Foto: Tom Dubravec/Hanza media

Tjednik Novosti istražio je politički lik i djelo Ruže Tomašić i objavio to pod naslovom „Ruža ustaška“, što novoizabranu europrlamentarku iz skupine tzv. Hrvatskih suverenista – ikonu nacionalističke tzv. desnice – stavlja u vampirski kontekst ustaškog programa „ponovne uspostave NDH“, s nešto modificiranim ključnim karakteristikama tog zločinačkog režima. Ima li šanse uznapredovala ustašizacija RH? Pravi odnosi snaga između (pro)ustaštva, ekstremnog nacionalizma i antinacifašističkog svijeta u Bijednoj Našoj najbolje će se vidjeti i doći do izražaja na parlamentarnim izborima sljedeće godine. Koncem ove bit će predsjednički izbori, pa će i to baciti ponešto svjetla na put, kojim zemlja kroči. U gubitničku prošlost ili u izgledniju budućnost

 Mrijan Vogrinec 

„Poglavniče! Plemeniti vodjo,/ Obećanje čvrsto ti dajemo,/ Medju nama svadje će prestati,/ Za slobodu složno umiremo./ Krenut ćemo složno tvojim putem./ Do života tebi ostat vjerni,/ A kad život budemo davali,/ Zadnje riječi, bit će, ZA DOM SPREMNI!“ Da nije tjednika Novosti i njihova istraživačkog profesionalca Hrvoja Šimičevića – što su prenijeli svi iole relevantni hrvatski mediji – šire bi općinstvo bilo prikraćeno za spoznaju o tomu da citirane polupismene kvazistihove ni za uporabu u kućnom toaletu zbog opasnosti od provale dijareje potpisuje ni više niti manje hrvatska europarlamentarka, tzv. suverenistica Ruža Tomašić. A objavljuje ustaški list Nezavisna Država Hrvatska, glasilo emigrantskog Hrvatskog oslobodilačkom pokreta (HOP), koji je osnovao ratni zločinac i poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić te za glavnog urednika ustoličio svog zeta Srećka Pšeničnika. U tom ustaškom leglu izbjeglih ratnih i zločinaca protiv čovječnosti, njihovih istomišljenika i mecena polit-ideološki je rasla i odrasla Ruža Tomašić, b-h balavica koja je u dobi od 15 godina došla iz Velike Kopanice u Kanadu čuvati sestrinu djecu, a postala tamo policajka na motoru i među ekstremnim sunarodnjacima proustaška aktivistkinja.

Tjednik Novosti ekskluzivno je pod indikativnim naslovom „Ruža ustaška“ – a znâ se, je li, tko je povijesna/časna Ruža hrvatska – obznanio u petak dokumente o kanadskoj zadrto-proustaškoj prošlosti Ruže Tomašić, koja je na upravo minulim europarlamentarnim izborima osvojila oko 70.000 preferencijalnioh glasova birača i zadržala mjesto u Europarlamentu i u drugomu mandatu. Za potrebe je predeuroizbodne kampanje skupila uza se šarenu družbu ekstremnih tzv. desničara, na platformi pod nazivom Hrvatski suverenisti i – budući da nisu željeli s njom u kolo manje-više istomišljenici Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović sa svojim Nezavisnima za Hrvatsku – uspjela se sama nametnuti kao treća polit-ideološka opcija u Bijednoj Našoj. Otvoreno protusrpstvo i proustašluk Ruže ustaške nisu bili nepoznati ni dosad, osobito nakon njezine skandalozne izave o tomu da je „Hrvatska država hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj gosti“ (na skupu u Slatini u kampanji za prve europarlamentarne izbore, gdje je bila kandidatkinja na HDZ-ovoj listi), ali otkrića Novosti o političkoj prošlosti te žene i njezinim stajalištima prema najkrvavijem režimu u povijesti Hrvata provociraju krucijalno pitanje: što Tomašić radi u hrvatskoj i EU-politici?

Ruža Tomašić nastupala je u ustaškoj uniformi – foto portalnovosti.com

Tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kojega je navodno čuvala u Vancouveru rujna 1990. za njegova posjeta s Gojkom Šuškom Kanadi i SAD-u (o tom posjetu je najbolje svjedočio istaknuti kolumnist Tomislav Jakić u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“), znao je tko je Ruža Tomašić, ali ju je svejedno 1992. godine doveo u Bijednu Našu, a HDZ je također i prije 2014. godine znao za njezino zadrto proustaštvo i protueuropejstvo („suverenizam“? – sic transit), ali joj je svejedno, baš licemjerno/kukavički dignuo rampu na ulazu u EU. Ne mareći za to, što je Unija sazdana na temeljima i najsvjetlijim stečevinama antinacifašizma i sekularizma, koji su ugrađeni u tzv. Schumanovu deklaraciju 9. svibnja 1950. (Dan Europe i Dan pobjede nad nacifašizmom u drugom svjetskom ratu), s kojim pak vrijednostima svjetskog mira i ljudskog dostojanstva ustaštvo i ustaški pokret nemaju blage veze. Dapače. Tim više, jer – otkrivena u Novostima kao apologetkinja ustaškog mraka i strahovlade, čije su posljedice trajna, povijesna i neizbrisiva mrlja na hrvatskom obrazu – Tomašić rođ. Budimir prkosno ni danas ne odustaje od ideologije ustaškog pokreta.

Partizani – jedina hrvatska vojska

„Nikad ne bih dala protiv ustaškog pokreta do 1941. i ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za Hrvatsku, ali koji nisu činili zločine“, drčno je kazala Hrvoju Šimičeviću u telefonsku slušalicu, ali to i ponovila pred nekoliko tv-kamera s nacionalnom koncesijom. „Zašto bih ih se odrekla? Ustaški pokret je jedno, a NDH drugo. Nakon puno pročitanih knjiga (kojih? – sic transit; žena skromne naobrazbe „pročitala puno knjiga“, op. a.) i razgovora s ljudima poput Vinka Nikolića shvatila sam da je ustaški pokret bio odgovor na Šestojanuarsku diktaturu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dešavalo se puno zločina. Tijekom te četiri godine NDH se odvajala od onoga što je predstavljao ustaški pokret. Apsolutno treba osuditi one koji su činili zločine na svim stranama, ali ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za svoj dom.“ Kazala je tv-novinarima da su u nekim dijelovima tadašnjeg tzv. NDH (BiH, Kordun, Lika, Banija, etc.) četnici činili strašne zločine, pa su obični ljudi, Hrvati išli u ustaše, braniti svoje domove, jer su ustaše bili „jedina vojska“.

Talijanski fašisti su, tvrdi, također činili strašne zločine u Dalmaciji, pa su Hrvati iz istih razloga išli u partizane, jer su „partizani bili jedina vojska“. I zato „treba pustiti na miru i ustaše i partizane“. Budalaština, dakako, do budalaštine, koje je kao „istine“ mogla naučiti samo u ustaškoj emigraciji u „intelektualnom“ krugu okupljenom oko HOP-a i njegova NDH-glasila, od mentora polit-ideološkog kapaciteta jednog Vinka Nikolića (izbjeglog ruci pravde bivšeg visokog dužnosnika Pavelićevog režima 1941.-1945., koji se 1990-ih vratio u RH sa svim „počastima“ Tuđmanovog režima) te iz literature ranga i ugleda tiskovine Nezavisna Država Hrvatska. Jedina prava vojska – sa svim međunarodno priznatim oznakama i normama – bila je partizanska (NOV i POJ) vojska ratnog pobjednika Josipa Broza Tita, jedini ljudski i vojno prihvatljiv, masovan pokret Hrvata i svih drugih etničkih skupina za nacionalnu slobodu i teritorijalno oslobođenje zemlje od nacifašističkog okupatora i domaćih kvislinga ustaša bila je Titova Narodnooslobodilačka borba pod vodstvom Komunističke partije… I točka. Nitko drugi. Ustaše i njihov pokret su bili programirano genocidno zlo i kao ideja, i kao program i kao izvedba u međunarodno nepriznatoj paradržavi tzv. NDH. Partizanska vojska je bila jedina prava vojska na pravoj, savezničkoj i pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu i to u svim dijelovima tadašnje Pavelićeve tvorevine. I u okupiranoj Dalmaciji, i u BiH, u Istri, Lici, na Kordunu, čak u Hrvatskom zagorju i oko Zagreba, gdje nije bilo ni č od četnika…

Hrvati su, dakako, povijesno sanjali svoju samostalnu državu, ali nikad ni u snu ustašku verziju kakvu dan-danas sanjaju Ruža ustaška i njezini vrli istomišljenici, pa su – što je netko svojedobno rekao – u ono olovno doba bili oduševljeno za 10. travnja 1941., a ustaškom zaslugom već masovno protiv 11. travnja. Hrvati-ustaše nisu branili svoj dom, paleći tuđi – srpski, židovski, romski, pa i nepoćudan hrvatski – koljući tuđu nejač, pljačkajući i silujući, zatirući ljude druge nacionalnosti, vjere, ideologij, etc. u konc-logore (oko 40 u tzv. NDH) zbog rasnih zakona i patološke mržnje. Nije povijesno zapamćeni ni jedan slučaj ratnog sukoba ustaša i četnika, ni u Drugom svjetskom ratu niti poslije, u emigraciji ili igdje drugdje. Ni danas se proustaše ne sukobljavaju, jer su ista bagra, istih ciljeva i metoda. Bili su notorni ubojice, rođeni sadisti, kvislinzi, podrepaši, okupatorske sluge, veleizdajnici svojih naroda u službi nacizma i fašizma, najgorih ideologija u povijesti čovječanstva. Ustaše nisu bili „obički ljudi koji su se borili za svoj dom“, nego utjelovljeno najgore zlo za koje nema oprosta.

To Ruža Tomašić slavi?

Nacizam i fašizam su u Drugom svjetskom ratu ubili 60 milijuna ljudi, a ustaška klaonica u konc-logoru Jasenovac – najveća i najstrašnija u jugoistočnoj Europi, s više od poimence popisanih uistinu nedužnih više od 80.000 žrtava, za razliku od neusporedivo manje „nedužnih Hrvata“ s Bleiburga – najzornija je potvrda i degeneričnosti ustaškog pokreta. Dva dana prije no što su Titovi partizani oslobodili Zagreb, dok su još ustaše bili na vlasti i ubrzano se pakirali opljačkane dragocjenosti radi bijega prema Bleiburgu, kroz grad su nesmetano prolazile prema Austriji kolone krvavih četnika. Nitko ih nije dirao, bili su svoji među svojima. Braća po ideologiji i krvavoj kami zajedno su bježala, kao što su zajedno i klala. To Ruža Tomašić slavi? Tome piše i pjeva pjesme u Kanadi i SAD-u? Toga se ni danas ne odriče, a mutava Tuđmanova i sve kasnije još mutavije, povijesnokrivotvoriteljske ili tzv. revizionističke toj su i takvoj „političarki“ omogućili ubirati boli glava apanaže u antinacifašističkoj Europi protiv koje su ustaše bili prije osamdesetak godina i protiv koje su danas pod karikaturalnom egidom Hrvatskih suverenista? S Ružom ustaškom, kao perjanicom, kojoj – jamačno njezini istomišljenici, isti takvi kao ona, tko bi drugi? – za zlo spremni daju blizu 70.000 biračkih glasova.

„Povod za naš telefonski razgovor s Ružom Tomašić, koji je rezultirao njenim najeksplicitnijim proustaškim istupom otkad se bavi politikom u Hrvatskoj, jest otkriće Novosti o njenoj bogatoj ustaškoj prošlosti u Kanadi, gdje je s prekidima živjela do 1998. godine“, objašnjava Hrvoje Šimičević u tekstu „Ruža ustaška“, koji je zgrozio hrvatsku javnost, a nije isključeno da će imati odjeka i u Brixellesu. „Ovakav njen skandalozni odnos prema vlastitoj proustaškoj prošlosti izgleda kao novi korak u normalizaciji ustaštva u Hrvatskoj. Pokušajmo samo zamisliti njemačkog europarlamentarca koji bi rekao da se ne odriče običnih nacista koji su se borili za Njemačku.“ Teško je to zamisliti baš kao što aktualni hrvatski proustaše – pardon, tzv. suverenisti – ne mogu zamisliti da jedna Austrija katastrofalnog nacističkog pedigrea i teške neposredno poratne prošlosti ili Mutter-Heimat-Statue samog Führera strogo sankcionira (pro)ustaško okupljanje na tzv. komemoraciji „nedužnim hrvatskim žrtvama“ na livadi nedaleko od gradića Bleiburga. I to Austrija ljutih nacionalista na vlasti!?

Pjesma ‘Poglavniku’ objavljena je 1985. u časopisu NDH pod imenom Ruže Budimir- Foto: portalnovosti.com

„Od sredine 1970-ih i preseljenja iz Hrvatske pa sve do sredine 1980-ih, Ruža Tomašić je u ustaškoj odori po hrvatskim zavičajnim klubovima javno recitirala svoje i tuđe pjesme posvećene Anti Paveliću, ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, objavljuju Novosti. „(Klikom na naslovnu fotografiju možete otvoriti fotogaleriju s dokumentima.) Autorske pjesme, za koje nam sada kaže da ih je samo potpisivala, ali ne i pisala, Tomašić je objavljivala u časopisu Nezavisna Država Hrvatska (…). U izdanju tog lista iz 1985. godine, tada 26-godišnja Tomašić je s djevojačkim prezimenom Budimir potpisala pjesmu ‘Hrvatskoj’. U pjesmi, među ostalim, opisuje ‘hrabrost i gordost Ante Pavelića’ (koji je kukavički, je li, ostavio svoju ‘vojsku’ na Lojbaškom polju i zakrabuljen u ženske haljine te uz pomoć tetke istaknutog danas novinara i publicista Drage Pilsela utekao tzv. štakorskom stazom u Vatikan, pa u Argentinu, op. a.), obećavajući da će ‘srdca opet kucati kao jedno, Domovino za te i za Poglavnika’, pa završava strofom: ‘Oj, hrvatska braćo, po cijelom svietu,/ ostanimo vječno domovini vjerni) ako treba za nju i život položit) s Ustaški poklikom: Vječno za Dom spremni!’

Ovakve i slične pjesme Tomašić je redovno godinama recitirala u hrvatskim zavičajnim domovima po kanadskim gradovima. Najčešće povodom rođendana NDH, osnutka Hrvatskih obrambenih snaga ili samog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, u prepunim je salama nastupala obučena u ustašku odoru. Novosti su pronašle fotografiju s obljetnice 10. travnja 1987. godine, na kojoj 20-godišnja Ruža Budimir stoji na pozornici u uniformi kakvu su u NDH nosile pripadnice Ženske ustaške loze i Ženske ustaške mladeži. ‘Mlada Hrvatica Ruža Budimir krasnoslovila je pjesmu ‘Poglavniče, Hrvatska te zove’. Bila je obučena u prekrasnu ustašku odoru. Izvela je ovu točku tako uspješno, da su ju prisutni pozdravili burnim pljeskom te se morala više puta vraćati na pozornicu, a pljesku nije bilo kraja’, stoji u izvještaju lista Nezavisna Država Hrvatska s tog skupa, jednog od mnogih na kojima je Ruža Tomašić defilirala s ustaškom odorom. Tomašić danas priznaje da je u javnosti nosila takvu odoru i izvodila ustaške pjesme, ali kaže da ode ‘Poglavniku’ i ‘Hrvatskoj’ nisu njeno djelo.“

Ustaški tisak u emigraciji obiluje prilozima o proustaškom proseravanju Ruže Budimir pa Tomašić, pun je pohvala i oduševljenja njezinim likom i djelom, a Novosti su to dokumentirale nizom primjera iz 1980., 1981., 1982., 1985. godine, etc. Izvješće Pšeničnikovog lista spominje ju kao zapaženu osobu na nekoj proslavi tzv. NDH 1980. godine: „Pred početak programa stigla je i naša gđica Ruža Budimir u pravoj ustaškoj odori. Pozdravila se sa počasnim gostima i sjela također za stol da bude i sama burno pozdravljena od prisutnih (…). Naglasak, izražaj, osjećaj, uzdrmao je dvoranu. Svi ne samo da osjećaju sa ratnicima iz 1941. nego svi su i budući ratnici za ponovnu uspostavu NDH“. Novosti su analizom pisanja HOP-ovog glasila Nezavisna Država Hrvatska utvrdile da „u razdoblju od 1977. do 1985. stalno postoje opisi nastupa Ruže Tomašić u ustaškoj uniformi“. Sadržajna pak analiza vodi zaključku da je bila „prava atrakcija među hrvatskim iseljenicima u Kanadi. Zvali su je ‘Hrvatica u ustaškoj odori’ i ‘Liepa Plavka’, po uzoru na istoimeni roman Ante Pavelića“. Tomšić je – sirovi primitivizam, glupost, što li!? – kazala Novostima da se „ne stidi opisanih epizoda iz prošlosti“, pjesama, odore, ustaša i ustaškog pokreta. Nazdravlje. Stidi li se Hrvatska Ruže ustaške, Ruže Budimir ili obje te Ruže u Ruži Tomašić? Stidi li se Unija te Ruže ili bi se trebala stidjeti, ako se ne stidi?

Ustaški rasadnik Pavelićeva zeta

„Ne sramim se“, kočoperila se Tomašić u razgovoru ne samo s Hrvojem Šimičevićem iz Novosti nego i s tv-novinarima, držeći valjda kako je time ikom uzveličala samu sebe, osim karikaturalnim likovima Željku Sačiću i Velimiru Bujancu, raskreveljenima sebi iza leđa, „tako je bilo tamo dok sam rasla. (…) Puno toga se u međuvremenu promijenilo i iza nekih stvari danas ne stojim. Gledajući s političke pozicije, naučila sam dosta novoga i shvaćam da nije sve bilo onako kako su mi tada govorili. Nešto nije, a nešto jest.“ Ništa Tomašić nije naučila ni za svog polit-ideološkog odrastanja u Kanadi niti po povratku i proustaškom angažmanu u RH, jer je ostala ista ekstremistkinja. Silom prilika i okolnosti malo sofisticiranija, što u biti ne mijenja ništa na stvari. Odgoj i obrazovanje u ekstremnoj (pro)ustaškoj družbi izbjeglih ratnih i zločinaca protiv čovječnosti nisu ostavili minimum prostora za odmak od crne odore ustaške ratnice za jedan propali svijet u kojemu nema ničeg ljudskog. Njezino kokodakanje u prljavom novohrvatskom političkom kokošinjcu privlačno je velikoj, ali (pre)glasnoj  manjini „pravih Hrvata“ koji, brat bratu, zapasuju 10-15 posto biračkog tijela što izlazi na izbore. Uzme li se pod račun svih oko 3,8 milijuna građana s pravom glasa na izborima u RH, taj je postotak i manji od 10 posto, što ne znači da je proustaštvo ili – kako Šimičević kaže – legalizacija ustaštva – manje zlokobna i manje neprihvatljiva. Ta je opasnost tim veća, jer joj sve dosadašnje vlade licemjerno gledaju kroz prste, polit-promiskuitetno ju podcjenjuju/zanemaruju radi svojih izbornih interesa i pukog održanja na vlasti. Ustaštvo nije hrvatstvo, nego zločin.

Ruža Tomašić i Velimir Bujanec – FOTO: HINA/Tomislav Pavlek

„U časopisu Nezavisna Država Hrvatska s kojim je surađivala Ruža Tomašić“, tvrde Novosti, „sredinom 1990-ih tajnik za ‘promičbu’ bio je inače Velimir Bujanec, čovjek (također se svojedobno dao fotografirati u crnoj odori s nacističkom svastikom na rukavu, op. a.) koji je dao nemali obol u njenom osvajanju drugoga euromandata. Tamo je s ustaškom kapom i tekstom o ustašama kao ‘mučenicima i šehidima’ istupio i Zlatko Hasanbegović, čija je lista umalo dobila zastupnika u Europskom parlamentu. Suradnik Nezavisne Države Hrvatske bio je i Andrej Rora, prvi čovjek HDZ-ovog Odjela za medije. Navedene činjenice pokazuju, pored ostalog, i da su istureni hrvatski ‘suverenisti’ i moderni desničari doslovno formirani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.“ Ruža Tomašić im je politička ikona, a njezin svjetonazor, ideologija i politika nit vodilja. Kako god i koliko god tvrdili da im je „Hrvatska u srcu“, rade protiv hrvatskih interesa, a nedvosmislena tvrdnja ustaškog glasila HOP-a (1985.) samo pet godina prije Domovinskog rata da „ne samo da osjećaju sa ratnicima iz 1941. nego svi su i budući ratnici za ponovnu uspostavu NDH“ zvuči kao program, što se počeo realizirati u Bijednoj Našoj već od 1990.

Milijun je dokaza tomu. Jedan od bjelodanih je Ruža Tomašić i njezina uloga u političkom životu RH, krug ljudi koji je okupljala i još okuplja oko sebe… Paradigma je to ideje o hrvatskoj državi kao tzv. NDH-2, o čemu je ustašija izbjegla ruci pravde i na Bleiburgu i poslije njega sanjala punih 45 godina. Hrvatsko iseljeništvo – i ono neustaških gena – financiralo je Domovinski rat, nevoljko prihvatilo komunista, partizanskog „generala“ i samozvanog doktora povijesnih znanosti Franju Tuđmana za vođu tog projekta i tzv. prvog hrvatskog predsjednika, ali je tražilo protuuslugu u participaciji u vlasti RH. Pače, ulogu dirigenta i arbitra, te je Tuđman bio prisiljen na kompromis i s (pro)ustaškim dijelom emigracije na način da se nasilno, jer drukčije ne bi išlo, amputiraju Tito, Narodnooslobodilačka borba i svih 45 godina solijalizma u Hrvatskoj, partizani proglase ratnim ustaških ratnih zločinacazločincima, a ustaše „mučenicima i šehidima“ (sic transit). (Pro)ustaška je emigracija masovno pohrlila u Hrvatsku i zauzimala niz ključnih mjesta u piramidi vlasti i svim institucijama: od kulture i sporta do znanosti.

Prva zastava na jarbolu pred parlamentom, što je po tzv. osamostaljenju zamijenila hrvatsku trobojnicu s crvenom zvijezdom bila je ustaškog lika – sa šahovnicom prvoga bijelog polja. Što ne mora biti signifikantno, jer je takav grb još od socijalizma i na krovu tamošnje crkve sv. Marka, ali… Valuta je dobila ime ustaške kune, monete koja je bila u uporabi u tzv. NDH. Nikad prije. Hrvatski jezik je podvrgnut inkvizicijskoj obradi upravo po krojnom arku Pavelićeve međunarodno nepriznate paradržave tako da se i sâm Tuđman – ismijan već u svoje doba „jezikoslovac“ (bespuća povijesne zbiljnosti, etc.) i „povjesničar“ – krajnje ozbiljno bavi problemom treba li riječ helikopter pohrvatiti u zrakomplat ili vrtolet. Sic transit. Isto je tako već u svoje doba ismijavan ustaški progon „nehrvatskih“ riječi vicem o tomu kako riječ kočijaš na hrvatskom glasi visokosjedeći podrepgledeći konjoregirac. Vojna terminologija je temeljito ustašizirana, etc. Udžbenici i nastavni programi društvenih nastavnih predmeta, osobito povijesti, do te su mjere očišćeni, krivotvoreni i primitivizirani da mladi naraštaji više ne znaju tko je bio Tito i po čemu je, uz Nikolu Teslu, najvažnija osoba novije i hrvatske i svjetske povijesti, etc.

Hrvatske vojne postrojbe u Domovinskom ratu dobivale su imena znanih ustaških koljača (npr. Rafael vitez Boban), u svoje su redove uključivale problematične likove iz egzekutorskog miljea (Legija stranaca) stranih imperijalnih sila i međunarodne teroriste, ubojice, švercere i kriminalce (Kažnjenička bojna Mladena Naletilića Tute), a HOS se otvoreno dičio i kitio ustaškim imidžem: od izgleda odore i krilatice „Za dom spremni“ na crnoj zastavi do pjesama i ratničke identifikacije. Franjo je Tuđman već 1992. godine otvoreno govorio suradnicima kako „ti momci nanose štetu Hrvatskoj u međunarodnoj zajednici“, jer pretjeruju forsiranjem ustaške ikonografije i ponašanja. Nitko u prošlih tridesetak godina nije tomu ni pokušao stati na kraj, ukloniti „Za dom spremni“ s HOS-ove zastave ili spomen-ploča svojim palim pripadnicima. Premijer Andrej Plenković ni dan-danas se ne usudi zabraniti tu okrvavljenu ustašku krilaticu u javnom prostoru niti Marku Perkoviću Thompsonu zabraniti ustašluk, nego to čini strani svijet – i HOS-u, i Thompsonu (zabrana nastupa u pola Europe!), i državnoj vlasti upozorenjima međunarodnih organizacija, čak američkog State Departmenta.

Kamo će uznapredovala ustašijada odvesti Bijednu Našu? Jamačno u vražju mater, jer izvlačenje ustaških aveti iz gubitničke prošlosti može tek izazvati još gori obračun tzv. partizana i ustaša, ali nikako donijeti sreću ovoj već jako trknutoj zemlji. Šteta. U Bijednoj Našoj opasno već buja ta atmosfera obračuna „naših“ i „vaših“ budući da europska tzv. desnica ide na ruku (pro)ustaškom mainstreamu pobjednički marširanjem na prošlim europarlamentarnim izborima, na čijoj je krijesti i domaći uspjeh domaće ikone ekstremnog nacionalizma Ruže Tomašić. Jedva da je moguće, ako uopće jest moguće zamisliti kakva bi to hrvatska država bila u kojoj vlast obnašaju tzv. suverenisti proustaškog habitusa Ruže Tomašić, Velimira Bujanca, Željka Sačića, koji je izbjegao odgovornost za pokolj šestero srpske starčadi kolovoza 1995. godine u zaseoku Gruborima nedaleko od Knina. Pokolj su počinili specijalci Mladena Markača, a za njegove im je odsutnosti zapovijedao zamjenik Željko Sačić. Bio je osumnjičen i pod istragom, ali je izbjegao sudski progon i za notorni ratni i zločin protiv čovječnosti u Gruborima krivci nisu odgovarali. Niti će odgovarati.

Jednom, i zauvijek

E, taj Sačić, znan i po kreveljenju iza leđa oslobođenom haaškom uzniku Anti Gotovini na generalovu dočeku na Trgu bana Jelačića u Zagrebu (Gotovina: „Rat je prošlost, moramo se okrenuti budućnosti!“), sada je u prvim redovima ultrakonzervativnih referendumskih inicijativa na ulicama i raspojasan u užem krugu tzv. suverenista Ruže Tomašić. Srećom, ti i takvi ljudi nemaju većinsku potporu građana unatoč svom gromoglasnom pozivanju na „hrvatski narod“, ali i „narod“ zna pošandrcati u nekim prigodama kad mu je jako teško, kad se osjeti prevarenim i nemoćnim, jadnim i zabrinutim u većim društveno-političkim krizama. A sada jest i pogoršava se kriza ne samo u Bijednoj Našoj nego i u Uniji i cijelom svijetu. Tzv. desnica je u ofenzivi. Ludost svake vrsti. Kao u Međimurju u RH, gdje su se žitelji mjesta Pribislavca i okolice – uz ekstremiste iz inih dijelova zemlje (tzv. suvereniste, među njima saborski zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović) – na javnom prosvjedu u subotu masovno pobunili protiv Roma u svom naselju. Kao, „maltretiraju ih, kradu, ucjenjuju, fizički napadaju, prljavi su, troše socijalnu pomoć na alkohol i kockarnice, nisu socijalizirani“, etc. Romski protuprosvjed je policijski zabranjen. Romi su, uz srpsku narodnu manjinu, najugroženija etnička skupina u RH i bili su zajedno sa Srbima i Židovima najveća ustaška žrtva u doba tzv. NDH.

Bunt nevjerojatno nalik na onaj potekao iz münchenske pivnice i 1930-tih godina krize u Njemačkoj kada su nacisti zlorabili krizu za anatemiziranje komunista (stranačkih rivala) i Židova, jer da su krivci za sve zlo, što ga trpi njemački narod. I počelo je to, što je u konačnici usmrtilo 60 milijuna ljudi, razorilo Europu i uzvisilo antinacifašizam kao najveću vrijednost suvremenog svijeta. U tom kontekstu nema mjesta ni za ustaše, ustaški pokret, neoustaštvo, Ružu Tomašić, ustašku emigraciju koju dan-danas simbolizira lik i djelo Gojka Šuška, Tuđmanove desne ruke iz iste Ružine branše u Kanadi – kojoj se branši svako malo klanja gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, bila u zemlji javorovog lista, SAD-u, Latinskoj Americi ili Australiji – ali nema mjesta ni buljuku anonimnih trabanata uz biračke kutije. U protivnom, bit će – laku noć, Hrvatska. Tim više i tim prije ako konzervativno-demokršćansko-suverenističkoj struji unutar HDZ-a, koja se sad oborila na gubitničkog na euroizborima šefa stranke Andreja Plenkovića – vodi ju Davor Ivo Stier, unuk ustaškog pukovnika Crne legije Ivana Stiera, izbjeglog štakorskom stazom u Argentinu; 13. na listi ratnih zločinaca, (čije je izručenje tražila jugoslavenska vlast) – uspije rušenjem premijera izazvati totalni politički rusvaj u kojem je tada sve moguće. Vjerojatno neće, jer postoji i izlazno rješenje o kojem zasad ne govori nitko iz dviju najjačin stranaka: velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Koalicija velikih, poput one u Njemačkoj ili u Europskom parlamentu u prošlomu mandatu, može pomesti uhljebničke patuljke, lažne Hrvate i vjernike, „domoljube“ iz osobne koristi, i takve. Jednom, i zauvijek.

Pravi odnosi snaga između (pro)ustaštva, ekstremnog nacionalizma i antinacifašističkog svijeta u Bijednoj Našoj najbolje će se vidjeti i doći do izražaja na parlamentarnim izborima sljedeće godine. Koncem ove bit će predsjednički izbori, pa će i to baciti ponešto svjetla na put, kojim zemlja kroči. U gubitničku prošlost ili u izgledniju budućnost.

The post Antinacifašistička sramota: ‘Hrvatica u ustaškoj odori’ i ‘Liepa Plavka’ u Europskom parlamentu appeared first on Tacno.net.

Unatoč uglavnom predvidljivom rezultatu i, nažalost, slavlju iste „žene iz naroda“ na predsjedničkom brdu Bijedne Naše, koja će sljedećih pet godina redati iste političke gafove i sramotiti Hrvatsku i kod kuće i vani, bit će zanimljivi ti pjevačko-komičarski izbori „Ne dirajte mi Pantovčak“. Stvar će se zalaufati neposredno nakon godišnjih odmora: red lažnog domoljublja, bogoljublja i čovjekoljublja, pa red neinteligentnih frazetina bez sadržaja, red pak neostvarljivih obećanja, red iritantnog narcizma, red lošeg piarovskog glumatanja tipa Plenkovićeva karikaturalnog oponašanja Franje Tuđmana pobješnjelog na „crvene, crne, zelene i žute vragove“, etc. Slijedi, je li, smiješna jesen i početak zime za koje rasprodana i raseljena Hrvatska uopće nije kriva? A tko onda jest? Ova što se ne želi iseliti niti za to ima potrebe? Klingonci? Inuiti? Srbi? Udba…? 

Marijan Vogrinec

Naravno da Bijedna Naša nije Ukrajina i da hrvatsko multinacionalno/multipolitičko biračko tijelo nije ukrajinsko, pa će za petog stanara/ku bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku ustoličiti hrvatsku – makar i ponešto modificiranu  – inačicu komedijanta Volodimira Zelenskija u liku estradnog pjevača Miroslava Škore. I, da, naravno da to ne znači kako za predstojeće predsjedničke izbore ne vrijedi moto „Ne dirajte mi Pantovčak“, parafraza tzv. himne „državotvornih domoljuba“, jamačno najpoznatije Škorine pjesme „Ne dirajte mi ravnicu“. Samo što će, također jamačno, ta Škorina ravnica u prosincu ove ili siječnju sljedeće godine biti brdoviti Pantovčak, zelena oaza ponad Zagreba. To, što mediji uoči tzv. sezone kiselih krastavaca već kandidiraju, propitkuju, špekuliraju ili javno dosađuju „gotovo sigurnim“ kandidatima za novu predsjednicu ili predsjednika RH, a da se još nitko nije službeno kandidirao jer je do izbora još dobrih pola godine, izrodilo je dosta nabrijanu natjecateljsku atmosferu u kojoj je iskrsnuo i poznati pjevač lakih nota Škoro. Samo zato, jer mu navodno neke ankete jamče najmanje 10-postotnu potporu birača, a njemu milo da ne može milije.

 „Hoćete li se kandidirati?“ – zuje novinarske muhe i slažu Rubikovu kocku pjevačko-komičarskih izbora „Ne dirajte mi Pantovčak“. Intimno ili čak javno, tog se slogana ne odriču niti bi se odrekli i svi drugi možebitni kandidati, koji će nuditi svoj lik i djelo kao najbolju opciju u ponudu. A Miroslav Škoro će sugestivnom zagonetnošću: „Nije malo 10 posto potpore među 3,8 milijuna naših ljudi s pravom glasa na hrvatskim izborima, i to već sada, prije službenog početka kampanje“. Pitaju ga novinari je li spreman izaći na izborni megdan, suprotstaviti se aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, koja neće propustiti šansu za reizbor ili možebitno Zoranu Milanoviću, Ivi Josipoviću, Toninu Piculi, Anki Mrak-Taritaš, Zoranu Bahtijareviću, Mislavu Kolakušiću, Milanu Bandiću…, i vrag će znato komu još tko će poželjeti ulogu fikusa na drugomu važnom državnom brdu. Dobro, Ivan Vilibor Sinčić – od neki dan živozidni Pale sâm na svomu stranačkom svijetu s potpredsjednicom si kao bračnom družicom – više nikom neće biti konkurencija budući da si je strušio minimalne šanse ne samo za preživanjavanje stranke Živog zida u političkom kokošinjcu RH i vlastitu karijeru u tom poslu već i sve izglede za ostvariti obećanje kako će se kandidirati na predsjedničkim izborima.

Doduše, Miroslav Škoro – vlasnik osječkog doktorata ekonomskih znanosti obranom disertacije „Modeli upravljanja i raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima globalizacije“; obrazovaniji od Kolinde Grabar-Kitarović koja se još muči na doktoratu iz politoloških znanosti, a znanstvenom titulom obdaren jednako kao Ivo Josipović u pravnim znanostima – dakle, Škoro bi svojim pjevačkim zaslugama i sinergijom sve tzv. ekstremne desnice izvan HDZ-a već u prvom krugu glatko pomeo Sinčića sa svim njegovim nesuvislim populizmom, ali to sada više nije važno. Ivan Vilibor Sinčić više ne postoji kao političar, kamoli kao iole ozbiljan predsjednički kandidat, a Živi zid više ne postoji ni kao stranka, pogotovo treća-četvrta po snazi u Bijednoj Našoj.

Izborne igre bez granica

Satiričan kakav već znâ biti ili po prirodi jest, Škoro se ne dâ na tanak led i otvoreno najaviti svoju kandidaturu, pa će znakovito novinarki televizije N1 Hrvatska: „Deset posto javne potpore mojoj možebitnoj kandidaturi za predsjednika RH nije mala stvar i svatko bi s takvom potporom morao biti odgovoran prema građanima. Ja iznimno cijenim mišljenje javnosti“. Znači li to da će se Miroslav Škoro upustiti u predsjedničku utrku, pa što bude-bude, ili odgovornost prema građanima – pa i onima što otvoreno tvrde kako bi ga voljeli vidjeti kao lidera svoje države – ovisi o njegovoj procjeni vrijedi li se kandidirati i naivno popušiti, odnosno ipak osvjetlati obraz? Možda ne pobijediti, ali makar se probiti u drugi izborni krug i izgubiti od „svoje predsjednice“ u prvomu mandatu? A to, je li, nije nečasno ni ponižavajuće.

S obzirom na totalni rusvaj u Živom zidu zbog sramotnog javnog grabeža za jednom europarlamentarnom apanažom i apsolutizma u vrhu stranke, što je izazvalo raskol među četvero-petero čelnih likova, bit će i posljedičnih turbulencija na političkoj sceni, što može imati nekog utjecaja i na predsjedničke izbore. Na parlamentarne dogodine svakako. Pogotovo neočekivani euroizborni uspjesi tzv. suverenistice Ruže Tomašić i tzv. nezavisnog (bivšeg suca) Mislava Kolakušića, gubitnički potres u HDZ-u i SDP-ova akcija integriranja tzv. ljevice – ali do tada će se još svašta dogoditi. Izbori za novog prednika/cu Bijedne Naše bit će i novi međustranaški test javnog rejtinga, no manje je važan od parlamentarnog ogleda, gdje se zapravo preraspodjeljuje stvarna vlast, novac i moć te se ne biraju sredstva za svaki saborski mandat. Predsjednički izbori će, kao i dosad, ostati u karikaturalnoj uspomeni općinstva. Oni s pamćenjem što ga Alzheimer još nije načeo, sjetiti će se tradicije aktualne pjevačko-komičarske mantre „Ne dirajte mi Pantovčak“ još za nadmetanja 1992. i 1997. godine, kada je, je li, morao pobjeđivati Franjo Tuđman među osam, odnosno tri bezizgledna, forme radi protukandidata. Godine 2000. se protiv Stjepana Mesića natjecao (devet kandidata) i ratni zločinac Tomislav Merčep, a Mesić je pak 2005. godine, među 13 aspiranata na Pantovčak, pobijedio u drugom krugu HDZ-ovu „Suzanu“ Jadranku Kosor.

Godine pak 2009. bilo je 12 predsjedničkih kandidata. SDP-ov Ivo Josipović potukao je nesuđenog „gradonačelnika Hrvatske“ Milana Bandića. Kolinda je Grabar-Kitarović je 2014. godine jedva-jedvice, doslovno za prsa – a bez 555-dnevnog „braniteljskog“ derneka na Savskoj 66 u Zagrebu i izravne potpore hrvatske filijale Katoličke crkve ne bi uspjela – u drugom je krugu pretrčala Ivu Josipovića, kojeg je vlastiti SDP (čitaj: Zoran Milanović) u finišu ostavio na cjedilu. Karakteristično, na svim predsjedničkim izborima dosad u Bijednoj Našoj, koju su „državotvorni domoljubi“ preinačili iz lijepe u bijednu, pojavljivali su se i redikulozni, pa i nastrani i krajnje nelogični likovi, tako da ni sada zapravo nije uoće neobično vidjeti u utrci alter ego već viđenih. Ivanu Viliboru Sinčiću vjerojatno nakon svega što se dogodilo i što se još ima dogoditi s njegovom družbom ad hoc okupljenih ljudi oko problema deložacija više ni samom ne pada na pamet nadmetati se za predsjednika RH. Opterećen tako teškim mlinskim kamenom totalne kompromitacije same ideje Živa zida, zadovoljit će se odlaskom u Bruxelles, a supruga Palfi saborskom apanažom na mjestu, koje je ustupila aktualnom disidentu Branimiru Bunjcu. Lova do krova, i koga briga što Mađarska nema more.

Takvim ljudima, stjecajem nenormalnih hrvatskih okolnosti upalih u visoku politiku, poput bračnog para Palfi-Sinčić – bez obzira na to je li bolja polovica Vladimira Palfi apsolutistica iz sjene, koja kao potpredsjednica Zida odlučuje o svemu i predsjednika vrti oko malog prsta kriva za raspad – nije pametno dati dvije ovce na čuvanje, kamoli sudjelovati u kreiranju bilo čega iole važnijeg za državu. Ili, sic transit, zamisliti Ivana Vilibora Sinčića kao predsjednika RH. Makar i još neuglednijeg, osušenog fikusa. S izglednom kandidaturom estradnog pjevača Miroslava Škore sasvim je druga stvar. Neopterećen je tom vrsti živozidne polit-ideološke kompromitacije i imidžem čovjeka koji jedno govori, drugo misli, a treće je spreman činiti, pa može računati na onaj dio biračkog tijela, koji se politički, ideološki, svjetonazorski, vjerski, tradicijski, etc. veže uz sadržaje i atmosferu hrvatstva što ga Škoro promiče svojim pjesmama, nastupima i izjavama, odnosno cjelokupnom svojom pojavnošću zadnjih dvadesetak godina na estradnoj sceni. No, to nije dovoljno za pobijediti na predsjedničkim izborima.

„Škoro je estradni čovjek“, ustvrdila je u „Točki na tjedan“ televizije N1 Hrvatska bivša novinarka Večernjeg lista Mladenka Šarić, „mnogi ga vole pa to može biti razlog dva do tri posto od ovih 10 posto što mu daju neke ankete. Ostatak je potreba desnih grupacija u društvu da imaju svog kandidata. Meni je neprihvatljivo da se netko kandidira za predsjednika države, jer je dobio 10 posto u anketi. Ne zato, jer to želim, jer smatram da sam sposoban pridonijeti, ne zato što imam program, nego zato što me netko stavio u anketu i onda kažem – ako moj narod to traži od mene, ja mu ne smijem okrenuti leđa. To je pogrešan razlog i bacanje prašine biračima u oči.“ No, Iva Boban-Valečić, novinarka Večernjeg lista, drži da Škorin ulazak u predsjedničku utrku može biti itekako „opasan“ i za reizbor Kolinde Grabar-Kitarović i za ostale kandidate, jer su ti izbori personalizirani i cijela je zemlja jedna izborna jedinica, pa… „Imali smo Mesića“, tvrdi Boban-Valečić, „koji je bio autsajder. Kod aktualne predsjednice je presudnu ulogu igrala činjenica da dolazi iz stranke s jakom infrastrukturom. Postoji nezadovoljstvo desnog biračkog tijela HDZ-ovom politikom. Jedna grupacija se želi osvetiti, jer ih je razvlastila. Svatko bira vlastite motive za kandidaturu. Škoro je čovjek koji izaziva snažan sentiment kod dijela ljudi. Obrazovan je, nije imao gafova u karijeri, ima potencijal, a može li ući u drugi krug, ne bih se kladila na to. Kad počne kampanja, vidjet će se što Škoro želi.“

Mladenka Šarić nije jedina, dapače, koja tvrdi da je aktualna predsjednica RH debelo razočarala tzv. desne i desnije od desnih birača, jer je iznevjerila njihova očekivanja o tomu kako će biti „oštrija u zastupanju konzervativnih stajališta“. „Grabar-Kitarović koketira i procjenjuje“, ističe Šarić, „jer je svjesna da samo iz tog bazena glasova ne može pobijediti. Pokušava privući birače koji su rubni… Svjedočimo još jednoj manipulaciji. Razumijem da se kandidati pojavljuju iz stranaka, ispolitiziranih udruga i da je tu prisutan Škoro. Oni nemaju kandidata za kojeg smatraju da može privući dovoljno birača, zato im treba ime. Škoro je tu dobar materijal, međutim, meni kao građanki koja želi da politika bude kvalitetnija, ti razlozi nisu prihvatljivi.“ Je li Škorin ulazak u utrku za Pantovčak plus za Zorana Milanovića? „Ne mora biti“, reći će Iva Boban-Valečić. „Desnica traži kandidata. Ne bude li zajedničkog kandidata desnice, što bi Škoro mogao postati, imat ćemo niz kandidata desnice. Svi će oni iz izrazito desnog rakursa napadati predsjednicu. Nitko joj ne bi mogao zaprijetiti i pomišljati o ulasku u drugi krug, ali ona bi mogla biti dosta oštećena, ući s dosta udaraca u drugi krug. U tom smislu ne vidim koliko bi to pomoglo Milanoviću da se desnica okupi oko finijeg kandidata. Škoro je elokventan, nije sklon ekscesima. Nije netko od koga možeš očekivati udarce svaki dan. To bi za Milanovića mogao biti minus. Prerano je još govoriti o tomu. Pitanje je kako će se čovjek postaviti prema tomu.“

Evo njega i njegovih pajdaša, šaljivo će opservirati kolumnist Jutarnjeg lista Nino Đula Škorine izglede – uz potporu ražalovane/razmrvljene tzv. radikalne desnice – za useliti se jamačno potkraj veljače 2020. godine u bivšu Titovu vilu Zagorje. „I eto dokle je stigao onaj ružni zbjeg s Pantovčaka, ona protjerana infrastruktura HDZ-ova desnog profiterstva, koja s konzervativnim uvjerenjima ima veze koliko i Madonna sa sluhom“, ironizira Đula. „Nakon što su ih odbacili i Kolinda, i Plenković, i 90 posto HDZ-a, valjda i Karamarko i Hasanbegović, došli su dotle da svoga političkog frontmena moraju tražiti preko ‘Shazama’. Lako ćemo se složiti kako je od muzičara s političkim ambicijama Miroslav Škoro možda i ponajbolji u nas, ne računamo li davna vremena Vice Vukova (‘Tvoja zemlja’) i pomirimo li se s time da Josipovićev ‘Drmeš za Pendereckog’ ipak ne ulazi u uho. I tu bismo odmah mogli stati s analizom Škorinih prednosti i osobina jer povod je, realno, mršav: za nečiji sporedni interes popularni pjevač iznebuha je programirano ubačen u TV anketu o popularnosti političara, i to na javnom TV servisu, a on se sam uključio u taj agitprop sa strašću i energijom čovjeka koji će, ajde, ‘odraditi za frendove’.

Postrugana HDZ-ova kaca

Prethodno su ga za vlastite potrebe provukli, također na javnoj televiziji, i kroz pjevački show s velikom gledanošću, gdje je stalno morao ponavljati ‘ja, kao predsjednik žirija’, što je valjda trebao biti posebno suptilan oblik političkog marketinga kakav se smišlja uz puno rizlinga i mineralne, u zadimljenim pajzlovima gdje sjede dokoni obavještajci s ražalovanim piarovcima. I eto dokle je stigao onaj tužni zbjeg s Pantovčaka, ona protjerana infrastruktura HDZ-ova desnog profiterstva, koja s konzervativnim uvjerenjima ima veze otprilike koliko i Madonna sa sluhom. (…) Izgurani zaplotnjaci s dna postrugane HDZ-ove kace više nemaju pravih saveznika u politici, s njima se više ne igra ni Karamarko (vertikala), ni Hasanbegović (brutala), sad je tu Škoro (komercijala).“

Navodno više nije tajna, ali jest predizborni probni balon, tvrdnja iz SDP-a o tomu da su Ivo Josipović (odnedavno povratnik u stranku nakon propalog političkog soliranja) i Tonino Picula spremni podržati kandidaturu svog bivšeg stranačkog šefa Zorana Milanovića, ako pristane kandidirati se za predsjednika RH. Tu možebitnu potporu ne krije ni stanački prvi među jednakioma Davor Bernardić. Milanović, međutim, još šuti, procjenjuje, ne izjašnjava se, ali se zato Radio Mileva ne štedi u senzacionalizmu tipa „iz dobro obaviještenog visokog izvora, koji je želio ostati anoniman“. Jednu od tih ludih vijesti prenosi i kolumnistica Jutarnjeg lista Ivanka Toma: „Davoru Bernardiću je primarni cilj zadržati jedinstvo stranke i on će činiti sve kako ne bi dozvolio raskol stranke – kaže osoba bliska bivšem predsjedniku i tvrdi da je Milanović na neki način ucijenio Bernardića jer mu je navodno rekao da, bude li predizbora, on ide na izbore, ali ne kao kandidat SDP-a. To bi za stranku značilo raskol jer bi se stranka podijelilka između Milanovića i kandidata kojeg bi SDP odredio – nastavlja naš sugovornik i dodaje kako bi bilo najbolje da Bernardić odredi datum, primjerice 1. srpnja, do kojeg bi se trebali javiti svi koji žele u utrku za Pantovčak, pa ako bi ih bilo više, onda bi se u stranci proveli predizbori.“

U HDZ-u pak, stranci roditeljici njezine „žene iz naroda“ Kolinde Grabar-Kitarović, ne samo da su dijelom podijeljeni glede i u svezi potpore njezinu reizboru na državnom vrhu, što kriju od javnosti, nego se ne žele ni decidirano izjasniti hoće li tzv. light HDZ službeno stati iza nje, ako se kandidira za drugi mandat. Andrej Plenković se stalno vadi pred novinarima indikativnim diskursom: „Predsjednica se još nije izjasnila hoće li se kandidirati ili neće, a ako se i kada izjasni…“ Budući da predsjednica i premijer nisu u skladnoj tzv. kohabitaciji, iako pripadaju navodno istom polit-ideološkom stadu, da su malo-malo pa u otvorenom nesuglasju, pitanje je kako će se ta priča okončati do jeseni. Tim više, jer su europarlamentarni izbori rezultatom u RH šokirali HDZ-ovo vodstvo, unutar stranke buknuo je tzv. esdepeovski sindrom borbe za prijestolje, pa je teško bilo što pouzdanije predvidjeti… U svakom slučaju, taj tektonski poremećaj u posteuroizbornom HDZ-u plus SDP-ov neočekivani uspjeh te rejtinška ekspanzija – makar privremena, svejedno – tzv. suverenistice Ruže Tomašić i tzv. nezavisnog Mislava Kolakušića ponešto su ne samo zakomplicirali Kolindi Grabar-Kitarović put prema drugom mandatu nego i pretpostavili donekle promijenjenu konfiguraciju snaga i aktera uoči parlamentarnih izbora, koji slijede godinu nakon predsjedničkih.

Iako je Grabar-Kitarović naoko mirna uoči službenog pucnja za početak predizborne utrke, jer se valjda ne osjeća ozbiljno ugroženom od možebitnih protukandidata što ih spominju mediji, ne može biti mirna glede i u svezi sadržaja i smisla kampanje što će ju voditi nakon tog pucnja. Ako ćemo pravo, tu je kampanju počela već drugog dana nakon svečane, inaugurativne prisege 2015. godine pred – „tako joj Bog pomogao“, a nije – Markovom crkvom, no gotovo ništa od obećanog prije pet godina nije ostvarila. I što sada? Priznati da nije i zašto nije, pa se posuti pepelom? Ništa ne priznati, pa kao i Plenković poslije euroizbornog debakla svaliti krivnju na druge? Jednostavno podići tepih i gurnuti podanj, pače silom ugurati sve obilje gafova kod kuće i vani, pa se pred općinstvom praviti grbavom? Izmisliti neke nevjerojatne uspjehe što ih, doduše, nitko nije vidio ni kod kuće niti vani? Recimo, šuplje mantre o „tri mora“, „uspravnici“, „brdu“ ovom ili onom, „partnerima“ i „saveznicima“, etc.? Čime je to Kolinda Grabar-Kitarović uistinu zaslužila dobiti drugi predsjednički mandat i uvjerljivo pobijediti pod globalno privlačnom mantrom u Bijednoj Našoj „Ne dirajte mi Pantovčak“ protivnike na čelu s Miroslavom Škorom s krajnje tzv. desnice, Zoranom Milanovićem s tzv. ljevice, udružene ili razmrvljene, te sitne buranije između njih? Teško je reći.

Kao što je javna medijska kuća HRT zlorabljena za Škorinu predsjedničku nominaciju, politički instalirano (HDZ-ovo) vodstvo na Prisavlju ubacilo je u višu brzinu svoju bez pokrića brbljavu novinarku Kristinu Bojić kako bi u Dnevniku HTV-a neprofesionalno, uliznički lakirala lik i djelo aktualne predsjednice Bijedne Naše. Formalno, u povodu ekonomskog foruma od kojeg hrvatski građani nemaju niti će imati ikakve koristi. I, da ne bi bilo kao što bi profesionalno moralo biti, Bojić se sjetila izvaliti notornu glupost o tomu da je Grabar-Kitarović „u SAD-u popularnija od naših ‘vatrenih’ nogometaša“, a ova joj hinjenom skromnošću i uvježbanim pućenjem usana à la hollywoodski crveni tepih milije ego neprofesionalke: „Ne mislim da sam popularnija, mislim da američka publika prepoznaje mnoge nogometaše. Pitaju me mnogi (pazi „mnogi pitaju“, pa baš nju, nemaju koga drugog, a nogomet je u SAD-u zadnja rupa na sportskoj svirali!? – op. a.) za nogometaše i izbornika Dalića. (…) Ljudi žele da političari pokazuju svoje slabosti, mane, prednosti, da suosjećaju s ljudima, da su među njima, Da se znaju veseliti i rastužiti (a sve to, je li, ona radi!? – op. a.). Hrvatsku moramo modernizirati jer smo se previše ukočili u kultu ličnosti, da tražimo nekog političara ili vođu, koji će tu sada izigravati jaku ličnost, bilo muško ili žensko, temeljem nekakvih odlika koje ljudima sve više smetaju (a njezino manekenstvo i gafovi nikom ne smetaju, to jest prihvatljiva politika!? – op. a.). Udaljenost od ljudi, bahatost, ponižavanje drugih. Ljudima to smeta i traže drukčije.“ Tko to „smeta ljudima“? Ne kaže. Hrabro šuti.

Hoće li se pak kandidirati za drugi mandat, zagonetno kaže da će to javnost saznati na vrijeme – „jednog lijepog dana“. Doslovno: „O tome ćemo kada dođe vrijeme, sve u svoje vrijeme. Ja sam potpuno posvećena svojem poslu. Bez obzira je li to brendiranje Hrvatske, je li to briga o blokiranima, je li to posjet Slavoniji i Baranji gdje ljude treba ohrabriti da ostaju ovdje (dvije najiseljenije pokrajine u RH, gdje vlada HDZ, op. a.), da li je to rad u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Dalmaciji… Tu sam do posljednjeg dana mandata, a izbori i kandidature će doći. Sve u svoje vrijeme. Ne smijemo gubiti vrijeme na izbore, propitkujte političare što su napravili do sada“. Ona nije političarka, pa nju ne treba javno propitivati što je napravila za svoju zemlju i sve njezine žitelje u prošlih pet godina mandata? A Škoro? Smatra li ga prijetnjom? „Na svaku osobu koja se kandidira treba gledati kao na ozbiljnog kandidata“, kaže. „Zašto podcjenjivati bilo koga? Mi smo se u Hrvatskoj borili za demokraciju (ma gdje se to, pobogu, Grabar-Kitarović „borila za demokraciju“, osim za vlastitu političku karijeru i pripadajuće masne apanaže, miljama daleko od istinskih boraca, op. a.) te se svatko može kandidirati za predsjednika države.“ Je li ta njezina „borba za demokraciju“ i nevesela zbirka gafova, modne samodopadnosti, beskorisnih turističkih putovanja o trošku poreznih obveznika koja brojem i učestalošću nadmašuju sve prethodnike joj zajedno, etc. to „novo“, „vrijedno“ i „vjerodostojno“ mrkva koju kani ponuditi biračima u želji da joj dignu rampu za drugi mandat na Pantovčaku? Ako jest, jadno je.

Neprolazna ocjena

„Kad izlazite na izbore s pozicije predsjednika države“, pametovala je u leru Kolinda Grabar-Kitarović poniznoj Kristini Bojić, kojoj pak nije padalo na um ni jedno ozbiljno, provokativnije i profesionalno utemeljeno pitanje, „postoje neki elementi koji vam otežavaju cijelu sliku (sic transit: „elementi“, „slika“, etc. – op. a.). Morate objasniti što ste napravili, kako se vaš predizborni program mijenja u odnosu na to što ste naučili. Ove moje četiri i pol godine su bile neprocjenjivo važne kako bih prepoznala prave, istinske probleme. Nemate tu viziju dok ste u oporbi ili negdje vani.“ Da čovjeku stane pamet nad tim neprobavljivo birokratskim/besadržajnim kalamburom ničega! Grabar-Kitarović nema što objašnjavati, osim jednog: zašto u pet godina nije učinila baš ništa korisnog za hrvatske građane, nego je sramotila zemlju i sebe. I to otrošku poreznih obvetnika, koji se trošak vrednuje milijunima kun što ih je bilo uputnije uložiti u više mirovine, socijalu, zdravlje, školstvo, demografiju, otvaranje radnih mjesta, etc., nego u njezina svako malo putovanja u SAD, odnosno među proustašku emigraciju koja je „samo tražila prostor slobode“ nakraj svijeta iza Velike bare, u Kinu, Australiju, Novi Zeland, Afganistan… Nikakvog kruha od tamo nije donijela u Bijednu Našu.

Predsjedničin neusporedivo popularniji prethodnika za svog mandata Ivo Josipović ocjenio je u medijima njezin mandat neprolaznom ocjenom: „Kolinda Grabar-Kitarović se nije pokazala kao predsjednica i na svakom je koraku sramotila državu“. Saborski pak zastupnik Hrasta koji je u parlament došao s koalicijske liste HDZ-a, redikulozan sada tzv. suverenist Hrvoje Zekanović – trenutnu oštar protivnik i HDZ-a i njegove „žene iz naroda“ na Pantovčaku – drži estradnog pjevača i dr. sc. „komercijalističkih znanosti“ Miroslava Škoru najboljim/najizglednijim predsjedničkim adutom udružene tzv. desnice. Ali otom potom, jer će prije na vrbi grožđe izrasti, nego se ujediniti Ruža Tomašić sa Zlatkom Hasanbegovićem i Brunom Esih. Pa makar i na znatno manje važnim od parlamentarnih predsjedničkim izborima i na zajedničkom kandidatu Škori. Da u dogledno vrijeme na tzv. desnici ima ikakvih izgleda za pomiriti liderska ega tih polit-ideoloških marginalaca s ne više od 15 posto ukupnog udjela u biračkom tijelu koje izlazi na izbore – otprilike svaki drugi s pravom glasa – međunarodni si terorist („hrvatski idealist“, sic transit) Zvonko Bušić-Tik ne bu rujna 2013. prosvirao glavu u Rovanjskoj. Nije želio „živjeti u Platonovoj pećini“.

Unatoč uglavnom predvidljivom rezultatu i, nažalost, slavlju iste „žene iz naroda“, koja će sljedećih pet godina redati političke gafove i sramotiti Hrvatsku i kod kuće i vani, bit će zanimljivi ti pjevačko-komičarski izbori „Ne dirajte mi Pantovčak“. Stvar će se zalaufati neposredno nakon godišnjih odmora: red lažnog domoljublja, bogoljublja i čovjekoljublja, pa red neinteligentnih frazetina bez sadržaja, red pak neostvarljivih obećanja, red iritantnog narcizma, red lošeg piarovskog glumatanja tipa Plenkovićeva karikaturalnog oponašanja Franje Tuđmana pobješnjelog na „crvene, crne, zelene i žute vragove“, etc. Slijedi, je li, smiješna jesen i početak zime za koje rasprodana i raseljena Hrvatska uopće nije kriva? A tko onda jest? Ova što se ne želi iseliti niti za to ima potrebe? Klingonci? Inuiti? Srbi? Udba…?

The post Pjevačko-komičarski izbori „Ne dirajte mi Pantovčak“ appeared first on Tacno.net.

Foto: vijesti.rtl.hr

Tih što mijenjaju stranačke kapute ili sjedaju na najviše pozicije u Bijednoj Našoj sa sramotnim skorom preferencijalnih glasova birača puna je košara u svim stranačkim opcijama. Prolaze u strukture vlasti, a nemaju legitimitet biračke volje i rezultata svog prethodnog političkog angažmana, nego isključivo legitimitet/milost svojih stranačkih šefova, koji ih guraju na prolazna mjesta na izbornim listama. I očekuju bezuvjetnu, je li, vjernost kao protuuslugu. Indikativno nad indikativnim: „vitez“ (sic transit) Svetoga groba jeruzalemskog Željko Reiner, višemandatni samoživi HDZ-ov saborski adut na poziciji potpredsjednika parlamenta glasuje za ratifikaciju Istanbulske konvencije – najgore svetogrđe za Katoličku crkvu – što ga je nakon višegodišnjeg vjerskog drila proizvela svojim „vitezom“, glasuje valjda i protiv vlastitog radikalno konzervativnog uvjerenja, protiv svoje svijesti i savjesti, jer tako želi trenutni stranački šef, premijer Andrej Plenković. Tako glasuje i pretpostavljeni mu predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković – također ponosan „praktični vjernik“ kad to donosi neke bodove u dijelu biračkog tijela tipa Bog i Hrvati – kojeg u (izvan)stranačkom političkom narodu nazivaju i Njonjo i Pudlica. I Jandroković (tek 808 preferencijalnih glasova!?) i Reiner (1672) imaju vrlo ozbiljan problem s legitimitetom, ako obojica zajedno ne mogu skupiti više od 2480 glasova među 3,8 milijuna birača

Marijan Vogrinec

Ima pravo Borna Sor u Prime Timeu News Bara na televiziji N1 Hrvatska: koga će – osim samih sebe i najviše svakog petog/šestog/sedmog… od tih 29,86 posto izašlih na europarlamentarne izbore u Bijednoj Našoj – zastupati 12 hrvatskih zastupnika u Europarlamentu ili skupno po četiri HDZ-ova i SDP-ova, odnosno Ruža Tomašić, Ivan Vilibor Sinčić, Mislav Kolakušić i Valter Flego pojedinačno? Sedamdeset posto hrvatskih građana s biračkim pravom nije izašlo na izbore. Odmahnulo je rukom te nedjelje na glasački „listić“ 64 x 43 cm s 33 liste i 396 nacionalnih aspiranata na 12 među 751 (do okončanja Brexita) mjestom u Europarlamentu, gdje će se tih 12 ili 11 uskoro preplaćenih favorita svojih stranačkih šefova rasplinuti poput kapljice tinte u Vranskom jezeru. Znakovito, 70 posto birača je neizlaskom pred glasačke kutije dalo znati političkom narodu kako im se živo fućka i na „Unijin sabor“ i na gubitničku ulogu RH u Uniji, gdje nije kadra obraniti temeljne državne/nacionalne razvojne interese o kojima, je li, ovisi sama esencija, supstanca proklamirane samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Prema posljednjim eurostatistikama, Bijedna je Naša – paradoksalno u odnosu na rejtinško poboljšanje investicijske kakvoće (agrencije Standard&Poor’s i Fitch, neki dan) – zadnja razvojnom vrijednošću, pa i stopom BDP-a u tzv obitelji kojoj oduvijek pripada. Domovinski rat nije smokvin list za sakriti strukturne promašaje.

Još bi bilo razumljivo i dalo bi se podnijeti bez kažiprsta na čelu to da je RH zadnji u usporedbi sa zemljama članicama EU-a tzv. prve brzine koje nikad neće sustići, nego je zadnji i u usporedbi s tzv. tranzicijskim zemljama bivšeg komunizma u kapitalizam, sebi usporedivim – u neposrednom susjedstvu, ali i u srednjoj Europi, koje su do pada Berlinskog zida i dugo još 1990-ih godina gledale Hrvatskoj u leđa. Putovale svu noć Škodom favorit ili „Pezejcem“ (poljski licencni Fiat 125p) s po dvije obitelji i djecom u istom nepoderivom vozilu te u praskozorje stizale na sedam dana na plavi se Jadran talasa, gdje se ponajvećma do tzv. državnog osamostaljenja RH odmarala radnička klasa. Zadnjih desetljeće i pol pak tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena, članica EU-a i NATO-a, s nacionalnom trobojnicom na Manhattanu i svojim veleposlanikom u UN-u njima gleda u leđa, koja se sve brže gube u daljini. Brzinom, je li, negdašnjeg Orient Expressa – i simbolično, najslavnije željezničke veze bogate/napredne Europe sa svojim Jugoistokom,  predvorjem Bliskog istoka i srednje Azije – Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, pa i Bugarska, etc. hitaju naprijed. Ali hitaju. I RH je parnjača usmjerena u tom pravcu i huči, klopoće, dimi, povremeno pušta paru ili zazviždi prema horizontu, ali – brzinom je i kakvoćom napredovanja usporediva tek sa samom sobom. Drugi su brži, kvalitetniji i uvjerljiviji, a to se traži.

Bandićev klub i Plenkovićeva glava

A hrvatski građani nisu blesavi, unatoč tome što ih mnogi u tzv. mainstream politici i kod kuće i vani drže blesavima, pa im čine nevjerojatne gadosti, a ovi im se osvećuju tako što im uskraćuju sadržajan legitimitet na izborima. Europarlamentarni su više no indikativan, najsvježiji primjer. Iako izlaznošću znatno masovniji, predsjednički (idući će biti u prosincu ove ili u siječnju sljedeće godine) i parlamentarni (koncem 2020.) su također s ugrađenom greškom u legitimitetu. Lokalni/regionalni – trebali bi se održati svibnja 2020. – po logici stvari nisu iznimka, jer „bolje da propadne selo, nego običaji“. Legitimitet tzv. narodnih uzdanica, koje „preuzimaju odgovornost“ u raznim nišama vlasti ili zastupaju državu u kojekakvim međunarodnim asocijacijama, savezima, etc. radi našeg danas i sutra ne dovodi u pitanje samo sramotno mala, ponižavajuća izlaznost birača na izbore nego i poslijeizborne prijevare izabranih, koji se prodaju za kikiriki neprirodnim koalicijama, valjaju se u blatu korupcije, nepotizma, klijentelizma, pljuju na temeljne moralne vrijednosti i polit-ideološki bonton, kojim su besramno obmanuli svoje birače. Kakav legitimitet, recimo, ima nekolicina SDP-ovih pobjega sa saborskih i unosnih stranačkih pozicija, koji su usred krize i potresa u najvećoj oporbenoj družbi, kukavički stavili svoje mandate na raspolaganje saborskom Klubu Milan Bandić 365 – stranka rada i solidarnosti (npr. Milanka Opačić, koja bi bez SDP-a bila nitko i ništa u tzv. visokoj hrvatskoj politici. Nemoralnim bijegom i dugom SDP-u od 18.000 kuna članarine na kraju karijerne parabole od mlađahne tajnice ideologa srpske pobune u Hrvatskoj Jovana Raškovića do potpredsjednice koalicijske vlade Zorana Milanovića, koordinatorice svih vladinih resora i obiteljsko-socijalne ministrice potrošila je sve kradite vjerodostojnog javnog djelovanja; postala uistinu nitko i ništa u politici. Kao i njezini bivši stranački kolege, tzv. nezavisni saborski zastupnici.

U Bandićevom se klubu s već 13 saborskih ruku koje, objektivno, drže Plenkovićevu i glavu njegove vlade iznad vode, a ne više politički promiskuitetni Ivan Vrdoljak (HNS) ili čak Milorad Pupovac (SDSS), balvan u proustaškomoku, obrela i Marija Puh, bivša HNS-ova potpredsjednica, koja je u samo dvije godine od posljednjih parlamentarnih izbora dvaput izdala birače, svoje stranačke kolege i vodstva. Prvi puta kad je zbog neprirodnog HNS-ova koaliranja s Plenkovićevim tzv. light HDZ-om odigrana prava farsa raskidom sporazumnog braka sa SDP-om i tzv. lijevo-liberalnim strankama, što je izazvalo raskol u najpoznatijoj trgovačkoj stranci na domaćem tlu i osnivanje Glasa Anke Mrak-Taritaš i troje HNS-ovih saborskih zastupnika. Puh je drugi put izdala i kompromitirane ostatke ostataka družbe Ivana Vrdoljaka i Predraga Štromara, koji su koaliranjem s HDZ-om i Plenkovićevom „Titanik vladom“, kako ju je Vrdoljak nazvao nakon gubitka parlamentarnih izbora na strani tzv. lijevo-liberalne koalicije, besramno izigrali birače participiranjem u vlasti potpuno suprotne polit-ideološke opcije. Tu je pak participaciju operativno izveo Štromar, gubitnik u srazu s Radimirom Čačićem, nekadašnjim stranačkim šefom, za drugi mandat varaždinskog župana.

Štromar je prekonoć ostao bez radnog mjesta i visoke plaće, Vrdoljak bez utjecaja na ključne energetske businesse u državi budući da je izborno pogrešno uložio dionice na gubitničku opciju, a premijer Andrej Plenković je imao sve što Štromar i Vrdoljak poslijeizborno više – nisu imali, pa… Kakav moral, obraz i biračka volja, dajte najte, nismo djeca, je li, bog je najprije sebi napravio bradu. Kakav legitimitet imaju ti i takvi ljudi, koji svjesno obmanjuju birače, svoje sugrađane koji im vjeruju: nudili im slasnu mrkvu, a gurnuli pod nos stočnu repu? Ili čak ni to, prazno obećanje, prijevaru… Drugi put je prevarila Marija Puh kad je izigrala i prevarante do kojih je i HDZ-u sve manje stalo – više ne ugrožavaju Plenkovićevu „stabilnu saborsku većinu“ – pa je na brzaka pretrčala nesuđenom „gradonačelniku Hrvatske“ Bandiću koji je „obećava“. Ne samo zato, što će se – opet neuspješno, kao 2009. godine protiv Ive Josipovića – kandidirati nazimu na predsjedničkim izborima već i zato, što široke ruke zagrebačkim novcem navodno kupuje svakog tko mu se ponudi. Ne bira je li tko s tzv. radikalne desnice, ljevice, srednjice, polit-ideološki hermafrodit,  svjetonazorski neprepoznatljiv ili pak neopredijeljen, ovog ili onog naroda, roda, vjere, zavičaja…

Od jednog zastupnika na prošlim parlamentarnim izborima u RH, saborski mu je klub narastao na 13, a tzv. nezavisni dizači ruku u devetom su sazivu „Visokog doma“ brojniji nego ikad od 1990-ih godina.  I uredno – po „svojoj svijesti i savjesti“, je li, te „u interesu naroda“ i „primjereno preuzetoj odgovornosti“ za koju su (pre)plaćeni – dižu ruku glasačkim petkom po Bandićevu migu, a ovaj po Plenkovićevu. I radnja radi, a problem legitimiteta s debelom greškom jednostavno nije na radaru. Izborni sustav je takav kakav jest, a tko je kriv onom otprilike svakom drugom od prenapuhanih 3,8 milijuna birača što ne izlaze pred biračke kutije. I tko je kriv tomu da izborni sustav ne priznaje nevažeće listiće kao prosvjedni uradak izašlih na birališta jer, da priznaje, aktualna predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović siječnja 2015. ne bi bila izabrana. Zato nikomu u dvjema najvećim političkim strankama, HDZ-u i SDP-u, ne pada na um mijenjati izborni sustav, koji baš njima najviše odgovara. Jamči im legitimitet tzv. neprincipijelnih koalicija, kuhinje, ono navodno Sanaderovo „dvije trećine novca ispod stola, trećinu na stolu“, besramno varanje birača radi privatnih/sektaških interesa, pa i korupciju, nepotizam i klijentelizam zbog kojih vlada fasuje učestale Unijine šamare. Neki će se nasmijati, neki nezainteresirano odmahnuti rukom, neki bješnjeti u sebi i brzati prema iseljeničkim kolodvorima zbog desetljetne već fatamorgane o „ženama i muževima iz naroda“ koje ne samo nije briga za narod već se više i ne sjećaju kako su štono jučer iskočili iz siromaških opanaka u skorojevićevske cipele.

Rečena mlađahna kćer Zagorja zeleneg Marija Puh, koja je, je li, dvaput izigrala volju  narodnjačkih birača sklonih trgovačkoj HNS-ovoj participaciji u tzv. lijevo-liberalnoj koaliciji sa SDP-om za kormilom, inače anemična i šire u RH nepoznata političarka, sasvim je slučajno dobila od Bandića autobusnu liniju Zagreb-Krapina, a njezin brat lijepi posao u zagrebačkom ZET-u. Dakako, sve je po zakonu i – kako se ono politički uvriježilo reći? – transparentno. I sasvim je slučajno da inače agilno hrvatsko sudstvo, treći stup vlasti na koji „ne može utjecati“ ni vladajući HDZ, rasteže poput kaugume slučaj Saucha u vezi s pljačkom javnog novca lažnim putnim nalozima, Bandićev set navodnih milijunskih krimena (zbog kojih je jedno vrijeme spavao u Remetincu) kupi prašinu u najzabitnijoj ladici ćorave božice s kantarom u lijevoj i mačem u desnoj ruci i tako to. Rekosmo, radnja radi, sve je po zakonu i sve je transparentno. Samo što je politički i moralni legitimitet među upravljačkim mainstreamom – od vrha piramide do dna – izrazimo se pristojno: krajnje problematičan. Koga biramo, što i zašto trpimo od izabranih i zašto izborni sustav ne dopušta jednom zauvijek sankcionirati švercere „preuzetom političkom odgovornošću“? Legitimitet s ugrađenom greškom nešto je drugo od pukog i donekle razumljivog zamora materijala.

Među prevarantima birača – bez i trunke grizodušja ili najobičnijeg ljudskog srama, koji se upija već s prvim gutljajem majčinog mlijeka – naredali su se bivši istaknuti „junaci“ (koji su dok kažeš keks za Judine škude i manje izdali socijaldemokratsku ideju, a tvrde da nisu) Tomislav Saucha, Mirando Mrsić, Zdravko Ronko, Bojan Glavašević i takvi – uključivo tzv. konzervativne radikale Ružu Tomašić (prije zadnjih izbora za Europarlament), Zlatka Hasanbegovića, Brunu Esih, Hrvoja Zekanovića, Željka Glasnovića… – izabrani su na HDZ-ovoj listi, pa izigrali biračku volju, ali i jedni druge te udarili solirati za vlastiti račun. Mostova knjiga moralnih likova s „davnašnjih“ je 19 saborskih mandata spala praktično na Božu Petrova, Nikolu Grmoju i Miru Bulja te ispala iz igre na prošlim europarlamentarnim izborima. A bili su prije godinu i kusur dijelom Plenkovićeve vlade, imali četiri ministra i omiškog zubara za potpredsjednika. I gle vraga, odošenonšalantnim Plenkovićevim potezom pred tv-kamerama: „Molim tajnicu vlade da napiše razrješenja Mostovim ministrima“. Koga ti ljudi predstavljaju u „Visokom domu“, gdje Petrov čak prima potpredsjedničku plaću, a odbija predsjedati.

Saborski aduti bez pokrića

Tih što mijenjaju stranačke kapute ili sjedaju na najviše pozicije u Bijednoj Našoj sa sramotnim skorom preferencijalnih glasova birača puna je košara u svim stranačkim opcijama. Prolaze u strukture vlasti, a nemaju legitimitet biračke volje i rezultata svog prethodnog političkog angažmana, nego isključivo legitimitet/milost svojih stranačkih šefova, koji ih guraju na prolazna mjesta na izbornim listama. I očekuju bezuvjetnu, je li, vjernost kao protuuslugu. Indikativno nad indikativnim: „vitez“ (sic transit) Svetoga groba jeruzalemskog Željko Reiner, višemandatni samoživi HDZ-ov saborski adut na poziciji potpredsjednika parlamenta glasuje za ratifikaciju Istanbulske konvencije – najgore svetogrđe za Katoličku crkvu – što ga je nakon višegodišnjeg vjerskog drila proizvela svojim „vitezom“, glasuje valjda i protiv vlastitog radikalno konzervativnog uvjerenja, protiv svoje svijesti i savjesti, jer tako želi trenutni stranački šef, premijer Andrej Plenković. Tako glasuje i pretpostavljeni mu predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković – također ponosan „praktični vjernik“ kad to donosi neke bodove u dijelu biračkog tijela tipa Bog i Hrvati – kojeg u (izvan)stranačkom političkom narodu nazivaju i Njonjo i Pudlica. Navodno zbog neobičnog ponašanja u polit-kokošinjcu: naprasnog okreće leđa i neobjašnjivo zahlađuje odnos sa svakim od HDZ-ovih vođa na odlasku (Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko), što su ga držali kao kap vode na dlanu, zidali mu političku karijeru i imovinsko stanje te utrčava novom.

I Jandroković (tek 808 preferencijalnih glasova!?) i Reiner (1672) imaju vrlo ozbiljan problem s legitimitetom, ako obojica zajedno ne mogu skupiti više od 2480 glasova među 3,8 milijuna birača  za prijeći prag tzv. Visokog doma. Njih dvojica u najvišem zakonodavno-predstavničkom tijelu kroje gaće svim građanima, koji su ih gotovo plebiscitarno preskočili na izbornoj listurini zvanoj „listić“. Pogolema greška u legitimitetu? Itekakva. No, sva je sila – čak i jako razvikanih, medijskih miljenika bez razloga – koji su „preuzeli“ tzv. odgovornost (sic transit) na unosnim pozicijama od mjesnog odbora do samog državnog vrha sa svega par desetaka ili stotina preferencijalnih glasova. I u dvama najjačim taborima,  HDZ-u i SDP-u. Koga predstavljaju ti ljudi i kolika je greška u njihovom legitimitetu? Na zadnjim je parlamentarnim izborima, je li , šef SDP-a Zoran Milanović pobrao blizu 10.000 preferencijalnih glasova više od šefa HDZ-a Andreja Plenkovića, ali ipak nije osvojio vlast. U saborskim su se klupama – na berivima najmanje trostruko višim od prosječne plaće u RH, ni za kakav ozbiljan rad (sabornica zjapi uglavnom prazna, s tek nekolicinom uvijek istih larpurlartista) – obreli Ljubica Lukačić (HDZ) s bijednih 169 glasova, pa je njezina ruka za ratifikaciju Istanbulske konvencije vrijedila jednako kao ruka protiv, je li, Brune Esih iza koje se na 11. mjestu HDZ-ove liste naslagao vrlo uvjerljiv 10.471 glas.

Ali neusporedivo uvjerljiviji od preferencijalnog skora (tek 472 glasa) aktualnog HDZ-ovog policijskog ministra Davora Božinovića. Koji voljom šefa Andreja Plenkovića – pokornog do bljutavosti reinkarniranom zovu Antemurale Christianitatisa iz Bruxellesa tzv. prve brzine – naganja nesretne izbjeglice/migrante po 360 najkritičnijih kilometara šuma i gora granice RH – BiH, dovlači prottutenkovski beton, rampe, žicu i željezna vrata… Valjda iz viška u skladištima ljutog ksenofoba Viktora Orbana. I s premijerom svršava od neopisivog zadovoljstva koje dijele s javnošću, jer da „Unija hvali uspjehe RH u suzbijanju ilegalnih migracija“. A Hrvati su kroz cijelu svoju povijest obavljali prljave poslove za te iz tzv. prve i druge brzine, služili kao topovsko meso u njihovim ratovima i tada bili na sramotu pravdi i istini. Pa i sada, nekritičnošću prema uvjetima tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo, a ne samo neljudskim odnosom policije prema izbjeglicama/migrantima zbpg čega RH fasuje oštra upozorenja, kritike i prosvjede međunarodnih humanitarnih i institucija za ljudska prava, svjetskih medija (npr. The Guardian). Ministar s 472 preferencijalna glasa pravi se grbav, kao i premijer.

Valjda ni pred streljačkim strojem ne bi priznali da „njihovi“ policajci nezakonito i neljudski, čak kriminalno postupaju prema nesretnim ljudima na putu „u Njemačku“, kojima je ista ta Europa tzv. prve i druge brzine u kompi sa SAD/NATO-om razorila i opljačkala domove, unesrećila naraštaje, raselila i rasprodala domovine. Kao što je kolonijalnim imperijalizmom činila stoljećima ranije na Bliskom i Srednjem istoku, po crnoj Africi, gdje besramno – uz blagoslov UN-a – uzurpirava kontinuitet dominacije oktroiranjem post/neokolonijalnih „prava“. Pa se i arogantni Emmanuel Macron laća državnoterorističkog razaranja/ubijanja po Siriji (oko 400.000 ubijenih i 10 milijuna raseljenih/izbjeglih) raketama i višenamjenskim Dassault Rafaleima s nosača Charles de Gaulle (R91) baš kao da (opet) krvavo u koloniji Siriji guši protufrancuski narodni ustanak (1925.-1927.; više od 10.000 ubijenih Sirijaca). Teroristički, navodno protiv – terorizma!? Suštinski isto kao što se Francuska desetljećima teroristički, a ne ljudski i integrativno odnosi prema useljenicima druge boje kože, vjere, etničke pripadnosti… Kako takvi neće hvaliti nekog tko će za njihovo dobro prljati/krvaviti svoje ruke?

Čega se, je li, pametan srami, budala se time hvali. Vrijedi to i za RH i za Francuza, koji se globalno blamira budalaštinom u Fox Newsu: „Morat ćemo izgraditi novu Siriju nakon rata, a uloga SAD-a će biti vrlo važna u tom procesu“. A tko je njih i družbu iz SAD/NATO-ovog terorističkog uništenja suverene države Libije – uz blagoslov Vijeća sigurnosti UN-a – zvao ubijati po Siriji i rasplamsavati teroristički revanš na Zapadu? I s takvima hrvatski osvajači naprstenabrojivih preferencijalnih mandata tikve sade ne samo na b-h granici s RH nego i u Afganistanu, Iraku, Libanonu, Kosovu, Poljskoj, Litvi, etc.!? Gdje god Uncle Sam poželi. Politička roba s greškom. I vani i kod kuće, pa mudar pûk znâ ironizitati takav slučaj: našla krpa zakrpu. Baš kao i u hrvatskomu saborskom kokošinjcu (Zlatko Vitez), gdje vlasnici naprstenabrojivih preferencijalnih mandata lika i djela SDP-ovog Igora Dragovana (163 glasa), bivše HNS-ovke Marije Puh (369), bivši s liste Narodne koalicije i sada bandićevac Kažimir Varda (456), HSLS-ov Darinko Kosor na HDZ-ovoj listi (497), nokat Milanovićevog prsta Tomislav Saucha (537) na četvrtomu mjestu SDP-ove liste, pa s razlogom neki konzervativni mediji ismijavaju činjenicu kako Gordan Jandroković, Željko Reiner, Darinko Kosor i Davor Božinović zajedni u Plenkovićevoj tzv. stabilnoj saborskoj većini nemaju preferencijalni legitimitet kao jedna Bruna Esih.

A da im se doda i 1163 glasa Andrije Mikulića, šefa zagrebačkog HDZ-a i od neki dan šefa svih inspekcijskih službi pod istim  krovom bivšeg Ininog staklenjaka u Šubićevoj ulici? Ne bi ispravilo činjenicu o manjku legitimiteta – pače, defektu, izbornosustavno sasvim legalnom, sic transit – kakav tsunamijem u Živom zidu determinira početak kraja opcije koja bi, je li, C vitaminom liječila teške bolesti, etc., ali i znakovito daje misliti biračkom tijelu političkim legitimitetima što predstavljaju sami sebe, a vrte se na najodgovornijim dužnostima za sudbinu zemlje i svakog njezina žitelja ponaosob. To su legitimiteti sa sistemski ugrađenom greškom i zato ih nitko ne dira. Recimo, HDZ-ovu Vesnu Bedeković s bijednih 507 preferencijalnih glasova. Čiji ona i kakv favorit može biti kad je biračko tijelo ne poznaje, a stranački šef vidi u njoj… Čiji aduti mogu biti i koje „hrvatske interese“ zastupati izborno neprepoznatljivi – ako ne tek poslušni HDZ-ovi dizaču ruku – Stipo Špina (242 glasa), razvikani u nogometnoj vladi RH i stranački operativac u „egzekuciji“ ličkog Putina Marijan Kustić (702), Tomislav Sokol (464), Marijana Balić (826), Marko Šimić (897), Irena Petrijevčanin-Vuksanović (986), Ljubica Maksimčuk (1106) i takvi u SDP-u (Darko Parić s 353 glasa, npr.) te u ostalim parlamentarnim strankama? I komu greba politička roba s greškom, osim stranačkom šefu koji drži Banske dvore i saborsku tzv. stabilnu većinu. Mašinerija je mašinerija, ali ne uvijek dovoljno dobra nekim javnim lumenima tipa, je li, Milana Bandića (9600 glasova) ili pak trenera svih trenera Miroslava Ćire Blaževića (samo 260), koji su se na parlamentarnim izborima proveli kao bosi po trnju: ostali su bez mandata.

Preferencijalna sirotinja        

Nedjeljni roštilj s prijateljima, obiteljski ručak ili zov prirode, odlazak na vikend, posao u goricama, jednostavno nezainteresiranost ili prosvjed protiv ponuđenih kandidata i stranačkih lista, etc. biračima je preče od izbornog tzv. građanskog prava i dužnosti, pa se ni preferencijalno najobdareniji ne mogu dičiti legitimitetom većine  biračkog tijela. Iznimka je samo referendum (1991.) o državnom osamostaljenju, statusu RH u odnosu na dotad zajedničku državu SFR Jugoslaviju na koji se odazvalo 83,56 posto od upisanih 3,6 milijuna birača. Prosječna izlaznost od oko 70 posto najbolja je na 11 parlamentarnih izbora s upisanih (manje-više) oko četiri milijuna birača.  Na izbore za tzv. prvog predsjednika RH (1992.) izašlo je 2,578.032 od upisanih 3,575.032 birača; s 1,454.581 glasom (56,42 posto) pobijedio je Franjo Tuđman među osam kandidata. Godine 1997., Tuđman je među trojicom kandidata pobijedio s 1,337.990 glasova ili 61,41 posto od izašlih 2,218.448 i upisanih 4,061.479 birača. Sljedeći predsjednički izbori dvaput su osvjetlali obraz Stjepanu Mesiću pobjedama u drugom krugu protiv Dražena Budiše (2000. godine – s 1,425.342 glasa ili 55,34 posto) i Jadranku Kosor tada nadimkom Suzana (2005. godine – s 1,454.451 glasom ili 65,93 posto od izašlih 2,196.143 birača) te Ivi Josipoviću koji je 2009. godine, među 12 kandidata, pobijedio  u drugom krugu Milana Bandića. Osvojio je 1,339.322 glasa ili 59,45 posto; izlaznost na birališta je u prvom krugu bila 46,42 posto, a u drugom 52,25 posto.

Godina 2014. ništa se suštinski ne mijenja: Kolinda Grabar-Kitarović u kontroverznim uvjetima uskraćuje drugi mandat Ivi Josipoviću, uz izlaznost od 46,75 posto u prvom te 58,56 u drugom krugu; s nategnutih 1,114.945 glasova ili 50,74 posto prema 49,26 posto ili 1,082.436 glasova. Rejtingom/popularnošću u javnosti, Grabar-Kitarović se ni u jednom razdoblju svog mandata nije uspjela ni približiti rejtingu/popularnosti svog prethodnika, da se i ne govori o masovnoj javnoj naklonosti Stjepanu Mesiću. Da je zakon predvidio mogućnost i trećeg predsjedničkog mandata, Mesić bi ga osvojio. U inat „crnim vranama“ – kakve u RH-prirodi zapravo ne postoje, ali neukost je neukost – što su mu s proustaške tzv. ekstremne desnice dernečile gotovo pod nosom. Ipak, predsjednički i sada europarlamentarni izbori upućuju na upitan politički legitimitet ne samo propalih aspiranata na pozicije u državi nego i nekih tzv. neupitnih dobitnika.

Roba s greškom, međutim, nikad nije imala osobitu cijenu. Samo u Bijednoj Našoj – osim, je li, širokopotrošnog trgovačkog bofla iz uvoza, dužničkih aranžmana stranih novčara i koncesijske širokogrudnosti na domaću štetu – politička se roba s greškom prodaje po cijeni suhoga zlata. Skuplje i od najsavršenijeg originala. I onda se čudom čudimo zašto smo tu gdje jesmo i zašto će nam sutra, jamačno, biti još gore. Ima pravo Borna Sor u Prime Timeu News Bara.. Kako se može naprijed kad „vođe“ kao da su ispali iz istoimene pripovijetke Radoja Domanovića ili su tog kalibra da za njih ne glasuje ni šira rodbine?

The post Politička roba s greškom appeared first on Tacno.net.

Foto: Goran Mehkek/cropix

Nikad se dosad hrvatski državni vrh nije toliko osramotio – urbi et orbi – kao ove godine 22. lipnja, bagatelizirajući središnju proslavu Dana antifašističke borbe u šumi Brezovici nedaleko od Siska, gdje je prije 78 godina počeo prvi i najmasovniji oružani otpor nacizmu i fašizmu u okupiranoj Europi u Drugom svjetskom ratu. Ta vrst nerazlikovanja dobra i zla u nedavnoj nacionalnoj prošlosti, pod nakaradnim izgovorom kako su „svi totalitarizmi isti: nacistički, fašistički i komunistički“ ili da je „žrtva – žrtva“, a nisu i nije, neodgovornost je prema budućnosti RH i mladim naraštajima. Činjenice se ne daju prepraviti, kao ni bljutav dojam da je država u likovima HDZ-ovih prvaka u Banskim dvorima i na Pantovčaku sramotno pogazila i sâm smisao jednog od najvažnijih državnih praznika, čija je nedvojbena vrijednost za ovu zemlju izrijekom zapisana u Izvorišnim osnovama Ustava RH   

Marijan Vogrinec

Dan antifašističke borbe i tradicionalna proslava u šumi Brezovici – ne „šumi Brezovica“, kako tvrdoglave HRT-ovi neprofesionalci, i još neki – nedaleko od Siska, gdje je 77 hrvatskih komunista, Hrvata po etničkoj pripadnosti, 22. lipnja 1941. osnovalo Prvi (sisački) partizanski odred, prvu antinacifašističku vojnu postrojbu u okupiranoj Hrvatskoj, Jugoslaviji i cijeloj Europi, koja je iste noći izvela diverziju na ustaškoj infrastrukturi, državna je vlast bagatelizirala. Čak indikativnije no prethodnih godina, potvrdila je koliko je u pravu predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SAAB) Franjo Habulin, pa i u nedjeljnom slovu na središnjoj brezovičkoj proslavi, da HDZ-ovoj vlasti „antinacifašizam služi samo kao eksponat u međunarodnom izlogu i kad se treba dodvoriti naprednom, pobjedničkom svijetu u Drugom svjetskom ratu, a kod kuće ga neodgovorno prepuštaju povijesnim krivotvoriteljima/revizionistima“. Ta vrst nerazlikovanja dobra i zla u nedavnoj nacionalnoj prošlosti, pod nakaradnim izgovorom kako su „svi totalitarizmi isti: nacistički, fašistički i komunistički“ ili da je „žrtva – žrtva“, a nisu i nije, neodgovornost je prema budućnosti RH i mladih naraštaja. Činjenice se ne daju prepraviti.

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković – sinkroniziran u bitnomu s mainstreamom „državnog“ odnosa prema antinacifašizmu i njegovim vodećim zagovornicima, uglavnom u SDP-u i na političkoj tzv. ljevici – niti je osobno došao u šumu Brezovicu niti je uputio izaslanika u svoje ili ime najvišeg zakonodavno-predstavničkog tijela u zemlji. A bio je dužan, iz više ključnih povijesnih i aktualnih političkih razloga budući da je antinacifašizam ustavni temelj RH (izrijekom u Izvorišnim osnovama), 22. lipnja je državni praznik, a pozicija predsjednika tzv. Visokog doma i obvezuje na poštivanje sadržaja, koji država praznuje te podrazumijeva barem minimum kućnog odgoja u odnosu na proklamirane vrijednosti. Gordan Jandroković, koji obnaša najvišu državnu dužnost – doduše, sa sramotnih 808 preferencijalnih glasova od 3,8 milijuna birača na izborima 2016. godine – nije vlaška mlada, pa se ima pravo nasmrt uvrijediti i kao najviši, kraljevski plaćen javnim novcem i povlašten državni dužnosnik ne doći ni poslati izaslanika na državnu svečanost.

Licemjerje na tihoj vatri

Samo zato, što mu SAAB nije pravodobno poslao službenu pozivnicu? Ili je poslao, a negdje je u protokolarnom lancu birokratskih uhljeba netko poslovično aljkav/nesposoban nešto zeznuo, pa poslano nije primljeno? Ili „poslano“ zapravo nije poslano te se „poslano“ ponovilo poslati, kad je već izbila frka u javnosti te se vlaška mlada očitovala korektnom pisanom čestitkom svima, koji se klanjaju 22. lipnja 1941. i svim vrijednosti na kojima se zasniva pobjednički/civilizirani svijet nakon Drugog svejetskog ratara i uvjerljivog poraza najgore ideologije u povijesti čovječanstva, genocidnog nacizma i fašizma. No, Jandroković se lisičjim smiješkom išao sramotiti pred javnošću tvrdnjom da neće doći na svečanost na koju nije pozvan. Bez obzira na to, je li, što se uistinu dogodilo sa službenom pozivnicom, na rubu je pameti makar i pretpostaviti da je SAAB svjesno izostavio s liste državnih uzvanika baš predsjednika Sabora. On – među stranačkim drugovima s dna HDZ-ove kace, u oporbi, ali i na društvenim mrežama kršten dvama posprdnim nadimcima, Njonjo i Pudlica – garant nije znân ni po najbezveznijoj sitnici kojom se „njegovo“ polit-ideološko stajalište, kojom bi se razlikovalo, bilo originalnije od stajališta/volje svog trenutnog stranačkog šefa.

Ive Sanadera, pa Jadranke Kosor, pa Tomislava Karamarka, pa Andreja Plenkovića… I čim jedan zglajza, nema veze zašto, eto Jandrokovića već pod skutima novog, a za starog više ne želi ni čuti. Ta vrst inteligencije i osjećaja za održanje glave iznad vode, dok mu stranačke drugove gutaju virovi nesnalaženja na „bespućima povijesne zbiljnosti“ (sic transit), mora da je presudila sadržaju poruke i antinacifašistima i pronacifašistima svojim „alibi“-nedolaskom u šumu Brezovicu. Jer, ta je poruka smisleno identična poruci u tom povodu predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića. Ni oni nisu došli antinacifašistima na noge, jer bi time – valjda kukavički drže licemjerje na tihoj vatri? – hraknuli na sve čime ipak uspijevaju hipnotizirati dio radikalnog/proustaškog tzv. desnog biračkog tijela. Zato premijer Plenković također ne ide u šumu, već šalje svog alter ega, ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića. Ovaj dostojanstveno polaže crveni karanfil podno partizanskog spomenika i drži vrlo korektan govor utemeljen na povijesnim činjenicama, klanja se i odaju zasluženu počast poginulim partizanima bez kojih 1941. i hrvatskih branitelja 1991. današnji RH ne bi bio moguć.

Doduše, ministar je Bošnjaković stoički istrpio nešto zvižduka i glasnog negodovanja antinacifašista u auditoriju kad je neuvjerljivo pokušao biti odvjetnikom vladajućem HDZ-u, muljao kako su u demokratskom društvu dopustiva različita mišljenja i pogledi na neke povijesne događaje, jer da nemaju osnove optužbe kako vladajući toleriraju proustaški revizionizam. A time što je pobrao odobravanje tvrdnjom da je nacifašizam najveće zlo 20. stoljeća – kontra, je li, krivotvoriteljskom maainstreamu o trima istim zločinačkim totalitarizmima, što npr. Grabar-Kitarović vrti kao gramofon pokvarenu ploču – navukao je proustašku fetvu i na sebe i na HDZ. Jer, u šumi Brezovici jest govorio, dao je znati, i u svoje ime, ali za govornicom je bio službeni, vladin trbuhozborac. Takvim je predstavljen i pozdravljen. Riječju, zborio je Plenkovićevim ustima ono, što Plenković navodno drži o antinacifašizmu, njegovim vrijednostima i tradicijama, što ih je aktualna Hrvatska dužna njegovati. Državno priznanje Hrvatske i njezina pozicija u međunarodnoj zajednici (UN, EU, NATO, etc.) ne bi bili mogući na tzv. čistonacionalnim, endehazijskim bezvrijednostima, na rasnim zakonima, genocidu, zločinu protiv same čovječnosti… RH postoji – doduše, zbog nesposobnih/nesavjesnih „domoljuba“, problematične tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti – isključivo zbog svoje antinacifašističke borbe, vrijednosti i doprinosa globalnoj pobjedi u srazu s uistinu najvećim zlom u povijesti čovječnstva, koje je odnijelo više od 60 milijuna života.

Doktrina bratstva i jedinstva

Više je no glupavo odricati se, pače stidjeti, te svoje prošlosti kakvom se diče i mnoge europske zemlje (npr. Francuska, pa sve srednjoeuropske države), koje nisu imale organiziran/masovan antinacifašistički pokret otpora kakav je Hrvat, kumrovečki Joža, Stari, Ljubičica Plava i Ljubičica Bijela, partizanski vođa Josip Broz Tito utemeljo u tadašnjoj Jugoslaviji. U odnosu na broj stanovnika, najviše je partizana bilo iz Hrvatske i među ovima iz Hrvatske najviše Hrvata. Od 22. lipnja 1941. i Prvog (sisačkog) partizanskog odreda do kapitulacije Trećeg Reicha 9. svibnja 1945. – i desetak dana besmislenog oružanog otpora, odbijanja predaje razbijenih ostataka ustaša, četnika, domobrana, belogardejaca i inog kvislinškog šljama u masovnu bijegu s mjesta zločina prema Dravogradu i Bleiburgu, koji su po izručenju Jugoslavenskoj armiji odgovarali za svoja nedjela – u antinacifašističkom pokretu pod Titovim i vodstvom Komunističke partije izravno je sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana, pripadnika svih naroda, što je u odnosu na broj žitelja bio najveći postotak u Europi.

Tito je – prema doktrini bratstva i jedinstva („čuvajte ih kao zjenicu oka svoga“), međunacionalne jednakosti/ravnopravnosti, koja se njegovala od prvih partizankih dana do raspada SFR Jugoslavije 1990. godine – imao i partizanske postrojbe u kojima su protiv okupatora te tzv. NDH, (ustaša i domobrana) ratovali pripadnici manjina. Glavni štab NOV i PO Hrvatske je, suglasno s Vrhovnim štabom NOVJ i POJ, od 1943. godine dao utemeljiti postrojbe u kojima su pod titovkom s crvenom zvijezdom ratovali hrvatski Nijemci (postrojba „Ernst Thälmann“), Česi i Slovaci („Jan Žižka z Trocnova“), Mađari („Sándor Petőfi“), Talijani („Giuseppe Pino Budicin“), Židovi (Rapska/židovska brigada, sastavljena od uznika talijanskog kon-logora Kampora, kasnije u sastavu Sedme banijske), etc. Partizanska je vojska sastavljena od pripadnika svih društvenih slojeva, svih slobodarskih političkih opredjeljenja i apolitičnih ljudi, pripadnika svih etničkih skupina, a Narodnooslobodilački je pokret jedina vojno-politička organizacija u antinacifašističkoj koaliciji pod vodstvom SAD-a i SSSR-a imala židovsku postrojbu, „koja se ne zasniva na rasizmu, nacionalnoj isključivosti i otvorenom i agresivnom antisemitizmu“ (Jasmin Agić, Al Jazeera Balkans).

E sad, je li, to u „hrvatskom nacionalnom interesu“ (sic transit) valja baciti niz rijeku, pa s Čavoglavim zadrnadati „Jasenovac i Gradišku Staru“, „Maksove mesare“, pomoliti se u sisačkoj bogomolji s biskupom Vladom Košićem za „mučeničku“ dušu fra Tomislava Filipovića – Maksova nadimka Majstorović, zbog majstorskog rukovanja ustaškom kamom za rezbarenje srpsko-židovno-romsko-hrvatskih vratova – ili s apologetima pravomoćno osuđenog dilera kokaina prizivati „maglu oko Zagreba“, „stadionski/grafiterski ubijati Srbina“, bacati sa splitske Rive srbijanske sportiste u more, u Supetru čoporativno premlaćivati mlade sezonce iz Varaždina i Vukovara, slomiti nos mjesnom vatrogasci koji im priskače u pomoć, nekažnjeno pljuvati na Milorada Pupovca i Svetozara Livadu nasred Zagreba, etc.? Eeee, to je „domoljublje“, to je u modi, to je cool i to tako se „voli Hrvatsku“. Ne s „komunjarama“ šalabajzati po šumi kada – niste čuli na HRT-u, koji kobajagi slučajno baš u ovo vrijeme rafalno, za obilan javni novac „domoljubnoj“, HDZ-ovoj upravi, šiba agitpropovske, neobjektivne i huškačke serijale o tzv. komunističkim zločinima.

Pravi, je li, ljudi na pravomu mjestu u pravo vrijeme. Čim više podjela i sukoba u trknutoj zemlji, koja natalitetno umire, radno kopni i blamira se po svijetu notornim budalaštinama, je li, tim bolje. Trećepozivci na javnoj dalekovidnici i krugovalu – neke je instalirao još Karamarko – jamačno ne razumiju suštinu demokracije i ne žele dobro zemlji i narodu. Profesija u kojoj se traže znanje, nepristranost i poštenje mislena je imenica družbi uzvišenoj iz gradske kronike, regionalnih programa, sporta i tehničke službe, jer se traži – sačuvajbože grjehote – ideološka pravovjernost i stranačka podobnost. I sasvim je u redu poslati u šumu Damira Smrtića, čije dopisničko novinarsko ni vrit niti mimo iskustvo odgovara potrebi izravnog tv-prijenosa središnje svečanosti Dana antifašističke borbe. Koju će ideološki učinkovito, je li, amortizirati kasnije svako malo najave nastavka ponovno emitiranog (nakon 2014. godine) dokumentarno promašenog, a proustaški isključivog serijala (nema druge strane, znanstvene) u četiri epizode „Zločini komunizma u Hrvatskoj“ izvjesnog redatelja i scenarista Krešimira Čokolića, koji se HRT-ov uradak naslanja na istoimeni tzv. znanstveni skup Matice hrvatske.

Ne’š ti jazovačkog junaštva!?

Pa navečer o Danu antifašističke borbe HTV 2 u prime time terminu emitira tzv. dokumentarni film „Antifašisti“ izvjesnih redatelja Srđana Segarića i scenarista Borne Marinića u kojem također nema nijednog povjesničara od formata tzv. antinacifašističke struje u znanosti, nego ton udara među manje-više anonimcima Ivo Banac, česti gost u proustaškom talk showu „Bujici“ na lokalnoj televiziji Z1 i birani uzvanik na svadbi voditelja Velimira Bujanca. Serijalom se poručuje javnosti kako je komunizam/antinacifašizam zločinačka ideologija/praksa, ni u čemu bolja, pače i gora od ustašluka u tzv. NDH te da „demonski oblik vladavine tzv. narodne demokracije obilježava totalitarna narav odnosa prema građanima Jugoslavije“. Filmom „Antifašisti“, pak, ista je poruka zakrabuljena u kvaziznanstvenu larpurlartistiku mekšeg diskursa, pa se naoko može učiniti prihvatljivom. Desetero povjesničara, ne znanstvenika tzv. prve brzine, u biti relativizira činjenice zbog kojih se Hrvatska u sklopu Titove Jugoslavije uvrstila među pobjednike u Drugom svjetskom ratu, ali i problematizira samu suštinu/definiciju antinacifašizma, njegovu ulogu u hrvatskoj povijesti, odnosno ulogu antinacifašizma u suvremenom društvu.

Ravnoteže, je li, mora biti i kad je nemoguća? Pa će HRT također izvijestiti o već tradicionalnoj u RH hodnji preživjelih ustaša, domobrana, njihove rodbine i simpatizera na jamu Jazovku na Žumberku – pa baš iz tradicionalnog prkosa i zlobe, revanšistički na Dan antifašističke borbe nedokazano tvrditi o pokolju 500 nedužnih Hrvata/ica, ranjenika i bolesnih iz zagrebačkih bolnica 1945. – gdje kamerman nije mogao odoljeti robusnom starmladom liku u majici s preslikom ustaše pod nacističkom kacigom preko cijelih prsa, golobradom adolescentu u crnini i punih usta tzv. NDH (na mladima svijet, pardon – i zlo ostaje), nacifaši folkloru zbog kojeg se u bivšoj kolijevci nacizma Austriji i Njemačkoj „bezodvlačno“ ide iza rešetaka, ali ni oriđinalu s kruškom pod njuškom što je naočigled svijeta svršavao junačkim usklikom na kraju crne anateme tzv. partizanskih/komunističkih zločinaca: „Za dom i domovinu spremni!“ Ne’š ti junaštva! U zemlji predsjednice i premijera, gdje je ustašluk zakonom zabranjen, ali dopušten „u svečanim prigodama“ (sic transit) i gdje policija Davora Božinovića nema vremena ordinirati uz Jazovku, jer je prezaposlena premlaćivanjem i pljačkanjem izbjeglica/migranata na Risnjaku, u Korenici i okolnim brdovito-šumovitim vukojebinama. Na svoju i diku RH?

Što lik za Pavelića spreman nije bio frajer, pa to otišao viknuti na Lajbaškom polju, a ne u bespuću jazovačke zbiljnosti, gdje ga vide i čuju samo HRT-ovi daroviti neprofesionalci koji, je li, paze na polit-ideološku ravnotežu sa srcem na luzerskoj hrvatskoj strani!? Eeee, tamo nisu na vlasti „antinacifašisti“ lika i djela Kolinde Grabar-Kitarović, Andreja Plenkovića, Gordana Jandrokovića i takvih, koji su svi troje  – istina – uputili javnosti korektne pisane čestitke u povodu državnog praznika antinacifašizma, ali s rukama u džepovima. Bodu oči, međutim, ispupčenja na tim mjestima, karakteristična za figu, što ne sluti na iskrenost, poštivanje povijesnih činjenica i osobno uvjerenje, a usporedba odnosa državnog vrha i ove godine prema šumi Brezovici i jami Jazovci više je no indikativna. Na Jazovku pompozno koračaju predsjedničini počasni, je li, licitar-gardisti, a bivši 555-dnevni šatoraš sa Savske 66 Ante Deur, honoriran savjetničkom apanažom na Pantovčaku, drži prigodno slovo kakvo godi tomu auditoriju, mjestu i događaju, ali „crnci“ zvižde i negoduju na spomen Kolinde Grabar-Kitarović. Drže da ih je izdala, a bez tzv. ekstremne desnice, istina, ne bi primirišala ni portu bivše Titove vile Zagorje.

Al Jazeera

Navodno je predsjednicu ostavio na cjedilu međimurski župan Matija Posavec koji se 21. lipnja navečer, uoči Dana antifašističke borbe ispričao kako „zbog privatnih razloga“ ne može biti njezin izaslanik (lani je bio) na skupu u šumi Brezovici, pa je ova na brzaka – ako je vjerovati Velimiru Bujancu na njegovu FB zidu, navodno vijesti iz „pouzdanih izvora bliskih protokolu predsjednice“ – pokušala preusmjeriti Antu Deura s Jazovke u šumu Brezovicu, ali je on to odbio. Navodno, već je bio „među svojima“ na Jazovci, pa… Gdje i spada, a ne među antinacifašiste, kojima ne pripada ni srcem niti dušom. I kojega ovi također ne trebaju: to su dva međusobno suprotstavljena svijeta. I tako se Deur našao na istomu mjestu s jedinom dvojicom saborskih zastupnika svoje ideološke krvne grupe: Zlatkom Hasanbegovićem i Željkom Glasnovićem.

Nesretna predsjednica RH je oporbi i velikom dijelu politički neostrašćene javnosti gaf-predsjednica i hodajuća sramota, a otkad se ogradila od tzv. zablude da je ustaška krilatica „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav (kaže, savjetnici je pogrešno informirali; sic transit), Grabar-Kitarović je tzv. desnici postala hodajuća izdaja/prijevara i više ne računaju na nju na predsjedničkim izborima, gdje će joj suprotstaviti estradnog pjevača Miroslava Škoru. No, u drugom  krugu, ako Škoro ispadne iz igre u prvom, ona će im biti favorit protiv najvjerojatnije Zorana Milanovića. Nema veze, je li, što kontroverzna i ideološki nezbrojena HDZ-ova „žena iz naroda“ iz svog ureda u bivšoj Titovoj vili Zagorje – iz koje je prvim predsjedničkim potezom iselila vlasnika, a uselila svoju kartonsku silhuetu u prirodnoj veličini među dvama licitar-gardistima šupljih glava, radi fotkanja s posjetiteljima – nikog nije poslala u svoje i ime državne institucije položiti crveni karanfil podno partizanskog spomenika, jer time ne bi ni lijevo niti desno pokazala što uistinu (ni)je.

A nije iskrena i jest neiskrena. Mirnije će počivati kosti partizanskih heroja koji su i njoj omogućili predsjedničku aroganciju i narcisoidnost, ako nad njima ne bi nasilu, protiv svoje volje i savjesti „hodočastio“ jedan Deur. Neka njega uz predsjednicu i „među svojima“, pa državna blamaža može biti kompletna i analogna jasenovačkoj tzv. službenoj komemoraciji na koju s Plenkovićevom družbom ne žele ići predstavnici najvećih stradalničkih skupina u ustaškom konc-logoru, navećem i najstrašnijem u jugoistočnoj Europi – Srbi, Židovi i Romi. To je slika i prilika Bijedne Naše kakvu su tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i HDZ instalirali na nemogućoj doktrini tzv. miksera, pomirbe partizana i ustaša, koja će nemogućnost i dalje razdirati zemlju, uskraćivati joj budućnost i dijeliti ljude. To je slika i prilika Hrvatske kakvu (ne) trebamo? Predsjednici RH, koju na društvenim mrežama časte epitetima hodajuće katastrofe za bilo koju politiku, a slijeva i zdesna u političkom narodu drže prevrtljivom, lošeg karaktera, bolesno ambicioznom i politički potkapacitiranom, Svjetski je židovski kongres upravo udijelio pljusku zbog ideje o postavljanju u Zagrebu spomenika holokaustu. „Ne želimo takav spomenik“, kažu, „u zemlji u kojoj su ustaše u tzv. NDH provodili genocid nad Srbima, Židovima, Romima…“ Pametnom dosta.

Foto Novi list

Vijenac na Sutjesci, ustašluk u Zagrebu

Nikomu ne treba Hrvatska, čiji premijer prvi put 16. lipnja ove godine šalje svoje izaslanstvo na Tjentište u BiH na središnju proslavu legendarne bitke na Sutjesci u Drugom svjetskom ratu – 17.000 partizana s Centralnom bolnicom i 3500 ranjenika, medicinskim osobljem te Vrhovnim štabom NOVJ i POJ i maršalom Titom u obruču protiv 127.000 elitnih postrojbi njemačkih nacista, talijanskih fašista, ustaša, četnika, domobrana i inog kvislinškog šljama; uz 7500 ubijenih partizana, najviše Hrvata iz Druge dalmatinske brigade, među kojima Šibenčana i Splićana, koji su spasili ranjenog Tita – a samo tjedan kasnije, je li, „pod budnim okom policije“ dopušta notorni ustašluk usred Zagreba više desetaka ucrnjenih pripadnika Autohtone – Hrvatske stranke prava redikuloznog fuehrera Dražena Keleminca? Bivši HDZ-ov ministar branitelja Tomislav Ivić s izvjesnim časnikom OSRH pali svijeće, klanja se herojima jedne od dviju ključnih (druga je bila na Neretvi) pobjedničkih partizanskih bitaka protiv nacifašista u Drugom svjetskom ratu, a na vijencu je traka sa zapisom: „Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske“, dok istodobno ni država niti njezina policija malim prstom nije pomaknula protiv otvorenog ustaškog derneka sa svom pratećom ikonografijom i parolama u srcu hrvatske metropole. Čast i sramota u samo tjedan dana!?

Takva Hrvatska nikomu ne treba. Keleminčevo – i ne samo njegovo – nekažnjeno proustaško kontaminiranje RH i vijenac/svijeće u Dolini heroja na Tjentištu, brate, ne ide to zajedno u vjerodostojno njegovanje demokracije, slobode, ljudskih prava, međuetničke i deološke snošljivosti. Što ne valja, kaže mudar pûk, ni s kruhom nije dobro. Zemlja koja ne cijeni svoju časnu prošlost, tolerira povampireno najcrnje zlo i komemorira veleizdaju – nema budućnost.

The post Zemlja koja ne cijeni svoju časnu prošlostm, a komemorira veleizdaju – nema budućnost appeared first on Tacno.net.

Foto Željko Hajdinjak/ Hanza Media

Odvratno rasističko ponašanje u Petruševcu prema socijalno ugroženim i društveno marginaliziranim Romima – začinjeno interventnom policijom i 10 uhićenih najradikalnijih prosvjednika – nešto će starije i obrazovaniji ljude podsjetiti na bavarske pivnice i ulične naci-derneke 1930-ih godina u osvit Trećeg Reicha, koja je patologija u konačnici zvjerski usmrtila više od 60 milijuna ljudi. „Svakodnevno svjedočimo pojavama porasta atmosfere nesnošljivosti, govora mržnje, netolerancije, nasilja te etnocentrizma u našem društvu“, priopćio je Savjet za nacionalne manjine RH. „Tome nažalost umnogome doprinose mediji koji u svojim programima u vrijednosnim raspravama daju veliki prostor upornim i ustrajnim promicateljima negiranja povijesnih činjenica iz naše dalje i bliže prošlosti u permanentnim pokušajima rehabilitacije NDH, negirajući njen zločinački i kvislinški karakter, čime provode beskrupulozni, neznanstveni povijesni revizionizam koji izravno šteti ugledu RH. Posebno zabrinjava porast javnih okupljanja i uličnih akcija kojima se poziva na progon određenih etničkih i ideoloških skupina (Srba, Roma, „komunjara/Jugoslavena/udbaša“, LGBTQI manjinaca…, op. a.) i oduzimanje njihovih Ustavnim zakonom i međunarodnim konvencijama zagarantiranih prava“ 

Marijan Vogrinec

Tek što se prividno stišao (!?) prljav rasistički eksces ekstremnog dijela žitelja međimurskog mjesta Pribislavca i razišlo tih tisuću ljutitih ksenofoba sa skupa u Čakovcu protiv „romskih kriminalaca i huligana“ iz obližnje favele – ksenofoba što godinama truju javni prostor protivljenjem tomu da im djeca sjede u istim razrednim odjelima s romskim vršnjacima – minuli je tjedan okončan još gorim rasističkim ispadom jednako zadrtih žitelja zagrebačkog prigradskog naselja Petruševca. Ovi su pak, ničim opravdanim izazvani, priredili bljutav performans masovne dreke, uvreda, prijetnji, psovkâ, gadljivih transparenata, otvorenih izljeva protumanjinske mržnje i ometanja javnog reda i mira, protiveći se useljenju desetak socijalno ugroženih romskih obitelji u praznu zgradu nerealiziranog tehnološkog parka u njihovu naselju. Zgrada je vlasništvo Grada Zagreba, otkupljena je javnim novcem, a gradonačelnik Milan Bandić nakanio je tim useljenjem omogućiti socijalno najugroženijim romskim obiteljima koliko-toliko pristojne životne uvjete. U neusporedivo pogodnijem stambenom prostoru od favelâ na kraju grada u kojima getoizirani Romi žive ispod svake razine ljudskog dostojanstva.

„E, nećeš, razbojniče!“ – maminjovski je smisao petruševačke poruke ne samo neostvarenom „gradonačelniku Hrvatske“ – koji će jamačno nazimu opet pokušati izboriti taj status – nego i svima službeno odgovornim i više no odlično plaćenim u vlasti za barem solidno stanje zdravlja ovog društva. Tima u HDZ-ovoj vladi koji, makar forme radi zbog civiliziranog svijeta, uvažavaju činjenicu da je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena međunarodno priznata pod ključnim uvjetom: jamčiti u društvenoj praksi sva demokratska/ljudska prava svim manjinama. Baš svim, od etničkih do LGBTQI. I ta su prava oktroirana Ustavom RH, zakonima i propisima u čijoj su osnovi neospornih stečevina i načela najvažnijih međunarodnih akata. Glede i u svezi, je li, etničkih manjina, RH je i posebno osnažio te proklamacije u 45 članaka Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (Hrvatski sabor 13. prosinca 2002.), gdje se vlastitim građanima i međunarodnoj zajednici „obvezuje na poštivanje i zaštitu prava nacionalnih manjina i drugih temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina, vladavine prava i svih ostalih najviših vrednota svog ustavnog i međunarodnoga pravnog poretka, svim svojim građanima“.

Zatajene međunarodne pljuske

Visokim i „čak višim stupnjem zaštite prava manjina u RH, nego u nekim drugim državama“ ovih se dana javno podičila novoizabrana glavna tajnica Vijeća Europe Marija Pejčinović-Burić (HDZ), ali je (ne)svjesno zatajila učestale međunarodne pljuske hrvatskim vladama zbog kardinalnih propusta na tom području i nepoštivanja međunarodnih obveza u tom području. Da ne povjeruješ, i američkog State Departmenta u godišnjim izvješćima o stanju ljudskih prava i vjerskim slobodama u svijetu ima Bijednu Našu na kritičkom radaru. Bijedna Naša osobito tolerira, neodgovarajuće sankcionira ili uopće ne sankcionira kršenja ljudskih prava i građanskih sloboda srpske i romske narodne manjine, pa LGBTQI zajednice, etc. Izbjeglice/migranti su posebno sramotna hrvatska priča nakon globalno svijetle epizode SDPove koalicijske vlade na odlasku ujesen 2015. Svjetski mediji su tada izvješćivali i donosili snimke kako hrvatski policajci nose na rukama izbjegličku/migrantsku malu djecu na tzv. balkanskoj ruti kroz RH „prema Njemačkoj“, a lokalno stanovništvo dijeli nesretnicima vodu, hranu, voće, odjevne predmete, etc. I domaći i strani su pak izvješćivali kako tek ustoličena u bivšoj Titovoj vili Zagorje predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović subverzivno trči u Budimpeštu osvjedočenom ksenofobu Viktoru Orbanu cinkariti vladu (Zorana Milanovića) vlastite države.

Ona bi žicom, pendrecima, dugim oružjem, suzavcem, izdrilanim policijskim mišićima i – zašto ne!? – vojskom na granicama na goloruk narod, kojem je SAD/NATO sa saveznicima, EU-zemljama tzv. prve brzine, vojno i ekonomski u interesu megakorporativnog kapitala razorio domovine, poubijao sunarodnjake, (o)pljačkao prirodne resurse, izumio terorizam kao osvetničku reakciju i već dignuo na izbjegličke/migrantske noge 71 milijun ljudi u svijetu (zadnje UN-ovo izvješće). Dolaskom HDZ-a na vlast u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – najprije komedijašku anonimca iz kanadskog iseljeništva Tihomira Oreškovića, na daljinski upravljač neostvarenog „premijera“ Tomislava Karamarka, koja je u 146 dana „rada“ bespovratno profućkala Bijednoj Našoj cijelu 2016. godinu, pa „preporodnom“ zamjenom Andreja Plenkovića od jeseni te godine – počelo se ostvarivati sve zlo o kojemu Grabar-Kitarović i Orban nemaju ama baš ni jedno ozbiljnije nesuglasje. Izbjeglice/migranti, kojima uopće ne pada na pamet nastaniti se u Bijednoj Našoj, već je pretrčati čim prije i glavom bez obzira, postali su paradigma za istu ksenofobiju, rasizam i mržnju bez pokrića, kojima „uljuđena, pravna država Hrvatska“ tretira i svoje građane srpske, romske i LGBTQI manjine. Dapače, kerozin je to za odvratnom mentalitetu, kojem se urbi et orbi nazočilo u Pribislavcu, potom u Čakovcu, pa Petruševcu i na zagrebačkom Kvatriću. Gdje su i nedužni vozači bili blokirani ksenofobnim cirkusom ne bi li Bandića valjda primorali da socijalno ugrožene Rome useli u svoju obližnju dvoetažnu raskoš u Bužanovoj 4 umjesto među „čiste bijelce“ na gradskoj periferiji, u „njihovom“ Petruševcu.

Foto: Phralipen

Odvratno rasističko ponašanje u Petruševcu prema socijalno ugroženim i društveno isključenim Romima – začinjeno interventnom policijom i 10 uhićenih najradikalnijih prosvjednika – nešto će starije i obrazovaniji ljude podsjetiti na bavarske pivnice i ulične naci-derneke 1930-ih godina u osvit Trećeg Reicha, koja je patologija u konačnici zvjerski usmrtila više od 60 milijuna ljudi. Uključivo nekažnjen gotovo cijelo stoljeće američki ratni i zločin protiv čovječnosti dvjema atomskim bombama na civile u japanskim megapolisima Hirošimi i Nagasakiju, ali i britansko-američko dvodnevno zločinačko, vojno i moralno neopravdano razaranje Dresdena u Njemačkoj u kojem se te veljače 1945. zateklo oko 1,2 milijuna civila, ranjenika, ratnih zarobljenika, izbjeglica, etc. Više od 2000 bombardera danonoćno je istresalo smrtonosan teret na nebranjeni grad. Sva su tri „neprijateljska“ grada zvjerski uništena iz čiste obijesti ratnih vođa i demonstracije istog ludila – Drugi svjetski rat je praktično bio okončan pobjedom antinacifašističke koalicije i više nije bilo nikakvog opravdanja dodatno ubiti više stotina tisuća nemoćnih ljudi – što je od bavarskih pivnica i ekstremno nakon Kristalne noći vodilo tzv. konačnom rješenju.

Jedva pola milijuna domicilnih njemačkih Židova – koje naci-rasizam nije smatrao ljudskim bićima, kao ni Slavene, etc. i kao što dan-danas u Bijednoj Našoj ista bolest iz istih razloga anatemizira Srbe, Rome i ne baš javno opet Židove – osuđeno je na smrt zbog suludog „krimena“ da samim svojim postojanjem zagađuju „svetu Germaniju“ i otimaju kruh „čistokrvnim Nijemcima“. Fetva je Hitlerovim terorističkim pohodima proširena na sve Židove u Europi – u Holokaustu ih je ubijeno više od šest milijuna – budući da je Nietzscheovom Übermenschu „trebao“ čist, arijevski Lebensraum, a taj je podrazumijevao nestanak Židova i Slavene kao „gnojivo na njemačkim njivama“.

Klinom na klin

E sad, jesmo li malo zafitiljili glede i u svezi bavarskih pivnica i njemačkih rasističkih/protužidovskih naci-derneka 1930-ih godina u usporedbi s ovim što u Bijednoj Našoj nije od jučer i što upravo eskalira simbolikom Pribislavca, Čakovca i Petruševca? „Poglavico, ne želimo živjeti u rezervatu“, „Gradonačelniče, nismo poginuli u ratu, poginut ćemo za naš Petruševec“, etc. bile su neke patole bunta na zagrebačkoj periferiji i na Kvatriću. „Moramo zaštititi sigurnost stanovnika Međimurske županije“, žustro je poručila načelnica Općine Pribislavec Višnja Ivačić, dodavši da „u Međimurju nema govora mržnje“. Orgabizator skupa u Čakovcu Alen Pancer: „Policija je stvorila ovaj problem, politika ga mora riješiti“. Sudrug mu u organizaciji, maturant (!?) Tin Hrgović: „Institucije moraju početi djelovati. Ne tražimo puno, samo svoje pravo na normalan život. Je li ljudsko pravo ubiti ženu koja ti svaki dan donosi i prodaje hranu? Ako su to ljudska prava, onda smo mi rasisti“. Drukčijim riječima, ali ista naci-poruka iz bavarskih pivnica, mrzilačka zbog navodne životne ugroze goleme većine od neznatne manjine. Tada više od 60 milijuna Nijemaca, je li, nije moglo disati od „terora“ pola milijuna domicilnih Židova, što je otprilike isti odnos ne samo Roma prema bjelačkoj“ Hrvatskoj nego i svih pripadnika svakovrsnih manjina prema domicilnim Hrvatima u RH.

Ako i jesmo malo zafitiljilik, držeći se one da i pretjerivanje jest ponekad klin za izbijanje klina, Savjet za nacionalne manjine RH, na čijem je čelu pripadnik njemačke manjine Aleksandar Tolnauer, priopćenjem je dao indikativan, racionalan i argumentiran odgovor, koji prepoznaje vampirski duh nacifašističkog/rasističkog mentaliteta bavarskih pivnica 1930-ih: „Svakodnevno svjedočimo pojavama porasta atmosfere nesnošljivosti, govora mržnje, netolerancije, nasilja te etnocentrizma u našem društvu. Tome nažalost umnogome doprinose mediji koji u svojim programima u vrijednosnim raspravama daju veliki prostor upornim i ustrajnim promicateljima negiranja povijesnih činjenica iz naše dalje i bliže prošlosti u permanentnim pokušajima rehabilitacije Nezavisne Države Hrvatske, negirajući njen zločinački i kvislinški karakter, čime provode beskrupulozni, neznanstveni povijesni revizionizam koji izravno šteti ugledu Republike Hrvatske. Posebno zabrinjava porast javnih okupljanja i uličnih akcija kojima se poziva na progon određenih etničkih i ideoloških skupina (Srba, Roma, „komunjara/Jugoslavena/udbaša“, LGBTQI manjinaca…, op. a.) i oduzimanje njihovih Ustavnim zakonom i međunarodnim konvencijama zagarantiranih prava“.

Savjet za nacionalne manjine RH poziva se na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u RH (14. svibnja 2015.) i svoje priopćenje (24. veljače 2016.) o porastu atmosfere opće nesnošljivosti u hrvatskom društvu i pojavama etnocentrizma, ali i na međunarodne pravne stečevine u tom području te upozorava na „neprovođenje i neshvaćanje“ u RH „dostignutih demokratskih standarda u kojima vlada princip poštovanja slobode drugog i drugačijeg“ te „prava na mišljenje oslobođeno od ideološke i političke pristranosti, bez selektivne primjene dvostrukih standarda u ostvarivanju prava, a koja korespondiraju s civilizacijskim tekovinama europskog sustava vrijednost koje smo prihvatili kao članica Europske unije“. Savjet razumno primjećuje kako „manjinska i ljudska prava ne ovise prvenstveno o Ustavu, zakonima i deklaracijama, nego o moralnoj spremnosti i svjetonzoru zajednice u kojoj se trebaju ostvarivati. Ta spremnost i snaga zajednice za prihvaćanjem drugog i drugačijeg od izuzetne je važnosti jer povijesna iskustva govore kakve posljedice snose manjinske skupine, kao i cjelokupno društvo, kada ih se pokuša getoizirati, dehumanizirati te onda u tako stvorenoj društvenoj atmosferi eliminirati iz političkog, javnog, kulturnog i društvenog života“.

To se u Bijednoj Našoj sustavno čini prema drugima i drukčijim od 1990-ih godina, s punim znanjem najviših dužnosnika i institucija državne vlasti i njihovim kontraproduktivnim bagateliziranjem suštine problema. Puna je Hrvatska, je li, grafiterskih „ukrasa“ na fasada, prometnim znakovima, etc. tima „Mamiću cigane/Srbine/četniče“, „Kill Srbe“ (npr. u zagrebačkim Gajnicama), ustaškog ušatog U s križem među krakovima, stadionska skandiranja „Ubij, ubij, ubioj Srbina“ uobičajen su dio krvožednog rasističkog folklora za koji nitko ne odgovara, kao ni za ZDS i ustaški design šahovnice, grbova braniteljskih udruga, zastave HOS-a… Uza Srbe, Romi su na svaki način najisključenija socijalna skupina, izložena masovnim predrasudama, anatemi i pogrdama. Svojedobno se, a i danas u zabitim hrvatskim krajevima, plaši/lo malu djecu: „Ako ne budete dobri, ukrast će vas Cigani“. Romofobi dan-danas – u „nacionalno osviještenom“ hrvatskom narodu nakon tzv. državnog osamostaljenja vrijeđaju tu društveno getoiziranu/isključenu etničku manjinu pogrdnim nazivom Cigani, govore o njima kao lopovima, neradnicima, neukima, prljavim, neprilagođenim ljenčinama koji „samo štancaju djecu i bogatije od Hrvata žive od javnog novca, dječjih dodataka i socijalne pomoći“. I čim poštar donese državnu apanažu, Romi navodno banče u kafićima i spiskaju novac po kladionicama.

Apel za toleranciju

Kao da je to pravilo za cijelu populaciju i kao da Hrvati i ini građani to ne čine, koja javna objeda cilja i dio hrvatskih branitelja s prosječno boljim mirovinama/invalidninama od civilnih. Nijedan od romofobnih rasista ne znâ suvislo odgovoriti po čemu je teška uvreda nekom Hrvatu reći da je Ciganin ili Srbin. Makar i tako ozloglašenom pobjegu među svoje u Hercegovinu (BiH) Zdravku Mamića nadimkom Maminjo, razvikanom, je li, „gazdi hrvatskog nogometa“. Među Srbima i Romima ima nebrojeno puno poštenijih, vrjednijih, intelektualno/moralno časnijih ljudi od mnogih Hrvata, koji svojim likom/djelom nisu dostojni čistiti srpske/romske cipele. Milijun je i jedan primjer, gdje se i školovanije Rome ne želi zaposliti (slučaj deficitarnog radiologa u Zagrebu, konobara-sezonca u Šibeniku, etc.), uključiti kao ravnopravne u društvenu sredinu, zdravstveno zbrinuti i omogućiti školovanje do vrha obrazovne piramide, etc. Manjine su u RH marginalizirane skupine, remetilački faktor i nužno zlo i društvo se tako odnosi prema njima, iako to nitko otvoreno ne želi priznati.

Foto Romski Portal

„Stoga“, priopćuje Savjet za nacionalne manjine RH, „u cilju stvaranja pozitivne društvene klime, tolerancije i suživota, te principa integracije nacionalnih manjina u hrvatsko društvo s njihovim punim identitetom pozivamo hrvatsku političku, kulturnu i sveukupnu javnost da se zajednički najoštrije suprotstavimo diskriminaciji po nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj, dobnoj i rasnoj osnovi, kao i diskriminaciji temeljem političkog ili drugog uvjerenja kako bismo stvorili pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i zaštite svih građana kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.“ Ima li taj apel šanse? Nema. Kao što mudar pûk poslovično tvrdi da riba smrdi od glave, a čisti se od repa, nijedna vlast u Bijednoj Našoj u minulih tridesetak godina nije učinkovito mrdnula malim prstom radi suzbijanja u zametku svake pojave ustašluka, međunacionalne mržnje, rasizma i zadnje tri-četiri godine eskalirajuće protuizbjegličke/protumigrantske ksenofobije – tradicionalno izbjeglički, migrantski i raseljenički Hrvati dižu kuku i motiku protiv nesretnika iste povijesne sudbine!? – tako će i Ustav RH, Ustavni i ini zakoni, propisi, međunarodni akti, etc. u Bijednoj Našoj ostati mrtvo slovo na papiru.

Rasističke metastaze, je li, zahvatile su prevelik i predubok dio nacionalnog korpusa da bi više mogli pomoći poznati medikamenti, kemoterapija, sâm Svevišnji tko u njega vjeruje ili razvikani travari. Možebitno tek masovna antikancerogena lobotomija, ali za nju niti je tko s pozicije i moći spreman niti Bijedna Naša – takva kakva jest – raspolaže odgovarajućim alatima. Pa ćemo i ubuduće slušati „osude“ vladajućih s figom u džepu i čitati/slušati priopćenja vapijućih u pustinji hude hrvatske povijesne zbiljnosti. Sic transit.

The post Hrvatska reinkarnira bavarske pivnice iz 1930-ih i ulične naci-derneke appeared first on Tacno.net.

 Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Dojam je da premijera RH i šefa HDZ-a zanima europska birokratska kartografija neusporedivo više od stanja zdravlja zemlje za koju je – sic transit – „preuzeo odgovornost“. Odlučuje nevjerodostojno i sporo, a kakvoća odluka je poblematična te izaziva razdore u zemlji. Nije dobro da dirigirana HDZ-ova interesna većina u Hrvatskom saboru glatko odbija svih 138 oporbenih amandmana, jer ama baš ni jedan „nije dobar“. Neće biti da nije. Više ljudi više znâ, a u tzv. Visokom domu – bez obzira na svu glupost, primitivizam, kočopernost, prostakluk, etc. – ipak ne sjede „narodni izabranici“ koji žele zlo svojoj domovini. Vladajuća, skrpana s ko’ca i konopca većina može što god hoće, ali ne može dokle hoće. I, to je nekakvo žmirkavo svjetlo na kraju tunela. Povrh svega, Plenković je državni problem No. 1 i zato, možda najviše zato, što nije proveo niti će u izbornoj godini 2020. provesti ni jednu tzv. strukturnu reformu ni zaustavio ijedan negativan trend: od iseljavanja do ideoloških razdora i nereda u državnoj upravi, pravosuđu, dravstvu, školstvu… 

Marijan Vogrinec

„Ministar Lovro Kuščević i ja razgovarali smo, dao je svoj mandat na raspolaganje kao ministar uprave i kao politički tajnik HDZ-a; ja sam kao predsjednik vlade i predsjednik stranke tu ostavku prihvatio“, izvijestio je u ponedjeljak Andrej Plenković javnost i time formalno stavio točku na i mučne afere u kojoj je njegov osobni izabranik za obje dužnosti odigrao ulogu glavnog negativca, kojeg je premijer – po već iskompromitiranoj si navadi – bezuspješno branio i brani, do zadnje kapi demagoške krvi. „On će napustiti obje dužnosti i vratiti se u Hrvatski sabor s obzirom na sve okolnosti u medijima. Ocijenili smo da to nema nikakvog daljnjeg smisla. Ono što slijedi jest da ministar Kuščević riješi sve te nedoumice koje se pojavljuju u javnosti.“ Ne radi se ni o kakvim „nedoumicama u javnosti“, nego o optužbama za najprljavije privatno bogaćenje vrlo vidljivog HDZ-ovog političara, koji je u tome navodno iskoristio stranačku moć i utjecaj.

„Ja sam odgovoran političar“, posipao se pepelom Kuščević na odlasku, „imam iza sebe tri mandata općinskog načelnika, triput sam imenovan za ministra. Ova negativna medijska percepcija utječe na stranku i na vladu. Ne želim biti uteg. Ponosan sam na sve što sam napravio u svojim mandatima.“ E sad, bolji znalci – pa i unutar samog HDZ-a – koji se kuže u to čime se Kuščević diči, tvrde kako bi i boljim mikroskopom bilo teško među amebama i bičašima uočiti što je narodu i državi korisnoga namro „u svojim mandatima“. No, kako bilo, HNS-u i dijelu rogobornih partnera u Plenkovićevoj koaliciji teški je mlinski kamen pao sa srca tim „moralnim činom“ Lovre hvaljenisusimarija Kuščevića, pa si mogu pripisivati u neku zaslugu svoje inzistiranje na Kuščevićevu odlasku iz vlade. Premijeru baš i nije trebalo dva tjedna osobnog sramoćenja u javnosti, zatezanja konopca s koalicijskim partnerima, inaćenja medijima i javnosti kad je od prvog pucanja Kuščevićeve nekretninske afere bilo jasno da takav lik s takvim polit-imovinskim provijantom ne može biti dio  vjerodostojne vlasti. A Plenković je isplivao na vlast upravo na krijesti tzv. vjerodostojnosti.

Najpopularniji političar „Nitko“

Saborski zastupnik i SDP-ov disident Mirando Mrsić te SDP-ov politički tajnik Nikša Vukas ne smatraju tu zakašnjelu Plenković-Kuščevićevu nagodbu indikativnim rješenjem šireg političkog značenja. „Kad bi Kuščević bio jedini!?“ – kaže Mrsić. „Ostavku trebaju dati i Žalac, Pavić, Tolušić, Goran Marić. Ova nekretninska vlada mora otići. Vrijeme je da Plenković podnese ostavku i da najnesposobnija vlada u povijesti RH nestane. Dosta je bilo! Izbori su jedina opcija za Hrvatsku. Odlazite i prestanite mučiti Hrvatsku!“ Vukas pak upozorava na pogubnu činjenicu da u cijeloj aferi, ali i aferama inih ministara, izostaju reakcije institucija: „Važnu ulogu odigrali su mediji koji rade svoj posao i ukazuju na ovakve anomalije na dužnosničkim pozicijama. Potrebna je reforma sustava, jer micanje jedne osobe ne rješava problem“. Je li, sudeći po svemu, ali i općem, zabrinjavajućem stanju zdravlja države i društva državni problem No. 1 upravo premijer Andrej Plenković? Zbog toga što i kako (ne) čini. Nedostatak pravne sigurnosti rađa nepovjerenje građana i ulagača u pravni sustav. Tko je glavni krivac, što je najpopularniji političar „Nitko“, koji se, eto, kandidira i za predsjednika RH u idućemu mandatu?

Danas pokoran do poniznosti tzv. glasu javnosti, premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković neki se dan narugao istoj javnosti ironijom kako, eto, mediji nemilosrdno deru po njegovom ministru uprave Lovri Kuščeviću zbog, je li, možebitnih predministarskih grijeha u Nerežišću na Braču. Gdje je svojedobno imao neuspješno poduzetništvo (salon namještaja) i nekretninski dvojbeno obnašanje dužnosti općinskog načelnika. Kaže premijer, „to je bilo prije“ i to je „deseti, jubilarni ministar“ u njegovoj vladi, kojem se traži dlaka u jajetu i ostavka ili smjena. A on ga – ako treba i iz inata oporbi i nesklonim mu medijima – ne dâ, pa ne dâ. Kuščević, koji se ničim osobito nije proslavio ni na ministarskoj dužnosti niti kao politički tajnik HDZ-a. No, „odlično obavlja svoj posao“, tvrdi Plenković. Obavljao je i Pavo Barišić u resoru znanosti, obrazovanja i sporta, i Martina Dalić kao vladina potpredsjednica i ministrica gospodarstva dok nabubrela afera tzv. lex Agrokor, mediji i javnost nisu prisilili premijera da ih makne s radara. Iako nije promijenio uvjerenje o „odličnom obavljanju svog posla“. Trojica Mostovih brzopotezno najurenih ministara travnja 2017. nisu baš znakoviti za „odlično obavljanje posla“, jer je riječ o koalicijskim rogovima u vreći, a ne zazornim imovinskim muljažama, zloporabama političke moći radi velike materijalne koristi. Sebi i drugima.

U pravno uređenim i demokratski/civilizacijski uljuđenim zemljama – što Bijedna Naša nije niti će biti s redaljkom istih političkih metuzalema na vlasti – dosta je i jedna 99,99 posto blaža afera od najblaže među premijerovih „deset jubilarnih“, pa leti perje na sve strane, ministar sâm daje neopozivu ostavku ili se ruši cijela vlada kao kula babilonska. Ako ni zbog čega, iz moralnih razloga na koje se u zrelim političkim sustavima itekako pazi. Moralne se grješnike ne cijeni ni kao ljude. Doduše, nitko nije nepogrešiv, bez slabosti i mane, neotpornosti na kušnju, ali moralan bi i politički validan čovjek – osobito na javnoj dužnosti, gdje je i svojim CV-om odgovoran za opće dobro – morao znati granicu (ne)dopuštenog. Nema vrdanja i glumatanja: „to je bilo prije“, jer je političar cjelovita osoba koja se na javnoj dužnosti (ali i u životu) vrjednuje sa svojim i „prije“ i „sada“. Zašto premijer Plenković to ne želi priznati i držati se reda?

U Bijednoj se Našoj mogu nabrojiti na prste jedne ruke političari na visokoj dužnosti – u 28 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, četvero predsjednika RH, devet saziva Hrvatskog sabora i 14 vlada – koji su podnijeli ostavke iz moralnih razloga. Osobno nisu počinili grijeh za tu samosankciju; razumjeli su civilizacijski standard odgovornosti prema biračima koji su ih doveli na vlast. I očekivali da ih ne iznevjere, a tim su se političarima dogodile stvari zbog kojih se odlazi s dužnosti. I otišli su, bez velike javne b(r)uke i bez premijerskih farbanja tunela frazetiunama, koje ne drže vodu. Pače, izazivaju i podsmijeh i građanje. Pa, je li, sad ispada da je premijer Plenković državni problem No. 1, vlada skupina slučajnih/zalutalih likova problematičnih CV-a ili pod istražnim okom, a ministri Lovro Kuščević, Tomislav Tolušić, Goran Marić, Gabrijela Žalac, bivša vladina potpredsjednica Marina Dalić i ini iz „jubilarne desetorke“ paradigma „Hrvatske kakvu želimo“. Sic transit. I onda iz svake saborske paštete programirano pred tv-kamere ili u tematske HRT-ove formate (a čije bi druge?) iskače šef HDZ-ova kluba Branko Bačić, koji će bodulski suflirati hlebincima zašto ni jedna oporbena prozivka ili investigativan medij ne razumiju kako „vlada premijera Plenkovića čini sve“ i ima „nultu toleranciju“ prema zloporabi političke moći i utjecaja. Dakako, „moramo poštovati princip presumpcije nevinosti“ (valjda nedužnosti, je li, nevinost je nešto drugo) i „pustimo institucije da rade svoj posao“.

Politički obraz i ljudski moral

Mainstream Pažanin, podoban/uporabljiv svim gazdama ZNA SE opcije, navodno i akter svojedobnih afera sa Sanaderovim tzv. crnim torbama – na koja se podbadanja u sabornici bučno ljuti – i nekom debelom crnom lovom u stranačkom sefu po naprasnom odlasku „dragog Ive“, jedan je od najdoslovnijih premijerovih alter egaa. I kad je riječ o neformlnoj HDZ-ovoj suspenziji saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u „predmetu Plenković“ i kad se radi o „besramnom lovu“ na Kuščevića, koji (ne)sretnik, priznao je, ni sâm ne zna kolikom imovinom raspolaže. „Hvala Bogu“, kaže. Uključivo krupan ustaški grb u nerežišćanskomu dnevnom boravku. Od Bačića je čuti isti demagoški CD kad je posrijdi „lov“ na ine HDZ-ove nekretninske kapitalce prije ministra Lovre, koji su trenutno pali u sjenu: Tolušića, Žalac, Marića… Ipak, bit će da – unatoč zvizdanu, klimatskom i političkom –  institucije rade svoj posao? Ako ne, nazdravlje. Javnosti je zazorno, navodno, kupiti komadić kamenjara za 60.000 kuna i prepraviti ga u 2,5 milijuna. Ili roštiljati na 120 m², pecati lignje s privatne jahte vrijedne 500.000 eura, dilati businesse s Crkvom u kojima fratri – ili možebitno Duh Sveti osobno? – prenose 515.000 eura za ostati kod kuće kad estradnjaci dižu lovu na predizbornim pozornicama, izvoditi s ministrima milijunske transakcije pod humanitarnom egidom… E, to je već za Guinnessa. Nema ni u Zanzibaru? Ima u RH i većih čuda.

Politički obraz i običan ljudski moral na vladajućim pozicijama, gdje se, je li, preuzima odgovornost za narod i državu . kako se zborilo u ondašnjem „komunističkomu mraku“, a nije ta besadržajna popudbina mrska ni ovima što su „upalili svjetlo“, endemske su biljke na bespućima hrvatske zbiljnosti. Bio je u pravu umirovljen ćelavi general, pače ušao u legendu, u povijest ratnoprofiterske, krimpretvorbene i koruptivne države svojim besmrtnim zaključkom: „Tko je jamio, jamio je“. A besmrtna je i – još itekako aktualna – koruptivna krilatica: „A đe sam ja tute?“ Ergo, ovih se dana cijela zemlja i susjedstvo grohotom smiju zemlji, koja je osudila svog bivšeg premijera za pljačku vlastitog naroda (prvostupanjski i HDZ, jedinu među 150 političkih stranaka u RH) i još protiv njega vodi nekoliko drugih procesa zbog navodne milijunske krađe javnog novca, a sada nije u stanju provesti ovrhu Ive Sanadera. Iznimno vrijdna imovina jednog od najbogatijih političkih Hrvata u regiji mu je – blokirana. Zbog inih suđenja u tijeku, a sva zajedno otegnulo se do besvijesti.Prema zastari? I vidi sad: obogatiš se na nezakonit način, pun si kao brod i fasuješ pet godina prdekane, ali država si – po vlastitom smiješnom zakonu, kojeg se drži kao pijana plota – ne može vratiti ukradeno i naplatiti sudske troškove. Osuđenikovu imovinu drži pod blokadom! Sic transit.

Nema toga ni u Zanzibaru. Baš kao ni toga da isti RH, kojim premijer Plenković kormilari već gotovo tri godine – on tvrdi, više no uspješno; samo što to žitelji na osjete, pa masovno traže alterntivnu domovinu u svijetu – na pravdi boga gubi milijardu kuna godišnje, jer ne uspijeva (ili ne želi, ZNA SE zašto?) naplatiti milijardu kuna za korištenje, gle vraga, državne imovine. I onda ljudi o političkom poštenju i moralu? Sic transit.

Ako se još’ko sjeća tih moralnih prstiju jedne ruke, što bi se pogrešno reklo da iznimke potvrđuju pravilo, svojedobna je uspješna ministrica zdravstva Ana Stavljenić-Rukavina (SDP) otišla je zbog smrti pacijenata na dijalizi u aferi Baxter, iako nije bila odgovorna za kupnju loših filtara. Niko Bulić (HDZ), ministar turizma, dao je ostavku nakon što se saznalo da je na državnom natječaju pobijedila njegova supruga sloganom „Mala zemlja za veliki odmor“. Ministrica okoliša Mirela Holy (SDP) ostavila se dužnosti nakon bezvezne afere tzv. lobiranja za zapošljavanje nekog lika po stranačkoj preporuci. Već 28 godina je to raširena praksa od mjesnog odbora do Banskih dvora i Pantovčaka. I nikom ništa. Dolaskom na vlast, navodno, svaka politička opcija zaposli u mandatu oko 20.000 uhljeba. Nitko ne daje ostavku niti ju itko zahtijeva. Na trknutomu balkanskom kifliću se to drži normalnim. Bivšeg HDZ-ovog ministra policije Ivicu Kirina raspojasana su uhvatili mediji u lovištu s tada haaškim uznikom u „kućnom pritvoru“, generalom u miru Mladenom Markačem, za kojeg je vlada jamčila Haagu da neće nikud iz kuće. Obećanje ludom radovanje?

I ode Yubitubi Kiro. Sad je nezamjenjiv gradonačelnik Virovitice na muci kako objasniti nestanak 17 milijuna gradskih kuna nakon, kažu, suicida financijske mu desne ruke od posebnog povjerenja. Virovitica bruji, ljudi se pitaju zašto nije obavljena obdukcija. HDZ šuti. I lokalni i „savezni“, a Kirin je neki dan u gradskoj vlasti dobio veće ovlasti glede i u svezi toga, pa… Ni njemu nije palo na um podnijeti ostavku zbog valjda najvećeg skandala u najsiromašnijoj, Virovitičko-podravskoj županiji, gdje HDZ žari i pali od 1990-ih godina (Đuro Dečak, Josip Đakić, Tomislav Tolušić…).

Bilo je i nekih drugih ostavki, ali ne zbog osobnog osjećaja moralne odgovornosti griješnika na državnim pozicijama – kao što ni Kuščevićeva nije plod osobnog moralnog grizodušja, već Plenkovićeve dozlaboga zakašnjele direktive u četiri oka – nego zbog pritiska javnosti na njihove šefove i težine grijeha. Onomad je mladi policajac (kasnije je dobio nogu s posla, pa vraćen zbog lošeg odjeka u javnosti) uhitio u gluho doba noći pijanog Milana Bandića (SDP) za volanom bijesnog džipa. Bandić je podnio ostavku na gradonačelničku dužnost u Zagrebu, ali ubrzo se opet na nju uspeo. I više ne silazi unatoč milijun afera i boravka u istražnom apartmanu u Remetincu. Pa tako, je li – šesti put. Jednotjedni ministar hrvatskih branitelja Mijo Crnoja (HDZ) također je građanskom/političkom prisilom odstupio s dužnosti zbog nekretninske komedije s prebivalištem u daščari 85 G (10 m²) u Samoboru, a nasilu su podebljali broj prisilnih ostavki HDZ-ov premijer Ivo Sanader i vladin potpredsjednik Damir Polančec (HDZ). Osobit je slučaj HNS-ova ministra Radimira Čačića, koji je u prometnoj nesreći u Mađarskoj usmrtio stariji bračni par, dopao luksuzne kazne od godine dana u kaznionici otvorenog tipa u Valturi nedaleko od Pule iz koje se vratio u politički mainstream.

Uhljebi, Plenkovićeva peta kolona

Eto ga danas, šef je stranke HNS – Reformisti, varaždinski župan i HDZ-ov/Plenkovićev koalicijski partner. Tadašnji premijer Zoran Milanović branio ga je – da ti pamet stane – znatno nebuloznijim „argumentima“ od Plenkovićevih u obrani svoje „jubilarne desetorke“. I na Čačića se odnosi dio premijerova pepela kakvoće „to je bilo prije“. Premijer tom porukom unosi nered u politički život Bijedne Naše. Izravno joj postaje državni problem No. 1. Premijer je u svakom smislu najodgovorniji za stanje zdravlja u zemlji za koju je, kaže, preuzeo odgovornost. Ako Plenković nije državni problem No. 1, tko jest? Portir, ili spremačica, ili kuharica u Banskim dvorima koji, je li, imaju viši položaj, utjecaj i veću političku moć te su najodgovorniji za erupciju svekolikog nereda u Bijednoj Našoj? Oni uđuture ili pojedinačno su bili pozvani sada presjeći gordijski čvor: najuriti ili ne Lovru Kuščevića s ministarskog fotelja, jer je prevelik teret vladi, uz utege gotovo svih ostalih ministara, osobito aferaša (tko je sljedeći na redu), ali i ukloniti ga s mjesta političkog tajnika HDZ-a. Bilo bi smiješno da Kuščević ne može biti ministar, a može biti politički tajnik HDZ-a.

Najuriti pak kompromitirani HNS Ivana Vrdoljaka iz HDZ-ove koalicije, što od prihvaćanja ministrove ostavke više nije aktualno, ne bi Plenkoviću bio problem budući da četiri promiskuitetne ruke u saborskoj većini glatko anulira sâm Milan Bandić s 13 ruku svog kluba, plus SDP-ovi „neovisni“ disidenti, plus kompromitirani manjinci s tri  SDSS-ove ruke također iskompromitiranog Milorada Pupovca, plus… I zato ne samo što neće biti frke s izglasavanjem državnog proračuna za 2020. godinu – to je premijeru jedino važno od svih zadaća u RH – nego ni s prosvjednim izlaskom HNS-a iz koalicije da premijer nije uklonio Kuščevića. „Najviše što mrzim u životu su ucjene“, poručio je Plenković HNS-u, još opsjednut bruxelleskim personalnim preslagivanjima na unosnim mjestima u europskoj birokraciji. (Elem, novoizabrana glavna tajnica Vijeća Europe Marija Pejčinović-Burić, koje Vijeće nije isto što i Europsko vijeće ili Vijeće EU-a, godišnje će inkasirati oko 300.000 eura, ili 25.000 eura na mjesec, što je 185.000 kuna, pa ti vidi čija mati crnu vunu prede!) HNS ne bi nikamo iz HDZ-ovog obora i nije neinformiran o dramatičnoj caki s vladine sjednice travnja 2017. kada se premijer obratio vladinoj tajnici: „Molim vas, odmah napišete razrješnice Mostovim ministrima“. Premijer je i sada vrlo hrabar prema nejakima, arogantan i sve arogantniji prema novinarima, jer računa na potporu tih što egzistencijalno ovise o njemu: uhljebi su mu itekako uporabljiva – peta kolona. U degeneričnom političkom sustavu.

A kamo bi sada – budući da Plenković „mrzi ucjene“, pa bi to lake ruke pokazao na djelu – vjerojatno detronizirani Vrdoljakovi ostatci ostataka višekratno raspadnute nekad ugledne građanske/narodne stranke HNS-a? „Nestranačka“ Blaženka Divjak bi se vratila na Sveučilište. A Predrag Štromar? Da nije bilo sramotnog deala s HDZ.ovom relativnom većinom, pa time debelo plaćenog potpredsjedničkog/ministarskog posla u vladi, morao bi na burzu rada nakon izbornog gubitka županijske apanaže u Varaždinu, s koje ga je glatko eliminirao bivši vlasnik tog fotelja Radimir Čačić. Kamo bi izvjesne Bernarda Topolko i Božica Makar, pa Milorad Batinić i Stjepan Čuraj, ali i mali ešalon HNS-ovih uzdanica na državnim apanažama? Koji će najvjerojatnije svi odreda zbog „izdaje“ u korist HDZ-a biti na sljedećim parlamentarnim izborima zbrisani s političke scene. Njihove hranarine sada ovise isključivo o milosti šefa HDZ-a. Nije Kuščević jezičac na vagi moralne vjerodostojnosti Ivana Vrdoljaka, Predraga Štromara i sljedbenika niti je Plenkoviću jasno kakve će biti posljedice Kuščevićeva srozavanja na saborsku klupu.

Rekonstrukcija vlade je neizbježna i zbog odlaska ministrice vanjskih i europskih poslova Marije Pejčinović-Burić na europsku dužnost, a sada još više zbog Lovre Kuščevića. Zašto ne iskoristiti priliku i za odbacivanje nekoliko drugih utega i vladi i stranci: Tolušića, Žalac, Gorana Marića, Milana Kujundžića, Marka Pavića, Nade Murganić…? Je li to previše u okolnostima kad je do kraja mandata otprilike godina dana, a taj bi radikalan potez značio formiranje – nove vlade? Jest previše, pa se i neće dogoditi. I kako bi funkcionirala i nova vlada sa starim premijerom? Koji zapravo jest državni problem No. 1 i koji je izabrao kvarne ministre? Nikako. Bez obzira na to što nikakve reforme u predizbornoj godini ne dolaze u obzir. Ni s aktualnim ministrima što ih je sâm izabrao. Većinu iz provincijske anonimnosti, pa su mu odaniji no što je normalno, osim što mu je – „mora(m) biti u vladi“ – navodno s Pantovčaka nametnut Goran Marić. Budući da Marić nije pristao biti ministrom bez portfelja, bivši je Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) Mladena Pejnovića preimenovan u ministarstvo, a Marić instaliran za jednog među 20 ministrara Plenkovićeve vlade.

HDZ-ov političar, zadužen za više od 300 milijardâ kuna vrijedne državne imovine, odjednom se našao do grla u kompromitirajućoj nekretninskoj gabuli u kojoj itekako imaju prste – fratri. E sad, je li mu podmeću aferu neki što ih je uzeo na zub zbog uzurpiranja državne imovine, kako tvrdi, ili je uistinu zatečen s prstima duboko u pekmezu, trebaju reći „institucije koje rade svoj posao“. Bez obzira na to, premijer će uistinu ostaviti dojam državnog problema No. 1 bude li do institucionalnog pravorijeka – jednog lijepog dana, ako ne prije – glumio pred tv-okom naizmjence ili odjednom onu trojicu pametnjakovića – Mizaru, Kikazaru i Iwazaru se zvaše. Neka njih u Japanu, pa i četvrtog u Kini, na zapadnobalkanskom kifliću drugi igrači igraju druge igre, pa…

„Plenković je debelo zakasnio reagiranjem na zahtjev oporbe za Kuščevićevom smjenom“, kazao je reporter televizije N1 Hrvatska Hrvoje Krešić u „Točki na tjedan“ svoje medijske kuće, gdje je u nedjelju kod urednice Nataše Božić gostovao s novinarom Nove TV Mislavom Bagom, dan prije no što je presječen gordijski čvor ostavka, smjena ili pojeo vuk magarca. „Doveo se u situaciju da mu drugi udaraju ritam i govore da Kuščević mora otići. A on pred HDZ-om da ga mora braniti, a HNS da mu drži prodike. Očito je da se Andrej Plenković bavi nekim drugim stvarima, a ne Republikom Hrvatskom. U Bruxellesu je, na Vijeću, bio spreman komentirati svaku situaciju, sve smo mogli rastrančirati na najsitnije dijelove. Tu se vidjelo da taj čovjek cvrkuće kao slavuj na ta pitanja. Dođe pitanje o Kuščeviću, klapna pada i on odlazi. Jedini proplamsaj hrabrosti koji smo mogli vidjeti kod Plenkovića bio je kad je zamolio tajnicu da napiše razrješnice Mostovim ministrima. To nije bio spontani potez. Andrej Plenković je smiješan kad kaže da ne voli ultimatume, jer Goran Marić mu ga je uputio prije nego je vlada uopće sastavljena. Mislim da će tu biti jako puno spleta okolnosti, gdje će se trebati snalaziti i da će biti jako puno onih, koji će se morati snalaziti u priči. Ima u Saboru dosta ljudi, čiji se osobni interes poklapa s intersom Andreja Plenkovića.“

Izostale tzv. strukturne reforme

Bago podsjeća da je Plenković došao na vlast porukom vjerodostojno, a u trećoj godini mandata ima dva ministra pod Uskokovom istragom, potencijalno i trećeg (Gabrijelu Žalac) te Lovru Kuščevića i Gorana Marića: „Da ne govorimo o ostalim ministrima, koji imaju problema s imovinskim karticama. Zbog svog donošenja odluka, koje su užasno spore, dok čeka da to provrije, prijeti mu mogućnost da će biti proglašen za sukob interesa. Nije to baš vjerodostojno. Kad bi izbacio Kuščevića i HNS, bio bi odvažno hrabar predsjednik vlade. Ne bi zapravo dobio ništa. Važno mu je da se usvoji proračun u studenom, nakon toga mogu raditi što hoće. Kuščević mu je problem, jer ga je osobno stavio na mjesto političkog tajnika HDZ-a. Da izađe HNS iz koalicije, falio bi mu jedan ili dva zastupnika. Bio bi na knap, ali gore u Saboru nema nikoga tko će dignuti ruku za prijevremeno raspuštanje“.

Okreni, obrni – ostaje premijer Plenković kao državni problem No. 1. I dojam da ga europska birokratska kartografija zanima neusporedivo više od stanja zdravlja zemlje za koju je – sic transit – „preuzeo odgovornost“. Odlučuje nevjerodostojno i sporo, a kakvoća odluka je poblematična te izaziva razdore u zemlji. Nije dobro da dirigirana HDZ-ova interesna većina u Saboru glatko odbija svih 138 oporbenih amandmana, jer ama baš ni jedan „nije dobar“. Neće biti da nije. Više ljudi više znâ, a u tzv. Visokom domu – bez obzira na svu glupost, primitivizam, kočopernost, prostakluk, etc. – ipak ne sjede „narodni izabranici“ koji žele zlo svojoj domovini. Vladajuća, skrpana s ko’ca i konopca većina može što god hoće, ali ne može dokle hoće. I, to je nekakvo žmirkavo svjetlo na kraju tunela. Povrh svega, Plenković nije proveo niti će u izbornoj godini 2020. provesti ni jednu tzv. strukturnu reformu – porezna je u tri nastavka samo podebljala novčanike bogatima, uključivo apanaže najplaćenijima na državnim dužnostima (po 2500-3000 kuna mjesečno) – pa vrišti nered u zdravstvu, školstvu, socijali, upravi, osobito u totalno kompromitiranom pravosuđu kao uzroku svih državnih zála, raspiruju se ideološki sukobi, dramatizira „migrantska invazija“ (osobito sramotno, lažno i bezobrazno predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović neki dan s tzv. zelene granice u Karlovačkoj županiji), tzv. bijela kuga hara rodilištima, a vojske iseljenika iz RH sve su duže i masovnije. Više nema tko raditi u nizu deficitarnih struka i zanimanja, pa se u turizam uvoze Filipinci, Indijci, Ukrajinci, Albanci, Sirijci, etc. U graditeljstvo također. Zdravstvo je u komi.

Na 65.000 radnih mjesta nema radnika; po UN-ovoj statistici, Bijedna će Naša 2050. godine imati manje od 3,5 milijuna žitelja. Tužna slika tužne zemlje, koja nije zaslužila biti fenjerašicom u Uniji niti polit-ekonomskom sprdnjom u svijetu. Krivnjom je vlastitih neodgovornih političara gurnuta, je li, na bespuća povijesne zbiljnosti, koja je zbiljnost – skliska nizbrdica. Nestanak? „Biće skoro propast sveta/ nek’ propadne nije šteta“, dao je 1968. godine daroviti Aleksandar Petrović pjevati romskim glazbenicima u istoimenom genijalnom filmu (Brončana arena u Puli, nominacija za Zlatnu palmu u Cannesu). Svaka paralela/sličnost propadajućeg svijeta i hrvatske zbilje je slučajna. Sic transit. U Bijednoj je Našoj otvorena Pandorina kutija političkog nemorala i debelog obraza tih što su, diče se, „preuzeli odgovornost“ za narod i državu.

The post Pandorina kutija političkog nemorala i debelog obraza appeared first on Tacno.net.

Foto: Nova TV

Je li drčni porijeklom vlaj – rođen na trnjanskom asfaltu u Zagrebu, s magisterijem iz Bruxellesa, poliglot i iskusan političar/diplomat – napokon predsjednička mana s neba? Nakon Franje Tuđmana, je li, čija je politika bacila RH u međunarodnu izolaciju („zbog agresije RH na BiH“) te je od ratne žrtve učinila otimačem tuđih teritorija, odnosno nakon Kolinde Grabar-Kitarović koja je uglavnom beskorisno putovala globusom, rajtala novac osiromašenih poreznih obveznika i sramotila svoju domovinu narcisoidnim soliranjima bez pokrića. Dakako da nije. No, u deficitu boljih, savjesnijih i marljivijih – da se ne kaže pametnijih s menua nove predsjedničke ponude – možda na izborima prođe manje zlo. Iako ne mora biti tako, pa se ostvari samohvala HDZ-ovih prvaka da je „neupitna pobjeda aktualne predsjednice“, jer je SDP-ov kandidat Milanović „naša stara mušterija, pobijedili smo ga već šest puta“ 

Marijan Vogrinec

Trkači u predsjedničkoj utrci za prvaka u bivšoj Titovoj vili Zagorje na zagrebačkom Pantovčaku u mandatu 2020.-2025. polako se približavaju startnoj crti, a medijsko se gledalište puni. Pače, atmosfera se diže barem pola godine od trenutka kada će se otvoriti birališta. Ipak zakuhalo već sada na komunikacijskim kanalima, pa i među građanima, u kafiću, na radnomu mjestu, pri susretu na ulici, za obiteljskih sjedeljki, etc. Stvar je voajerski puknula predsjedničkim kandidaturama bivšeg SDP-ovog premijera i stranačkog šefa Zorana Milanovića i lakonotnog estradnjaka Miroslava Škore. Nije trebalo glumatati Babu Vangu, pa pretpostaviti da će i aktualna gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović poželjeti drugi mandat na Pantovčaku, a njezina je stvar kada će to službeno obznaniti. Zasad je verzija da će to biti nakon proslave obljetnice VRA Oluje i Dana branitelja u Kninu 5. Kolovoza, gdje „želim doći kao predsjednica Republike, a ne kao predsjednička kandidatkinja“. No, dobro, kako želi, njezino je pravo to reći, a naše pak vjerovati joj ili ne.

Iz Milanovićevog se kruga već unaprijed puštalo balone, pripremalo teren te kandidatura nije nikomu mogla biti iznenađenje. Kao što istodobno, zapravo već od same inauguracije, nije bilo iznenađenje, što se tzv. prva hrvatska predsjednica, Tuđman u suknji, HDZ-ova „žena iz naroda“ i kako sve nisu krstili Kolindu Grabar-Kitarović (osim posprdnih barbika, manekenka, hodajuća sramota, gaf-predsjednica, etc.) dala u kampanju za drugi predsjednički mandat. Navodno je neupitno da će se kandidirati, ali novinari je pritišću na svakom koraku, pa je neki dan iz njezinog ureda puštena u medije mogućnost da će se o tomu oglasiti i prije 5. kolovoza.

I napetost se očekivanja sraza jakih predsjedničkih protukandidata sve više zgušnjava tako da će se već nakon tzv. sezone kiselih krastavaca vjerojatno već, kako glasi ona ofucana fraza – moći gotovo rezati nožem. Kolinda Grabar-Kitarović, je li, vis-à- vis Zorana Milanović!? U taj se prvi red najozbiljnijih kandidata najozbiljnije ugurao estradni pjevač Miroslav Škoro kao najprihvatljiviji kandidat razmrvljene i međusobno podozrive političke tzv. desnice, iako se sâm izdaje za neovisnog kandidata. Kaže, neće odbiti potporu političke opcije s bilo koje strane ideološkog spektra, a budući da mu je neka HRT-ova anketa predvidjela 10 posto biračke potpore – želje vidjeti „Škoru predsjednika“ i prije no što se kandidirao – „ne smijem biti neodgovoran prema iskazanoj volji naših građana“. Aktualna predsjednica pak tvrdi da je „Hrvatska demokratsko, slobodno društvo“ i da se „svatko, ako ima uvjete, može kandidirati za predsjednika/cu RH“, pa… Više nema dvojbe ni o tomu da će rečenoj trojki ozbiljne klipove pod noge osebujnom kampanjom ubacivati bivši sudac Mislav Kolakušić, jedna od triju izrazito svijetlih zvijezda netom minulih europarlamentarnih izbora u Bijednoj Našoj.

Lîk je na krijesti europarlamentarne pobjede zapanjio politički narod obećanjem da će – budu li mu birači vjerovali – biti „predsjednik, premijer i ministar pravosuđa“ u istoj osobi i da će osobno odgovarati građanima za svoje poteze. „Neće nitko drugi biti odgovoran“, kaže, „samo mene ćete prozvati kao krivca, ako što ne valja, i ja ću snositi posljedice.“ Magnetičan populizam, a je li istinit, realan i provedljiv? To je drugi par rukava, ali ne bitno drugog kroja i boje od obećanja, kojih se birački populus itekako već naslušao prošlih tridesetak godina RH, uoči svih izbora i na svim nišama državne piramide. U obrani predsjedničkog mandata, kao podlozi za biračku dopusnicu Grabar-Kitarović za drugi, morat će podastrijeti račun građanima za to zašto nije ostvarila ni jedno od svojih ključnih predizbornih i pogotovo inaugurativnih obećanja: od toga da će „Hrvatska postati jedna od najbogatijih zemalja u Europi“ – Švicarska/Norveška, je li – do neusporedivo manje grandomanskih ili banalnih, da će se posvetiti mladeži i preseliti iz raskoši bivše Titove vile Zagorje u Visoku ulicu na Gornjemu gradu odakle će „vladi lupati šakom po stolu“, „disati za vratom“, „sazivati tematske sjednice vlade i Sabora“, etc. Sic transit. Kad ono – ništa. Pokušala je to 2015. činiti SDP-ovoj koalicijskoj vladi Zorana Milanovića, ali ju je on ignorirao.

Nerazumljiva „slučajna predsjednica“

„Ne razumijem sadašnju slučajnu predsjednicu, jer nije sudjelovala u političkim bitkama, nije izrasla iz politike, nego je igrom slučaja postala predsjednica“, kazao je Dnevniku.hr Stjepan Mesić, jedini živući predsjednik RH s dva uzastopna mandata na Pantovčaku, ocjenjujući zašto Grabar-Kitarović špekulira s izjašnjavanjem o svojoj kandidaturi za drugi mandat; ne odgovara na otvorenu HDZ-vu/Plenkovićevu ponudu stranačke potpore niti se očituje izvan fraza „još ima vremena“, „jednog lijepog, sunčanog dana“, etc. „Ne znam zašto dramatizira odluku želi li se kandidirati. Teško je ocjenjivati postupke kad nema političke biografije. Kao što je slučajno izabrana za predsjednicu, igrom slučaja može i pobijediti. Grabar-Kitarović je estradizirala funkciju predsjednice. Funkcija više nije čvrsta točka sustava u koju ljudi mogu imati povjerenja, povjerenja u to da neće ulica rješavati pitanja od osobite važnosti za RH. Predsjednica je imala previše putovanja po županijama, s himnom i folklorom; to ju nije dovelo ni do čega.“

Mesić drži da se ne treba čuditi tomu, što odugovlači s kandidaturom budući da je u kampanji „cijelo vrijeme, od početka mandata“. Na pitanje o tomu kako je izgledalo u njegovo vrijeme kad se odlučio kandidirati za drugi mandat, Mesić odgovara da se to ne može uspoređivati s ovim sada: „Ja sam homo politicus, u politici sam od 1965. godine, a njezinu situaciju ne znam, osim da su to presvlačenja i seljenje ureda. Teško je proniknuti u njezin način razmišljanja. Zoran Milnović je sve dobro isplanirao. U ovom je vakuumu istaknuo kandidaturu na čvrst način, koji nam je potreban. Miroslav Škoro je poznata ličnost, čovjek s estrade, ali i doktor znanosti s političkim iskustvom. On dolazi iz gospodarstva, već sada dobro stoji, a još nije progovorio. Ljudi će se iznenaditi kad progovori. U drugom izbornom krugu će snage odmjeriti Milanović i Škoro, a tko će od njih dvojice pobijediti treba pitati elektru.“

U međuvremenu, Škoro vodi tzv. jutjubersku kampanju, snimi si izjavu o nečemu za što drži da je politički aktualno i može mu priskrbiti biračke poene, pa snimljeno pušta na društvenim mrežama. Istodobno, dohvatili su ga se investigativni mediji pa to Mesićevo „dolazi iz gospodarstva“ povezali s njegovom IT tvrtkom („u njoj imam samo pet posto dionica“, vadi se Škoro), koja već nekoliko godina ostvaruje sve veće milijunske profite u poslovima s državom, koje mu odobravaju ministri Tomislav Tolušić i Gabrijela Žalac. Otkrilo se i to da je Žalac svojedobno „jahala konja“ u jednom spotu za Škorinu pjesmu, pa… Zločesti novinari su pustili u javnost i zanimljive „povijesne“ video materijala lakonotnog pjevača Miroslava Škore u denver plavom HDZ-ovom šuškavcu uz Ivu Sanadera na nekom stranačkom predizbornom derneku, pa Škoru kako pjeva ZNA SE opciji, pa generalije o kratkoj Škorinoj diplomatskoj karijeri na HDZ-ovoj trasi, etc., pa ono što sada govori o HDZ-ovoj vlasti i stranci uopće ne izgleda uvjerljivo. Ponajmanje diskurs „doktora znanosti s političkim iskustvom“. Dapače, isprazno je to politikantstvo čovjeka, koji je dao osobni doprinos svemu što danas ne valja u Bijednoj Našoj. Otkud mu pravo i vjerodostojnost kritizirati to u čemu je sudjelovao?

Poznati pak kolumnist u raznim domaćim i stranim medijima i bivši urednik nekoliko čitanih tiskovina prošlih tridesetak godina, Denis Kuljiš, u svom posprdnom stilu na jednom tzv. radikalno desnom portalu ne sluti izglednu sudbinu Grabar-Kitarović u utrci za drugi mandat: „POVRATAK ‘OSEBUJNOG VLAJA’: ‘Dobro ga poznajem! Ovaj će kavgadžija Kolindu ‘ubiti’ njezinim oružjem’“ Kuljiš tvrdi da „jedino Zoran Milanović ima uvjerljivu strategiju za pobjedu na predsjedničkim izborima. Nije bila potrebna velika mudrost da je obrazloži, jer je tu sve zdravo seljački, logično i uličarski dobro posloženo. Nije razrađivao političke i ideološke dileme, uranjao u bespuća povijesne zbiljnosti ni zalazio na europske stranputice – sve to on prepušta Plenkoviću, a njegova poruka stala je na jednu stranicu novinskog teksta. Čak se nije spuštao na razinu intervjua, nego je novinar njegove riječi prikazao kao svoj komentar preuzimajući funkciju glasnogovornika. Nedostajala mu je samo heraldička truba. Zoka Milanović uvijek je bio izuzetno vješt u manipuliranju medijima. To jedino zna i to ga jedino  zanima“.

Je li Grabar-Kitarović dorasla nositi se sa Zokijem, kao takvim, jer joj ostali već znani i još neznani, ali pretpostavljeni protukandidati valjda nisu ozbiljna konkurencija (npr. Ivan Pernar, Milan Bandić, Tomislav Panenić, Dalija Orešković, Katarina Peović, Vlaho Orepić, Dejan Jović, pa i Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić)? Eto HDZ-ovoj „ženi iz naroda“ – ne slučajno, je li – nevolje čak i iz Mostara, neuslišane u međunarodnoj zajednici tzv. trećeentitetske „metropole“, gdje joj četveroredni HDZ-ovi garant-birači i najbliža rodbina iz propalog gubitaša Aluminija spominju sve po spisku zbog gubitka radnih mjesta/plaća, a velikom joj prijatelju Draganu Čoviću skandiraju „Lopove! Lopove! Lopove!…“ na prosvjednom skupu pred sjedištem HDZ-a BiH. A Grabar-Kitarović, ruku na srce, nema veze s bankrotom Aluminija. Imaju Mijo Brajković i HDZ, grobari tog političkog Potemkinovog sela s 12 posto vlasničkog udjela RH. No, s vragom je godinama tikve sadila, šepurila se zamišljenom „Herceg-Bosnom“, svašta govorila i družila se s krivcima za krah te elektrolize, pa sad ima što je tražila. Ali i ti, što godinama od praskozorja stoje u redovima ne bi li bildali ZNA SE opciju u – drugoj državi. Koja ih ionako vuče za nos.

Foto: FB

„Milanović u hrvatskoj politici i tabloidnoj javnosti pliva kao riba u vodi“, drži Kuljiš. „Nema pojma o bilo kakvim ozbiljnim pitanjima, ali to se od predsjednika Republike i ne traži. Sadašnja je predsjednica malo bolja spikerica, a Josipović lik koji je sposoban djelovati samo u nevidljivoj sferi, furtim, podjednako lišen sposobnosti da formira neku respektabilnu skupinu ljudi koji bi mogli formulirati i zatim povesti bilo kakvu ozbiljnu politiku. Prije Plenkovića zadnji je to pokušao nesretni Karamarko, koji je imao nekoliko odličnih kadrova, a onda uzeo Hasanbegovića pa sâm sebe torpedirao, što je njegovu najbližem suradniku kojemu su bezumno narasle ambicije olakšalo da mu postavi minu (čuvena afera ‘preslagivanje’). S obzirom na svoje sposobnosti i želje, Milanović je, dakle, za sebe odabrao idealnu poziciju. Kao predsjednik ne mora ni za što odgovarati, čak ni za svoje izjave, način života koji mu najviše odgovara pretvara se automatski u protokol, putuje naokolo svojim mlaznim avionom, nalazi se s kim god želi i može se praviti važan od jutra do mraka (to mu je, štoviše, u opisu posla). Ukratko – posao iz snova. (…) Zoka Milanović ima potentnu poziciju za izborni trijumf. Nastupit će kao ‘lijevi suverenist’. Branio je Perkovića, zatvarao granicu sa Srbijom, ne haje za Ameriku, za Njemačku ni za Bruxelles, dobar je s Kinom, bit će dobar s Rusijom. Čime će mu se onda suprotstaviti nedužna predsjednica, kao kamilica blagi Škoro i manično usredotočeni Kolakušić?“

Tzv. blaže i radikalno desnije opcije i njihovi mediji, koji već neko vrijeme jako mašu „svojim predsjedničkim kandidatom“, rečenim estradnjakom Škorom, nezadovoljni ideološki promiskuitetnom predsjednicom – među inim, odrekla se teze o ustaškom pokliču „Za dom spremni“ kao starom hrvatskom pozdravu, etc. – kane u prvom krugu glasati za pjevača Škoru, a prođu li u drugi krug Grabar-Kitarović i Milanović, podržat će aktualnu predsjednicu za još pet godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje. E sad, ako se dogodi – u Bijednoj su Našoj moguća svakakva politička čudesa, alkemije i kuhinje, pa… – da se u drugom krugu sučele Grabar-Kitarović i Škoro, bit će gadne frke s izglednim ishodom Škorine pobjede. Ona se u svojih pet godina mandata uspjela temeljito zamjeriti i tzv. lijevima i tzv. desnima, ali bogme i nemalom broju birača koji ne šišaju pola posto ni jedne niti druge, nego su u nekom trećem filmu kakav gledaju oni s više od dva zrna soli u glavi. Kojima je otprve, je li, jasno što bi ovako trknuta zemlja nakon tri desetljeća tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti dobila s predsjednikom u osobi Ivana Pernara, ili Milana Bandića, ili pak Mislava triujedan Kolakušića ili drugim manekenskim mandatom gaf-osobe Kolinde Grabar-Kitarović. U slučaju sučeljavanja Grabar-Kitarović sa Škorom u drugom izbornom krugu, aktualna predsjednica više neće dobiti glasove većine bivših savskih šatoraša, radikalnog dijela katoličkog klera i ratnoveteranskih udruga, desnih medija, etc., pa čak ni desnog krila HDZ-a. Ta potpora je pet godina poslije – prošlo svršeno vrijeme.

Hrvatska – umirovljenički dom

Je li drčni porijeklom vlaj – rođen na trnjanskom asfaltu u Zagrebu, s magisterijem iz Bruxellesa, poliglot i iskusan političar/diplomat – napokon predsjednička mana s neba? Nakon Franje Tuđmana, je li, čija je politika bacila RH u međunarodnu izolaciju („zbog agresije RH na BiH“) te je od ratne žrtve učinila otimačem tuđih teritorija, odnosno nakon Kolinde Grabar-Kitarović koja je uglavnom beskorisno putovala globusom, rajtala novac osiromašenih poreznih obveznika i sramotila svoju domovinu narcisoidnim soliranjima bez pokrića. Dakako da nije. No, u deficitu boljih, savjesnijih i marljivijih – da se ne kaže pametnijih s menua nove predsjedničke ponude – možda na izborima prođe manje zlo. Iako ne mora biti tako, pa se ostvari samohvala HDZ-ovih prvaka da je „neupitna pobjeda aktualne predsjednice“, jer je SDP-ov kandidat Milanović „naša stara mušterija, pobijedili smo ga već šest puta“ (Branko Bačić, šef HDZ-ovog Kluba saborskih zastupnika).

Nije se potvrdila špekulacija jednog belgijskog medij, koji je pisao da su Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković kandidati za visoke dužnosti u novoj EU-administraciji, što se kod kuće povezivalo s predsjedničinim oklijevanjem glede i u svezi objavljivanja kandidature za drugi mandat. I njoj i premijeru posao je u međunarodnoj birokraciji preči od svakog posla u vlastitoj domovini za koju su, kažu – „preuzeli odgovornost“. Sic transit. Grabar-Kitarović se upravo ugrizla za jezik nesmotrenošću: „Za mene uvijek ima posla u inozemstvu, ali ću sigurno mirovinu provesti u Hrvatskoj“. Od prvog slova do zreza u sredini i točke na kraju, to vrijedi i za aktualnog premijera, koji je ovih dana pustio negašene sve političke požare u zemlji (uključivo nečuvene nekretninske afere svojih ministara) ne bi li se bavio ćoravim poslom lobiranja za čelne pozicije u novoj EU administraciji, gdje je bugarski premijer Bojko Borisov neuspješno – na zgražanje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona – čak isticao Andreja Plenkovića za predsjednika Europske komisije.

Photo by Chesnot/Getty Images

Pa što se onda Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković guraju voditi glavnu upravljačku riječ u vlastitoj domovini kad im je ona tek pričuvna hranidbena karika u karijeri, izlaz u nuždi? I jednom i drugom karijera u diplomaciji bila je preča 1990-ih godina, nego uzeti pušku u ruke poput vršnjakinje si Ines Strena-Linić (Most nezavisnih lista) te se otputiti na bojišnicu braniti RH od jugosrpske agresije. Sudeći po tomu što i kako tih dvoje državnih prvaka obljetničaski/prigodničarski zbore o tzv. razdoblju ponosa i slave, podilaze naciji „vječnom nam i jedinom Hrvatskom“ (Franjo Tuđman), gmižu pred „hrvatskim braniteljima“ na čelu udruga i bildaju vlastite „zasluge“ za narod i državu, nitko ne bi ni u najgoroj noćnoj mori posumnjao da upravo njih dvoje nisu bili prvi nad prvima u Tuđman-Šušak-Bobetkovoj „šumi Brezovici“. Kad ono… Predsjednica ne samo što puca na posao „u inozemstvu“, a ne u vlastitoj zemlji – npr. kao profesorica deficitarnog engleskog jezika u školi, za što je kvalificirana – već i djecu školuje na engleskom jeziku, u stranim školama, a kćerku najesen šalje u SAD studirati na Harvardu. I Milanovićev sin studira u Nizozemskoj. Hrvatske im škole i poslovi u RH nisu dobri?

Drugima poje neprolazno domoljublje pjesničke gromade s ovih prostora Alekse Šantića: „Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba/ Neće vas grijat ko što ovo grije;/ grki su tamo zalogaji hljeba/ Gdje svoga nema i gdje brata nije./ Od svoje majke ko će naći bolju?!“ Svojoj djeci pak iza zabravljenih vrata i dokraja spuštenih roleta tihim glasom da susjedi ne čuju koliko ne vole Hrvatsku šapću aktualiziranog Šantića iz pera jednog od ponajboljih mu zemljaka Nenada Veličkovića (r. Sarajevo, 962.): „Ostajte tamo, sunce ovog neba/ Neće vas grijat ko što tuđe grije/ Grki su ovdje zalogaji hljeba/ Gdje stana nema i gdje posla nije./ Od svoje majke ko će naći bolju?/ A majka vaša zemlja vam je nova./ Bacite pogled po minskome polju/ Svuda su kuće bez vrata i krova.“ Lijepi primjeri licemjerja.

Hrvatska unutarnjopolitička konfiguracija će se iz temelja promijeniti ne toliko reizborom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović ili izborom nekog od sve duže liste protukandidata, nego predstojećim parlamentarnim izborima 2020. godine, odnosno unutarstranačkim izborima u HDZ-u i SDP-u te,  kolateralno, promjenama u međustranačkim odnosima, jer su i tzv. desnica, i tzv. ljevica i oni ni vrit ni mimo već najavili ili iskazuju jaku  sklonost ujedinjenja srodnih opcija. Biračkom su tijelu, je li, toliko došli navrh glave – čak i najjače/najbrojnije stranke HDZ i SDP – da je krajnje upitno tko na toj atomiziranoj političkoj sceni (oko 160 stranaka) ima ikakve ozbiljne šanse okupiti neku ozbiljnu/zrelu koaliciju. Pretpostavke za pokušaj okupljanja već se daju nazrijeti, međutim, svaka od jakih opcija ili mogućih koalicija u bliskoj budućnosti rado bi vidjela svoju „produženu ruku“ na Pantovčaku. Ta vrst pripetavanja, puštanja balona i ispipavanja terena kojekakvim izjavama itekako je već čitljiva, a sljedećih će mjeseci biti još više.

Radikalniji tzv. desni mediji, kojima je Grabar-Kitarović dugo bila ikona, a potom ih je razočarala svojim traljavima ponašanjem, naslađuju se time da su „predsjednicu svi izdali“, da je „Kolinda u panici“, pa raščlanjuju po podatcima Radija Mileve „tko u HDZ-u potajno podržava Škoru“. Što jest, jest, HDZ-ova „žena iz naroda“ više ne spava mirno, iako je pretjerano reći kako je „u panici“. Ma kakva panika – „za mene uvijek ima posla u inozemstvu“, je li – nego će prije biti vidljivija nervoza. Itekako je svjesna tko ju je, kako i zašto doveo na Pantovčak i da će bez ponovljene te logistike imati grdne muke HDZ-ova lokalna/regionalna mašinerija u animiranju sklonog joj biračkog tijela. No, to pak, na što ona može računati s HDZ-om i u HDZ-u, nijedan njezin protukandidat ne može. Pod uvjetom da Andrej Plenković iskreno misli to, što sada govori u njerzinu korist, da uistinu kani stati iza nje, a ne s figom u džepu kako su koncem 2014. Tadašnji premijer Zoran Milanović i SDP stali iza svog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Licemjerno, s figom u džepu i zato je znatno bolji izgibio – na penale.

Foto: Goran Kovačić/PIXSELL

Otud i Mesićeva točna tvrdnja da je Grabar-Kitarović slučajno pobijedila, da je slučajna predsjednica, kao što je svojedobno Milanović izazvao prosvjedni tsunami među „domoljubima“ tvrdinjom da je RH slučajna država. A i u tomu ima istine, sviđalo se to komu ili ne. Glede i u svezi, je li, Kolinde Grabar-Kitarović kao predsjednice RH u drugomu mandatu podijeljen je i Hrvatski generalski zbor, i to po crti pripadnosti HDZ-ovoj tzv. europejskoj/plenkovićevskoj struji, odnosno tzv. desnom krilu Mire Kovača i Davora Ive Stiera (koji će se sukobiti na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a, najavili su), odnosno također tzv. desnoj skupini „domoljubnog“ Milijana Brkića nadimkom Vaso. Potres među umirovljenim generalima izazvala je Škorina kandidatura, pa se potpredsjednik Zbora redikulozni Ljubo Ćesić.Rojs izlanuo televiziji N1 Hrvatska da ga žalosti, što „mojeg prijatelja Miroslava Škoru podržavaju bivši veleizdajnici Ivo Josipović i Stipe Meić“, pa je „glas za Škoru glas za Stipu Mesića i tko zna kakve mračne sile“.

„Higijenski uložak s krilcima“

Ugledni kolumnist Jutarnjeg lista Vlado Vurušić prepoznaje „populističku internacionalu“ u skupini Škorinih podupiratelja s tzv. radikalnije desnice, što je zgodna paralela, međutim, navodi kako estradnjakovo pozivanje na narod i obećanje o proširenju ustavnih ovlasti radi služenja narodu nisu plod pjevačeve pameti, nego predizborne teze ukrajinskog glumca i zabavljača Volodimira Zelenskija, koji je time uvjerljivo zasjeo na predsjednički fotelj svoje zemlje, više no uvjerljivo potukavši dotadašnjeg predsjednika, kralja čokolade Petra Porošenka. A Škoro je dvorjanin lakih nota, ni izdaleka kralj, pa svejedno nije pametno utrkivati se tuđim populizmom. Bijedna Naša nije Ukrajina, a predsjednik RH nema moć mijenjati Ustav kako mu se sprdne i prisvajati si ovlasti kakve poželi. Nema šanse. Da je to moguće, narcisoidna bi i bolesno ambiciozna Kolinda Grabar-Kitarović već za pet minuta na dužnosti bila moćnija od Angele Merkel i Donalda Trumpa zajedno, plus Franjo Tuđman pride. Škori će – bude li želio ostati u utrci među najbržima – biti prijeko potrebni realni slogani. Birači ipak nisu veslo sisali ma koliko mu bile simpatične njegove uglazbljene ravnice, kojima u spotu jezdi mlađahna Gabrijela Žalac. Što ne ide, ne ide; ni s kruhom ne valja.

I, što ne leži Miroslavu Škori, leži pak Mislavu Kolakušiću, koji je – tvrdi se u Globusovoj ekspertizi – „s timom internetskih stručnjaka stvorio od sebe prvorazredni politički proizvod“. Drugi ga pak podcjenjuju, tvrdeći da „sâm sebe intervjuira i plaća objavljivanje na svomu mediju“. Zoka je Milanović također meta podbadanja na društvenim mrežama i u dijelu neklonih mu medija, pa se njegova predizborna krilatica „Predsjednik s karakterom“ izvrće u „higijenski uložak s krilcima“. Politički analitičar Žarko Puhovski drži da je Milanović već „natjerao predsjednicu u defnzivu“, jer će njezina možebitna kandidatura zvučati kao zakašnjelo reagiranje na Milanovićevu. On se, po svom karakteru i navadi, ne dâ smesti i vrlo je uvjerljiv kad ističe da je „Hrvatska u popravljivom stanju, a ja želim biti predsjednik moderne zemlje, demokratske i progresivne“. To jamačno cijeni i politički analitičar Ivan Rimac, tvrdeći kako će „poruka koju je odabrao Milanović privući mnogo birača“.

Zanimljiva je i poticajna predsjednička kandidatura šefice novoosnovane političke stranke Start Dalije Orešković, vrlo uspješne čelnice saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa kojoj HDZ-ova većina nije željela produžiti mandat, međutim, izgledi su joj za pobjedu minimalni već u prvom krugu. Stranka još nije razvila svoju infrastrukturu, a izborna je mašinerija takva da bez odgovarajuće logistike i financijske potpore ni izgledi nisu bogzna kakvi. Daliju Orešković krasi moralna vjerodostojnost i uspješan pravnički rad, vođenje antikoruptivnog tijela koje je uzelo pod sitnozor i samu Grabar-Kitarović, Plenkovića i neke ministre tako da je HDZ imobilizirao čak i njezinu nasljednicu, bivšu joj zamjenicu Natašu Novaković, koja također nije doživljavala visoku dužnosničku poziciju i neupitnu političku moć, ali… Ostali predsjednički kandidati pokupit će nešto glasova birača u prvom krugu, ali tek toliko da se „demokracija ljepše vidi“. Kako bilo, tek što mine tzv. sezona kiselih krastavaca, taj će predizborni panem et cicrenses dobiti i na žestini i na prljavštini.

The post Drčni vlaj, slučajna predsjednica ili pjevač u šuškavcu? appeared first on Tacno.net.

Plenković – foto: N1

Hrvatski će građani i nakon tzv. rekonstrukcije vlade živjeti jednako loše i apatično, a budući da su propušteni svi rokovi za tzv. bolne rezove, strukturne reforme, etc., novim će ministrima biti glavna zadaća – održavanje hladnog pogona. Ne talasaj. Bez afera i skandala, gdje su akteri članovi vlade RH ili netko blisko s njom povezan. A to je moguće i bez ministara, jer ovi ionako nisu stručnjaci za dodijeljene im resore, već poslove da sustav funkcionira obavljaju ljudi na nižim razinama. Koji ostaju i kad se ministri promijene. Uobičajeno trgovačko farbanja biračkih tunela za već ranije pripremljene populističke mjere. Nek’ se raja veseli? Da je Andreju Plenkoviću uistinu stalo do životnosti poruke vjerodostojno kojom je došao na vlast, pa tu vlast doveo u gadno (ne samo) političko s(r)tanje, sada ne bi mnogo pametovao, već postupio kirurški učinkovito: raspustio vladu i izazvao izvanredne parlamentarne izbore koncem 2019.  godine, istodobno s predsjedničkim. Sve uđuture, o istom trošku, barem dvostruko jeftinije. To i oporba predlaže. No, svakom s makar dva zrna političke soli u glavi itekako je jasno da s ovim premijerom, s ko’ca i konopca sklepanom vladom i saborskom većinom – protivno i biračkoj volji iz noćne more – nema ni najmanjih izgleda za raspuštanje vlade i izvanredne parlamentarne izbore 

Marijan Vogrinec

Vlada HDZ-ovog nejedinstva i nesposobnosti – usred već zakašnjele medijske tzv. sezone kiselih krastavaca – bučno skončava u teškom s(r)tanju ne samo zbog imovinski/nekretninski neugodno prokazanih u političkoj i široj društvenoj javnosti ministara Lovre faljenisusimarija Kuščevića, Gorana Marića, Tomislava Tolušića i žustre jahačice iz Škorinog spota Gabrijele Žalac – plus trojke prvaka iritantne ministarske neuspješnosti Marka Pavića, Milana Kujundžića i Nade Murganić – nego i sve osjetnijih tektonskih poremećaja u vladajućoj stranci te među trgovačkim rogovima u vreći HDZ-ove saborske većine. I, premijeru se Andreju Plenkoviću događa listopad usred srpnja: otpadaju vladini listovi, što ih je osobno izabrao, uzgajao i vlastitim prsima branio od svake nevere s medijskih i polit-oporbenih strana. U tri su godine mandata otpale dvije trećine prvotno fotografirane vladine garniture. Premijer nije uspio obraniti ni prvog na listopadnom drvetu – Pavu Barišića, ministra znanosti, obrazovanja i sporta, osumnjičenog za plagijat. Ni kapitalku u svojoj ekipi, vladinu potredsjednicu i ministricu gospodrstva Martinu Dalić, koja je zbog tzv. afere hotmail u kolapsu koncerna Agrokora, bila smijenjana s čak petnaestak državnih dužnosti…Poslije je napisala knjigu o svojoj ulozi u političkoj trakavisi, što je mjesecima intrigirala javnost.

Oporba likuje što se, eto, premijer Plenković uplašio njihovih prijetnjâ, pa na listu za „pakrački dekret“ stavio svih petero (Kuščević, Goran Marić, Tolušić, Žalac i Murganić) za koje je skupila potpise za saborsku raspravu o povjerenju, ali ga kritizira zato što se oglušio o zahtjeve za smjenom ministara Marka Pavića i Milana Kujundžića. Odnosno, što je Pavića samo transferirao iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava u Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova, koje je napustila Žalac, a Kujundžića je ostavio ministrom u najvažnijem, a najdevastiranijem, resoru zdravstva. Taj je sustav u potpunom kolapsu: gubitak je blizu devet milijardâ kuna, bolnice i po tri godine duguju veledrogerijama za lijekove te prijeti obustava isporuke, liste čekanja se produžuju, liječnici i medicinske sestre se iseljavaju u inozemstvo, etc. Te smjene i rošade u svakom smislu imaju znatno manju specifičnu težinu od smjene dvojca Barišić-Dalić, jer su neuspjele anonimce u ministarskim i foteljima neke državne tajnike sada zamijenili javno još nevidljiviji likovi.

To će reći da je tzv. rekonstrukcia vlade – koja to nije, nego premijerov grčevit pokušaj spašavanja vlastite političke karijere na koju se nakon debakla na europarlamentarnim izborima i navodno kriminalnih afera među ministrima ozbiljno atakira i iz samog HDZ-a budući da šef ne kontrolira stranku – samo smokvin list za predstojećih bezreformskih godinu dana do prlamentarnih i nešto prije unutarstranačkih izbora. Dobro, u obzir dolazi i vrijeme itekako potrebne stabilnosti kako bi HDZ bio kadar odgovarajuće poduprijeti još službeno nenajavljenu kandidaturu aktualne predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje na zagrebačkom Pantovčaku. Afere i zasljepljujući medijski reflektori najmanje su što mu u tom kritičnom razdoblju treba i zato jest primjetno nervozan, čak otresit i i bezobrazan u ophođenju s novinarima. Jamačno mu najviše ide na jetra „zmijski jezik“ novinara Nove TV Mislava Bage, s kojim nikako ne izlazi na kraj. Drugi su mu antipatični/nepodnošljivi protivnici oporbeni parlamentarci, osobito SDP-ovi, kojima ne zna inteligentno parirati protuargumentima, nego se vraća u prošlost i (ne)postignuća „svoje“ vlade i HDZ-a uspoređuje s SDP-ovim razdobljem, što nema nikakvog smisla.

Visinski sindrom HDZ-ove „žene iz naroda“

Preskače činjenicu da je država pod njegovom dirigentskom palicom zadnja u Uniji ili gotovo na samom začelju – iza Rumunjske i Bugarske, da se i ne govori o Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj… – po gotovo svim ključnim parametrima uspješnosti. Od privlačenja stranih investicija i konkurentnosti do pravne vjerodostojnosti, političke stabilnosti, ljudskih i manjinskih prava, životnog standarda i socijalnih razlike, etc. Dok drugi idu naprijed, a štono jučer su uskrsnuli iza tzv. željezne zavjese, premijer i HDZ ne znaju završiti davno završen rat partizana i ustaša, uskrsnuti nekad treću industriju u bivšoj srednjerazvijenoj europskoj zemlji, lišiti se Crkve kao vladajućeg partnera u Bijednoj Našoj, omogućiti građanima čovjeka dostojne plaće i mirovine, etc. Ima još. Dakako, ima i stanovitih pluseva na ekonomskoj (rast ostatka mikroskopske industrije i turizma) i financijskoj strani (smanjenje javnog duga, proračunskog deficita, bolji rejting, etc.), ali to je kolateralni boljitak na valu međunarodnih kretanja, ne isključivo mudre/vjerodostojne politike Plenkovićeve vlade. Pogotovo ne zasluga ministara što ih premijer sada hvali na sva usta kao izrazito uspješne, a smjenjuje ih. Ili laže o uspješnosti ili maloumno mijenja tim koji pobjeđuje. A to se ne radi ni u ludilu, pa se javnost i čudi i smije.

Država, tvrdi Plenković, u svakom smislu i u svakom pogledu sve više napreduje, a u njegovom se mandatu iselilo oko 300.000 mladih ljudi s obiteljima. Samo je lani, tvrde njamački mediji, u zemlji Angele Merkel rođeno više od 4000 hrvatskih beba, koje se većinom neće vratiti kući, u domovinu svojih roditelja. I zašto bit? Što bi ih dočekalo? Da im taj silni Plenkovićev napredak udari u glavu? Tim više, ako i on i HDZ-ova „žena iz naroda“ Grabar-Kitarović ostanu još po jedan mandat na istim mjestima na kojima su, kažu, „preuzeli odgovornost“? Za narod i državu  ili pak osobne probitke/karijere, kod kuće i u međunarodnoj birokraciji? U tom je kontekstu znakovita i tzv. rekonstrukcija vlade. Koju, je li, tzv. rekonstrukciju sada, kad su poznata imena na odlasku i na dolasku hvali i Grabar-Kitarović budući da „Hrvatska više nema vremena“. Još je jučer šutjela kao zalivena o kardinalnim aferama dijela ministara i srozanom imidžu vlade,  inaugirativno je obežala da će „lupati šakom o stol, sazivati izvanredne sjednice i disati vladi za vratom“. Možda i bi, da „oba nisu pala“, ali otkad je sjašio SDP-ov Kurta, a uzjašio HDZ-ov Murta, ni Grabar-Kitarović više ne želi talasati „svojima“. Licemjerno, ali to joj i nije najveći grijeh. Ona ne znâ za onu što ju je mudar pûk posvojio iz Aristotelove iz Nikomahove etike: „U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi“ budući da od samog ulaska u politiku – umjesto za zemljakinjom Ines Strenja-Linić pravac na ličko bojište, najbliže Grobinšćini – ima jaku potrebu neprestance boraviti u visini.

Taj njezin visinski sindrom jamačno je presudio i neodgovornom gafu uzleta iznad Ustava RH u susretu s vukovrskim gradonačelnikom Ivanom Penavom – a mediji to „izdajnički“ prenijeli općinstvu, pa se priopćenjem morala posipati pepelom – kako još nije vrijeme za postupiti u Vukovaru po odluci Ustavnog suda RH  glede i u svezi, je li, ustavnog prava Srba u Vukovaru na svoj jezik i pismo ćirilicu u javnoj uporabi. Dok ne prestane Domovinski rat u osvetničkim glavama samozvanih vođa, čije političke pozicije, plaće, mirovine, invalidnine, „projekti“, etc. ne bi imali nikakvog smisla da se dva desetljeća i tko zna koliko još budućih ne uvjetuju prava manjinskog naroda svakojakim satisfakcijama. Ministar branitelja Tomo Medved je potekao iz istog „domoljubnog“ kruga, ništa nije učinio korisno za građane RH u svom resoru (jest ih olakšao za enormne milijune kuna) baš kao ni Kujundžić, također osebujnog pristupa tzv. srpskom pitanju, ali ga tzv. rekonstrukcija vlade mimoišla. Odlično obavlja svoj posao, je li, baš kao što su odlično obavljali i dvojica kolega u vladi – Lovro Kuščević i Goran Marić – pa su u samo tjedan dana obojica dali ostavke. Kao, „tako uspješni“ ipak ne žele biti teret vladi „zbog negativne percepcije javnosti“, a ova dvojica s itekako negativnom percepcijom „nisu vladin teret“?

Čudna neka logika, baš kao i to da osumnjičeni za teške malverzacije političkom moći zbog osobnog/obiteljskog bogaćrnja, etc. više ne mogu biti u vladi, a mogu biti saborski zastupnici!? Je li tzv. Visoki dom zapravo popravni dom za političare, koji se „malo zaigraju“ javnim novcem, pa u dnevnom boravku za iznajmljivanje turistima istaknutu oveći ustaški grb (suvenir, kaže Kuščević, sic transit) i onda u parlamentu „vjerodostojno zastupaju interese hrvatskog naroda i svih građana RH“? Glupost na entu. Nema toga ni u Zanzibaru, a ima u Bijednoj Našoj, i ima u vlasti ZNA SE opcije. I tu se sada ništa ne može. Jest da bi bilo najpoštenije raspustiti vladu i raspisati izvanredne parlamentarne izbore, ali kada je to u hrvatskoj politici pamet bila jača od partikularnih interesa i uhljebništva u esencijalnom smislu. Nikad. I neće biti, dok je Andreja Plenkovića u Banskim dvorima, a HDZ-a u tzv. saborskoj većini od koje se prevarenim biračima diže kosa na glavi.

„Posao u državi treba urediti za ljude koji u Hrvatskoj žive“, komentirao je tzv. rekonstrukciju Plenkovićev samonajavljeni protukandidat u proljeće na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a Miro Kovač. „Za HDZ-ovu pobjedu na sljedećim izborima potrebna nam je rekonstrukcija u HDZ-u.“ Bocnuo je time Plenkovića, gdje je najosjetljiviji te mu je vratio lopticu: „Treba najprije vladu rekonstruirati, a HDZ konsolidirati. Vidjet ćemo tko će biti glavni u toj igri“. Kovač je smjesta uzvratio: „To znači da Plenković prihvaća moju tezu o o potrebi – ja sam rekao rekonstrukcija, a on konsolidacija“. Predstavljanje kandidata za nove ministre u sedam saborskih odbora u petak i izglasavnje u sabornici bio je pravi show u kojem se nisu štedjele riječi ni udarci ispod pojasa, što je – ako ćemo po istini – već viđen politički folklor u kojem su jedini ozbiljni gubitnici ljudi što na izborima glasaju za jedne, a dobiju druge, za jednu vladu i tzv. saborsku većinu, a dobiju neke druge, koji im četiri godine bez ikakvih skrupula zagorčavaju život. U petak navečer zaprisegnuti ministri nemaju ama baš nikakve šanse u predizbornom razdoblju učiniti život građanima  podnošljivijim, kamoli slađim i perspektivnijim. Sve je isto, samo Njega nema, pjeva ona pristala Makedonka Tijana Dapčević u svojedobnom satiričnom hitu, što je pobijedio na lakonotnom festivalu u Budvi.

I u Bijednoj Našoj sve raste i sve cvjeta – „mojom i zaslugom moje vlade“, je li, sipa premijer von oben – samo što blesavi građani i oporba to ne žele priznati. Valjda ni sama predsjednica RH kad u svojim laudama tzv. rekonstrukciji neoprezno zapinje za tvrdnju kako bi se ti uspjesi „morali napokon početi prelijevati na račune građana“. A što će se prelijevati na račune građana, ako se nema što preliti budući da su prvi na redu za preliti „višak“ – odbijeno od usta i tih što bježe iz RH glavom bez obzira – bjelosvjetski vlasnici svekolikog hrvatskog duga, milijunske u deviznom kešu članarine međunarodnim organizacijama od EU-a i UN-a do NATO-a, etc., državni birokratski luksuz, enormne dužnosničke plaće i povlastice (npr. samo su saborski zastupnici potrošili pet milijuna kuna u pola godine za putovanja, dnevnice, hotele, naknade, etc.; najviše SDP-ov Domagoj Hajduković: više od sto tisuća)… Bog je, je li, najprije sebi napravio bradu, i ta će logika u predizbornom razdoblju biti raison d’être ponašanja i djelovanja nove ministarske momčadi. Boljitak, dakle, ako se ne traži da državni proračun uredno plaća dospjele mjesečne/godišnje režije o čijoj urednosti plaćanja izravno ovisi prelijevanje Plenkovićevih upravljačkih benefita na račune tzv. malih, običnih ljudi, odnosno na račune velikih sustava (zdravstvo, školstvo, socijala, znanost, kultura, etc.) od vitalnog značenja za standard svih žitelja RH. Pa kad se udovolji onima prvim u redu, za račune građana ništa ne ostaje. Dapače.

Ne može ministar, može saborski zastupnik

SDP-ov saborski zastupnik i bivši ministar zdravstva u koalicijskoj vladi Zorana Milanovića komentira tzv. rekonstrukciju vlade: „Kako su počeli, kako su trajali tako će i završiti. Sve ankete pokazuju da je narod izgubio povjerenje u vladu, u politiku i da je premijer najnegativniji političar u zemlji, što je najuvjerljiviji komentar Plenkovićevih uspjeha“. Bivši glavni strateg tzv. Cjelovite kurikulne reforme školstva Boris Jokić, kojega je HDZ dolaskom na vlast 2016. godine smijenio i odustao od dovršenog posla na kojem je radilo 500 najboljih pedagoga u zemlji, tvrdi pak da je Bijedna Naša „turbo folk društvo“ u kojem vladaju laž, licemjerje, grabež, nesposobnost i kozmetičke reforme, uključivo školsku HNS-ove „neovisne“ ministrice Blaženke Divjak. Od tog brašna ne može biti kruha.

Kao ni od smijenjenih ministara u Hrvatskom saboru. Ta vrst gluposti postoji valjda samo u Bijednoj Našoj da XY zbog moralne i možebitno kaznene odgovornosti, sumnje na kriminal i zloporabu političke dužnosti nije vrijedan biti ministrom, mora otići milom (iznuđena ostavka) ili silom (premijerova odluka o smjeni), ali taj istij XY jest vrijedan biti saborskim zastupnikom, gdje se na dužnosti traže baš visoke moralne i karakterne osobine radi vjerodostojnog zastupanja javnog dobra, radi donošenja zakone. Ne možeš biti dobar i loš; ako si bio dobar, zašto si smijenjen? To je isto kao povjeriti lisici čuvanje živadi u kokošinjcu u dobroj vjeri da će biti uzornog ponašanja i da neće pipnuti ni jednu koku? SDP jezikom Arsena Bauka pojačava politički propuh u javnosti: „Već četiri ministra su bivša od sedam za koje smo tražili da odu“, a za svog je mandata 2012.-2015. također rekonstruirao vladu i promijenio devet ministara. Ali samo troje zbog afera:  IDS-ovog ministra turizma Veljka Ostojića zbog sumnji u nekretninske makinacije te HNS-ove ministricu kulture Andreu Zlatar-Violić i njezina pomoćnika Berislava Šipuša zbog zloporabe dužnosti u tzv. kartičnoj aferi.

Foto: HINA/ Tomislav Pavlek/ ua ; Ilustracija: Faktograf – Plenkovićeva vlada kao protočni bojler

Bez obzira na grijehe prošlosti, oporba s pravom sada ironizira HDZ-ov transfer Lovre Kuščevića, Gorana Marića, Tomislava Tolušića i Nade Murganić u saborske klupe: „Hrvatski sabor nije popravni dom“. Nije, ali je možda i nešto još gore. Plenkovićev je koalicijski partner u vlasti – uzdignuta nosa sjedi u saborskim klupama, uza sve pripadajuće časti i masti – osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš. Petogodišnju je kaznu, nakon bijega u BiH (samo dan uoči izricanja presude u Zagrebu), gdje je naprasno zatražio dvojno državljanstvo i odgulio svoje u mostarskoj Čelinki te se slavodobitno vratio u Osijek. Dobrodošlica simpatizera je izazvala zgražanje u javnosti, stranka HDSSB mu se uglavnom raspala, ali je Glavaš uspio proći u tzv. Visoki dom i slizati se s Plenkovićevim tzv. light HDZ-om kao koalicijski partner. Protivno svem drvlju i kamenju, što ih je nabacao na stranku koju je osnivao s Franjom Tuđmanom i koju je optužio da mu je „politički smjestila ratni zločin“ u tzv. aferama selotep i garaža, odnosno gnjusnom mučenju i ubijanju viđenijih Srba u Osijeku. U međuvremenu, Glavaš je pokrenuo postupak za reviziju presude za ratni zločin i laća se sudskih tužbi protiv svakog tko ga nazove tim zločincem.

Branimir Glavaš je možda najdrastičniji slučaj „časnog zastupnika“ u IX. parlamentarnom sazivu, jer uz njega tamo sjedi niz besprizornih likova s kojekakvim sudskim, istražnim, sumnjivim, etc. pedigreom, pa nikom ništa. Zemlja se i dalje uredno okreće oko svoje osi i ujedno oko Sunca. I točka. Politikantstvo, osobni i sektaški interesi uzimaju moralni kriterij kao žvakaču gumu, glinemol… I dok je tako, Bijedna Naša nema šanse opet biti Lijepom Našom. Nažalost. Premijer Andrej Plenković je – javnosti radi – proglasio rekonstrukcijom vlade nevjerodostojnu amputaciju afera od Banskih dvora kako bi se HDZ uoči predsjedničkih i parlamentarnih te nakon blamaže na europarlamentarnim izborima pozicionirao u mirnije vode, a birači zaboravili mučninu što su im uzrokovali zazorni ministri. Te promjene neće ublažiti, kamoli ukloniti već nepopravljiv nered u zemlji, ali će jamačno unijeti stanovit mir u zadnjem Plenkovićevom bunkeru, u vladi, gdje se iz osobnih karijernih interesa želi po svaku cijenu održati do kraja mandata. Krije pravi razlog tzv. rekonstrukcije: kasno paljenje, loše procjene ili prkos zahtjevima znatnog dijela političke i građanske javnosti, gdje su ministri samo vidljivi vrh sante. („Jubilarnih deset“, ironizirao je Plenković prozivanje HDZ-ovog člana vlade i političkog tajnika ZNA SE opcije Lovre Kuščevića, pa mu se odmah dogodio i Goran Marić.) Plenković i njegovih 20 ministara, među kojima je tek dvoje-troje s prosječno prolaznom ocjenom, više nemaju ni drugu priliku, ni sposobnosti niti vremena za popraviti sve što su u tri godine propustili popraviti. Od listopada počinje teći zadnja godina mandata i sada više nema natrag, nema „nismo znali“, a alibi neuspješne četiri SDP-ove koalicijske godine smiješno je priznanje vlastite nesposobnosti.

Hrvatski će građani i nakon tzv. rekonstrukcije vlade živjeti jednako loše i apatično – kako im skroje gaće u Bruxellesu/Washingtonu te, u dosluhu, njihovi financijski lihvari kao vlasnici hrvatkih vanjskih dugova – a budući da su propušteni svi rokovi za tzv. bolne rezove, strukturne reforme, etc., novim će ministrima biti glavna zadaća – održavanje hladnog pogona. Ne talasaj. A to je moguće i bez ministara, jer ovi ionako nisu stručnjaci za dodijeljene im resore, nego poslove da sustav funkcionira obavljaju ljudi na nižim razinama. Koji ostaju i kad se ministri promijene. Plenkovićev listopad u srpnju: tresla se brda, rodio se miš, zapravo – niš’. Uobičajeno trgovačko farbanja biračkih tunela za već ranije pripremljene populističke mjere. Nek’ se raja veseli? Kao, nešto se ozbiljno radi, pa… Da je vladinu šefu uistinu stalo do oživotvorenja poruke vjerodostojno, kojom je došao na vlast, pa tu vlast doveo u gadno (ne samo) političko s(r)tanje, sada ne bi mnogo pametovao, već postupio kirurški učinkovito: raspustio bi vladu i potaknuo izvanredne parlamentarne izbore koncem godine, istodobno s predsjedničkim. Jednostavno i sve uđuture, o istom trošku; poreznim, je li, obveznicima najmanje upola jeftinije. To i oporba predlaže, ne zato što joj je osobito stalo do naroda, RH i štedljivosti u kroničnoj besparici, nego zbog svojih također sektaških i uhljevničkih razloga, ali…

Plenkovićev kriterij za visoku politiku

Svakom s makar dva zrna političke soli u glavi itekako je jasno da s ovim premijerom, ovako sklepanom vladom i saborskom većinom – protivno i biračkoj volji iz noćne more – nema ni najmanjih izgleda za raspuštanje vlade i izvanredne parlamentarne izbore. Ne samo zato, jer 98 posto tih na državnim boli glava apanažama u vladi više ne bi imali politički prolaz, morali bi na burzu rada netom po isteku povlaštenog dužnosničkog grace perioda (6+6 mjeseci). Prvi HNS-ov potpredsjednik vlade Predrag Štromar, pa gotovo svi ministri, dvadesetak „nezavisnih“ zastupnika u tzv. Visokom domu, SDP-ovi i ini disidenti, etc. I sâm bi se Plenković našao u nebranom grožđu i, kao najodgovorniji za lošu vladu, morao podijeliti sudbinu maknutih ministara. Vlada i sve enormne povlastice i pogodnosti visoke dužnosti prekonoć bi postale prošlo svršeno vrijeme, možebitno sklonište u europskoj birokraciji na dugom štapu, a matična stranka ZNA SE kako rješava pitanje svojih vođa (Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko…). Pred njim su i unutarstranački izbori s dvojicom već javno samokandidiranih predsjedničkih rivala (Davor Ivo Stier i Miro Kovač) i nekoliko oporbenih frakcija, pa Plenkovićevim dionicama još koliko-toliko drži cijenu činjenica da si je instalirao u vladu ljude, koji bez njega nikad ne bi primirisali prag tzv. visoke politike.

Nikad ne bi imali u dvorištu skupocjeni Mercedes E klase. Vrijedan više od 50.000 eura, pečenjarnicu na 120 m², debele ušteđevine u kešu, štale prepravljene u vile s bazenom i „ni sâm ne znam koliko nekretnina imam“ te pozicije političke moći i utjecaja, nikad se ne bi vozili u službenom luksuzu s grijanim sjedalima, više puta dnevno pametovali pred tv-kamerama i kočoperili se u svojim provincijama time što je nama naša borba dala. Da imamo vladu/Plenkovića za „maršala“?

Neki dan je novinar Nove TV Mislav Bago točno primijeti da „gore“, u Banskim dvorima i Saboru „nema nikog“ tko bi želio raspuštanje vlade i prijevremene parlamentarne izbore. Nekad se, je li, u tzv. komunističkom mraku znalo šaliti u intimnijem društvu: „Alaj volim ovaj režim, plaća ide, a ja ležim“, što je pak sada pod tzv. kapitalističkim svjetlom – tko ga upali, majčicu mu, čuje se uz kontejnere s plastičnim bocama u smeću – gola ironija dnevne zbilje u sabornici. I još izravno prenesena tv-gledateljima kako, nedajbože, ne bi pomislili da „uvaženi zastupnik/ca“ leži na tvrdoj klupi. Leži kod kuće na mekanom ili negdje zuji privatnim poslom, a pinka sjeda na račun. Sami si to ozakonili. O tima, je li, ovise ekonomski napredak, ali i kakvoća svakodnevice tzv. malih, običnih ljudi. Zemlja je pod visokim naponom katastrofalnog nereda. U tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, gdje je – još davno je to sanjao nacionalni tribun Stjepan Radić, a 1990-ih plagirali „državotvorni domoljubi“ – napokon hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu, odavno prošlo vrijeme ne samo za rekonstrukciju vlade nego i za temeljito resetiranje hrvatskog političkog mentaliteta.

Jamačno je već i za to – prekasno. U pretkiselokrastavičnom tsunamiju kojekakvih medijskih raščlambâ te pametovanja tzv. političkih analitičara s važnih akademskih katedri i likova, što su se samopozvali komentirati na društvenim mrežama Plenkovićev rašomon, nekako – skromna je osobna procjena – prednjači argumentom Jutarnji list dvama prilozima, koji pogađaju usridu. Kolumnom „KAKO JE VELIKA POLITIČKA KAPITULACIJA PROGLAŠENA REKONSTRUKCIJOM Da se ovdje radi o paničnoj improvizaciji svjedoči zaista impresivan niz indikatora“ (Nino Đula) te intervjuom „Savez s Bandićem i HNS-om doživio je neuspjeh“, koji je bivši Plenkovićev ministar vanjskih i europskih poslova te politički tajnik HDZ-a prije Lovre Kuščevića, bivši premijerov najbliži suradnik i prisni prijatelj Davor Ivo Stier dao novinarki Roziti Vuković. Samo naslovi tih novinarskih uradaka govore više od nekih dnevnih opservacija učenih politologa. Šef HDZ-a i premijer Andrej Plenković, uza sve samohvale i pokazatelje, nije zadobio povjerenje javnosti ni u vladu niti u saborsku većinu, koja njegovoj vladi drži glavu iznad vode. I držat će još sigurnije nakon tzv. rekonstrukcije. I to je jedini cilj vladina listopada usred srpnja.

Skrpljena s ko’ca i konopca, po kriteriju uhljebničke koristi tipa „a đe sam ja tute“, nafutrana SDP-ovim i inim disidentima, što su za kikiriki prodali obraz radi „političkog preživljavanja“ i pogazili izvorni stranački pedigre (najevidentnije bivša visokopozicionirana esdepeovka Milanka Opačić, odnosno bivša HNS-ova potpredsjednica Marija Puh), najbezobraznije je ismijavanje izborne volje građana. Koja će prijevara na parlamentarnim izborima jamačno biti honorirano po zasluzi. Brisanjem s političke scene. Budući da samo o premijeru Andreju Plenkoviću ovisi hoće li dokraja, a hoće, trpjeti škripavo tandrkanje rukodizajućeg stroja saborske većine na žetončiće – žetončići ni pred streljačkim strojem ne bi odustali od idućih još dvadesetak boli glava plaća ni za kakav građanima koristan rad – nije za očekivati nikakvu iznenadnu provalu moralne odgovornosti. Gotovo prazna sabornica svaki dan, osim petkom kada se dirigirano glasuje. Pa i cirkusantski, kad ta većina glatko odbija svih 138 oporbenih amandmana kao da su inicijativa maloumnika iz Vrapča, a ne stručnih i inteligentnih ljudi, koje su birači poslali zastupati u parlamentu njihove interese. Ne bezuvjetno, uvijek volju premijera i njegovih ministara.

„Plenković mijenja HDZ nagore; ne sjećam se da je neka vlada iz mjeseca u mjesec imala aferu s novim ministrima“, drži kolumnist 24sata Tomislav Klauški, tvrdeći također da je već prekasno za premijerovu poruku medijima/javnosti da neće „nikom dopustiti da meni i mojoj vladi lijepi etikete i epitete koji imaju veze s korupcijom“. „Plenkoviću je najvažnije da on preživi kraj mandata, s bilo kim i bilo kako, uz što manje afera u stranci. Nema hrabrosti obračunati se s Milijanom Brkićem, koji je u većini direktno bio na njegovoj meti. Riješio se Lovre Kuščevića, ali nisam siguran da će to nešto promijeniti u percepciji javnosti. On je mislio uploviti u mirne vode kao premijer, pobrati zasluge za funkciju u europskim institucijama. HDZ nije njegova stranka, odnosno stranka po njegovom profilu. Pokušava se okružiti mladim ljudima kojima je on uzor, i vlada postaje njegovo utočište, njegov bunker. Imamo situaciju da mu je glavni ekonomski strateg, Martina Dalić, otišla. Glavni koalicijski partner s kojim je radio strateške točke vlade, taj je otišao nakon godinu dana. Plenković je ostao sam i sad vidimo krpanje. Radio je to i Milanović, kao i Račan, i Plenković se nada ući u kraj mandata sa što manje skandala. Ne znam što možemo očekivati od ove vlade, osim da nema afera.“

Kovač i Stier stavili točku na i

Komentatorica Jutarnjeg lista Ivanka Toma također procjenjuje u tom kontekstu: „Najjasnija poruka koja se može iščitati iz rekonstrukcije Vlade govori da je premijeru Andreju Plenkoviću prije svega stalo da Vlada sa svim svojim resorima bez ikakvih zastoja i promjena kursa nastavi funkcionirati do kraja mandata. Vidljivo je kako se premijer potrudio da ministarska mjesta koja su ostala upražnjena, bilo dogovorno, bilo njegovom odlukom o smjeni, popuni ljudima koji su već u sustavima koje im povjerava ili su im jako bliski“. Tomin komentatorski kolega u redakciji Nino Đula ne dvoji o tomu da će „iznuđena rekonstrukcija Vlade, kako se i moglo predvidjeti, obilježiti posljednju fazu mandata Andreja Plenkovića jer nije realno da će do parlamentarnih izbora dogodine na Markovu trgu biti ijednog procesa značajnijeg od ovoga, posebno ne takvog za koji će se moći tvrditi da je pokrenut inicijativnom predsjednika HDZ-a i Vlade. Već i za ovu puzajuću, ne osobito kontroliranu rekonstrukciju, realno govoreći, teško je reći da je ona proizvod plana ili samostalne volje premijera koji, znamo, ne voli potrese i zaobilazi konflikte. Ta je navodna rekonstrukcija zapravo glasna muzika koja se pušta u eter ne bi li nadjačala žamor teškog, u najvećoj mjeri unutarstranačkog obračuna, koji premijer i njegov uski krug odobravatelja unatoč naporima nisu uspjeli zaustaviti već godinama“.

Osim što je Miro Kovač, Karamarkov ministar vanjskih i europskih poslova kojem Plenković nije produljio mandat u svojoj vladi, digao tlak premijeru, tempirano na dan predstavljanja novih ministara na saborskim odborima, točku na i stavio je i Davor Ivo Stier rečenim intervjuom u Jutarnjm listu. Također indikativnog tajminga. „Na unutarstranačkim izborima odlučit ćemo s kojim ljudima i s kojom političkom platformom ćemo ići na prlamentarne izbore“, kaže Stier. „Problemi s kadrovima su odraz jednog dubljeg političkog problema, odnosno problem politike koja nije u prvi plan stavila borbu protiv klijentelizma. (…) Ono što moramo promijeniti jest to da se više ne smijemo konfrontirati s dijelom našeg biračkog tijela, a to se dogodilo od lipnja 2017. do danas. Rezultat toga jest da se naše biračko tijelo podijelilo. (…) Da Hrvatska doista napravi jedan skok i približi se razvijenijim državama, želimo provesti politiku koja bi se ukratko mogla definirati ovako – želimo pojeftiniti državu da bi ojačali i obogatili naciju. Mi danas imamo, od Baltika do Jadrana, jednu od najskupljih država. Oko 45 posto BDP-a je udjel države u našoj ekonomiji, oko 65 do 70 podto hrvatskih građana izravno ili neizravno ovisi o državnoj potrošnji. Državni aparat je preskup za naše gospodarstvo. Naš je zadatak to promijeniti.“

Kaže mudar pûk, živi bili pa vidjeli. Ali kaže i to da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Uzgred, HDZ je jedina politička stranka u Bijednoj Našoj među oko 160 registriranih prvostupanjski osuđena za pljačku vlastitog naroda i vraćanje dvadesetak nepripadnih milijuna kuna državi. Toliko – u povodu tzv. rekonstrukcije vlade anno domini 2019. – o sloganu vjetodostojno aktualnog šefa HDZ-a/premijera Andreja Plenkovića te o Stierovoj jeftinijoj državi, jačoj i bogatijoj naciji. Prije pet godina je naciji to isto obećala u predsjedničkoj kampanji i inaugurativno HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović – RH, alter ego Švicarske/Norveške, najbogatija zemlja u Europi i šire – a danas, kad je zemlja u još gorem s(r)tanju no u njezino doba hiperboličnog izbornog uzleta, licemjerno se posipa pepelom: „Nisam rekla da će se to dogoditi u momu mandatu, već da Hrvatska ima uvjete za postati najbogatijom/najpoželjnijom zemljom“. I svojim žiteljima i strancima. Kad ono, za njezinog se mandata i HDZ-ove vlasti od 2016. godine iselilo iz Hrvatske blizu 600.000 uglavnom mlađih ljudi u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, zajedno s obiteljima, jer im vlastita domovina nije omogućila ni zadovoljvajući komad kruha.Kamoli nešto za namazati na kruh.

Aha, sad je svima sve jasnije. Pa i to zašto će upravo Davor Ivo Stier biti njezin glavni lik – on tvrdi operativac, ne član izbornog stožera – u utrci za drugim predsjedničkim mandatom. Da se, je li, Turci ne dosjete.

The post Plenkovićev listopad u srpnju: tresla se brda, rodilo se – niš’ appeared first on Tacno.net.

 Foto: Betaphoto

Od klerikaliziranog dočeka posmrtnih ostataka Josipa Briškog na Plesu, s najvišim vojnim počastima, uz izvrsnu trubačku podlogu „Krista na žalu“ (izvorno „Pescador de Hombres“) španjolskog salezijanca Cesáre Gabaráina – ne pape Ivana Pavla II., kako se pogrešno misli – do komemoracije u MORH-u, ministar obrane i potpredsjednik vlade Damir Krstičević, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH (OSRH) general zbora Mirko Šundov neukusno su se producirali pred novinarima i tv-kamera egzaltiranošću, nadvisujući se „u boli i žalosti“ uvjerljivošću unajmljenih narikača iz pasivnih krajeva. Poginuli otac jednogodišnjeg djeteta, sin i suprug Josip Briški, pripadnik 10. kontingenta HV-a u Afganistanu, njegova obitelj i javnost uistinu nisu zaslužili takvu količinu napadnog, nekontroliranog prenemaganja HDZ-ovih državnih i vojnih alfa službenika, okruženi isto tako „rasplakanom“ svitom. Nitko od tih nije ni suhu suzu javno pustio za Ivanom Galekovićem (24), vatrogascem JVP Velika Gorica, koji je dan-dva prije poginuo također na službenoj dužnosti, ali u domovini, gdje je spašavao ljudske živote i imovinu iz obiteljske kuće u plamenu

Marijan Vogrinec

Prvu pogibiju i teško ranjavanje još dvojice hrvatskog vojnika u američkoj tzv. misiji mira „Odlučna potpora“ (Resolute Support) u Afganistanu – što je uza svu sofisticiranu zaštitu i oružje iz ratova zvijezda bilo tek pitanje dana i (ne)sreće da se preživi u paklu 18-godišnjeg rata, koji ne može i neće imati pobjednika – hrvatski je državni vrh, najveći krivac i za smrt i za ranjavanja, licemjerno pretvorio jednu vojničku i obiteljsku tragedijulju u politikantski performans i lažnim dojmom, opće nacionalne žalosti, svojim ucrnjenim likovima u prvom planu i neukusnom patetikom uspio samo opet podijeliti i političku i širu društvenu javnost. Stoga nije neprilično da je obitelj poginulog skupnika Josipa Briškog (27) iz Sesveta nedaleko od Zagreba zahtijevala pokop u subotu na groblju Markovom polju u krugu najbližih, rodbine i prijatelja, bez politikantske pompe, medijskih kamera, lažnog suosjećanja politike i vojske, neinventivnih diskursa od kojih dođe čovjeku mučno. Idu izbori, predsjednički koncem godine i parlamentarni dogodine, pa beskrupuloznima valjda i vojnička smrt u plaćenomu roku službe – i na ratištu – može poslužiti za pobiranje biračkih glasova?

Od klerikaliziranog dočeka posmrtnih ostataka Josipa Briškog na Plesu, s najvišim vojnim počastima, uz izvrsnu trubačku podlogu „Krista na žalu“ (izvorno „Pescador de Hombres“) španjolskog salezijanca Cesáre Gabaráina – ne pape Ivana Pavla II., kako se pogrešno misli – do komemoracije u MORH-u, ministar obrane i potpredsjednik vlade Damir Krstičević, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH (OSRH) general zbora Mirko Šundov neukusno su se producirali pred novinarima i tv-kamera egzaltiranošću, nadvisujući se „u boli i žalosti“ uvjerljivošću unajmljenih narikača iz pasivnih krajeva. Poginuli otac jednogodišnjeg djeteta, sin i suprug Josip Briški, pripadnik 10. kontingenta HV-a u Afganistanu, njegova obitelj i javnost uistinu nisu zaslužili takvu količinu napadnog, nekontroliranog prenemaganja HDZ-ovih državnih i vojnih alfa službenika, okruženi isto tako „rasplakanom“ svitom. Nitko od tih nije ni suhu suzu javno pustio za Ivanom Galekovićem (24), vatrogascem JVP Velika Gorica, koji je dan-dva prije poginuo također na službenoj dužnosti, ali u domovini, gdje je spašavao ljudske živote i imovinu iz obiteljske kuće u plamenu. Po čemu je Briški zadlužniji za RH i narod od Galekovića? Ni po čemu. Dapače, smrt u domovini i za svoj narod veća je, časnija, hrabrija i legendarnija od smrti u tuđini za američki/zapadni imperijalni interes.

„U Afganistanu je bio (skupnik Briški, op. a.) da njihovom narodu pomogne u izgradnji boljeg života“, kazao je Šundov, pa se raspekmezio o tzv. domoljublju, koje se svodi na „volio je hrvatsku vojsku i hrvatski grb“ (sic transit). Vojsku je i grb mogao beskonačno voljeti i kod kuće, ali onda vlast ne bi mogla Središte za međunarodne operacije u Rakitju na periferiji Zagreba nazvati njegovim imenom. Kojemu je to narodu pokojni skupnik išao pomagati kad više od polovice (raznih plemena) naroda – što milom, što silom – druka za talibane i protukoalicijsku gerilu. Hrvate nisu zvali Afganistanci, nego SAD/NATO, pa je i Briški tamo bio agresor. I zato je stradao. Talibani su objavili da stoje iza samoubilačkog napada. Kako Šundova nije srâm reći da Briški „svojom žrtvom ostaje trajan uzor generacijama“!? Kakav vražji uzor? Treba li ikomu biti uzor odlazak u tuđe zemlje rizokovati glavu, obiteljsku tragediju, jer je domaćoj vlasti i vojnim jastrebovima privatno u interesu čuvati tuđe imperijalne guzice životima i zdravljem mladeži vlastite zemlje!? Rat je zločin, ne uzor.

Ne valja ni na kruhu namazano

„Josip je nastavio hodati putem kojim su hodali hrvatski branitelji“, izvalio je Krstičević budalaštinu koja ne može proći ni na kruhu namazana, jer to što su, kako i zašto činili hrvatski branitelji u Domovinskom ratu nema blage veze, dapače, sasvim je protivno onomu, što su pokojni skupnik i svih oko 7000 dosad pripadnika hrvatskih kontingenata činili, čine i činit će u Afganistanu. Branitelji su bili pozitiva, barem velika većina od njih, a afganistanski kontingenti su – čista negativa. Ne samo hrvatski, svi strani. „Hrvatski vojnici su svjesni (politička indoktrinacija ne znači svijest, op. a.) da se sigurnost Hrvatske čuva i daleko od naših domova“, ista je Krstičevićeva mantra, koji svako malo opetuje i Grabar-Kitarović u vezi s SAD/NATO-ovim obvezama RH, ali ni premijeru nije mrska; druge razložne i nema. „Naši vitezi (sic transit na entu – „vitezi“! – op. a.) i tamo pokazuju svoju hrabrost i plemenitost. (…) Bio je sve što mladi čovjek treba biti. Sada je postao više od toga – postao je vječan. Sada hoda rame uz rame s najvećim ratnicima u hrvatskoj povijesti,“ Pa, da čovjek zdrava razuma ne povjeruje da netko dovoljno zrele dobi i na visokoj državnoj/vojnoj niši može izvaliti – ne to isto, nego makar i nešto slično. Krstičević, je li, može, viče s govornice: „Josipe!“ i suzno gleda u strop, „Josip nas sada čuva iz vječnog kraljevstva“. Nije čudno da se obitelj naprasno odrekla takvih na pogrebu. Tko normalan ne bi!?

„Sada možemo samo moliti i nadati se susretu u drugom životu, gdje njegovu dušu čuvaju anđeli“, nasuho je suzila Kolinda Grabar-Kitarović, pa će Crkva jamačno uvrstiti njezino i Krstičeivićevo komemorativno u enciklopediji svećeničkih obrazaca za takve prigode. Čak i nad otvorenim grobom. Jer takvo što, takva vjera i posvećenost nije svakomu dana, samo HDZ-ovim državnim i vojnim uzdanicama tipa ovih dvoje na vlasti.

foto: Patrik Macek/PIXSELL

„Jasno mi je“, prešaltala se na srcedrapateljno predizborno „domoljublje“ u lovu na bogobojazno-paučinaste duše, „što je značio obitelji, ali i Hrvatskoj (pa ga je zato poslala poginuti? – op. a.). Nije se štedio ili bojao i imao je sve vrline koje krase hrvatskog vojnika – ljudske vrline pravog domoljuba, čovjeka i prijatelja. Za velika djela stvoreni su najbolji, kakav je bio i Josip. (…) Moramo nastaviti živjeti za Josipove ideale. (…) Molim Boga da ga primi u svoje kraljevstvo.“ Jest HDZ-ova „žena iz naroda“, ali Grabar-Kitarović nije poznavala pokojnika i neukusno je govoriti o njemu kao da joj je bio član obitelji. Što ona znâ o njegovim vrlinama, idealima, nadanjima, domoljublju, vojničkom zauzeću, etc. Ama baš ništa. Do jučer nije znala da taj mladić uopće postoji. Jest tragedija to što se dogodilo i jest da je poginuo hrvatski vojnik, a nije morao da ga nisu poslali i on pristao otići u ratni pakao Afganistana, ali od toga se ne pravi katedrala. I pogotovo smrt nepoznatog vojnika pretvara u političku ikonu jedne loše i promašene vanjske politike proameričkih opcija u Bijednoj Našoj.

„Kad vidim ovu političku svitu kako, ‘kao’, tuguje i teško im je“, jedan je od oko 273 komentara samo na portalu 24sata, kakvi prevladavaju i na svim društvenim mrežama, „momentalni proljev dobijem…“ (hrgonus). Ili: „Oćel komemoracija i državne počasti biti i za poginulog vatrogasca prije par dana koji je branio imovinu i živote?“ (provokator). „Naravno obitelj i prijatelji iza a držvai vrh naprijed. Katastrofa nemaju srama ni malo, pusti te jadne ljude da tuguju u miru a ne da se naslikavate i smješkate sa crnim naočalama. Osobno ja bi zabranio ikog da dolazi ko je iz politike ili ima veze s njom“ (sasa66). „Te iste prisutne osim familije i prijatelja bi poslao u Afganistan da služe mandat, predsjednicu nam kolindu Kitarović koli, dragog nam premijera plenkovića, nenaigranog krstičevića i najvećeg lopova bandića“ (prpa10). „Vatrogasci, vojnici, svi rade svoj posao za novac, kad stradaju tužno je, ali to je život. Mi ih odmah proglasimo herojima – zašto. Prije par dana poginula su dva pomorca, radili su svoj posao kao i vatrogasci i vojnici – nisu heroji – zašto?“ (Vladovldić 1). „Moj je nećak isto poginuo u stranoj zemlji, na poslu jer u Hrvatskoj nije mogao zaraditi da prehrani obitelj. Nikom ništa. Obitelj tuguje bez pompe“ (kara marko). I to je to. Život i politika ne idu podruku.

Kandidat za predsjednika RH Zoran Milanović je izrazio žaljenje zbog pogibije i teškog ranjavanja u Afganistanu, izrazio sućut obiteljima, ali i naglasio da se Hrvatska vojska treba povući iz te zemlje. Tamo nema što tražiti. Europarlamentarac i šef oporbene parlamentarne stranke Živog zida Ivan Vilibor Sinčić, kao i neki drugi političari i javni djelatnici, još je oštrije napao aktualnu politiku vojnog misionarenja RH po svijetu, gdje se nepotrebno troši novac hrvatskih poreznih obveznika za tuđe imperijalne interese. Bijedna Naša ne treba debeloj guski mazati vrat.

„Kao ministar obrane, spreman sam preuzeti političku odgovornost za ovaj događaj“, kazao je Krstičević u povodu pogibije jednog i teškog ranjavanja druge dvojice hrvatskih vojnika u talibanskom napadu na njihov vojni konvoj u Kabulu, glavnom gradu Afganistana. Naravno da to Krstičević nije ozbiljno mislio – naime, to o odgovornosti, političkoj ili kojoj već – jer je taj kontroverzni političar već „podnosio“ ostavke (navodno u prigodi HDZ-ovog kreiranja novog vodstva koprivničke Podravke, a jako žestoko u povodu katastrofalnih požara u Dalmaciji te predsjedničine prozivke), ali tresla se brda… Stvar je Krstičevićeve moralne procjene i ljudskog obraza to, što podrazumijeva pod sintagmom „preuzeti političku odgovornost“ (sic transit) i znači li to da će „političku odgovornost“ opredmetiti pisanim oblikom neopozive ostavke na dužnosti u MORH-u i kolateračno u vladi. Ili će se opet rasplakati premijer Andrej Plenković nad iznimno dirljivim osjećajem moralnoga grizodušja svog prvog vojnika i na stranačkoj i na vladinoj bojišnici, pa glatko odbiti bilo kakvu njegovu odgovornost za stradavanje hrvatskih vojnika u ratu u Afganistanu.

„Demokracija“ naoružana do zuba

Pravo je pitanje što uopće traži ili koga u toj dalekoj azijskoj zemlji brani „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ (Stjepan Radić), pod američkim, odnosno operativno njemačkim zapovjedništvom. O enormnom trošku hrvatskih poreznih obveznika; u američkom bezizglednom ratu koji traje već gotovo 18 godina i nema šanse završiti – kamoli pobjedom tzv. zapadne koalicije s oktroiranom afganistanskom vlasti koja ne kontrolira više od pola zemlje niti je sposobna nositi se s protivnikom – ne bude li mirovnog dogovora s talibanima i plemenskim skupinama što se bore na svomu tlu i za svoju, ne proameričku državu. Ma tko su, ma kakvi su i ma kakvu državu sanjaju, nisu teroristi kako sad nazivaju talibane „šokirani“ (sic transit) neprofesionalci nekih televizija s nacionalnom koncesijom samo zato što su samoubilački, u ratu napali vojni konvoj s do zuba naoružanim i blindiranim hrvatskim vojnicima. Hrvatski je vojnik u surovoj zemlji afganistanskoj legitimna talibanska meta kao i američki, režimski ili bilo koji tzv. koalicijski, što se naoružan, nepozvan i nedobrodošao među domicilnim žiteljstvom umiješao u unutarnje stvari tuđe zemlje.

Odlazak u Afganistan u vojnoj odori i pod sofisticiranim oružjem „uvoditi demokraciju“ (sic transit), odnosno „braniti zapadne vrijednosti i naš način života“ (sic transit na entu) i za to primati plaću znatno veću od vojničke kod kuće svjesno je preuzimanje i životnog rizika. Odlazi se u ratno područje kamo te nitko ne zove, već te šalju drugi za svoje prljave interese. Je li, isti oni kod kuće i vani, koji ni pred streljačkim stojem ne bi pristali u vijetnamizirane tzv. mirovne misije i na mjesta, gdje se dnevno gine ili ostaje doživotnim invalidom poslati vlastite kćeri i sinove. Ni za kakav plaćenički novac kojim se od polugodišnje „službe“ može kupiti u Bijednoj Našoj solidno seosko imanje s kućom i gospodarskim objektima ili manji dvosobni stan u regionalnom središtu. Svaki hrvatski vojnik koji ide u tzv. misiju na mjesta poput Afganistana svjestan je – teško da nije – kako je time stavio glavu u torbu i da se možda više neće vratiti svojima. Svaki zapovjednik pak, ponajprije državni/vojni vrh, koji šalje oboružanu mladost u možebitnu pogibelj u tuđoj zemlji za tuđe babe zdravlje – baš najodgovorniji za neodgovornu uporabu vojske izvan granica domovine kad nije napadnuta niti joj prijeti agresija iz, je li, Afganistana, Iraka, Jordana, Ruske Federacije, Poljske, Litve, s Kosova, etc. – na duši je teret svake pogibije i svakog ranjavanja.

Nikakva „politička odgovornost“, riječ je o osobnoj odgovornosti krivaca obiteljima stradalih vojnika u tuđini i hrvatskoj javnosti, koja si 1,3 posto BDP-a odbija od usta ne bi li iz napokon „hrvatske lisnice u hrvatskomu džepu“ osigurla da joj „hrvatska puška na hrvatskomu ramenu“ čuva mir i kućni prag. Politiku si i „političku odgovornost“ državni/vojni vrh RH može zakvačiti mačku o rep, jer ta je „odgovornost“ u Bijednoj Našoj smokvin list pod koji se rutinski nagurava svaka – neodgovornost. Premijer Andrej Plenković, ministar obrane Damir Krstičević, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i načelnik Glavnog stožera OSRH general zbora Mirko Šundov, osim suhih suza i namještenih za tv-kamere pogrebničkih faca nemaju ama baš ni jednu vjerodostojnu, prostoseljački razumljivu i logičnu riječ, kojom su pojedinačno ili sinergijski kadri objasniti obiteljima i javnosti zašto je poginuo skupnik Josip Briški i teško ranjena dvojica njegovih Slavonaca.

Foto MORH

Što su tom tragedijom dobili sin poginulog, roditelji mu i supruga, što RH i svi njezini građani… I kakva je korist ikomu u Hrvatskoj kad možebitno sutra počnu stizati još neki vojnički mrtvački kovčezi prekriveni (po uzoru na Uncle Samove, je li?) hrvatskom trobojnicom i ranjenici iz tuđine? A sasvim je izvjesno da će stizati, pitanje je samo kada i otkud. Ne možeš ići na bojišta, u destabilizirane zemlje, puškama i ubijanjem soliti pamet ljudima drugih civilizacija, navika, tradicija, kultura, vjera i, je li, potpuno drukčijeg „našeg načina života“ i poimanja tzv. demokracije, kojima ne trebaju „zapadne vrijednosti“ jer neki i tisućama godina imaju vrijednosti kakve ne žele napustiti ni „popravljati“ zapadnim imperijalnim alatima. I zašto bi? Zato, jer se to iz esencijalnog koristoljublja/grabeži sprdnulo gazdama svjetskog megakapitala, koji u Bijeloj kući i Pentagonu imaju operativne poslovođe, a ovi pak destabilizacijske alate u CIA-i, NATO-u i formalno pokriće u „partnerskim“ koalicijama. U koje je uvučena i Bijedna Naša ne zato što je ekonomski i vojno moćna, politički cijenjana ili ima neke druge uvjerljive adute, poput geostrateških/geopolitičkih, već stoga da osnaži globalnu fatamorganu, popuni rupicu u mozaiku i podrži dojam kako je zapadni kapitalizam neupitni vlasnik i jamac globalne sigurnosti i mira. America First, je li, tzv. američko 21. stoljeće, opredmećene teorije i doktrine (Henry Kissinger, Andrzej Brzezinski, etc.) o „šahovskoj ploči“, Euroaziji od Lisabona do Vladivostoka… Kaže mudar pûk, tko se miješa u posije, svinje ga pojedu. Nije bez vraga?

U mrtvačkim kovčezima prekrivenim hrvatskom trobojnicom i na nosilima neće biti kćeri i sinovi državnih/vojnih prvaka RH, njih šalju na Harvard i pod suncobrane na morskomu žalu pred vilama za koje roditelji nemaju valjane račune. Kao što Uncle Samove vladajuće sekte ne šalju svoje, nego tuđe kćeri i sinove ginuti za „zapadne vrijednosti i naš način života“ (sic transit) od mila do nedraga po imperijalnim destabilizacijama svijeta. Neki dan je (još) najmoćnija žena svijeta Angela Merkel glatko odbila Donalda Trumpa i revnog mu poslovođu u NATO-u Jensa Stoltenberga – obesmišljenom zapadnom vojnom savezu po raspadu istočnog vojnog pandana Varšavskog pakta – kad su zahtijevali da njemački vojnici dođu u Siriju koalicijski „stražariti“ da vojna sila legitimnog državnog lidera Bashara al-Assada i rusko-iranskih partnera ne pokuša osloboditi ostatak zemlje, što su je tzv. Islamski kalifat i NATO/SAD-ova „oslobodilačka“ družba zločinački razorili. Raselili i pobili više od 10 milijuna Sirijaca. Da se Twitteraš sjetio, pa nazvao Krstičevića, a ovaj Grabar-Kitarović ili obratno, evo – pod smjesta, je li! – hrvatskih vojnika u Siriji koliko treba, nije u pitanju. „Samo zovi, svi će sokolovi za te život dati…“

Ali kako sutra te nesebično dane živote (!?) objasniti obiteljima i hrvatskoj javnosti? Licemjerno i kvazipatetično kako sada državni i vojni prvaci RH čine u slučaju pogibije skupnika Josipa Briškog, Neodgovorno ga uzdižu na tron nacionalnog junaka No. 1, baš kao da manje ili ništa ne vrijede dvojica ranjenih te ostalih 96 pripadnika 10. kontingenta HV-a i vojnici prethodnih devet kontingenata, uključivo onog što je svojedobno ranjen u debelo meso. Ukupno ih se izredalo oko 7000, ali pokojni Briški je prvi poginuli. Neće valjda biti da u HDZ-u totalno nesklonoj političkoj zbilji, s tzv. rekonstrukcijom vlade zbog sumnji na korupcijske/nekretninske afere te opći nered u državi i ZNA SE opciji, euroizborni kiks, odnosno sljedeće predsjedničke i parlamentarne izbore, referendum „67 je previše“, etc., mainstream političarima treba i vojnička smrt za graditi se „domoljubima“ većim no što uistinu jesu? Da se Turci ne dosjete?

Hrabrost, moral i vjera?

Školovani vojnik s potporučničkom diplomom Vojne akademija JNA u Beogradu (1991.), navodno odmah i zapovjednik voda u Kraljevačkoj brigadi bivše zajedničke vojske i potom zapovjednik u Četvrtoj gardijskoj brigadi HV-a Damir Krstičević, koji je učen podnijeti vojničku smrt suha oka i stisnuta srca, gotovo plače pred tv-kamerama zbog smrti potpuno mu nepoznatog mladića što u hrvatskoj vojničkoj odori nije imao sreće u Afganistanu. Doimlje se sućutnijim i mekšeg srca od vojničkog druga Šundova, ali i političara Grabar-Kitarović i Plenkovića. Krstičević ne može suspregnuti suzu, i to ostavlja dojam kod publikuma, koji vjeruje da je iskrena osjećaja. Da ne glumata. Rukovao se s pokojnim skupnikom na ispraćaju u Afganistan 10. kontingenta HV u tzv. misiju „Odlučna potpora“. Komu i kakva potpora, ne zna ni sam Trump, ali… „HV će se i dalje snažno boriti za demokratske vrijednosti (koje se drastično krše u vlastitoj mu zemlji, ne poštuju ljudska i manjinska prava, progoni ćirilica i odriče pravo Srbima na svoj jezik, etc., op. a.), za mir i stabilnost u svijetu“, kazao je Krstičević na izvanrednoj presici. „Svi naši vojnici sudjeluju u mentorskim i savjetodavnim ulogama.“ Naoružani do zuba.

„Kako sam i sama svjedočila prilikom nekoliko posjeta našim kontingentima u Afganistanu“, poručila je Grabar-Kitarović, „HV u ovoj operaciji dokazuje visok stupanj pripremljenosti. Svjesni težine svojih zadaća, hrvatski vojnici pokazuju visok stupanj hrabrosti, morala i vjere u uspjeh međunarodne misije u kojoj sudjeluju (u što više ne vjeruju ni sami Ameri, pa se žele izvući što manje osramoćeni, kao što su se već izvukli Britanci, op. a.), jer se RH od suvremenih prijetnji poput terorizma štiti i daleko od njezinih granica.“ Ovakvu glupost rijetko je moguće čuti i od nekog bez dva zrna soli u glavi, a iz usta predsjednice balkanske miš-države koja nije kadra vjerodostojno vladati sama sobom zvuči pak kao esencijalna zločestoća i prema obiteljima stradalih vojnika. Oni su, je li, štitili RH (sic transit) „od suvremenih prijetnji poput terorizma daleko od njezinih granica“. Ta američka izmišljotina o terorizmu, koju je Grabar-Kitarović nabiflala napamet, pa njome nekontrolirano pametuje – čak i na tzv. zelenoj h-b granici, gdje afganistanski „teroristi“ dnevno hodočaste, a još nikomu nije pala dlaka s glave – formalan je smokvin list imperijalnom Zapadu za globalnu zloporabu NATO-a, gdje god treba u svijetu.

Ludovic Marin/Pool via REUTERS

Borba protiv terorizma bila je izravan alibi Amerima i njihovoj tzv. koaliciji za agresiju na Afganistan po odlasku Sovjeta i uspostavi talibanske vlasti te gotovo istodobno na Irak, poslije na Libiju, Siriju, Jemen, etc. Rezultat su masovni zločini protiv civilnog stanovništva u tim zemljama i otvorena pljačka njihovih prirodnih resursa, beskrupulozno dužničko ropstvo i ljudi i država pod motom „obnove“ ratom uništenih nekretnina, etc. Sada se ista mreža objeda za „terorizam“ i ratnih prijetnjâ američkih jastrebova – modificirana tzv. nuklearnim touchem – splela Iranu. Saudijska Arabija i Izrael spremni su napasti čim Twitteraš namigne, da milijarde za novo američko oružje nisu bile potrošene uzalud. Britanci izazovno otimaju iranski tanker kod Gibraltara, a elitna Iranska garda uzvraća zapljenom njihovog tankera u Hormuškom tjesnacu. Iranci i Ameri si međusobno ruše špijunske dronove; SAD je privukao iranskim vodama ratne brodove i 2000 vojnika, pa napetost raste iz sata u sat. Tu će, bude li dovoljno ludosti u Bijeloj kući i Pentagonu za atak na više od 80 milijuna vjerski fanatiziranih („Sveta nacijo“, je li?) i vojno spremnih ići do kraja, najprije eksplodirati sav Bliski istok, a onda i cijeli svijet. Nisu SAD/NATO i iranski susjedi jedini zainteresirani za neiscrpne izvore najkvalitetnije nafte, uz onu u Venezueli i Libiji, etc. Treba pitati i Ruse i Kineze, tu je i Turska…

Je li Uncle Sam spreman ići do kraja, ako nije siguran da će ga Iračani poduprijeti protiv Irana, ako Ameri nisu bili spremni ići do kraja sa svih 600.000 vojnika u dramatičnoj vijetnamskoj avanturi, napalmom na civile i prašume, najsofisticiranijom tehnikom, nekažnjenim do danas jezivim ratnim i zločinima protiv čovječnosti, etc. Iran lako može planuti kao novi Vijetnam, a tada Herkulesi C-130 neće biti dovoljno kapacitirani za prevesti sve mrtvačke kovčege prekrivene američkom zastavom ni bolnice za primiti more ranjenika. I, kako će to ratoborni Trump objasniti svojim građanima? UN-u, etc.? Hoće li Krstičević i Grabar-Kitarović i tada biti spremni – a bit će pozvani po regulama NATO-članstva, nema dvojbe jer topovskog mesa nikad dosta – operacionalizirati kvarnu mantru da se „RH od suvremenih prijetnji poput terorizma štiti i daleko od njezinih granica“? U iranskoj pustinji? Hrvatska je povijest krcata idiotima, koji su mladost svog naroda beskrupulozno slali u smrt u tuđim ratovima.

Zadnji, najdrastičniji primjer je – opet pod njemačkim zapovjedništvom i za zločinački nacistički interes – uništenje/zarobljavanje u veljači 1943. u bitci za Staljingrad ustaške 369. pojačane pješačke pukovnije, osnovane u tzv. NDH 16. srpnja 1941. s 3865 moralno i disciplinski problematičnih vojnika, što ih je poglavnik tzv. NDH u sklopu Wehrmachta poslao na bojišnicu u Sovjetski Savez. Tzv. NDH nije bio u ratu sa SSSR-om, pa su se Hrvati vodili kao dragovoljci unutar njemačkih okupacijskih trupa, ali jest navijestio rat SAD-u (sic transit). Objava rata nije povučena ni do dan-danas, što itekako govori koliko se drži/alo do hrvatske kvislinške paradržave i u SAD-u, i u bivšoj SFR Jugoslaviji i u RH, ali i u ostatku međunarodne zajednice. I tada i sada.

„Hrvatska puška na hrvatskomu ramenu“ nema što tražiti nigdje izvan granica vlastite domovine i ni za čije interese – „savezničke“ ili kakve već – a neumornu globtrotericu po SAD-u i ostatku globusa i neuspješnog kupca američke borbenoleteće stare krame F-16 C/D Barak da se RH i protiv terorizma štiti mudrom vanjskom politikom u svijetu, koja nikomu ne staje na žulj, poštuje suverenitet i teritorijalnu cjelovitost svake zemlje, ne svrstava se u ratoborna jata, djelom, a ne fraziranjem s figom u džepu zagovara mir i sigurnost na planetu… Najučinkovitije se štiti poštivanjem ljudskih prava i sloboda svih svojih žitelja, pravnom državom, vrijednim radom savjesnih političara, ljudskim uvjetima rada, pristojnim životnim standardom, valjanim zdravstvom, školstvom, kulturom i umjetnošću, medijskim i inim slobodama izražavanja, etc. Demokracijom na djelu, ne na papiru i u zakonima koji se ne provode. Ako je ugrožena/napadnuta izvana (ili iznutra, i to je moguće), branit će se na svojim granicama i gdje god treba unutar njih.

Floskula o borbi protiv terorizma

Nikakva se Hrvatska ne štiti i ne brani ni u Afganistanu niti na bilo kojem od onih više od 20 mjesta po globusu, kojima se neoprezno diče politički i vojni vrh RH. Treba promicati svjetski mir i sigurnost, suprotstavljati se ratnim huškačima i megakorporativnim grabežljivcima koji zlorabe vojsku i politiku u imperijalne svrhe. Rat u Afganistanu počeli su SAD i Velika Britanija 7. listopada 2001. kao odgovor na samoubilački napad civilnim avionima 11. rujna 2001. na WTC u New Yorku i Pentagon nedaleko od Washingtona. U nekim teorijama zavjere navodi se da su napad na WTC i Pentagon – navodno i propali pokušaj četvrtim avionom na Bijelu kuću – organizirale same američke tajne službe (daljinski upravljanim avionima-bombama, u kojima su pilotima blokirane komande) ne bi li uvjerili svijet u neupitan alibi Georga W. Busha za agresiju na Afganistan i Irak. Koja je uslijedila ni mjesec dana kasnije, angažiranjem ogromne vojne sile, što je nemoguće pripremiti u tako kratkom roku, što će reći da je samo bilo potrebno – kresnuti upaljačem. Sve se unaprijed znalo; rođena je ta opasna mantra tzv. borbe protiv terorizma. Cijele su države i njihovi lideri proglašeni teroristima, koje treba satrti ognjem i mačem. UN je pao na ispitu, pa i danas statira, je li, glede i u svezi svjetskog mira i sigurnosti kao svojedobno impotentna Liga naroda, koja nije znala zauzdati Adolfa, Benita i Hirohitaot da ubiju 60 milijuna ljudi u Drugom svjetskom ratu.

Američka tzv. borba protiv terorizma, kojom floskulom i političko-vojni vrh RH farba tunele domaćoj javnosti, bildajući vojni proračun s 1,3 prema obećanih Twitterašu i Stoltenbergu dva posto BDP-a (nauštrb potrebnijih stavki, životnog standarda građana, etc.), od 2001. Pretvorila je Srednji i Bliski istok u pakao, globalno rasplamsala osvetnički terorizam i milijune ljudi natjerala u izbjeglištvo. Novoizabrani američki predsjednik George W. Bush mlađi u kompi s premijerom Velike Britanije Tonyjem Blairom i zapadnim saveznicima razorio je i Irak. Traljav izgovor o tzv. borbi protiv terorizma i Bin Ladenove Al-Qaede poduprt je Blairovom izmišljotinom – koju će priznati kad je Irak već razoren i megakorporativna pljačka nafte uzela maha – o iračkom tzv. kemijskom oružju za masovno uništenje. Blairi je, uz Busha, izravni sukrivac za mučko ubojstvo legitimnog lidera te zemlje Saddama Husseina. Što RH ima tražiti u takvom društvu, ako njezini građani ne žele, a ne žele dijeliti teret tuđih zločina?

Miš-država s balkanskog kiflića već godinama nečasno drži fenjer tom zlu, sudjeluje samo zato, jer su vladajuće kaste – tročetvrtinski HDZ-ove u tri desetljeća RH – svjesno podredile državni interes, nacionalni dignitet i dostojanstvo zapadnomu. Tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo (sic transit), Uniji i SAD/NATO-u. Jest Hrvatska „pripadala obitelji“, ali tek kao izvor prirodnih resursa, kao topovsko meso u tuđim ratovima za tuđe babe zdravlje ili Antemurale Christianitatis (papa Lav Deseti, 1519.). Kao što sada pripada „obitelji“ kao Antemurale Antimigrantitatis na 200 km² tzv. zelene h-b granice u Karlovačkoj i Ličko-senjskoj županiji. Tužno i tragično kao što je tužno i tragično kako političko-vojni vrh sada patetizira činjenicu da je gurnuo u afganistansku smrt nečijeg oca, sina i supruga, učinio invalidima drugu dvojicu i pristaje uz imperijalnu misiju lažne potpore miru Resolute Support, a onda ima obraza izaći pred oči javnosti klišeiziranom patetikom od koje obuzima mučnina svakog s dva zrna soli u glavi. Što su anketno očitovali i slučajni prolaznici u više gradova. Na društvenim je mrežama uzavrelo od komentara iste poruke: „Za čije babe zdravlje vlasti RH šalju hrvatske vojnike u pogibeljne tzv. mirovne misije po svijetu!?“ Ministar obrane Damir Krstičević, tzv. vrhovna zapovjednica OSRH u ratu Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković, šef Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i njihova svita nemaju suvislo objašnjenje. Ali ne osjećaju ni ikakvo grizodušje za ovo i nova stradanja.

MORH i Hrvatska vojska izražavaju žaljenje, oštro osuđuju napad na hrvatski vojni kontingent u Kabulu i izražavaju sućut obitelji poginulog skupnika Josipa Briškog te želju za brzim oporavkom dvojice ranjenih vojnika. U tom će smislu država pružiti svu potrebnu pomoć ne bi li ublažila tragične posljedice incidenta. I na tom je službenom diskursu trebalo ostati umjesto da se napadno stvara ozračje opće nacionalne žalosti, s neviđenim prolomom organizirane patetike, glumatanja, suhih suza i okamenjenih lica. Kojoj atmosferi povijesne tragedije – glavni akteri javnog „spektakla“ nikad nisu čuli za trojicu stradalih vojnika niti će ih se za koji mjesec uopće sjetiti (vidi iskustva s palima u Domovinskom ratu) – negativno pridonose medijski samouci, netom pali s Marsa: „Je li se napad mogao spriječiti; jesu li vojnici bili zaštićeni; jesu li imali potrebnu opremu; jesu li bili u blindiranim vozilima; zašto nisu upotrijebili oružje; kako je moguće da su upali u zasjedu, etc.?!“

Damjan Tadic / CROPIX

Hrvatski kontingent nije u Afganistanu na turističkom izletu u egzotičnoj zemlji, nego u ratu, gdje se ne nadmeću samo oružje svijetlo i srce junačko nego i pamet i (ne)sreća. I iznad svega, svijest o tomu za što se i protiv koga bori, a ta svijest nije na tzv. koalicijskoj strani snažnija i čišća od svijesti na talibanskoj i strani plemenskih oružanih skupina. General Mirko Šundov je u knjizi žalosti zapisao, kaže, zahvalnost palom skupniku na „žrtvi koju je dao“. Ta pogibija nije žrtva u Šundovljevom smislu; da i jest, a nije, komu se žrtvovao? Komu u Afganistanu? Komu u RH? I zašto bi se žrtvovao u ratu koji se ne tiče ni njegove obitelji niti inih žitelja RH? Ako se vladajućima ratuje, široko im polje, već imaju odore s kojekakvih prigodnih naslikavanja pred tv-kamerama. Neka ih – za RH spremne! – protiv talibana povedu vojno iskusni Damir Krstičević i Mirko Šundov te na putu do Kabula brzinski poduče Kolindu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića rukovati onim crnim puškama za ratove zvijezda, jer su oboje, u doba ponosa i slave, „domoljubno“ izbjegli vojno odužiti dug domovini. I „bezodvlačno“ povesti u Afganistan „viteza jeruzalemskog“ Željka Reinera, jer tamo je rat, a on je barem – „vitez“. (Sic transit.) svakako. A kaže mudar pûk, nikad nije kasno, pa… Umjesto copy-past žalovanja za rejtinške potrebe predstojećih izbora.

Gdje je greška?

Gdje je greška? U političkoj i, analogno, medijskoj zloporabi jedne obične vojničke smrti i ranjavanja još dvojice mu drugova po oružju. Jest riječ o nesreći i obiteljskoj tragediji, ali i ponad svega o – krivnji. O krivnji tih što zapasuju vrh političke/vojne moći i državne vlasti, koji su svjesno poslali, šalju i kane još slati vojnike u pogibelj, na opasna, ratna područja, gdje pogibije i ranjavanja nisu nikakav dokaz hrabrosti, domoljublja, uvjet za ulazak u legendu, opći nacionalni nezaborav i čime sve još političko-vojni vrh RH abolira svoju krivnju i odgovornost. Obukli su pokojnog skupnika i dvojicu ranjenih u pustinjske uniforme, naoružali ih i poslali u Afganistan, gdje je jedan poginuo u talibanskom napadu, a dvojica su teško ranjena. Sva trojica, kao i ostali u 10. kontingentu HV-a, kao u devet prethodnih i sljedećima, znali su kamo ih šalju – jamačno ne istinu: zašto – i imali su, imaju i imat će svoje razloge za preuzimanje životnog rizika. Nije važno je li to novac ili što drugo, ali sigurno nije nikakva afganistanska ljubav. Vlasti RH poslale su ih „nakraj svijeta“, kao, „odlučno pomagati“ ljudima koji ih nisu zvali upomoć, čiju civilizaciju uopće ne razumiju i tamo su nastradali u sasvim uobičajenoj vojnoj akciji ne samo za Afganistan nego i za regiju i za sve ratove od pamtivijeka. Već drugog dana od incidenta, u Kabulu je bilo više od 30 mrtvih u kojekakvim sačekušama, etc.

Mrtvi i ranjeni, bombe iznenađenja, klasični diverzantski napadi, „kamikaze“, etc. u Afganistanu su svakodnevica, živi se od danas do sutra i nitko nije zaštićen; preživljavanje je više pitanje puke sreće, nego pameti. Pa je pametno ne ići tamo bez prijeke potrebe, a vojska RH nema tu potrebu. Privatni plaćenički aranžmani vojno iskusnih Hrvata na svjetskim ratištima – a ima ih, od tzv. ISIL-a i proturuske bojne „Azov“ u Ukrajini do bojišta u Africi – nešto su drugo, pa su i pogibije i ranjavanja privatna i stvar plaćeničkih ugovora. Herojstvo, domoljublje, legenda i tako te verbalne doskočice ratnih huškača i političkih jastrebova nisu tu na cijeni niti ikomu pada na um medijski mahati njima. Ali, kad država šalje svoje građane poginuti u tuđoj zemlji ili ostati doživotnim invalidom radi tuđeg interesa – i to im plaća znatno više no vojničku službu kod kuće, jamči doživotno zbrinjavanje obitelji stradalih, vojne počasti, etc. – a vojnik dragovoljno pristane preuzeti rizik u tzv. mirovnoj ili kako već misiji, suvišna je i nevjerodostojna sva naknadna patetika.

Temeljno je pitanje u ovom, najdrastičnijem slučaju hrvatskog vojnog misionarenja po kriznim svjetskim područjima: za čije babe zdravlje je poginuo skupnik Josip Briški, a dvojica suboraca mu ostali invalidi!? O mrtvima sve najbolje, međutim, nitko ne ide namjerno poginuti ili ostati osakaćen da bi političari the day after pobirali simpatije i političke bodove proizvodeći poginulog/ranjenog u nacionalnu legendu. Nisi ni junak niti legenda, ako u ratu nemaš sreće, pa naletiš na smrt ili tešku ozljedu, pogotovo kad se to dogodi u tzv. misiji potpore miru američke izmišljotine Resolute Support u Afganistanu. Samo bi Ameri imali 2000 tih legendi.

The post Nepotrebna vojnička smrt u licemjernim raljama politike appeared first on Tacno.net.

Odbor Hrvatskog sabora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina će već u rujnu raspraviti prijedlog izmjena i dopuna Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina – upućen Saboru još 2015. godine – kojim se predviđaju sankcije za neprovođenje paragrafa o manjinskim pravima. Uključivo i raspuštanje gradskih vijeća. Odbor, na čiju sjednicu nisu došli HDZ-ovi članovi, jednoglasno je pozvao vladu da „postavi zakonite natpisne ploče na srpskom jeziku i ćirilici na institucije u jedinicama lokalne samouprave u kojima za to postoji zakonska obveza“ te zadužio Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture da „izradi akcijski plan postavljanja dvojezičnih natpisa“. Odbor će osnovati izaslanstvo, koje će „posjetiti Vukovar i još neke jedinice lokalne samouprave kako bi s predstavnicima lokalnih vlasti, institucija, političkog života, većinskog naroda i manjinskih zajednica“ utvrdilo stvarno stanje i gdje su  problemi. Kad je posrijedi srpska manjina, Zakon se ne primjenjuje u svojoj punini u Končanici, Plaškom, Krnjaku, Vojniću, Vrhovinama, Udbini, Kneževim Vinogradima, Vukovaru, Negoslavcima, Gračacu… Iznimke su samo Donji Lapac i Grožnjan

Piše: Marijan Vogrinec

„Ako želite narod staviti izvan zakona, krenut ćete na njegov jezik i pismo“, kazao je nedavno ugledni hrvatski odvjetnik Anto Nobilo televiziji N1 Hrvatska u povodu politikantskog ekscesa, što ga je, kao, izazvala jedna sasvim uredna – iako tri godine zakašnjela – odluka Ustavnog suda RH. Sudište je, naime, naložio HDZ-ovoj vlasti u Vukovaru da u listopadu Gradsko vijeće raspravi stanje hrvatsko-srpskih odnosa, stupanj suživota i međuetničke snošljivosti, izvijesti o tomu i primijeni statutarne odredenjube o obvezi punog ostvarenja ustavnog prava srpske manjine na svoj jezik i ćirilično pismo u javnoj uporabi. To podrazumijeva ne samo ploče na latinici i ćirilici na javnim ustanovama, istovjetan gradski pečat, izdavanje osobnih dokumenata na oba pisma i tiskanje materijala za sjednice gradskih tijela i na ćirilici, na usmeni zahtjev vijećnika. To se, istina, činilo i dosad, ali na pisani zahtjev srpskih vijećnika, što je Grad  godišnje stajalo oko 100.000 kuna, ili 300.000 kuna u prošle tri godine.

E sad, to minimalno „proširenje prava“ (pisani-usmeni zahtjev) u suštini nije nikakvo proširenje prava ili, štoviše, nasilno soljenje ćirilicom „još otvorenih ratnih rana vukovarskih stradalnika“, nego ustavno pravo narodne manjine na punu uporabu svog jezika i pisma u javnom prostoru. Na to se Hrvatska 1992. godine obvezala međunarodnoj zajednici – osobito u odnosu na srpsku manjinu, povijesno najstariju i najbrojniju u zemlji – i zato dobila državno priznanje u svijetu, a pod nadzorom Vijeća sigurnosti UN-a i Prijelazne uprave dopuštena je (15. siječnja 1996. – 15. siječnja 1998.) tzv. mirna reintegracija okupirane istočne Slavonije, Barnje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak RH. Kasnije će manjinska prava na svoj jezik i pismo biti precizirana: od 15. svibnja 2000. Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH te dvije godine kasnije još snažnijim – Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.

I tu, naravno, nema spora, jer u sredinama, gdje obitava najmanje 33,33 posto žitelja stanovite etničke skupine, ti građani imaju ustavno pravo na javnu uporabu svog jezika i pisma. I to se mora ispoštivati, nema nikakva  izgovora. Nijedna narodna manjina – osim srpske, i samo u Vukovaru – nema problema s upražnjavanjem tih manjinskih prava, pa će putnik namjernik, je li, u Istri i kojegdje još (npr. Ploštinama ili Lipiku u zapadnoj Slavoniji) vidjeti i talijanski jezik, uz hrvatski, na javnim ustanovama ili nazivima mjesta na prometnim tablama, češki u/oko Daruvara, mađarski po Podunavlju i Međimurju, etc. Čak u sredinama, gdje ne obitava 33,33 posto pripadnika neke etničke manjine, što je lijepo/civilizirano vidjeti, jer nijedna etnička manjina u RH niti želi niti može ugroziti hrvatsku većinu i bilo koje njezino pravo. Ni ćirilica i srpski jezik u Vukovaru nikog ne mogu ugroziti niti izazvati dodatno krvarenje ratnih rana, kao što nisu iritantno djelovali „davno“ prije, za HDZ-ove vlasti u Gradu heroju i Ive Sanadera te Jadranke Kosor u državi. „Pogodovanje Srbima“ u gradskom Statutu, kasnije nije smetalo ni SDP-ovoj vlasti u Vukovaru Željka Sabe, ali jest poslije stožeraškoj skupini što je jedva-jedvice i tzv. autobusnim izbornim inženjeringom izgurala Ivana Penavu u fotelj gradonačelnika.

Jest, logika za vola ubit’

Na krijesti tog izrazito protusrpskog raspoloženja stožeraško-čekićarske i neodgovorno osvetničke mantre o nezaliječenim ratnim ranama žitelja, neotkrivenoj sudbini nestalih, neplaćenim ratnim štetama, nekažnjenim ratnim zločinima, silovateljima „što hodaju ulicama i smiju se žrtvama u lice“, etc., Ivanu su Penavi „opravdan razlog“ za tvrdnju kako „manjina mora stati u red i čekati sa svojim pravima dok većina dobije satisfakciju za sve zlo učinjeno joj u Domovinskom ratu“. Jest, logika za vola ubit’, no  sva će se aktualna frka, kad je riječ o vladajućem mainstreamu – ruku u vatru – svesti na onu o buri u čaši vode. Tko će se usuditi zapjenjenom Penavi i onima iza njega lupiti šakom o stol i pozvati se na pravnu državu i institucije koje moraju raditi svoj posao kad i sâm predsjednik Ustavnog suda RH, bivši HDZ-ov ministar pravosuđa Miroslav Šeparović kaže da „nećemo zvati policiju u Vukovar“ ogluše li se gradonačelnik i Gradsko vijeće o ustavnu odluku. Vlada je pak dužna osigurati provedbu odluke Ustavnog suda – za što pak nisu predviđene sankcije – a predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović koordinirati djelovanje državnih institucija.

A tu je ovih dana došlo do neugodne škripe, pa je najizvjesnija baš bura u čaši vode, pat pozicija ili status quo, je li, glede i u svezi učinkovitog postupanja državne i stranačke (HDZ) vlasti prema Penavi i Gradskom vijeću Vukovara zbog najvjerojatnijeg nepoštivanja odluke Ustavnog suda RH. Problem jest velik, ali se već godinama ne rješava, nego se neodgovorno/licemjerno gura pod tepih, gdje mic po mic izrasta prema ozbiljnom međunarodnom problemu bude li srpska manjinska zajednica internacionalizirala nepoštivanje svojih ustavnih prava. I svih preuzetih međunarodnih obveza RH u tom smislu, koje su presudan dio ne samo međunrodnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene već i njezine cjelovitosti. Da je srbijanski vožd i poslovođa pobune dijela Srba u Hrvatskoj (ahitekt balvan-revolucije bio je SANU) Slobodan Milošević drukčije rezonirao ratne 1994. godine o trećini tzv. SAO Krajinom vojno zauzetog teritorija i pristao – kao što Franjo Tuđman nevoljko jest – na Plan Z-4 međunarodne Kontaktne skupine (SAD, Ruska Federacija, UN i tada Europska zajednica), ne bi bilo mirne reintegracije istočne Slavonije i RH bi danas bio federacija ili konfederacija u kojoj bi Srbi ostvarivali sva svoja prava u autonomnoj teritorijalnoj jedinici na koju bi Zagreb imao tek fikusni utjecaj. Planom Z-4 (Nacrt sporazma o Krajini, Slavoniji, južnoj Baranji i zapadnom Srijemu), djelom veleposlanika zemalja i institucija iz sastava Kontaktne skupine, koji su se od 22. ožujka 1994. sastajali u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu i predstavili dokument koncem siječnja 1995., predviđeno je da srpska autonomija u RH pod nazivom Srpska Krajina (kao u BiH Republika Srpska) bude svojevrsna država u državi, samo bez međunarodnog subjektiviteta. On bi ostao u Zagrebu.

Srpska Krajina bi imala svoje posebno zakonodavno, predsjednika, vladu, ustavni sud i pravosuđe, policiju – ne i vlastitu vojsku – te bi autonomno odlučivala o svom gospodarstvu, energetici, turizmu, zaštiti okoliša, socijalnoj politici, obrazovanju, znanosti, kulturi, oporezivanju, imala bi svoju novčanu jedinicu koja bi vrijedila u cijeloj Hrvatskoj, žitelji bi imali pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i tada SRJ – Savezne Republike Jugoslavije), mogla bi održavati međunarodne veze i sklapati međunarodne ugovore (osobito u obrazovanju, kulturi i turizmu sa SRJ i Republikom Srpskom u BiH). Žitelji autonomne srpske jedinice, nudio je plan Z-4, sudjelovali bi u izborima za predsjednika RH i Hrvatski sabor, u kojem bi imali svoje zastupnike i imali pravo obnašati dužnosti ministara, sudaca i inih državnih dužnosnika. RH bi pak zadržao vanjske poslove, obranu, državljanstvo, financije, međunarodnu trgovinu, itsl. Time bi bila stavljena točka na Domovinski rat, srpski bi pobunjenici odustali od vojne okupacije trećine hrvatskog teritorija i međunarodnoj bi zajednici bilo srce na mjestu glede i u svezi jamstava o ostvarivanju srpskih prava u RH.

Povjesničarima ostaje razbijati glave o tomu zašto je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman – pod pritiskom američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha? – pristao na protuhrvatski plan Z-4. Jest, nevoljko i mimo negativne odluke (6. ožujka 1995.) saborskog Odbora za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih područja, ali je pristao na federalizaciju ili konfederalizaciju RH, što je izričito zabranjeno i tzv. Božićnim ustavom (22. prosinca 1990.), a za svoj pristanak nije dobio odobrenje građana. I, sva je sreća u nesreći da je srbijanski vožd Slobodan Milošević – u strahu od analognog procesa „federalizacije/konfederalizacije“ Srbije odlaskom Kosova (što se kasnije dogodilo u krvavim sukobima), Vojvodine i možda Sandžaka te vlastite detronizacije – glatko odbio Plan Z-4 i na to obvezao kninsko pobunjeničko vodstvo Mile Martića i družbe. Milošević nije želio čak ni primiti četvoricu veleposlanika iz Kontaktne skupine koji bi mu bili pojasnili zamisli ključnih aktera međunarodne zajednice o velikoj srpskoj autonomiji u RH, a pobunjenici u Kninu također nisu željeli ni pipnuti 53 stranice Plana Z-4 s par aneksa. Dalje je povijest. Jamstva svih ljudskih i manjinskih prava hrvatskim Srbima, rekosmo, RH je dao i međunarodnoj zajednici i svojoj najvećoj manjinskoj skupini temeljnim državnim aktima i od toga ne smije odstupiti bez ozbiljnih unutarnjih i vanjskih posljedica. Ili držati figu u džepu, jer „papir svašta trpi“, a važno je samo to da je „naša zemlja postala priznata članica međunarosne zajednice“. Neće ići.

Elementarna je državna obveza RH priznati – i u Vukovaru, zašto ne, ne smije biti iznimke – temeljno ustavno i ljudsko pravo hrvatskim Srbima na javnu uporabu svog jezika i ćiriličnog pisma. „Ako želite narod staviti izvan zakona, krenut ćete na njegov jezik i pismo“, kaže odvjetnik Nobilo, a Penavino i njegovih protivljenje odluci Ustavnog suda RH znači upravo to: nezakonit i neljudski pokušaj stavljanja izvan zakona cijele populacije hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Dopusti li to HDZ-ova vlada radi skupljanja predizbornih bodova, promiskuitetno se ulizujući protusrpskoj i političkoj desnici nadahnutoj ustaštvom i endehazijskim sentimentom te  proustaškim fanovima u dijelu braniteljskih udruga, militantnom kleru u Katoličkoj crkvi i medijskim perjanicama tog svjetonazorskog/mrzilačkog kruga, reda, mira i sigurnosti u Bijednoj Našoj neće biti. A budućnost se jedne zemlje ne može graditi na progonu vlastitih susjeda druge etničke pripadnosti, vjere, jezika i pisma. Kao što se ratni zločini i zvjerstva svake vrsti ne mogu kolektivizirati. Osim po neljudskoj kršćanskoj dogmi o tzv. istočnom grijehu prvih ljudi od božjeg blata, Eve i Adama, zbog čijeg se „rajskog lopovluka“, je li, smrtno griješan rađa svaki čovječji stvor.

Na krijesti desničarskog vala

Pa su tako i „Srbi svi i svuda“ (Vuk S. Karadžić) krivi za sva zločinstva u jugosrpskoj agresiji na Hrvatsku, i nikad se neće moći iskupiti? Slijedom Penavinog protuustavnog, Božje i ljudski nakardnog pametovanja o toj hrvatskoj žrtvi i srpskoj kolektivnoj krivnji, svaki vukovarski Srbin morat će stati u red za dočekati da mu taj rustikalan gradonačelnik i vukovarski stožeraši-čekićari iz 2013./14./15. godine možda tu i tamo kapnu koje od ustavno zajamčenih i međunarodnoj zajednici zaprisegnutih prava na svoj jezik i pismo. Da nije blesavo, bilo bi tragično. Međutim, može biti itekako tragično za buduće hrvatsko-srpske odnose u Bijednoj Našoj, za dobrosusjedske odnose RH i Srbije, pa i za mir, stabilnost i sigurnost na europskom Jugoistoku, osobito na zapadnom Balkanu, ako vladajući sad Zagreb kukavički podvije rep, bagateliziranjem odluke Ustavnog suda RH derogira autoritet pravne države i ustukne pred agresijom HDZ-ove upravljačke filijale u Vukovaru. A svi su izgledi da će biti tako, jer Penava ovih dana daje buntovne intervjue i očito prosvjedno hodočasti u Banske dvore i na Pantovčak, susreće se s novim ministrom uprave Ivanom Malenicom, etc. ne bi li svojem nepriznavanju odluke Ustavnog suda RH dao nekakvo značenje. I izboksao status quo glede i u svezi srpskog jezika i ćiriličnog pisma u javnoj uporabi u Vukovaru. Odnosno, ostanak tamošnjih hratskih građana srpske nacionalnosti da čekaju Godota, je li, svojih  temeljnih ljudskih prava. A jezik i pismo jesu takva prava.

Nedavno je Penava – na krijesti vala desničarskog detroniziranja Andreja Plenkovića u stranci i vladi – organizirao protuvladina „događanja naroda i hrvatskih branitelja“ u Gradu heroju s prijetećim porukama premijeru i velikom medijskom bukom, etc. , demonstrirajući moć kakvu objektivno nema ni u stranci, ni u državi, a bogme ni u samom Vukovaru. Budući da je stvar propala, a gradonačelnik iz ZNA SE opcije nije fasovao nikakve ni stranačke niti sankcije u gradskoj vlasti, jamačno misli da su mu izrasla dovoljno snažna krila da može nekažnjeno ucjenjivati i državu time da pogazi vlastiti ustav, zakone i međunarodne obveze. Navodno ga je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović uzela u svoj javno još neobznanjen stožer, koji će joj voditi predizbornu kampanju za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje, što je koincidiralo s njezinim blagim diskursom o tomu kako se „mora uvažavati vukovarska žrtva i osjetljivo stanje“ u tom gradu. Kao, „treba razgovarati i naći obostrano prihvatljivo rješenje, i za Hrvate i za Srbe“. A to je – Srbi na čekanju, ćirilica se ne vraća kući? Kada će, nebitno, „treba razgovarati, rješenje je u dijalogu“.

Kako sada stvari stoje, Grabar-Kitarović će objaviti kandidaturu za drugi predsjednički mandat nakon 5. kolovoza, jer „na proslavi VRA Oluje u Kninu i Dana hrvatskih branitelja želim nazočiti kao predsjednica RH, ne kao predsjednička kandidatkinja“. Budući da joj je oštra konkurencija na političkoj desnici, osobito onoj (naj)tvrđoj kojoj se već zamjerila svojim prevrtljivostima, upravo estradni pjevač Miroslav Škoro baš s hrvatskog Istoka, računa na Ivana Penavu, koji da će dobar dio tog biračkog tijela odvući od Škore na njezinu stranu. Malo morgen, u prvom krugu neće, a ispadne li Škoro već u prvoj utrci, njegovi će birači u drugom krugu biti uz aktualnu predsjednicu. Prema tome, Penava i njegovi stožeraši-čekićari su joj neusporedivo važniji i od vukovarskih Srba i od imagea RH u međunarodnoj javnosti, koja monitorira ostvarivanje manjinskih prava.

„Što se tiče odluke Ustavnog suda RH“, priopćilo je Ministarstvo uprave nakon Penavinog razgovora s ministrom Ivanom Malenicom, koji je neki dan izjavio da se „odluka Ustavnog suda mora poštovati i da se nada da neće biti potrebe za raspuštanjem Gradskog vijeća“, „napomenuto je kako sva otvorena pitanja treba rješavati dijalogom i međusobnim uvažavanjem, ali da kvaliteta života građana Vukovara mora biti prioritet. Ministar Malenica je istaknuo kako je na Gradskom vijeću Grada Vukovara da održi raspravu o stanju dijaloga, razumijevanja, snošljivosti i odnosa u Gradu Vukovaru te sukladno tome donese zaključak. U tom smislu svakako treba uzeti u obzir i osjetljivost situacije u Vukovaru te da su počinjeni zločini velikih razmjera, čije posljedice Vukovarčani i danas osjete.“ Jesu li zločini od prije tri desetljeća – koje su dužne tretirati za to plaćene državne institucije, a ne zlorabiti politikanti u nečasne svrhe, za širenja mržnje i razdore u društvu – validan razlog za osvetničku šikanu prema cijelom srpskom kolektivitetu? Nisu i ne smiju biti.

„Veći je problem“, tvrdi odvjetnik Anto Nobilo, „što imamo dvije odluke Ustavnog suda koje su potvrdile statutarne odluke i promjene u Statutu Vukovara, a Statut je deložirao Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o pravima na jezik i pismo nacionalnih manjina, a time i Ustav RH. U jednoj uređenoj pravnoj državi imate hijerarhiju pravnih propisa – ustav, ustavni zakon, zakon, podzakonski akti i onda na kraju dolazi statut grada. Ne može statut grada zamrznuti prava nacionalnih manjina na svom teritoriju. To je iznuđeno političkom odlukom i pokazuje da RH nije pravna država. Imamo situaciju da gradonačelnik Ivan Penava, uz podršku predsjednice, daje objašnjenje koje ide otprilike ovako: budući da nisu svi ratni zločini procesuirani, mi Srbima nećemo kolektivno dati njihova prava. Dakle, Srbi bi trebali odgovarati zato što država nije efikasna u procesuiranju ratnih zločina ili kolektivno odgovarati zato što su neki pojedinci prije 24 i više godina počinili zločine. Nedopustivo je da se zbog grijeha pojedinaca cijeloj nacionalnoj manjini oduzimaju prava. To je fašistoidna ideja, grubo zvuči, ali tako je.

Jezik i pismo su konstitutivni i bitan dio nacije. To je znao i Ante Pavelić – NDH je proglašen 10. travnja 1941., a već 25. travnja donio je zakon o zabrani ćirilice. Ono što se dogodilo Vukovaru nikad se nije smjelo dogoditi. Treba privesti ratne zločince, oni imaju ime i prezime, u tome treba biti brz i efikasan, surađivati sa svima, ali ne može se jednom narodu uskratiti ustavna prava kao način odmazde dok mi ne riješimo ratne zločince. Meni je ova kozmetička odluka Ustavnog suda nebitna, bitna je serija događanja – imamo dvije ranije odluke Ustavnog suda, imamo Status Vukovara, statutarnu odluku – koja su sva protuustavno suspendirala odluke zakona koji bi trebao vrijediti u Hrvatskoj.“

Furio Radin, predstavnik talijanske manjine u Hrvatskom saboru i član Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji se sastao neki dan zbog „ćirilične drame“ u Vukovaru, ne vidi „kako dvojezičnost, koja vodi suživotu, moće štetiti većinskom narodu“. Ne vidi ni itko drugi pri zdravoj pameti, ali… „Smatram da su zakoni napisani da bi bili striktno poštovani“, kaže. „Ja sam iz Istre i imam dovoljno godina da se sjećam 1950-ih godina, koje su bile analogne ovima. Izašlo se iz rata, egzodusa Talijana i Hrvata i tada se moglo postaviti pitanje bi li uvođenje dvjezičnosti u gradu tek oslobođenom od fašizma moglo značiti da je to uvreda onima koji su izgubili nekoga u ratu. Naravno da se nije tako tumačilo, dvojezičnost je odmah uspostavljena jer se razumjelo kako dvojezičnost vodi suživotu. Dvojezičnost ne može nikom štetiti, ona vodi suživotu, a sve drugo je politika. Želio bih da se napravi vjerodostojno istraživanje o tomu što misle ljudi u Vukovaru, jer se sada čuje samo što misle političari i njihovi prijatelji. Zakon, a time i dvojezične ploče s ćirilicom morao bi se primijeniti, ali po danu, ne po noći.“

„Đe s’ bijo 1991.?“

Radin problematizira i svojedobno čekićanje dvojezičnih ploča s ćirilicom na javnim ustanovama: „Volio bih vidjeti je li to bio izraz politike ili osjećaja stanovništva; uvjeren sam da bi u Vukovaru bilo više suživota da je manje politike. Bio je rat i neki iz raznih razloga ne želre da taj rat potpuno završi. Pogledajte tko zarađuje na biračkim glasovima, pa ćete vidjeti komu odgovara da rat ne završi“. Zapravo, u tom grmu leži zec: bez stalnog podjarivanja protusrpskog ratnog s(r)tanja, krčmljenja velikih količina „domoljublja“, lažne vjere, beskonačnog pozivanja na žrtve rata i nesankcionirane krivce, na hrvatstvo bez pokrića, etc. svi ti samozvani čuvari „nacionalne osviještenosti“ ne samo ne bi imali smisla nego ni sape za braniti nevjerojatne državne apanaže za problematične zasluge, pozicije utjecaja i moći, besprimjerno prekonoćno bogatstvo, etc. Netko bi ih pitao tko su, što su, otkud dolaze i čemu služe, tko ih je imenovao „odvjetnicima hrvatskog naroda“, pa – da im se ne sukne u bebu kako je car gol, a rat odavno završio kako je završio – prisiljeni su permanentno bdjeti nad nezasluženim, plašeći lnormalan svijet tupavim pitanjem „đe s’ bijo 1991.?“ Kao da je primitivan lik što je „krvave gaće nos’o po Veleb’tu“ i sad nosa boli glava saborsku apanažu za manjak elementarnog kućnog odgoja i kočijaški bezobrazluk neusporedivo zaslužniji od, je li, samog Nikole (IV.) Šubića Zrinskog, odnosno Zrínyi Miklósa (da se bivši hrvatski gazde Ugri ne naljute zbog, eto, svojatanja „njihova“ povijesna velikana).

foto A.K.- Na zgradama sudova u Vukovaru prekrivene dvojezične ploče

Odbor Hrvatskog sabora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji vodi zastupnik HDZ-ovog koalicijskog partnera SDSS-a Milorad Pupovac, zaključeno je neki dan da će već u rujnu na prvom okupljanju raspraviti prijedlog izmjena i dopuna Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina – upućen Saboru još 2015. godine – kojim se predviđaju sankcije za neprovođenje manjinskih prava. Uključivo i raspuštanje gradskih vijeća. Odbor, na čiju sjednicu nisu došli HDZ-ovi članovi, jednoglasno je pozvao vladu da „postavi zakonite natpisne ploče na srpskom jeziku i ćirilici na institucije u jedinicama lokalne samouprave u kojima za to postoji zakonska obveza“ te, također jednoglasno, zadužio Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture da „izradi akcijski plan postavljanja dvojezičnih natpisa u jedinicama lokalne samouprave“. Isto tako, Odbor će osnovati izaslanstvo koje će „posjetiti Vukovar i još neke jedinice lokalne samouprave kako bi s predstavnicima lokalnih vlasti, institucija, političkog života i predstavnicima većinskog naroda i manjinskih zajednica spoznali kakvo je stvarno stanje i gdje su stvarni problemi“. Po Pupovčevim riječima i kad je o srpskoj manjini riječ, Zakon se ne primjenjuje u svojoj punini u Končanici, Plaškom, Krnjaku, Vojniću, Vrhovinama, Udbini, Kneževim Vinogradima, Vukovaru, Negoslavcima, Gračacu…, pa su iznimke samo Donji Lapac i Grožnjan.

SDSS-ova saborska zastupnica Dragana Jeckov iz Vukovara tvrdi da set manjinskih zakona „ne može biti predmet kupnje u samoposluzi, jer nam je rečeno da stanemo u red kad je u pitanju manjinska problematika. Teško je djeci rođenoj 1998. godine objasniti zašto su Srbi u Vukovaru krivi za sve, pa i za globalno zatopljenje. Vukovarski Srbi nisu krivi samo za rat nego i za neprovođenje zakona; oni su određeni kao najveći problem, odnosno one koji izazivaju probleme“. RH je zemlja paradoksa istaknuo je saborski zastupnik stranke Glasa Goran Beus Richemberg, jer oni „koji stavljaju desnicu na Ustav RH i prisežu na predsjedničku dužnost odmah govore da neće poštovati Ustav“. Pitanja dvojezičnosti u Vukovaru, svi su izgledi, pokvareno će se iskoristiti već u predsjedničkim kampanjama, ali i u pripetavanjima dogodine u parlamentarnoj utrci. Lošim i pokvarenim ljudima/politikantima ništa nije sveto, osim vlastitih probitaka i uzvišenih mjesta za osobne guzice.

„Pogrešno je razmišljati da su dvojezičnost i ćirilica samo stvar Ivana Penave i Vukovara“, upozorava Pupovac, „to je stvar cijele Republike Hrvatske. Vukovaru u tom smislu treba pomoći, kao što je bilo i 1996. s mirnom reintegracijom. Morat ćemo se svi više angažirati u toge, a ne prepuštati sve ljudima u Vukovaru. Očekujemo da se premijer više angažira, da se predsjednica više angažira… Nama nije do proizvodnje krize, nama je do toga da riješimo krize. Imamo mnogo posla u sređivanju odnosa u Vukovaru.“ I ne samo u Vukovaru, u cijeloj zemlji i u regiji, gdje su ostali duboki tragovi rata među svim zaraćenim stranama. Svaka ima ratne zločince, koje krije i štiti; svaka traži svoje  ubijene i nestale; svaka strana zahtijeva procesuiranje ratnih zločina počinjenih nad „našim žrtvama“ i taj gordijski čvor nikad i nitko neće biti kadar presjeći do kraja. Tako je nakon svih ratova u povijesti, pa Penavina i stožeraško-čekićarska uvjetovanja manjinskih prava Srbima i ultimatumi uglavnom apstraktnoj „hrvatskoj vlasti“ zbog neprocesuiranja „njihovih“ ratnih zločina/ca ne djeluju zrelo/ozbiljno. Problem je globalan i nikad se neće zadovoljavajuće riješiti za sve, jer je to jednostavno nemoguće.

„Pronalazak i identifikacija posmrtnih ostataka nestalih u ratu na području bivše Jugoslavije prvenstveno je humanitarno pitanje i ne smije biti predmet političkih prijepora među državama regije“, kazao je neki dan u Sarajevu predstavnik RH, pomoćnik braniteljskog ministra Stjepan Sučić kolegama iz Srbije i BiH, gdje su potpisali dokumente radi učinkovitije i brže provedbe već usuglašenog međudržavnog Protokola o suradnji u traženju nestalih u sukobu triju zaraćenih strana. RH još traga za 1892 nestalih u Domovinskom ratu, a „cijeli niz dosad potpisanih sporazuma nije dao rezultata“, tvrdi Sučić, „a kada dođe vrijeme postupanja, pojave se prijepori.“ Hoće li ubuduće biti bolje? Teško. Na području bivše Juge još se traga za oko 12.000 nestalih svih triju strana, a u mrtvačnicama u regiji pohranjeni su posmrtni ostatci oko 4000 žrtava još neutvrđenog identiteta. Samo u BiH traga se za više od 7200 nestalih.

Kad bi bivše zaraćene strana uvjetovala jedna drugoj normalizaciju odnosa i suživot manjina unutar svojih država s većinskim narodom pronalaskom i „zadnjeg nestalog“ – kako ekstremna desnica u RH želi kinjiti srpske manjince i Srbiji nebuloznim zahtjevima i podmetati nogu Srbiji na putu u EU – rat, mržnja, osveta, uvrede, netolerancija, etc. ne bi na zapadnom Balkanu nikad prestali. Na balkanskom pak kifliću također. Komu još treba protusrpsko ratno s(ra)tanje tri desetljeća nakon rata, osim onima koji bogovski žive od protusrpstva i prodaje „domoljublja“. Već se rađaju djeca, kojoj Domovinski rat nije niti treba biti ikakva trauma u životu, a (i) hrvatsko pismo ćirilica kojim piše 300 milijuna ljudi razlog da mrze svog susjeda. Ta djeca nisu i nedajbože da ikad iskuse dramu uzbuna, trčanja u skloništa, život od prosječne plaće/mirovine 100 DEM, izbjeglica i prognanika, mrtve i ranjene tu oko nas, grmljavinu s bojišta i sutrašnjicu kao čistu lutriju. Toj djeci ne treba psihoza protusrpskih ratnih s(r)tanja u koja neodgovorni ljudi nahvao (dum Marin) uvlače cijele etničke kolektivitete. Nečasno se odnose baš prema – žrtvi Vukovara. I, još tragičnije, nedostojno prema budućnosti vlastite i ine hrvatske djece.

Nakon oslobađajuće odluke Žalbenog vijeća Haaškog suda i povratka iz scheveningenskih uza hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, Gotovina je znakovito poručio (ne samo) okupljenoj masi, koja ga je dočekala na zagrebačkom središnjem trgu: „Rat je gotov i sada se moramo okrenuti budućnosti“. Indikativno mu se iza leđa i s figom u džepu kreveljio na tu razumnu poruku umirovljeni general Željko Sačić, oslobođen na domaćem sudu zapovjedne odgovornosti za pokolj srpske starčadi koji su počinili vojni specijalci Mladena Markača kolovoza 1995. u selu Gruborima nredaleko od Knina. U Markačevoj odsutnosti, Sačić je bio zapovjednik, koji je pokušao lažno izvijestiti o zločinu nad civilima. Danas je Sačić angažiran na ekstremnoj političkoj desnici, među tzv. suverenistima Ruže Tomašić, prosvjeduje sa Željkom Markić, etc i hodajući je primjer „domoljuba“ kojemu je rat bio – brat. Takvima je raison d’être permanentno držati protusrpsko ratno s(r)tanje na vatri.

Junaci s kninske tvrđave

Za razliku, je li, od Gotovine – poznata je njegova žestoka lekcija u tek oslobođenom Kninu zapovjednicima HV-a u tzv. Sektoru jug zbog vojne nediscipline i „kokošarenja“ po imovini odbjeglih Srba – koji je skinuo vojnu odoru, ostavio se politike u kojoj su ga mnogi željeli obeščastiti te se prihvatio ribarskog (uzgoj tuna za izvoz u Japan) i inog businessa. Ide mu i odlično živi od vlastite pameti i ruku. Ne parazitira na državnoj sisi. Domoljub je na djelu kao što pristoji svakom tko drži do svog dostojanstva. Kao trojica njegovih vojnika iz Sedme gardijske brigade „Pume“ (zapovjednik general bojnik Ivan Korade) – Jasmin Hadžić (39), Mario Bilać (40) i Edvard Baltić (50) – koje se 17 godina krilo da su bili ti junaci, što su u 9,30 sati oslobodilačkog jutra 5. kolovoza 1995. skinuli s kninske tvrđave srpsku i izvjesili hrvatsku zastavu. Nova TV je u povodu Dana VRA Oluje i Dana hrvatskih branitelja pronašla ratne junake na njihovim radnim mjestima, imaju obitelji, djecu i također žive od vlastite pameti i vrijednih ruku. Nemaju ratne mirovine/invalidnine niti im pada na um čekićati ćirilicu, podizati buntovničke šatre, larmati ulicama ni čestitati Božić „prijateljima srbićima“ fotkom nekog mutavog ustaše s odrubljenom četničkom glavom u rukama.

Hadžić je s nepunih 19 godina ratovao za svoju domovinu i s dvojicom suboraca isticao 25-metarsku hrvatsku zastavu na Zvonimirovoj tvrđavi ponad Kraljevskoga grada, a 22-godišnji čestitar – ktomu vlasnik (!?) hotela u Pitomači,  sin dozlaboga kontroverznog šefa Hvidre i HDZ-ovog „vječnog“ saborskog zastupnika – tjera „domoljublje“ krvožednom mržnjom prema dijelu hrvatskih građana. Sic transit. Bijedna je Naša od tih kolovoških dana ponosa i slave spala na niske grane; „junaci“ su nadtrčali junake. „Nisam mislio da će ovako ispasti“, kazao je Bilać Sonji Dasović-Miočev s Nove TV. „Netko je ratovao za domovinu, a netko za mirovinu.“ Hadžić drži da „svi imaju maćehinski odnos prema državi, čak i branitelji. Ako se nema, nema se. Ima puno ljudi koji se predstavljaju za nešto, a nisu ništa. Političku situaciju uopće ne bih komentirao, jer nije vrijedna spomena. Ljudima je dosta rata, dosta priča… Treba obilježavati obljetnice, govoriti i učiti o tomu, ali ne svaki dan to turati pod nos, u dnevnopolitičke svrhe. Trebamo živjeti i raditi, osigurati budućnost našoj djeci da ne bježe iz Hrvatske. Ne moramo se svi slagati oko svega. Crveni, crni, zeleni, žuti… Koliko ima boja u Hrvatskoj!? Ajmo se više okrenuti nečemu drugom i ljepšem“.

Nema šanse. Dok sve ne ode kvragu – jer je na dobrom putu nadolje – ili dok domoljubi uistinu ne uzmu „domoljubima“ i političku i svaku drugu mjeru. Što zaslužuju.

The post Protusrpsko ratno s(r)tanje appeared first on Tacno.net.

Foto: fkvelez.ba

Došla su neka nova „demokratska vremena“ kad su neki pokušali da uklone zvijezdu petokraku. Srećom, prevladala je mostarska raja i pravi zaljubljenici Veleža. Ovi koji brišu istoriju, ili bi je, najrađe, izbrisali, ostali su tamo gdje im i jeste mjesto, na smetljištu svog balkanskog primitivizma i nacionalizma. Tako je bilo u poratnim godinama kad su zaštitnici „vitalnog nacionalnog“ gotovo pa zatražili halal za Velež. No, nije im prošlo.

Mostar je za vijek i vijekove obilježio Aleksa Šantić, a kako napisa Josip Lešić „u kasnim popodnevnim satima njegovo je neumrlo tijelo spušteno u hercegovačku zemlju pri romantičnoj svjetlosti buktinja. Gore su pozvali Aleksu Šantića.“

U tom vaktu daleke 1922. godine osnovan je Radnički sportski klub Velež, da bi na njegov dres 1939. godine bila zacementirana crvena zvijezda petokraka. Prvu Upravu novooformljenog kluba činili su Anđelko Vlaho (predsjednik), Ranko Slijepčević (potpredsjednik), Borivoje Janjoš (prvi sekretar), Ljubomir Basta (drugi sekretar), Rudolf Beltram (blagajnik), te članovi Nadzornog odbora Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepšić, a prvi kapiten bio je Lazar Radić. Onda su došle ratne četrdesete i kako to obično biva dobro je pobijedilo zlo, a Mostar u svoju slobodu uklesao najbolje kćeri i sinove. Uslijedio je potom višedecenijski procvat i mostarskih februarskih behara i grada uz Neretvu, i Andrićevske svjetlosti istinskog zajedništva i podizanja grada u ljudsku i hercegovačku metropolu. Bio je to, a ko zna hoće li ikad više, grad od bisera, starina, privrednog, kulturnog i svakog drugog procvata. I sportskog, dakako.

U svekolikom izrastanju Mostara i Hercegovine razmahao se i fudbalski klub Velež sve do jugo i evropskih veličina. Kroz taj i takav Velež prodefilovale su legende od Muhameda Mujića, Čerkića, Šestića pa sve do tvorca najvećeg tima što ga je Velež ikad imao – Sule Rebca. Pa onda trojac BMV i leteći Marić, kompjuter Vladić i ljudska i fudbalska persona Duško Bajević. U proteklih skoro pa stotinjak godina, dušu Veleža obilježili su mnogobrojni fudbalski i ljudski velikani. Jedan od njih je i Veselin Jazo Đurasović čiji se doprinos ne može izbrisati iz isplele duše ovog kluba. Tu sa BMV, ili nešto malo poslije, započeo je svoj fudbalski uspon i Veselin Jazo Đurasović. Nadimak Jazo vjerovatno je po onom jazavcu na koga ne smije niko udariti jer protivnik zna šta ga čeka. Tamo gdje drugi ne smiju ni nogom, Jazo je išao glavom.

Odmotava se neobična fudbalska i ljudska Jazina priča. Svoj prvi i debitantski nastup imao je 1975. godine protiv zagrebačkog velikana Dinama. Nedugo potom Velež je igrao u Ljubljani protiv Olimpije, uz direktan TV prenos. Gledajući prenos te utakmice u 53. godini života, tu nadomak Mostara, u Raštanima odakle i jesu Đurasovići, preminuo je Vidoje Đurasović, otac devetnaestogodišnjeg Veselina. Nisu mogli pomoći ni nitroglicerin, ni Hitna pomoć. Od prevelike sreće što mu je sedamnaestogodišnji sin branio boje Veleža očevo srce nije izdržalo.

A onda, u crvenom dresu slijedi punih 19 Veležovih i Veselinovih uspješnih igračkih godina. Preko 500 utakmica, od toga 304 u Prvoj ligi Jugoslavije, što ga svrstava među četiri igrača Veleža sa najviše nastupa, pa sa Marićem (441), Vladićem (360) i Bajevićem (320) čini veliku četvorku, od čega i 26 puta kao kapiten Veleža. Osvajao je i kup Maršala Tita i Balkanski kup 1981. godine. Zadnju utakmicu odigrao je, kao i na početku svoje karijere, protiv Dinama 1990. godine i tako zatvorio igrački fudbalski krug. Oproštaj se dogodio na najjačem Februarskom turniru 1991. godine na kojem su nastupili velikani: Crvena zvezda, Željezničar, Dinamo i domaćin Velež. Vrijeme je to kad su mostarski behari počeli „mirisati“ drugačije i zaudarati na neke nove ratne pokliče.

Nije slutilo na dobro, pa su umjesto slavljeničkih Veležovih petardi Mostarom odjekivale one od 80, 100 i više milimetara prave mrtvozvorničke granate namijenjene Mostarcima koji u najvećem broju ili nisu razumjeli, ili nisu htjeli da razumiju, šta im se to sprema i događa na vlastitom topraku. Slijedi onda izbjeglištvo i presađivanje mostarskih korijena na neko novo tlo, gdje niko ne zna – ko će se i kako primiti, ili nikad ne primiti. U izbjeglištvu nepunih osam godina i povratak. Jazo nije mogao izdurati bez Veleža i Mostara, pa opet sve po starom  i sve ono što se vrti oko i na fudbalskom terenu.

Došla su neka nova „demokratska vremena“ kad su neki pokušali da uklone zvijezdu petokraku. Srećom, prevladala je mostarska raja i pravi zaljubljenici Veleža. Ovi koji brišu istoriju, ili bi je, najrađe, izbrisali, ostali su tamo gdje im i jeste mjesto, na smetljištu svog balkanskog primitivizma i nacionalizma. Tako je bilo u poratnim godinama kad su zaštitnici „vitalnog nacionalnog“ gotovo pa zatražili halal za Velež. No, nije im prošlo.

A kad je god bilo gusto za Velež tu se našao Jazo. Da pomogne, da radi s najmlađim, a kad ustreba da preuzme i najstarije i po nekoliko mjeseci bez plate, premije i honorara. Zato je Jazo najviše davao kad je bilo najteže. Djelovao iz drugog ešalona, tiho i nenametljivo, i stvarao one u prvim redovima. Pri tom je uvijek imao razumijevanje od svojih najbližih. Njegov sataraš brak, i jedan od onih 25% mostarskih mješovitih, pomogli su mu da iz svih nedaća izađe jači i plemenitiji. Iz tako sretnog braka su blizanci Siniša i Slaviša, a najmlađi Srđan krenuo očevim stopama samo što je veliki zamijenio malim fudbalskim terenom.

Za Mostar danas, iako su ga ogolili i osakatili, bore se: Vesna Šunjić – duhovni mostarski obnovitelj, pa mladi iz NVO što pokušavaju zatrovano filtrirati, pa nekada, a sad sve manje Mišo Marić iz Londona, pa Markovine iz Dalmacije – što nikada nisu ni otišli iz Mostara, a tek Minja Bojanić što iz crnogorskih korijena redovito obilazi domaće ognjište i pisanjem odaje poštu prošlom i analizira sadašnje, pa dvojac skakača Emir i Lizde, pa mlada svjetska prvakinja u karateu – Ena Dizdarević, pa pisac Elvedin Nezirović što objedinjuje sve ono što Mostar ima i nema, pa onda jedna prava Mostarka Nataša Stojanović, sa šaltera u gradskoj upravi, gdje ne morate objašnjavati, kao drugim, gdje je Staro Veležovo ili Zgoni, a budete ljudski i profesionalno usluženi, pa profesor Amir Pašić koji obnavlja istoriju i zajednički život. Mostarski Nizozemac, Deni Behram dao je više za Mostar nego li jedna čitava generacija onih što se jedino znaju busati, ali u tuđa prsa. I stotine drugih mostarskih dobrih ljudi i bisera što će i danas, dok ovo čitate, s grabuljama pa da, koliko-toliko, uljude Partizanski.

Među njima je, svakako, i naš Jazo, što krene s Bijelog Brijega, pobere smokve u Raštanima, svrati do Veleža i onda kafeniše s rajom u Cernici. Za njega ne postoji lijeva i desna strana, naši i njihovi, istočni i zapadni. On je samo Mostarac i Veležovac. A šta bi više!

A sve nas, odozgo, s vrha Bjelušina posmatra Aleksa, a  iz Fejićeve opominje komšija mu Osman Đikić. Nismo zaboravljeni ni od akademika Predraga Matvejvića kome je vječno prebivalište ono u svjetskim kulturnim metropolama. Protjerali su ih novokomponovani iz institucija, ali ne i iz srca Mostaraca. Pa pripazite šta i kako radite? Posmatra vas ili svevišnji, ili neko od onih bez kojih ne bi ni bilo Mostara, Veleža, ni Mostaraca.

The post Priče o dobrim ljudima: JAZO, VELEŽ I MOSTAR appeared first on Tacno.net.

Izvor: Pixsell / Autor: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Nitko, pa ni predsjednica RH u utrci za drugi mandat ne može sjediti, što kaže mudar pûk – na dva stolca, a da se jedan ne izmakne. U njezinom timu na Pantovčaku već vlada nervoza: treći mjesec zaredom kopni joj javni rejting, a navodno ključnim protukandidatima – Zoranu Milanoviću i Miroslavu Škori – raste, tako da joj već dišu za vratom. „Ne mogu okrenuti leđa Hrvatskoj“, kaže, a okrenula ih je već one 1992. godine kad je tako „žarko željela“ uzeti pušku u ruke i otići na prvu crtu bojišnice, ali, eto – čovjek snuje, a bog odlučuje, je li. Sic transit  

 Piše: Marijan Vogrinec

Počelo je počelo: gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović napokon je objavila svoju kandidaturu za drugi petogodišnji mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku. „Moguće su razne fabrikacije“, kazala je u intervjuu proustaškom Hrvatskom tjedniku u povodu javnih sumnji „neuništivog“ hadezeovca s dna kace Vladimira Šeksa da bi se „u kampanji moglo objaviti nešto, što bi ju moglo kompromitirati“, „ali to ide na dušu onima koji žele prljavu kampanju. Ja takvu kampanju neću voditi. Sve što postignem u životu jest rezultat onoga što sam ja radila sa svojim suradnicima. Sve je u mojim rukama, a ja ne mogu okrenuti leđa Hrvatskoj.“ O protukandidatima – već ih je 12 izglednih na broju, a moglo bi ujesen biti i više od 15 – nije željela govoriti, ali nikomu od novinara dosad nije palo na um pitati ju je li istina da HDZ, čija je „žena iz naroda“ istaknuta kandidatkinja, posredstvom svojih šerifa u općinama, gradovima i županijama raznim smicalicama „zabranjuje“ koncerte estradnjaka Miroslava Škore. Kandidata radikalnih suverenista, ostale desnice, dijela Katoličke crkve, pa čak i dijela HDZ-a koji ne odobrava tzv. light politiku/smjer Andreja Plenkovića.

Ako se ometaju Škorini koncerti – HDZ tradicionalno ima razrađene „na stolu i ispod stola“ (Ivo Sanader) obrasce mobilizacije mase uhljebničkog biračkog tijela – prljava kampanja je već na djelu. Škoro zapasuje dobar dio birača, koji su prije pet godina milom, silom i prljavštinama najgore vrsti (stožeraško-šatoraški derneci, klerička hodočašća, tzv. braniteljski pokušaj državnog udara, čekićanje ćirilice u Vukovaru, etc.) izgurali za prsa (tek 32.000 glasova više od dotadašnjeg predsjednika RH Ive Josipovića) Kolindu Grabar-Kitarović na predsjednički fotelj. Dio tih sada otvoreno druka za lakonotnog Miroslava Škoru (u prvom izbornom krugu) i nije nevjerojatno da su HDZ-ovi načelnici, gradonačelnici, župani i ine stranačke uzdanice u lokalnoj/regionalnoj samoupravi drugom, usmenom i konspirativnom zapovjednom linijom dobili strateški naputak: na svaki način bacati klipove u kotače svim protukandidatima „naše favoritkinje“. I to se čini, i još će se žešće činiti poslije godišnjih odmora, što jest prljava kampanja u najesencijalnijem izdanju. Tim više, jer je Škoro popularniji od nje u narodnim masama, učinkovito komunicira s njima upravo svojim koncertima širom Bijedne Naše te u dijaspori, a protukandidat pak Zoran Milanović, bivši šef SDP-a i drčan premijer, nema putra na glavi kao ona.

Iz svlačionice u VRA Oluju

„Nakon njezinoga govora u Kninu (5. kolovoza u sklopu 24. obljetnice VRA Oluje, Dana pobjede i nacionalne zahvatnosti i Dana hrvatskih branitelja, op. a.) analizirao sam reakcije ljudi“, kazao je kolumnist 24sata i Expressa Boris Rašeta u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska. „Od podjele kakva je postojala prvih godina, gdje je za dio bila kraljica a drugi su bili protiv nje, danas mi se čini da je oko 90 posto ljudi protiv nje (već nekoliko mjeseci uzastopno joj pada rejting te se ne može usporediti sa znatno boljim rejtingom dvojice njezinih prethodnika za cijelog mandata – Stjepanom Mesićem i Ivom Josipovićem, op. a.). Glas naroda govori: sramotiš državu i narod. To je nešto, što se čini teško oprostivim. Ona je dio tima i priče HDZ-a (drži ruku na prsima za intoniranja državne himne, što po direktivi čine samo članovi te stranke i nitko drugi, op. a.), ona bez mehanizma stranke ne može računati na glasove. Teško se u njezinom mandatu može naći ijedno predizborno obećanje koje je ispunila. Prema njoj će ići puno napada s raznih crta bojišnice.“

Predsjednik HSS-a Krešo Beljak je u povodu obljetnice smrti osnivača te stranke, legendarnog Stjepana Radića, kazao na novinarski upit: „Uz dužno poštovanje, Kolindu Grabar-Kitarović ne mogu shvatiti ozbiljno“, a njezino je ponašanje i govor u Kninu – uz najavu kandidature – osobito „degutantnim, za povraćanje“ ocijenio i osudio Predrag Fred Matić, bivši braniteljski ministar u SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića.

„Lijep je i sunčan dan“, komentirao je Matić u „Studiju uživo“ televizije N1 Hrvatska, „pa pošto će Kolinda Grabar-Kitarović iskoristiti sve mogućnosti za svoju promociju – iskoristila je i svlačionice naših nogometaša, njihove sportske uspjehe – tako je iskoristila i žrtvu hrvatskih branitelja da na njihov dan, što je vrlo degutantno, objavi kandidaturu za idući mandat. Žalosno je to i tužno, mogla je sutra ili jučer, ali odabrala je baš danas. Političari su došli najaviti kandidature, uslikati se, a sve je manje branitelja. Ja sam htio za svog mandata, ali to ne bi bilo moguće, da na obljetnicu u Knin ne dolaze političari, nego branitelji (ove godine je bilo manje branitelja no ikad, a pjevači Jasmin Stavros, Zlatko Pejaković i Mladen Grdović na svom su koncertu navečer okupili trostuko više građana no političari tog dana, op. a.). Zoran Milanović je rekao prije par godina da neće davati izjave tijekom hoda u Vukovaru i mislim da je dobro postupio. Dobra je okolnost, što će dogodine pobijediti SDP na izborima, pa će opet dolaziti autobusi iz Hercegovine da zvižde. Ovo sada je sve organizirano, montirano. Ovakvi, koji viču i prave nered, dolaze i u Vukovar i kvare nam Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, svi oni, kad bi vam pokazali svoj ratni put, vidjeli biste da nemaju nikakav ozbiljan ratni put, da su ispalili dva ili tri metka, i to u trenutku pijanstva ili proslave rođendana. Oni prave probleme.“

Predrag Fred Matić, kojem je HDZ kao braniteljskomu ministru priredio 555-dnevni performans dotad neviđenog šatoraškog primitivizma pred ulazom u Ministarstvo, koji je potom stajao stranku gadnog izbornog debakla i Bijednu Našu politički profućkane 2016. godine, drži glavnim krivcem za opće rasulo u državi Plenkovićevog prethodnika u denver plavoj ZNA SE opciji, koji je izmislio i Kolindu Grabar-Kitarović na Pantovčaku. „Ime i prezime svih ovih problema koje danas imamo je Tomislav Karamarko“, tvrdi. „Karamarkovim dolaskom, sustav se raspao, on ga je svojim neznanjem doveo do pakla, i trebat će nam 15 godina da se stvari vrate u normalu. Ovog trena kada je on rekao: „Kako branitelji krše zakon, pa to su branitelji, za njih zakon ne vrijedi“, kada je rekao da ga inspirira bacanje ljudi u jame, otvorio je Pandorinu kutiju. Sve što se događa danas posljedica je takvog upravljanja. Da Ivo Sanader nije bio lopov, bio bi najbolji premijer kojeg smo imali. Kako je on riješio Francetića? Pucanjem prstiju.“

Svatovi nakon ponoći

Bivši predsjednik RH Ivo Josipović je bez dlake na jeziku sasuo javnosti svoju sumnju da je Grabar-Kitarović na proslavi u Kninu bila ili pijana ili pod utjecajem kojeg drugog opijata, osim čašice-dvije previše alkohola, jer onakvo nakaradno ponašanje, glumatanje razjapljenih usta, grljenje američke generalice, nekoordinirani pokreti i dopuštanje Anti Deuru, svom braniteljskom savjetniku da ju naočigled tv-kamera pridržava pri hodu, etc. jednostavno ne pristoji državnoj predsjednici. Nema nikakvog opravdanja za takvo što, državna je liderica dužna dostojanstveno upražnjavati protokol, djelovati državnički razborito i ne smije privatizirati državni praznik. Ona je sve to pogazila i djelovala poput vesele žene u seoskim svatovima nakon ponoći. Kad tamburaši raspale iz sve snage, a alkoholno veselje digne dvoranu na razigrane noge lagane. Nije si smjela dopustiti takvu nekontroliranu slobodu, kojom je zgrozila javnost s makar sva zrna soli u glavi. Kamoli ono plačljivo prenemaganje i laganje izravno u tv-oko da je „1992. u Ministarstvu vanjskih poslova htjela sama uzeti pušku u ruke i otići na bojišnicu“, ali…

„Domoljubnoj“ je mesarovoj kćeri politička karijera bila preča od svega, osobito od – domovine! Njezinoj vršnjakinji iz istog zavičaja, liječnici Ines Strenja-Linić domovina je bila svetinja, Iznad i prije svega. Uzela je pušku u ruke i otišla na ličku bojišnicu, gdje je provela cijeli rat. Ali, Ines nije Kolinda, nije „naša precjednica“ i ne pada joj na pamet zlorabiti rat i branitelje za svoj privatni probitak. Između dviju žena iz istog kraja, ali bitno razIičitog poimanja domoljublja i građanske dužnosti nepremostiva je kvalitativna razlika. Kninski sramotni performansi Grabar-Kitarović, kojima je podbočila svoju javnu kandidaturu za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje, još će se dugo komentirati i vjerojatno utjecati na ubrzanje slobodnog pada njezinog političkog rejtinga. Samo velika HDZ-ova alkemičarska mašinerija može nadomjestiti sve što su joj građani već sada oduzeli od predsjedničke vjerodostojnosti i što će joj još uzeti.

„Dok sam slušao onaj govor Kolinde Grabar-Kitarović na kninskoj tvrđavi bilo mi je jako neugodno, ustajao sam dva-tri puta, jer sam se htio ispovraćati“, prisjećao se Fred Matić. „Ona je žena koja, kad misliš da je došla do dna, ona probija dalje. Onakav degutantan govor, rekla je kako je htjela uzeti pušku i otići u Oluju. Pa je li joj netko branio? Pitajte bilo kojeg branitelja, pa biti branitelj nije bila nikakva ekskluziva i nije postojao test ni inteligencije niti fizičkih sposobnosti. Ona je bila u dobi da može biti braniteljica, ali nije bila. I sada je pred vojnicima koji su sudjelovali u Oluji na obljetnici rekla to što je rekla. I ona patetika, pa ona nije kraljica Hrvata, ona je kraljica patetike, a govorila je pred vojnim zapovjednicima koji ne trpe da im se priča tri dana i da im se pjeva. Vojnicima kratko i jasno treba zahvaliti za ono što su učinili, održati prigodan govor, ne treba biti govor od pola sata, nije to misa, a ona je i govorila i pjevala… Političari si ne trebaju uzimati zasluge ni sportaša niti branitelja, jer nisu njihove. Oni mogu biti neki skroman dekor koji daje potporu i zahvalnost, ali ne uzimati sve vrhnje sebi.“

Povremeni kolumnist uglednog portala H-Altera Toni Gabrić promptno je, ali smireno i analitički reagirao tekstom „Što je tu bilo – ‘besprijekorno’?“ na njezin kninski verbalizam, ustvrdivši da „predsjednici KG-K nesporno pripada naslov prve zvijezde višednevnih domovinsko-militarističkih bakanalije“. Gabrić piše kako je „večer uoči proslave godišnjice tzv. VRA Oluje, pred ratnim zapovjednicima u Kninu (uglavnom istim onim koje je njezin prethodnik Stipe Mesić penzionirao zbog nedopuštenih upletanja u politiku i prijetnji demokraciji) održala je jedan od sumanutijih govora, u vrlo oštroj konkurenciji vlastitih javnih istupa. Sva njezina lažljiva titranja, vijorenja, prenemaganja kojima nema smisla istraživati logički slijed, svu tu nervoznu estradu morali smo otrpjeti zato što joj je najopasniji konkurent u borbi za glasove desnice i sam profesionalni zabavljač čije emocije poput bujice teku iz, kao krv crvenoga, hrvatskoga srca. Pa se valja potruditi i što uvjerljivije odigrati stari, napamet naučeni dramolet“. Gabrić je raščlanio sve upitnosti i nesankcionirane tragedije VRA Oluje, uključivo uporišne stupove hrvatskog ponosa i slave – Vukovar i Knin – te zaključuje da jedina prava pobjeda, koju pak država ne slavi, jest tzv.  mirna reintegracija istočne Hrvatske i Podunavlja.

VRA Oluja nije bila ni „besprijekorna niti čista“ pobjeda. Predsjednica je lagala i o tomu kako je izvojevana „bez ičije pomoći sa strane“ budući da bez američke pomoći u oružju i planiranju ne bi bila moguća. Iza HV-a su ostala spaljena srpska sela, izbjeglo stanovništvo, opljačkana imovina i besprimjerni ratni zločini nad domicilnim srpskim stanovništvom, za koje nitko nije odgovarao na pravdi boga i zakona.

„Pravni temelj za mirnu reintegraciju bili su zaključci Badinterove komisije iz prosinca 1991. godine koji, između ostaloga, utvrđuju da je svaka od država nastalih raspadom Jugoslavije obavezna poštovati individualna i manjinska prava svojih stanovnika“, navodi Toni Gabrić. „Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina bio je donesen također još 1991. Godine jer je i prije završetka rada Badinterove komisije Tuđmanu i ostalim ‘državotvorcima’ bilo jasno da je takav dokument nužan uvjet međunarodnog priznanja. (…) Macija bi trebala slaviti i njegovati mirnu reintegraciju Vukovara, smatrati ju svojom pravom pobjedom i sramiti se događaja u Oluji i nakon nje, no zbiva se upravo suprotno.“ Tomu suprotnom, je li, Kolinda Grabar-Kitarović „uzorno“ drži fenjer, prvi postinaugurativni intervju daje proustaškom talk showu „Bujici“ lokalne televizije Z1 i sada odluku o utrci za drugi mandat objavljuje u proustaškom Hrvatskom tjedniku, računajući valjda na glasove ekstremista, koji nekažnjeno u javnom prostoru urlaju „Za dom spremni“, „Ubij, ubij Srbina“, ispisuju grafite nacifašizma, etc.

Prva i druga runda    

Nitko, pa ni predsjednica RH u utrci za drugi mandat ne može sjediti, što kaže mudar pûk – na dva stolca, a da se jedan ne izmakne. U njezinom timu na Pantovčaku već vlada nervoza: treći mjesec zaredom kopni joj javni rejting, a navodno ključnim protukandidatima – Zoranu Milanoviću i Miroslavu Škori – raste, tako da joj već dišu za vratom. Novi, kolovoški podaci CRO Demoskopa, na uzorku nešto manjem od 1000 ispitanika s plus-minus tolerancijom oko tri posto, daju joj 29,3 posto (u srpnju 30 posto; od lipnja je izgubila pet posto potpore) glasova da su sada izbori, a Milanović je na 24,8 posto (22,3 posto u srpnju; pet posto više nego u lipnju) te Škoro na 18,5 posto (u srpnju 17,8 posto; pet posto više od lipnja do kolovoza). Osim bivšeg suca, sada europarlamentarca Mislava Kolakušića  (12 posto potpore; u srpnju 13,9 posto), ostali znani iz utrke za predsjednički mandat nisu vrijedni osobite pozornosti, jer se četvorka s čela utrke primjetno odvojila od ostalih protukandida. Zasad, ali isti će poredak jamačno ostati ugrubo i do finiša prvog izbornog kruga.

U drugoj pak rundi Grabar-Kitarović bolje stoji od Milanovića budući da gro tzv. političke desnice više nema što razmišljati, nego će na listiću – logikom vrag u nuždi i muhe jede – zaokružiti njezino ime. Na što ona i računa. U prvom krugu joj je dostatna HDZ-ova alkemijska kuhinja, a u drugom nastupaju i luzerske postrojbe Škorinih fanova, pa je  rezultat više no predvidljiv. Na još pet godina nesreće Bijedne Naše i građana, kojima se diže kosa na glavi već pri spomenu Kolinde Grabar-Kitarović. Najspornije je to kojim rezultatima – kad ih nema, a neispunjena se obećanja ne računaju u pozitivu – HDZ-ova „žena iz naroda“ kani šarmirati biračko tijelo. Čak i svoje stranačko. Da se i ne govori o većini tih što apstiniraju ili će prosvjedno – prije pet godina bilo ih je čak 60.000 – baciti svoj glasački listić u koš s nevažećima. I pobijedi li opet, a jamačno hoće, bit će legalna prva hrvatska predsjednica u drugomu mandatu, a hoće li biti i legitimna s obzirom na činjenicu koliko ju je građana željelo ponovno vidjeti na Pantovčaku?

„Ne mogu okrenuti leđa Hrvatskoj“, kaže, a okrenula ih je već one 1992. godine kad je tako „žarko željela“ uzeti pušku u ruke i otići na prvu crtu bojišnice, ali, eto – čovjek snuje, a bog odlučuje, je li. Sic transit.

The post Predizborna blamaža HDZ-ove „žene iz naroda“ appeared first on Tacno.net.

Nitko drugi do premijera Andreja Plenkovića i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović nije pozvaniji/odgovorniji za suzbi(ja)ti povampireni radikalizam crne, vampir-ideologije, koji je neskriveno namjerio odvesti zemlju u vražju mater, a ljude zakrviti međusobno do te mjere da će država planuti u građanskom ratu ili će joj međunarodna zajednica oduzeti licenciju tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Teško je objasniti – isključi li se sirov izborni inženjering s tzv. uhljebničkim i radikalno desnim biračkim tijelom, kojem su ustaše i tzv. NDH prirasli secu – zašto navodno proeuropski premijer nije već 2016. godine dolaskom na čelo HDZ-a i vlade uporabio raspoložive vrlo učinkovite alate protiv neoustašluka i proendehazijskih provokacija desnog ekstremizma, koji u posljednje vrijeme krvavo atakiraju na živote i zdravlje hrvatskih građana srpske etničke pripadnosti i sramote Bijednu Našu među susjedama i u svijetu 

Marijan Vogrinec

Premijer Andrej Plenković i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nisu krivi/odgovorni za to što se 1990-ih u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj zacrvotočilo sirovo neoustaštvo, kojemu su tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i desna mu emigrantska ruka Gojko Šušak visoko dignuli graničnu rampu eda bi postalo jednom od ključnih karika hranidbenog lanca „državotvorne politike“ i „nacionalne osviještenosti“ nakon tisućgodišnjeg usuda, je li, Zvonimirove kletve, ali su zbog pozicije u državnoj vlasti, ustavno proklamirane proeuropske, demokratske, humanističke orijentacije zemlje i toleriranja sve opasnijih provokacija s ekstremne desnice najodgovorniji za eskalaciju posljedica crne, vampir-ideologije. Nećemo sada o onoj otkud smrdi, a otkud se čisti riba, jer je neupitno – pojedinačno i skupno – javno adresirana krivnja za ideološku i vjersku radikalizaciju društveno-političke zbilje u Bijednoj Našoj. HDZ-ovi  državni upravljači, na krijesti nedirnute karamarkovštine, neodgovorno instalirane u politički mainstream, izravno su odgovorni za produbljivanje međunacionalnih, vjerskih i inih podjela među ljudima, nesnošljivost i mržnju, porast socijalnih zala, radnu nesigurnost, disfunkcionalno školstvo i zdravstvo, masovno iseljavanje žitelja u optimalnoj radnoj i fertilnoj dobi, širenje kulture mraka, apatije i beznađa, etc.

Nitko drugi do premijera Andreja Plenkovića i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović nije pozvaniji/odgovorniji za suzbi(ja)ti povampireni radikalizam crne, vampir-ideologije, koji je neskriveno namjerio odvesti zemlju u vražju mater, a ljude zakrviti međusobno do te mjere da će država planuti u građanskom ratu ili će joj međunarodna zajednica oduzeti licenciju tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Možebitno, i ne prvi put u povijesti tzv. Antemurale Christianitatisa (papa Lav Deseti, 1519.), dopustiti moćni(ji)m susjedima da si uzmu dijelove balkanskog kiflića, koje ionako nisu prestali svojatati. I otvorenije od uskukurikaalog s apeninskog plota nesretnog pjetlića Antonia Tajanija („Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija, živjeli esuli, živjele vrijednosti naše domovine“), kojem se HDZ-ovi vlastodršci nisu usudili ni odgovoriti barem istom mjerom. Jer, ako Hrvati „napokon svoji na svomu“ opet nisu zreli vladati sami sobom – međusobno se već treće desetljeće šaketaju i kolju zahrđalim ustaško-partizansko-četničkim britvama „do istrage naše ili vaše“ (Nikola M. Stojanović) – što će im država? Na vlastitu i sramotu cijelog antinacifašističkog/civiliziranog svijeta?

Kobne poruke

Državnim upravljačima nezrelim, nesposobnim i ne-voljnim voditi zemlju na opće dobro, na zadovoljstvo svih građana, na uzor susjedima i široj međunarodnoj zajednici, čini se da je alibi: što gore, to bolje. U protivnom je teško objasniti – isključi li se, što je naprosto nezamislivo, sirov izborni inženjering s tzv. uhljebničkim i radikalno desnim biračkim tijelom, kojem su ustaše i tzv. NDH prirasli secu – zašto navodno proeuropski premijer Andrej Plenković (tu je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović manje važna) nije već 2016. godine dolaskom na čelo HDZ-a i vlade uporabio raspoložive i vrlo učinkovite alate protiv neoustašluka i proendehazijskih provokacija desnog ekstremizma, šovinističko-ksenofobnih skupina, ali i zadrtih pojedinaca, koji su pod krinkom „dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata“ permanentno nanosili štetu međunarodnoj poziciji RH i međuetničkim odnosima u zemlji. Forsiranjem tzv. kolektivne srpske krivnje za tzv. velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, hrvatski građani srpskog naroda neprestana su meta verbalnih („četnici““, „Ubij, ubij, ubij Srbina“, „Kill Srbe“, etc.) napada, manjinske diskriminacije u dnevnom životu te sve češće batinaških napada tipa zadnjih nekoliko u šibensko-kninskom kraju, u Viškovu nedaleko od Rijeke, nedokazanih optužbi, npr. za uništenje hrvatske trobojnice u Vukovaru, etc.

Pravosuđe ili ne reagira na nasilje iz nacionalne/šovinističke mržnje – pa time posredno odašilje kobnu poruku da je prihvatljivo vrijeđati i batinati hrvatske građane srpskog naroda – ili ga sankcionira prekršajno, najblaže što je zakonski moguće na razini remećenja javnog reda i mira. Nonsens? Itekakav. Poput Mount Everesta. Premijer Andrej Plenković se o divljem batinaškom napadu zakrabuljene skupine kukavica na Srbe u kninskom zaleđu, koji su u lokalnom kafiću gledali tv-prijenos nogometne utakmice beogradske Crvene zvezde „osudio“ tako da ga je bagatelizirao kao pojedinačni incident, a ne slučaj u nizu kao posljedicu neprihvatljive protusrpske atmosfere u društvu koju politikantski tolerira sama država. HDZ-ov šibensko-kninski župan Goran Pauk, bivši zauzeti pravaš, kazao je novinarima da institucije (koje, je li, moraju raditi svoj posao?) trebaju utvrditi ne radi li se zapravo o obračunu „delija“ i „gorbara“, kako se nazivaju navijači Crvene zvezde i ljutog beogradskog rivala Partizana. Je li, hrvatski građani srpskog naroda međusobno se isprebijali, raskrvarili i demolirali „svoj“ kafić!? Da ti pamet stane na tu logiku, ravnu onoj kako Srbi po Vukovaru trgaju hrvatske zastave.

Policija – gadno se prevario tko je pomislio drukčije – još „intenzivno traži“ maskirane „delije“ ili „grobare“ s velikom vjerojatnošću da ih nikad neće pronaći. Kao ni one što su „uvrijedili RH, hrvatske branitelje i Domovinski rat“ rastrganom hrvatskom zastavom u Vukovaru. Dosta čitan dnevni list upravo je na naslovnici objavio znakovit šlager u povodu predsjedničke izborne utrke najesen – „Opet ispočetka“ – ironično akcentirajući da će kampanja biti u znaku ustaša, partizana i četnika. Drugi svjetski rat je završio prije nešto više od 74 godine, a tog 8. svibnja 1945. partizani su oslobodili Zagreb iz kojeg su se prethodno razbježali ustaški glavešine tzv. NDH s ratnim zločincem Antom Pavelićem na čelu kolone, zlatom opljačkanim Srbima, Židovima, Romima… u konc-logorima, spaljenim selima, nad jamama bezdankama, etc., ali taj rat nije završio u luzerskim glavama preživjelih osvetoljubivih metuzalema, njihovih potomaka i istomišljenika. Drugi je svjetski rat – valjda bez izgleda da ikad završi dok je živo makar dvoje Hrvata – zahuktava se svakog predizborja i svaki put su manjinski Srbi prvi za odstrjel („remetilački faktor“, „četnici“, „peta kolona“, „unutarnji neprijatelj RH i svega hrvatskog“, etc.). „Komunjare“, „Jugoslaveni“, „udbaši“, nevjernici i takvi meta su do prve.

Ideološko crnilo mic po mic prelazi s riječi na djela i, što je najopasnije, ta se djela krvavo šire i – koliko je zaključiti po zauzetosti/učinkovitosti tih institucija koje moraju raditi svoj posao – nitko, koji to može i ustavno je odgovoran/dužan činiti ne kani se  miješati u posije. Jer, drži, svinje će ga pojesti? Grabar-Kitarović, s premijerom suodgovorna za stanje unutarnjeg i vanjskog zdravlja Bijedne Naše znakovito šuti o fizičkim napadima hrvatskih ekstremista na manjinske Srbe (ne želi se zamjeriti ni tzv. suverenističkoj desnici niti militantnom dijelu katoličkog klera, koji su joj svesrdno pomogli dobiti prvi predsjednički mandat!?), a notorni ustašluk larpurlartizira šupljom frazetinom kako „osuđuje svaki totalitarni režim“ i protivi se „svakom nasilju“. Sic transit. A u zemlji se naočigled civiliziranog svijeta u kojem ona žarko želi biti faktor raspiruje atmosfera razdora i netrpeljivosti sa svim posljedicama što podsjećaju na Njemačku od siječnja 1933. kada je agonija Weimarske Republike u jezivim okolnostima Machtergreifunga (naci-primidžba: stjecanje moći) prepravljena u nacističku strahovlast tzv. Trećeg Reicha.

Osamdeset šestogodišnji je predsjednik, bivši maršal Paul Ludwig Hans Anton von Beneckendorff i von Hindenburg na pladnju predao vlast Adolfu Hitleru, samoproglašenom Führeru, koji će u kompi s talijanskim fašistom Benitom Mussolinijem i japanskim carem Hirohitom odvesti u smrt 60 milijuna ljudi. Ustaški pokret i rasistički zakoni nacifašizma bili su copy paste podloga svim zločinima u kvislinškoj tzv. NDH, međunarodno nepriznatoj  paradržavi koja je (sic transit) objavila rat SAD-u. Nitko to nije ozbiljno shvatio niti je bilo razložno ikad povući tu ratnu objavu. Tzv. je NDH, ratujući na naci-strani, izgubio u bitci za Staljingrad cijelu 369. pojačanu pješačku pukovniju (geslo: „Što Bog da i sreća junačka“) sa 3865 legionara. Veći dio je pobijen, a preživjeli su se siječnja 1943. predali sovjetskoj Crvenoj armiji te ih se 429  (oko 60 posto zarobljenih) pod zapovjedništvom potpukovnika Marka Mesića iz zarobljeništva priključilo Titovim partizanima. Većina je poginula u partizanskoj odori s crvenom zvijezdom na titovci u teškim borbama s Nijemcima 1944./45. oko Čačka, u proboiju Srijemske fronte i oko Slavonskog Broda.

Nespreman proustaško

Ustašluk je protuhrvatska i duboko protuljudska ideologija te zločinački pokret – vojnički poraženi i povijesno osuđeni – te im ni s kakvim alibijem nema mjesta u modernoj, demokratskoj i europskoj Hrvatskoj, koja je i ustavno proklamirana kao antinacifašistička, sekularna, socijalna država u kojoj etničke i ine manjine imaju uživati ista ljudska prava i slobode kao većinski Hrvati. Odgovorni i savjesni državnici bi morali strogo poštovati te, ponajmanje normativne, vrijednosti. Ne samo prigodno, dodvornički pobjedničkom antinacifašističkom svijetu i takomislećem biračkom tijelu, verbalno i s figom u džepu – kako čine – nego djelom. A vjerodostojno djelo izostaje, jer je Bijedna Naša političko-ideološki duboko podijeljeno i neuređeno društvom, koje zbog razmirica o neslavnoj prošlosti sustavno postaje država slučaj i vlastitim žiteljima, i susjedama i međunarodnoj zajednici. Premijer je Plenković već 2016. godine propustio – a to se od njega očekivalo, jer je imao političkog potencijala i potporu šire javnosti – učiniti radikalniji odmak od desnog radikalizma i rigidne karamarkovštine u HDZ-u, koja je tu stranku i unaprijed samoproglašenog premijera došla teškog debakla na parlamentarnim izborima. Proustaštvo ipak nije dirao i to mu se napado obija o glavu.

Onaj za doma nespreman proustaško s prošlosvibanjske mise crnima s Bleiburga, nevjerni Toma, fasovao je u Austriji godinu i pol zatvora, globu u eurima i izgon iz zemlje, jer nije vjerovao da se u Führerovom heimatu ne pravi kaznena razlika između krvavih rasističkih pokliča „Sieg Heil“ i „Za dom spremni“. U naci-kolijevci, danas opet najmoćnijoj europskoj zemlji s mudrom luteranskom kćeri na kancelarskom podiju, gdje je 95 posto esesovaca – uključivo one najvišeg ranga – izbjeglo kazneni pravorijek, nikomu pri zdravom razumu ne pada na um javno izvikivati nacističke krilatice, komemorirati pod državnim kišobranom pale naciste, slaviti najstrašniji režim u povijesti ljudskog roda ni veličati postulate programiranog zla. Kazne su drastične i – beziznimne. U samom Berlinu, je li, mesingane su pločice na javnim mjestima, na nogostupu ili zgradi, s imenima i prezimenima židovskih obitelji koje su tu živjele prije no što su ih nacisti „konačnim rješenjem“ otjerali u smrt. Holokaust je progutao šest milijuna samo Židova i samo bi umobolniku došlo slaviti rasizam. Na nordijskom sjeveru, gdje se Ante Pavelić zvao Vidkun Abraham Lauritz Jonssen Quisling, nitko pri zdravoj pameti ne odaje počast toj nacionalnoj sramoti.

Ni Talijani ne odaju državne počasti svojim crnokošuljašima i fašističkom režimu, ni u Japanu to nije slučaj… Niti igdje u civiliziranom. Bijedna je Naša valjda planetarna iznimka. Čega se pametni sráme, budale se i primitivci time diče, tvrdi mudar pûk. I ima pravo. Hrvatska državna vlast pak, a više je no tročetvrtinski HDZ-ova u gotovo tri desetljeća RH – pod licemjernim alibija „žrtva je žrtva“ – besramno odaje počast i financira javnim novcem tzv. komemoracije ubijenim pripadnicima (para)vojnih i inih formacija i struktura kvislinškog tzv. NDH (uključivo 500.000 kuna za Bleiburg i nula kuna za Jasenovac), isplaćuje ustaške i domobranske mirovine/invalidnine, šalje svoje dužnosnike na pokope kostiju navodno iskopanih „hrvatskih žrtava partizanskih zločina“, tolerira ekstremistička postrojavanja Keleminčevih „crnaca“ nasred Jelačićeva trga u Zagrebu i skandiranje „Za dom spremni“ vôda hosovaca izvjesnog hitlerbrčić Marka Skeje u Kninu za proslave 24. obljetnice VRA Oluje, etc.

Na fasadi uz novouređeno dječje igralište u Meksičkoj ispred broja 3 u zagrebačkim Gajnicama mjesecima se „ponosno“ koči grafit „Kill Srbe“, a na poleđini prometnog znaka uz Konzum u Huzjanovoj ulici netko je crvenom bojom prekrižio ustaško ušato U s križem među krakovima. Isti fanovi ustaške crnine izgrafitirali su osmoljetku u Splitu, a poklič „Za dom spremni“ nekažnjeno odjekuje sportskim stadionima i čavoglavim binama Thompsonovih koncerata. „Domoljubno“, nema što. Ljudi „vole Hrvatsku, Hrvate i sve što je hrvatsko“. Divota. Redikulozni će Skejo pak kazati novinarima da je „’Za dom spremni’ isto kao u crkvi ‘Hvaljen Isus i Marija’“ te će povijesno „neupućena“ Grabar-Kitarović donedavno tvrditi kako se radi o „starom hrvatskom pozdravu“. Sic transit. Neki dan predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i „vitez Svetog Groba Jeruzalemskog“ Željko Reiner pak uime Hrvatskog sabora drže povijesnokrivotvoriteljsko slovo u cintoru crkve sv. Mihaerla u zagrebačkim Gračanima na ukopu kostiju 294 navodno „hrvatske žrtave partizanskih zločina na kraju Drugog svjetskog rata i poraću“, a HRT-ov spiker čita s blesimetra da su „ovdje ubijani hrvatski vojnici“.

Nonsens od kojeg povijesne znanstvenike boli glava. I zbog laži i zbog toksične poruke već duboko podijeljenoj i međusobno suprotstavljenoj javnosti te mladim naraštajima, kojima obmana može opet skidati glave. U Gračanima su pri bijegu od ruke pravde i odgovornosti za počinjene ratne i zločine protiv čovječnosti ubijeni u teškim borbama s partizanima ustaše iz Pavelićevog tjelesnog zdruga, raznih koljačkih paravojski te njemački nacisti, koji se nisu željeli predati, nego su beznadno pokušali zametnuti trag u medvedničkim šumama i vrletima. To nije bila „hrvatska vojska“, kojoj treba odavati državne počasti ustavno odmaknutog RH od tzv. NDH. Ako se poimence znâ čije su to kosti, a ne znâ se, ljudski je predati ih možebitnoj rodbini radi privatnog ukupa i žalovanja umjesto da se nepoznati posmrtni ostatci politikantski zlorabe javnim performansom. U režiji Pantovčaka i Sabora, Ministarstva hrvatskih branitelja (sic transit, branitelja!?), Grada Zagreba, Gradske četvrti Podsljeme, udruge Falaček Prigorja, Zagrebačke nadbiskupije i Župe sv. Mihaela u Gračanima.

Dobro, zazorno stanje društvenog i političkog zdravlja Bijedne Naše – koja takva kakva jest nikad neće biti Lijepa Naša – gdje se hrvatske građane srpskog naroda predizborno gura kao mete na strelište, vrijeđa, diskriminira, kolektivno okrivljuje za tzv. velikosrpsku agresiju na RH te sve češće fizički napada nije uspordivo sa stanjem u tzv. NDH kako to formuliraju manje-više istoznačno lider manjinskih Srba u Plenkovićevoj vladi Milorad Pupovac, parlamentarni SDSS i službeni Beograd. Jer, da RH jest NDH-2, SDSS-a ne bi bio dio saborske većine, Pupovac u HDZ-ovoj koaliciji ni srpski predstavnici u državnoj, regionalnoj i lokalnoj vlasti. Što jest – jest, ne treba pretjerivati i dolijevati kerozin na već rasplamsalu vatru baš kao što ne treba ni zanemariti ključne okolnosti zbog kojih to zazorno stanje društvenog i političkog zdravlja počinje napadno sličiti 1933. u Njemačkoj kada je proglašen nacistički kanon kako zanemariv postotak Židova i inih tzv. nearijevaca „opasno ugrožava“ lebensraum čistih Germana. Arijevaca. Sic transit. Vidi psihopatski Himmlerov govor od 4. listopad 1943.; slavenski narodi su gnojivo za germanske njive.

Praksa optužbi

Nekoliko posljednjih dramatičnih primjera mrzilačkih napada na hrvatske Srbe, primitivna agresija na ćirilično pismo u Vukovaru, javno političko anatemiziranje lidera hrvatskih Srba i saborskog zastupnika Milorada Pupovca i SDSS-a, ratoborna (ne)diplomatska pripetavanja službenih Zagreba i Beograda, neokončan izrazito neugodan eho proturomskog raspoloženja i porast ksenofobije u odnosu na tzv. izbjeglički/migrantski problem podsjećaju na zlokobnu 1933. u Njemačkoj. Potpredsjednik GLAS-a, saborski zastupnik i pripadnik njemačke manjine Goran Beus Richembergh izrazio je u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska stanovito razumijevanje za Pupovčevo reagiranje na premlaćivanje sunarodnjaka, koji su kafiću nedaleko od Knina gledali tv-prijenos nogometne utakmice srbijanske Crvene zvezde i švicarskog Young Boysa:

„Praksa optužbi, netolerancije, antimanjinske politike u RH je jako intenzivna u zadnjih pet godina. Stalno upozoravamo da to nije samo nadmudrivanje pozicija – opozicija. Stvara se klima u kojoj nema puno prostora između uvrede i udaraca. Možda je preoštra Pupovčeva paralela da se vraćamo u ’90-e, to je bilo vrijeme radikalnih političkih odnosa, jedan brutalan odnos, ali bih usporedio ovo s opasnim početkom 2000-ih godina kada je došlo do radikalizacije političkog jezika, nakon koje smo 10 godina bili lažno  uvjereni da smo postavili neke standarde. Mislili smo da smo se digli na višu razinu u demokratizaciji, no dolaskom radikala Kolinde Grabar-Kitarović i Tomislava Karamarka sve je palo u vodu. Činjenica je da Plenković i još neki ljudi iz vrha koalicije nastoje ostaviti dojam svojom retorikom da je sve u redu, ali realnost je drukčija. Pogledajte Karamarkovu političku agendu i vidjet ćete da je Plenković izvršio sve započete ciljeve, pa i ono kad je Karamarko rekao da ćemo samo kod kuće moći govoriti ono što mislimo, a u javnosti samo ono što je zadano. Plenković je pametan, on znâ da je za rejting dobro da u vladi sudjeluju i manjinski predstavnici, ali ako iz HDZ-a stižu poruke netrpeljivosti prema SDSS-u, to nije ni dobra niti konzistentna politika“.

Beus Richembergh bez dlake na jeziku – kao svaki put u sabornici – tvrdi da je „situacija kakvu smo imali u Đevrskama i Uzdolju (fizički napadi na domaće Srbe, op. a.) slična situaciji koja se 2006. Dogodila u Biljanima i Škabrnji, no tadašnja je vlast (HDZ-ova, premijera Ive Sanadera, op. a.) mnogo bolje postupila. Tada su odmah iz vrha države otišli u Biljane i Škabrnju… Premijer ne smije bagatelizirati ovakve situacije“. Kad su pak zaigrani „crnci“ postavili spomenik ustaškom krvniku Juri Francetiću u parku u Slunju te spomen-ploču endehazijskom ministru bogoštovlja (sic transit) i koječega još Mili Budaku u Lovincu na Velebitu, Ivo Sanader je smjesta dao srušiti spomenik i ukloniti ploču ognjištarskom književniku i navodnom autoru ustaške anateme „Srbe na vrbe“. „Situacija je napeta“, kaže Goran Beus Richembergh, „ona se podgrijava, relativiziraju se ustaštvo i uloga nacifašizma. Na društvenim mrežama može reći tko što želi, ali tko se pametan može bojati manjine od četiri posto? A radi se o histeričnom stvaranju odnosa da su oni krivi za sve. Ti ljudi iz krajeva u kojima žive u Hrvatskoj jednako odlaze u inozemstvo kao i Hrvati. A Milorad Pupovac je već nekoliko desetljeća meta ustašoidnih i radikalnih napada. On je najistaknutiji zastupnik manjine kojem se obraćaju svi Srbi u RH, jer ne mogu naći posao, nemaju vodu, struju… Postavite se u njegovu situaciju: što on može uraditi?“

„Tako nije moralo biti“, tvrdi Slobodan Šnajder, jedan od nedvojbeno najboljih suvremenih hrvatskih – ne samo dramskih – pisaca i filozof, publicist, dugogodišnji kolumnist riječkog Novog lista, bivši ravnatelj ZKM-a, etc., kojeg su se „domoljubna“/jalova novohrvatska kultura i država maloumno odrekli. Autor intrigantnog „Hrvatskog Fausta“ (koju se dramu o HNK u ustaškoj paradržavi tzv. NDH matična kuća ne usudi postaviti u RH), „Kamova smrtopisa“, „Nevjeste od vjetra“, „Držićeva sna“, romana „Doba mjedi“… zbog svojih je političkih stajališta voljom režima Franje Tuđmana izbačen iz kazališta i djela mu nisu izvođena u RH, ali je zato plijenio pozornost i pobirao nagrade intelektualno znatno naprednije zapadne Europa (i šire, Izrael, etc.). Štivo od kojeg je zazirao „državotvorni“ Zagreb, dobrodošlo je na najuglednijim svjetskim pozornicama od Irske do Izraela, u Beču, Varšavi, Krakovu, Beogradu… A RH u Uniji, europska država, Europejac joj premijer, predsjednica svjetska globtroterica bez konkurencije, demokracija i kritičko mišljenje zamijenili, je li, „komunistički mrak“? Ljudska prava, slobode i tako to…? A sin hrvatskog pjesnika Đure Šnajdera u novohrvatskoj „demokraciji“ – koja si dopušta prijetiti svojim manjincima njemačkom 1933-om –  dijeli prognaničku sudbinu književnih neprijatelja naroda i države iz doba „komunističkog mraka“?

„Ono što se događa u tom kontekstu (povijesni revizionizam na djelu, op. a.) davno sam opisao u Novom listu kao borbu za ‘bolju prošlost’“, kazao je Šnajder kolumnistici slovenske Mladine Heni Erceg, a intervju prenosi zagrebački portal Radio Gornji grad. „Naravno, da se ne radi o prošlosti kakva je ona uistinu bila, već kakvom se prisnila. Kako je ona bila posve drugačija, grozna da groznija nije mogla biti, nju je nekako valjalo prispodobiti potrebama nove quasi-elite da si tu iskrivljavanjem postignutu bolju prošlost osigura kako bi se legitimirala. Jer te su elite, izuzmemo li dio komunističkih elita koje su pristale kolaborirati da bi ostale u vlasti, pale niotkud. Da je to bilo doslovno niotkuda, može se najbolje shvatiti razmatranjem biografija Tuđmanovog vojnog plemstva. (…) U ovom su ratu ‘nobilirani’ generalskim činovima vodoinstalateri, šoferi i sitni kriminalci koji su spašavali svoje karijere upisavši se u francusku Legiju stranaca. Povijest koju prave takvi majstori nije mogla ispasti drugačije nego nakaradna.

Tu je onda jasno koliko su morali drljati, mazati po povijesti, šamarati je i gnječiti, e da bi ona priznala da je ustaški projekt države bio u osnovi utemeljen na tisućljetnom hrvatskom snu, i da se taj san sanjao najmanje 12 stoljeća prije no što je ikome na svijetu palo na pamet da država ima biti nacionalna. Zbílja je bila nešto posve drugo, ustaški pokret mene najviše podsjeća na jedan ‘kalifat’, utemeljen od strane stotinjak terorista spremnih na sve. I onda su oni to svoje sve i počinili.“

Misleći ljudi

Slobodan Šnajder nije jedini – dapače, sav je narod i osobito najveći dio hrvatskih branitelja – zamišljao „jednu sasvim drugačiju Hrvatsku“, Lijepu Našu i topli dom svim svojim građanima bez obzira na etničku, političku, svjetonazorsku, vjersku, rodnu i inu pripadnost. Domovinu kojoj ustaštvo i tzv. NDH neće biti uzor. Daleko im kuća. U kojoj nitko neće biti „gost“, u kojoj se nikog neće progoniti ni za što, ako mu nije dokazana krivnja. Ta je Hrvatska možda, drži Slobodan Šnajder, „mogla biti epitetom, primjer u malom, zajedno s republikama bivše zakjedničke domovine, jedne bolje EU. Da je EU bila u stanju procjenjivati manje makijavelistički, da Zapadu nije bilo tako važno poraziti socijalizam do koljena, da je EU, kao što je htio Ante Marković, primila Jugoslaviju kao cjelinu za svoju članicu, s nama bi još na ovom svijetu danas živjelo onih 200.000 ljudi koji su otpisani kao trošak, plus što bi oko 2,5 milijuna koji su ostali bez šila i ognjila ostalo u svom zavičaju. To je, recimo, taj golemi trošak jednog rasapa koji u ovome što je uslijedilo ne može naći iole suvislo opravdanje. (…) U svakom narodu, pa i najmanjem, nađe se i mislećih ljudi. Pa makar se radilo o statističkoj greški.

Ti misleći ljudi nisu uspjeli objasniti zasukanim nacionalistima jednu ključnu stvar. Da nacionalno čista država nije nikakav deziderat, nešto poželjno, već ruglo naprosto. U svom ekstremnom obliku, hrvatski nacionalizam – to nikako nije cjelina toga pojma – znači ustaštvo. Vodeći ustaše, čim se njihova stvar stala klimati iz vojnih, geopolitičkih razloga, gotovo su zavapili: ‘Neka bude Hrvatska, pa makar i sovjetska!’ Uostalom neki su od njih bili impresionirani odlučnošću i hrabrošću komunista, koje, dok su ih sretali u kraljevim kazamatima, još nisu držali smrtnim neprijateljem. Eto, tu je misao preuzeo ekstremni nacionalizam i njome se hrani do danas. Dakle, nacionalna država, kako god uređena, pa čak i ako počiva na posve suprotnim svjetonazorskim načelima od ustaških. Država naprosto kao sebi inherentan cilj. Aristotel bi rekao entelehija: početak i konac svega. A to je duboko krivo, defektno razmišljanje, i primjer današnje Hrvatske veoma je zoran dokaz za to. Nacionalna država nije nikakvo jamstvo da će ona biti barem donekle uređena. Kako je ona krajnji cilj, nema ni potrebe osobito se truditi oko njezina uređivanja“.

A ima li potrebe promptno reagirati s najviših državnih niša kako se toj i takvoj neuređenoj u svakom smislu Bijednoj Našoj ne bi uistinu dogodila 1933. iz praskozorja nacističke Njemačke? Itekako. Samo, tko će uzeti uzde u ruke kad već premijer i predsjednica bježe od te odgovornosti kao Sotona od tamjana!?

The post Zašto državni vrh RH ne vidi proustaške batinaše? appeared first on Tacno.net.

Foto: dalje.com

Umjesto da smiruje hrvatsko-srpske napetosti, promptno reagira na ekscese i izljeve protusrpske mržnje, zatrpava međunacionalne jazove i vjerodostojno potiče snošljivost, suživot  i suradnju ljudi te razlike među njima uvažava kao bogatstvo – što joj je prva ustavna i zakonska obveza – Kolinda Grabar-Kitarović se predaje nedopuštenim bitkama. Koje, je li, ni iz ljudskih niti iz politički prihvatljivih razloga jednostavno nemaju smisla. Protivne su boljem kućnom odgoju, što je predsjednica demonstrirala urbi et orbi šakom o stol u naručenom intervjuu apologetskoj Hrvatskoj televiziji, gdje je, sic transit, čak utuživo nazvala lidera hrvatskih Srba Milorada Pupovca bezobraznim, neodgovornim i lažljivcem samo zato što se usudio u razgovoru za jedan medij u BiH iznijeti svoje stajalište. A to je taknulo u nacionalistički živac – istina boli? – ne samo nju nego i dobar dio političke i ine javnosti u Bijednoj Našoj. Može li takva zemlja predsjedati Europskom unijom? 

Marijan Vogrinec

Naprijed, „državotvorni domoljubi“, problem katastrofalno kontaminiranih hrvatsko-srpskih odnosa u Bijednoj Našoj više je no jednostavno riješiti. Samo treba kratkim postupkom dekapitirati Milorada Pupovca po receptu Đakićevog sina u božićnoj FB čestitci „prijateljima srbićima“ ili opjevanim u Thompsona majstorijama Maksovih mesara iz Jasenovca i Gradiške Stare, odnosno nagovoriti premijera Andreja Plenkovića – uopće neće biti teško u predizborno vrijeme – na „bezodvlačan“ (sic transit) transfer tog „Vučićeva agenta“ (Bruna Esih) na doživotni tretman u nekom od slavnih apartmana na Golom otoku. I, kad se Milorada Pupovca – saborskog pak zastupnika SDSS-a i srpske manjine, koalicijskog partnera Plenkovićeve trenutno vladajuće većine, znanstvenika i sveučilišnog lingvista koji bolje govori hrvatski standard od svakog političara s tzv. radikalno desne kace, što se kiti „domoljubnim“ hrvatstvom od stoljeća sedmog i katoličanstvom katoličkijim od onog Jorge Maria Bergoglia koje ga je uzvisilo na stolac zemaljskog nasljednika sv. Petra – odlučno izbriše s radara kao bilo čijeg i kakvog čimbenika, Bijedna će Naša dok kažeš keks biti Lijepa Naša.

Baš onakva i još bolja, bogatija, jedinstvenija i puno sretnija od obećane u inaugurativnom govoru one veljače 2015. godine pred sv. Markom u Zagrebu, gdje je tek izabrana predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović prisegnula da će biti predsjednicom svih građana bez obzira na etničku, vjersku, političku, ideološku, rodnu i svaku drugu pripadnost. Dobro, nije ispunila ni minimum zaprisegnutog, za što će morati položiti račun u najavljenoj utrci za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje, a birači joj imaju suditi, međutim, nije dobro za opće društveno-političko zdravlje u zemlji napadno se svrstati na stranu (pre)glasnih Pupovčevih egzekutora – s državnog vrha, politike, dijela od 1350 braniteljskih/stradalničkih udruga, protusrpski ispolitizirane šovinističke/ksenofobne javnosti, vrha hrvatske filijale Katoličke crkve… – ne bi li na maloumno izradikaliziranom hrvatsko-srpskom pitanju požnjela izgubljenog u toj biračkoj branši 25-30 posto rejtinga.

HDZ-ova „žena iz naroda“, koja je opet stranačka favoritkinja na izborima s otprilike dvadesetak kojekakvih predsjedničkih protukandidata, iziritirala je u svojih pet godina na Pantovčaku i lijevu, i desnu i, osobito, većinski apstinentsku javnost svojim polit-ideološkim kolebanjima, nesuvislostima, nelogičnim izjavama, neukusnim ulizivanjima/podilaženjima svakomu i u RH i vani za koga/koje procijeni da bi od njih mogla imati koristi, ali je dosljedno ostala na protupupovčevskoj liniji. Na polovici mandata ga je medijski „oprala“ nakon njegova otvorenog pisma o osobnoj i ugrozi srpske manjine u Hrvatskoj time da i njoj „svašta kažu u Rijeci, kad dođe u svoj zavičaj“. Nezavisni saborski zastupnik, bivši SDP-ov ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić tvrdi da ona ni sama ne zna je li „ustaškinja“ ili „partizanka“ jer ideološki vrluda zdesna nalijevo i obratno, da nije ništa napravila na Pantovčaku i da se otvoreno priključila – po onoj kud’ svi Turci, tu i mali Mujo? – masovnoj histeriji kojoj su Pupovčevi „smrtni grijesi“ o aktualnom stanju u RH samo smokvin list za sakriti sve nabujale protusrpske komplekse i osvetničku mržnju.

Smrt Hrvoju Klasiću?

Ugledni povjesničar s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Hrvoje Klasić, koji je zbog svojih istraživanja/pisanja/izjava o novijoj hrvatskoj prošlosti prijavio policiji ozbiljne proustaške prijetnje smrću u pismu dostavljenom mu na fakultetsku adresu (s potpisom „Za dom spremni“), kazao je u „Newsroomu“ televizije N1 Hrvatska da ne bi volio biti u koži članova predsjedničina izbornog stožera. „Čini se da ona o mnogim temama nema svoje stajalište“, drži Klasić, „i onda se događa upravo to da negdje govori jedno, drugdje drugo, odnosno ono što drugi žele čuti. Govorila je u Izraelu o Holokaustu, održala vatreni govor u kojem je osudila ustaše i onda se vrati u Hrvatsku i dâ intervju ekstremno desnom tjedniku i kaže da je najveći problem s Antom Pavelićem što je razočarao Hrvate. Onda ode u Poljsku pa veliča antifašiste, a u intervjuu kaže da je vođa antifašističkog pokreta Josip Broz Tito najveći izdajnik hrvatskog naroda.“ Neki dan na međunarodnom obilježavanju obljetnice početka Drugog svjetskog rata (1. rujna 1939.) njemačkim napadom na Poljsku, Kolinda Grabar-Kitarović se podičila time da je „Hrvatska imala najveći i najorganiziraniji u okupiranoj Europi, pobjednički antinacifašistički pokret u kojem je sudjelovalo više od pola milijuna ljudi“, ali neće – da se ustaše kod kuće ne uvrijede!? – ni jednom riječju spomnuti hrvatske komuniste koji su poveli partizanski otpor nacifašističkom okupatoru i ustašama u tzv. NDH, vođu tog pokreta kumrovečkog Hrvata Josipa Broza Tita i sve od čega je sastavljena istina da se Hrvatska našla na pobjedničkoj strani.

Hrvoje Klasić – Foto: Jovica Drobnjak

„Ovo je bolesno društvo“, utvrdio je Klasić isto što i, drugim riječima, Milorad Pupovac svojim „heretičkim“ paralelama u intervjuu b-h mediju, „ovo je bolesna država, ako vi morate podilaziti nekomu tko veliča ustaše. S ovom državom tada nešto nije u redu. Mislim da je to tragedija ovog društva. Relativizacija ustaštva nije počela s Tomislavom Karamarkom, nego s Franjom Tuđmanom. Imali smo antifašizam, predsjednika koji je bio antifašistički borac, u Ustavu je i on je službeni narativ, a neslužbeno je bio rušenje partizanskih spomenika (više od 3000 diljem RH, op. a.) i davanje imena ulicama po ministrima u ustaškoj vladi. Imate jednu konfuziju i sada žanjemo ono što smo posijali.“ Kaže mudar pûk – tko sije vjetar, žanje oluju. Ekstremistički tzv. desni vjetar, je li, već jest nižeg intenziteta/stupnja oluje, pa je i opravdana zabrinutost svakog s makar dva zrna soli u glavi što se histerično u političkoj i inoj javnosti prekomjerno granatira upravo one koji upozoravaju na to kako proustaško ugrožavanje života, zdravlja i imovine manjinskih Srba u RH vodi u propast i – većinske Hrvate. Nitko nije slobodan i siguran, ako drugom uskraćuje slobodu i sigurnost. Manjinski Srbi imaju u RH jednako pravo na slobodu i sigurnost kao većinski Hrvati, zajednička je domovina.

Neukusno je, nepristojno i nedoputivo predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović lupati šakom o stol pred smotanim i neprofesionalnim HRT-ovim novinarom što postavlja naručena pitanja i vrijeđati Pupovca, kojem nije dorasla ni političkim iskustvo niti svjetonazorskom dosljednošću: „Ta je izjava u najmanju ruku bezobrazna, a rekla bih i vrlo neodgovorna. Gospodin Pupovac iznio je, nažalost, niz neistina na račun vlastite države (što je neistina u njegovim tvrdnjama, nije kazala, op. a.). On mora shvatiti da je zastupnik u Hrvatskom saboru, da predstavlja srpsku zajednicu u Hrvatskoj, hrvatske građane kojima je glavni grad Zagreb, a ne Beograd“. Osim frazetina bez sadržaja, zašto nije konkretno navela Pupovčeve neistine, što je neistinito rekao, a izmišljotinu da Pupovac i Srbi u RH „ne znaju“ za Zagreb kao svoj glavni grad, odnosno da su hrvatski građani, može komotno zakvačiti mačku za rep. I baš zato, što lider hrvatskih Srba itekako shvaća svoje ovlasti i dužnosti zastupnika u Hrvatskom saboru – za razliku od Grabar-Kitarović, koja ne razumije i ne shvaća predsjedničke dužnosti i odgovornost za sve svoje sugrađane jednako – Milorad Pupovac je ljudski, manjinski i politički pozvan govoriti o odnosu državne vlasti prema proustaškom ekstremizmu kako govori. Sviđalo li se to njoj i HDZ-ovoj vlasti ili ne. Njihov, ne Pupovčev problem.

Na krijesti vala protupupovčevske histerije, gotovo na vlas sinkronizirano s difamacijskim narativom Kolinde Grabar-Kitarović, čija je bila izaslanica na bleiburškim komemoracijama ubijenim ustašama i inim kvislinzima, redikulozna tzv. desničarka Bruna Esih oborila se na Pupovca u ime već korodiranih unutarnjim razdorima (svađa/otimanje za „liderstvom“ sa Zlatkom Hasanbegovićem) Nezavisnih za Hrvatsku: „On je agent srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji drži ključeve većine u Hrvatskom saboru. Milorad Pupovac ne bi trebao biti na poziciji i u prilici da na išta reagira, nego u najboljem slučaju da bude zastupnik manjine u nekom vladinom savjetu ili, kao u Mađarskoj, zastupnik promatrač. Svakako je uvrnuto da on na temeklju povlaštenog ulaska u Sabor odlučuje o poreznom, mirovinskom ili bilo kojem drugom sustavu, a kamoli sigurnosnom ili o sustavu Ustavnog suda RH“. Žena koja vrijeđa vlastitu državu zastavom ustaškog designa – trobojnica sa šahovnicom bijelog početnog polja i bez državne krune hrvatskih povijesnih pokrajina – a nitko ju ne poziva na odgovornost, svela bi hrvatske građane etničke manjine na građane drugog reda. Sic transit. Pupovac joj je trn u oku – kao i mnogim njezinim ucrnjenim pro U istomišljenicima – samo zato što je Srbin u RH, a ne zato što manjinska tri SDSS-ova glasa u parlamentu ili sâm Pupovac na sastancima koalicijske koordinacije o bilo čemu imaju – zadnju riječ, presudno odlučuju, tzv. su jezičac na vagi. Ali…

Ruku u vatru…

Problem hrvatsko-srpskih odnosa trebao je biti riješen unutar zemlje još prije tridesetak godina – na papiru i jest, čak europski uzorno riješen Ustavom RH, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, paragrafima o manjinskim jezicima i pismu, etc. – ali nijedna se vlada nije ufala reći bobu bob, popu pop u dnevnom životu i, što bi kazali jarani, kurtalisati se ustaštva i proustašluka u bilo kojem obliku. Ali, ne’š ti, vraže, kad su primitivizam i špilja u trknutim glavama. Pa se siluje istina, ruga povijesnim činjenicama i maloumno sije vjetar već viđenog zla. Ne samo taj neriješen u svakodnevici hrvatsko-srpski problem nego sada i sva ta histerija, je li, glede i u svezi Milorada Pupovca, prijetnja da vlast hrvatskih pučana (filijala vladajućih u Uniji) ostane bez sastavnice svoje najveće etničke manjine (Srba), jer da ovdje nema istinske demokracije, da država krši temeljna ljudska prava i slobode dijela svojih građana, da tolerira nacifašistički ekstremizam vojno pobijeđen prije 74 godine, etc., primjetno kontaminira sposobnost/vjerodost RH da za svega par mjeseci preuzme i uspješno predsjedava EU-om. Da pola godine sjedi na čelu stola tzv. obitelji kojoj oduvijek pripada.

Ruku u vatru da si europejski ovisan birokrat Andrej Plenković, koji vidi svoju karijeru u bruxelleskim i srodnim birokratskim strukturama, neće jer ne smije dopustitili luksuz daljnjeg dramatiziranja „slučaja Pupovac i Srbi u RH“, odnosno izlazak SDSS-a iz vladajuće koalicije. Kamoli možebitnu radikalizaciju sukoba na način da lider manjinskih Srba i SDSS – što nije isključeno i što Pupovac nije jednom spomenuo kao krajnju mogućnost – internacionaliziraju svoje nezdovoljstvo stanjem međuetničkog zdravlja u zemlji. A međunarodna licencija državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti nije ni približno utemeljena na krvi i znoju hrvatskih branitelja (i općenarodnog za rata odbijanja od usta svih obitelji, što je bilo ključno, a „domoljubni“ uhljebi redovito prešućuju) koliko na jamstvu režima tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da će novopriznati RH upražnjavati sva ljudska i manjinska prava, osobito Srba, te demokratske uzuse civiliziranog svijeta. Ta su jamstva bila propusnica Hrvatskoj i za UN, EU, NATO, etc.

Osim tih rizika – u okolnostima kad je HDZ „popušio“ euroizbore, a RH ne stoji dobro u političkim odnosima s gotovo svim susjedama, osobito sa Srbijom i BiH, te se unutarstranački počeo sukobljavati na pitanjima smjera i načina vođenja ZNA SE opcije, etc. – premijer Plenković je silom prilika primoran čim prije popeglati „nesporazume“ s Pupovcem, jer su mu za vratom predsjednički, na proljeće unutarstranački i iste godine još i parlamentarni izbori. Dakako, ništa manje važni lokalni/regionalni, pa mu uistinu gori pod debelim mesom i kod kuće i vani zbog predsjedanja EU-om. A Milorad Pupovac jest materijal, koji se dade modelirati pa, ma koliko bio u pravu i bez dlake na jeziku kad je o (pro)ustaštvu riječ, neće tjerati mak na konac. Njih su dvojica već razgovarali o problemu i kazali jedan drugomu što misle, a javnost po običaju neće doznati pojedinosti ni od Plenkovića niti od Pupovca. Obojica prakticiraju machiavellistički tip politike kao umijeća/umjetnosti mogućeg, što podrazumijeva kompromise koji nisu uvijek svima popularni, pa…

Policija je promptno reagirala, identificirala i privela osmoricu od oko 15 fantomkama zakrabuljenih batinaša, navodno navijača „jednog splitskog nogometnog kluba“ (sic transit, Torcide, među kojima je bio i napadač u Supetru na sezonce iz Vukovara, zbog srpskog naglaska), koji su u četiri automobila, organizirano i iz protusrpske mržnje u Uzdolju nedaleko od Knina fizički napali mjesne Srbe i demolirali kafić u kojem su gledali tv-prijenos međunarodne nogometne utakmice srbijanske Crvene zvezde i švicarskih Young Boysa. Četvorica su još u jednomjesečnom istražnom pritvoru, jedan je u bijegu, a za ostalima se traga. Uhićeni su i napadači na mjesne Srbe u obližnjim Đevrskama, a sada je potez na pravosuđu: hoće li po uhodanoj praksi tretirati protusrpsku mržnju kao prekršaj reda i mira, izazivanje nereda s lakšim tjelesnim ozljedama ili po paragrafima što podrazumijevaju od jedne do više od pet ili čak 15 godina zatvora?

foto: RTL.hr

Kako je to sankcioniran divljak iz mrzilačkog napada u Supetru na Braču – gdje je ozlijeđen mjesni vatrogasac kada je o ponoći priskočio u pomoć napadnutima – kad se na istom protusrpskom zadatku nedugo potom našao pod fantomkom u Uzdolju? Je li primjer istomišljenicima da smiju nekažnjeno, samo s pravosudnim „no, no, nemojte više“ batinati Srbe – sutra ih i ubijati, paliti im kuće i silovati žene!? – a njihov najviši politički zastupnik u Hrvatskom saboru ne smije, revoltiran proustaškim nasiljem, javno kazati da ga takva atmosfera u hrvatskom društvu podjeća na tzv. NDH? Neki dan, međutim, unatoč policijskoj akciji i mlakim „osudama“ s državnog i crkvenog vrha te osokoljeni masovnom histerijom s pozivom HDZ/Đakićeve Hvidre na kazneni progon/linč Milorada Pupovca, skupina BBB-a se u automobilima zagrebačkih registracijskih pločica prosvjedno dovezla pred isti kafić u Uzdolju i razapela ogromni transparent prijeteće poruke „Milorade, to se ne zaboravlja“ i više manjih plakata uvredljivog protusrpskog sadržaja. Te „junake“ policija valjda nije ni tražila, jer su mediji prešutjeli incident, a lokalni Srbi žive u strahu kao da je uistinu stanje u RH kao 1933. u Njemačkoj, odnosno u tzv. NDH netom pošto je bivši K,u.K vojnik Slavko Kvaternik na zagrebačkom „krugovalu“ krstio ustašku paradržavu, a zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, od travnja 1942. i vojni vikar ustaške vojske slavodobitno pozvao kler svoje dijeceze da joj se stavi na raspolaganje.

Povjesničar Hrvoje Klasić se, kao ni Pupovac, dobar dio političke oporbe i javnosti ne slaže s tvrdnjom državnog vrha RH, svojedobnog vladinog povjerenstva za „bolju prošlost“ (vodio ga sveučilišni profesor nuklearne medicine i tada predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić) i cijele tzv. desnice da se ustaški „Za dom spremni“ može koristiti u posebnim prigodama, jer je „bio ustaška i 1941. i 1991.; oni koji su osnivali HOS su to znali i time se ponosili. Danas bilo tko, akademik ili povjerenstvo, pokušavaju obraniti neobranjivo. Ako se tada dopustilo, to ne znači da se sada ne može reći da je dosta“. Sudske prijave protiv te krilatice u pjesmi „Bojna Čavoglave“ estradnjaka Marka Perkovića Thompsona padaju u vodu, jer je to „dio umjetničkog djela“. Sic transit. Thompson i umjetničko djelo su daleko poput neba i zemlje baš kao što su udaljeni partizani od ustaških veleizdajnika. Relativizacija ustaštva, drži Klasić, pokazuje svo licemjerje i kukavičluk u društvu, pa će mnogi opet glasati za ljude koji se „skrivaju iza floskula, a misle vrlo radikalno“.

Hrvoje Klasić je izjavio u „Newsroomu“ kako ga je fakultetski kolega Pupovac nazvao netom što je zaprimio pismo sa za dom nespremnom prijetnjom smrću, rekavši mu da je večer prije i sâm „doživio verbalni napad na rubu fizičkog u središtu Zagreba“ te da napad u Uzdolju „ne može biti navijački. Možemo se sad praviti ludi, ali ti ljudi su napadnuti jer su Srbi. U Hrvatskoj je atmosfera odlična, ako šutite i okrećete glavu, ali ako ste po nečemu drugačiji, bilo da ste homoseksualac, Srbin ili povjesničar koji govori o povijesti, onda se vidi da nije baš atmosfera tako odlična i to nije normalno“.

Plutajuća antisrpska atmosfera

Predsjedništvo SDSS-a je na presici izvijestilo novinare da Pupovac ima njegovu punu potporu, a Glavni odbor stranke će odlučiti o tomu hoće li stranka nakon svega ostati u HDZ-ovoj koaliciji kao dio vladine/saborske većine, a predsjednik Srpskog narodnog vijeća, čelne organizacije srpske manjine u RH, te SDSS-ovog kluba saborskih zastupnika Boris Milošević izvijestio je o novom napadu na hrvatske Srbe. Neki dan su u Biljanima Donjim kamenovane kuće srpskih povratnika, koje se vrijeđalo na nacionalnoj osnovi. Incident je prijavljen policiji i vodi se istraga, a ljudi su u strahu, jer ne osjećaju da ih država štiti. Smije li Milorad Pupovac prosvjedovati protiv nasilja i tražiti da ga država primjerno prevenira ili sankcionira, a da ga se ne optužuje kao „Vučićevog agenta“ i „državnog neprijatelja No. 1 hrvatskih nacionalnih interesa“? Kolumnist Jutarnjeg lista Vlado Vurušić raščlanjuje Pupovčevu političku sudbinu kao „čovjeka kojeg Hrvati vole mrziti“, kojega su „srpski nacionalisti zvali Tuđmanovim Srbinom, napadaju ga hrvatski nacionalisti, a ne štedi ga ni ljevica“. Tvrdi da je taj čelnik SDSS-a „postao ovog nesnosnog kolovoza antizvijezda natmurenog hrvatskog političkog neba“ na kojeg je „u Hrvatskoj otvoren lov, pa i prava hajka na najdugovječnijeg lidera ‘naših’ Srba ili onoga što je od njih ostalo nakon turbulentnih ’90-ih, koje se pokušavaju održavati na ovdašnjim prostorima i danas, gotovo 25-30 godina od rata i raspada Jugoslavije“.

Najdugovječniji saborski zastupnik, predstavnik talijanske manjine Furio Radin ističe da je „od kraja ’90-ih u Hrvatskoj, nekad jača, nekad slabija, ali permanentna, plutajuća antisrpska atmosfera. Sve ove godine nije se htjelo ili moglo otvoriti raspravu o Srbima u Hrvatskoj i svemu što je bilo prije, a pogotovo za vrijeme i nakon Domovinskog rata. U tomu i jest jedan od korijena ovakvog odnosa prema Pupovcu“. Drugi je razlog taj da je on tzv. ljevičar, koji iritantno diže tlak tzv. desničarima narativom o hrvatskom antinacifašizmu, povijesnoj ulozi partizana i Tita, ustaškom genocidu nad Srbima, posjetima ustaškim stratištima u Jasenovcu i Jadovnu na Velebitu, hrvatskim zločinima nad Srbima u Domovinskom ratu, o tomu kako je teško biti Srbin i u današnjoj Hrvatskoj, etc. Udaraju mu kontru nazivajući ga „profesionalnim Srbinom“ i „etnobiznismenom“, što je izraz hrvatskog jala, jer „on jest na/pri vlasti“, a „mi nismo“. Radin je upozorio Vurušića i na socijalne razloge Pupovčeva anatemiziranja: „Frustrirani sve težom socijalnom situacijom, odlaskom sve većeg broja ljudi iz zemlje, opterećenjima korupcijom, nepotizmom i uhljebništvom što sve više isplivava na površinu, ljudi u toj svojoj nemoći traže krivca i neprijatelja, a Pupovac je za to idealna meta zbog svega rečenog.

Tim više, jer on nije u prilici da može ravnopravno uzvratiti na harangu i optužbe, a ktomu se odbijaju svi njegovi navodi. Ne želi se sagledati što zapravo govori ni kontekst u kojem je to izgovoreno, ali ni priznati vlastite pogreške i propuste počinjene prema srpskoj zajednici. No, srpska se zajednica nije do kraja odredila o svom grijehu prema Hrvatima“. Slijeva ga pak optužuju za kolaboraciju s HDZ-om, koji je najkrivlji za atmosferu „o kojoj Pupovac govori o RH kao jednom od čimbenika nestabilnosti na Balkanu“. I taj se srpski lider itekako u pravu kad tvrdi: „Umjesto da branimo vrijednosti antinacifašizma, mi se povlačimo i prepuštamo onima koji žele revitalizirati poražene snage u Drugom svjetskom ratu“. Robert Bajruši, također kolumnist Jutarnjeg lista, piše o toj temi – u jeku pak napada Hrvatske biskupske konferencije na Milorada Pupovca, jedne od (uz domovinskoveteransku, sic transit) vladarica Hrvatskom – kako je požeški mons. Antun Škvorčević „jedini biskup koji je javno upozorio na porast međuetničkog nasilja u Hrvatskoj“. Vrijedan i ugledan katolički prelat mons. Antun Škvorčević, poznat po rijetko nadahnutoj homiliji na mjestu bivšeg ustaškog konc-logora u Jasenovcu, najstrašnijeg stratišta u jugoistočnoj Europi za Drugog svjetskog rata koje visoki katolički kler u RH redovito „zaboravlja“ za razliku od tzv. komemoracija ustaškoj paravojsci na Bleiburgu, bijela je vrana među kolegama „pastirima“:

„Osuđujem nasilje što su ga ovih dana u Kninu, Đevskama, Viškovu i nekim drugim mjestima naše hrvatske domovine izvršile određene osobe nad ljudima srpske nacionalnosti te žrtvama izražavam svoje suosjećanje. Nedopustivo je hrvatstvo pretvoriti u ideologiju za mržnju i nasilje. Ono je sustav vrijednosti u koji su ugrađena i evanđeosla načela te kad netko mrzi pripadnike drugog naroda i vrši nad njim nasilje, povrjeđuje i kršćansku baštinu, djeluje protiv Božjeg nauma o čovjeku“. Na tim velikim, ljudskim riječima je mnos. Škvorčeviću zahvalio episkop slavonsko-pakrački Jovan Ćulibrk, uz napomenu: „Potpisujem svaku riječ“. Dvojica kršćanskih „pastira“, katolički i srpskopravoslavni, koje od Pakraca do Požege razdvaja tek 50 slavonskih kilometara, primjer su ekumenizma, nekih zajedničkih akcija i vrlo bliske suradnje godinama- Episkop Jovan Ćulibrk će, navodi Bajruši, o tomu posvjedočiti u intervjuu Jutarnjem listu 2016. godine: „Sa svojim najbližim susjedom, biskupom požeškim Antunom Škvorčevićem, uživam baš takav susjedski i hrišćanski odnos, koji ne podrazumijeva nikakvo hinjeno jedinstvo, nego ljudsko i hrišćansko međusobno poštovanje“.

Jovan Ćulibrk i Antun Škvorčević
Foto: Pozeska-biskupija.com

Malo je takvih „ljudi nazbilj“ (dum Marin), koji će se javno suprotstaviti „ljudima nahvao“ i osvjetlati obraz svomu rodu i narodu i trebali bi biti uzor, ohrabrenje onima što tvrde da su preuzeli odgovornost, a često se ponašaju ne samo neodgovorno nego i kao dvorske lude. Političko ludilo pak što je zgadilo politiku/političare biračkomu tijelu, koje svemu unatoč glasa za najlošije među lošima, davno je već palo na ispitu međuetničke snošljivosti i sad je samo pitanje – s kime i kako dalje. Zemlja radikala i s tako maloumnim podmetnjima sukoba, podjela i ekstremizma nema baš izglednu budućnost, ma što govorili trenutni vođe.

Dijalog, ne linč

Umjesto da smiruje hrvatsko-srpske napetosti, promptno reagira na ekscese i izljeve protusrpske mržnje, zatrpava međunacionalne jazove i vjerodostojno potiče snošljivost, suživot i suradnju ljudi te razlike među njima uvažava kao bogatstvo – što joj je prva ustavna i zakonska obveza u inače reduciranom opisu poslova – Kolinda Grabar-Kitarović se predaje nedopuštenim bitkama. Koje, je li, ni iz ljudskih niti iz politički prihvatljivih razloga jednostavno nemaju smisla. Protivne su boljem kućnom odgoju, što je predsjednica, rekosmo, neki dan demonstrirala urbi et orbi šakom o stol u naručenom intervjuu apologetskoj Hrvatskoj televiziji, gdje je, sic transit, čak utuživo nazvala Pupovca bezobraznim, neodgovornim i lažljivcem samo zato što se usudio u razgovoru za jedan medij u BiH iznijeti svoje stajalište. A to je taknulo u nacionalistički živac – istina boli? – ne samo nju nego i dobar dio političke i ine javnosti. Komu smeta istina o tomu da se, i zašto se – državnim nečinjenjem po Ustavu i Ustavnom zakonu o manjinama – među Srbima u RH širi strah od eskalacije proustaštva, koje prerasta u fizičko nasilje (Uzdolje, Đevrske, Viškovo, Valbandon, Bilice Donje, etc.) na koje vlast loše reagira?

Umjesto protuargumenata i dijaloga, na Milorada Pupovca se strovalila neviđena lavina političkih, medijskih i inih uvreda, prijetnji životu, zahtjeva za kaznenim progonom i svakovrsnih diskvalifikacija, čemu se ne vidi kraj, jer predizborne kampanje, kažu – svašta trpe. Pa i razbijanje glava bejzbol palicama i vandalizam na inventaru, barbarizam tzv. nogometnih navijača, etc. Ne bi išlo! Mislimo, u uljuđenoj državi koja bi da predsjeda Europskom unijom. Saberimo se, ljudi, dok je za vremena, poslije će biti (pre)kasno. Vremena su teška, a bit će i teža. Ne samo u Bijednoj Našoj koju nadolazeća globalna recesija za godinu i pol do dvije može uništiti. I bez onoga što londonskoga gradonačelnika Sadiqa Khana – razdorna retorika europskih čelnika i širenje mržnje među manjinama – asocira na opasno stanje Starog kontinenta nalik onom uoči Drugog svjetskog rata. A hrvatske budale se zavađaju ustašama i partizanima te batinaju svoje građane srpske nacionalnosti. Nazdravlje.

The post Nacionalistička histerija zapalila RH, od batine do linča appeared first on Tacno.net.

Foto: Radio 101

Dok HDZ-ova državna vlast nema sluha za prave prioritete o kojima ovisi budućnost zemlje, ali i povjerenje, zadovoljstvo građana vlašću, već vrda i mulja, dodvorava se, ulizuje ovima ili onima, obećava, kupuje naklonost birača, forsira lažne prioritete, nekritična je i široke ruke prema svojoj ulozi u međunarodnoj zajednici te futra zdravstvo u tuđoj državi (BiH), a vlastiti joj liječnici i učitelji prosvjeduju, neće biti mira. Razgovori u srijedu nisu približili vladina i sindikalna/prosvjednička stajališta, a Kujundžićev hospicij je u nuždi, kada – kaže mudar pûk – vrag i muhe jede, iznjedrio više no genijalnu ideju: na rad u zdravstvu pripušteni su liječnici bez i jednog dana pripravničkog staža, izravno s fakulteta, netom što su primili diplome. E sad, ljudi, budimo bolesni i dovoljno hrabri tima doći u ruke. Neki od netom diplomiranih potražili specijalizacije, neki se javili na natječaj HZZO-a za rad pod nadzorom, a neki su u ordinacijama obiteljske medicine odmah počeli raditi samostalno, bez nadzora starijih liječnika. Sirotinja, koja ovisi o javnom zdravstvu, nema novca za platiti privatniku – imala ili ne imala petlje – morat će svoje zdravlje staviti i pod takav stetoskop. Ruski rulet? Itekakav

Marijan Vogrinec

„Ni med cvetjem ni pravice/ rekel to je fijolice/ smardljivi terputec,/ jalnuš, tvardogutec“, etc., etc. Inspiriran valjda tom vječnom životnom istinom iz stiha gromade hrvatske umjetnosti riječi, nacionalističkim „državotvorjem“ maloumno već 1990-ih godina gurnute iz izdavaštva, knjižara, lektire… u zaborav, premijer Andrej Plenković je veliku Krležinu ironiju o hudoj zbílji nedarovito reinterpretirao narativom štrajkaški najnabrijanijima uz jasle s javnim novcem. Liječnicima, medicinskim sestrama i učiteljima, koji žele ne samo više plaće nego i položaj u društvu kakav zaslužuju više i prije od mnogih u javnom/državnom sektoru s iritantno boljim i osnovicama i koeficijentom složenosti posla. „Rasprava o osnovicama, koeficijentima i dodatcima na plaće nešto su s čime smo mi (vlada, op. a.) familijazirani, i sindikati, naravno“, kazat će premijer na vladinoj sjednici te jako oplesti po ministrima znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak i zdravstva Milanu Kijundžiću, jer da su „članovi vlade, ne sindikata“, što će reći da pravica ni za njegova mandata neće među cvetje. „No, meni kao predsjedniku vlade i cijeloj vladi bitna je fiskalna i financijska održivost proračuna, gdje smo ostvarili suficite. I, da bismo to uspjeli nastaviti i dalje konsolidirati, moramo voditi računa o onome što je realno.“

Kakvo cvetje i kakve pravice, dajte najte. Ni premijerovi koalicijski jarani –  sve odreda političari tzv. treće brzine koji bi bez kompe s HDZ-om bili kruha gladni negdje daleko iza aut linije niti oporba na čelu sa SDP-om što je glede i u svezi, je li, ključnih uzroka aktualnom buntu neodgovorno propustila svojih „pet minuta“ vlasti kad je mogla rascvjetati pravicu med cvetjem, a nije, dakle nikomu od njih nije ozbiljno stalo do reda i prioriteta učinkovito primjerenih razvojnim potrebama/mogućnostima zemlje. Cijeli se problem zapravo svodi na problem prioriteta. Na to što je vladi preče od prečeg, odnosno je li to preče od prečeg u funkciji održanja na vlasti i po cijenu populističkog farbanja tunela ili je prioritetno uložiti političke akcije i volju, sposobnosti i znanje u razvojne dionice društva, makar to značilo – gubitak vlasti. Sa stanovitom iznimkom – baš stanovitom – ratnih vlada Franje Gregurića i Nikice Valentića, kada zapravo nije bilo gladnih ni nezbrinutih, nijedna poslije nije dvojila: birala je prioritete, uključivo među hrvatskim tzv. konstitutivnim korpusom u BiH, stranačko-klijentelističko-nepotističkog održanja za kormilom vlasti i moći. Bez obzira na gospodarsko i loše društveno stanje zdravlja zemlje.

Pazite, i mi smo glasači!

„Sve pregovore (sa sindikatima zdravstva i školstva, op. a.) vodit ćemo na konzistentan, učinkovit i horizontalan način“, ustraje premijer Andrej Plenković u okolnostima kad se prosvjedi liječnika, medicinskih sestara i inih u zdravstvu dnevno šire izvan Zagreba i regionalnih centara, prijeteći u drugoj polovici rujna prerasti u opći štrajk, kada će možebitno i učitelji odmrznuti svoju štrajkašku odgodu s početka nove školske godine. „Od svih u vladi očekujem da respektiraju do kraja taj horizontalni princip i načelo djelovanja, kojeg se vlada drži prošle tri godine, jer je to jedini učinkovit način. Vlada će i ove godine od 1. listopada povećati osnovicu plaća u javnim i državnim službama za dva posto nakon što ju je početkom godine povećala za tri posto.“

Naravno da se sindikati osjećaju preveranim, jer te unaprijed dogovorene mrvice ne samo što ne ispravljaju dosadašnje nepopeglane nepravde niti tzv. horizontalni princip (linearna uravnilovka; svima isti postotak) znači smanjenje razlika u plaćama među javnim/državnim sektorima. Unatoč naznakama da bi vlada ipak mogla prosvjetarima povećati koeficijent za složenost poslova, najniži u javnom/državnom sektoru, ostaju neriješeni ključni uzroci političkog i društvenog bagateliziranja odgoja i obrazovanja za koje se tvrdi da su – prioritet. Doduše, samo na papiru i politikantskom jeziku. „Ova vlada je produbila prijašnje nepravde“, tvrdi šef Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama RH Branimir Mihalinec, koji je s predsjednicom Sindikata hrvatskih učitelja Sanjom Šprem doveo vladi pod prozore, nakrcao Markov trg s oko 1500 gnjevnih prosvjetara. „Naši su zahtjevi argumentirani. Najvažnije je da su naši zahtjevi provedivi, jer država ima novca za to. Kad kažu da nema novca – lažu. Imaju za sanaciju posrnulih poduzeća i za privilegije onima koji ih drže na vlasti. Samo za nas nema, a ministar financija Zdravko Marić se hvali suficitom u proračunu (i turistički ministar Gari Cappelli milijardom dosad ubranih kuna više, nego lani, op. a.). Za koga čuva taj novac?

Ne pristajemo više na to da nema novca. Sada je vrijeme za nas! I neka zapamte: i mi smo glasači. Nemojte nas stavljati u horizontalu, mi smo vertikala ovog društva, nositelji promjena, nositelji budućnosti.“ Koliko je HDZ-ovom državnom mainstreamu pak do promjena/budućnosti o kojim zbori sindikalni čelnik, potvrđuju dva indikativna podatka: ključnu, tzv. kurikulnu reformu školstva povjerio je moralno kompromitiranom i gotovo beznačajnom u političkoj areni ostatku ostataka HNS-a Ivana Vrdoljaka, koalicijskom partneru minimalnog javnog rejtinga, a učitelje s VSS-om šalje u mirovinu gotovo kao socijalne slučajeve. Jedna će prosvjednica to ilustrirati medijima sramotom do neba: „Profesorica sam engleskog jezika, imam 60 godina i 35 godina radnog staža. Izračunali su mi da će moja mirovina biti 2100 kuna. Je li to normalno?“ I sâm će premijer i državni mu blagajnik reći da nije normalno, ali se neće posramiti, makar pred tv-okom zacrvenjeti u licu niti malim prstom pomaknuti da se profesoricu pred mirovinom – čak nižom od prosjeka oko 2300 kuna što ga prima 800.000 penzića u Bijednoj Našoj – te njezine kolege/ice žurno premjesti iz tzv. horizontale u tzv. vertikalu.

Novopečeni pak ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović, za kojim se navodno vuku repovi s prethodnog radnog mjesta ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) zbog zapošljavanja nogometaša zagrebačkog NK Španskog i nalaza Državnog povjerenstva za kontrolu javne nabave, nema ovlasti bez premijerovog miga dizati tzv. horizontale u tzv. vertikale, ali ima odličan uvid u stanje sporne stvari. A ta je, rekosmo, problem prioriteta u raspodjeli javnog kao rodnog mjesta činjenice kako ni med cvetjem ni pravice. Neovisno o vladinoj geometriji koju ministar Aladrović plenkovićevski interpretira – „vlada se zalaže za horizontalno povećanje plaća, odnosno horizontalnu korekciju za sve, ne samo za neke odabrane skupine“ – Banski dvori ne žele preraspodijeliti godinama loše determinirane proračunske prioritete, promijeniti odnose među njima, a time ni dovoljno šuškavih anestetika ni za lokalno, kamoli opće anesteziranje nabujalog zaposleničkog bijesa u javnom/državnom sektoru. Dobiju li svi ponešto – dva-tri, pet ili koji postotak više – i time nitko koliko traži ili mu pripada, neće biti dobro. Dobiju li neki više od drugih, što traže ili im uistinu pripada (npr. medicinari i prosvjetari), opet neće valjati. Njima da, nama ne – ne bi išlo.

A novca uistinu ima, dakako, ali nema ga za sve. Ne toliko zato, što ga uistinu nema, već prije stoga što autori proračunskih prioriteta ne misle da ga treba biti i za one za koje mora vrijediti da – „država nema novca“. Grizodušje s tim ima upravo toliko veze koliko i politička volja/svijest s razvojnom strategijom zemlje u predizbornim obećanjima. Jedna pak druga prosvjetna prosvjednica žesti se u novinarski mikrofon: „Imam 35 godina radnog staža i plaću od 6800 kuna. To nije dovoljno, ako imate studenticu u obitelji, nezaposlenog muža, morate platiti hranu, režije…“ Mlada pak kolegica do nje pod prozorima Banskih dvora, s 1500 kuna nižom plaćom, podstanarka, kaže kako bez roditeljske pomoći i logistike sa sela ne bi mogla živjeti i raditi u gradu. Možda ni liječnik s osnovnom plaćom od 7500 kuna (medicinska sestra 4500-5000 kuna), barem dvostruko nižom od plaće prosječnog kuhara i najmanje 2000 kuna nižom od plaće pomoćnog radnika sezonca u ugostiteljstvu i turizmu. Kojemu poslodavac financira k tomu smještaj i prehranu.

A država, je li, očekuje da joj ljudi što su šest godina (redovno) studirali medicinu (plus specijalizacije, permanentno obrazovanje i usavršavanje u struci, rad i danju i noću, dežurstva, pripravnosti, prekovremeni, etc.) za kikiriki liječe populus u bankrotiranom sustavu (blizu devet milijardâ kuna zdravstvenog duga), kojemu ovog trenutka nedostaje blizu 4000 liječnika i oko 12.000 medicinskih sestara? Očekuje da će, recimo, neurokirurg ili pedijatar, ginekolog, internist, injsl. trpjeti da mu je osnovna plaća niža od sudačke ili saborskog zastupnika što primitivizmom/prostaklukom u tzv. Visokom domu sramoti i sebe, i svoju obitelj i državu, odnosno da će ga „domoljublje“ odvratiti od štrajka ili iseljavanja u inozemstvo? Gdje mu se nude ljudski radni uvjeti, bolja oprema i tri-četiri puta viša plaća. Baš kao i medicinskim sestrama. Ni prosvjetari više ne žele za kikiriki učiti mlade naraštaji na kojima, sic transit – „budućnost ostaje“? Ako vladajući nisu kadri, ne znaju ili ne žele mijenjati proračunske prioritete – a nisu i neće, jer si ne daju rezati biračku granu o kojoj im ovise vlast i politička moć – rade u korist dugoročne državne štete.

Hrvatski novac za tuđu korist

Ne bi li u državnoj blagajni ostalo zdrave šuške za proračunske prioritete koji to ne bi smjeli biti. Od enormnih plaća državnih dužnosnika kojima je svaka od triju faza tzv. porezne reforme gurnula u novčanik najmanje jednu prosječnu mirovinu, pa do ratnih veterana u RH i BiH (HVO), čiji se broj i četvrt stoljeća nakon rata umnožava geometrijskom progresijom, Katoličke crkve s milijardom kuna javnog novca godišnje, blizu milijarde kuna u dvije godine „pomoći“ inozemstvu na zahtjev EU-a (plus svota tzv. trećeentitetskom HDZ-u u BiH pod smokvinim listom ustavne obveze „skrbi RH za Hrvate“ u dijaspori“), etc. I, dakako, last but not least, mora ostati i zdravog keša za platiti makar prvu ratu – od ukupno cca. milijarde nečega, najvjerojatnije američkih dolara; niža tržišna cijena naprosto nema smisla – prigodom  kupnje 12 (?) novih/polovnih borbenoletećih/višenamjenskih nebeskih ubojica, koji bi imali zamijeniti dva-tri još u krajnjoj nuždi leteća muzejska primjerka MIG-a 21. Ni ta zamjena što si je Bijedna Naša eventualno može priuštiti u najpovoljnijem aranžmanu – najvjerojatnije s „partnerom“ SAD-om, koji nije bez veze stopirao hrvatsko-izraelski pokušaj deala s rashodovanim F-16 C/D Barak – u pravom ratu s pravim neprijateljem izvana vrijedit će koliko i glineni golubovi na streljani.

Jer, ako će netko napasti RH, to neće biti neandertalci s praćkama i toljagama niti će im se gaće tresti pred Grabar-Kitarović-Krstičevićevim farbanjima tunela time kako „nitko i nikad više neće Hrvatskoj…“ i „RH nikad nikomu neće dopustiti…“, etc., etc. Ma koliko se novca miroljubivih poreznih obveznika ulupavalo u oružje i vlastiti/sektaški politički opstanak na vlasti i moći kupnjom biračke potpore tuđim novcem, a ne u zdravlje i znanje, maloumno je obećavati buduće pobjede, pače mir i sigurnost naroda i zemlje kojima se zakida upravo na zdravlju i znanju. Temeljnim preduvjetima svake izglednije budućnosti. Upravo u trenutku kad bijele kute masovno izlaze pred hrvatske bolnice – bez 15-20 posto viših plaća na uvjete rada i odgovornost (nudi im se sadam posto) ne žele servisirati tzv. Kujundžićev hospicij ili čekaonicu za smrt, kako se u javnosti/struci ironizira zdravstveni sustav povjeren uspješnom gastroenteorologu i neuspješnom ministru, premijer u ulozi predsjednika HDZ-a hodočasti na stranački skup u Orašju (BiH) te ostatcima u ratu „prodanih Hrvata u prodanoj“ Bosanskoj posavini (radi Miloševićevog tzv. koridora Banja Luka-Brčko-Srbija) donosi 25 milijuna kuna „za 89 projekata“.

Foto: Darko Jelinek

U veljači je mostarska Sveučilišna bolnica dobila 40 milijuna kuna, pa se ministar Milan Kujundžić, porijeklom iz Imotske krajine, gdje je zdravstvo imalo nekoliko skandala, prsio pred prosvjednicima u zavičaju da će se umjesto u Imotskom, Dubrovniku ili Splitu liječiti u – Mostaru. Uključivo i usluge Hitne pomoći. Troškove će snositi HZZO. Sic transit. Hrvatski će porezni obveznici ove godine uplatiti 90 milijuna, je li, predizbornih (!?) kuna „Hrvatima u BiH“. Po istom predizbornom obrascu kao za SDP-ove vlade kada je premijer Zoran Milanović „Hrvatima u BiH“ dao uplatiti 20 milijuna kuna iz Ureda za Hrvate uzvan zemlje, a ukupna godišnja svota je ostala nepoznata. Ista meta, isto rastojanje. Tko šiša, je li, gladna usta navodno 21.000 djece s jednim toplim obrokom dnevno, odnosno 40.000 klinceza i klinaca koji liježu na počinak bez večere? Nisu politički, državni pa ni proračunski prioritet bez obzira na neveselu činjenicu kako cijela Hrvatska postaje – hospicij. Za sve koji nemaju sreću naći domovinu sebi i obitelji u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Kanadi…

Istodobno s prosvjedima medicinara i prosvjetara te Plenkovićevom širokom rukom u Orašju, Mostaru (uključivo b-h bolnicu u Novoj Bili), etc., mediji su prenijeli Hininu vijest o tomu da je vlada prihvatila izvješće o tzv. razvojnoj pomoći RH inozemstvu za 2017. i 2018. godinu, teže od 800 milijuna doniranih kuna. Za članarinu u kojekakvim međunarodnim organizacijama otišlo je u tom razdoblju 16,3 milijuna kuna, vrijednost jednog prosječnog dječjeg vrtića. I to je proračunski prioritet prioritetniji od životnog standarda liječnika, medicinskih sestara, učitelja, policajaca, vojnika, pirotehničara, carinika, vozača u linijskom cestovnom prijevozu, etc., koji će – osim policije i vojske, dakako – domino efektom ove vruće jeseni s megafonima i parolama u rukama, bunjevima, zviždaljkama i općom bukom na ulice i trgove, putem medicinara i učitelja. Horizontala se neće uspraviti u vertikalu, „uspravnicu“ (sic transit), kako bi kazala vrsna jezikoslovkinja Kolinda Grabar-Kitarović, ali kad je bal, nek’ je bal.

Netko dovoljno gnjevan na arhitekte tzv. proračunskih prioriteta možda se sjeti rečenog izvješća vladi u kojem zapinju za oko pusti milijuni u vjetar od kojih hrvatski građani nemaju ama baš nikakve koristi: 28,8 milijuna za izbjeglice/migrante u Turskoj, pa 1,5 milijuna za sirijske izbjeglice u Jordanu… Na stavci tzv. poticaja za zdravstvo u BiH, našlo se još novca za Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru: 400.000 kuna za kupnju parnog sterilizatora, 100.000 kuna za digitalni ortopan, 150.000 kuna za ultrazvuk, 150.000 kuna za EKG aparat, etc. Na zahtjev EU-a, RH će svoju tzv. razvojnu pomoć inozemstvu povisiti do 2030. godine sa sadašnjih 0,10 posto BND-a na 0,33 posto. Članice od prije proširenja pak obvezane su povisiti svoje stavke za sedam posto.

Dok HDZ-ova državna vlast nema sluha za prave prioritete o kojima ovisi budućnost zemlje, ali i povjerenje, zadovoljstvo građana vlašću, već vrda i mulja, dodvorava se, ulizuje ovima ili onima, obećava, kupuje naklonost birača, forsira lažne prioritete, nekritična je i široke ruke prema svojoj ulozi u međunarodnoj zajednici te futra zdravstvo u tuđoj državi (BiH), a vlastiti joj liječnici i učitelji prosvjeduju, neće biti mira. Razgovori u srijedu nisu približili vladina i sindikalna/prosvjednička stajališta, a Kujundžićev hospicij je u nuždi, kada – kaže mudar pûk – vrag i muhe jede, iznjedrio više no genijalnu ideju: na rad u zdravstvu pripušteni su liječnici bez i jednog dana pripravničkog staža, izravno s fakulteta, netom što su primili diplome. E sad, ljudi, budimo bolesni i dovoljno hrabri tima doći u ruke. Večernji list je izvijestio da su „neki od njih (netom diplomiranih, op. a.) potražili specijalizacije, neki se javili na natječaj HZZO-a za rad pod nadzorom, a neki su u ordinacijama obiteljske medicine odmah počeli raditi samostalno, bez nadzora starijih liječnika. To dopušta Pravilnik o načinu provođenja rada doktora medicine pod nadzorom bez specijalizacije, u kojem izrijekom piše da rad pod nadzorom nije obvezan“. Nazdravlje.

Najgori scenarij – privatno zdravstvo

Kako sada stoje stvari s deficitarnim Kujundžićevim hospicijem, sustav čine 62 bolnice, u komorskom je registru 40.248 medicinskih sestara i tehničara (po propisima EU-a nedostaje ih oko 12.000) i 13.613 liječnika zaposlenih u javnom zdravstvu (271 je umirovljenik s ugovom na rad do četiri sata dnevno), koji odrade više od tri milijuna prekovremenih sati na godinu. Nedostaje između 3000 i 4000 liječnika (oko 2000 specijalista), najviše pedijatara, anesteziologa, radiologa, liječnika obiteljske medicine i ginekologa. U idućih će se 10 godina umiroviti 4000 liječnika, većinom obiteljskih, da se ne računaju tisuće tih što će se iseliti u inozemstvo, pa će liječiti naciju vjerojatno političari odgovorni za proračunske prioritete jučer-danas-sutra ili kojekakvi „specijalisti“ za ljekovite trave, vračanja, gatanja, horoskope, astralne sudbine, magično kamenje, bioenergiju… Nema trećeg. Zbog ksenofobnih kompleksa hrvatskog populusa, ali i sijaset ozbiljnih razloga, uvoz liječnika je na vrbi svirala, pa…

Jer, država „nema novca“ za liječnike i učitelje? Sic transit. Nema kritičnu količinu pameti za razlučiti najvažnije među (ne)važnim, za uvesti logičan razvojni/prioritetni red i odnose među korisnicima javnog novca. Ali ima za krasti građanima zdravlje i znanje? „Premijer i vlada digli su ruke od javnog zdravstva“, ustvrdio je na presici saborski zastupnik i predsjednik Demokrata, poznati hematolog i bivši ministar rada i mirovinskog sustava u SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića. „Premijera uopće nije briga što se događa u zdravstvu, jer ga je prepustio potpuno nesposobnom ministru Milanu Kujundžiću, kojega isključivo iz političkih razloga ne može i ne želi smijeniti jer će mu kao radikalni desničar praviti probleme u Saboru. Ako premijer nema snage maknuti nesposobnog ministra zdravstva, a vlada ne poduzme potrebne reforme (neće u predizbojnoj godini, op. a.), vrlo brzo će se dogoditi najgori scenarij – moći će se liječiti samo najbogatiji, a sirotinja neće dobiti odgovarajuću zaštitu.“ Doduše, već je ni nema: vidi liste čekanja, participacije, cijene u privatnika, etc.

Liječnici i učitelji svakako nisu u logičnom, razvojnom redu prioriteta RH trinaesto prase, koje se ima zadovoljiti kikiriki prehranom. To su tempi passati, samo to političarima što se busaju u prsa time kako su „preuzeli odgovornost“ nikako da dođa iz debelog mesa u glavu. Dok ne bude (pre)kasno. I za reforme i za „nismo znali“.

The post Liječnici i učitelji potpalili hrvatsku „vruću političku jesen“ appeared first on Tacno.net.

foto: Goran Mahkek/ CROPIX

Da Scarlatti, Porpora, Pergolesi, Piccinni, Paisiello, Cimaroso, Rossini, pa i Mozart, Donizetti… makar izdaleka imaju prigodu gledati što je sadržaj političkih intermezza u međučinovima državne opere seria pokrili bi se ušima po glavi ili uhvatili rukama za trbuh da ne puknu od smijeha. Da je balkanski kiflić ikomu važan u naprednom svijetu – kao što nije – smjesta bi se dao na pisanje doktorske disertacije o fenomenu prve trećine 21. stoljeća, s preporukom da hrvatske tzv. političare za kormilom vlasti zamijeni nova generacija sofisticiranih robota s ugrađenom umjetnom inteligencijom. Koji su izgledom pljunuti sapiensi, a sposobni učiti, ne priznajući floskulu – griješiti je ljudski. No taj se film u RH neće prikazivati tako skoro

Marijan Vogrinec

„Vidim da je Pupovac održao presicu“, raspalio je u svom stilu SDP-ov kandidat za predsjednika RH Zoran Milanović po aktualnoj predsjednici i protukandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović, koja se napadno ulizuje tzv. suverenističkoj/radikalnoj desnici ne bi li vratila izgubljene političke akcije u toj družbi. „Vidim i da se smirila situacija u vladi (paljba po HDZ-ovom koalicijskom partneru u vlasti, lideru hrvatskih Srba Miloradu Pupovcu zbog usporedbe RH s tzv. NDH i tvrdnjom da je čimbenik nestabilnosti u regiji zbog rastuće ustašizacije društva, fizičkih napada na Srbe u RH i njihovu imovinu, op. a.). I na kraju cijele priče – eto nje! Pupovac je rekao što je rekao, nekom je to normalno, nekom nije, a ona mu prijeti. Gledam te providne duple pasove između beogradske čaršije i njihovih prijatelja ovdje.“ Pupovac i SDSS neće izaći iz vladajuće koalicije, a premijer je Andrej Plenković stao na loptu i neće ga istjerati – kao što je po kratkom postupku travnja 2017. najurio Most Bože Petrova – jer mu je više stalo do demokratskog dojma u međunarodnoj zajednici, nego do tih što ne mogu smisliti srpske manjince kao participante u vlasti RH.

Očekivano je da Plenkovićevi ministri, pa i ideološki najradikalniji, poput Milana Kujundžića, napadno uzimaju Plenkovićevo za „svoje stajalište“ o Pupovčevoj/SDSS-ovoj sudbini u HDZ-ovoj vladajućoj koaliciji – nakon što se lider hrvatskih Srba s vremenskom zadrškom ipak na presici nije ispričao za svoje tvrdnje niti ih je povukao – kao što je očekivano to tko će i zašto u predizbornom zaposjedanju interesnih busija inzistirati na radikalnom protusrpstvu kao provjereno plodnom humusu na kojem raste možebitno kritična izborna prevaga na biralištima. Predsjedničkim krajem ove, parlamentarnim dogodine, pa lokalnim/regionalnim izborima. Nije neočekivano da šef HDZ-a i premijer javno „nema sluha“ za ove što koče uzbrdo. Za ionako nesklono mu tvrdo, tzv. desno krilo HDZ-a, dio Hvidre pod „virovitičkom kontrolom“ Josipa Đakića (u kompi sa smijenjenim ministrom Tomislavom Tolušićem) i čelnike nekih od 1350 braniteljskih udruga. Koji, je li, traže Pupovčev kazneni progon, a pred tv-oko izlaze vrijeđati RH ustaškim designom šahovnice na majicama (npr. izvjesna udruga iz Petrinje), čime Pupovcu daju za pravo. Kao i puleni Brune Esih, predsjednice Nezavisnih za Hrvatsku i mnogi što demonstrativno kaljaju ugled RH i krše zakon šahovnicom bijelog početnog polja i bez državne/službene krune hrvatskih povijesnih pokrajina.

Ostavka? Ni govora!

Kao i izvjesni Mato Bubaš, predsjednik Odbora za hrvatske branitelje Virovitičko-podravske županije, navodno bivši hosovac, koji je neki dan u Voćinu na svečanoj sjednici u povodu Dana općine Voćin završio svoje prigodno slovo ustaškom krilaticom „Za dom spremni“, u nazočnosti HDZ-ovih saborskih zastupnika Josipa Đakića (predsjednik Hvidre i izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića) i Tomislava Tolušića. Stotinjak nazočnih je uskratilo pljesak Bubašu i posramljeno gledalo u pod, a srpski predstavnici općine i županije prosvjedno su napustili dvoranu. Đakić i Tolušić nisu, a morali su, ako drže da je „Pupovac uvrijedio RH“ usporedbom s tzv. NDH u kojoj je kvislinškoj/ustaškoj paradržavi 1941.-1945. proveden genocid nad Srbima, Romima i Židovima, a 1942. su ustaše u Voćinu i okolici izvele masovan pokolj nad lokalnim Srbima. Đakićev sin (22), član HDZ-a i vlasnik hotela u Pitomači (sic transit), nedavno je sudski sankcioniran (smiješnom kaznom) zbog tzv. božićne čestitke na FB-u „prijateljima srbićima“ fotkom nekog mutavog ustaše što drži u rukama odrubljenu četničku glavu. Njegovom ocu Josipu nadimkom Jopa, na državnoj apanaži od 30.000 kuna mjesečno i navodno spornim dijelom ratnog staža (odlukom virovitičkog generala Đure Dečaka) nije palo na um podnijeti neopozivu ostavku na sve javne pozicije. Iz moralnih razloga. Jer nije mu šovinistički zadrtog sina odgajao sv. Petar, nego on osobno.

 Ali jest Josip Đakić nadimkom Jopa protusrpski agresivan i nabusit kao „domoljub“ u tzv. Visokom domu i izvan njega. U Virovitici i okolici zaziru od njega i klana mu ljudi što teško žive na muci svojih deset prstiju, klone se od njega i afera koje se vežu za njegovo ime i ponašanje. Sada – pod smokvinim listom Hvidre – ultimativno je nabrušen na kolegu zastupnika Milorada Pupovca, jer protuplenkovićevske igre radikalne tzv. desnice predizborno već prelaze granice do kojih nije dopušteno udarati ispod pojasa, kamoli „protivnicima“ i protivnicima vaditi crijeva. Da ti pamet stane. Drž’te lopova! Neka visi Pedro! Država s takvim „domoljubima“ na/pri vlasti ili jurišajućima na obje strane Markovog trga i na Pantovčak, koji misle da su zaslužni građani prvog reda i da je „sloboda što su nam je izborili hrvatski branitelji“ njihovo ćaćinstvo –  nema budućnost. Država Hrvatska nije ni Đakićevo, ni braniteljsko ni HDZ-ovo, ni crkveno niti ičije vlasništvo. Vlasnici su joj svi građani – uključivo „naše“ Srbe i Milorada Pupovca – što u njoj žive. Bez obzira na etničku, političku, ideološku, (ne)vjersku, rodnu i svaku drugu pripadnost.

Ni Hvidra niti ostale braniteljske udruge, kao ni Katolička crkva ili koja ina organizacija dragovoljno okupljenih građana nemaju se pravo miješati u državnu politiku, prozivati ili diktirati vlasti svoje „želje i pozdrave“, kamoli je ucjenjivati i prijetiti. I jedni, i drugi i treći… imaju svoje/druge zadaće u društvu, pa… Za pitanja vlasti i vladanja postoje mjesto i vrijeme, izbori i građani s biračkim pravom, pa svakomu – široko polje. Inteligentno je premijer Plenković odgovorio zaigranima u Hvidri i takvima: „HDZ s partnerima odlučuje tko će biti u koaliciji i vladajućoj većini, a  Josip Đakić će se ponašati kao lojalan član HDZ-a“. Pročelnik zagrebačkog Ureda za branitelje Miodrag Demo, stopostotni ratni vojni invalid i dugogodišnji hrvatski branitelj Milana Bandića kazao je otprilike isto novinaru Nove TV Andriji Jarku o Hvidrinom ultimatumu za kazneni progon Milorada Pupovca: „Ništa od toga neće biti kao što nije bilo ni u puno drugih ultimatuma. Koliko znam, predsjednik Hvidre je član HDZ-a, odnosno vladajuće koalicije i mislim da su i 90 posto članova odbora članovi HDZ-a. Mislim da se ovdje vrti jedna druga priča iza leđa. Iduće godine su proljetni izbori u HDZ-u i ovo je vrlo vjerojatno priprema za to. Držim da je ovo borba dviju frakcija u HDZ-u. Hrvatski branitelji moraju biti izvan toga i ponašati se izvanstranački. Ovo je miješanje branitelja u politiku, što se ne bi smjelo događati. Ako si u politici, bavi se njome. To je trebalo rješavati na Trgu žrtava fašizma, tj. u HDZ-ovoj centrali, jer su Josip Đakić i članovi Hvidre članovi HDZ-a“.

Kao što je taj proustašama „mrski Srbenda i četnik“ Milorad intelektualno, političkim stajalištima i čak čistoćom/pravilnošću vladanja standardnim hrvatskim jezikom superiorniji većini svojih oponenata koji ga verbalno linčuju već dvadesetak godina, pa i fizički ne štede u javnom prostoru, tako i premijer Andrej Plenković (zasad) ustraje na tzv. pomirbenom putu navodno Franje Tuđmana i ne pokazuje strah od prjetnji detronizacijom.  Ne impresionira ga promidžbeno-populistički narativ stranačke uzdanice za drugi predsjednički mandat, kojoj je najveća uvreda što joj Pupovac i SDP-ov protukandidat Zoran Milanović – iritantan kamenčić u cipeli još iz 2015. godine, kad joj je otvoreno dao znati kako ju ne doživljava te joj kao premijer nije ni čestitao na predsjedničkom izboru – znaju pogoditi baš u živac, a ona im nije sposobna jednako uzvratiti. Ili još žešće, brže i inteligentnije. Sudbina zna biti itekako okrutna. Najmanje zato, što je Grabar-Kitarović žena, pa u stisci puca čak i tim rodnim ćorcima. Jednoj Angeli Merkel, najmoćnijoj ženi na globusu, kojoj ne pada na um gledati u Twitteraša kao žaba u zmiju ili se laktovima probijati u njegovu sjenu – državnici muškog roda i politički oponenti u Deutschlandu nisu ni izgovor za vlastiti propust, ni krivci kad u politici nešto krene naopako niti lopta za narcisoidno napucavanje. Ali to su Merkel i Njemačka, a ne politički tzv. mainstream Bijedne Naše. Za koji vrijede neka pedeset osma „pravila“.

Što Plenković (ni)je čuo?

Hrvatska politička opera buffa – puna šaka brade da je samo predizborna –  endemski je izdanak postratnodomovinske nacionalne zbílje, proizašao iz dokazane činjenice kako Hrvat „napokon svoj na svomu“, s „hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu i hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu“ (sic transit) nije zreo biti „napokon svoj na svomu“. Na svoju, je li, ne tuđu korist dijelom civilizirane međunarodne zajednice, koja je brat-bratu već tri četvrtine stoljeća načisto s povijesnom istinom o tomu tko je pobijedio i kako je završio Drugi svjetski rat, kako se uljuđena pravna država ima odnositi prema manjinama, ljudskim pravima i slobodama te kako treba izgledati demokracija u razvojno potentnoj zemlji. Hrvatska pak politička opera buffa – krcata grotesknim likovima karakterističnim za intermezza u međučinovima opere seria – ne može bez svojih ustaša i partizana, bez prepravljanja davno izgubljenih ratova u pobjede i prešućenih pobjeda u zločine, bez anatemiziranja Milorada Pupovca, SDSS-a, Srbije i Srba, bez opsesije tzv. naconalnom državom, izmišljenim mitovima krvi i tla, navodnih nacionalnih i vjerskih tradicija, etc.

„Gospodin Pupovac je u nastupu (presica, op. a.), koji je u njegovom stilu i na njegov način, rekao drukčije stvari, nego kako je to bilo artikulirano prije dva tjedna“, kazao je Plenković na sjednici vlade, protivno dijelu HDZ-a, borbenom gardu Grabar-Kitarović vis-à-vis Pupovca, neumjesnoj izjavi lakonotnog predsjedničkog kandidata tzv. suverenista Miroslava Škore i inih što Pupovca ne mogu smisliti samo zato, jer je Srbin i k tomu intelektualac intelektualniji od njih. „Na svoj način je rekao da suvremena Hrvatska nema veze s NDH, da Hrvatska nije faktor nestabilnosti i jasno je rekao da ova vlada i ova saborska većina nisu te koje kreiraju atmosferu nesnošljivosti. Dobro otvorite oči tko što govori, tko što radi i tko ima kakav cilj. Ja nemam nikakvih dilema, sve je kristalno jasno, i to tko igra koju rolu u ovoj šahovskoj partiji. Da ne bi mislili kako smo naivni.“ Tko tu (ni)je naivan, tko je šahovski velemajstor, a tko amater relativna je stvar, pokazat će vrijeme, no jest činjenica da Pupovac nije nakon desetak dana nemilosrdnog čerečenja skočio presicom sâm sebi u usta i pred progoniteljima se javno posuo pepelom. A oni su očekivali: „Oprostite, izletjelo mi je, ispričavam se“ ili „Povlačim izjavu, RH ne sliči tzv. NDH, nema rastuće ustašizacije, Srbi su čak ravnopravniji od Hrvata u RH, Lijepa Naša nije faktor nestabilnosti u regiji, to je Srbija Aleksandra Vučića“, etc.

Samo je koalicijski šef Plenković tako čuo Pupovca i sad bi – da nije, je li, tih što „igraju role u ovoj šahovskoj partiji“ – da slučaj Pupovac legne, jer potenciranje razdora u društvu, gadnih ideoloških podjela i međuetničkih napetosti nije dobro za predizborno zdravlje Bijedne Naše uoči kritičnog trenutka preuzimanja polugodišnjeg predsjedanja EU-om. Što će svijet reći za vlast iz koje demonstrativno izlaze predstavnici najveće etničke manjine? Radi nacifašističkih sentimenata i pojava, kojima vlada ne zna ili ne želi stati na kraj, a odavno je stao pobjednički, antinacifašistički svijet u kojemu bi RH trebao imati zasluženo mjesto. Baštinom Titovih partizana, saveznika antihitlerovske koalicije u Drugom svjetskom ratu u najvećem i najorganiziranijem narodnooslobodilačkom pokretu otpora u okupiranoj Europi. Kojim se Grabar-Kitarović neki dan dičila u Poljskoj na međunarodnom obilježavanju obljetnice početka najveće kataklizme u povijesti ljudskog roda, koja je zatrla više od 60 milijuna ljudi i razorila pola svijeta, ali licemjerno nije spomenula ni NOB, ni partizane, ni Tita…

I onda ima obraza čitati lekciju Miloradu Pupovcu svojim starim pismom (2016.) – nije znala sročiti što novije? – ne bi li se predizborno ulizala proustaškoj desnici, koja je zbog njezine neuvjerljivosti i ideološkog promiskuiteta digla ruke od nje u korist Miroslava Škore. U prvom krugu neće dobiti njihove glasove, a u drugom vrag u nuždi i muhe jede, jer ipak više mrze Milanovića i SDP od prevrtljive i potpuno nesposobne za predsjednicu države (bilo koje, i bantustana) Kolinde Grabar-Kitarović. Opera buffa na djelu. Kako će to oduševiti tzv. suvereniste i još gore od njih, a isprepadati Pupovca, SDSS i sve preostale hrvatske Srbe kad pročitaju kako Grabar-Kitarović u starom pismu na istu adresu znakovito uzdiže kažiprst, jer „s pozornošću prati njegove javne istupe u kojima na potpuno neprimjeren, neprihvatljiv i zlonamjeran način kritizira RH“.

Sami sebi najveći problem

Ni po Ustavu niti po demokratskim uzusima civilizacijski uljuđene zemlje nije ovlaštena presuđivati što je u političkom narativu neprimjereno, neprihvatljivo i zlonamjerno kritiziranje RH. Glede i u svezi toga itekako je na mjestu ona rugala se sova sjenici da ima veliku glavu budući da nitko u Hrvatskoj u prošlih pet godina nije toliko i tako kritiziran zbog neprimjerenih, neprihvatljivih i čak  zlonamjernih (prema izbjeglicama i migrantima, npr.) izjava i ponašanja kao Kolinde Grabar-Kitarović, i kod kuće i vani. Neki njezini potezi i osobit način predsjednikovanja, kakav još nije viđen na balkanskom kifliću i bližem susjedstvu, zahvalna su inspiracija humoristima i karikaturistima. Također i kod kuće i vani. Pa se ni „rat s Pupovcem“ ne može pojmiti kao njezino razumljivo reagiranje budući da je, kako je nekakav navodno „visoki izvor iz HDZ-a“ priopćio Jutarnjem listu, „Pupovac prema predsjednici krajnje nekorektan“, jer je „u barem deset izjava u posljednja dva mjeseca išao oštro prema njoj“. Svaki put u obrani srpske manjine i radi međuetničke snošljivosti. Nije trebao? Nije smio? Nije bio u pravu? Mrzi predsjednicu, a s HDZ-om participira u vlasti. Jest nakaradnoj, ali…

Opera buffa ide dalje, a što izborno razdoblje više odmiče prema finalu, postaje intrigantnije. Bolje od ikog u posljednje vrijeme, stanje političkog, gospodarskog i općedruštvenog zdravlja Bijedne Naše dijagnosticirao je najbogatiji domaći Hrvat, uspješan predsjednik Uprave Atlantic grupe Emil Tedeschi na konferenciji „Poduzetnički mindset“ u zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje je žestoko opleo i po gradonačelniku Milanu Bandiću, i po samoj Akademiji, po zagrebačkom aerodromu, slučaju Agrokor, državnom ignoriranju pametnih mladih ljudi, bullshit ljubavi prema sportu, iseljavanju iz RH, ksenofobiji među Hrvatima, pričama o 1941. i 1991., etc., što državu sramoti pred civiliziranim svijetom.

„Imamo dva resursa: ljude i prirodu!, kazao je. „Ljudi nam odlaze. To je sjajno kad bismo imali ideju da se imaju gdje vratiti. Do ulaska u EU mobilnost ljudi u RH je bila mizerna. Blagoslov je da mladi ljudi danas mogu studirati u Heidelbergu, Amsterdamu… Pa to je genijalno. Isto tako da Europljani dođu kod nas. No, kad mi vidimo crnca, želimo ga linčovati u Splitu. Kad čujemo da netko govori srpski, bacamo ga u more. Kad vidimo azijata pred Markovom crkvom, još uvijek se smijemo i pokazujemo prstom. Nama je to čudno. Mi smo duboko zatvoreni u sebe, a jedina šansa nam je da se povežemo sa svijetom. Povezivanje nema veze s odbacivanjem vlastite tradicije, ni najmanje. I vrijeme je da si napokon odgovorimo što je bilo 1941. i 1945., jednom zauvijek. Da to prestane biti pokrivač svih naših modela jer je to besmisleno. Svijet se odredio, samo se mi nismo odredili jer su nečiji djedovi, očevi, stričevi… so what. Bili su i njemački, pa su Nijemci danas najnaprednija nacija u svakom pogledu, prije svega u otvorenosti, inkluzivnosti, prihvačanju drukčijeg, surađuju sa svima i nemaju problema. Ali mi imamo problem sami sa sobom.“

Opera buffa? Itekakva. Da ju makar izdaleka imaju prigodu gledati Scarlatti, Porpora, Pergolesi, Piccinni, Paisiello, Cimaroso, Rossini, pa i Mozart, Donizetti… pokrili bi se ušima po glavi ili uhvatili rukama za trbuh da ne puknu od smijeha. Da je balkanski kiflić ikomu važan u naprednom svijetu – kao što nije – smjesta bi se dao na pisanje doktorske disertacije o fenomenu prve trećine 21. stoljeća, s preporukom da hrvatske tzv. političare za kormilom vlasti zamijeni nova generacija sofisticiranih robota s ugrađenom umjetnom inteligencijom. Koji su izgledom pljunuti sapiensi, a sposobni učiti, ne priznajući floskulu – griješiti je ljudski.

The post Opera buffa na balkanskom kifliću appeared first on Tacno.net.

Uhićenje i brzopotezno sudsko sankcioniranje novinara portala Indexa.hr i zauzetog aktivista LGBTQI manjine Gordana Duhačeka eksplodiralo je u političkoj i široj društvenoj javnosti RH opravdanom sumnjom da trenutna HDZ-ova vlast na mala vrata vraća tzv. verbalni delikt te zastrašuje novinare/medije koji se usude kritizirati režim. Istodobno, ne tretira jednako ili bar približno strogo obiteljsko nasilje, govor mržnje (osobito prema Srbima) te ustaško „Za dom spremni“. Predsjednički kandidat SDP-a Zoran Milanović uvjeren je da uhićenje i pravosudna sannkcija novinaru Duhačeku nisu bili čin redovnog postupanja represivnog aparata, nego stvar politike: „Ovaj nalog je došao s vrha, ovo je režimska stva“ 

Marijan Vogrinec 

Tko je zapjevao „Vilu Velebita“ u onom „komunističkom mraku“ – ma koliko gust i neprovidan bio od birtijskog dima – tvrde, je li, iz prve ruke „nacionalno osviješteni“ iz opskurnog tada podmaliganjenog ambijenta, fasovao je najmanje tri mjeseca prdekane. „Ne’š ti nama nacionalizmom trovati bratstvo i jedinstvo, koje čuvamo kao zjenicu oka svoga“, žustro bi onim drvenim čekićem navodno lupila sudbena vlast, a smrknuti bi organ reda i poretka, brkova à la Nikola Plećaš, smjesta otvorio škripava vrata Stare Gradiške. Da se Vila neko vrijeme hladi među debelim zidinama u društvu ubojica, silovatelja, krupnih i sitnih tatova, etc. Kad se onomad  „komunistički mrak“ 1980-ih malo razrijedio u, recimo, praskozorje – ne sluteći još svijetlu, tisućljeće žuđenu hrvatsku zoru tzv. samostalnosti, neovisnosti, suverenosti i slobode, ni „Vila“ niti njezin astralni dom među velebitskim vrletima vuka i hajduka nikom više nisu bili zanimljivi. Ni u najzabitnijoj seoskoj birtiji. „Pjevači“ su ostali to što su oduvijek i bili. Uz koju čašicu previše, možebitno opasni samima sebi. Ni uplavljeni (kao danas) organ brkova à la Nikola Plećaš niti sudbena vlast više nisu imali volje smatrati da „Vila Velebita“ ikomu može naškoditi.

Ali „Ustani bane“ (je li, „Hrvatska te zove, zove…“), to je još bila nekakva protunarodna/protudržavna, gadna neka nacionalistička žeravica po kojoj se režimski uriniralo iz sve snage. Neposredno uoči prevratničkih 1990-ih godina u Hrvatskoj pokazalo se kako nikakvi vatrogasni profesionalci bivše zajedničke države nisu uspjeli prevenirati budničarski požar – potpaljen u (pred)ilirsko preporodno doba te rasplamsao u drugoj polovici pretprošlog stoljeća – koji je u ratnom razdoblju pjesmom „Ustani bane“ i „Vilom Velebita“ hrabrio domoljubna srca i bildao jedinstvo Hrvata po skloništima, na bojišnicama, u izbjeglištvu i kojekuda. Čim je utihnulo oružje, a pritisnule nevolje koje nitko nije očekivao, „Ustani bane“ i „Vila Velebita“ vratili su se na svoja mjesta u domoljubnom naftalinu. I dugo ih više nitko ne pjeva ni u najzabitnijim seoskim birtijama negdje bogu iza nogu niti na nacionalnim feštama ili stadionskim dernecima tzv. navijača. Niti ima povoda niti to ikog dira ili uznemirava, pjevao – ne pjevao.

E sad, ako smo mislili da je stanje stvari takvo – nikakvo, ni vrit niti mimo, rekel bi domobranček Štijef za šankom u Velikom Trgovišću – uhićenje znanog novinara portala Indexa.hr i aktivista LGBTQI manjine Gordana Duhačeka (39) u zagrebačkoj Zračnoj luci Franjo Tuđman očit su dokaz da se grdno prevario svatko uvjeren u hrvatsku demokraciju, poštivanje ljudskih prava te slobodu medija i javnog izražavanja. Ništa od toga. Sudbena vlast iz „komunističkog mraka“ i smrknuti organ reda i poretka, brkova à la Nikola Plećaš samo su obukli novohrvatske odore i tadašnji državni grb na zidu zamijenili novohrvatskim, podboltanim ktomu ovećim križem s Raspetim, pa opleli po medijskom djelatniku koji da je na svom Twitter profilu prije godinu dana (sic transit) „uvrijedio“ policiju akronimom ACAB (slob. „Svi policajci su kopilad“, raširen pankerski prkos), a prije par tjedana pak statiričnim prepjevom „Vile Velebita“ u „Govno Velebita“ navodno „povrijedio moralne osjećaje građana“. Policija je anketirala „uvrijeđene građane“, pa zna i postupa, ili su se organi „uvrijedili“ u ime građana Bijedne Naše? Glupost. I jedno i drugo.

Novčane kazne u nepostojećoj valuti

Međutim, najmanje je glupost – pače, preozbiljna je stvar, indikativna za stanje demokratskog zdravlja Bijedne Naše uoči skorašnjeg preuzimanja predsjedanja RH EU-om te imenovanja HDZ-ove poslušnice Dubravke Šuice povjerenicom Europske komisije za demokraciju i demografiju – što režim premijera Andreja Plenkovića na drastičan način trenira policijsku i sudbenu strogoću na javnoj riječi. Na slobodi govora i medijske riječi. A to nije bezazlena poruka. Jer, netom što je uhićen i zadržan cijeli dan u ćeliji policijske postaje na Trešnjevci, Prekršajni sud u Novom Zagrebu je brzinom svjetlosti – što u neusporedivo važnijim predmetima nije slučaj – oglasio Indexovog novinara Gordana Duhačeka krivim po čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (akronim ACAB u privatnom tvitu od prije godine dana nema blage veze s tzv. javnim redom i mirom, ali…) i izrekao mu apsurdnu novčanu kaznu od 200 njemačkih maraka (DEM), valuti čija je uporaba službeno prestala još 1999. godine! Sic transit. I to je dokaz pravnog nereda što vlada Bijednom Našom.

E sad, kako naplatiti novčanu kaznu hrvatskom građaninu u stranoj valuti koja više ne postoji ni u matičnoj zemlji? Poznati pravni stručnjaci u RH se grohotom smiju budući da su se već promijenile tri vlade u Banskim dvorima otkako DEM više nije u uporabi, a paragrafi koji se najviše krše – Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira – o tomu nema pojma, iako je u međuvremenu bilo pokušaja da se kazne nepostojećim markama prevedu u domaću valutu, kune. DEM nije trebalo uvoditi ni kad se pisalo prekršajni zakon, ali… Pametnjakovićima nikad iz guzice ne ide u glavu. „Hrvatska narodna banka“, istražio je RTL, „koristi tečaj marke prema euru koji je 1999. fiksno određen kao 1 € = 1,95 DEM. Stoga se nakon presude kazna mora izraziti u eurima, a kako ni ta valuta nije domaća još se jednom koristi srednji tečaj HNB-a za kune i eure. Ukratko, kazna od primjerice 200 DEM preračunava se u eure te iznosi 102 €, nakon toga korištenjem dnevnog tečaja HNB-a (1 € = 7,39 KN) dolazi se do iznosa od 757 kuna.“ Toliko će novinara, ako žalbom ne izboksa pravdu, stajati akronim ACAB, koji je policiju uvrijedio godinu dana nakon štoje napisan.

I onda, neka netko kaže kako hrvatski represivni Big Brother represivne HDZ-ove koalicijske vlasti – spava. Možda tek drijema, jer reagira s tzv. kasnim paljenjem, ali batinu ni tada ne ispušta iz ruke. Javnost je dobila znati da će druga prijava Policijske uprave zagrebačke protiv Gordana Duhačeka (po čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira) biti sudski raspravljena „uskoro“. Naime, moralni su osjećaji građana, ma to se pod tim podrazumijevalo, toliko „uvrijeđeni“ da javnost – „uvrijeđena i uznemirena“ – zapravo više ni ne spava. Dok se, je li, kao u ona dobra stara inkvizicijska vremena ljutog kritičara ustašluka, vlasti koja to tolerira i svakovrsnih polit-ideoloških, vjerskih i društvenih posrtanja Bijedne Naše, ktomu i zauzetog aktivista LGBTQI manjine, ne osudi na lomaču? Pazi smrada pederskog, huči nadrkana masa nazadnjaka svake fele à la divljezapadna rulja za linč „konjokradice“, taj će nama govnariti po „Vili Veleb’ta“ i hrvatstvu!? Eeee, nećeš majci dok je ‘Rvata i rvacke države.

„To je, da si ne lažemo, razlog zbog kojeg je policija kopala po njegovim objavama na Twitteru pa su usput primijetili da je akronim ACAB uvrijedio i njih“, objavio je Index.hr. „Zbog toga je uhićen i osuđen. Od presude za nazivanje policajaca kopiladi, iako su neki gotovo sigurno začeti i rođeni u bračnoj zajednici, zanimljiviji su povrijeđeni moralni osjećaji građana mijenjanjem stihova pjesme nepoznatog autora vjerojatno nastale u doba Ilirskog preporoda. Nije riječ, naravno, ni o kakvim moralnim osjećajima građana nego o čistom verbalnom deliktu, kriminaliziranju izgovorene ili napisane riječi da bi se zaštitile tobožnje nacionalne svetinje. Indexov novinar Gordan Duhaček nije mokrio na ulici pa prolaznicima pokazivao spolovilo, niti se nag sunčao na svom balkonu koji policija naziva fiktivnim javnim mjestom pa prijavljuje golaće. Za ta i takva se djela kažnjava zbog vrijeđanja moralnih osjećaja građana. Duhaček je umjesto golog tijela građanima izložio njihove vlastite fekalije koje od Plitvica do Stona zagađuju životni prostor, a to nije vrijeđanje moralnih osjećaja nego verbalni delikt.“

Policija je neuvjerljivo reagirala – uz potporu ministra Davora Božinovića te traljav iskaz samog premijera Plenkovića o tzv. visokim demokratskim standardima, koje i on i njegova vlada upražnjavaju glede i u svezi, je li, medijskih sloboda i prava javnoga govora – međutim, ostali su prijepori o tomu kako se Duhaček „nije odazvao“ policijskom pozivu na razgovor o spornim temama za prekršajnu prijavu. Dan prije putovanja u inozemstvo bio je u policijskoj središnjici, gdje su mu kazali neka slobodno putuje, a razgovor će se obaviti po Duhačekovom povratku. No, uhićen je, a policija tvrdi da se javio „izvan radnog vremena, pa to ne vrijedi“, etc. Sic transit, izvan radnog vremena!? Kao da policija, vatrogasci, liječnici, etc. ne moraju izvan radnog vremena obavljati svoju temeljnu zadaću: hvatati lopove, gasiti požare, spašavati ugrožene živote, etc. Nema izgovora. Ako je novinar bio osumnjićen, a sâm se odazvao pozivu čak dan prije no što je trebalo, jer je morao na službeni put, imao je biti saslušan ili zadržan. A nije. Pušten je, pa drugi dan uhićen. Netko je gadno zabrljao i sada je kasno j…..m se kajati. Šteta je počinjena. Vladajući su glasno i u političko nedoba raspalili dreku pljusku.

Mržnja da, sloboda govora ne

Demokratska se javnost digla na noge, uključivo Hrvatsko novinarsko društvo, a politička oporba jedva je dočekala skandal u kojemu HDZ-ova državna vlast igra ulogu glavnog negativca. Vraća inkriminirani verbalni delikt i pokušava zastrašiti novinare/medije za koje drži da joj nisu skloni. „Ne mogu govoriti o onom što ne znam, a ne znam detalje Duhačekovog privođenja – je li se odazvao pozivu policije, je li bio ispravno prijavljen; tu sam sklon vjerovati policiji, jer određena razina povjerenja u policiju mora postojati“, komentirao je slučaj SDP-ov kandidat za predsjednika RH Zoran Milanović. „Ono o čemu želim govoriti jest da je čovjek prijavljen, procesuiran i osuđen zbog tvitova. I to godinu dana kasnije nakon nekakvog tvita u kojem se ruga policiji. To je meni neshvatljivo. Koliko god to može biti uvredljivo policiji, ovaj nalog je došao s vrha, ovo je režimska stvar. Ovo je stvar politike. Takvo nešto nas kao društvo gura natrag, zakopava nas. Jedan supkulturni poklič ‘ACAB’ sad se probio u potpunu javnost i postao mainstream. Sad će policiji trebati 20 godina američkih donacija da u marice strpaju sve koji će se s tim sprdati. To je upravo način da se izaziva otpor i prkos kod građana.“

Milanović se, a prenijela je televizija N1 Hrvatska, referirao i na opasno javno iskazivanje protusrpske mržnje na koje policija ne reagira, što je i novinar Duhaček ilustrirao po izlasku iz sudnice: policiji smeta akronim ACAB i satirična prerada „Vile Velebita“, a ne smeta joj krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“, masovno stadionsko „ubijanje Srbina“, divljačka hajka na lidera hrvatskih Srba, saborskog zastupnika i HDZ-ova partnera u vlasti  Milorada Pupovca, etc. „Ja postavljam pitanje“, kaže Milanović, „prije dva tjedna je bila cijela hajka radi izjava Milorada Pupovca. Zašto njega nisu uhapsili ili skinuli mu imunitet? Postoje ne dvostruki, nego šizofreni kriteriji. Prije nekoliko dana na jednoj nogometnoj utakmici grupa od više stotina muškaraca urlala je i pozivala na linč i ubijanje cijele jedne skupine građana. Je li to poziv na mržnju?

Zašto tu ništa nije napravljeno? A da ne govorimo o ovoj pjesmici zbog koje je novinar jednog portala u formi rugalice, parodije, pesiflaže također prijavljen zbog narušavanja javnog reda i mira te udara na moralne vrijednosti i osjećaje građana. Ne pozivam da se pale zastave RH, izruguje himni, ali ovo je vrst slobodnog građanskog govora zbog čega se ljude ne smije privoditi, procesuirati. Cijela je ta konstrukcija promašena. Ništa ne valja u toj priči, sve je pogrešno. Ovome smo se rugali u socijalizmu kad smo na klupicama pjevali ‘Vilu Velebita’ – bez obzira na motive – samo da isprovociramo nekakvu reakciju režima.“

SDP-ov saborski zastupnik i bivši Milanovićev ministar uprave Arsen Bauk drži nedopustivim ponašanje represivnog aparata prema novinaru Gordanu Duhačeku. „Policija je prestrogo postupila kad se uzme u obzir da je riječ o slučajevima slobode izražavanja, tvrdi Bauk. „Napredovali su malo, dosad su išli u redakciju legitimirati (novinarku tjednika Nacionala, op. a.), a sada smo došli na novi stupanj postupanja policije prema novinarima. Čudno mi je da su u oba slučaja tvitanja pokrenuli postupak, jer oba spadaju u granice slobode izražavanja za koje smo mislili da su odlaskom nenarodnog režima završile. Možda će se u budućnosti za vrijeme vladavine Kolinde Grabar-Kitarović govoriti da je to bilo vrijeme kada niste smjeli premijera zvati ‘ćaćom’ (za posjeta Dalmaciji, policija je smjesta uhitila prosvjednika koji nikog nije ugoržavao tim uzvikom, op. a.) i niste smjeli svašta tvitati. Ima tih situacija kada je policija prestrogo postupala u slučajevima slobode izražavanja (Thompsonovo „Za dom spremni“ u „Bojni Čavoglave“, kojom pali publiku na početku koncerta nekažnjiv su „dio umjetničkog djela“, sic transit, op. a.). Po ovom što sam uspio vidjeti i informirati se, radi se o satiri i vrsti izražavanja revolta koje se ne bi moglo svesti u prekršajne zakone. Moj je dojam da će ovo završiti i u Strasbourgu, a dok do toga dođe, pritiskat će se na novinare. Nadam se da će ministar imati priliku provjeriti što se dogodilo, ako ne provjeri on, sigurno će saborski odbor imati što pitati.“

Policija, dakako, nije imuna na interese politike koja joj instalira šefove – od ministarskog vrha do dna u nekom seoskom zapećku – pa je pitanje njezina postupanja krajnje relativna stvar. Osobito u politički osjetljivim okolnostima. Kad je 2012. godine SDP-ova koalicija došla na vlast u RH, smijenila je cca. 2500 dotadašnjih HDZ-ovih uzdanica na rukovodnim mjestima u sustavu, a kada je 2016. godine u Bamskim dvorima novoizabrani šef HDZ-a Andrej Plenković zasjeo u premijerski fotelj i stabilizirao saborsku većinu s Mostom nezavisnih lista Bože Petrova, posmjenjivao je zatečeni SDP-ov policijski ustroj na rukovodnim pozicijama. Stranačka i ideološka podobnost bili su vjerodostojnija preporuka od stručnosti i sposobnosti, pa je i sada tupavo vjerovati vladajućima kako su zakon i propis, a ne politička volja raison d’être postupanja i u slučaju uhićenja/sankcioniranja novinara Gordana Duhačeka. Ni notorni hlebinci, je li, nisu baš takvi i toliki naivci. „Vila Velebita“ je s razlogom gurnuta pod flaster represije, iako je više nitko normalan ne pjeva niti ima tog nacionalnog nagona.

Pitanje demokracije, ne ideologije

Nezavisni saborski zastupnik i bivši SDP-ov pomoćnik braniteljskog ministra Bojan Glavašević, manje-više nepoznati sin vukovarske novinarske legende ubijene na Ovčari Siniše Glavaševića, također je reagirao u korist Gordana Duhačeka, tvrdnjom da je „policija izložena pritisku radikalnih ultrakonzervativnih skupina“ i da je u slučaju uhićenja „došlo do vrlo selektivne optužbe za vrijeđanje službenih osoba i moralnih osjećaja građana“. On ističe da su pritisci rezultat „permisivnosti predsjednice RH, predsjednika vlade i ministra unutarnjih poslova. Vidjeli smo u nebrojenim slučajevima da policija nije ni izbliza tako ekspeditivna u slučajevima obiteljskog nasilja, prijetnji javnim osobama ili govora mržnje“. Duhačekovo uhićenje pokazuje da su svi izvještaji o narušavanju slobode medija i slobode izražavanja zadnjih godina naša realnost, ne izmišljotine.

„Pitanje tih sloboda nije ideološko, nije pitanje ‘naših’ i ‘vaših’, to je pitanje demokracije, dakle, nešto o čemu je potreban konsenzus svih političkih opcija posvećenih zdravom, slobodnom društvu“, tvrdi Glavašević. „Tu vidim veliku nedosljednost, jer ako je sustav bio učinkovit za Duhačeka, zašto nije bio za Zdravka Mamića? Pozivam predsjednika Vrhovnog suda i Državno sudbeno vijeće da preuzmu odgovornost i ispitaju postupke sudca Prekršajnog suda Krešimira Ožanića. Saborski Klub nezavisnih i zastupnika HSU-a inicirao je među oporbenim klubovima pokretanje izmjena i dopuna Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Policijski službenici zaslužuju zaštitu od nerijetko snažnih pritisaka i uvreda. Ali to ne smije biti izlika za gaženje slobode govora i medija, kao ni za privođenje novinara koji kritiziraju vlast.“

Taman će upaliti takva inicijativa kad je HDZ nakon petosatne rasprave svog čelništva – inicirane unutarstranačkim soliranjem Mire Kovača, koje nije dobro sjelo Andreju Plenkoviću i najbližim mu suradnicima – zabranio viđenijim članova stranke javne istupe bez njegovog odobrenja. Kao, tu su izbori za predsjednika/cu RH, pa parlamentarni dogodine, itd., što je razlog za stranačko okupljanje i jedinstvo, a ne razdore, pa se članstvo „mora držati pravila igre“. Flaster na usta svakomu tko ne misli kao šef ZNA SE opcije i premijer, s ambicijom za još jednim mandatom. E sad, kiksa li stranka makar samo na predsjedničkim izborima koncem godine – kao što nedavno jest na europarlamentarnim – Plenkoviću je i ekipi ostalo samo: piši kući propalo je. I spakirati kovčege. Flaster na usta, je li, nije njegov izum, ima čak višestoljetnu nepodrezanu bradu, no kako se u to uklapa „Vila Velebita“ pod flasterom verbalnog delikta, ostaje vidjeti sljedećih dana.

The post Verbalni delikt: „Vila Velebita“ pod flasterom na ustima appeared first on Tacno.net.

Foto: Hina

Sva državna pompa ubijenom plaćeniku OSRH u Afganistanu – gdje nije imao što tražiti, da ga u smrt nije poslao isti taj državni i vojni vrh RH koji ignorira generala Petra Stipetića, ne samo u Ogulinu – a prešućivanje istinskog domoljublja, hrabrosti i vojnih uspjeha ljudi, koji su u kritičnim trenutcima najnovije nacionalne prošlosti izborili opstanak i opstojnost ne samo svoje domovine već i ljudi što ih kukavički ignoriraju nakon što je oružje utihnulo. Hrvatsko Središte za međunarodne vojne operacije – sic transit, kakve RH treba uopće imati veze s tuđim (američkim) ratovima i međunarodnim operacijama po svijetu!? Nikakve. Ubijeni u Afganistanu Josip Briški ni jednim promilom nije zaslužan za uspostavu temelja ove zemlje. General Stipetić jest. Kojem se državni i vojni vrh nije udostojio odati zasluženo priznanje. Nije se ni protokolarno – kamoli ljudski zahvalno ili veteranski solidarno – udostojio nazičiti prvom u RH imenovanju trga Stipetićevim imenom. Došao je samo general Marijan Mareković, u svoje ime, koji je s najčasnijim vojskovođom uspješno pobjeđivao na najtežim bojišnicama 

Marijan Vogrinec

Kolumbijski književni nobelovac Gabriel Garcia Márquez napisao je neprolazno štivo „Pukovniku nema tko pisati“, Miloševićev apologet crnogorskih krvnih zrnaca u srpskoj književnosti vrlo vrijednog, „kužnog“ u tzv. komunističkom mraku „Heroja na magarcu“ (Otokar Keršovani, Rijeka 1967.), a HDZ-ova koalicijska državna i vojna vlast neki dan u Ogulinu u povodu godišnjice smrti sramotnu epizodu o tomu kako stožernoga generala Petra Stipetića – istinskog heroja Domovinskog rata i pobjednika u najkrvavijim bitkama protiv velikosrpskog agresora – licemjerno gura sa slavljeničkog bijelog konja na magarca ignorancije i zaborava. Nitko, ama baš nitko od tih što trenutno upravljaju državom i vojskom, Hrvatskim generalskim zborom i važnijim od 1350 tzv. braniteljskih i stradalničkih udruga nije došao – makar protokolarne korektnosti radi, što im spada u opis posla – na Dan grada Ogulina nazočiti svečanosti na kojoj je Stipetićevo rodno mjesto, prvo u zemlji, odalo počast najčasnijem vojnom profesionalcu, utemeljitelju organizirane hrvatske oružane sile i uspješnu zapovjedniku imenovanjem Trga generala Petra Stipetića.

Nije to samo guranje heroja s pobjedničkog konja na magarca, krimen trenutne vlasti prema slavnom pokojniku (umro je lani nezasluženo gurnut u stranu; nije želio pripadati „domoljubnoj“ polit-vojnoj kasti nabildanih „braniteljskih zasluga“ i prava), nego je to krimen vlasti prema narodnom pamćenju, što joj valja odgovarajuće honorirati na izborima. Da ignoranti zapamte što jesu, a što nisu vrijednosti na kojima civilizirana zemlja ima budućnost u civiliziranom svijetu. Tek par dana prije Ogulina, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i braniteljski ministar Tomo Medved, etc. u cintoru crkve sv. Mihaela u zagrebačkim Gračanima klanjaju se i mole – je li, u ime svih žitelja RH (sic transit) – bezimenim kostima navodno 294 ustaše i njemačkih nacista, pokrivenih državnom zastavom RH, zemlje ustavno strogo distancirane od zločinačkog pararežima tzv. NDH. Počast, je li, na najvišoj državnoj razini ustašama i hitlerovcima, ubijenim po sljemenskim šumama i okolici, pri bijegu, u žestokim borbama s partizanima, jer nisu željeli položiti oružje ni danima po raspadu tzv. NDH i kapitulaciji Trećeg Reicha. Kakva je to i komu poruka: državna počast nacifašizmu, zaborav junaku Domovinskog rata bez kojeg i takvih ove države ne bi bilo?

„Zaslužnicima“ čast, zaslužnicima zaborav

Sva državna pompa ubijenom plaćeniku OSRH u Afganistanu – gdje nije imao što tražiti, da ga u smrt nije poslao isti taj državni i vojni vrh RH koji ignorira generala Petra Stipetića, ne samo u Ogulinu – a prešućivanje istinskog domoljublja, hrabrosti i vojnih uspjeha ljudi, koji su u kritičnim trenutcima najnovije nacionalne prošlosti izborili opstanak i opstojnost ne samo svoje domovine već i ljudi što ih kukavički ignoriraju nakon što je oružje utihnulo. Hrvatsko Središte za međunarodne vojne operacije – sic transit, kakve RH treba uopće imati veze s tuđim (američkim) ratovima i imperijalnim operacijama po svijetu!? Nikakve. To nije naš interes – nosit će ime poginulog u Afganistanu Josipa Briškog, koji ni jednim promilom nije zaslužan za uspostavu temelja ove zemlje. General Stipetić jest. Kojem se državni i vojni vrh nije udostojio odati takvo, više no zasluženo priznanjeni. Nije se ni protokolarno – kamoli ljudski zahvalno ili veteranski solidarno – udostojio nazičiti prvom u RH imenovanju jednog trga/ulice njegovim imenom. Svaka čast generalu Marijanu Marekoviću, koji je s najčasnijim vojskovođom Stipetićem uspješno pobjeđivao na najtežim bojišnicama i koji je, u svoje ime, došao uveličati događaj u Ogulinu.

Ploču s nazivom Trga generala Petra Stipetića otkrila je njegova kćerka u nazočnosti mještana i dijela tzv. običnih hrvatskih branitelja, suboraca omiljenog generala Pere, koje se nije i neće vidjeti na politikantskim i stranački dirigiranim performansima ucrnjenih čekićara, stožeraša, šatoraša…, na „događanjima veteranskog/stradalničkog naroda“, etc. Čiji mnogi „vječni“ vođe ni ratnim zaslugama niti vojničkom čašću u ratu i poraću nisu vrijedni čistiti Stipetićeve vojničke čizme. Ali, što bi neki rekli, to je nama naša borba dala, da imamo napretek – budala. Nema veze, je li, što izostaje državno priznanje ratnomu junaku koji je omogućio svojim sugrađanima napokon biti „svoji na svomu“, da „hrvatska lisnica bude u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu“?

Ako je HDZ-ovom vladajućem mainstreamu u državi i vojsci, a jest – iz politikantskih razloga ulizivanja tzv. suverenističkoj desnici uoči izbornih utrka i usred unutarstranačkog rusvaja u borbi za (pre)vlast – neugodno nazočiti odavanju počastiti zaslužnom generalu, više ne smiju govoriti da su preuzeli odgovornost. To nije odgovornost za narod i državu, kamoli za službeno oktroirane vrijednosti tzv. dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata. Zašto nije pokazala odgovornost vrhovna zapovjednica oružane sile, koja je „žarko željela uzeti pušku u ruke na početku rata i otići na prvu crtu bojišnice“? Grabar-Kitarović u politiku i HDZ, a general Stipetić na prvu crtu bojišnice. Gdje je pobjeđivao. „Zašto niste bili na odavanju počasti generalu Petru Stipetiću, koji je u Ogulinu dobio trg“, pitala je Nataša Božić, urednica/voditeljica „Točke na tjedan“ televizije N1 Hrvatska Gordana Jandrokovića, a ovaj je odgovorio von oben, pun sebe i neviđene količine arogancije:

„Tko je taj tko će prozivati predstavnike vlasti da ne obilježavaju te važne događaje? To pitanje je postavio predsjednički kandidat SDP-a (Zoran Milanović, op. a.), a ja bih pitao gdje su oni kad slavimo Dan državnosti, idemo na Mirogoj položiti vijence i zapaliti svijeće prvom hrvatskom predsjedniku, doktoru Franji Tuđmanu. Radi se o plitkoj politikantskoj akciji, tamo su bili predstavnici ministarstva, radi se o nepotrebnoj provokaciji. Zašto bih se ja sada opravdavao SDP-u gdje sam bio? Neprimjereno je od njih, koji uglavnom ne dolaze na takva mjesta, da postavljaju takva pitanja. Nemojte mi vi određivati gdje ću ja biti. Vi biste određivali predsjedniku Sabora, predsjedniku vlade i predsjednici Republike na kojim će manifestacijama biti? Što niste pitali njih? Što ću ja sada, ako me prozove SDP, svaki put objašnjavati zašto negdje nisam došao?“ Ratni heroj, Gordan Jandroković bi morao znati, nije lopta za međusranačko napucavanje, kao što su i novinari dužni pitati, a državni dužnosnici odgovoriti na pitanja. I točka. Arogancija ne pali.

Stožerni general Petar Stipetić – među svojim vojnicima omiljeni general Pero, s vječnom cigaretom među prstima – bio je vrhunski profesionalac, vojno školovan do generalskog čina još u bivšoj JNA, koji je 1991. na poziv predsjednika Tuđmana i s generalom Antunom Tusom preuzeo delikatnu zadaću u kritičnim okolnostima ustrojiti i organizirati hrvatsku vojsku. Kao zapovjednik Sektora sjever u VRA Oluji (Sektorom jug je zapovijedao general Ante Gotovina), stavio je oslobodilačku točku na i najsjajnijom pobjedom u najkrvavijoj bitci Domovinskog rata: 8. kolovoza 1995. predao mu se 21. kordunski korpus vojske tzv. Republike Srpske Krajine (RSK) s cca. 5000 vojnika, tenkovima, kompletnim teškim i lakim naoružanjem, pratećom logistikom i više od 20.000 civila u zbjegu. Taj je događaj u slici i riječi obišao svijet, a taktika i strategija te pobjede uče se na stranim vojnim školama. I američkim. Kasnije pak, za obilježavanja tog odlučujućeg 8. kolovoza, vlasti bi „zaboravile“ pozvati generala Peru. Skromnog, samozatajnog, velikog čovjeka, neusporedivo većeg od svih koji su ga pokušavali/pokušavaju zatajiti, znatno sposobnijeg/uspješnijeg od mnogih s prekonoćnim visokim činovima i odličjima – Franjo Tuđman ih je dijelio šakom i kapom, bez kriterija – čija zavist i podmetanja (sve do kukavičkog sapunanja daske za Haag) imaju (pre)dugačku bradu.

Na njegovim bojištima, uključivo Sektor sjever u završnim operacijama VRA Oluje, nije bilo ratnih i zločina protiv čovječnosti nad srpskim zarobljenicima, civilima i njihovom imovinom. Za razliku od Sektora jug, gdje su specijalci generala Mladena Markača i Željka Sačića počinili 5. kolovoza 1995. jeziv masakr srpske starčadi u zaseoku Gruborima nedaleko od Knina, etc. Gotovina je u tek oslobođenom Kninu – čuveni snimak je bio u Haagu jedan od krunskih dokaza njegove nedužnosti po optužbi za tzv. zapovjednu odgovornost – žestoku opleo po podčinjenim visokim časnicima zbog nediscipline, raskalašenosti, „kokošarenja“, itsl. Neprispodobivima vojničkom ponašanju i međunarodnim konvencijama. O tome su se mogle čuti strašne pojedinosti na haaškim suđenjima, ali i saznati iz medija i izvješća humanitarnih organizacija. General Pero je časno ratovao po svim međunarodnim uzusima, bez ikakve mrlje na ljudskoj duši i vojničkoj časti, što se cijenilo i na neprijateljskoj strani tako da se 21. kordunski korpus nije želio predati nikom drugom na hrvatskoj strani do li generalu Stipetiću. „Gospodine generale, pukovnik Čedomir Bulat predaje vam 21. kordunski korpus i čestitam Hrvatskoj vojsci na pobjedi.“ salutirao je nedaleko od Topuskog pukovnik svomu bivšem zapovjedniku u JNA generalu Stipetiću. Bila je to prva predaja cijelog jednog korpusa nakon Drugog svjetskog rata.

Samo dan-dva ranije Hrvatska je vojska trpjela veće gubitke i zastoje na tom ratištu – taj je isti korpus vatrom dočekao HV, uništio pet tenkova, više oklopnjaka, 18 gardista je poginulo (s dvojicom zapovjednika) te je veći broj hrvatskih vojnika ranjen. U svega nekoliko sati ratne nizbrdice, Franjo Tuđman je povukao generala Peru iz Đakova, gdje je sa svojim gardistima čekao možebitan napad iz Srbije i povjerio mu zapovjedništvo Sektora sjever te konsolidaciju HV-a u napadnim akcijama. Redom je oslobađao Petrinju, Glinu… i pobjeda je bila u džepu. Pao je cijeli korpus. Kad su mu „domoljubi“ potajno pakirali haašku robijašnicu ne bi li prošli lišo neki koji su je itekako zaslužili, intervenirao je SAD, a istražitelji nisu našli ni jedan dokaz generalove možebitne ratne krivnje. Vojnik od glave do pete, nije se želio baviti politikom niti se ideološki/stranački svrstavati sa skupinom 12 generala, koji su po naputcima iz HDZ-a 2000. godine potpisali „pučističko“ pismo protiv SDP-ove vlasti te ih je predsjednik RH Stjepan Mesić smjesta umirovio. Vojska i politika ne idu skupa. Ili-ili…

„Rat je gotov, okrenimo se budućnosti“

Iako je general Stipetić to odbijao priznati, u ratu se osjetila razlika u tzv. dvostrukim linijama zapovijedanja i polit-ideološkom tretiranju „partizana“ (Hrvata prebjeglih iz JNA) i „ustaša“ (deklariranih nacionalista, osobito hosovaca, koji su se legitimirali ustaškom krilaticom „Za dom spremni“). Da nije bilo vojno školovanih i izvježbanih „partizana“, na Tuđmanov mig ili svojom voljom uključenih u Hrvatsku vojsku, Hrvatska ne di dobila Domovinski rat. Samo hrabrost i domoljublje nisu dovoljni. Drukčije ne ide. General Stipetić nije krio da iznimno cijeni generala Antu Gotovinu, osobito zbog njegove mudre poruke po povratku iz Haaga: „Rat je gotov, okrenimo se budućnosti“. A budućnost nije vraćanje u prošlost, osobito onu koje se svaki razuman čovjek stidi., niti je ima zemlja koja ignorira svoje heroje i zaslužnike. General Pero jest jedan od takvih u najnovijoj hrvatskoj povijesti. Pobjednik je u prvim oslobodilačkim akcijama 1991. u zapadnoj Slavoniji te u VRA Bljesku i Oluji, ali i uspješan zapovjednik obrane Hrvata u Bosanskoj posavini od srpske agresije.

Protivio se zapovijedi iz Zagreba o povlačenju, jer bio je uvjeren da će obraniti teritorij. Politika je ipak „prodala“ 270.000 Hrvata srpskom voždu Slobodanu Miloševiću radi tzv. koridora Banja Luka – Brčko – Beograd. Uslijedio je egzodus hrvatskog življa i vojske preko Save u Slavoniju, progon zapovjednika, a general Stipetić je prekonoć postao persona non grata u vojnom i političkom krugu kojim je vedrio i oblačio ministar obrane i Tuđmanova desna ruka iz emigracije Gojko Šušak s utjecajnom tzv. hercegovačkom strujom. Razmjena teritorija i uspostava u zapadnoj Hercegovini etnički očišćene od Srba i Bošnjaka tzv. HZ/HR Herceg-Bosne vis-à-vis etnički očišćene od Bošnjaka i Hrvata Republike Srpske? Zbog zbivanja 1992., general Tus je odstupio s dužnosti zbog neslaganja s „Tuđmanovom politikom podjele Bosne“.

Kao što aktualna HDZ-ova državna i vojna vlast nečasno i nepravedno degradira časnog stožernoga generala Stipetića s herojskog konja na ignorantskog magarca, a počastima slavi bivše tjelesne čuvare, vozače, instalatere, konobare, plaćenike iz francuske Legije stranaca, otmičare civilnih aviona, emigrantske ubojice, etc. s visokim vojnim činovima i pozicijama u politici/društvu te poginule kvislinge, nacifašiste u Drugom svjetskom ratu, tako (ne)svjesno kontaminira povijesnu istinu, koja mora biti temeljni kamen uspješne i međunarodno prihvatljive države. Heroji moraju biti na konjima, ne na magarcima.

The post „Domoljubna“ hrvatska vlast gura u zaborav najčasnijeg vojskovođu Domovinskog rata appeared first on Tacno.net.

Photo: European Parliament

Gongova pitanja europarlamentarcima u povodu izbora Dubravke Šuice (HDZ) za potpredsjednicu Europske komisije izazvala pravi politički rat u Bijednoj Našoj. Kako Šuica misli voditi brigu o budućnosti demokracije u Uniji kad se hrvatska vlada guši u korupcijskim skandalima? Kako će braniti vladavinu prava, a bila je protiv sankcija Mađarskoj zbog kršenja vladavine prava? Kako će se boriti za ravnopravnost, a bila je protiv dviju rezolucija o rodnoj ravnopravnosti? Kako je uspjela, radeći isključivo u javnom i državnom sektoru, steći imovinu procijenjenu na pet milijuna eura (vila u Dubrovniku, kuće na Pelješcu i u Cavtatu, stan u Zagrebu, stan u Dubrovniku, kuća za odmor u Hercegovini, jahta i tri automobila)? Poreznici su navodno istraživali nesrazmjer između prihoda i vrijednosti obiteljske imovine u iznosu od 1,5 milijuna eura. Zašto Šuica nije objavila dokumente poreznih inspekcija 2001.-2009., kada je bila zastupnica u Hrvatskom saboru i gradonačelnica Dubrovnika? 

Marijan Vogrinec

Ako je sve čisto, HDZ-ova europarlamentarka i kandidatkinja za potpredsjednicu Europske komisije (u novom povjereničkom resoru za razvitak demokracije i demografiju) Dubravka Šuica časna i poštena političarka, a njezina pozamašna obiteljska imovina besprijekorno stečena – pa makar u tako nevjerojatno kratkom roku – zašto je problem pokazati račun: evo, novac je otud i otud, stečen tako i tako, njime je kupljeno to i to, tada i tada… I svršena priča. Što reče SDP-ov saborski zastupnik Peđa Grbin: „Sve je gotovo u pet minuta“. Ali, vraga, priča ne samo da nije svršena nego nema ni izgleda da će doskora biti. Unatoč tomu što se mediji godinama njom ne prestaju baviti i što su poreznici navodno pronašli legalnim obiteljskim prihodima nepokrivenih milijun i pol eura u ukupno cca pet milijuna eura vrijednoga Šuičinog bogatstva, nevladina je udruga Gong upravo podigla problem porijekla te imovine na europsku razinu. Budući da ovih dana predstoji europarlamentarno saslušanje Dubravke Šuice radi konačne propusnice na unosan (plaća cca 150.000 kuna) petogodišnji povjerenički fotelj u europskoj vladi nove prve birokratkinje Ursule von der Leyen, Gong je poslao šest pitanja odborima i Kolegiju predsjednika europarlamentarnih klubova na koja neka zatraže od nje odgovor te procijene je li vjerodostojna skrbiti o stanju i budućnosti demokracije u Uniji.

Gongov postupak u nedoba – opći politički rusvaj u zemlji uoči izbora za predsjednika/cu RH koncem godine, unutarstranačkih izbora u HDZ-u na proljeće te parlamentarnih koncem 2020., odnosno provale protusrpske mržnje anatemiziranjem lidera hrvatskih Srba i HDZ-ovog koalicijskog partnera u vlasti Milorada Pupovca – odjeknuo je toksičnije od katastrofa u Černobilu i Fukushimi zajedno. Zagrmio je osobno premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković – SDP-ova, je li, sabotaža države i naroda, Gong pak produžena ruka i trbuhozborac tzv. lijeve političke opcije, etc., drvlje i kamenje, kuka i motika – pa redom Plenkovićevi trbuhozborci: Sunčana Glavak za saborskom govornicom, politički tajnik Ante Sanader izjavom medijima, ministri… Gong se raspištoljio izjavama svojih prvaka i osobito priopćenjem, gdje ponavlja pitanja što ih je poslana europarlamentarnim odborima i Kolegiju predsjednika klubova:

„Kako misli (Dubravka Šuica, op. a.) voditi brigu o budućnosti demokracije u Europskoj uniji kada se hrvatska Vlada guši u korupcijskim skandalima? Kako će braniti vladavinu prava, a bila je protiv sankcija Mađarskoj zbog kršenja vladavine prava? Kako će se boriti za ravnopravnost, a bila je protiv dviju rezolucija o rodnoj ravnopravnosti (Estrela report and Zuber report)? Kako je uspjela, radeći isključivo u javnom i državnom sektoru, steći imovinu procijenjenu na pet milijuna eura (vila u Dubrovniku, kuće na Pelješcu i u Cavtatu, stan u Zagrebu, stan u Dubrovniku, kuća za odmor u Hercegovini, jahta i tri automobila), o čemu su izvještavali mediji?

Gong samo radi svoj posao

Porezne vlasti istraživale su, prema pisanju medija, nesrazmjer između prihoda i vrijednosti obiteljske imovine koji je navodno iznosio 1,5 milijuna eura. Zašto Šuica nije javno objavila sve dokumente poreznih inspekcija u posljednjem desetljeću, od 2001. do 2009. u periodu u kojem je bila zastupnica u Hrvatskom saboru i gradonačelnica Dubrovnika?“ Ante Sanader je neuvjerljivo tvrdio novinarima da su objavljene/poznate Šuičine imovinske kartice iz dužnosničkih dana te da se to stanje njezine obitelji „od tada do danas nije bitno promijenilo“. Ako jest tako – a vjerovati je političkom tajniku i još nekriminaliziranom znatno manje znanu bratu globalno razglašenog kapitalca HDZ-ovih korupcijskih hobotnica – zašto bi samoj europarlamentarki od 2011. godine Dubravki Šuici ili ikomu u nadležnim državnim institucijama, makar pod nadzorom HDZ-a bio problem presjeći taj imovinski gordijski čvor u Grbinovih pet minuta? Pa, dobro, ako ne u pet da bude po SDP-ovu, a ono u kojih šes-sedam ili deset minuta. Vuk bi bio sit, a ovce na broju. I idemo dalje. I RH i EU. I Šuica u Uniji.

Ovako, nadležne državne institucije – bilo bilo bi izvan pameti vjerovati da kao izborni plijen nisu pod nadzorom HDZ-a – izbjegavaju dati Gongu i javnosti odgovore na pitanja o porijeklu natprosječne Šuičine obiteljske   imovine, vadeći se na tzv. tajnost i zaštitu osobnih podataka, sic transit), odnosno da ta HDZ-ova političarka „od 2011. godine više nije državna dužnosnica“ (sic transit, saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa). Kao da i kao promatračica, pa izabrana europarlamentarka nije hrvatska političarka/dužnosnica, nego u Uniji zastupa Inuite iz nekakve lokalne samouprave na zaleđenoj Aljasci. Javnost ima pravo znati što joj vlast želi sakriti, pa ni Šuičina imovinska enigma nije problem ovih što je propituju, a ponajmanje subverzivna protuhrvatska/protudržavna akcija kakvom ju žele sinkronizirano predstaviti Plenković i njegovi.  Gong kao udruga civilnog društva ne radi ništa, što ne rade i istorodne udruge na Zapadu sviđalo se to komu ili ne.

Svojedobno je „španjolski Gong“, je li, tri godine pritiskao eurobirokraciju da objavljuje putne troškove svojih  članova – koje plaćaju svi građani Unije – i sada se to redovito čini. Svake godine. Odbor za pravna pitanja EU-a ovih dana pokazuje političke mišiće na kandidatima za povjerenike iz Rumunjske i Mađarske (čije škare je Šuica, doduše, prošla), pa Gong svojom intervencijom uoči Šuičina saslušanja jamačno pogađa premijera u najosjetljiviji živac te Šuici navaljuje noćne more. Pazi sad, da poklekne u samom finišu, gdje je 150.000 mjesečnih kuna već nadohvat ruke!? Ni za kakav ozbiljan rad. Novo povjerenstvo nema poseban administrativni aparat kao ostala, nema joj tko provoditi program koji također nema, a nema autoritet ni alate za utjecati na stanje demokracije i demografsku revitalizaciju Unije izvan nezaustavljive migrantske transfuzije. Jedna je Njemačka, je li, zbog demografskih deficita prisiljena raspisati natječaj za popunu svoje vojske novacima iz drugih zemalja – zasad samo Unije – a sutra? Jedino, ako Dubravka Šuica nema učinkovitu ideju o tomu kako hopa-cupa u krevetu učiniti popularnijim u Njemačkoj od Nike Kovača i Angele Merkel zajedno.

HSS-ov predsjednik Krešo Beljak žestoko vraća backhandom lopticu premijeru Plenkoviću: „Vladajući su odbili naš prijedlog zakona o porijeklu imovine, ali mi ćemo i dalje inzistirati na tomu da se provjeri imovina svih političara, ali i drugih javnih osoba kao što su to sudci (oni upravo pružaju žestok otpor imovinskim karticama za svoju branšu, op. a.), kod kojih ima afera iz dana u dan. Na način na koji smo mi to zamislili svake bi godine u proračun ‘leglo’ nekoliko milijardâ kuna, a Dubravka Šuica je prva koja bi podlegla tom zakonu jer bi prvi preispitao njezinu imovinu koja, prema nekim informacijama, iznosi nekoliko milijuna eura. Zdrava logika nalaže da to na zakonit način nije mogla steći. Po tom bi zakonu Porezna uprava naplatila svu imovinu za koju nema potvrdu da je plaćen porez i na taj način bi Šuica ili dokazala odakle joj imovina ili bi odmah ostala bez kompletne imovine, a onda bi dalje išli sudski procesi. Imovinu ne bi mogla uživati, već bi ju uživala Republika Hrvatska, a te milijarde bi se mogle potrošiti na mnoge stvari poput, primjerice, mirovina.

Gong nije lijeva udruga, kako je ocjenjuje premijer Plenković, nego udruga koja postavlja nezgodna pitanja onima koji su na vlasti. Gong je zasmetao premijeru (zasmetalo mu je i saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, jer je uzelo na zub neobjašnjeno njegovo i putovanja skupine hadezeovaca vladinim zrakoplovom u Helsinki, op. a.) zato što je postavio pitanje – otkud jednoj srednjoškolskoj profesorici imovina vrijedna više milijuna eura. Da netko u deset godina može doći do takvog bogatstva, mora ili dobiti na lotu, biti broker na Wall Streetu ili biti stečajni upravitelj Agrokora. Ne vjerujem da je toliki imetak stekao Šuičin muž, koji je kapetan duge plovidbe“.

HDZ-ova saborska zastupnica Sunčana Glavak ne misli da je izvalila notornu glupost za govornicom tzv. Visokog doma i da joj se građani smiju kad je izvalila da SDP i Gong opstruiraju i ruše ugled RH., da SDP kukavički podriva Hrvatsku kad zemlja „kao najmlađa članica EU-a ima prigodu dobiti potpredsjednicu Europske komisije“, odnosno da je „ovo što rade SDP i Gong, organizacija na čijem je čelu donedavno bio sadašnji izvršni tajnik u SDP-u Dragan Zelić, sramota za jednu zemlju, članicu EU-a“. Šef SDP-ovog Kluba saborskih zastupnika Arsen Bauk joj je uzvratio: „Podsjetili ste me na Vesnu Zmijanac i njezinu pjesmu ‘Kraljica tuge’. U usporedbi sa Zelićem, glasnogovornici HDZ-a bili su prethodno zaposlenici HRT-a i budite oprezni kad branite Šuicu, sjetite se smijenjenih HDZ-ovih ministara Tomislava Tolušića, Gorana Marića, Gabrijele Žalac i Lovre Kuščevića“.

U vrućem HDZ-ovom predizborju – zbog unutarstranačkih potreba, ali i interesa vlastitog održanja u Banskim dvorima do kraja mandata ili dobiti još jedan četverogodišnji – Andreju je Plenkoviću iznimno važno ne samo suzbiti svaki pokušaj čak i sumnje u korupcijski putar na glavama svojih političkih uzdanica s kojima ima dugoročnije planove već i ostaviti dojam u javnosti o uspješnoj „Plenkovićevoj vladi“ koja pozicionira svoju politiku i zemlju visoko na ljestvici europskih vrijednosti. Otuda i njegov bijes jer, eto, vječni hrvatski jalnuši sljepački bagateliziraju činjenicu da „Hrvatska dobiva dvije uloge u narednom periodu koje prije nismo mogli ni zamisliti (Marija Pejčinović-Burić kao glavna tajnica Vijeća Europe i Dubravka Šuica kao potencijalna potpredsjednica Europske komisije, op. a.). To nije jednostavno ni uobičajeno niti za mnoge očekivano. Vidim da mnogi jalni ne mogu sakriti ljubomoru. Šteta. Drago mi je da je Maja Marković-Kostelac postala čelna osoba Europske agencije za pomorsku sigurnost. Drago mi je da je moja kolegica Ivana Maletić postala članica Europskog revizorskog suda. Možemo reći da smo u vanjskopolitičkom smislu napravili iskorake bez presedana u pozicioniranju hrvatskih dužnosnika na međunarodnoj razini“.

Da je srednjoškolska dubrovačka profesorica engleskog i njemačkog jezika Dubravka Šuica sposobna i nadasve hrvatskim građanima vrlo korisna, pače bogomdana političarka, ilustrirat će makar iz pete ruke i (pra)stare fotke i videosnimci kako se zadovoljno smješka u živom zidu podobnika nekolicine minulih, ali i aktualnog HDZ-ovog šefa Andreja Plenkovića. Jednostavno, žena je sposobna, iza nje su itekakvi rezultati i kako sad tu nekim jalnušima uopće pada na denuncirati ju u Europi kad je, kako tvrdi njezin šef Plenković, ama baš sve – čisto i transparentno? Jamačno je vrijedna i prvog mjesta u medijskoj akciji „Ponos Hrvatske“, jer malo je tih koji uspijevaju startati iz 62 m² obiteljskog stana u Gružu do vile u Dubrovniku, kuće na Pelješcu i kuće u Cavtatu, stana u Zagrebu i stana u Dubrovniku, kuće za odmor na Kupresu (Hercegovina, BiH), jahte (navodno s nje strastveno lovi lignje, op. a.) i tri automobila.

Znak položaja i utjecaja

Kaže premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković kako je izbor „njegove“ bivše ministrice vanjskih i europskih poslova Marije Pejčinović-Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe (različita institucija od Europskog vijeća u piramidi EU-a) i „njegove“ europarlamentarke u drugom mandatu Dubravke Šuice za povjerenicu Europske komisije za razvoj demokracije i demografiju neprijeporan uspjeh, veliko međunarodno priznanje Hrvatskoj, njezinom ugledu i važnosti u Europi i svijetu. Između redaka, jasna poruka: njemu i vladi koju vodi. A ta poruka – uz nabrajanje svi pozitivnih učinaka vladine politike, koje građani baš ne osjete na osobnom i obiteljskom standardu: rast plaća i mirovina, proračunske uštede, fiskalne i fiskalne pluseve, rast industrijske proizvodnje, izvoza, dobra turistička žetva, rast zaposlenosti, porezna rasterećenja gospodarstva, etc. – važnija mu je u predizbornom razdoblju i nepriličnim trvenjima u HDZ-u od istine da ni Pejčinović-Burić niti Šuica, kamoli druge dvije također HDZ-ove dame, nisu i neće biti RH građanima ni u džep niti iz džepa. Čak i manje od opće raspamećenosti zbog drugog mjesta „vatrenih“ nogometaša na SP-u 2018. u Rusiji.

„Činjenica da je Hrvatska nakon šest godina (članstva u EU, op. a.) dobila u Europskoj komisiji ulogu potpredsjednice je znak našeg položaja u EU i znak našeg političkog utjecaja“, hvalio se premijer Plenković na vladinoj sjednici. „To je poruka za koju je bitno da znaju naši politički akteri, promatrači i građani. Posebno mi je drago što je Dubravka Šuica dobila dvije vrlo važne teme – demokraciju i demografiju. Vjerujem da će ona kao bivša gradonačelnica, saborska zastupnica i europarlamentarka znati stavljati te dvije teme u prvi plan. Tema demografije je nova tema u portfelju Europske komisije. Ta tema je uvrštena prvenstveno na naše inzistiranje. Nakon posjeta Ursule von der Leyen smo uvrstili tu temu u portfelj potpredsjednice Europske komisije, i to još iz Hrvatske. Pritom će Dubravka Šuica biti zadužena za ključnu političku temu. Za budućnost europskog projekta. Konferencija o budućnosti Europe dobiva novu dimenziju u ovako promijenjenim okolnostima u svjetlu Brexita. Kroz angažman naše povjerenice ćemo se dodatno profilirati u EU.“

Predizborno Plenkovićevo hiperboliziranje – s naglaskom na zasluge baš „njegove“ vlade, jer RH bez njega i „njegove“ vlade valjda nikad ne bi bio na redu participirati u birokratskim aparatim asocijacija, kojima redovito plaća izdašnu članarinu, pače u milijunima eura – ne bi imalo smisla bez rečene četiri hadezeovke. Pitanje je vremena i europrlamentarnog skora na izborima u zemljama članicama Unije i europrlamentarnog ishoda u RH kako će hrvatski predstavnici – pukom logikom članstva – prarticipirati u nišama zajedničke birokracije, kojoj su povjerene ključne sastavnice tzv. državnog suvereniteta. Pa su tzv. neovisnost i samostalnost ostali tek stilskom figurom uz državni grb, zastavu i himnu. O rečenim izborima, je li, ovisi hoće li pučani – HDZ u RH – ili koja druga politička opcija biti dominantna. Sada su pučani još dominantni u Uniji i HDZ u RH, pa po logici demokratske stvari konfiguriraju vlast i među svojima – najbližim čelništvu/ku opcije, dakako – odabiru rukovodeće birokrate. Formalno predstavnike svoje zemlje, iako nemaju plebiscitaran legitimitet, koji će birokrati na poslovima od navodno općeeurounijskog interesa zatomiti tzv. nacionalni. Neformalno, posrijedi je osobni interes/koristi/uspjeh u interesnoj grupaciji istomišljenika, koja će sve učiniti/izgovoriti ne bi li se održala u prvom redu do jasala.

Dubravka Šuica i Ursule von der Leyen- foto Twitter

Ursula von der Leyen, prijateljica europučanina Plenkovića, jednog od dvojice opcijskih pregovarača o nasljedniku/ci predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera – umjesto nesuđenog spitzenkandidata Manfreda Webera, njemačkog pučanina – netom je nakon izbora i prije sastavljanja 50-postotno žensko-muški uravnotežene nove europske vlade posjetila Zagreb. Formalno, radi uvida u pripreme za polugodišnje hrvatsko predsjedanje EU-om od 1. siječnja 2020.; neformalno, došla je osobno zahvaliti Andreju Plenkoviću koji se, objektivno, iskilavio u ime Europske pučke stranke izboksati pobjedu europučanke Ursule von der Leyen u dramatičnoj utrci za nasljednicu na tronu Jean-Claude Junckera. Jedan od darova Von der Leyen dobrom prijatelju Andreju Plenkoviću jest i jedno potpredsjedničko mjesto u Europskoj komisiji, s brzopotezno izmišljenim povjereničkim resorom: demokracija i demografija. Za što, je li, Dubravka Šuica nije kvalificirana ni po jednom kriteriju. Em dolazi iz zemlje krajnje nagrižene korupcijom u samim vrhovima vlasti i sasvim upitne demokracije, koja čak progoni novinare verbalnim deliktom, žmiri na ustaške orgije i zaziva kazneni progon lidera manjinskih Srba, em je kao majka jedne kćeri demografski neosviještena.

Gong je u svojih šest pitanja skorašnjim europskim saslušavateljima dao i druge kvalifikative, što sve skupa Dubravki Šuici ne smeta u razmetanju velikim riječima o svom budućem poslanju – ako prekorači i zadnji prag ovih dana – europske povjerenice za demokraciju i demografiju. Od koje pak zadaće, rekosmo, hrvatskim građanima ni u džep niti iz džepa, jer se ne radi o nekakvom uspjehu od kojeg će itko u Šuičinoj domovini imati ikakve koristi. Osim nje osobno i njezine obitelji – s obzirom na iznimno visoka za hrvatske prilike eurobirokratska primanja – odnosno HDZ-ovih lidera tzv. prve brzine, kojima njezino lobiranje u Bruxellesu možebitno otvara perspektivu u budućim kadroviranjima i europučkim križaljkama. S obzirom na – jamačno još dugo – nezrelost hrvatske politike i neizvjesne turbulencije u javnoj areni, možda i svođenje neplaćenih krvavih računa među zapadnobalkanskim usijanim glavama, europejska mrkva uvijek će biti aktualna, pa… Valja imati svog dužnika na pravomu mjestu u pravo vrijeme, a bogme i Ursuli von der Leyen potpredsjednicu koja znâ slušati, znâ tko ju je, kamo i zašto poslao, etc. U normalnom je svijetu politika, kažu, umijeće mogućeg, ali ne kažu da ima svoj itekako šuškav razlog. Bez te šuške jednostavno ne bi imala smisla.

„Koliko god vam se činilo da demokracija i demografija nisu povezane, one imaju uzročno-posljedični odnos“, pametuje Šuica u intervjuu ovih dana Večernjem listu, objašnjavajući što će raditi bude li izabrana za europsku povjerenicu te kakva joj je uloga u organiziranju Konferencije o budućnosti Europe, gdje bi se navodno trebao donijetii novi ugovor o funkcioniranju EU-a. „Puno Europljana ne sudjeluje u demokratskim procesima te ponekad ne vjeruju u demokratske institucije, a uzrok tome leži u demografskim promjenama u njihovoj okolini, koje uzrokuju nezadovoljstvo stanovništva. Mnogi se sele iz ruralnih u urbana područja, koristeći jednu od četiri temeljne slobode, slobodu kretanja. Sele se iz države u državu, što je u posljednje vrijeme slučaj i u Hrvatskoj. Stoga kao dio sveobuhvatne strategije EU o demografskim promjenama, solidarnosti među generacijama i demokratskoj uključivosti, moramo naći najbolje modele za usklađivanje rada i obitelji te preokrenuti trend i zaustaviti demografski pad.

Analfabetizam na djelu

Mnogo je izazova pa ćemo naglasak staviti i na dugoročan utjecaj demografskog starenja na skrb i mirovine, kao i na utjecaj na različite skupine u društvu te na područja i regije koji su najviše pogođeni. Potrebno je raditi na nizu aktivnosti poput potrebe za poticanjem aktivnog starenja, poboljšanje ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života, ulaganja u budućnost djece i zaštite njihovih prava kao i dugoročne vizije za ruralna područja. Time želimo osnažiti europsku demokraciju jer, prema riječima predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, demokracija je više od glasanja na izborima. Cilj je da se glas Europljana čuje i moramo pokazati da je svaki pojedinac sposoban sudjelovati u procesima izgradnje europskog društva tako da se njegov utjecaj može jasno vidjeti i osjetiti.“

Analfabetizam na djelu, odjeven u birokratsku frazeologiju kakvu ni pas s maslom ne bi progutao. Vidi se da Dubravka Šuica nema pojma ni o demokraciji niti o demografiji, a kamoli o onomu što bi Europljanima vrijedilo platit makar samo 10, a kamoli 23.000 eura svaki mjesec gole plaće. Ovakvo neznalačko lupetanje, ako je vjerovati Večernjaku da je autorizirala intervju, ne bi prošao ni u kakvom mjesnom odboru bogu iza nogu da se u njemu skupi pet-šest prosječno školovanih ljudi. Takva Unija s takvim (preplaćenim) činovnicima nema izglednu budućnost, a kamoli uzme li se pod zdravo za gotovo da će Šuica – Andrej Plenković se time neodgovorno javno hvali – organizirati Konferenciju o budućnosti Europe. Unije koja se trese iznutra i postaje sve zazornija izvana te nije isključen raspad. Zbog opstrukcije srednjoeuropskih režima (kojima pak hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović diže rep nebulozom kako Donald Trump „voli te zemlje, i one niže do RH“, sic transit), bujanja ekstremističkih/populističkih pokreta, eurozone, izbjegličke/migrantske krize, gospodarskog usporavanja, Brexita, ekonomske agresije SAD-a…

I tu će kapaciteti bivše njemačke ministrice obrane Von der Leyen, majke sedmero djece i Dubravke Šuice, majke jedne obiteljske uzdanice – obje iz rejtinški uvjerljivo kopneće političke euroopcije – demokraciji navući krila, natjerati sve rode iz potentnog tzv. trećeg svijeta s pinklecima u Uniju te učinkovito popeglati sve iritantne nabore na kritičnim mjestima što ih simboliziraju neboplava zastava s karakterističnim krugom od 12 zlatnih zvjezdica i posljednji stavak Beethovenove Devete simfonije.

Jutarnji list je iz pera Gorana Penića vrlo jasno raščlanio zakulisje velike Plenkovićeve diplomatske akcije u „dvije ključne noći u Bruxellesu“, koja je po principu ruka ruku mije u europskoj obitelji pučana (EPP) uvela baš Dubravku Šuicu u najuži krug odlučivanja u Uniji. Njezino kandidiranje na mjesto potpredsjednice Europske komisije, dodjeljivanje tog mjesta RH, „slažu se svi naši sugovornici iz diplomatskih krugova“, naglašava Penić,  „zasluga je premijera Andreja Plenkovića koji je odigrao ključnu ulogu kada se pregovaralo oko čelnika Europske komisije. Presudne su bile, kažu sugovornici, ona dva dana u Bruxellesu kada je Plenković kao pregovarač ispred Europske pučke stranke (EPP) predvodio grupu čelnika država članica Europske unije iz iste političke grupacije koja se usprotivila da se na čelo Komisije izabere socijalist Frans Timmermans. Nakon te odbijenice, u igru ulazi Ursula von der Leyen koja Plenkoviću očito nije zaboravila što je uz njegovu podršku zasjela na mjesto čelnice ‘EU vlade’. Svjestan toga, Plenković je, kažu njemu bliski izvori, a priznaju to čak i politički protivnici, prvo lobirao da Hrvatska dobije jedno potpredsjedničko mjesto u Komisiji, što je važno politički, a drugo da se praktički na razini Unije izmisli novi resor koji će se baviti problemima s kojima se suočava Hrvatska, ali i polovica država EU, a to je demografija“.

Foto N1

Da nije bilo tih dviju bruxelleskih noći/dana u kojima je Plenković odigrao to što je odigrao, Šuice ne bi bilo ni na najudaljenijem horizontu Unijinog vodstva, kojem nije dorasla ni osobnim diplomatskim pedigreom niti time što dolazi iz demokratski/demografski uzorne zemlje. Pače, demokracija i demografija u Bijednoj Našoj zazorni su da zazorniji jedva još mogu biti. Time je krajnje neprimjereno i lažno premijerovo hiperboliziranje ugleda i postignuća zemlje koju operativno vodi. Na djelu je beskrupulozna pučka ili opcijska grebačina za visokim birokratskim pozicijama, dakle za suhim novcem na osnovi političke moći i utjecaja. Sve drugo su priče za malu djecu. Pogotovo ona, koju premijer Andrej Plenković podvaljuje općinstvu o „velikom priznanju Hrvatskoj kao najmlađoj članici EU-a dodjelom tako visokog mjesta u Europskoj komisiji“. A to se „priznanje Hrvatskoj“ svodi na puku formalnost, na sliku bez tona: ni sama Dubravka Šuica nema pojma – vidi se to iz njezinih uopćenih, besadržjnih i frazerskih izjava – što će zapravo raditi, što joj je program, jer ispod sebe nema ni direktorij kao ostalih sedam povjerenika/ca u Komisiji niti proračun, pa…

Eurozastupnica u drugomu mandatu Biljana Borzan (SDP), koja je jedina od 11 kolega/ica iz RH nešto vidljivo i općeeuropski korisno učinila u EU (ujednačavanje kakvoće roba, usluga i proizvoda na tržištu s pola milijarde potrošača), tvrdi da svi potpredsjednici i povjerenici „imaju ispod sebe neke ljude u odjelima, direktoratima, samo Šuica nema nikoga i to me kopka. Njezina funkcija je općenita“. Čak se i neki iz HDZ-a slažu s opaskama u političkoj javnosti o tomu da je Šuica „dobila poziciju koja je daleko izvan ranga RH u EU“. Bivši hrvatski veleposlanik u više zemalja, znanstvenik i kolumnist portala Autografa Damir Grubiša također je vrlo indikativno u tekstu „Predsjednica Republike kao Veliki inkvizitor“ opleo po postupku Ursule von der Leyen:

„U kontekstu europskih zbivanja, kada je konačno fomirana nova Europska komisija i kada su isplivala i takva groteskna rješenja kao što je imenovanje Mađara Lászla Trócsanyja za povjerenika s portfeljom ‘susjedstva i proširenja’ i Hrvatice Dubravke Šuice za povjerenicu s portfeljom ‘demokracija i demografija’, a Talijana Paola Gentilonija za povjerenika za ‘ekonomiju’, moramo se zaista upitati s kakvim osjećajem za humor je predsjednica Komisije sastavila ovaj tim? Na primjer, za ekonomiju će biti zadužen Paolo Gentiloni koji dolazi iz zemlje koja se nalazi u recesiji, ali ona to još ne zna, gdje je gospodarski rast na nuli i gdje su jedva izbjegli neofašistički puč i preuzimanje vlasti od strane novog, malog Ducea, Mattea Salvinija. Gentiloni je pristojan političar, s titulom grofa, koji živi od iznajmljivanja svoje plemićke palače u centru Rima i drugim posjedima u pokrajini Marche, pa mu je valjda to dobra referenca za portfelj ekonomije.

Licemjeri Janusovih lica

Mađar Trócsany nije član Orbanove stranke, ali je ‘vrlo blizak’ mađarskom premijeru koji se dobro iskazao u politici susjedstva – gradeći ogradu od bodljikave žice prema Hrvatskoj i drugim zemljama da bi tako spriječio migrantski val, ali i zatvorio svoju zemlju i napravio od nje tvrđavu u srcu Europe, suzio i suspendirao demokratske slobode i najavio vladavinu ‘liberalne demokracije’, oksimorona koji završava kao i slični u povijesti – narodna demokracija u komunističkim zemljama, vladavina narodnih masa i njenih vođa između kojih nema posrednika kao u fašističkim zemljama. I takav će bliski prijatelj Orbana krojiti politiku dobrosusjedstva i proširenja, s kojim se – proširenjem i dobrosusjedstvom – možemo pozdraviti za dugi niz godina. I na kraju, šećer dolazi na kraju, hrvatska povjerenica Dubravka Šuica, vjerna Karamarkova sljedbenica koja dolazi iz zemlje ne samo nekonsolidirane, već sada i dubiozne demokracije, koja bi morala kao prvi svoj zadatak intervenirati baš u Hrvatskoj gdje se demokracija sve više sužava, a fašizam više nije samo puzajući kako tvrdi bivši državni tužilac Krunoslav Olujić, već i galopirajući.

Ne samo da državna politika kojoj su na čelu licemjerni političari koji poput Janusa okreću jedno od svoja dva lica prema vrsti publike koja naiđe, već sada sustavno ohrabruju proustaške snage u zemlji i potiču atmosferu netolerancije i progona svih onih koji im se ne sviđaju“. Šuica je, tvrdi SDP-ov predsjednički kandidat Zoran Milanović, „putnica koja je s kupljenom kartom ušla u kupe“, a Sunčanu Glavak već ozbiljno trese nervoza jer ne može dočekati trenutak kada će Šuica otići u Komisiju, a ona zasjesti na njezino europarlamentarno mjesto. To je ta nezbrojena družba na krijesti privatnog Plenkovićevog (pred)izbornog angažmana u Bruxellesu, koja sada kukumavči da SDP, Gong i istomišljenici alibijem propitivanja porijekla enormne Šuičine obiteljske imovine – koje su se već dohvatili i strani mediji – „ruši ugled Hrvatske“ i sabotira njezinu važnu ulogu u Uniji“. Sic transit. To je ta ista družba koje ni pojedinačno niti skupno ne bi bilo bez HDZ-a, prve i dosad jedine političke stranke u RH prvostupanjski osuđene za pljačkanje vlastitog naroda, odnosno koja je zločesto sabotirala dvomandatnog hrvatskog potpredsjednika Europske komisije Nevena Mimicu (SDP; „vaš Mimica“, etc.) i Vesnu Pusić (bivšu predsjednicu HNS-a u koaliciji sa SDP-om) kao kandidatkinju za visoku dužnost u UN-u.

Neki bi se sada sjetili one starih Latina o vremenima i običajima…

The post Demokratska i demografska kompromitacija Europske komisije, ne priznanje nekonsolidiranoj Hrvatskoj appeared first on Tacno.net.

Foto: EPA-EFE/FEHIM DEMIR

Početak listopada, uz meteorološke najave gadnih vremenskih poremećaja, nanio je s europskih prostora iznenadne schengenske kumulonimbuse Plenkovićevom političkomu mainstreamu. „Sve se vraća, sve se plaća“, prognozirao je predsjednički kandidat Zoran Milanović. „Iz iskustva sam vidio što će se dogoditi Hrvatskoj nakon one politike tijekom dijeljenja funkcija u Europskoj komisiji (hrvatski premijer, jedan od dvojice pregovarača u ime Europske pučke stranke (EPP), odigrao je ključnu ulogu u korist Ursule von der Leyen, op. a.). Sada će nam vratiti neke od tih država, neće nam zaboraviti što smo radili, kako smo rušili njihove kandidate, a naš cilj nije zbrinuti Andreja Plenkovića i Dubravku Šuicu u Bruxellesu. Naš cilj je Schengen, a sada ćemo vidjeti kako će nam se to obiti o glavu“ 

Marijan Vogrinec 

Kaže mudar pûk: tko s vragom tikve sadi, obiju mu se o glavu, a bivši premijer RH i sada predsjednički kandidat SDP-a za nasljednika tzv. prve hrvatske predsjednice Zoran Milanović još nije zatvorio usta u opsežnom „Intervjuu tjedna“ televizije N1 Hrvatska, a medijski je već jako odjeknula vijest iz „dobro obaviještenih izvora“ u Bruxellesu da RH barem još dvije godine neće dobiti europsku ulaznicu za schengenski prostor. Na koju aktualna HDZ-ova koalicijska vlast i sâm premijer Andrej Plenković javno polažu sve političke karte, smatraju Schengen – europska zona slobode kretanja, kao unutar jedne države – „prioritetom nad prioritetima RH“. I, dakako, nije nepoznato kako se već neko vrijeme komunicira iz Banskih dvora javnosti da je pitanje Schengena, eto, gotova stvar: tehnički uvjeti su uglavnom ispunjeni, a politički ne bi smjeli biti problem budući da je i odlazeći s dužnosti predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker potvrdio prijatelju Plenkoviću „manje-više gotovu stvar“ te se ovaj hrabro odao nadi bez utemeljenog pokrića kako će schengenski prostor natkriliti RH već za njezina predsjedanja EU-om u prvoj polovici 2020. godine.

Početak listopada, uz meteorološke najave gadnih vremenskih poremećaja, nanio je s europskih prostora iznenadne schengenske kumulonimbuse Plenkovićevom političkomu mainstreamu. „Sve se vraća, sve se plaća“, prognozirao je Milanović u rečenom intervjuu. „Iz iskustva sam vidio što će se dogoditi Hrvatskoj nakon one politike tijekom dijeljenja funkcija u Europskoj komisiji (hrvatski premijer, jedan od dvojice pregovarača u ime Europske pučke stranke (EPP), odigrao je ključnu ulogu u korist Ursule von der Leyen nakon debakla tzv. spitzenkandidata Manfreda Webera, a protiv nizozemskog socijalista Franca Timmermansa, op. a.). Sada će nam vratiti neke od tih država, neće nam zaboraviti što smo radili, kako smo rušili njihove kandidate, a naš cilj nije zbrinuti Plenkovića i Šuicu u Bruxellesu. Naš cilj je Schengen, a sada ćemo vidjeti kako će nam se to obiti o glavu.“ I to je taj udarac mokrom krpom po unaprijed razigranom jeziku koji je, je li, medijski uslijedio netom što je predsjednički kandidat Zoran Milanović izgovorio prognozu schengenskog kumulonimbusa, koji donosi nevrijeme, kišu, tuču, grmljavinu, munje…

Privatni honorar

Jutarnji list je prenio Hinino izvješće iz tzv. neimenovanih diplomatskih izvora u Bruxellesa o tomu zašto „Hrvatska barem još dvije godine neće biti dio schengenske zone nakon što Europska komisija sljedeći mjesec (u listopadu, op. a.), najvjerojatnije, potvrdi da je ispunila tehničke uvjete za Schengen. Više je razloga za to, a jedan od njih je i da se, osim Slovenije, ulasku Hrvatske u Schengen, prema dostupnim informacijma, protive Nizozemska, Njemačka i Francuska“. Plenkovićeva pregovaračka uloga u dvije ključne bruxelleske noći, koju je dio domaćih političara i medija nazvao „premijerovim privatnim“ angažmanom, jamačno je stala na žulj i nekim utjecajnim EU-članicama tzv. prve brzine, pa će uzvratiti RH baš tamo, gdje najviše boli? Na schengenskom pitanju? Po onoj da se sve vraća i sve plaća? Ako doista bude tako, za dvije godine ili više – kad se u RH izredaju svi izbori od predsjedničkih do parlamentarnih – tko živ, tko mrtav. Politička/upravljačka konfiguracija u Bijednoj Našoj možda više neće ni sličiti sadašnjoj, kao što ni Unija više neće biti kakva je sada. Slijedi li uistinu revanš utjecajnih EU-članica tzv. prve brzine, vidjet će se uskoro. Nije daleko od pameti da je možebitno već sada uputno razmisliti – premijeru i njegovim najbližim suradnicima, prije no inima – je li privatni honorar od Plenkovićeve prijateljice iz EPP-a i njegovom zaslugom nove predsjednice Komisije Ursule von der Leyen potpredsjedničkim mjestom za Dubravku Šuicu vrjedniji od višegodišnje schengenske čekaonice?

Jer, birokratska pozicija jedne od osmero potpredsjednika/povjerenika u Europskoj komisiji, tzv. vladi EU-a – bez direktorija ispod sebe, programa,  opisa posla, proračuna, izmišljenog resora demokracije i demografije (sic transit) za bivšu srednjoškolsku nastavnicu engleskog i njemačkog jezika iz demokratski/demografski izrazito nekonsolidirane zemlje – vrijedna cca 150.000 kuna plaće, za građane je RH, ali i za ostale Europljane tek slika  bez tona. Lijepo se vidi, a ne čuje se. Ničem ne koristi. Biti u Schengenu, to je premija svakom građaninu, slobodan je kretati se kamo želi po EU. To se ne dâ uspoređivati s mjestom osme povjerenice Komisije. Šuica ne može niti smije ikako/ičim gurati hrvatski interes mimo europskog, niti ima znanja, vještine i alate za bildati demokraciju i natalitet ni u svojoj, kamoli u tuđim zemljama. Protivila se EU-nakani sankcioniranja zemalja, npr. Mađarske, zbog drastičnog kršenja demokracije i, za razliku od Von der Leyen, majke sedmero djece, s jednom je kćeri primjer demografske neosviještenosti, a imala bi – Europi čak! – soliti pamet baš o demokraciji i demografiji. Rame uz rame s Mađarom Lászlom Trócsanyjem (resor susjedstva i proširenja, a dolazi iz ksenofobnog bunkera ograđenog žilet-žicom čak od prvih susjeda RH, Slovenije i Srbije) i Talijanom Paolom Gentilonijem (portfelj ekonomije, a Italija ima ekonomski rast nula posto).

„Iako su se donedavno hrvatski dužnosnici ‘nabacivali’ izjavama o vrlo skorom ulasku Hrvatske u Schengen“, navodi se u rečenom izvješću, „sada su u predviđanjima neodređeni. Jučer (u subotu, op. a.) je u Bruxellesu i premijer Andrej Plenković potvrdio da je ‘za Hrvatsku politički važno da dobije pozitivnu ocjenu Europske komisije o spremnosti za ulazak u Schengen, koja se očekuje uskoro’, a sada je nemoguće predvidjeti kada će ući u prostor bez unutarnjih kontrola na granicama.“ Pozitivna ocjena nije bila sporna ni bivšem predsjedniku Komisije Jean-Claude Junckeru, koji se znao „našaliti“ hvatajući prijatelja Plenkovića za debelo meso pred tv-kamerama, niti će biti sporna Ursuli von der Leyen, jer nije daleko od pameti zaključiti da su i potpredsjedničko/povjereničko mjesto Dubravki Šuici i rečena pozitivna ocjena tehničkoj spremnosti RH za ulazak u schengenski prostor dio deala u EPP-u, odnosno honorara premijeru RH za vrhunski odrađen pregovarački posao u Bruxellesu, koji je rezultirao uspješnom podjelom među „članovima obitelji“ najvrjednijeg plijena n razini upravljanja Unijom sljedećih pet godina.

Ali, ne lezi vraže, bumerang nezadovoljnih tim ishodom i Plenkovićevim zauzećem za privatnu stvar europskih pučana – s kojom interes hrvatske države nema niti treba imati ikakve veze – zloslutno leti prema RH. Mediji su se tim povodom dohvatili i mlađahne Plenkovićeve političke uzdanice i posinka Vladimira Šeksa, HDZ-ovog eurozastupnika Karla Resslera ne bi li iz druge-treće, ako već ne iz prve bruxelleske ruke saznali što je, je li, točno ili bar približno točno sa stanjem hrvatskom schengenske stvari. Budući da je Ressler član europarlamentarnog Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove, koji se opisom posla mora baviti i Schengenom, prava je adresa, s koje stiže indikativan odgovor o tomu da je „u ovom trenutku nezahvalno procjenjivati kada bi Europsko vijeće moglo odlučivati o ulasku Hrvatske u Schengen“. Očito i on nešto znâ, a ne smije reći javnosti, o zloslutnom fijuku schengenskog bumeranga od Bruxellesa prema Zagrebu. Europsko vijeće odlučuje konsenzusom, a kako su u njemu i zemlje „osvetnice“, tehnički i stručni kriteriji neće biti ni približno teži od političkih. A politički uistinu podrazumijevaju svašta.

Nezadovoljni Macron

Slovenski premijer Marjan Šarec i ministar vanjskih poslova Miro Cerar ne žele, zasad, izravno kazati da će Slovenija uložiti veto na ulazak RH u schengensku zonu, ali se iz formulacije da će „Slovenija djelovati politički donese li Europska komisija političku odluku u hrvatsku korist“ samo to i dâ zaključiti. Jer, slovenski je argument ne samo to kako „Hrvatska ne primjenjuje arbitražnu sudsku odluku o granici između dviju država“ već i da „RH ima neriješena granična pitanja sa svim svojim susjedima, osim s Mađarskom“. Slovenija je i tužila RH Sudu EU-a zbog neprimjenjivanja odluke Arbitražnog suda o međudržavnoj granici, a Hrvatska pak ne priznaje tu odluku zbog slovenske kompromitacije arbitražnog postupka. Politička se Dežela lani suprotstavila i primanju RH u OECD. I Mađarska će ustati vetom protiv RH zbog „neprimjenjivanja arbitražne odluke u slučaju Ina-MOL“, koji je postupak Hrvatska izgubila.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron nije bio zadovoljan izbornom igrom europučana, pa ni Plenkovićem u vezi s tzv. spitzenkandidatom i svim što se oko toga motalo. Ispod i iznad pojasa, dakako. Nizozemci mu neće oprostiti Fransa Timmermansa, etc. Hoće li Andrej Plenković poentirati u Europskoj komisiji negdje sredinom listopada, vjerojatno 16. u mjesecu, jer mu je to Jean-Claude Juncker obećao (odlazi s dužnosti 31. listopada)? Ako poentira, bit će lijepo čuti, a hrvatska će se javnost do sita naslušati hiperbolizirajućih „zasluga moje vlade“, ali do finiša, punopravnog članstva bit će još itekako mnogo jahanja na brzom konju, jer o tomu odlučuju države članice u Vijeću EU-a. Moraju sve biti za.

Premijer Plenković je nedavno u Šibeniku, na margini međunarodnog skupa na kojem su bili i slovenski predsjednik Borut Pahor i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, kazao da je „Hrvatska članica Unije i ne može ju se blokirati unedogled. Imamo mehanizme, dovoljne“. E sad, to unedogled je jako relativan pojam, što najbolje znaju Rumunjska i Bugarska koje su odavno dobile priznanje da su ispunile sve tehničke uvjete za Schengen, ali već godinama čuče u čekaonici. Protivve se upravo najmoćnije, države tzv. prve brzine, pače osnivačice EU-a Francuska, Njemačka, Nizozemska… Iste što sada bumerangom gađaju službeni Zagreb? HDZ-ovom ili samo Plenkovićevom krivnjom? Doduše, RH nema nikakav europski monitoring kao neki iz čekaonice i, ilustrira ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, „po svim segmentima i po svih osam područja važnih za Schengen ispunjava sve kriterije“, što je potvrdio „Odbor za Schengen Europske komisije poslao početkom rujna Komisiji takvu preporuku. Ne radi se ni o kakvoj nagradi, jer nitko dosad nije imao za ispuniti tako stroge kriterije“.

Činjanica je, međutim da Vijeće EU-a, kojim će prvih pola 2020. godine predsjedati RH, neće odlučivati o hrvatskom ulasku u Schengen, što je potvrdio i premijer Plenković. Ne bi bio ni red, u zemlji predsjedateljici. E sad, što će se događati poslije, ne bi predvidjela – da nije umrla kolovoza 1996. u Sofiji – ni slavna Vangelia Pandeva Dimitrova Gušterova „Baba Vanga“. Da se i ne govori o našoj vidovnjakinji koja navodno dolazi i u tzv. Visoki dom, gdje ima zahvalne klijente. Tim više, jer je RH dvaput primio po 120 milijuna eura iz EU-a ne bi li čim kvalitetnije ispunio uvjete za ulazak u Schengen. Taj je novac utrošeno za prilagodbu graničnih prijelaza, opremu za nadzor državne međe i obuku ljudi. Schengenski prostor obuhvaća 26 zemalja od koji h Norveška, Švicarska, Lihtenštajn i Island nisu članice EU-a. Među članicama Unije, još nisu u Schengenu – zoni s 400 milijuna žitelja, koja funkcionira kao jedna država – Bugarska, Rumunjska, Hrvatska, Cipar, Irska i odlazeća iz „obitelji“ Velika Britanija.

Izbjeglička/migrantska kriza s jeseni 2015. godine – kad se RH, povijesno izbjegličkog/migrantskog naroda, globalno proslavio imidžem primjerno humane i susretljive zemlje u kojoj policajci nose malu djecu na rukama, a žitelji dijele nesretnim ljudima vodu, hranu i odjeću, za razliku od danas imidža policijsko-batinaške države s ksenofobnim političarima na vlasti – ubrzo je prokazala svo licemjerje i najglasnijih zagovornika schengenskih principa slobode kretanja ljudi i toksičan mentalitet zatvaranja, žilet-žice, željeznih vrata, rampâ i dugih cijevi tzv. civilizirne Europe. Imperijalni pak megakorporativni kapitalizam made in USA & comp. sirovom je vojnom silom razorio (američka vojska, zloporaba NATO-a, subverzivne akcije tajnih službâ, etc.) te ekonomski/neokolonijalno zasužnjio resursima bogate i geostrateški važne dijelove globusa i izazvao teroristički otpor. Floskulom o tzv. obrani demokracije, zapadnih vrijednosti i našeg načina života (sic transit; u svijetu sasvim drukčijih kultura, običaja i tradicija!?) i zloporabom NATO-a dignuto je na izbjegličke/migrantske noge (tvrdi UN) cca 72 milijuna ljudi s osiromašenog/opljačkanog Juga na bogati Sjever.

Politička cijena

Sada se krivci i jataci – kao perjanice u Banskim dvorima i na Pantovčaku koji smjerno odrađuju prljav posao za Uniju na granici s BiH i Srbijom te prijateljuju sa zazornim Srednjoeuropljanima među „trima morima“ (sic transit), odnosno bljutavo se ulizuju redikuloznom zidaru s Rio Grandea  – žele žilet-žicom i policijskim pendrecima obraniti od nezadržive selidbe unesrećenih ljudi s bijedom/beznađem okovanog Juga na bogati Sjever. Ma koliko se još trsila HDZ-ova kolicijska vlast zaraditi Schengen na tom bujajućem u Uniji ksenofobnom/populističkom valu, te „zasluge“ neće biti dovoljna politička cijena za ulaznicu u tzv. zonu slobodnog kretanja. Za zona već sada – makar zbog iskakanja Mađarske, Slovenije, Slovačke, Češke, Poljske, pa i samog RH iz disfunkcionalne politike EU-a u odnosu na izbjegličke/migrantske izazove – nije ni što je bila do jeseni 2015., a pogotovo ne kakvom je zamišljena ili kakvom će biti, ako će još postojati kao i Unija kada i  ako sve zemlje u Vijeću dignu hrvatskom Schengenu palac gore. I susjede i one gore što sada bacaju bumerang Zagrebu.

Nitko ne zna hoće li – ako hoće, kada – prsnuti turski (tri milijuna ljudi) i grčki izbjeglički/migrantski čir, odnosno eskalirati sredozemna ruta iz sjeverne Afrike prema Italiji i Španjolskoj, otvoriti se obilazni pravci iza i preko Bugarske i Rumunjske. Kako sada stvari stoje s klimoglavcima na vlasti, koji hodočaste po svoje mišljenje u Bruxelles i Washington, a na granici s BiH također raste opasan čir željnih skrasiti se „u Njemačkoj“, nije isključena ni mogućnost da RH umjesto u Schengenu, koji će se krizno hermetički zatvoriti, zaglavi kao hot spot odredište. Povijesno, ne bi to bilo prvo žrtvovanje za velmože iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ (sic transit). Unija nije jedinstvena u toj krizi, jer nisu sve zemlje jednako na udaru izbjegličkog/migrantskog vala niti jedinstvene u odnosu na problem prihvata i zbrinjavanja tih ljudi. U biti, Schengenski se ugovor počeo urušavati. Recimo, Austrija, Njemačka, Švedska, Norveška i Danska ponovno u uvele kontrole kretanja na svojim granicama. Dvije članice EU-a, Slovenija i Mađarska, međusobno su se ogradile žilet-žicom, a što će biti kada – pitanje je samo vremena – kriza eskalira do te mjere da kretanje milijuna unesrećenih prema boljem životu više neće biti kadra zaustaviti nikakva žica, pendreci, pa ni vojne duge cijevi?

„Previše je zemalja koje nisu svjesne što se događa sa Schengenom“, kazala je slovenska europarlamentarka Tanja Fajon za Deutsche Welle, „a to je situacija u kojoj šest zemalja nezakonito produljuju kontrole na unutarnjim granicama koje su trebale biti privremene, za što više nemaju razloga. Sada smo u nekakvom limbu u kojem zemlje članice EU-a nisu složne s tim što učiniti sa Schengenom. Postoje dva ideološka tabora, svi žele Schengen, a s druge strane žele više suverenosti.“

The post Schengenski bumerang fijuče prema Zagrebu appeared first on Tacno.net.