

„Radi se o osobi“, podbočio ju je Milanović iz Sinja, „koja je prvi put bila u mimohodu u Vukovaru kao kandidatkinja za predsjednicu Republike. Kao ministrici vanjskih poslova i Sanaderovoj pobočnici nije joj palo na pamet pojaviti se u Vukovaru (ni 1992. uzeti pušku i otići na bojišnicu kao, je li, već od 1991. liječnica Ines Strenja-Linić, njezina vršnjakinja iz zavičaja, op. a.) i onda se usudi komentirati što drugi osjećaju prema Kninu. Kao ni ona, nisam bio u Kninu, ali barem ne lažem okolo i ne pričam bajke. Ali zato su bili moji bliski prijatelji koji, interesantno, kao vojni zapovjednici i osloboditelji Knina nisu nakon 1995. uopće odlazili u Knin dok ta proslava nije počela 2000. kada premijer nije bio Sanader, ni Grabar-Kitarović, već Račan. Vrlo dobro se zna da Plenković nije imao dobro mišljenje o Tuđmanu i da, ako već nije držao ruku u džepu kad se izvodila hrvatska himna, da je ta ruka počela putovati prema dijelu toraksa prije nekoliko godina kad je ušao u HDZ. Smetaju me te sitne, jeftine laži, karijerističke, ali to je tako i to u Hrvatskoj kod jednog broja ljudi očito prolazi. Ja ću se tome suprotstaviti.“

Grabar-Kitarović mu je replicirala tvrdnjom da je bila u Kninu već koji dan po oslobođenju. U Vukovar je vodila i djecu netom po mirnoj reintegraciji, što su ismijali politički oponenti i javnost na društvenim mrežama, jer „u to joj doba djeca nisu ni rođena“. Nema veze, nije ni Tito mogao podnijeti Suhodolčanovu suzotvornu tužbalicu za zagorskim bregima „Pod brajde“ iz 1999. godine. Jer, Kolinda Grabar-Kitarović zna, što nitko drugi ni sâm autor „Pod brajde“ ne zna: „Ova pjesma nastala je u vremenima kada se Hrvatska nije smjela ni spomenuti“. Sic transit. Autor joj nije zamjerio na neznanju. No, mnogi joj ne opraštaju gafove, drže da sramoti instituciju predsjednice države – čim zine, ili propjeva, ili zlorabi državne insignije…

„Jadna je država u kojoj se predsjednica bavi srpskim čokoladicama, hrvatskim čokolinom, rođendanskim tortama, zatvorskim kolačićima te na svaki mogući način želi oteti posao pjevačima“, ironizira Miroslav Škoro. „Jadna je i zato što premijer Plenković zbog svog ega mjesec dana nije u stanju primiti učitelje, a predsjednik Sabora možete biti i sa samo 808 osvojenih glasova na izborima (Gordan Jandroković nadimkom Njonjo i Pudlica, zbog pretrčavanja pod skupe svakom novom i okretanja leđa otpisanom šefu HDZ-a, op. a.). Sve ću ih pomesti 22. prosinca, dužnost predsjednika RH deestradizirati, obnoviti joj izgubljeno dostojanstvo i državu vratiti narodu.“ Škoro nije jedini od protukandidata koji joj zamjera – ustavno obaveznoj nestranački obnašati predsjedničku dužnost – što se naslikava na HDZ-ovim skupovima, gdje stranački šef/premijer tumači i objašnjava što je autorica prigodna govora željela reći, pa usput nabaci i stanovitu količinu blata: znatno više na Milanovića, nego na Škoru.

„Priznajem, nisam savršena“, kazala je Grabar-Kitarović za agitacije po Splitsko-dalmatinskoj županiji, kao da joj je moguće biti savršenom ili da uopće postoji savršenstvo izvan savršenosti funkcioniranja Svemira. „Imala sam grešaka ali, tvrdim, kada su bili u pitanju državni interesi RH niti jedna od tih grešaka nije ugrozila nacionalne interese niti sigurnost zemlje, jer to nikad ne bih dopustila. Najveća mi je vrijednost u životu, a neki mi je ovih dana dovode u pitanje. Kada je počeo rat u Hrvatskoj nije me zanimala američka viza (sic transit, takorekuć dnevno dokazuje urbi et orbi koliko ju „ne zanima“ sve američko, do najgoreg – do odobravanja Uncle Samovog imperijalnog teroriziranja cijelog svijeta, op. a.), ostala sam u zemlji, jer tu je moj narod (u SAD-u bi s vizom tada bila nitko i ništa, a u RH su već na Zrinjevcu postojali Miomir Žužul, Mate Granić, pa „dragi Ivo“ Sanader, pa nesagledive karijerne perspektive, etc., pa SAD i diplomatska viza nisu bili upitni, op. a.). Neću dopustiti da moju lojalnost dovode u pitanje neki koji su tamburali po Americi krajem osamdesetih i početkom devedesetih ni oni koji su rekli da je Hrvatska slučajna država i oni koji su poslali hrvatske specijalce na hrvatske branitelje.“

Drugima soli pamet…

Lojalnost je sklizak pojam. O lojalnosti Grabar-Kitarović znâ štošta kazati neugodnog njezina bivša šefica, bivša HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor. O njezinoj ljubavi prema domovini, lojalnosti Hrvatskoj štošta se dade zaključiti po tomu da je deset godina prije prve kandidature izbivala iz zemlje, da je kćerku upisala u američku međunarodnu srednju školu u na engleskom jeziku (bez nacionalne skupine nastavnih predmeta) te od ove godine na studij u SAD-u (Harvard)… Drugima soli pamet o ljubavi prema Hrvatima i Hrvatskoj, domoljublju, vjeri i tako tim „nacionalnim“, kao, vrijednostima, braniteljima i Domovinskom ratu, ne zna za branitelja Filipa Gaćinu i plagira njegovo autorstvo usklika „Obadva, obadva! Oba su pala!“ i nepripadno se gura u Vukovar i Knin… Na toj neuvjerljivoj pak platformi demagogije i populizma – bez vjerodostojnih postignuća u pet godina predsjedničkog mandata – želi se reinstalirati na Pantovčaku?

Andrej Plenković joj formalno drži ljestve i po staroj, je li, hrvatskoj navadi ironiziranja, ismijavanja, podmetanja i blaćenja političkih (i inih) protivnika karakterizira Škorine nastupe „parodijom na Večernju školu (komičara Željka Pervana, op. a.), s tim što je Večernja škola zabavna, a ovo je loše; čovjek puno bolje pjeva nego što govori“. Zoran Milanović mu je pak onaj „kojeg smo devedesetih u Ministarstvu vanjskih poslova gledali – ‘je li to onaj koji hvata krivine’“ te ga Plenković nabjeđuje kako je „očito ušao u ovu kampanju s lošim karakterom, s neistinama i bez programa, i s nikakvim rezultatima kao premijer“.

Nije hrvatska tzv. mlada demokracija neki svjetski endem kad je u pitanju prljava (pred)izborna kampanja za čelnika/cu države, parlamentarnu prevlast ili pak neku drugu najvidljiviju ćuku u dobro plaćenom sustavu. I nisu samo u hrvatskoj tzv. mladoj demokraciji aspiranti na pozicije moći bez ikakve zadrške, čak i elementarnog kućnog odgoja u „prokazivanju“ protukandidata kao nepoćudnih, manje vrijednih ili nedostojnih liderske pozicije. Za koju se pretpostavljaju poštena borba po pravilima, obraz i inteligencija, a nadasve vjerodostojan skôr postignuća onih/one koji/koja brane/brani lidersku poziciju radi osvajanja na izborima drugog mandata.

U slučaju, je li, hrvatske tzv. mlade demokracije – a vidi rusvaja u nekim i najrazvikanijim zapadnim tzv. starim demokracijama, uključivo aktualan pokušaj Twitteraševa opoziva iz Bijele kuće zbog navodne prljavštine u uvjetovanom međunarodnom difamiranju demokratskog predsjedničkog protukandidata Joe Bidena – razložno je retoričko pitanje: jesu li Kolinda Grabar-Kitarović, Zoran Milanović, Miroslav Škoro ili tko od inih osmero aspiranata na Pantovčak liderski materijal kakav Hrvatska treba? Vrijeme je kolinja, (pred)izborna kampanja međusobnog vađenja crijeva još će dobiti na žestini, a 22. prosinca oko ponoći publikum će neslužbeno biti obaviješten čijih su dvoje/dvojice mesara noževi bili najoštriji.

The post Vrijeme svinjokolje u dvorištu na Pantovčaku appeared first on Tacno.net.

Foto: Flickr

Tzv. samostalna, neovisna i suverena Republika Hrvatska, Tuđmanovo djelo (kojeg bez ujdurme međunarodne zajednice protiv socijalizma ne bi bilo), 20 je godina poslije njegove smrti na repu tzv. obitelji kojoj oduvijek pripada, iza država što su joj u „komunističkom mraku“ dalekozorom gledale u leđa kao trećoj u rangu srednjerazvijenih u zapadnoj Europi. U tom se „komunističkom mraku“, tvrdi bivši premijer Zoran Milanović, i više djece rađalo no u RH u kapitalističkom Betlehemu. Bit će istina – RH je očiti primjer i po neovisnim, europskim statistikama – kako ne može biti dobro i stabilno nešto čemu temelji ne valjaju. A ovdje, u slučaju Bijedne Naše, ne valjaju ni temelji niti zidovi na njima podignuti, jer su zidari bili krajnje nestručni, nemarni i nevoljni poslenici

Marijan Vogrinec

Klijentelistička ZNA SE opcija – čije su opasne namjere (kako je u osvit tzv. hrvatske slobode zloslutio SDP, pa i tridesetak godina poslije trpi „domoljubne“ packe) itekako su se ostvarile – pompozno se sjeti tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana redovito uoči svakih izbora, odnosno u sklopu državnih obljetnica. Pa se opasne namjere ostvaruju iza te „domoljubno-državotvorne“ HDZ-ove dimne zavjese i dalje nesmanjenom žestinom, opsegom i razvojnom tragikom. Ne samo za pojedine žitelje Bijedne Naše, socijalne skupine i svjetonazore nego i cijelu zemlju kao (ne)vjerodostojan etat u međunarodnoj obitelji. Čija je dnevna rh-zbílja sasvim po kroju drevne pučke mudrosti: izvana gladac, iznutra jadac. Uključivo neutemeljeno prenemaganje, je li, glede i u svezi ekstremno nekritičkoga glorificiranja Franje Tuđmana i njegove baštine u dijelu povijesnih činjenica o raspadu bivše 24-milijunske države SFRJ, Domovinskog rata i utemeljenja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene.

Dvadeseta pak, okrugla obljetnica Tuđmanove smrti pala je ove godine baš usred službene kampanje 11 kandidata uoči prvog kruga izbora (22. prosinca) za novu/og predsjednicu/ka države, pa se Pokojnik ni kriv niti dužan za tu vrst zloporabe povijesne istine našao i škripcu između ZNA SE nekritičnih glorifikatora mentaliteta/pedigrea u se, na se i poda se te oponenata „najvećeg Hrvata u nacionalnoj povijesti“ kojima i nije strano i previdjeti tu i tamu Tuđmanovu dobru stranu. Kao što ni približno nije bio nacionalni anđeo, mesija ili spasitelj koga se čekalo tisuću godina„ nije baš bio ni toliki negativac nečasnih zasluga kojega po svaku cijenu treba čim prije izbrisati iz nacionalnog sjećanja. Pa jamačno još treba proteći puno vode ispod savskog Mosta slobode do trenutka kad će znanstvenici biti kadri objektivno izvagati Tuđmanovu ulogu na hrvatskim „bespućima povijesne zbiljnosti“ (sic transit; Tuđmanova jezična izmišljotina: zbiljnost), a do tada će mu jedni pjevati ditirambe dok od toga imaju bar pristojna beriva, a drugi ga slati u vražju mater jer ih baš ničim nije zadužio.

Tuđman surađivao s Božjim Duhom!?

„Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno, da ostvareno nastavimo dalje razvijati“, nahvalio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić „bogomdanog“ u misi za domovinu i tzv. prvog hrvatskog predsjednika o 20. obljetnici njegove smrti, a njegove su prohadezeovske predizborne poruke „bogobojazno“ slušali iz klupa u Prvostolnici baš premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, gradonačelnik Milan Bandić i njihove svite. „Dr. Franjo Tuđman bio je samo čovjek, kao i svatko od nas, sa svojim ograničenostima, manama i grijesima, ali i čovjek u čijem poslanju (sic transit, „poslanju“!? – op. a.), s vremenskim odmakom, jasnije vidimo njegovu suradnju s Božjim Duhom (da ti pamet stane, ako je i od „pastira“ kardinalskog ranga: Tuđman surađivao s Božjim Duhom; sic transit!? – op. a.). Uz sva osporavanja, nekritičke prosudbe, klevete i optužbe ti ‘maleni’ (tzv. mali, obični ljudi, op. a.) i danas dobro razlučuju što je bilo pogrešno, a što vrijedno i dobro, što treba njegovati i prenositi na nove naraštaje.“

Hina izvješćuje također kako je kardinal Bozanić naglasio da je upravo „zahvaljujući Božjoj pomoći, slobodna i međunarodno priznata država Hrvatska ostvarena pod vodstvom predsjednika Tuđmana, ali i htijenjem narodnoga zajedništva i otporom protiv nepravednog nasilja te posebno hrabrošću i nesebičnim žrtvama hrvatskih branitelja“. I, vrag će znati zašto, i „Božji Duh“ i „Božja pomoć“ naprasno su prekinuli „suradnju“ s Franjom Tuđmanom, uskratili naklonost i njemu i Bijednoj Njegovoj do te mjere da se već cca pola milijuna Hrvata u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi iselilo (i dalje se iseljava) iz domovine koja je postala okrutna maćeha „napokon svojima na svomu“. Bog je – ironije li sudbine u koju ni kardinal nije kadar proniknuti – okrenuo leđa „međunarodno priznatoj državi i njezinom predsjedniku“ još dok su štektale strojnice i eksplodirale bombe na sve strane, osobito netom što je zavladala ratna utiha. Hrvatska se obrela u izolaciji i pod strogom prismotrom međunarodne zajednice, a to nije mala stvar. I za to valjda Franjo Tuđman ima najdeblji sloj putra na glavi. Tko bi drugi kad autokratu nitko, ama baš nitko iz kruga vlasti nije ni pomišljao protusloviti?

Kardinal Bozanić, dakako, ima pravo osobno držati kako će „u povijesti hrvatskog političkog govorništva ostati zapamćen Tuđmanov govor na konstituirajućoj sjednici Sabora RH 30. svibnja 1990.“ Jer „mnogi stavci toga govora i danas imaju još do kraja neostvarenu programsku vrijednost i svoju aktualnost“, ali to ne znači da kardinalovo osobno mišljenje ima ili treba imati opću validnost za sav birački živalj u zemlji što ga na gotovo izravan način vabi glasati za HDZ-ovu kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović. Ne bi li zadobila drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Puka je animacijska fraza to kako je i danas potrebna „nova borba protiv zdvojnosti i pesimističnog malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskog društva“.

Nova borba? Čija? Zdvojnost i malodušje nisu neka vražja tekovina vražje ujdurme protiv Hrvata, Hrvatske i tuđmanovštine u svakom obličju, nego preveliki krimen cijele sekte Tuđmanovih baštinika/nastavljača „državotvorne“ politike, radikalizirane beskrupuloznom praksom u se, na se i poda se, kojoj je praksi Katolička crkva sve vrijeme držala fenjer ili ljestve, kako je komu draže. Godišnje je to porezne obveznike stajalo cca milijardu kuna iz svih izvora, sve do državnog proračuna, pokriveno samovoljnim potpisivanjem četiriju tzv. Vatikanskih ugovora. Sva se pak predizborna žestoka HDZ-ova i agitacija aktualne još predsjednice RH i kandidatkinje za drugi mandat Kolinde Grabar-Kitarović svodi upravo na anatemu što ju je kardinal na misi za domovinu i Tuđmana upakirao u celofan preporuke (ne samo?) katoličkom dijelu biračkog tijela: „Birači, čuvajte se i ne glasajte za protukandidate naše kandidatkinje, jer njezini konkurenti daju nerealna obećanja i nezdravo radikaliziraju društvo“. Čak da je i aludirao na lakonotnog populistu Miroslava Škoru, a ne isključivo na drčnog SDP-ovog „komunjaru“ Zorana Milanovića nadimkom Zoka – i bezizgledan niz osmero inih pretendenata na Pantovčak – zgriješio je, svjesno štiteći Tuđmana koji je dozlaboga mnogo i svjesno griješio te onu koja politički, diplomatski, ideološki, etc. griješi bez ikakve zadrške. Dapače, inatljivo još i više kad ju opominju kako griješi.

„Ponekad izgleda“, tvrdi „pastir“ koji je neprijeporno odabrao stranu i na predsjedničkim izborima, pa u tu pristranost ugradio Tuđmana i njegovo djelo, pretenciozno nazvano „poslanjem“ (sic transit), što ovih dana tako napadno čini sav HDZ-ov državni tzv. mainstream zlorabeći, je li, okruglu obljetnicu smrti, „kao da je neprijatelj poslao zloguke proroke u naš narod koji uporno i smišljeno šire malodušje i nestrpljenje, guše polet i radost življenja te obezvrjeđuju inicijative ne trudeći se promicati pozitivan napredak. Hrvatska je članica EU-a, ali je zemlja na njenoj granici, stoga joj je potrebna stabilnost. To od njezinog vodstva traži istančanu razboritost, sposobnost za dijalog i prokušanu državničku mudrost koja se neće poigravati nepromišljenim eksperimentima i hvaliti nerealnim obećanjima.“ Nesposobna za ključne razvojne reforme i impotentna za rješavati ključne društvene prijepore mlade tzv. hrvatske demokracije, vlast Bijedne Naše – kojoj se kardinal već godinama libi kazati što ju ide, jasno i javno, bez muljanja i uvijanja u birokratske fraze poškropljene svetom vodicom i zakađene tamjanom, što će neprofesionalni mediji pak proglasiti „snažnom porukom s oltara“ (sic transit, „grijeh struktura“!?), toj denver plavoj ZNA SE opciji ni ubuduće neće biti ništa drugo na pameti do li manipulacija svim i svačim ne bi li o(p)stala na vlasti.

Ditiramb i vražja mater

„Tvrditi da je Tuđman bio veliki državnik drska je povijesna krivotvorina kao da bi netko kazao da su Neki to vole vruće bili odličan bend“, naslovio je ugledni kolumnist i književnik Ante Tomić svoja „Vlaška posla“ u Slobodnoj Dalmaciji, glasnogovornički dajući ton dobrom dijelu javnosti koja cijelu tu priču o Tuđmanu i HDZ-u doživljava antiprotivno, je li, Bozanićevom ditirambu (ne)slavnom Pokojniku. „Dvadeset godina od smrti Franje Tuđmana mnogi se sjećaju kakav je on bio krasan predsjednik, pravedan, razuman, velikodušan, dobrostiv, čak i šarmantan i zgodan muškarac. Očiju punih suza pričaju o desetljeću njegove vlasti, zlatnom dobu junaka i bogova. Cijelu je on državu pod konac uredio, sve je besprijekorno štimalo. Nije, kažu, bilo ove prljavštine i niskosti. Hrvatska je bila kao apoteka. Mogao si s poda jesti, kunu se stari hadezeovci, premda nam je bilo jednako, ako ne i gore nego danas. Zapravo, gotovo sve što danas primjećujemo kao zlo, kao bolest od koje država kopni i umire, možemo zahvaliti Tuđmanu. On je bio otac svemu, pa i korupciji. Milan Bandić, samo za primjer, vjerojatno ne bi 2019. samovoljno i oholo dijelio javne prostore po Zagrebu, da Franjo Tuđman nije još 1993. dao kćeri Nevenki Košutić nekoliko desetaka kvadrata Ministarstva obrane u Zvonimirovoj ulici da u njima otvori dućan.

Tvrditi da je netko tako pogrešnih nazora, sablažnjivih uzora, zakočen predrasudama, sujetan, zadrt, sitničava prznica koja se, za ne vjerovati, uspjela zakrviti i s maloljetnicima s Dinamove tribine, bio veliki državnik, drska je povijesna krivotvorina kao da bi tkogod kazao, šta ja znam, da je Neki to vole vruće bio odličan bend. Osobito je šaljivo kad se desničari danas spominju njegovih blistavih vanjskopolitičkih pobjeda. ‘Zamislite da se predsjednik Tuđman slikao pred ogradom Bijele kuće’, rekao je Miroslav Škoro…“ Inače, Škoro je u sve jačem zaletu prema Pantovčaku zmijskim jezikom opandrčio i po zagrebačkom nadbiskupu zbog njegove homilije na rečenoj misi za domovinu i Tuđmana, podsjetivši kardinala Bozanića na to da je Hrvatska ustavno sekularna država, da je Crkva odvojena od države te da se on nema što miješati u politiku, odnosno javno drukati za – jednu među 11 – HDZ-ovu kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović. Škoro je u pravu, iako mu dio naklonjenog biračkog tijela neće upisati u pozitivu što Katoličku crkvu gura s političke scene.

Dobrovoljnoj udruzi vjerujućih građana, Katoličkoj crkvi, sâm je Franjo Tuđman samovoljno/samozvano – a neformalno – dopustio miješati se u politiku i čak participirati u civilnoj vlasti (npr. Adalbert Rebić, pa onaj fratar Duka s pištoljem za pojasom, Bozanićev nadbiskupski prethodnik kardinal Franjo Kuharić uza Tuđmanove skute, etc.), pa su si „pastiri“ od zadnje provincijske zabiti do Kaptola i HBK umislili kako se bez njihova blagoslova ne smije donijeti ni jedna državna odluka, sastaviti vlast na bilo kojoj razini, donijeti školski program… A neće baš biti da hrvatski žitelji bar u minimalnoj većini drže do proustaške floskule kako nitko nije Hrvat, ako nije katolički vjernik, radikalan tzv. desničar, ne mrzi Srbe i „komunjare“, ne urla „Za dom spremni“ i „Ubij, ubij, ubij Srbina na sportskim borilištima, etc. To je nama Tuđmanova borba dala, da i tridesetak godina poslije rata imamo toliko – budala. I kad zagrebački nadbiskup – po svom iritantnom običaju – uspavljujućim diskursom baca „ovčice“ u san, „snažna poruka s oltara“ ostaje neprobavljiv kalambur navijačke apologetike/pristranosti vladajućim tzv. desničarima. Ničim, ama baš ničim ne pridonosi ne samo revitalizaciji nade/vjere u „stadu“ u bolje sutra s ovom/ovakvom vlašću već ni suzbijanju apatije/malodušja u društvu koje se rastače.

Takva homilija nema ni poticajne sape za one što su, kažu, „preuzeli odgovornost“, pa se križaju u prvim klupama pred oltarom i mrmljaju valjda očenaše i zdravomarije pred tv-okom državne „dalekovidnice“ (sic transit). Nek’ se vidi, nek’ se zna kakva smo lijepa, vjernička, Tuđmanova zemlja. Da je s Plenkovićem, Jandrokovićem, Bandićem i svitom s pobožno sklopljenim rukama bila i ponajbolja hrvatska „pjevačica“ s perikom od 2000 eura i umjetnim trepavicama površine osrednje terase, taj je događaj mogao biti popraćen – uz korsku pratnju – legendarnom sportskom rugalicom; „neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta…“ Vječno zahvalna tzv. prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Sve za Tuđmana, je li, Tuđmana ni za što. Dobro, nećemo sada o čudnoj zgodi da se Tuđmanova obitelj uoči predsjedničkih izbora za četvrtu/og mu nasljednika s punim mandatom podijelila između kandidatkinje stranke koju je osnovala glava te obitelji i kandidata tzv. RH-suverenista (Miroslava Škore), između denver plave i uvjerljivo crne opcije.

O mrtvima sve najbolje, kaže mudar pûk, i 20. obljetnica smrti tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, slučajno podudarnoj s utrkom 11 kandidata za petogodišnju opet gazdaricu ili novoga gazdu bivše Titove vile Zagorje, službeno je u Bijednoj Našoj obilježena u tom tonu. I, dakako, razumljivo je što se premijer Plenković višekratno potrudio javno nabrojiti nepregledan niz unutarnjih/vanjskih uspjeha, je li, „moje vlade“ i zasluga njegove predsjedničke kandidatkinje za „pozicioniranje Hrvatske u svijetu“, no nitko iz vladajućeg tzv. mainstreama nije očekivao hladan tuš iz Unije, kojom RH ima predsjedati prvih šest mjeseci 2020. godine. Naime, Eurostat je smjestio Tuđmanovu „vječnu nam i jedinu Hrvatsku“ na pretposljednje mjesto (ispred Bugarske) lani među 28 zemalja EU-a po visini BDP-a (37 posto ispod prosjeka Unije) iskazanog standardom kupovne moći po stanovniku te 35 posto ispod prosjeka EU-a po kriteriju stvarne individualne potrošnje građana. A prošla su već tri desetljeća od stjecanja tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti i pet godina manje od svršetka Domovinskog rata.

Što je ostalo, Pokojniče?

Što je ostalo, predsjedniče?“ – pitao je knjigom o Tuđmanu i njegovoj eri bivši glavni urednik Vjesnika, pa neuspješan političar Nenad Ivanković, a ovih je dana vox populi dvaput trbuhozborio istinu o tzv. obećanoj zemlji meda i mlijeka. U emisiju Hrvatskoj radija „U mreži Prvog“ o temi izbora za Pantovčak javio se gnjevan slušatelj, koji je izrigao nezadovoljstvo ne samo stanjem u zemlji nego i političarima koji ju vode ili žele voditi te se založio za uvođenje potpune – diktature. „Kako bismo napokon svi bolje živjeli“, obrazložio je. „Što nam je falilo dok smo živjeli u Titovoj diktaturi? Ništa, bili smo sretniji i sigurniji no danas.“ Nije mali broj, je li, hrvatskih branitelja u medijima – koji se nisu „proslavili“ lažnim statusima, berivima u vidu nezasluženih mirovina/invalidnina i natprosječnim povlasticama – koji s gorčinom u srcu izjavljuju: „Da sam znao kako će nas prevariti i na što će sličiti država kakvu danas imamo, nikad ne bih išao u Domovinski rat“. Iseljavajuću i natalitetno umiruću, darovanog suvereniteta moćnima u Bruxellesu, Washingtonu i Vatikanu, rasprodane industrije, banaka i vrijednih nekretnina, uništene poljoprivrede, darovane financijske moći (rasprodane u bescjenje domaće banke) te, je li, tutto completo – skinutih gaća pred izazovima budućnosti. Ljudima se smučila ta hrvatska zbílja.

Tzv. samostalna, neovisna i suverena Republika Hrvatska, Tuđmanovo djelo (kojeg bez ujdurme međunarodne zajednice protiv socijalizma ne bi bilo), 20 je godina poslije njegove smrti na repu tzv. obitelji kojoj oduvijek pripada, iza država što su joj u „komunističkom mraku“ dalekozorom gledale u leđa kao trećoj u rangu srednjerazvijenih u zapadnoj Europi. U tom se „komunističkom mraku“, tvrdi bivši premijer Zoran Milanović, i više djece rađalo no u RH u kapitalističkom Betlehemu. Bit će istina – RH je očiti primjer i po neovisnim, europskim statistikama – kako ne može biti dobro i stabilno nešto čemu temelji ne valjaju. A ovdje, u slučaju Bijedne Naše, ne valjaju ni temelji niti zidovi na njima podignuti, jer su zidari bili krajnje nestručni, jer su zidari bili krajnje nestručni, nemarni i nevoljni poslenici.

The post Dvadeset godina poslije: politički gladac, državni jadac appeared first on Tacno.net.

Foto: HRT

Svaki birački glas itekako će biti važan Zoranu Milanoviću i Kolindi Grabar-Kitarović u drugom krugu predsjedničkih izbora u Hrvatskoj tog dana D kad će birališta 5. siječnja 2020. biti otvorena od 7 do 19 sati. Čim se birališta zatvore, tko šiša glasački narod političkih hlebinaca? Obećanja ludom radovanja? Nema veze, ako je moguće u Bijednoj Našoj da i pokojna baba Anđa trči pobjednički krug. Onomad se, doduše, u Mesićevom slučaju 2005. godine baba Anđa nešto spotaknula, vrag će znati zašto, ali to ne znači da sljedeći put neće biti znatno uspješnija. Te se Plenković-HDZ-ove pobjedničke, je li – formule pribojavaju u SDP-u i stožeru Zorana Milanovića? S razlogom? „Nema šanse“, utješit će ih Branko Bačić, „nema niti je ikad bilo krađe glasova na izborima u hrvatskoj demokraciji.“ Vjerovati mu ili ne? Ne, ni po koju cijenu 

Marijan Vogrinec

„Imamo formulu po kojoj Kolinda Grabar-Kitarović pobjeđuje u drugom krugu predsjedničkih izbora“, znakovito je o HDZ-ovoj kandidatkinji obznanio stranački šef i premijer Andrej Plenković, a tom formulom, odnosno taktikom pohvalio se i njegov navodno pritajeni oponent, a formalno zamjenik predsjednika ZNA SE opcije Milijan Brkić nadimkom Vaso. Samo što je formulu nazvao taktikom, što u biti ništa ne mijenja na stvari. I, da se ne hvatamo za istoznačne izjave ostatka ražalovanog tzv. light HDZ-a zbog uvjerljive činjenice da je SDP-ova uzdanica Zoran Milanović ne baš očekivano, ali više no uvjerljivo deklasirao u prvom izbornom krugu oboje tzv. desnih protukandidata: Grabar-Kitarović i lakonotnog aduta tzv. suverenista Miroslava Škoru, možda se valja prisjetiti samo dvije indikativne „povijesne“ činjenice o (ne)mogućnosti izbornih prijevara, zloporaba, notornih krađa glasova, etc. Godine 2005. je pokojna baba Anđa Bezer (rođ. 1914.) iz Čapljine pet godina nakon što je umrla „živahno“ glasala u drugom krugu za HDZ-ovu uzdanicu Jadranku Kosor, koju je zbog hektolitara prolivenih suza u kampanji tzv. lijevi predsjednički pobjednik Stjepan Mesić u šali prozvao – Suzanom.

Drugo, navodno je bivši HDZ-ov premijer Ivo Sanader na odlasku kojim je zaprepastio i svoju stranku i svu domaću i stranu javnost poučio tek oktroiranu si nasljednicu Jadranku Kosor: „Jaco, zapamti dobro, izbori se dobivaju s trećinom novca na stolu i dvije trećine ispod stola“. Dobro, tek nedugo potom u stranačkom je sefu zatečeno više stotina tisuća kuna tzv. crnog fonda bez dokumentiranog porijekla, pa su Kosor i desna joj ruka Branko Bačić (aktualni šef HDZ-ovog Kluba saborskih zastupnika premijera Andreja Plenkovića) najprije ostali razjapljenih usta od čuda, pa neko vrijeme šutjeli u nedoumici, a potom prijavili nalazak instituciji, je li, koja radi svoj tzv. posao. Stvar je neko vrijeme zabavljala medije i javnost, a onda je cijelu aferu prekrio zaborav. Kao što u Bijednoj Našoj biva s državnim ili političkim aferama/skandalima znatno težih posljedica. No, eho prošlih lopovluka u režiji politike moćnih opcija – u kojoj debljina putra na glavi grješnih struktura (svojedobno kardinal Josip Bozanić) i/ili nezajažljivi apetiti aspiranata na pozicije tipa u se, na se i poda se čuda čine – s razlogom provocira puhanje na hladno u drugom krugu izbora 5. siječnja 2020. i za predsjednički tron u bivšoj Titovoj vili Zagorje.

Formalno, Zoran Milanović ulazi u oktogon drugog izbornog kruga protiv Kolinde Grabar-Kitarović sa psihološkom prednošću favorita prvog kruga: 29,57 prema 26,65 posto glasova. Doduše, to se lijepo vidi, ima i stanovit učinak na percepciju birača povijesno sklonih snažnim vođama – taj je pak dojam više na Milanovićevoj no na strani Grabar-Kitarović (ne zato što je žensko, kako se znala požaliti u opravdavanju svojih gluposti), ali ta psihološka prednost objektivno ništa ne znači u drugom izbornom krugu gdje se, dakako, karte miješaju ispočetka. Prosvjedni i glasovi inih protukandidata se ne zbrajaju/pribrajaju mehanički Milanoviću ili Grabar-Kitarović u finalu utrke, odnosno ne može se unaprijed procijeniti koliko tih glasača uopće neće izaći na birališta ili koliko će ih se ipak prikloniti nekom od finalista. Recimo, Škorinih uistinu impozantnih 24,42 posto glasova je kapital vrijedan svake pozornosti i sasvim je normalno da na njega više i svjetonazorski prirodno računa HDZ-ova „žena iz naroda“. Ali s obzirom na činjenicu da je Škoro po gubitku izbora nedvosmisleno bio izrazio volju za političkim angažmanom (jamačno osnivanjem stranke) na parlamentarnim izborima koncem 2020. godine, teško je vjerovati da će njegovi sljedbenici sad jačati HDZ-ovu i Plenkovićevu poziciju glasovima za Kolindu Grabar-Kitarović u drugom predsjedničkom mandatu.

Karamarkova „izdajnička“ izjava

Možda – zašto ne!? – glasovima za Milanovića podjariti već vrlo primjetan rusvaj u denver plavoj ZNA SE opciji, gdje je samo Andrej Plenković s buljukom profesionalnih kameleona oko sebe prepreka tzv. tvrdom krilu u stranci da se – kako se nedavno znakovito izrazio na velikom HDZ-ovom skupu jedan od navodno konspirativnih kolovođa tvrdokrilaša – „dite vrati materi“. Navodno izvornom tuđmanizmu, izvornom Franji Tuđmanu kako ga je interpretirala izvorna karamarkovština nesuđenog 2016. godine pak premijera Tomislava Karamarka. On će – tada prvi put u povijesti tzv. prvi potpredsjednik vlade (sic transit, Mostov koalicijski šef Božo Petrov bit će onda drugi potpredsjednik?) – zgroziti javnost izjavom o krađi mandata na parlamentarnim izborima. Izjava šefa HDZ-a i potpredsjednika vlade nije ostala bez javnog odjeka. Zamjenik predsjednika stranke Naprijed Hrvatska – Progresivni savez i profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Josip Kregar te glavni tajnik stranke Mislav Žagar na presici su ustvrdili da, ako je istinita Karamarkova tvrdnja, „krađa mandata na tim izborima dovodi u pitanje i predsjedničke izbore“.

Na predsjedničkim izborima je u drugom krugu 2015. godine, znâ se Kolinda Grabar-Kitarović za samo 32.509 glasova više (1,114.945 ili 50,74 posto prema 1,082.436 ili 49,26 posto) pobijedila Ivu Josipovića (SDP). Ukradenim glasovima? Bacanjem među nevažeće više od 60.000 glasačkih listića ljudi koji su uredno došli na birališta, prosvjedno prekrižili oboje kandidata, a Državno ih je povjerenstvo (DIP) statistički tretiralo kao da nisu obavili svoje građansko pravo/dužnost. Da jest, pobjednica ne bi imala većinu svih glasača koji su se te nedjelje obreli na biralištima. Od ukupno 3,825.242 upisanih birača, izborima za predsjednika/cu RH je pristupilo 2,258.887 birača ili 59,05 posto, a prema glasačkim listićima ih je glasalo 2,258.109 ili 59,03 posto. „Ako netko iznese takve sumnje, ako je izjava netočna (Karamarko o krađi mandata, op. a.), trebao bi odstupiti ako je točna, netko bi trebao završiti u zatvoru“, kazao je Žagar. To je izjava koja dovodi u pitanje i predsjedničke izbore, pogotovo ako u obzir uzmemo da u biračkim odborima na parlamentarnim izborima sjede predstavnici stranaka, a na predsjedničkim ne.“ Josip Kregar je dodao da ni vlada nema legitimitet, ako je parlament izabran nelegalno, krađom glasova. Muljanja i namještaljke – zbog čega se u pravno uređenim i uljuđenim državama uistinu ide u zatvor – kronična su boljka grebačine za vlast u Bijednoj Našoj. Gazi se i preko mrtvih. Dižu se iz mrtvih babe Anđe i još dalji preci kad prigusti. Kolindu Grabar-Kitarović nije srâm morbidno kliktati u Vukovaru kako su „tamo gore sretni poginuli hrvatski branitelji zbog države i slobode koju uživamo“…

Bude smiješno, najblaže rečeno, kad HDZ-ov vječno i svim stranačkim liderima podoban Branko Bačić negira izborna muljanja, krađu glasova i kojekakva ucjenjivanja birača opaskom da je osobno sudjelovao u svim izborima nakon državnog tzv. osamostaljenja RH. Kao da je Bačić neki i nekomu vjerodostojan svjedok od riječi i obraza. „U svim sam izborima od 1990. godine i tvrdim da su uistinu demokratski i nema šanse da se na biračkom mjestu i izbornom povjerenstvu mogu događati krađe, a da to baš nitko od nazočnih ne primijeti, ne stavi u zapisnik i ne podnese primjedbu o kojoj kasnije odlučuju viša tijela“, pametovao je neki dan taj predsjednik HDZ-ovog kluba saborskih zastupnika. Gotovo istodobno, na Gongovu je prijavu DIP morao intervenirati u izbornim povjerenstvima u Banjoj Luci i Sarajevu, gdje su članovi HDZ-a BiH u cijelosti ili u većini bili i članovi tih tijela za izbor hrvatskog predsjednika/ce u prvom krugu. U banjalučko pak izborno pojverenstvo ušao je cijeli Gradski odbor HDZ-a BiH. Sic transit. Pa nije ih tamo namjestio sv. Petar ili nedajbože korbačem natjerao redikulozni Milorad Dodik, nego Dragan Čović. Koji, je li, ama baš ništa ne čini sa svojom mostarskom ZNA SE filijalom HDZ-a iz Zagreba bez znakovita miga Andreja Plenkovića ili Kolinde Grabar-Kitarović. Duh babe Anđe ne miruje? Osobito kad je gusto, a jest gusto.

© AP Photo / Amel Emric 

„SDP je prije nešto više od mjesec dana pokušao izmijeniti zakon tako da u odborima mogu doista biti članovi stranaka (ne, naravno, samo jedne), baš onako kako je uređeno za parlamentarne izbore“, zapisao je kolumnist Jasmin Klarić u Telegram.hr. „Ovako, s ‘nestranačkim’ odborima koje imenuju lokalne vlasti za predsjedničke izbore, socijaldemokrati su se pobojali za regularnost izbornog procesa. HDZ ih je glatko odbio. ‘SDP očito ne vjeruje hrvatskim građanima nego samo svojim članovima. Strah ih je hrvatskih građana koji čine biračke odbore i izborna povjerenstva diljem Hrvatske’, kazao je šef zastupničkog kluba HDZ-a Branko Bačić. I otišao korak dalje. Zapravo, nekoliko koraka dalje. Zapravo, predaleko. Govoreći o tome da SDP-ovci tražeći unaprijed alibi za poraz Zorana Milanovića dovode u pitanje integritet ranijih izbora, Bačić je kazao: ‘Tvrditi da je bilo krađe na takvim izborima, vrlo je teška optužba koju treba dokazati na svakom biračkom mjestu’.“ Tomu HDZ-ovu podobnjaku, je li, ništa ne znači u tom smislu da će se na nekoliko mjesta, osobito u Karlovačkoj županiji, ponoviti predsjednički izbori u prvom krugu, jer se u glasačkim kutijama našlo više listića no što je u biračkom popisu zaokruženo izašlih birača, pa… Nema šanse da nije bilo i neće biti izbornih muljanja i besramne krađe glasova.

Jasmin Klarić je u svojoj kolumni podsjetio na dio karakterističnih zgoda te vrsti, kojih se publikum možda više ne sjeća, ali su svojedobno itekako palile javni interes. „Prilično je iznenadila“, piše, dodajući mesa slučaju babe Anđe, „i Vida Kozina iz Gabele. Njen suprug Nedjeljko je zaokružen kao da je izašao na izbore. ‘Nedjeljko nije glasao, to pouzdano znam’, kazala je gospođa Kozina i zapitala se tko je glasao umjesto njega. Od ukupno desetak osoba koje su tog dana, uglavnom s područja Čapljine i Orašja nazvali novinari, a za koje se sumnjalo da nisu glasali na izborima iako su zaokruženi na izbornim popisima, petero je tvrdilo da nisu izašli na izbore, a troje ih to sigurno nije napravilo. Umrli su prije prvog kruga tadašnjih predsjedničkih izbora.

Dan kasnije, GONG je na tiskovnoj konferenciji ustvrio još nekoliko doista čudnih detalja – na nekim biračkim mjestima su birači dopisivani rukom, a adresa prebivališta im nije bila ni navedena. Na jednom biračkom mjestu u Mostaru bilo ih je čak 519 (30 posto od svih koji su na tom biračkom mjestu glasali), a slično je bilo u Stocu (386 birača, 21,6 posto od onih koji su glasali), Širokom Brijegu (313, 15,4 posto), Čitluku (213, sedam posto). Hrvatska je tad tjednima brujala o glasovima mrtvih i ostalim neobičnim praksama na biračkim mjestima u BiH, redale su se naslovnice, TV prilozi, zgražanja u televizijskim studijima. Uvjerljivom pobjedom Stipe Mesića u drugom krugu stvar se primirila i uglavnom – zaboravila. Izborna prevara je, radom institucija, svedena na greškicu na pokojem biračkom mjestu i prekrivena sasvim prikladnom količinom proteklog vremena. (…) Ishod ovih izbora, za koje je, dakle, svaki glas bitan, dalekosežno bi mogao utjecati na političku scenu Hrvatske, jer se rezultat Kolinde Grabar-Kitarović direktno vezuje za političku sudbinu predsjednika Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića.“

Srećom – muljalo se i kralo ili ne u tzv. hrvatskoj dijaspori (otkad su Hrvati u BiH dijaspora, a ne konstitutivan narod u svojoj domovini BiH?), gdje je HDZ zapasao najveći dio birača te u nekim ruralnim sredinama Bijedne Naše – dijaspora ne može presuditi tomu hoće li Grabar-Kitarović ostati zabavljačka figura iz bivše Titove vile Zagorje na elitnom Pantovčaku ili će na to mjesto napokon zasjesti netko (Milanović) dostojan dužnosti i vrijedan moralnog respekta predsjednika države koji ni vani niti kod kuće neće sramotiti žitelje balkanskog kiflića neznanjem, gafovima i estradom. „Činjenica je da će možda dio Škorinih birača biti sklon glasati za HDZ, ali ne svi“, tvrdi Kregar u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska, iako drži kako u društvu prevladava atmosfera u kojoj bi većina „rado smijenila“ i sadašnje vodstvo HDZ-a, i vladu i predsjednicu Grabar-Kitarović. „Mnogi će zapravo biti osramoćeni time da glasaju za Kolindu Grabar-Kitarović zato što je smatraju kandidatkinjom koja pokazuje velike nedostatke. Ona se koristi govorom koji više nitko ne razumije. Maše rukama, koristi iste fraze, odlazi na simbolički važna mjesta, ali pretjerano. Milanović se među svim kandidatima pokazao kao čovjek sposoban voditi zemlju. Ni Plenkoviću Milanović nije neprihvatljiv partner. Ništa još nije gotovo, ali jedno je prilično jasno. Ideja da se za sve loše proglasi krivca u komunizmu jednostavno ne hvata više toliku podršku. Ne može se samo tako ići u oštru kampanju s ratničkim pokličima.“

Pobjednik diktira pravila

Politički analitičar Krešimir Macan pak očekuje više negativne kampanje u drugom izbornom krugu, a HDZ-ovi su prvaci već dali naslutiti kako će tući Milanovića „negativnostima“ iz njegova premijerskog mandata 2012.-2015. godine, a ovaj teško da će propustiti bogatu zbirku nedostojnih pak i nepredsjedničkih postupaka njihove „žene iz naroda“. Glupost u jednom i u drugom slučaju: povratak u prošlost i koliko je snijega napadalo prije ohoho godina nema veze s tim kakvo se obnašanje predsjedničke vlasti nudi za sljedećih pet godina. A samo je to bitno. Dođe li se pošteno na Pantovčak voljom većine izašlih na izbore ili pogurnuto krađom glasova, koju će se kasnije opet bagatelizirati, svesti na greškicu/iznimku i gurnuti pod tepih. Kao što biva na ovim prostorima, jer – pobjednik uvodi pravila. Budući da HDZ ima pobjedničku poziciju u aktualnoj vlasti Bijedne Naše, da ima razvijeniju/razvedeniju stranačku infrastrukturu kod kuće i osobito u dijaspori te da ima discipliniraniju biračku armadu od SDP-a, koji pak ima znatno više simpatizera no članova stranke, je li izgledno naslutiti i to na kakvu to pobjedničku taktiku/strategiju/formulu..? I što ona uključuje.

„Skijaški tjedan neće utjecati na izlaznost na izbore u drugom krugu“, drži Krešimir Macan. „To je urbana legenda, nikad dokazana. Skijaju oni koji vole skijanje, ne lijevi ili desni. Tu će biti podjednako i jednih i drugih. U praksi se nije pokazalo da je to presudno. Predsjednica je već rekla da će prihvatiti sva sučeljavanja. Milanović je rekao da bi preferirao jedno sučeljavanje. Tu već imamo taktičke razlike. (U petak 27. prosinca su oboje kandidata otkazali sučeljavanje na televiziji N1 Hrvatska, op. a.) To je kao boks meč u četiri runde. On bi radije jednu rundu, ali dulju i jaču. Očekujem da će biti veća polarizacija u ta dva tabora, a vidimo da oni nisu homogeni, nego da imamo čvrste desničare, koji prelaze u tabor aktualne predsjednice. Milanović ima priliku ribati u svim taborima, ali je pitanje hoće li protestni birači izaći u drugi krug. Ako ne igra vaš omiljeni klub, pitanje je hoćete li kupiti kartu za utakmicu. Između predsjednice i predsjednika, u ovom je trenutku predsjednik blagi favorit. Ali, ostaje da se potuku.“ Ugledni politički analitičar Žarko Puhovski također smatra da Zoran Milanović ima izgleda pobijediti u drugom krugu, „ako izlaznost bude mala“, odnosno da tek predstoji prava borba, okršaj, finale…

foto:  Pixsell / Autor: Montaža: Neven Bučević/tporta

„Najveći dio Škorinih birača neće moći glasati za ‘komunjaru’, kako oni doživljavaju Milanovića“, tvrdi Puhovski na portalu 24sata.hr. „Svakom drugom je itekako jasno da Milanović nije nikakva ‘komunjara’, no ti glasači imaju svoje viđenje stvari i tu nema pomoći. Milanoviću bi pomoglo kad bi što manji broj Škorinih birača izašao na izbore u drugom krugu. Realno, Kolinda Grabar-Kitarović ima puno veće šanse neovisno o pogreškama koje je radila te koje će raditi i dalje. Škorini glasači koji izađu na izbore, njoj će dati glas (to je najavio i redikulozni, a nesankcioniran u stranci zbog neposluha HDZ-ov saborski zastupnik Stevo Culej, op. a.). Od lijevo liberalnih kandidata koji su osvajali glasove, Milanović bi mogao dobiti do oko osam posto. Postoji i mogućnost da Milanović mobilizira ljude na svoju stranu, a to je da u dva tjedna stvori atmosferu straha od desnice. No i tu ima problem, jer se teško Kolindu može portretirati kao izvor straha.“

I politički se analitičar Anđelko Milardović slaže s tvrdnjama da je SDP-ov kandidat Milanović s ozbiljnim diplomatskim i premijerskim iskustvom ne samo „disciplinirao samoga sebe“ već dosad i „sve vrlo dobro svladao“ te mu je „govor (iz glave, neposredno i jezgrovito za razliku od glumatačkog čitanja napisanog i nesuvisle gestikulacije svoje protivnice, op. a.) imao mnoge elemente državničkog govora“. Izbori su pokazali da je Kolinda Grabar-Kitarović izgubila najvažnije i nešto manje važne urbane sredine s visokim postotkom intelektualnog življa. Koji znâ razlikovati što je što i kakvu tko ima državničku težinu kad se nudi za Pantovčak. Indikativna je i Škorina opaska nakon prvog izbornog kruga da se tri četvrtine biračkog tijela uvjerljivo izjasnilo protiv sada vladajuće politike na obama državnim brdima u Zagrebu, pa je komično slušati HDZ-ov tzv. mainstream koji je netom po proglašenju izbornih rezultata prisvojio Škorine birače/glasove te nabildao svoju tzv. pobjedničku taktiku/formulu na znatno više od 50 posto potpore u drugom krugu. Račun bez krčmara, ako ceh ne uzima u obzir i datum konobarova rođendana, odnosno crne vreće pokojne babe Anđe iz Čapljine, i sve njezine pretke u nekoliko naraštaja. Pride.

Milardović, dobar poznavatelj tzv. desnice i njezin simpatizer te ravnatelj Centra za politološka istraživanja, kaže i to da „mnogi drže kako će drugi izborni krug biti prije svega personalna politička bitka između Milanovića i Grabar-Kitarović, a da u osobnom nadmetanju i sučeljavanju Milanović ima bolje izglede. Najgore su svađe unutar obitelji. Ako desna opcija, sa Škorom ili bez njega, ostvari dobar rezultat na parlamentarnim izborima, Plenkovićev HDZ ipak neće smjeti koalirati s njima (neki iz HDZ-a već tvrde da računaju na tu interesnu suradnju, op. a.) i time se otvara put – za veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a“. Ta opcija nije bez osnove, iako ju ne žele javno potvrditi/priznati ni u jednoj od dviju ključnih političkih stranaka u kojima su, je li, profesionalni ovisnici o vlasti i državnim jaslama. Ako bi neka treća politička sila iznenada – a tzv. desna, radikalna, populistička i demagoška opcija jača u cijeloj Europi – Bijedna bi Naša vrlo elegantno mogla dobiti vlast njemačkog modusa zbratimljenog tzv. desnog centra i socijaldemokrata. Dobro, Hrvatska nije Njemačka, ali…

„Ništa ne potiče uspjeh kao uspjeh sâm“, primjećuje politička analitičarka Ankica Mamić u studiju Večernjeg lista. „SDP je ponovno dobio krila kao i na europarlamentarnim izborima. Sada su na krilima pobjede u prvom krugu dobili dodatan zamah. U psihološkom smislu, prednost je sigurno na strani Zorana Milanovića. S druge strane, niz statistika ukazuje na to da bi se mogla dogoditi promjena na Pantovčaku. Prva je da Hrvati ne vole imati sva jaja u istoj košari. Ako je HDZ na Markovu trgu, komfornije je imati na Pantovčaku drugu političku opciju. Druga stvar je da je ovo prvi put da aktualni predsjednik nije ušao u drugi krug kao relativni pobjednik prvog kruga. Kolindi Grabar-Kitarović nedostaje žara i energije kojom je na prošlim izborima pobijedila Ivu Josipovića. U drugom krugu je izlaznost birača uvijek veća, a sada je veća i motivacija za izlazak, pa ni naginjanje hrvatskih birača desnoj opciji u ovom slučaju neće biti presudno.“

Eksploatacija ružnih stvari

Zapaženo je također da je govor Kolinde Grabar-Kitarović nakon DIP-ove potvrde da je kao druga ušla u drugi predsjednički izborni krug bio predmetom brojnih javnih kritika, čak i posprdnih komentara na društvenim mrežama. Osobito dio u kojem lamentira o boljoj budućnosti i razvoju zemlje, višem standardu građana, skrbi o mladima, etc., a „vraća nas u prošlost“ stalnim podsjećanjem na Domovinski rat i stradavanja, na hrvatske branitelje i njihove neprijeporne zasluge, etc. Time budućnost i govor o budućnosti gube svaki smisao. Od rata je prošlo cca četvrt stoljeća, a država je u sranju svake vrsti za što uglavnom nije kriv ni velikosrpski agresor niti „sretnici“ (sic transit) što su poginuli za ovo što žitelji Bijedne Naše imaju/nemaju. Krivi su isključivo političari: HDZ-ovi u 23 godine upravljanja tzv. Samostalnom, Neovisno i Suverenom te SDP-ovi sedam godina za istim kormilom. Uključivo Kolindu Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića kao sitne zupčanike u destruktivnom političkom stroju za proizvodnju svakojake društvene disfunkcionalnosti zbog koje si – najmanje radi većih plaća – stotine tisuća „napokon svojih na svomu“ u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, većinom zauvijek, traži topliju i ljubazniju domovinu u iseljeništvu.

„Grabar-Kitarović eksploatira ružne stvari, kao Vukovar i patnju koja se dogodila ljudima“, ocjenjuje Žarko Puhovski, nezadovoljan govorom u Vukovaru. „I stalno govori o demokraciji, a inzistira na jedinstvu. To nije demokracija. I to je kontradikcija, priča o budućnosti, a vraća nas u prošlost.“ Teme iz prošlosti nisu teme budućnosti, osim „domoljubima“ koji žive od njih, jer su za nekoliko budućih naraštaja debelo unovčili tuđu patnju, bol i ratnu kataklizmu. Dvadeset pet godina nakon što je oružje umuknulo, a mučna svakodnevica elementarnog preživljavanja i dalje pritišće pleća većine (razočaranih) žitelja, te strahote ratne prošlosti ostavljaju muku u želudcu i ne bude nadu. Nisu nikakav izborni ljepak. Kvarni politikanti što nemaju dovoljno inteligencije za ponuditi ljudima kvalitetnije sutra, obećati samo ono što mogu i uistinu žele ostvariti, ukazati im na izlaz iz Platonove špilje, promiskuitetno se bave avetima prošlosti, diraju u stare rane, raspaljuju strasti i produbljuju podjele „apelima“ na tzv. zajedništvo, pomirbu, etc. Nacionalno zajedništvo ili koje već, nije bitno. Farizeji na izborima? Itekakvi.

Svaki birački glas im je važan samo tog dana D kad su birališta otvorena od 7 do 19 sati. Čim se birališta zatvore, tko šiša glasački narod političkih hlebinaca. Obećanja ludom radovanja? Nema veze, je li, ako je moguće u Bijednoj Našoj da i pokojna baba Anđa trči pobjednički krug. Onomad se, doduše, u Mesićevom slučaju 2005. godine nešto spotaknula, vrag će znati zašto, ali to ne znači da sljedeći put neće biti znatno uspješnija. Te se HDZ-ove pobjedničke, je li – formule pribojavaju u SDP-u i stožeru Zorana Milanovića? S razlogom? „Nema šanse“, utješit će ih Branko Bačić, „nema niti je ikad bilo krađe glasova na izborima u hrvatskoj demokraciji.“ Vjerovati mu ili ne? Ne, ni po koju cijenu.

The post Pokojna baba Anđa trči pobjednički krug? appeared first on Tacno.net.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Kad političari na pozicijama vlasti i moći nemaju ideja, volje, sposobnosti i produktivnih programa – što HDZ s koalicijskim marginalcima nema jer, da ima, i Europska bi komisija poslala pozitivnu novogodišnju čestitku, štrajkova ne bi bilo, mirovinska reforma ne bi pala na 750.000 peticijskih potpisa, vladin rejting ne bi puzao po dnu… – redovito posežu za strategijom divide et impera, hvatajući se za „domoljublje“, hrvatstvo, vjeru, slavne mitove iz prepravljene bliže i dalje prošlosti, ustaše i partizane eda ne bi javno oko priupitalo: „Heeej, gospodo, što ste učinili za nas i kakvu nam budućnost programirate…“ Ako je o (među)optužbama za sijanje mržnje, razdora i podjela u demografski/iseljenički i inače kopnećem društvu riječ, tko je, kada i gdje vidio u sva tri desetljeća tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti Bijedne Naše da su ti što „ne vole Hrvatsku“, što je smatraju „slučajnom državom“, što „nisu Hrvati jer nisu katolički vjernici“, što su „Srbi, jugonostalgičari, komunjare, udbaši i partizanski zločinci“ pa prljaju „dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“ masovno marširali ulicama i trgovima s crvenim petokrakama sa srpom i čekićem, pjevali „Jugoslavijo“ i „Druže Tito, mi ti se kunemo“, „Od Vardara pa do Triglava“, izvikivali „Proleteri svih zemalja ujedinite se“, „Smrt fašizmu, sloboda narodu“…?

Marijan Vogrinec

Da netko tko ne živi u Bijednoj Našoj i nema zrelije iskustvo života u bivšoj 24-milijunskoj Federaciji sluša hrvatskog premijera i trenutnog šefa najmasovnije klijentelističke političke opcije na vlasti balkanskog kiflića Andreja Plenkovića što/kako zbori o postignućima upravljanja zemljom, odnosno kako javnosti tumači tzv. zdravstveni karton zemlje u svomu mandatu, zinuo bi od čuda i skinuo kapu do poda. Sve pet! Ali… Ako pak politički diskurs nužno podrazumijeva i mrvicu elementarnog ljudskog obraza i poštenja – osobito vjerodostojnosti, na kojoj je krijesti Plenković sa svojim tzv. light HDZ-ovim krilom uznesen na žetonsku, protubiračku koalicijsku vlast relativnoga izbornog pobjednika – teško je pojmiti da se europejski širok intelektualac markantnog diplomatskog profila hinjenog, karijernog demokršćanstva ne zacrveni u licu makar u jedva primjetnim tragovima. Kako to Hrvatska cvjeta i napreduje na svim poljima, ako se iz nje dnevno s jednosmjernom kartom iseljava po nekoliko autobusa ljudi u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi – više od pola milijuna u mandatu „njegove“ vlade, kojoj 75 posto žitelja zamjera da vodi zemlju u pogrešnom smjeru – da ocjenjuje – i koja nikad nije bila polit-ideološki, socijalno, vjerski, etc. podjeljenija, posvađanija, razjedinjenija i samoj sebi nepodnošljivija no što je za premijerovanja Andreja Plenkovića i predsjednikovanja Kolinde Grabar-Kitarović? Koji valjda misle da su time dovijeka zadužili birače?

Politika je, kažu, umijeće mogućeg ili tako nešto, kurva, voda duboka, oktogon za svjetonazorske Jude, urođene lažljivce, čak kleptomane i dugoprstiće tipa Ivice u bakinoj smočnici s prstima u pekmezu, etc., no sve ima svoje granice i sve jamačno podliježe onoj zaklela se zemlja raju… Predsjednički izbori u prvom i drugom krugu za novog stanara ili staru gazdaricu bivše Titove vile Zagorje u novomu mandatu više su od bilo čega u kampanji prokazali dostojanstvo argumenta i dignitet umijeća mogućeg, a bestidno afirmirali sve čemu u ozbiljnoj politici i viteškoj borbi za vlast nema mjesta. Machiavellizam tipa da su sva sredstva dopuštena u ostvarenju zadanog cilja – pučki: „u ljubavi i politici/ratu sva su sredstva dopuštena“ – odnosno da su namneprijatelji svi koji nisu s nama, praksa u svim totalitarnim režimima od Machiavellijeva 16. stoljeća (i prije) do danas (jamačno i ubuduće, jer je ljudska narav takva) u predsjedničkoj je kampanji razglašen bezveznom frazom „mi ili oni“.

HDZ 23, SDP sedam godina

U miš-državi čiji svi žitelji, uključivo iseljene posljednjih godina, ne mogu napučiti pola Londona, trećinu Moskve ili Istanbula Hrvat se Hrvatu grozi surogatom grozne velikosrpske poruke groznog mostarskog intelektualca Nikole M. Stojanovića „do istrage naše ili vaše“ (Srbobran, Zagreb 1902.) pa se HDZ-SDP-ovi tzv. mainstreami/kandidati neodgovorno naguravaju na provokativnoj crti „mi ili oni“. Pa su za sve što ne valja i zašto država trokira na repu 28 zemalja članica Unije krivi isključivo „oni“ (dugovi, loše gospodarstvo, polit-ideološki razdori, međunacionalna mržnja, etc.), a za svu pozitivu (rast plaća i mirovina, fiskalna disciplina, proračunski suficit, bolji investicijski rejting, turistički uzlet, političko pozicioniranje RH u EU, etc.) zaslužna je isključivo „vlada premijera Andreja Plenkovića“. Kako su stranački obvezni zboriti svi premijerovi suradnici, osobito članovi HDZ-a.

A bit će istina da ni zlo niti dobro u društvenom i inom svekolikom životu tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nije krivnja/zasluga samo jedne od dviju najvećih političkih stranaka (s koalicijskim partnerima), HDZ-a (23 godine na vlasti) i SDP-a (sedam godina za državnim kormilom), pa ispadaju smiješnima političari/politikanti koji u promidžbenom šaketanju radi o(p)stanka/osvajanja vlasti – raison d’être svake politike – igraju na te karte. U blagdanskom intervjuu premijera Plenkovića Jutarnjem listu, šef se HDZ-a, kritično pritisnut radikalnom tzv. desnicom o zid zajedno sa „ženom iz naroda“, kojoj već mjesecima pada rejting zbog gafova i predsjednice RH nedoličnog ponašanja, dao nabacivati blatom, drvljem i kamenjem na SDP i mandat (2012.-2015.) bivšeg premijera Milanovića. Dan potom će ponizno u oko tv-kamere mrmljati molitve na božićnoj misi u Prvostolnici, gdje se i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić sinergijski ohrabrio – „ne navijački“ (sic transit) za Grabar-Kitarović – demonizirati „komunizam“ jer da nije dopuštao vjernicima slaviti Božić.

Čista laž, ali kad se svako malo opetuje tzv. diskriminacijski odnos bivše države prema Crkvi – to katolički kler godinama čini i ne drži miješanjem u svjetovne stvari i kršenjem sekularnog uređenja RH (vjera je odvojena od države kao i za „Titovog komunizma“; u „komunizmu“ dosljedno, u RH s figom u džepu) – računa se da će novi naraštaji laž, izvrtanja i obmane prigrliti kao istinu o tzv. nenarodnom režimu bivše države. Za razliku, je li, od narodnog/nacionalnog u Bijednoj Našoj od kojeg se masovno bježi u inozemstvo. A „napokon“ su Hrvati „svoji na svomu“? Nema logike.

Premijer Plenković je u rečenom intervjuu ustvrdio da se Milanovićeva vlada „pamti po lošim gospodarskim rezultatima (nema veze, je li, što HNB-ovi podatci upućuju na činjenicu da su prethodne, HDZ-ove vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor bile još gore te Milanovićevoj ostavile pune šlepere kostura iz ormara, op. a.) i zbog toga sigurno ne može biti dobar predsjednik Republike, koji treba okupljati, a ne dijeliti“ građane. Istodobno, ako po ičemu, Plenkovićev će i osebujan predsjedničin mandat ostati zapamćeni po polit-ideološkim, „domoljubnim“ i vjerskim podjelama dubljim i opasnijim za zemlju no ikad u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Prvi put se dogodilo u nekom premijerskom i predsjedničkom mandatu u RH da politički predstavnici srpske narodne manjine, romske i židovske, tzv. mainstream stranačke oporbe i tzv. malih, običnih ljudi već tri godine bojkotiraju službenu/državnu/HDZ-ovu komemoraciju žrtvama ustaškog konc-logora u Jasenovcu, najvećeg/najstrašnijeg u jugoistočnoj Europi u Drugom svjetskom ratu, zato što se vlada premijera Plenkovića ne usudi sankcionirati povampireni ustašluk u javnom prostoru. Premijer Ivo Sanader, je li, svojedobno je smjesta dao srušiti spomenik ustaškom krvniku Juri Francetiću u Slunju i skinuti spomen-ploču ustaškom ministru zla Mili Budaku u Lovincu podno Velebita.

Plenković i Grabar-Kitarović se prave grbavima glede i u svezi ustašluka, glavnog uzroka svih razdora i podjela u hrvatskom društvu danas, pa će predsjednica na svojim jalovim turističkim putovanjima preko Velike bare prvo posjećivati (pro)ustaške klubove u Kanadi, SAD-u, Argentini, ali i u Australiji, etc., gdje će – izbjeglim 1945./1946. i kasnije ruci pravde zbog počinjenih ratnih zločina 1941.-1945. – Pavelićevim još živim slugama i potomcima tepati o tzv. prostorima slobode i naslikavati se sa zastavom ustaškog designa šahovnice (sic transit). Mora da joj se djed, pobjegao u partizane pred fašističkim egzekutorima s Grobinšćine, okreće u grobu od užasa zbog postupaka svoje unuke na mjestu predsjednice države. I onda Plenković ima obraza javno se sramotiti tvrdnjom da podjele dolaze iz SDP-Milanovićevog tabora, a sva je HDZ-ova politika nakon Tuđmana – s iznimkom sedam socijaldemokratsko-koalicijskih godina na vlasti (tri godine od 2000. i četiri od 2012.) – cezarovština tipa divide et impera.

Ni aktualni šef tzv. light HDZ-a (koje su dite stranački radikali najavili da će vratiti materi bitnim preusmjeravanjem stranke na Šušak-Karamarkov put) nije se odrekao (ne)svjesnog produbljivanja tih ustaško-partizanskih i inih na „domoljublje“ smjerajućih podjela/razdora, iako nema kapacitete jednog rimskog konzula i generala (Aulo Gabinije u Judeji). Što mu je, je li, uvjerljivim rezultatom dao znati već prvi krug predsjedničkih izbora. U kampanji za drugi krug, Plenković je pustio kontroverzne jastrebove tzv. radikalno desnog stranačkog krila Milijana Brkića nadimkom Vaso i Petra Škorića iz Splita doliti nove kante kerozina na već itekako rasplamsalu u društvu i politici vatru strategije divide et impera. Otkud pamet nekomu i nacionalna svijest – s odgovornošću, je li, zamjenika predsjednika HDZ-a i potpredsjednika tzv. Visokog doma – objaviti na svom FB-profilu da je „Zoranu Milanoviću Tito ispred Tuđmana. I zato ne budimo ‘JUDA’ u svojoj Hrvatskoj“? Brkić nadimkom Vaso nema pojma je li Milanoviću „Tito ispred Tuđmana“, odnosno zašto bi uopće morao biti nacionalni grijeh i diskvalificirajući čimbenik to da Tito i jest Milanoviću – kao što je tisućama hrvatskih žitelja jučer/danas/sutra i najvećem dijelu Europe i svijeta – u mnogo čemu s razlogom ispred Tuđmana. Kao pobjednik nad nacizmom, fašizmom i domaćim kvislinzima u Drugom svjetskom ratu, uvažavan svjetski državnik prvog reda, neprijeporan vođa 24-milijunske multinacionalne/multivjerske države neopterećene šovinizmom, mržnjom i tolikom korupcijom, ovisnostima i svim frustracijama Bijedne Naše, čak fenjerašice u Europi po svjetskim društveno-razvojnim kriterijima, etc.

„Vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru“

Otkud pamet Plenkovićevom zamjeniku, a šefu mu pak da ga nije javno priveo svrsi i razlogu, dijeliti hrvatske građane po kriteriju Tito-Tuđman ne samo zato što bez Tita i njegove pobjedničke eutanazije ustaške tzv. NDH ne bi bilo Tuđmana ni od korova niti međunarodnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, 1991./1992., odnosno otkud tom liku pravo vrijeđati imenom Jude većinu od 3,860.095 registriranih birača u drugom krugu, koji nisu i nikad neće glasati za HDZ-ovu „ženu iz naroda“ jer „u svojoj Hrvatskoj“ žele Milanovića za predsjednika RH, a ne Grabar-Kitarović, ili uopće nisu izašli na izbore glasati za nju? Otkud rigidnom tzv. desničaru pravo svojatati Hrvatsku, kao da ta država – makar traljava kakvom jest – nije i Milanovićeva „svoja država“ te država svih koji zaziru od HDZ-a kao vrag od tamjana. Više od 75 posto građana u svim anketama se već mjesecima – za cijelog Plenkovićeva i mandata Grabar-Kitarović – otvoreno izjašnjava kako se zemlja „vodi u pogrešnom smjeru“, premijer je najnepopularniji političar, a predsjednica Republike zahvalna tema javnog ismijavanja političkim analitičarima i na društvenim mrežama. Je li, u „svojoj Hrvatskoj“!?

Grabar-Kitarović u prvom sučeljavanju u drugom krugu „Točke na tjedan“ televizije N1 Hrvatska, neuspjelom – Milanović se nije odazvao – urednici Nataši Božić nije znala suvislo objasniti na koju je Hrvatsku mislila kada je u Karlovcu pozvala birače glasati „za pravu Hrvatsku“, pa je zaobišla istinu tvrdnjom: „Pozvala sam građane da daju glas Hrvatskoj za sve (za Milanovića, jer upravo on inzistira na takvoj Hrvatskoj, Hrvatskoj gdje će svi biti jednaki, neće biti građana drugog reda, etc.? – op. a.), a ne Hrvatskoj koja se dijeli. Ne želim da se dijelimo na ili mi ili oni, već dajmo glas za Hrvatsku koja se okuplja oko zajedničkih vrijednosti“. Nakon, je li, Brkićeva uvjerljivog priloga HDZ-ovoj politici/praksi dividi et impera, iz Splita je gradski stranački čelnik Petar Škorić pobrzao dati razjediniteljski prilog, koji su sinkronizirano prešutjeli i Plenković i Grabar-Kitarović, čiji pozivi na zajedništvo/jedinstvo/okupljanje i ine vrste jednoumlja ionako nemaju demokratsku validnost budući da demokracija podrazumijeva baš suprotno – razlike, slobodu mišljenja i kritičkog izražavanja, pa…

„Vjerujem da će Split u drugom krugu (u prvom je Milanović pobijedio Grabar-Kitarović i u drugom po veličini gradu u RH, op. a.) potvrditi da je hrvatski Split i da HDZ stoluje u njemu te da šalje pobjedničku poruku cijeloj Hrvatskoj“, poručio je Škorić. Opet ista razjediniteljska pjesma: zar Split u prvom izbornom krugu, kada je glasao za Milanovićevu pobjedu, nije bio hrvatski? Hrvati su se te nedjelje netragom iselili na jedan dan? Zar Split i inače nije hrvatski? Pa i onda kada je masovno otišao u Titove partizane tući se s ustašama, četnicima, nacistima, fašistima i inom bandom? Zar nije bio hrvatski kad je kolovoza 1941. iznjedrio Prvi splitski partizanski odred? Ili kada je u njemačkoj tzv. operaciji Schwarz, bitci na Sutjesci (Peta neprijateljska ofenziva: 127.000 nacifašističkih i kvislinških vojnika s 300 zrakoplova pod zapovjedništvom nacističkih generala Alexandera von Löhra i Rudolfa Lütersa protiv 22.148 partizana od kojih 4000 ranjenika, osoblje Centralne bolnice i Vrhovni štab POJ i NOVJ pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita), gdje su Dalmatinci spasili ranjenog svog vrhovnog zapovjednika?

U tzv. hrvatskoj bitci na Sutjesci od 15. svibnja do 15. lipnja 1943. više od 60 posto partizana bili su Hrvati. Od 7500 poginulih, 4000 su bili iz Hrvatske, oko 3000 Dalmatinci, najviše iz Splita i Šibenika. Samo je Druga dalmatinska brigada imala blizu 1000 poginulih na Sutjesci za hrvatsku slobodu/državu unutar jugoslavenske Federacije. A onda neki Škorići i spomeničari crnolegijaškog ustaškog zločinca Rafaela „viteza“ (sic transit) Bobana na tim slobodarskim tradicijama dijele ljude!? Širi mržnju i produbljuje razdore, obnavlja davno okončane bitke s odavno poznatim ishodom… Nikakvi Škorići nemaju pravo krivotvoriti povijest splitskog slobodarstva plaćenog krvlju naraštaja, javno lagati da je „hrvatski Split“ samo kada „HDZ stoluje u njemu“, a svi koji nisu za HDZ, je li, nisu ni Hrvati niti spadaju u „hrvatski Split“. Nikakvi Brkići nemaju pravo dijeliti hrvatske ljude/birače vrijeđajući Judinim imenom sve koji nisu za HDZ i ne glasaju za njihovu kandidatkinju drugi put u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku.

Nikakve pak Kolinde Grabar-Kitarović nemaju ničiju dopusnicu zločesto „raseljavati“ žitelje Bijedne Naše u „pravu Hrvatsku“ (sic transit) i valjda „ne-pravu Hrvatsku“ (sic transit). Premijeru Plenkoviću, ma koliko mu egzistencijalno/karijerno stalo istodobno sjediti na dva stolca – u Banskim dvorima i na Trgu žrtava fašizma – pa interesno mora drukati za „svoju“ predsjedničku kandidatkinju, koju inače organski ne trpi kao ni ona njega, ljudski/politički obraz morao bi biti preči od obmanjivanja javnosti kako su „birači zasuti mržnjom i lažima koje su krenule od Milanovića“ i SDP-a. Ako ništa drugo, iz Europske mu je komisije upravo prispjeo novogodišnji dar paprenog sadržaja: Hrvatska je kritično korumpirana zemlja (osobito na lokalnoj razini i u javnim poduzećima), nije reformirala sustav plaća u javnom i državnom sektoru niti provodi ine važne reforme, ne potiče dulji radni vijek, održava neuređen zdravstveni sustav… „Komisija ocjenjuje ovu vladu kao nikad korumpiraniju vladu u povijesti RH“, komentirao je šef SDP-a Davor Bernardić, a HDZ-ov se vrh javno posipa pepelom i bagatelizira kritike iz Bruxellesa iz pregleda mjera javnih politika za ispravljanje makroekonomskih neravnoteža. „Dokaz tomu je da iz godine u godinu padamo u indeksu percepcije korupcije i da su Hrvatskoj zbog korupcije zatvorena mnoga vrata.“

Nitko to, nikad i nigdje nije vidio

Kad političari na pozicijama vlasti i moći nemaju ideja, volje, sposobnosti i produktivnih programa – što HDZ s koalicijskim marginalcima nema jer, da ima, i Europska bi komisija poslala pozitivnu čestitku, štrajkova ne bi bilo, mirovinska reforma ne bi pala na 750.000 peticijskih potpisa, vladin rejting ne bi puzao po dnu… – redovito posežu za strategijom divide et impera, hvatajući se za „domoljublje“, hrvatstvo, vjeru, slavne mitove iz prepravljene bliže i dalje prošlosti, ustaše i partizane eda ne bi javno oko priupitalo: „Heeej, gospodo, što ste učinili za nas i kakvu nam budućnost programirate…“ Ako je o (među)optužbama za sijanje mržnje, razdora i podjela u demografski/iseljenički i inače kopnećem društvu riječ, tko je, kada i gdje vidio u sva tri desetljeća tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti Bijedne Naše da su ti što „ne vole Hrvatsku“, što je smatraju „slučajnom državom“, što „nisu Hrvati jer nisu katolički vjernici“, što su „Srbi, jugonostalgičari, komunjare, udbaši i partizanski zločinci“ pa prljaju „dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“ masovno marširali ulicama i trgovima s crvenim petokrakama sa srpom i čekićem, pjevali „Jugoslavijo“ i „Druže Tito, mi ti se kunemo“, „Od Vardara pa do Triglava“, izvikivali „Proleteri svih zemalja ujedinite se“, „Smrt fašizmu, sloboda narodu“…?

Nitko to, nikad i nigdje nije vidio – osim zanemarivo, u komemorativnim natruhama u povodu Titovog rođendana 25. svibnja u Kumrovcu i za obljetnice osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda 22. lipnja u šumi Brezovici nedaleko od Siska – da bi bilo makar napuhanog razloga halabučiti o reinkarnaciji duhova komunističke prošlosti, koji izazivaju podjele u društvu. Istodobno, itekako ima razloga javno dići glas protiv povampirenih aveti ustaške/nacifašističke krvave prošlosti koja je Hrvate i Hrvatsku zavila u crno, ustaštvo kvislinškom veleizdajom i najstrašnijim ratnim i zločinima protiv čovječnosti – u čemu je aktivno sudjelovao dio katoličkog klera – ostavilo dubok ožiljak na nacionalnu tkivu. HDZ-ova vlast licemjerno gleda kroz prste povampirenom ustaštvu – koje i njoj radi o glavi, suverenizirajući proustašku/radikalnu/konzervativnu tzv. desnicu, bezizgledno atomiziranu frakcionaškim taštinama njezinih vođa. Upravo time što ne želi priznati temeljni razlog podjela i razdora u društvu, koje se ne može oteti dijelu svoje najcrnje prošlosti nacifašističkog lika i djela, a komunizma i komunista već desetljećima nema, HDZ-ovi PR jurišnici uoči svakih izbora i kad u državi nešto jače zaškripi lopovski viču: „Drž’te lopova!“ Divide et impera? Itekako. I ide im i ići će dok god je tih koji puše opojno sredstvo induciranih razdora tipa stožeraško-šatoraških revolucija bez kakvih, je li, Grabar-Kitarović ne bi dobila ni prvi mandat.

braniteljski portal

Kada dođu k sebi, već je prekasno. Kamo sreće da hrvatski žitelji imaju potencijala za češće nego svakih sto ili više godina iznjedriti političare, sposobne dijeliti se i sučeljavati oko ideja, programa i vizija, rješenja za opće dobro, ne radi ulizništva tuđinu i prodaje obraza za Judine škude. Pa onda cijeli mandati prolaze podređeni samo jednom cilju: osvojiti i što dulje se održati na vlasti. Po svaku cijenu. Sva sredstva su dopuštena? Nisu.

The post „Domoljubna“ politika mržnje, podjela i razdora appeared first on Tacno.net.

Foto: RTL/PIXSELL

Svaki bi si građanin, ako mu jest stalo do vlastite i budućnosti djece, do domovine cijenjene u svijetu po dobrom i naprednom, a ugodne/udobne kod kuće svim različitima domaćim i gostima, morao postaviti pitanje želi li svojim tzv. malim i možda jedva čujnim buntom zasukati rukave i poduzeti isušivanje političke močvare, definitivno uklanjanje truleži, mulja i smrada kloake. Ili će kukavno misliti kako će to za njega učiniti drugi. E, neće nitko drugi. Takvih nikad i nigdje nije bilo. Čak ni u Bibliji 

Piše: Marijan Vogrinec

„Nema vizije Hrvatske barem do 2030., ništa o tomu zašto bi mladi ostali u Hrvatskoj, poslovima budućnosti, klimatskim promjenama, migrantskoj politici…“, kazala je u ocjeni finiša predsjedničke kampanje/sučeljavanja tzv. neovisna članica HDZ-ove vlade, ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak i, za razliku od većine žestoko angažiranih tzv. političkih analitičara, zloslutno/zastrašujuće točno pogodila usridu. „Ja ne vidim vizije, ne vidim uopće sučeljavanje ideja o tomu kuda bi Hrvatska trebala ići u sljedećem razdoblju, ništa o velikim temama, uglavnom o prošlosti, o Hrvatskoj prije 20, 30, 50, 60 godina… Mislim da znatno više moramo koristiti ovakve prigode za razgovarati i suočavati vizije i kuda Hrvatska treba ići do 2030. godine.“ Kampanja i tzv. sučeljavanja kandidata za gazdu bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku – osobito neprofesionalna zbog navijačkog dizajniranja nepredsjedničkim pitanjima na režimskom HTV-u u korist HDZ-a i „žene iz naroda“ Kolinde Grabar-Kitarović – bitno su produbili nezadovoljstvo ljudi tzv. mainstream politikama/političarima.

Predsjednički izbori su završili kako su završili. Nekima, kažu, očekivano, a nekima – vrag će znati zašto – neočekivano. Nekima su dali povoda za slavlje, neke je izborni ishod predsjedničke utrke bacio u očaj i tešku depresiju, iako ni jednima niti drugima život ubuduće neće biti ništa bolji ili gori no što jest… E sad, kakav bi morao/mogao biti, već je neka sasvim druga priča. Puna šaka brade, ako se u pet idućih godina potvrdi mogućim – ako, je li – pobjednički optimizam novog predsjednika RH Zorana Milanovića: „Neka budemo mala, žilava i vedra nacija, dah po dah, osmijeh po osmijeh, događaj po događaj, stalno i neprestano, za veće zadovoljstvo ljudi koji žive u Hrvatskoj“. Politička je (pred)izborna arhitektura, međutim, generalno i ponovo ostavila gadljiv dojam, vonj političke močvare sa svim svojim ljudskim patologijama, stranačkim truležima, moralnim i svjetonazorskim nakaznostima, živim blatom svakojakih disfunkcionalnosti i vizionarskih deficita, etc. koji žiteljima Bijedne Naše ne mogu donijeti dobro. Verba volant, scripra manent, kazali bio stari Latini za sve te lažne proroke tzv. političkog mainstreama, koji su duše ispustili i jezike izlizali do korijena u usnoj šupljini pametovanjem o prošlosti i grijesima oponenata te „svijetloj budućnosti“ nadohvat ruke koja, je li, samo njih/njihove čeka da životnom zbiljom grogiranu populusu širom raskrile „zlatna vrata“ dembelijska.

A čim izbori prođu i svjetla se medijskih pozornica pogase, ne samo da su slova/riječi otprhnule u zaborav nego i djela/obećanja u startu već izblijedjela do neprepoznatljivosti i nesjećanja. Tko još pamti i sjeća se moralnog jamstva Kolinde Grabar-Kitarović otprije pet godina da će RH pretvoriti u bogati alter ego Švicarske/Norveške i tko će joj za pet godina još ismijavati nemogućih 8000 eura plaće iz kućnog fotelja – črčkanjem po računalu (sic transit) – koju je „već dogovorila s državnim liderima“ u Izraelu, Kini, SAD-u, etc. Budalaština na entu ali, što bi se reklo, lijepo se vidi/čuje u oku/uhu rođenog političkog hlebinca. A tih je u i oko močvare sva sila jer, da nije, ostali bi bez benzina i svi HDZ-ovi autobusi, kombiji, terenci, osobni automobili i ina vozila za uobičajen/organizirani transport birača kritične nedjelje od obiteljskog doma do glasačkih kutija i natrag u najzabačeniji zaselak u BiH i RH, odnosno u tzv. dijaspori. Tako se, je li, dobivaju izbori u Hrvatskoj, ironizirao je na televiziji N1 Hrvatska politički analitičar Pero Tanta, i tog se dana denver plavi ZNA SE tzv. volonteri ne štede na gorivu niti gase motore dok ne prevezu i najnemoćnijeg birača. Nedaj bože da i pokojnu babu Anđu, savjesnu hrvatsku državljanku, je li, ne vrate u čapljinsko joj vječno počivalište. A svojedobno je, pisali mediji,  HDZ-ova premijerska ikona korupcije „dragi Ivo“ navodno učio oktroiranu nasljednicu u stranci i vladi: „Jadranka, izbori se dobivaju trećinom novca na stolu i dvije trećine  ispod stola“, što je jamačno ključna pretpostavka i svih „domoljubnih“ desanata nemotoriziranih/nemoćnih „naših“ birača?

DIP-ovo razložno reagiranje

Samo nekoliko sati uoči izborne šutnje u drugom predsjedničkom krugu, Državno se izborno povjerenstvo (DIP) našlo pozvanim energično istupiti priopćenjem za javnost: „Svi sudionici izbora (kandidati, članovi njihovih stožera, simpatizeri i birači) dužni su pridržavati se općeprihvatljivih načela i standarda demokratskih izbora“. DIP-ovo reagiranje nije bilo bez razloga budući da se – zbog najneizvjesnijih izbora u novijoj hrvatskoj povijesti, kažu – uzburkala politička močvara i sav debeli mulj pokuljao na površinu, ružan i smrdljiv, kontaminirajući državni prostor i raseljavajući radno i fertilno najpotentniji dio žitelja RH. Ne toliko zbog nezaposlenosti, niskih plaća od kojih se ne dâ živjeti ili priskrbiti krov nad glavom ni zbog lošeg životnog standarda općenito, nego pretežno zbog izostanka svake vizije/perspektive društvenog napretka, instant-demokracije u kojoj se tzv. duševnim bolima atakira na slobodu javne riječi, u kojoj nismo svi jednaki pred zakonom, etc. Da nije riječ o dobrano već ustajaloj političkoj močvari na balkanskom kifliću iz koje se nepodnošljivo već desetljećima šire toksini, DIP se valjda ne bi našao pozvanim izričito upozoriti da nije dopušteno agresivno uznemiravanje građana telefonskim pozivima, SMS porukama, letcima, agitacijama od vrata do vrata, povlačenjem za rukav, presretanjem na ulici, na radnom mjestu i na kojekakve načine neetično ometanje/sprječavanje slobodnog izražavanja volje birača.

Kriminalno anketiranje mahom starijih građana e-mailom, telefonom, etc. čista je prijevara, pokušaj lažiranja biračke volje namještanjem izborne pobjede. Anonimci uz tzv. volonterske stranačke stožere, alarmirao je Slaven Hojski iz DIP-a, napasno kontaktiraju birače, pitaju ih za koga će glasati i saznaju li da neće za „našeg/našu“, služe se prijevarom koje se ni sam Lucifer valjda ne bi sjetio: „Hvala vam, upravo ste glasali, pa u nedjelju 5. siječnja nemojte doći na svoje biračko mjesto“. I onda Bijedna Naša ima tu „sreću“ da desetljećima reciklira manje-više istu lošu vlast koja – tvrdi više od 70 posto anketiranih građana – vodi RH „u pogrešnom smjeru“, a politike/političari prvi su na listama najnepopularnijih. Jesmo li uistinu mentalno sje***ni narod, pa valja smjesta promijeniti narod ili ipak ima neke kilave nade za razbucati kriminal/ce izbornog inženjeringa, pa se ubuduće ne može dogoditi da autobusni i telefonski desanti, SMS-ovi, e-mailovi, verbalni agresivci od vrata do vrata i kojekakvi polit-prevaranti izabiru gazde bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku, a kuhinje tih istih stranačkih vojski tzv. stabilne saborske većine.

Od kojih se pak biračima diže kosa na glavi i jako im je mučno u želudcu, jer baš tim plaćenim dizačima ruku u ime tzv. narodne volje nisu dali svoj glas. Kao ni aktualnom glavnom tajniku HDZ-a da – s 808 preferencijalnih glasova među više od 3,8 milijuna birača (sic transit) – obnaša dužnost prvaka najvišeg predstavničko-zakonodavnog tijela u zemlji, Hrvatskog sabora. Zamjenik mu pak, grobno-jeruzalemski „vitez“ s kojom stotinom glasova više, akademik Željko Reiner također već godinama nije u HDZ-ovom tzv. mainstreamu i krojač hude sudbine žitelja Bijedne Naše voljom birača, nego gurnut voljom svojih stranačkih šefova na prolazna mjesta na izbornim listama. I to su ti močvarni obrasci močvarne hrvatske zbilje kojima se po svaku cijenu – i radikalno machiavellističku, zašto ne!? – ta močvara brani politikantskom fatamorganom Azurne obale. Kad nositelji vlasti, kao što u balkanskim atarima jest, ogreznu do nosa u živom blatu beton-simbioze tzv. politike i kriminala, ne znaju objasniti porijeklo puste (ne)pokretne imovine – štono do jučer, do „državotvorne pobjede“ nisu imali za platiti rundu u seoskoj birtiji – branit će svoj leno od „komunista“ do zadnjeg daha, svim (ne)dopuštenim sredstvima, lažima na entu, mimikrijom svake vrsti, etc., hipnotizirajući hlebince obećanjem/prividom Azurne obale. I nema te sile, barem zasad, koja će im tzv. Judine škude izbiti iz ruku ili za duboka prvog sna izvući ispod madraca.

Prljavština savjetnika Kolinde Grabar-Kitarović izazivanjem skandala za i nakon sučeljavanja na dvjema televizijama – na RTL-u neovlašteni upad u režiju, na HTV-u prostački napad na Zorana Milanovića – subverzivno je skretanje javne pozornosti s njezine neuvjerljivosti i nesnalaženja pred argumentima protukandidata i tv-okom. Dokaz više da hrvatska politika nije prerasla pubertetsko ponašanje odgojno zapuštenog djeteta. I da taj usud nezrelosti ima korijen još duboko u kolonijalnim vremenima kada su Hrvatu strogo gazdovali ponajviše Germani, Ugri i Latini, kojima se na tzv. desnici danas tepa sintagmom „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Ne kaže se – zašto, glupo pitanje – da su im naši preci uistinu „oduvijek pripadali“, ali samo kao topovsko meso u tuđim ratovima, robovska radna snaga i besplatan zdenac prirodnih resursa. Je li hrvatsko tzv. državno osamostaljenje 1990-ih godina išta promijenilo u mentalitetu i „obiteljskom“ osjećaju „bliskosti“ i s jedne i s druge strane? Nije. Sve što materijalno iole još vrijedi, a dio je prenesene jugoslavenske obiteljske stečevine, opet je u (su)vlasništvu istih, bivših gospodara iz tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo. Sic transit. Austrijanci, Nijemci, Talijani, etc. opet drže banke, trgovinu, industriju, promet, poljoprivredu, turizam, čak diktiraju (europučani) politički tzv. mainstream (HDZ-ovo podobništvo već 23 godine: „Danke Deutschland“; materijalna/svjetonazorska pokornost Vatikanu je besprimjerna, a vojni suverenitet je darovan SAD/NATO-u).

Sve je isto, samo Njega i Federacije više nema, da parafraziramo ironiju Tijane Dapčević, a sugrađani nam sa zrelijim iskustvom iz zajedničke, je li, bivše 24-milijunske države – prevareni, opljačkani i obeznađeni – psuju najbližu rodbinu onima što su 1990-ih godina upalili tzv. demokratsko iliti kapitalističko „svjetlo“. Dio branitelja, u koje se politički profiteri pri vlasti i javnom novcu licemjerno zaklinju čim zinu o bilo čemu, jer da su temelj hrvatske tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (što nije istina budući da bez palca gore kapitalističkog Zapada i pravne osnovice u Ustavu SFR Jugoslavije ne bi bilo RH), razočaran je političko močvarom i nezdravim općim društvenim i gospodarskim stanjem Bijedne Naše. „Da smo znali kako će nas prevariti, kakva će i čija Hrvatska biti, nikad ne bismo išli u Domovinski rat za te što su se na njemu obogatili, unovčili svoje ‘domoljublje’ i zajašili narodu za vrat“, kažu, ogorčeni i političarima i politikama. Još prije više od stotinu godina, satirični je zajedljivac AGM – ciljano parafrazirajući ilirce Preradovića, Gaja, Vukotinovića… – stihom anticipirao istu političku močvaru, što je i njemu iritantno išla na jetra dok je li, Hrvatska još nije „nakratko“ (cca 70 godina, u dva navrata) ispala iz tzv. obitelji kojoj je oduvijek pripadala: „Izbori su srećno prošli,/ Novi ljudi su nam došli,/ Ja sam već posijedio,/ A Hrvatu, siromaku,/ Još je veći mrak u mraku,/ Otkad je pobijedio“.

„Mili Bože, kud sam pošo?“

U istoj satiri otprije više od stotinu godina, veliki je AGM anticipirao ne samo novohrvatsku tragikomediju izbora i kampanjskih grabeža za vlast, sve sramote „bijelog Zagreba grada“ i braniteljski jâd nego i „narodne mesije“ što hodaju po vodi, na (umjetnim) trepavicama, voze u bačvi smrti i nude mjesta prvih do Božjeg trona u Kraljevstvu nebeskom svakomu tko im zaokruži ime na izbornom listiću: „Mili Bože, kud sam pošo?/ K izborima ja sam došo,/ Ne znam, čemu dadoh glas./ Da sam, braćo, ovo znao,/ Glasa njemu ne bih dao,/ – Kažu – frigati će nas./ Mili Bože, kud sam zašo,/ Naroda još nisam našo,/ Al gulaš nađoh ja./ Ja i razni trafikanti,/ Korteši i špekulanti,/ Pravi purger jesam ja!“ Kažu da se ludom narodu s domanovićevskim vođama – povijest ponavlja. Osloncem na to, postmatoševsko je doba odnjegovalo – danas itekako još aktualnu – posprdnicu o tri Hrvata u pet političkih stranaka što podrazumijeva, je li, i ideološku kameleonštinu svake vrsti. Tzv. žetončići HDZ-ove „stabilne većine“ u Saboru i interesna/klijentelistička arhitektura MB 365 – Stranke rada i solidarnosti egzemplari su za izučavanje na politološkim studijima.

„Mene ovo, nažalost, više ne iznenađuje“, tvrdi o izborima SDP-ova saborska zastupnica Sabina Glasovac, javno iznoseći stajališta tihe i „neopredijeljene“ većine koja ili ne želi izaći na izbore jer joj se gade i politike i političari ili na izborima namjerno glasa prosvjedno, čime se pak isušivanje političke močvare odgađa do besvijesti. Dok se ili ne promijeni narod ili ne osvježi biračka svijest nekim uvoznim osvježivačem, recimo, tipa estonskog elektroničkog glasanja, pa velika izlaznost poništi sve te autobusne desante na birališta, telefonska i ina uznemiravanja, pokojnu babu Anđu ostavi mirovati u svomu vječnom počivalištu i pregrijane stranačke kuhinje/kuhare ne počne sankcionirati isključenjem s utakmice crvenim kartonom. „Čudno je da svako sučeljavanje prate skandali“, tvrdi Glasovac. „Svaki građanin RH si treba postaviti pitanje je li normalno da plaćaju takve ljude (ovaj put nedopušteno zaigrane savjetnike HDZ-ove kandidatkinje, op. a.) da bi sudjelovali u prljavoj zaplotnjačkoj/zakulisnoj raboti.“

Svaki bi si građanin, ako mu jest stalo do vlastite i budućnosti djece, do domovine cijenjene u svijetu po dobrom i naprednom, a ugodne/udobne kod kuće svim različitima domaćim i gostima, morao postaviti pitanje želi li svojim tzv. malim i možda jedva čujnim buntom zasukati rukave i poduzeti isušivanje političke močvare, definitivno uklanjanje truleži, mulja i smrada kloake. Ili će kukavno misliti kako će to za njega učiniti drugi. E, neće nitko drugi. Takvih nikad i nigdje nije bilo. Čak ni u Bibliji.

The post Močvara, a isušivača ni od korova appeared first on Tacno.net.

Foto: Cropix / Autor: Darko Tomas / CROPIX

Tako to jamačno više ne ide. Obrazac na kojemu je HDZ s koruptivnim kolaborantima 23 od 30 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene vukao zemlju nizbrdo, nametao lažne vrijednosti, dijelio pûk izmišljenim neprijateljima, hipnotizirao mitologijom bez pokrića, etc. dnevno fasuje sve nove i nove činjenice o tomu da tzv. hrvatski narod više ne vjeruje tzv. hrvatskoj državi. Ne vjeruje ključnim institucijama: od vlade i tzv. Visokog doma nakrcanog „žetončićima“ što dižu ruke samo na daljinski upravljač do policije, pravosuđa, školstva, zdravstva, socijale… Sustav jezivo trokira, a premijera Plenkovića i njegovu vladu koji nižu „izvrsne rezultate i pozicionirali su Hrvatsku visoko u Europi i svijetu“, eto, narod „ne razumije“, pa je CRO Demoskop ovih dana detronizirao HDZ na rang niže. Nakon pune četiri godine, SDP je prvi izbor građana, ZNA SE opcija drugi. Za to nisu krivi čak ni crni labudovi, ma koliko ih bilo u sve gušćem/širem jatu. Kako su Plenković i njegovi od povjerenja sijali, sada žanju. Nikakve tu analize više ne mogu pomoći 

Marijan Vogrinec

Predsjednik HDZ-a i vlade RH Andrej Plenković fasovao je dvije javne SDP-ove pljuske u svega nekoliko vrlo kritičnih mjeseci – na izborima za Europski parlament (četiri umjesto najavljenih pet ili šest mandata; SDP također četiri umjesto očekivanih tri) i na predsjedničkim, gdje je SDP-ov bivši premijer Zoran Milanović porazio HDZ-ovu „ženu iz naroda“ Kolindu Grabar-Kitarović kojoj je Plenković nadobudno uzvikivao hop dok još nije ni skočila – ali se primjetno poljuljan održao na nogama. To su samo neki vidljivi znaci što upućuju na spoznaju o tomu da se premijer i šef tzv. light HDZ-a više ne osjeća ugodno u političkom oktogonu oko kojega mu već i najvjernija publika i momčad iz vlastitog stožera okreću leđa. A nad tim kavezom pak kruži ne više samo jedan crni labud – tek što je onomad vidio gizdavu dugovratu ptičurinu samo premijerov posebni savjetnik Robert Kopal, ili mu se tek pričinilo, pa se dugovratoj ptičurini izgubio svaki trag – nego cijelo crno labuđe jato znakovito najavljuje poljuljanom borcu knock down možda već u sljedećoj rundi.

To što sada sve glasnije vrije u HDZ-u potaknuto širim nezadovoljstvom bolnim izbornim podbačajima „pobjedničke strategije“ (sic transit) vođe ZNA SE opcije i pobočnika od osobitog povjerenja kulminirat će sljedećih dana/tjedana/mjeseci tzv. borbom prijestolja u kojoj nitko nikoga neće štedjeti. Na unutarstranačkim izborima – u svibnju ili nešto kasnije zbog hrvatskih tehnikalija predsjedanja EU-om do čega je najviše stalo upravo premijeru Plenkoviću radi probitka svoje inačice europskog RH kao EPP-ovog političkog derivata – ali i na parlamentarnim koncem godine, gdje će se definitivno odlučivati komu će pripasti nova četverogodišnja pita, a komu tepsija. HDZ-u, SDP-u, tzv. velikoj koaliciji tih stranaka (možebitno i bez „prirodnih partnera“), odnosno nekoj četvrtoj opciji koja, kažu, već izrasta na simbiozi političkih platformâ lakonotnog predsjedničkog luzera Miroslava Škore i Mosta nezavisnih lista Bože Petrova (CRO Demoskop: Most je u siječnju treća stranka u zemlji s 5,6 posto potpore)?

Dva SDP-ova šamara HDZ-u

Cijelo jato crnih labudova prijeti sručiti mu se za vrat. Kojih i poimence, je li, Plenković ne može biti ne-svjestan, kao aktera više ozbiljnih stranačkih kriza što ih je preživio zahvaljujući svojoj političkoj inteligenciji, jalovosti i mobilizacijskim deficitima unutarstranačkih oponenata te špekulativnoj neodlučnosti/nespremnosti većine u dvama najvišim stranačkim tijelima. Nije HDZ-u strano odbaciti svog šefa kao staru krpu – vidi kako su prošli Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko, odnosno zašto u ZNA SE opciji neki dobivaju nadimak Njonjo, Pudlica, etc. ili pak zašto neki već desetljećima ne silaze s prolaznih mjesta na kandidacijskim listama – pa HDZ-u ni Andrej Plenković nije nikakvo zlatno tele. Ako treba, a jamačno se skuplja kritična masa tih što drže da treba, sve je moguće u pogodnom trenutku. Dva SDP-ova šamara vođi i stranci više su zaboljela te što prvi spremno viču: „Neka visi Pedro“ i „Drž’te lopova“, pa su svaki put opet prvi uz novog prvog u odajama na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, nego tzv. široke članske mase koje na licu mjesta, na terenu bolje od „odnarođenog vodstva što se odreklo izvornog ‘oca domovine i stranke’ Franje Tuđmana“ osjećaju/vide zašto birači zaziru od denver plavih ZNA SE slogana i sve manje vjeruju HDZ-ovoj vlasti.

Slobodni pad Kolinde Grabar-Kitarović s brda Pantovčaka na rovito, je li, političko ozemlje Bijedne Naše više je no zvučan alarm, znak za uzbunu i stranci i njezinom šefu, koji se pravi grbav, glumi flegmu, kao da se njega ne tiče unutarstranačka nevera. Jer, „moja je vlada učinila za građane i državu više no ijedna prije“. Pače, „više no sve prethodne zajedno“, a da pretparlamentarno zagrijavanje kontra SDP-ove konkurencije za vlast bude učinkovitije, ne zaboravlja se kazati i – „neusporedivo više no SDP-ova vlada Zorana Milanovića“. Nek’ se znâ? Tim više, jer je SDP u zaletu – iznjedrio novoga gazdu bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku i sad juriša na Banske dvore i većinu u tzv. Visokom domu, vis-à-vis – a CRO Demoskop svjedoči da je SDP nakon Milanovićeve izborne pobjede izbio na prvo mjesto potpore građana. Nakon četiri godine HDZ-ovog vodstva, SDP je opet prvi izbor s 27,8 posto potpore (u prosincu 25,2 posto; lani u siječnju 16 posto), a HDZ je skliznuo na drugo mjesto s 26,9 posto i više nije relativni pobjednik s predsjednikom/premijerom koji je već godinama i najnepopularniji političar u zemlji.

Unutarstranački izbori u HDZ-u, prilika za resetiranje stranačkih politika i vodstva ili će Andrej Plenković zadržati kormilo, pa se uhvatiti one kako bog – pomaže treći put. Njemu i njegovima od povjerenja na izborima za Hrvatski sabor najesen, kada će ga dočekati ojačani SDP s partnerima te koliko-toliko konsolidirana tzv. desnica trećeg puta. Desniji od desnog HDZ-ovog centra, možda u kompi s ekstremnom tzv. desnicom, koja bi najprije morala – za što nije kadra, ili još nije, ako će ikad i biti – radikalno se obračunati s uglavnom neutemeljenim liderskim ambicijama vođa tih marginalnih političkih/politikantskih patuljaka. Egom i taštinama kakve su natjerale međunarodnog teroristu Zvonka Bušića-Taika 2013. godine na suicid u svom domu u Rovanjskoj. U intervjuu Večernjem listu, Plenković je naglasio, prenosi Hina, „da je, uz jedinstvo stranke i postignuća Vlade, siguran u pobjedu HDZ-a na parlamentarnim izborima (jednako je tako bio „siguran“ u pet-šest mandata na europarlamentarnim i u pobjedu Grabar-Kitarović na predsjedničkim, op. a.), te ocijenio da Vlada vodi Hrvatsku u dobrom smjeru (više se od 70 posto anketiranih građana za Plenkovićeva premijerovanja izjašnjava da ju vodi u pogrešnom smjeru, op. a,) što će nastaviti činiti i dalje“.

Plenković također tvrdi da javnost nedovoljno vrednuje njegova/vladina postignuća, da je bit HDZ-ovog razlaza s Mostom 2017. godine to što je bio nelojalan i nije htio podržati ministra financija Zdravka Marića te kako po sadašnjem izbornom sustavu, osim u slučaju velikih predizbornih koalicija, „nije izgledno da jedna stranka samostalno osvoji više od 76 mandata“ te je aktualna HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina prirodna i logična. A ta je prirodnost/logičnost najveći trn u oku ne samo radikalnijoj tzv. desnici već i tzv. tvrdom krilu unutar HDZ-a, koje Plenkoviću sapuna dasku već tri godine. Nikako im ne idu pod kapu HDZ-ovi partneri SDSS Milorada Pupovca (jer su Srbi) i HNS Ivana Vrdoljaka (jer su tzv. ljevičari i bivši SDP-ovi aduti u vlasti), MB 365 – Stranka rada i solidarnosti Milana Bandića (jer je nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ pacijent kriminalnih istraga i simbol korupcije), etc.

Prisno prijateljstvo HDZ-ove „žene iz naroda“ Kolinde Grabar-Kitarović i Milana Bandića, kojemu je pjevala na rođendanu, ispekla tortu s grbom RH (sic transit) i prkosno obećala donositi kolače u zatvor potopilo ju je na izborima gubitkom cca 70.000 glasova Zagrepčana koji ga više ne mogu smisliti kako i što „ide delati“. Jedan iz jata HDZ-ovih vjerojatnih crnih labudova, novi europarlamentarac Tomislav Sokol, izravno je opleo po svom stranačkom šefu – koji mu je štono neki dan, je li, omogućio boli glava plaću u Bruxellesu, jednu od one HDZ-ove četiri u jadnom skoru – tvrdnjom na svom FB profilu: „Iako sam u Europskom parlamentu, smatram kako je moja dužnost kao Zagrepčanina, kao člana zagrebačke organizacije, iznijeti jasan stav o budućnosti moga grada. Milan Bandić nije budućnost Zagreba“. Lik zazoran čim ga se spomene, a šefu HDZ-a drži sa svojih klupskih 13 zastupničkih ruku (12 nakon izlaska neki dan tzv. nezavisne Ane Komparić-Devčić?) saborsku/premijersku/stranačku glavu iznad vode, pa „naš Milan“ – kako su mu tepali na Radiju Sljemenu – niti se žuri u zatvor na kolače ispečene u Bauerovoj 29 niti mu se gaće tresu pred Draženom Jelinićem i imenjakom mu Bošnjakovićem.

Nož u leđa?

Na opće veselje svekolike javnosti i (ne)namjernu – sada protokolarnu – pljusku domaćinu vodeće Unijine svite u Zagrebu, premijeru Plenkoviću, glavni državni tužitelj počasno sjedi u loži HNK rame uz rame sa svojim optuženikom!? Nema toga, je li, ni u Zanzibaru, samo u Bijednoj Našoj? Treba li se Plenković pod smjesta ili još pod jučer riješiti Bandića, pa i po cijenu izvanrednih parlamentarnih izbora prije unutarstranačkih, gdje možebitno ima neke šanse ili pak s teškim mlinskim kamenom svega koruptivnog tereta što ga on simbolizira srljati u parlamentarne izbore na kojima mu „naš Milan“ više nikako ne može pomoći? Crno labuđe jato nad Plenkovićevom sudbinom u HDZ-u, time i u vladi/vlasti, neočekivano je proširio i mlađahni polit-karijerist s boli glava europarlamentarnom apanažom Karlo Ressler (31), koji je na neki način također zabio nož u Plenkovićeva leđa porukom da na unutarstranačkim izborima u HDZ-u neće podržati nijednog kandidata. Dakle ni svog šefa Andreja Plenkovića kojemu duguje ama baš sve što je u iznimno kratkoj, strelovitoj političkoj karijeri stekao i dosegnuo.

Dobro, bilo je tu i stanovitog poduranca očuha mu s dna HDZ-ove kace, neuništivog Vladimira Šeksa, ali bez Plenkovićeve vjere u perspektivnog pravnika Resslera nikad mu ne bi bio asistent u bruxelleskoj birokraciji, potom i desna ruka na čelu stranke, pa autor novoga Statuta HDZ-a, pa nositelj stranačke kandidacijske liste na izborima za Europski parlament, pa… I taj i takav Karlo Ressler, eto, sasvim primjereno bljutavom dijelu HDZ-ove tradicije, javno/besramno pljuje u tanjur iz kojega kusa političke i materijalne delicije. Kažu, politika je kurva, a prešućuju da i dame noći itekako poštuju etički kodeks i moralne vrijednosti svoje profesije, pa nije daleko od pameti da su politika i političari veće kurve od prostitutki. HDZ-u, jedinoj političkoj stranci u tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene prvostupanjski osuđene za pljačkanje vlastitog naroda, u kojoj se 1989./1990. udobno skrasilo i cca 100.000 „nacionalno osviještenih“ (svaki drugi član stranke) što su legli na počinak kao uvjereni komunisti, s tzv. crvenom knjižicom SKH/SKJ pod jastukom, a probudili se kao „fundamentalistički Hrvati“ (tipa Dragana Čovića, šefa filijale HDZ-a BiH), dakle HDZ-u su, je li, možda zbog masovnosti i koruptivno-klijentelističke vidljivosti više no drugim opcijama crni labudovi prirodna pojava. Dolijeću i odlijeću sezonski, sasvim u skladu s promjenama klime oko prijestolja.

Recimo, HDZ-ov crnolabudni radikal redikuloznih manira sa saborskim mandatom čak Stevo Culej javno se suprotstavio Plenkoviću i direktivi vodstva da se u prvom krugu predsjedničkih izbora glasa za „svoju kandidatkinju“ Kolindu Grabar-Kitarović te se priklonio Miroslavu Škori s 465.702 ostala birača u njegovu korist, da bi po Škorinom plasmanu na brončani dio postolja išao natrag, glasao za HDZ-ovu „ženu iz naroda“. Kaže, dosljedan je, politički i ideološki korektan i pravovjeran, a Plenković s takvima ni vrit ni mimo te pričurina crni labud, kako podokničarski poje Dimitrija Demeter – prosto zrakom leti. Nije Culej, „nedajbože“, je li, Luka Bebić ili Jerko Rošin, koji onomad – kada je uistinu jako zagrmilo i sijevalo oko „dragog Ive“, iznad i oko Banskih dvora, Trga žrtava fašizma i Zrinjevca – nisu dali na prijatelja ni po koju cijenu. I likovi poput Culeja, Sokola, Resslera – alias bivših, je li, esdepeovaca Milanke Opačić, Tomislava Sauche, Bojana Glavaševića ili haenesovke Marije Puh, etc. – također su simbol, ali jednoga drugog mentaliteta/duha/prakse u HDZ-u i ostatku stranačkog spektra s cca 160 manje više beznačajnih, slobodnolebdećih jedinki.

Tako to više ne ide

Tim više ima pravo lakonotni izborni luzer Škoro, sklon uzburkati mulj u političkoj močvari Bijedne Naše izlaskom na jesenske parlamentarne izbore, kad podbada Plenkovića i gubitnički stožer Grabar-Kitarović time da „Milanovićeva pobjeda nije moja krivnja“. Dakako da nije čak i da jest istina kako im je uskratio cca 100.000 HDZ-ovih i inih tzv. desnih birača. Krivi su si sami, jer već četvrt stoljeća nakon Domovinskog rata i 65 godina nakon Drugog svjetskog više ne pali hinjeni, patetičan obrazac tzv. domoljublja, hrvatstva, braniteljske žrtve/dostojanstva/digniteta, etc. (svedeno mimo javnog oka na neupitne teške milijuna kuna i povlastice svake vrsti) kontra Srba, tzv. četnika, komunista, udbaša, Jugoslavena, jugonostalgičara, petokolonaša… Dok se tzv. obični, mali ljudi, školovani iseljavaju razočarani domovinom-maćehom, a njihovi roditelji, djedovi i bake prekopavaju kontejnere i životare na mirovinskoj crkavici, ti pak što tako glasno/svjesno mažu oči masama lažnim domoljubljem, telale kako se „mora voljeti Hrvatsku“ žive u obilju od unovčenog „hrvatstva“.

Tako to jamačno više ne ide. Obrazac na kojemu je HDZ s koruptivnim kolaborantima 23 od 30 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene vukao zemlju nizbrdo, nametao lažne vrijednosti, dijelio pûk izmišljenim neprijateljima, hipnotizirao mitologijom bez pokrića, etc. dnevno fasuje sve nove i nove činjenice o tomu da tzv. hrvatski narod više ne vjeruje tzv. hrvatskoj državi. Ne vjeruje ključnim institucijama: od vlade i tzv. Visokog doma nakrcanog „žetončićima“ što dižu ruke samo na daljinski upravljač do policije, pravosuđa, školstva, zdravstva, socijale… Sustav jezivo trokira, a premijera Plenkovića i njegovu vladu koji nižu „izvrsne rezultate i pozicionirali su Hrvatsku visoko u Europi i svijetu“, eto, narod „ne razumije“, pa je CRO Demoskop ovih dana detronizirao HDZ na rang niže. Nakon pune četiri godine, SDP je prvi izbor građana, ZNA SE opcija drugi. Za to nisu krivi čak ni crni labudovi, ma koliko ih bilo u sve  gušćem/širem jatu. Kako su Plenković i njegovi od povjerenja sijali, sada žanju. Nikakve tu analize više ne mogu pomoći.

Neumjesno je izvlačiti se na Škoru kontra Grabar-Kitarović, koja je samoj sebi uskratila drugi mandat, ne presudno Zoran Milanović, jer je samoj sebi bila najveći neprijatelj. Bit će stoga zanimljiv parlamentarni obračun najesen pod oblakom crnih labudova, jer će Plenkoviću (ako se dotad još uopće održi u HDZ-ovom sedlu) nagovoriti razočarane biračke mase da glasaju za stranku s partnerima koja ih je razočarala, za iste ljude koji ni dosad nisu opravdali njihovo povjerenje. Čime aktualni šef HDZ-a ili bilo koji od (ne)poznatih aspiranata na njegovo mjesto može uvjeriti birače da su vrijedni i iksti put dati HDZ-u „drugu priliku“? Ničim realnim. Pa onda ni građanima, je li, ne treba iksti put „drugo isto obećanje“, koje se opet neće ispuniti.

The post Jato crnih labudova appeared first on Tacno.net.

AFP PHOTO / Fabrice COFFRINI

Hrvatska je među jedine tri članice EU-a, uz Bugarsku i Latviju, zemlja bez temeljnih dokumenata – strategije, akcijskih programa i paragrafa – za učinkovito srednjoročno/dugoročno sučeljavanje s grčevima ranjene prirode, za preventivu/suzbijanje posljedica klimatskih promjena. Premijer Andrej Plenković bez imalo stida ili bar neugode kima glavom u društvu šefice Europske komisije Ursule von der Leyen (kojoj je klima bit predsjedničkog mandata) i inih forumaša u Davosu, a vodi zemlju čijoj je vlasti krucijalan problem opstanka planeta, je li, zadnja rupa na svirali. I koja je, glede i u svezi, kobno zapela u gomilama smeća, prešla sve granice i međunarodno dogovorene rokove o ekologiji/klimi. Bijedna je Naša, naravno, nevažna – ma koliko premijer Plenković i odlazeća predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović tvrdili suprotno – u globalnoj raspravi o temeljnom problemu prebogate kaste gospodara svijeta: kako resetirati kolabirajući model kapitalizma?

Marijan Vogrinec

Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok! Dobro, na stranu Šenoin stih iz povjestice o postolaru koji je prodao dušu vragu. No, ta poruka ili pouka u ironičnoj inačici stanja kapitalističkog zdravlja svijeta itekako vrijedi za godišnji ekonomski summit političke, ekonomske, gospodarske, znanstvene, estradno-zabavljačke… tzv. elite u razvikanom Davosu, zimovališnom selu u švicarskim Alpama. Gdje se ritualno i uz globalnu medijsku pompu najvišeg napona, eto već 50. put, okuplja moćna kasta što je neodgovorno prodala dušu vragu eda bi pametovala o tomu kako eutanazirati one koji klimatski i poduzetnički prodaju dušu vragu, i samog vraga. Zapadni su mediji već u najavi jubilarnog Svjetskog ekonomskog foruma obznanili kako „svjetska elita u Davosu spašava svijet“. A skup je to, objektivno, koji – tvrdi iskustvo – ima više larpurlartivno, paradno, pa i estradno značenje pozvanih/viđenih na crvenom tepihu svjetske elite no što uistinu utječe na promjene za opće dobro svijeta i čini globus boljim, pravednijim, sigurnijim i sretnijim. Osobito u odnosu na kritična mjesta, tzv. Treći svijet, siromašn(ij)e, male i manje razvijene zemlje.

Iako jest razložno staviti u središte pozornosti teme klimatskih promjena koje zloslutno izmiču kontroli i izgradnja skladnijeg ekonomskog svijeta, svojevrsna je farsa ili licemjerje s davoškog tzv. crvenog tepiha to da se učinkovita intervencija u predinfarktno stanje planeta očekuje upravo od tih cca 2500 prebogatih i iznimno povlaštenih sudionika (među kojima 119 milijardera, iksti broj milijunera te pedesetak šefova država ili vlada) iz 117 zemalja. Pod autoritetom, sic transit, Forumovih „zaštitnih lica“ u likovima malodobne švedske klimatske aktivistice Grete Thunberg (17) i vremešnog protuklimatologa, apologeta imperijalne doktrine kapitalizma, kontroverznog američkog predsjednika Donalda Trumpa. „Dosad niste ništa učinili za klimu na našem planetu“, skresala je s davoške govornice aktivistica mladih Thunberg navodno zabrinutim bogatašima i njihovim političkim operativcima, a najpoznatiji svjetski Twitteraš ismijavao je tzv. ekološke defetiste iz 1990-ih godina te pojam klime nije ni spomenuo. I ta odokativna simbolika znak je da oni koji mogu i morali bi „spasiti svijet“ neće ni ubuduće ništa učiniti, osim još sofisticiranije u svakom smislu i dalje iscrpljivati prirodne/ljudske resurse radi vlastitog blagostanja.

A sav politički, poduzetnički, ekonomski, financijski, aktivistički, medijski, etc. globalan tzv. establishment u kontinuitetu je, štafetno najodgovorniji za kancerogeno stanje svijeta – izjedenog ekonomski nehumanom, ali i ekološki neosviještenom praksom deformiranog i već potrošenog modela kapitalizma. Za koji i povlašteni hrvatski apologeti tvrde da nema boljeg, a parazitiraju na pustoši narastajućih socijalnih nepravdi, izrazite pravne nesigurnosti, institucionalne disfunkcionalnosti, gospodarske urušenosti i ekološkog analfabetizma. Bijedna je Naša, uz Bugarsku i Latviju, zemlja bez temeljnih dokumenata – strategije, akcijskih programa i paragrafa – za učinkovito srednjoročno/dugoročno sučeljavanje s grčevima ranjene prirode, za preventivu/suzbijanje posljedica klimatskih promjena. Hrvatski premijer Andrej Plenković bez imalo stida ili bar neugode kima glavom u društvu šefice Europske komisije Ursule von der Leyen (kojoj je klima bit predsjedničkog mandata u Uniji) i inih forumaša u Davosu, a vodi zemlju čijoj je vlasti krucijalan problem opstanka planeta, je li, zadnja rupa na svirali. I koja je, glede i u svezi, kobno zapela u gomilama smeća, prešla sve granice i međunarodno dogovorene rokove o ekologiji/klimi.

Toksičan kapitalistički mentalitet

Hrvatska je, naravno, nevažna – ma koliko premijer Plenković i odlazeća predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović tvrdili suprotno – u globalnoj raspravi o temeljnom problemu prebogate kaste gospodara svijeta: kako resetirati kolabirajući model kapitalizma? Kojemu neprijeporne činjenice desetljetnog tzv. grijeha struktura nezadrživo rade o glavi: permutirajući, ničim opravdan porast nepravde i socijalnih razlika, širenje/produbljivanje jaza među (pre)siromašnih i (pre)bogatih te kobne klimatske promjene kao posljedica mega korporativne gramzljivosti, bogaćenja, profita po svaku cijenu i nasilne kontrole tržišta. Budući da kapitalizam – ma kojeg modela i ma kako skandinaviziranog lica tzv. socijalističkim pomadama navodne radničke samouprave – nema smisla bez profita i bogaćenja tzv. vlasnika kapitala na teret tzv. radne snage na tržištu rada (sintagme koje i u Bijednoj Našoj službeno dehumaniziraju pojam rada i radnika), nužno će davoške parole o digitaliziranom/pravednijem kapitalizmu, kapitalizmu dionika, samoodrživom globalnom gospodarstvu ostati gole floskule. Je li, i razlogom za neku od tema na dnevnom redu 51. Davosa?

Taj i takav kapitalistički mentalitet – samoodrživ samo dok iskorištava tuđi rad, nepravedno prisvaja najveći dio dodane vrijednosti na osnovi rada nepravedno plaćene tzv. radne snage i nekontrolirano iscrpljuje prirodne resurse – proizvodi krizu u svijetu nesagledivih posljedica. Genetski nije programiran iznjedriti rješenje za tzv. spas planeta koji zagovara mladež Grete Thunberg i masa prosvjednika što su ih policijsko-vojni kordoni zaustavili u snijegu i izvan službenih prtina, daleko od očiju i ušiju, je li, „jako savjesnih i zabrinutih“ davoških forumaša u skupim apartmanima (10.000-20.000 eura za dva noćenja) i toplim dvoranama. Kapitalizam bi imao spasiti planet Zemlju od kapitalizma? Od samog sebe? Oksimoron. Svijet kakvog znamo i sva njegova prošlost, znanstveno dokazana da je bila kakvu ju pojmimo ne funkcionira tako da netko/nešto svjesno ukida sebe. Mimo nekih evolucijskih zakona, razloga i okolnosti kad se steknu uvjeti. Davos je mondeno mjesto u zasniježenim njedrima Graubàündena u koje se – opasano s više čeličnih obruča do zuba naoružanih cca 5000 specijalaca, na tlu i u zraku – i prethodnih 49 godina dolazilo ekskluzivno zabaviti uz iće i piće, malo rekreacije na snijegu tko voli, ponešto seksa u potaji komu je i do toga stalo na službenom putu, susretati poznanike ili upoznati koga, raspustiti se na partyjima uz šampanjac i gurmanluke čija je cijena nedostupna i bolje plaćenim zapadnim smrtnicima tzv. srednjeg sloja… Forum u Davosu je i službena obaveza tzv. elite za uozbiljena lica držati uopćene govore i frazirati izjavama novinarima, a ne rješavati, je li, svjetske probleme ili spasiti planet. Od samih sebe?

Aktivistica za klimatske promjene Greta Thunberg dolazi na 50. godišnji sastanak Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) u Davosu, Švicarska, 21. siječnja 2020. REUTERS / Denis Balibouse

Dan uoči okupljanja sudionika Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, međunarodna je neprofitna nevladina organizacija Oxfam objavila novo izvješće o karcinogenom stanju zdravlja svijeta i društvenim odnosima koje, po običaju, opet neće dirnuti svijest, savjest ili srce nikog od tih što se larpurlartistički zabavljaju tzv. spašavanjem planeta Zemlje. U prošlih deset godina, ekonomski model kapitalističke nejednakosti udvostručio je broj milijardera u svijetu, navodi se u Oxfamovom izvješću. „Bogatstvo 2153 svjetska milijardera premašuje imovinu 4,6 milijardi ljudi, odnosno 60 posto svjetske populacije“, prenosi Hina. „Taj duboki jaz temelji se na pogrešnom i seksističkom ekonomskom sustavu, konstatiraju autori izvješća, ističući podatak da 22 najbogatija muškarca svijeta imaju više novca nego sve žene u Africi. Žene i djevojke dnevno troše milijarde neplaćenih sati na kuhanje, čišćenje i brigu za rođake, zbog čega se mnoge među njima ne mogu obrazovati ni zaposliti. Vrijednost njihovog rada tri je puta veća od vrijednosti globalne tehnološke industrije.“

Kad bi jedan posto najbogatijih u svijetu plaćali samo 0,5 posto veće poreze u sljedećih deset godina, otvorilo bi se 117 milijuna radnih mjesta u zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi za djecu i starije, etc. Davos ni riječi o tomu. Većina od forumaša – samo se kotizacija plaća 50.000 eura za nazočnost samo na skupnim sjednicama – doletjela je i ove godine privatnim/službenim zrakoplovima na summit u Švicarskoj, a „odlučni su“ uvjeravati javnost u svoju zauzetost za klimu te radnu i socijalnu pravdu u tzv. resetiranom kapitalizmu, nekakvom, je li, kapitalizmu s ljudskim licem i dušom? Kakav jednostavno ne postoji niti je moguć. Kapitalizam s ljudskim licem je oksimoron, sâm po sebi. Princ Philip, ljubimac britanske kraljevske kuće, ima (?) što zboriti o klimatskim promjenama i trovačkim emisijama ugljičnog dioksida, a u Davos je i ove godine došao izazivati gnjev klimatskih/ekoloških aktivista privatnim zrakoplovom. Trumpa je službeni Air Force One dovezao iz Washingtona u Zürich, a helikopterom je doletio u Davos.

Procjenjuje se da će avioni do 2050. godine sudjelovati s 22 posto u ukupnom svjetskom zagađenju ugljičnim dioksidom. Osobni primjer i komfor tzv. elite jamačno ne vrijedi za tzv. obične, male ljude u svijetu, pa ni kada su posrijedi ekologija i kapitalistička ekonomija. Quod licet Iovi, non licet bovi. Svjetski ekonomski forum je mjesto okupljanja tzv. elite, naviknute na nevjerojatan luksuz i raskoš – o trošku siromašnih i sve siromašnijih – što je neusporedivo sa životnom zbiljom i odnosima u kojima živi, životari ili preživljava više od 80 posto svjetske populacije. Sit gladnomu ne vjeruje, tvrdi prastara pučka mudrost, pa se i neki satiričari rugaju Davosu time kako u to mondeno zimovalište dolaze razmaženi milijarderi tumačiti milijunerima kako se živi u siromaštvu i nepravdi.

„Stotine konobara, sobara, recepcionera, poslužitelja i koktel majstora stigli su u Davos kako bi mogli ispuniti svaki hir svjetskih lidera, biznismena i superbogataša“, javljaju svjetski mediji, „koji su došli u švicarske Alpe na godišnji Svjetski ekonomski forum, koji mnogi zovu ‘proslava kapitalizma’. I dok će gosti, među kojima su brojni predsjednici i premijeri noći provesti u jednom od najluksuznijih hotelskih apartmana na svijetu, osoblje koje je dovedeno u Davos spavat će u sobama u kojima će ih biti smješteno i po petero, u krevetima na kat.“ Najluksuzniji hotel u Davosu, Grandhotel Belvédère, doveo je 200 ljudi kao dodatno osoblje za posluživati najbogatije forumaše, među kojima su se našli i sir Elton John, glazbeni velikan, pa glumac Leonardo DiCaprio, etc. Prema medijskim anketama, većina ljudi u svijetu drži kapitalizam iscijeđenom ljuskom društvenog ustroja koji ne zadovoljava temeljne ljudske potrebe, čini više štete nego koristi. Kakav onda kapitalizam nakon kapitalizma i je li nakon kapitalizma uopće potreban kapitalizam? U bilo kojem celofanu.

„Džaba ste farbali“

„Ljudi preispituju je li ono što imamo danas i svijet u kojem živimo danas idealno za njihovu budućnost“, kaže David Bersoff, voditelj istraživanja što ga je među 34.000 građana iz 28 zemalja – zapadnih tzv. liberalnih demokracija poput SAD-a i Francuske te Kine i Rusije – provela američka kompanija Edelman. „Čak 56 posto ljudi smatra da ‘današnji kapitalizam čini više štete nego koristi u svijetu’“. Sudeći po tomu, ali i davoškoj temi propitivanja samouništavajućeg zapadnog modela društvenog uređenja, razvikana teorija filozofa Francisa Fukuyame o kapitalizmu kao „kraju povijesti“ – ne drži vodu. Kapitalizam, zasnovan na nejednakosti/nepravdi i iscrpljivanju prirodnih/ljudskih resursa jest „kraj povijesti“ samo dovede li ljudski rod i Plavi planet do konačnog uništenja, preko ruba s kojeg više nema povratka. Svjetska je meteorološka organizacija proglasila 2019. godinu drugom najtoplijom otkad postoje mjerenja.

Kulminiraju požari, poplave, vulkanske erupcije, dugotrajne suše, razorni uragani, tsunamiji, otoci tonu u ocean, topi se milenijski permafrost u tundrama i na visokim planinama, pucaju ledenjaci na polovima, trava osvaja Grenland, ubrzano nestaju biljne i životinjske vrste… Milijarderi i političke kaste u njihovoj službi nisu osvijestili to da bunt prirode protiv kapitalističkog/imperijalnog/mega korporativnog silovanja postupno, ali pouzdano radi i o njihovoj glavi. Netko će im na koncu kazati: „Džaba ste farbali“. Novac i nasilništvo nad ljudskošću nikomu ne donosi sreću. „Mi smo savez koji se idućeg tjedna organizira u 20 zemalja kako bismo poručili da je vrijeme isteklo za Davos“, kazao je kenijski aktivist Njoki Njoroge Njehu prosvjednicima u mondenom švicarskom zimovalištu. „Vrijeme je za ukidanje milijardera, jer ih si mi ne možemo priuštiti, planet si ne može priuštiti milijardere.“

Tko to ne shvaća, a ne shvaćaju svi davoški i ini trumpovi sa svojim poslodavcima iz sjene najvećeg dijela svjetskog bogatstva, jamačno ne živi na Zemlji. Planet i njegove muke se, je li, ne vide iz zlatnih odaja i iza himalaja gusto naslaganih milijardâ.

The post Farsa na crvenom tepihu appeared first on Tacno.net.

Foto: Refik Hodžić

„Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta trebamo se prisjetiti i zloglasnog ustaškog logora Jasenovac, u kojem su ubijene tisuće pripadnika židovskog i drugih naroda, kao i hrvatskih antifašista i demokrata. Kao što je tragedija nacističkog logora Auschwitz-Birkenau prekretnica u našoj zajedničkoj europskoj povijesti i kao što je sjećanje na tu tragediju dio europskog identiteta, tako je i Jasenovac bolan i tragičan dio hrvatske povijesti, a trajni spomen i oštra osuda tog zločina dio su naše kulture sjećanja i zalog naše europske budućnosti“, prigodno je priopćila hrvatska vlada. U najstrašnijoj/najvećoj ustaškoj tvornici smrti, konc-logoru u Jasenovcu ubijeno je cca 15.000 Židova, barem dvaput više Roma (službeno cca 16.000), ali najviše Srba, barem dvaput više no Židova i Roma zajedno. Zašto vlada i premijer Andrej Plenković kukavički prešućuju srpske i romske žrtve u Jasenovcu? Kome i što time žele poručiti? Zašto ne kažu istinu o hrvatskom holokaustu?

Marijan Vogrinec

Ugledni hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić, kojemu zajedno s članovima obitelji kukavni proustaše prijete klanjem jer licemjernoj tzv. mainstream politici Bijedne Naše bez dlake na jeziku sasiplje u bulju znanstvenu i ljudsku istinu o veleizdajničkom/marionetskom tzv. NDH-u te uzrocima, tijeku i posljedicama Drugog svjetskog rata na tlu bivše SFR Jugoslavije i pobjedničkoj ulozi Josipa Broza Tita – to ih boli više no operacija bubrega naživo – opleo je genocidno crnilo nacifašizma u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Nadnevak je to kada je sovjetska Crvena armija u nezaustavljivom, pobjedničkom naletu prema Berlinu 1945. godine oslobodila šaku preživjelih uznika nacističkog konc-logora Auschwitza, najstrašnijeg u povijesti simbola genocida, izopačenosti i nakaznosti ljudskog uma koji je prouzročio cca 60 milijuna mrtvih što na bojišnici, što u sustavu nacifašističkih tvornica smrti, što među civilnim stanovništvom izvan ratišta. Nije ništa neobično da je Klasić, profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uzeo na zub predsjedničkog luzera s minulih izbora lakonotnog Miroslava Škoru, pa ustaše i tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana u kontekstu zamjerki da se teroriste danas u RH drži herojima.

Genocidan ustaški režim/pokret u tzv. NDH (po)činio je 1941.-1945. iste zločine protiv čovječnosti i zdravog razuma kao Führerovi operativci tzv. konačnog rješenja: primijenio arijevsku ideologiju, preuzeo rasne zakone i organiziranom državnom mržnjom uspostavio sustav od cca 40 konc-logora smrti za Srbe, Židove, Rome, nepoćudne Hrvate i ine navodno neprijatelje „hrvatske države“ (države, pa hrvatske? – sic transit). Ustaše, tzv. NDH i holokaust jedno su tijelo i duša u hrvatskoj inačici nacifašizma u Drugom svjetskom ratu, ali djecu i mladež u školama od 1990-ih u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj više ne uče tako. Dapače, udžbenici i učitelji bagateliziraju antinacifašističku, partizansku borbu – analogno i holokaust – a političari s tzv. desnice to odobravaju. Gledaju kroz prste i čak sufinanciraju javnim novcem (npr. revizionističku knjigu izvjesnog Igora Vukića o ustaškom konc-logoru u Jasenovcu, najstrašnijoj/najvećoj klaonici na europskom Jugoistoku) rastuće povijesno krivotvoriteljstvo o ustašama i Endehaziji kao gradivnoj sastavnici tzv. hrvatske državnosti.

Spomenik žrtvama holokausta

Ne treba se onda čuditi da Bijedna Naša ni ove godine nije dostojno i na službenoj, državnoj razini obilježila Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. U nekim gradovima, npr. Osijeku ili u Zagrebu karanfilima na na fontani na Trgu žrtava fašizma, ljudi su spontano ili pak u organizaciji židovskih zajednica zapalili svijeće i položili koji cvijet u spomen na žrtve, zvjerski ubijene samo zato što su bile „pogrešne“ etničke pripadnosti ili vjere. Premijer Andrej Plenković je – budući da u svojoj domovini nije, je li, našao prigodu i potrebu za obilježiti holokaust? – nazočio 75. obljetnici oslobađanja Auschwitza-Birkenaua (u kojemu je ubijeno više od milijun i sto tisuća uglavnom Židova). Sa sobom je poveo ministre kulture Ninu Obuljen-Koržinek i branitelja Tomu Medveda, predsjednika Savjeta za nacionalne manjine RH Aleksandra Tolnauera, posebnoga vladinog savjetnika akademika Zvonka Kusića te Saru Lustig, kćerku pokojnog Branka Lustiga, hrvatskog filmskog oskarovca i bivšeg zatočenika u Auschwitzu.

Hrvatski je premijer izjavio da je „oslobađanje logora, gdje je ubijeno više od milijun ljudi bio kraj najmračnijeg razdoblja u europskoj i svjetskoj povijesti“ te kako je „za izgradnju društva u kojemu se takvo što više neće ponoviti ključno obrazovanje mladih o povijesnim strahotama i o holokaustu“. Hrvatsku genocidnu ustašijadu, koja je samo u Jasenovcu zvjerski pogubila znatno više od službeno registriranih cca 83.000 Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata i inih „neprijatelja“ tzv. NDH, nije ni spomenu u kontekstu holokausta. Do dana današnjeg se ne zna točan broj Židova što su ih ustaše transportima u stočnim vagonima otpremili u smrt u Auschwitzu i brojnim drugim u mreži nacističkih logora u Trećem Reichu. Ustaše su bili učinkoviti i pedantni u tom nezanemarivom prilogu strahotama holokausta, neusporedivo pedantniji i učinkovitiji, je li, od svojih predratnih jataka, Duceovih fašista. Židovi koji su uspjeli umaknuti ustaškoj kami, transportima u stočnim vagonima, Jasenovcu i drugim ustaškim stratištima u tzv. NDH, a nisu otišli „u šumu“ partizanima, glave su spašavali u talijanskoj okupacijskoj zoni. Židovi u fašističkoj Italiji su također znatno bolje prošli no njihovi sunarodnjaci u Trećem Reichu ili u okupiranim slavenskim zemljama na europskom Istoku i Jugoistoku, gdje su domaći kvislinzi bili veći krvoloci i od najzadrtijih nacista.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović već na izlaznim vratima bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku – opsesivno zauzeta trošenjem i posljednje lipe poreznih obveznika na svoja uglavnom besmislena za državu putovanja uzduž i poprijeko inozemstva – glasno se hvalila neki dan u Izraelu na svjetski posjećenoj komemoraciji žrtvama holokausta kako će se u Zagrebu izgraditi impozantan spomenik tim žrtvama. I to, kazala je, „već do kraja hrvatskog mandata predsjedanja EU-om“. Što će reći – do lipnja? O ustaškom genocidu i hrvatskoj inačici holokausta, je li, ni abera. Kao ni Plenković. Prave se grbavima: „nije toga ni bilo, izmislili komunjare, partizani-zločinci koji su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijali Hrvate zato što su bili protiv komunizma“ (sic transit)!? A kod kuće ne znaju je li krvoločna ustaška krilatica „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav ili je pod njom hercegovački fratar Tomislav Filipović nadimkom Majstorović (majstor u baratanju kamom, „inteligentna“ dosjetka Maksa Luburića, ustaškog intimusa ratnog zločinca Ivana Stiera, djeda HDZ-ova političara Davora Ive Stiera) poklao – koliko se na suđenju 1946. godine mogao sjetiti – „više od sto ljudi“. Djece, žena, staraca… U Jasenovcu, ali prethodno i po srpskim selima u Potkozarju. Fratar je dopao vješala, a djed Stier (legendarna fotka s njemačkim šarcem na ramenu, u ustaškoj koloni na maršu) izmaknuo je pravdi u Argentinu tzv. štakorskom stazom vlč. Krunoslava Draganovića (Hrvatski zavod sv. Jeronima u Vatikanu) i krivotvorenim dokumentima.

Kamenčić holokausta itekako neugodno žulja hrvatsku tzv. mainstream politiku, koja se kod kuće ne ufa učinkovito stati na kraj ustašluku (koji je dijelom sufinancirao Domovinski rat, HDZ i uspon Franje Tuđmana na vlast, pa zahtijeva participaciju za protuuslugu) ni onemogućiti povijesni revizionizam, a u demokratskom svijetu glumata antinacifašizam, hvali se Titom i partizanima, istinskim pobjednicima i saveznicima koalicije što je u svibnju 1945. napokon vojno zgazila nacifašističko zlo u svijetu. Nije tajna da je upravo Izrael znao ošinuti kritikom vlasti Bijedne Naše zbog proustašluka, da židovski predstavnici ne žele s državom komemorirati jasenovačke žrtve, da je Izrael svojedobno izolirao RH zbog antisemitske i rasističke Tuđmanove izjave kako je sretan što „moja supruga nije ni Srpkinja niti Židovka“, a najveći globalni lovac na nacifašističke zločince Efraim Zuroff iz jeruzalemskog Centra Simon Wiesenthal nerijetko uzima RH na zub upravo zbog licemjernog odnosa prema tome što Plenković u Auschwitzu naziva, je li, „najmračnijim razdobljem u europskoj i svjetskoj povijesti“. Ne ide to tako prema genocidnoj ustaškoj ulozi u holokaustu: ne znamo bismo li piškili ili kakili.

Za razliku od premijera Andreja Plenkovića, koji glede i u svezi ne zna bi li piškio ili kakio, kao što ne zna ni u odnosu na ključne reforme sustava u kojemu Bijedna Naša srlja prema ponoru, svojedobni mu prethodnik u istoj stranci, sadašnji optuženik/uznik Ivo Sanader znao je kako s tima što su se zaigrali ustašlukom. Smjesta je dao srušiti spomenik ustaškom zločincu Juri Francetiću u slunjskom parku i ukloniti ploču Pavelićevom ideologu („Srbe na vrbe“, je li) Mili Budaku u Lovincu na Velebitu. Znao je i s generalima iz Domovinskog rata, koje je Haag tražio zatvoriti radi tzv. udruženog zločinačkog pothvata. Andrej Plenković i ekipa od povjerenja, ali ni pravosuđe što ga kontroliraju, državni mediji, Katolička crkva, neke tzv. braniteljske udruge, etc. ne znaju što će s apologijom/apologetima najstrašnije ideologije u ljudskoj povijesti. Nema veze, je li, što apologeti te vrsti atakiraju „u ime hrvatskog naroda“ (sic transit) osvojiti vlast u zemlji, koristeći najprije sva zakonom dopuštena sredstva, glumatajući demokrate par excellence – tako je bilo 1920-ih/1930-ih godina u Italiji i Njemačkoj kada je opća kriza populistički iznjedrila „mesije“ Adolfa i Benita – a kad preuzmu kormilo, diktatura, teror, suspenzija, mržnja bez razloga i pokrića, progon…

Sramotan Tuđmanov antisemitizam

„Holokaust je ustvari mržnja“, tvrdi Hrvoje Klasić u razgovoru na televiziji N1 Hrvatska. „Sve se svodi na mržnju ljudi prema ljudima i spremnost što iz toga može proizaći, a to su ubojstva ljudi koji ništa nikomu nisu skrivili. Iz toga proizlazi da mi imamo mržnju u društvu prema različitim kategorijama koje proizlaze iz neobrazovanosti ili neznanja. Ključni je problem što slušamo političare ovih dana, a revizionizam ide velikim dijelom od njih. Rodonačelnik tog problema je Franjo Tuđman, koji je imao problematična stajališta prema holokaustu u knjizi ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’, koja su procijenjena antisemitskim (tada je Izrael okrenuo leđa i Tuđmanu i Bijednoj Našoj, op. a.). I tek kad je promijenio podatke u knjizi i priznao pogrešku, javno se ispričao, obnovili smo odnose s Izraelom. Ne samo da je pogrešno govorio o broju žrtava već je i u istom kontekstu spomenuo i logore nakon ’45.

Zatim, imate predsjednika Sabora koji govori da u logorima i nije bilo baš tako grozno, pa onda da uzvik ‘Za dom spremni’ nije sporan, iako su pod njim ljudi odvoženi u Jasenovac, pa ministar kulture koji govori da je vrhunac njegovog literarnog rada pisanje za list u kojem govori da su ustaše heroji, pa potpredsjednik Sabora Milijan Brkić koji je jednom prilikom rekao da njihova borba za hrvatski narod nikad neće biti zaboravljena. Pa sjetimo se predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović prošlo ljeto koja je za ekstremistički list govorila o Pavelićevim greškama, ali nije spomenula Židove (sada se prešetava Izraelom i licemjerno glumata sućut sa žrtvama nacističkog bezumlja, op. a.) i Rome, nego kao grešku navodi zločine nad Hrvatima. Kad su u društvu velikih, političari su puni antifašizma u Washingtonu, itd., a doma nisu učinili što su trebali.

I ne samo to, nego primjerice u kampanji Miroslava Škore se govorilo o prekapanju da bi se našle kosti. Ja cijelo vrijeme govorim, 2020. godina je, točan broj žrtava nećemo nikad otkriti! Ali to više nije ključno pitanje, ključno pitanje je zašto se to dogodilo. Postoje ljudi koji su u stanju prešutjeti i raditi stravične zločine nad nedužnim ljudima. Ljudske sudbine su ovdje bitne, ne brojke. Imamo velikih problema kad je u pitanju odnos prema tzv. NDH i smatram licemjernim sve koji govore da nije točno da je ‘Za dom spremni’ njihov pozdrav – sve je jasno. Ugledni povjesničari u svijetu i u Hrvatskoj se slažu o tomu. Veći je problem što dužnosnici pjevaju ustaške pjesme, što imaju Pavelićevu sliku na zidu. Priče da ‘Za dom spremni’ iz ’91. nema veze s onim iz ’41. totalna su laž. Oni koji su ga uveli bili su ponosni što to potječe od Pavelića.“

Netom što je Franjo Tuđman u osvit ratnog užasa 1990-ih u Hrvatskoj bio podigao rampu državne međe onima što su 1945./46. i kasnije tražili „prostor slobode“ (Kolinda Grabar-Kitarović iseljeništvu u Argentini, sic transit) u najudaljenijim rupama preko Velike bare – a još se nije ni znalo kako će se okončati nevjerojatna provala mržnje samozvanih „narodnih vođa“ i medija manje-više genocidnim politikama što su vonjale po krvi iz Drugog svjetskog rata, pa i ranije (u Srbiji čak do Kosovske bitke, sic transit), u Hrvatsku je nahrupio val (pro)ustaške emigracije kojoj je tzv. prvi hrvatski predsjednik dao utjecajne pozicije u cijeloj piramidi vlasti. I civilne i vojne. S ulica i trgova, čak iz zabačenih sela i zaselaka preko noći su ne samo srušeni (cca 3000) gotovo svi tzv. partizanski spomenici, čak monumenti Vojina Bakića, Dušana Džamonje i velikana tog tipa te ina obilježja u počast/slavu narodnooslobodilačkoj epopeji. Nestale su, razbijene, minirane, zagađene crnom bojom i nacifašističkim simbolima, etc. gotovo sve ploče žrtvama hrvatske inačice holokausta, zlog ploda ustaškoga genocida u tzv. NDH. Maloumnici su mislili da će barbarskom agresijom zatrti svaki spomen i trag genocidu/holokaustu što ga je počinio veleizdajnički dio hrvatskog naroda nad Srbima, Židovima, Romima, nepoćudnim Hrvatima, etc. A to je nemoguće. To je novi zločin.

Židovi na putu u smrt

„Hrvatska politika ne čini ništa protiv sve očitije ustašizacije društva“, ustvrdio je sveučilišni profesor povijesti sa zagrebačkog Filozofskog fakultet i bivši diplomat Ivo Goldstein u „Newsroomu“ televizije N1 Hrvatska; više od pola njegove obitelji uglednih židovskih intelektualaca pobio je ustaški režim. „Bilo bi dobro reći da je otprilike 10.000 ljudi iz Hrvatske stradalo u Auschwitzu, od toga 7000 Židova (među više od šest milijuna ukupno ubijenih europskih Židova u nacističkim tvornicama smrti). To su bili većinom zagrebački Židovi, a bilo ih je iz Vukovara, Vinkovaca, Osijeka… Deportirani su temeljem uske suradnje službi NDH i Nijemaca, i to su važne poruke koje treba reći. Ne vidim da sadašnja politika to radi, nego se ponaša kao da se holokaust dogodio negdje drugdje. Nažalost, dogodio se i ovdje u Hrvatskoj.“

Pohvalno je da se vladino izaslanstvo RH – na čelu s premijerom – našlo na komemoraciji u povodu 75. obljetnice sovjetskog oslobođenja konc-logora Auschwitz-Birkenau, to je ispravna ne samo diplomatska gesta, ali na unutardržavnoj razini jamačno nije dovoljno obilježiti holokaust tek vladinim priopćenjem sramotnog diskursa koji prešućuje ustaški genocid nad Srbima i Romima, tek prigodnim zabilježbama u dijelu medija jer se okrugla obljetnica ne dâ preskočiti te manje-više spontanim reagiranjima u nekim lokalnim sredinama. Stoga i vladino priopćenje – u tzv. svjetlu dnevnih zbivanja u političkoj močvari – djeluje neiskreno. Tim više, jer se autor priopćenja sjetio krivotvoriteljski spomenuti i ustaško gubilište u Jasenovcu, opetujući već izlizanu frazu „nikad više“, koju će se pogaziti prvom ratnom tréšnjom na brdovitom Balkanu. Kao što je bila pogažena toliko puta u prošlosti.

„Milijuni žrtava holokausta trajna su opomena čovječanstvu na katastrofalne posljedice zločinačkih ideologija rasizma i antisemitizma, ali i obveza sadašnjim i budućim generacijama da grade društvo u kojem nema mjesta isključivosti, netoleranciji i nasilju“, navodi se u priopćenju. „To nas uči svijetli primjer 117 hrvatskih Pravednika među narodima koji su izložili vlastite živote da bi spašavali svoje sugrađane židovske vjere, i to je civilizacijski kriterij po kojem će se ocjenjivati i naša generacija. Svijest i obrazovanje mladih o povijesnim strahotama, a osobito o holokaustu, ključno je za razumijevanje uzroka i posljedica najbolnijih događaja u europskoj i svjetskoj povijesti. To je naša ljudska i moralna obveza za oživotvorenje poruke ‘nikad više’ na kojoj je sazdana poslijeratna demokratska Europa, kao i za izgradnju modernog društva, oslobođenog svakog oblika mržnje i netolerancije. Negiranje zločina negiranje je čovjeka i njegove ljudskosti.

Foto: JUSP Jasenovac/Crol.hr

To je i negiranje svih europskih vrijednosti i temeljnih ljudskih prava. Neizreciva bol Auschwitza i mnogih dugih nacističkih logora obvezuje nas da se svakim takvim pokušajima snažno odupremo. Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta trebamo se prisjetiti i zloglasnog ustaškog logora Jasenovac, u kojem su ubijene tisuće pripadnika židovskog i drugih naroda, kao i hrvatskih antifašista i demokrata. Kao što je tragedija nacističkog logora Auschwitz-Birkenau prekretnica u našoj zajedničkoj europskoj povijesti i kao što je sjećanje na tu tragediju dio europskog identiteta, tako je i Jasenovac bolan i tragičan dio hrvatske povijesti, a trajni spomen i oštra osuda tog zločina dio su naše kulture sjećanja i zalog naše europske budućnosti.“

U najstrašnijoj/najvećoj ustaškoj tvornici smrti, konc-logoru u Jasenovcu ubijeno je cca 15.000 Židova, barem dvaput više Roma (službeno cca 16.000), ali najviše Srba, barem dvaput više no Židova i Roma zajedno. Zašto vlada Bijedne Naše i premijer Andrej Plenković, koji mora potpisati priopćenje u ime „svoje“ vlasti kukavički prešućuju srpske i romske žrtve u Jasenovcu? Kome i što time žele poručiti? Zbog koga ili čega ne kažu istinu o hrvatskom holokaustu? Boje se (pro)ustaške agresije, kojoj se ne ufaju stati na kraj, a daju si oduška u priopćenju frazirati o tzv. temeljnim ljudskim pravima, europskim vrijednostima, opomenama, ideologijama zla, kulturi sjećanja, zajedničkoj europskoj povijesti, etc.? Nisko, jadno i obeshrabrujuće upravo, glede i u svezi, frazema – „nikad više“. Mnogi od riječi, ljudskog dostojanstva i morala, ne samo Ivo Goldstein, s razlogom javno govore o tomu da je u Bijednoj Našoj ustašizacija društva na djelu, da je to dnevna i zabrinjavajuća pojava kojoj se politički tzv. mainstream ne suprotstavlja, osim ispraznim riječima, a sudovi ne sankcioniraju „Za dom spremni“ (na HOS-ovim crnim zastavama je to „čisto domoljublje“ iz Domovinskog rata, a u čavoglavog Thompsona, je li, dio „umjetničkog djela“, sic transit) i farsa se kotrlja iz dana u dan prema novom zlu.

„Nema člana židovske zajednice u Hrvatskoj (o manjinskoj srpskoj da se i ne govori, op. a.) koji nije šokiran izjavama da su ustaše bili dobri dečki koji su voljeli Hrvatsku, a da NDH nije bila nacifašistička tvorevina, nego hrvatska država“, ističe profesor Goldstein. „To nije bila hrvatska država, to je bila prevara Hrvatima da je država i ona je rezultat ustaške izdaje. Sva sreća da je većina Hrvata brzo shvatila da je to prevara i sva sreća da je većina naroda prešla na antinacifašističku stranu. Neki krugovi u ovoj državi, koji se prezentiraju kao oni koji najviše vole Hrvatsku, kroz tu priču profitiraju. Ako prezentirate ustaše kao dobre Hrvate koji vole Hrvatsku, ali su se malo zaigrali pa organizirali Jasenovac, onda možete naći način da ljude koji jako vole Hrvatsku, pa im je s neba pao Mercedes u dvorište i ne znaju kako, ali oni vole Hrvatsku pa ih onda na neki način eskulpirate. Jedna od katastrofalnih manifestacija ustašizacije jest relativizacija kriminala, jer to više nije kriminal jer ga rade oni koji vole Hrvatsku.“

Učenici u Jasenovcu

Ivo Goldstein također nije ni prvi niti jedini koji drži da je odlazeća za koji dan predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović itekako snažno pridonijela „ovom uneređivanju Hrvatske, posebno u relativizaciji odnosa ne samo prema Drugom svjetskom ratu; ona se  s ljudima nemoralnih i kriminalnih biografija. Činjenica da je bila u Izraelu ne znači puno. Izrael mora imati dobre odnose, pa i sa zemljama u kojima je revizionizam jak, jer Izrael ne može živjeti od Drugog svjetskog rata, nego mora živjeti na turbulentnom prostoru i treba saveznike“. Profesor se sjetio i notorne bedastoće Grabar-Kitarović kad je kazala da su ubijeni u zagrebačkom naselju Gračanima na kraju Drugog svjetskog rata „rezultat komunističkih zločina“, što ne odgovara istini: „Ondje se vodila krvava bitka Nijemaca i ustaša što su bježali na zapad protiv partizana koji ih nisu željeli pustiti bez da odgovaraju za svoje zločine. Tu je bilo žrtava s obiju strana. Ne može se tvrditi da nije bilo osvetničkog gnjeva u partizana nakon što su zarobili nekoliko tisuća ustaša i Nijemaca i sigurno je bilo likvidacija nakon bitke, ali se ne može slati pogrešne poruke o tim događajima. Grabar-Kitarović je u kulturi sjećanja napravila čitav niz pogrešaka“.

Goldstein je, međutim pohvalio vladin potez da Ministarstvo znanosti i obrazovanja osigura novac kako bi što više učenika organizirano posjetili Jasenovac te izrazio uvjerenje kako bi ovog proljeća ipak mogla opet biti, nakon tri prosvjedne godine, zajednička službena komemoracija (vladino izaslanstvo s predstavnicima srpske, židovske i romske manjine) na dan i na mjestu proboja logoraša iz ustaškog konc-logora u Jasenovcu. To jesu mali znaci ohrabrenja, ali velik je još i (pre)dugačak put do toga da se tragedija holokausta u političkom tzv. mainstreamu Bijedne Naše osvijesti kako čovječnost zahtijeva. Djelom, ne blagoglagoljanjem s figom u džepu. Bez istine i iskrenog pijeteta, bez poštenog suočavanja s prošlošću kakva je uistinu bila – nema sreće. Ni budućnosti ni potomstvu tih što najglasnije lome ruke, zazivajući „nikad više“.

The post Kultura sjećanja s figom u džepu appeared first on Tacno.net.