Foto: Al Jazeera

Socijalizam je oslobodio mjesto asocijalnom kapitalizmu najrigidnijeg, izrabljivačkog tipa, a jednopartijsku kontrolu javnog uma preuzela je višepartijska, neprofesionalna i ekonomski promiskuitetna te je drastično zaoštrila. Jaka profitersko-interesna sprega političke vlasti i vlasnika medija, kolateralno i velikih oglašivača, uspjela je srozati (i to još čini) jednu časnu profesiju bez čije vjerodostojnosti nema istinske demokracije i aktivne participacije građana kao kontrolnog mehanizma vlasti. I uspjela je kritično razjediniti, deprofesionalizirati i marginalizirati novinare. Čast iznimkama koji su ipak žurnalističke gromade pa, na vlastitu ponajviše materijalnu štetu, nastoje dokazivati da nisu ovodobni sizifi i da idealistički vjeruju u pravdu, čast i poštenje

Marijan Vogrinec 

Novinarka Mirjana Hrga, ponikla 1990-ih godina iz političko-ideološki kontroverznog HTV-ovog inkubatora „Motrišta“ pod urednikovanjem pašalićevca Miljenka Manjkasa, može samo žurnalističkoj kolegici Klari Rožman iz Jutarnjeg lista biti „jedna od naših najvećih televizijskih zvijezda“ i „prekaljena novinarka“ koje – a to jest istina – „već tri mjeseca nema na televiziji“. Na RTL-u joj zahvalili na suradnji, kao što joj se iz raznih (ne)profesionalnih razloga prekidao ugovor o radu na HRT-u dolaskom prve SDP-ove vlasti, a kasnije na Novoj TV i Al Jazeeri Balkans. Hrgin intervju kolegici Rožman, koji je Jutarnji objavio ovih dana, nema baš nikakav javnosti relevantan povod – ako to nije njezina tužba protiv tjednika Novosti zbog „duševnih boli“ – ali jest dokaz više o sve gušćem (su)mraku kojim se demokratski defektna država ne prestaje poigravati tzv. sedmom silom. Na profesionalnoj, etičkoj i financijskoj razini.

Ta egzorcistička seansa političko-vlasničkog/poduzetničkog istjerivanja duha pravog, autentičnog novinarstva iz medija i tretiranjem novinara kao poslušnih najamnika ne prestaje, eto, od 1990. godine. Do te ne samo vremenske razdjelnice, socijalistički je jednopartijski politički mainstream determinirao medijska pravila ponašanja, pa se točno znalo tko može, gdje, kako i o čemu izvještavati javnost. Raspadom, pak, tog sustava i uvođenjem „demokracije“, novinarsko je najamništvo samo prepakirano iz grubog pakpapira u naoko demokratski celofan, s tim da su sve dotadašnje režimske strogoće postrožene na ikstu i nehumano izopačene.

Socijalizam je oslobodio mjesto asocijalnom kapitalizmu najrigidnijeg, izrabljivačkog tipa, a jednopartijsku kontrolu javnog uma preuzela je višepartijska, neprofesionalna i ekonomski promiskuitetna te je drastično zaoštrila. Jaka profitersko-interesna sprega političke vlasti i vlasnika medija, kolateralno i velikih oglašivača, uspjela je srozati (i to još čini)  jednu časnu profesiju bez čije vjerodostojnosti nema istinske demokracije i aktivne participacije građana kao kontrolnog mehanizma vlasti. I uspjela je kritično razjediniti, deprofesionalizirati i marginalizirati novinare. Čast iznimkama koji su ipak žurnalističke gromade pa, na vlastitu ponajviše materijalnu štetu, nastoje dokazivati da nisu ovodobni sizifi i da idealistički vjeruju u pravdu, čast i poštenje.

Žabokrečina i mulj kvazinovinarstva

Novinar je ili potrkalo na minimalcu, poslušan ugovorni najamnik koji i ne mora biti osobito inteligentan i pismen – što dnevno demonstriraju najveći elektronički i tiskani mediji – ili izvrsno plaćen, vokabularno okretniji trbuhozborac eksponiranih politika i ekonomskih interesa. Krivnjom nakaradnog Zakona o radu, pa svim tim izmjenama i dopunama posebnih medijskih propisa te impotentnom cehovskom HND-u, novinar je globalno tretiran kao neki čudnovati kljunaš za kojeg ne vrijedi lovostaj. Poslodavac mu može svašta raditi, najčešće nečasnim interesnim komplotom s političarima, a da nikom ne mora ništa objašnjavati. Ucijenjen ovisnošću o kakvom-takvom honoraru ili plaći, novinar će se pokriti ušima po glavi i trpjeti svoje bespravlje.

Ako je posrijedi gledanija/čitanija/slušanija žurnalistička osobnost, pa je zbog javnosti baš nezgodno samo tako podijeliti joj pakrački dekret, najčešće se alibi izvlači upravo iz ili u ime javnosti koja navodno „traži smjenjivanje“. Ta magična/moćna javnost baš je prije koji dan „zahtijevala“ ukidanje HRT-ove emisije „Hrvatska uživo“ sposobne urednice i voditeljice Maje Sever te njezino degradiranje na radno mjesto male od kužine u emisiji Aleksandra Stankovića „Nedjeljom u dva (Nu2)“. O tom skandalu, a radi se o autorici znatno većeg profesionalnog i etičkog kapaciteta od Mirjane Hrge, nitko nije objavljivao intervjue. A trebalo je. Itekako. Makar za uzburkati žabokrečinu i mulj u smrdljivoj močvari kvazinovinarstva.

Samo je književnik i kolumnist Slobodne Dalmacije Ante Tomić u „Vlaškim poslima“ napisao suosjećajno ljutit, ironičan tekst u kojem se prisjeća kako je ratnih dana upoznao „štrkljavi djevojčurak“ koji je, blatnjav i u colukama, donosio HRT-u izvješća s najopasnijih čuka na Velebitu i drugih prvih crta bojišnice, koja njezini današnji oponenti nikad nisu vidjeli niti će ikad vidjeti. „Svih je dvadeset pet godina ista“, piše Ante Tomić, „gine za istinu i neumorno zagovara slabije, pa i kad se to ne isplati, a uglavnom se ne isplati. Dobro, nikad se ne isplati. (…) Pa kad toj i takvoj Maji Sever nesposobna televizijska uprava ukine emisiju, a kojekakva bagra s kolca i konopca, saborske budale, katolički fanatici i retardi s ustaškim kapama stanu trijumfalno klicati da je otišla jedna koja mrzi sve što je hrvatsko, sav komentar te situacije pristojnom čovjeku stane u tri riječi: j… vam mater“.

Za Maju nema mjesta u toj državi, osim negdje u zapećku hrvatske dalekovidnice na kojoj Hrga 2000-tih godina „nije željela primati plaću za nerad“. Sad bi mogla, ako je vjerovati kuloarima, primati plaću za uređivanje/vođenje HRT-ove emisije „Otvoreno“, umjesto anemičnog i mlakog Damira Smrtića. Koji joj je sada – uz drugog supruga, odvjetnika – valjda krunski svjedok u sudskom postupku protiv tjednika Novosti. Njih dvojica najbolje znaju kakve je strašne psihičke traume pretrpjela samo zato što su Novosti objavile satiričnu kritiku njezina transfera i djelovanja na RTL-u te spomenule da je potekla iz radikalno desničarskih HRT-ovih „Motrišta“. Kako to nije uvreda Ani Jelinčić, Mislavu Bagi, Ivi Gačić i još nekim poznatijim tv-licima iz istog tv-formata?

S obzirom na HDZ-ovu ekipu koja sada drži HRT, ne bitno različitu od one do prije 17 godina, Mirjana Hrga bi opet mogla doći na svoje. Najbolja preporuka za unosan novi ugovor o radu, nakon što je isti posao navodno odbila bivša urednica i voditeljica „Otvorenog“ Hloverka Novak-Srzić, a dolazak ekstremnog Velimira Bujanca još je lani, za Karamarkovog uredovanja u javnom prostoru bila neslana šala iz kafića u Novinarskom domu, nedvojbeno je lanjski (4. rujna 2016.) skandalozan predizborni Hrgin intervju za RTL Danas sa šefom SDP-a Zoranom Milanovićem. Iako ratobornog garda i zmijskog jezika, ovaj je jedva izvukao živu glavu pred njezinim provokacijama i neznanjem kojima je nedarovito pokušala glumiti Mislava Bagu. Samo, Bago zna zatomiti svoju ideologiju, Hrga ne zna.

„Voljela bih da je u Hrvatskoj moguće raditi onako kako duboko vjerujem da je jedino ispravno“, tvrdi Hrga kolegici Rožman, „no ja sam najljepše trenutke u karijeri i poštovanje ipak doživjela izvan Hrvatske. Ovdje, ako ne razmišljaš kao grupa koja već godinama opstaje tako da se čvrsto drži i međusobno pothranjuje, doživiš odbacivanje. Zato danas i imam o situaciju u kojoj se doskočice cijene više od informacija, a teme neoprostivo često delegiraju marketinškim motivima. Još nisam odlučila vrijedi li se u takvim uvjetima boriti.“

To jest insajderski točna potvrda lošeg zdravlja i države/društva i domaćeg medijskog prostora, ali nije jasno što Hrga uistinu misli o tome – u kakvom svijetu živi? Kod koga je i na kojoj novinarskoj početnici sricala ideološko 5W. Nitko nema ništa protiv toga da joj srce kuca desno, a svjetonazorski um funkcionira konzervativno, ali u medijskoj Bijednoj Našoj nije „moguće raditi onako kako duboko vjerujem da je jedino ispravno“ i očekivati da to šefovi predugo toleriraju. To će potvrditi i njezine kolegice s HRT-a Karolina Vidović-Krišto, Hloverka Novak-Srzić, Elizabeta Gojan… koje su svaka u svoje vrijeme i iz drugih formalnih razloga dobile otkaz ugovora o radu, pa ih je tek sud vratio na posao. U redakcijama vrijedi pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže.

Foto: DhakaCourier

Olovne godine 1990-ih na hrvatskoj dalekovidnici, osobito za ravnateljstva Antuna Vrdoljaka, ostalo je u medijskim analima kao razdoblje čelične metle, najgrubljeg „državotvornog“ egzorcizma kad su se „nacionalno osviješteni“ vlasnici i urednici – ne uvijek po nalogu „Vrhovnika“ ili njegovih pobočnika za unutarnju politiku – međusobno natjecali koji će na redakcijskoj oglasnoj ploči istaknuti dužu listu tzv. tehnološkog viška. „Komunisti“ i Srbi prvi su, tiho i bez objašnjenja, „nestajali“ s ekrana i etera HRT-a, s Vjesnikovih i stranica Večernjeg lista, regionalnih medija, radijske postaje postajale su krugovali, preko noći su masovno nicali huškački mediji za ciljano širenje laži i međunacionalne netrpeljivosti te se jednako brzo gasili.

Foto: Metal Recusants

Navodno je vox populi tražio od „državotvornih“ Vjesnikovih „domoljuba“ da izbace s posla „četnika Đorđa Ličinu“. Jedan od najboljih novinara i urednika Gradske rubrike, regionalnih i Crne kronike glavnog dnevnopolitičkog lista (utemeljenog 1940. godine u krugu antinacifašističkih intelektualaca) te profesionalac iz novinarskog pogona u kojem su poniknuli i Krešimir Fijačko, Mirko Galić, Mišo Ničota, Dalibor Foretić, Hidajet Biščević pa i nešto stariji Željko Brihta, Mira Hiršl, Tomislav Butorac, Draga Ungaro, Mladen Stary… naprasno je izbačen na ulicu. Zato što je Srbin i novinar koji je pisao o izručenju iz SAD-a SFR Jugoslaviji te suđenju ustaškom ratnom zločincu Andriji Artukoviću. Poznati kolege, kasnije čak Tuđmanovi diplomati i jedan glavni ravnatelj HRT-a (Mirko Galić) nisu branili Đorđa Ličinu, kukavički su šutjeli ili čak odobravali ultradesničarski egzorcizam nad žurnalističkim profesionalizmom.

Ni prvi niti zadnji put

Šutjeli su i onda kad su se dijelili otkazi drugim Srbima i „komunjarama“ u Vjesniku, kao što su u istim nečasnim prigodama šutjeli kolege u HRT-ovim te redakcijama tiskanih i ostalih elektroničkih medija. Šutjeli su i kad su na ispražnjena mjesta i na višestruko više plaće zasjedali „urednici/komentatori“ za koje dotad nitko nije čuo. Iz emigracije ili političko-intelektualnog podzemlja. Neki „neočišćeni“ znali su itekako dobro unovčiti svoju šutnju ili odobravanje brzopoteznih ideoloških/etničkih čistki. Svaki glas možebitnog protivljenja, svi su znali, kažnjavao bi se nekim od prvih mjesta na tzv. listi tehnoliškog viška. Danas se više „ne sjećaju“ nečasnih uloga, a besramniji čak i moraliziraju o bolesnom stanju zdravlja novinarske profesije.

Činjenica je da ni jedna vlast od 1990. godine nije propustila prigodu za uzeti medije pod svoje time što će poslušnike, svoje ljude od povjerenja instalirati na upravljačka, urednička i novinarska mjesta, a ovi će programski disciplinirati ostale suradnike. I to je to. Svaki put se polazi od HRT-a. Ostatak medijske mreže, gotovo bez iznimke u privatnom, tzv. poduzetničkom vlasništvu, osim dijela neovisnih s područja civilnog društva, na kontrolnoj je uzici političko-interesnih lobija. Za predizbornih kampanja je to sasvim očito. Politika treba medijsku logistiku, a logističarima je do poslijeizborne naplate usluga u podjeli plijena. Mirjana Hrga se prije 23 godine uhvatila u to kolo i teško je pojmiti da još nije shvatila kako dignitet novinarstva i dostojanstvo novinara dišu na škrge. Dakle, nema se što premišljati „vrijedi li se u takvim uvjetima boriti“.

Vrijedi, čak i na način kako to ona čini, dižući tlak dijelu građana svojom političkom i svjetonazorskom pristranošću za koje valjda drži da su baš esencijalna novinarska neutralnost. Druga je stvar njezin (pre)veliki ego. Bez pokrića. Zaključi li da se ne vrijedi boriti, izmaknu li možebitno odgovarajući ugovori s HRT-om, opet Al Jazeerom Balkans (što je također u igri) ili nekim trećim, uvijek se može baviti nekim drugim zanatom. Mnogi su jako deficitarni. Za aureolu istinske tv-zvijezde, kako joj znaju tepati prijateljice iz struke, već je prekasno ma gdje se skrasila. Naime, za takvo što treba biti Goran Milić ili Mirjana Rakić.

I nakon svojih 23 godine žurnalističkog zanata na čak četiri televizije, Mirjana Hrga je ostala prosječna novinarka koja korektno izvještava o nepolitičkim događajima. Kao npr. sa sarajevskih ulica za Al Jazeeru Balkans. Političke teme i intervjui s osobama drugog svjetonazora i ideološkog habitusa već je sasvim druga priča o kojoj publika na društvenim mrežama nema baš lijepo mišljenje. U analima novinarske struke, za koju je potrebno jedan posto talenta te 99 posto zanatskog drila i solidna količina općih znanja, pa specijalizacija, ostat će evidentiran u tom smislu njezini intervjui s Milanom Bandićem, Zoranom Milanovićem, itsl.

Mirjani Hrgi „nestanak“ s RTL-ovog ekrana nije prvi put, valjda ni zadnji u profesiji, niti je Hrga jedina novinarka kojoj se to dogodilo/događa da bi netko s čak tri mjeseca zakašnjenja imao jakog razloga napraviti s njom intervju. To što su joj nakon samo godine i pol navodno unosnog transfera zahvalili na vođenju emisije RTL Danas – neki tvrde zbog loše gledanosti, što ona opovrgava, a neki zbog nove sheme u koju se Hrga ne uklapa – nije nikakav egzemplar. Naprotiv, to je dnevna pojava u medijima i zbog nje se uglavnom ne diže velika prašina. Osim kad slučaj završi na sudu ili ima neki snažan financijski/politički/vlasnički obrat.

Novinarstvo – zbog kojega se mnogi još znaju jako uzrujati, pa traže velike novčane odštete za svoje teške „duševne boli“ – više nije ni sila niti sedma. Možda tek surogat polegnute osmice u matematičkom značenju – beskonačnog. Osobito nakon što se HDZ-ova vlast 2011. godine potrudila pojačati pravnu zaštitu svojih „stupova društva“ time što je intenzivirala autocenzuru i progon novinara licemjernim preimenovanjem krimena (sic) verbalnog delikta, klevete i uvrede, „duševnih boli“, itsl. u kazneno djelo – sramoćenja. Jest da je to čvrsta omča oko vrata koja je gotovo ugušila istraživačko, analitičko, autorsko novinarstvo i izvrgnula ruglu postulate o medijskim slobodama, no činjenice su tvrdoglave. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede.

Tvrdoglava je činjenica, pače loša posljedica političkog, ideološkog, svjetonazorskog i profitersko-vlasničkog egzorcizma nad novinarskom strukom u Bijednoj Našoj i to da manipulacija (ne)podobnim ili (pre)jogunastim pojedincima kojima je „slava“ udarila u glavu urodila poplavom samouka koji slabo ili uopće ne vladaju osnovnim alatima tog posla. Na stranu to što neki, čak stalni komentatori u vodećim elektroničkim i pisanim medijima, nemaju pojma o elementarnom pravilu zanata 5W i obvezi stajališta „druge strane“ – to je znak da nisu pročitali ni jedan novinarski priručnik – ali kad im se rječnik sastoji od 150 riječi i dvadesetak bezveznih, birokratskih fraza šupljeg sadržaja, opće obrazovanje zvoni prazninama, a gramatički/pravopisni deficiti paraju oči i uši, eee to je već snažan signal da je „novinar“ zalutao u profesiju. Ali, dok veže konja gdje mu gazda kaže, nema problema ni s urednicima niti, očito, s vlastitom savješću.

Foto: The Independent

Recimo, zaprepašćujuće je i nedopustivo za – ne samo HRT-ove – novinare, čitače vijesti s blesimetra i ine sudionike u informativnim emisijama da ne znaju ispravno pročitati engleski naziv poznate rejtinške agencije Standard & Poor’s, nego to čine vukovski – Pors. Dobro, ne mora svatko znati engleski jezik, iako pravi novinar bez toga ne bi smio primirišati u bilo koju redakciju, ali kad je već pripušten na ekran ili radijski eter – nema alibija za takvo neznanje. Pitaj, ako ne znaš, nemoj sramotiti i sebe i svoj medij. Pa tako više puta u jednoj vijesti, i milijun puta u raznim prilozima na istom HRT-u. Pleonazmi – no međutim, itsl. – kroničan su virus od kojeg pati 99,9 posto novinara mlađeg naraštaja.

U tv-novinarstvu, pak, vrve poštapalice, mucanje  (ǣǣǣǣ…eeee, aaaa…) između svake druge-treće riječi, mlataranje rukama (a la Mladen Stubljar), magareće kimanje/odobravanje glavom na odgovore sugovornika, nepredstavljanje ili pogrešno predstavljanje gostiju, blesava pitanja tipa: „Vi ste bili u nedjelju na utakmici… Gdje ste bili u nedjelju?“ Pa, bio čovjek na utakmici. Sportski novinari općenito – i ne samo u Bijednoj Našoj, i ne samo u elektroničkim medijima – epidemijski su opsjednuti slavljem kao zamjenom za pobjedu. Sportaši više ne pobjeđuju protivnike, nego slave s toliko i toliko, slavili su protiv (!?) toga i toga… Da je novinar kazao kako su, recimo,  Dinamovi igrači slavili u Okrugljaku nakon pobjede ili pobjedu nad Hajdukom, ne bi mu se imalo što prigovoriti. Ali da pojam slaviti/slavlje variraju u milijun značenjem neumjesnih sintagmi, jezično je neprobavljivo i kao metafora i kao informacija.

Slavlje gluposti i neznanja

Što će značiti nekom tko u sportu nije kod kuće ili jest samo u nekim sportovima da je mladi Janko Janković slavio u Bratislavi? Ili da je Budućnost iz Crkvenog Boka slavila u Lekeniku s 2-1protiv Mladosti? Tko je uopće mladi Janko Janković? Što je slavio u Bratislavi? Rođendan? Premiju na lutriji? Zašto u Bratislavi, što se tamo događalo? Što je ta Budućnost? Nogometni klub? Rukometni? Košarkaški? Gimnastičari? Kako se to slavi protiv nekoga? Itd., itsl. Nevjerojatno je da novinari koji papagajski variraju tu jezičnu nakaradu tako malo drže do sebe i svog žurnalističkog digniteta, nekritički se i neinventivno povode za kolegama iz drugih medija. Pa i kad griješe. Urednici im to dopuštaju jer su i sami jezično nepotkovani, a štednja na redakcijskoj infrastrukturi odavno je već isključila lektore i redaktore.

Doduše, HRT desetljećima raspolaže vrlo solidnom jezičnom službom i uistinu vrsnim potencijalom (npr. Tomislav Baran), ali iz radijskog etera se to i tv-ekrana javne (sic) kuće to ne razaznaje. U specijalizirane, pak, jezične formate dovode se „nacionalno osviješteni“ lingvisti (npr. Marko Alerić), koji nemaju širu recepciju u javnosti, a znatno manje na udarne novinarske snage HRT-a. Koje se ne libe – dično zureći u kamere – sintagmi „vezano za…“ (pas za plot?), „odvija/ju se…“ (zavrtnji?), zakoni, propisi, uredbe, itd. postali su okviri (za slike?), ceste cestovni pravci (a svaka je krivulja), hoteli i apartmani kapaciteti… Sportaši više ne pobjeđuju zato što su bolji, već zato jer su pokazali karakter (osobitost, biljeg, znamenje?), što je fraza koju novinari prenose kao najviši intelektualni domet mahom neškolovanih pojedinaca.

Općerazumljivu riječ razgovarati pregazio je u neonovinarskom vokabularu latinski glagol komunicirati (priopćiti, biti u vezi, općiti, spajati), koji se poput korova pirike počeo širiti lani dolaskom na premijersku dužnost kanadskog Hrvata vrlo deficitarnog znanja hrvatskog jezika Tihomira Oreškovića. Sada se masovno komunicira, jer je to cool, a ne prostoseljački – razgovarati. I to je gadna posljedica gadnog egzorcizma nad novinarskom strukom i novinarima.

The post Sedma sila na egzorcističkoj seansi appeared first on Tacno.net.

Foto: Slobodna Dalmacija

Šibenska sutkinja Maja Šupe odbacila je sve argumente tužiteljice Irene Senečić, pa i vlastitu (sic) presudu s prvog suđenja u studenom 2015. kada je isto (sic) Sudsko vijeće proglasilo Tomislava Horvatinčića krivim za pogibiju dvoje talijanskih turista te ga osudilo na 20 mjeseci zatvora uvjetno, uz rok kušnje od tri godine. Smiješna kazna za izazivanje tako strašne pomorske nesreće sa smrtnim posljedicama, ali ipak… No, oslobađajuća presuda iste te Maje Šupe ne samo da je u mnogo čemu presedan u sudskoj praksi nego je i uzrok masovnom zgražanju i građana i stručne javnosti. Je li Tomislav Horvatinčić uistinu nedodirljiv, iznad pravde i zakona? Je li hrvatsko pravosuđe zapravo kronično – krivosuđe? Karcinom u poodmakloj fazi, s metastazama u cijelom društvenom tkivu

Marijan Vogrinec

Koliko gadna može biti medicinska sinkopa – ne gramatička: izbacivanje sloga u sredini riječi – najbolje znaju sin i kćerka poginulih talijanskih supružnika Francesca Salpietra i Marinelle Patella Salpietro, koje je 16. kolovoza 2011. na jedrilici „Santa Piacenza“ u primoštenskom akvatoriju motornom jahtom „Santa Marina“ usmrtio kontroverzni hrvatski superbogataš Tomislav Horvatinčić. Građevinski poduzetnik s još dvije smrti na duši (Manda Vučković, 1980. i Nada Petrović, 1989.) i više ozlijeđenih u prometnim nesrećama što ih je skrivio. Koliko pak sinkopa može biti presedanski u sudskoj praksi vrijedna zlatna slamka spasa – kad okrivljenom sve ide naopako, kad sam sebi skače u usta oprečnim izjavama i ponašanjem koje čak izaziva gađenje – valjda najbolje znaju rečeni Horvatinčić, njegov tročlani odvjetnički tim s Veljkom Miljevićem na čelu te općinska sutkinja u Šibeniku Maja Šupe, koja je na ponovljenom suđenju pobila vlastitu presudu iz prvog procesa za izazivanje pomorske nesreće tzv. neizravnom namjerom i oslobodila Horvatinčića krivnje.

„Svakom se može dogoditi nesreća“, naoko je utučeno i tko zna koji put izražavajući sućut obitelji ubijenih talijanskih turista Horvatinčić išetao pored novinare, koji su se u velikom broju okupili pred Općinskim sudom u Šibeniku. „I Talijani prave velike probleme na moru, pregaze jedrilicu i nikom ništa, samo ih se kazni s 20.000 kuna.“ Da čovjek ne povjeruje. Ubiješ dvoje ljudi i – nikom ništa!? Onaj također neizmjerno traljav/nesavjestan vozač Radimir Čačić, koji je u Mađarskoj bijesnom cestovnom pak jurilicom isto tako usmrtio  bračni par – imao je znatno „nedužniji“ od Horvatinčića dosje skrivljenih prometnih nesreća – osuđen je u Mađarskoj na dvije godine zatvora i poslan u RH na odsluženje kazne. U Valbandonu nedaleko od Pule, u pansionskim uvjetima zatvora otvorenog tipa proboravio je 11 mjeseci. Svaki dan je mogao kamo hoće po Puli, igrao golf, kartao preferans i samo je morao prespavati u zatvoru, a svaki je vikend smio obitelji u – Varaždin. Ali ipak, računalo se da je u zatvoru…

Šibenska sutkinja Maja Šupe odbacila je sve argumente tužiteljice Irene Senečić, pa i vlastitu (sic) presudu s prvog suđenja u studenom 2015. kada je isto (sic) Sudsko vijeće proglasilo Tomislava Horvatinčića krivim za pogibiju dvoje talijanskih turista te ga osudilo na 20 mjeseci zatvora uvjetno, uz rok kušnje od tri godine. Smiješna kazna za izazivanje tako strašne pomorske nesreće sa smrtnim posljedicama, ali ipak… Nije se moglo reći da za zločin nije uslijedila kazna. Dakako, nakaradna s javnog gledišta i debelo kompromitirajuća za pravosudni sustav, ali ipak – kazna. No, oslobađajuća presuda sada iste Maje Šupe ne samo da je u mnogo čemu presedan u sudskoj praksi nego je i uzrok masovnom zgražanju i građana i stručne javnosti. Je li Tomislav Horvatinčić uistinu nedodirljiv, iznad pravde i zakona?

Tko je taj nesimpatičan tip beskrupuloznog tajkuna s mrežom utjecajnih političkih jataka da u navodno uređenoj pravnoj državi – kakva je Bijedna Naša samo u demagoškoj/populističkoj retorici politikanata uglavnom vladajućih boja – smije nekažnjeno činiti što mu se prohtije? Je li hrvatsko pravosuđe zapravo kronično – krivosuđe? Karcinom u poodmakloj fazi, s metastazama u cijelom društvenom tkivu?

Kaleidoskop šumova na vezama i muljanja

Ako jest Horvatinčić s cijelim setom poduzetničkih kontroverzi koje je gotovo nemoguće nabrojiti te ubilačkim prometnim nesrećama paradigma „zaslužnog Hrvata“ iznad pravde i zakona – a milijun je razloga da jest, u tako nesuvisloj državi kakva je Bijedna Naša – onda je pravo pitanje zašto je tako, tko mu omogućuje da radi što god poželi i za to ne odgovara? Kako je moguće da je, unatoč brojnim materijalnim dokazima protiv njega, svaki put „nedužan“. I kakvo smo to društvo, čiji pravosudni sustav otkroji pet dana zatvora starici bogu-iza-nogu u Gorskom kotaru, jer HRT-u nije platila 80 kuna pretplate za tranzistor iz gotovo predaustrougarskog doba, živopisnom pak HDZ-ovom bivšem ministru Petru Čobankoviću dva sata „guljenje krumpira“ umjesto jednog dana prdekane zbog smrvljenih 87 milijuna kuna u Sanaderovoj aferi Planinska, a Tomi Horvatinčiću – da i jest dokazana sinkopa – slobodu za dvostruko ubojstvo? Smiješno? Blesavo?

Sinkopa je u medicini naziv za trenutnu nesvjesticu zbog zastoja kucanja srca ili srčanu kap. Ništa čudno i nepoznato. Svakom se to može dogoditi, pa i Horvatinčiću. Ali svakom tko ima dovoljno novca, političkih i inih interesnih veza može se dogoditi da se pojavi na sudu s „ekspertnim“ izvješćima, „pouzdanim“ svjedocima ili čak „vjerodostojnim“ alibijem o svojoj nedužnosti u bilo kojem inkriminiranoim slučaju, no savjesnim se sudskim arbitrima koji imaju zakon u malom prstu teško može dogoditi da ne razlikuju laž i ne samo odvjetničku podvalu od istine. Slučaj Horvatinčić je pravi kaleidoskop kojekakvih šumova na vezama, (ne)stručnog muljanja, preskakanja propisanih postupaka u slučaju prometne nesreće, izvida i koječega s tim u vezi, gdje pošten i učinkovit pravni sustav – bez obzira o kome se radi, predsjedniku države ili tzv. malom čovjeku – mora znati razgrnuti pljevu, odvojiti zdrno od kukolja.

Hrvatska (bes)pravna država to ne toliko ne zna, nego – ne želi. U tome je kvaka i dok je tako, sustavna trulež sve će se više širiti i sve nesnosnije smrdjeti. Slučaj tragične pomorske nesreće u kojoj je Tomislav Horvatinčić glavni akter samo je vrh opasne sante u kojoj su zahvaćeni i neki od dugogodišnjih „stupova“ neohrvatskog društva od politike do gospodarstva: od dijela obitelji prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Josipa Gucića, Miroslava Kutle i prekonoćnih tajkuna tog tipa do Ive Sanadera sa serijom svojih ministara i članova HDZ-ove infrastrukture, Nadana Vidoševića, Vladimira Zagorca… i sada dijela samog vrha obitelji Ivice Todorića, s njim na čelu. Trakvica nedopuštenog/nemoralnog bogaćenja i otimačine nema kraja.

Pljačka bivše „ničije“, tzv. društvene imovine iz doba Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), prenesene kao zajedničko dobro u Bijednu Našu, dično a bez pokrića prozvanu Samostalnom, Neovisnom i Suverenom, na javno je zgražanje počela istog trenutka kad je HDZ prešao iz sirotinjske barake NK Borca na Jarunu u Titove paviljone na Pantovčaku, u Banske dvore i u Hrvatski sabor, drastično je intenzivirana kriminalnom pretvorbom i ratnim profiterstvom u razdoblju Domovinskog rata, te je na niz sofisticiranih „domoljubnih“ načina nastavljena sve do današnjih dana. Naočigled navodno neovisnog od politike pravosuđa, sudaca od „imena, prezimena i ZNA SE“ kakvog političko-ideološkog uvjerenja.

Danas najbolji i najbogatiji odvjetnici u RH su 1990-ih lustrirani bivši suci i državni tužitelji iz SRH, koji za dobar novac, a sposobniji su od onih koji sude, (o)brane ili slučaj otpreme u zastaru svakog za koga se zauzmu. Na njihova su mjesta u sustavu zasjeli arbitri podobni novom režimu. „Nacionalno osviješteni“ sude tako da svih ovih godina nisu došli slobode ni jednom uistinu kriminalcu s političko-gospodarskim pedigreom. Milijun i pol predmeta neriješenih je na sudovima, neki sporovi traju i po 25 godina, a božica Pravda sramoti se zahrđalim mačem, prnjavim povezom preko očiju i kantarom koji odavno nije ispravno baždaren. Kako je onda moguće da se netko zacrveni i posrami zbog oslobađajuće presude Tomislavu Horvatinčiću, iako je njegova „Santa Marina“ obijesno usmrtila dvoje nedužnih talijanskih turista na krstarenju akvatorijem u „maloj zemlji za veliki odmor“.

Foto: Vijesti.hr – RTL

„Sudsko vijeće nije utvrdilo da je optuženi počinio kazneno djelo iz čl. 272 Kaznenog zakona kako mu je bilo stavljeno na teret“, obrazložila je sutkinja Maja Šupe na kraju suđenja. „Budući da se nije sa sigurnošću utvrdila neizravna namjera, sud je donio oslobađajuću presudu. Imajući u vidu iskaz Horvatinčića i svjedoka te vještačenja kako pomorskih tako i medicinskih vještaka, nije na siguran i nedvojben način utvrđeno da je Horvatinčić napravio ono što mu se stavlja na teret i oslobođen je optužbe. Optužba nije dokazala da je djelo počinjeno niti iz neizravne namjere, kako je tvrdilo tužiteljstvo, niti je djelo počinjeno iz nehaja.“

Nije samo tužiteljica Irena Senečić teško razočarana takvom (ne)pravdom nego i djeca poginulih talijanskih supružnika. Hrvatsko je krivosuđe – već jako izblamirano i nizom drugih u najmanju ruku čudnih pravorijeka, čak različitim presudama sudova u različitim mjestima za isto kazneno djelo – poslalo svijetu negativnu poruku o RH. „Sud je nažalost prihvatio Horvatinčićeve i navode njegove obrane da je u trenutku sudara on bio u stanju sinkope, odnosno da je izgubio svijest“ – izjavila je tužiteljica Senečić. „Uložit ću žalbu na ovu nepravomoćnu presudu nakon što zaprimim pisanu odluku ove presude.“ Inače, tužiteljica je tražila zatvorsku kaznu za Horvatinčića te mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima.

Sutkinja Šupe niti bilo tko iz njezine branše, koji odobrava oslobađujuću presudu Horvatinčiću nakon svih događaja u prošlih šest i pol godina od pomorske nesreće, ne može prihvatiti činjenicu da je Općinski sud u Šibeniku utemeljio oslobođenje od krivnje na „Horvatinčićevim i navodima njegove obrane da je u trenutku sudara on bio u stanju sinkope, odnosno da je izgubio svijest“, a ne dokazivoj tužiteljičinoj tvrdnji o neizravnoj namjeri i notornom nehaju skipera Horvatinčića. Već prve njegove izjave o uzrocima sudara dvaju plovila (otkazale mu komande, vikao je Talijanima da se uklone, mahao u panici, nacrtao je skicu nesreće s putanjama plovila, itd.), pa kasnije modifikacije prema odvjetničkim savjetima, prilagodbe vještačenjima, itsl. nisu imale veze niti je itko spominjao – sinkopu.

Nesavjesna spremnost na – nespremnost

A sada je to ključni „dokaz“ za oslobođenje od krivnje. Gdje je nedvojbeni dokaz da je Horvatinčić bio u nesvijesti, tko je to naknadno mogao nedvojbeno medicinski dokazati? Nitko. Ni bog niti vrag, nego je sutkinja vjerovala na riječ. Ako je bio u stanju sinkope, zašto je prvotno svjedočio o kvaru na upravljačkom mehanizmu i crtao skicu sudara, vikao Talijanima da se izmaknu „Santa Marini“ i „poduzimao sve“ da ne dođe do tragedije? Kako je moguće da se sinkopa – koja se inače, rekosmo, može dogoditi svakom – kao zlatna slamka pravosudnog spasa pojavila tek nakon gotovo sedam godina? Kad su svi drugi spasonosni alibiji redom pali u vodu pred sasvim realnom optužbom kako je Tomislav Horvatinčić skrivio pomorsku nesreću sa smrtnim posljedicama zbog nemara i neodgovornosti. „Santa Marina“ je bila na sasvim ispravnom autopilotu, pri brzini od oko 50 km/h, a njezin se vlasnik zabavljao u potpalublju s mlađahnom prijateljicom i nije pratio stanje na moru.

Međutim, neka institucije rade svoj posao, da se poslužimo tom najbezveznijom politikantskom floskulom u prošlih 27 teških i nakaradnih godina Bijedne Naše, u kojem razdoblju ne samo da institucije nisu radile svoj posao nego nisu bile ni institucije kakve mora imati svaka pravno uređena i društveno uljuđena država. Hrvatske kvazinstitucije svaki put su gledale kroz prste krivcima za koje se iz druge galaksije vidjelo da su krivi za nepodopštine od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. U Horvatinčićevom pak slučaju, konstanta je njegova „nedužnost“ – u dvojbenim graditeljskim projektima kao i u prometnim nesrećama – ali i lažna sućut kojom u javnosti pokušava sakriti svoje neoprostive ili teško kažnjive grijehe.

„Spreman sam i dalje na razgovor s obitelji stradalih o naknadi štete, iako sam oslobođen krivnje“, kazao je pred tv-kamerama nakon šibenskog pomilovanja za dvostruko ubojstvo supružnika Salpietro, što je u javnosti izazvalo ironičan podsmijeh. Na takvo što, tvrde obitelji njihovih unesrećenih članova, Horvatinčić nikad nije bio spreman. Dapače, svojim je ponašanje tijekom prometnih nesreća i neposredno poslije njih te tijekom nakaradnih suđenja pokazao krajnju sebičnost i bezosjećajnost. Nikad tom čovjeku nije bilo stalo do drugih, samo (prvo) do sebe i (drugo) do svojih osobnih interesa, materijalnih, hedonističkih i svih drugih.

„U svojoj obrani tijekom sudskog spora“, poručio je Federico Salpietro, sin nastradalih jedriličara, „gospodin Horvatinčić je lagao o svojoj sinkopi. Nadao sam se da sud neće uvažiti njegove laži i smiješne izgovore. On je na suđenju pokazao da je veliki lažljivac. Poznato je da je odmah nakon nesreće nacrtao skicu kako se ona dogodila, da se tada u istrazi branio kako mu je otkazao upravljački sustav i da je rukama sa svoje jahte mahao mojim roditeljima. Ako sud uzme u obzir sinkopu, ubuduće će se svatko moći gubitkom svijesti braniti za počinjenu pomorsku ili prometnu nesreću. Nikada, baš nikada nije sestri i meni ponudio konkretan novac za obeštećenje, iako smo još lani u travnju dostavili broj našeg računa. I te laži dovoljno govore o njegovoj vjerodostojnosti i nepouzdanosti.“

Neposredno nakon sudara na moru i pogibije dvoje talijanskih turista, Horvatinčić nije zvao policiju, što je obavezno u takvom slučaju, nego Davora Jelavića, zagrebačkog pročelnika za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, najbližeg suradnika gradonačelnika Milana Bandića. Jelavić potom zove Bandića, a ovaj Tomislava Karamarka, tada ministra unutarnjih poslova: „Tomo je bio u šoku, plakao je i pričao da su mu otkazale komande, da ima poginulih“. Županijski je sud u Zagrebu početkom ove godine podignuo optužnicu protiv Davora Jelavića i skupine gradskih birokrata i nekih poduzetnika u tzv. aferi nadstrešnica, (preplaćena cijena gradnje nadstrešnica na tramvajskim i autobusnim stajalištima u gradu), jer su navodno oštetili gradski proračun za 5,2 milijuna kuna.

Foto: jutarnji.hr

Specijalizirani novinari Jutarnjeg lista za medicinu Goranka Jureško i kriminal Dušan Miljuš objavili su izjavu specijalistice medicine rada dr. Azre Huršidić, koja tvrdi da netko sklon napadima sinkope ne bi smio upravljati nikakavim motornim vozilom. A sutkinji Šupe nije palo na pamet donijeti makar tu mjeru upravo zato što je sinkopu uzela kao alibi za Horvatinčićevo oslobođenje od krivnje.

„Ako je tada mogao izgubiti svijest“, tvrdi dr. Huršidić, „vjerojatno se sinkopa može ponoviti, a to znači da bi Horvatinčić ponovo mogao izazvati nesreću, bilo na cesti bilo na moru. No, tko bi sad trebao nešto poduzeti da se spriječi da Horvatinčić zbog sinkope ponovo ne bude sudionik neke nove nesreće? S obzirom na to da je sud rekao da Horvatinčić može imati pregled kako bi se utvrdilo smije li ubuduće upravljati vozilima, liječnici trebaju utvrditi koliko mu se često javljaju gubici svijesti i sukladno tome odlučiti koja su ograničenja potrebna za takvog vozača. I inače obiteljski liječnik treba reagirati kad njegov pacijent ima takvih smetnji i uputiti ga na detaljne pretrage. Budući da se procedura o obavezi izvanrednih pregleda za upravljanje vozilima i brodovima zbog novih zdravstvenih problema ne poštuje, nerijetko osobe i dalje nemaju ograničenje pa i dalje voze.“

Emisija „Provjereno“ Nove TV, koju je djelomično prenio Večernji list u studenom 2015., donijela je u povodu prve presude sutkinje Šupe svjedočenje Marije Nosek, unuke pokojne Mande Vučković, koju je Horvatinčić usmrtio 1980. godine na pješačkom prijelazu u Zagorskoj ulici u Zagrebu.

„On ju je pokosio, nakon jedno petnaestak metara stao je, izašao van, okrenuo se, vidio što je napravio, sjeo u auto i otišao kao da se ništa nije dogodilo“, kazivala je unuka. „Ali pronašli su ostatke, ljudi su zapamtili tablicu – očevici, na krhotine stakla je pala. Od limara koji ga je popravljao i na bazi niza podataka pronašli su kombi, našli su vozača i u međuvremenu se i on pojavio. Nije pokrenut nikakav postupak, onda je tata pokrenuo privatnu tužbu i Horvatinčić je tada dobio šest mjeseci kazne, vozačka mu je oduzeta. Ja sam zapisala tko je napisao presudu i htjela sam poslati dopis i pitati kako je takva presuda mogla biti donesena. Čovjek ne traži drastičnu kaznu, ali nekakav osjećaj suosjećanja. Da si se pojavio, da si se ispričao, da si pitao – što sam to napravio? Može te uhvatiti panika kada se tragedija dogodi, ali on je pobjegao, njega su tražili, njega su lovili…“

Četrdeset godina zločina bez kazne

Na Aleji Bologne je 1989. usmrtio Nadu Petrović, a 2009. se svojim terencem u punoj brzini zaletio u Opel Astru u kojoj se nalazila četveročlana obitelj Žanić. Ozbiljnijih ozljeda nije bilo, ali bez liječničke pomoći ipak nije moglo. „Htio je skrenuti desno, ali toliko je brzo vozio da je ušao u treću traku“, ispričala je novinarima majka Indira Žanić. „Sjećam se da sam mužu rekla: ‘Ovaj će direktno u nas’. Bio je to ogromni šok kad je on izašao iz auta. Znam da sam mužu rekla: ‘Zovi policajca Davora, to je Horvatinčić! Otići će, nećemo dobiti ništa’. To mi je bila prva pomisao. Ja sam išla s djecom s Hitnom u Vinogradsku bolnicu. Kad sam se tamo pojavila, Horvatinčić je već bio s odvjetnikom. I kao da će on to sve srediti, da se ništa ne brinemo. Međutim, nikad se više nije javio. Dobili smo samo odštetu od osiguranja.“

Foto: Total Croatia News

Tomislav Horvatinčić gotovo 40 godina praktično nekažnjeno ubija i ozljeđuje ljude i na kopnu i na moru, pa se i nije čuditi da se ni Sudsko vijeće sa sutkinjom Majom Šupe nije libilo nastaviti tradiciju – nekažnjavanja. Javnost je zgrožena, točno u smislu Večernjakovog naslova od 13. listopada 2017.: „Nacionalna sramota. Sutkinju treba isključiti iz pravosuđa“, koji je zapravo citat komentara prometnog stručnjaka Željka Marušića. Oslobađajuća šibenska presuda Tomislavu Horvatinčiću za ubojstvo dvoje talijanskih jedriličara „još jednom, sada dramatično, pokazuje da je u pravosuđu primarni zloćudni tumor svih problema u prometu, a sve ostale teške nepravilnosti tek su metastaze“. U cijelom su slučaju vidljivi nepravda i nevjerodostojnost u odnosu na sve što se događalo od kobnog 16. kolovoza 2011. do danas, a kosi se s ključnim elementima prometne sigurnosti.

„Nije ključni problem“, naglašava Marušić, „ni u tome što su kinematika i dinamika sudara u suprotnosti s logikom kojom se rukovodila sutkinja Šupe. Nažalost i vještaci. Gliser, naime, za razliku od automobila, nema upravljački trapez ni prilagođenu geometriju kotača (kutove usmjerenosti i zatura) koji osiguravaju da i puštanjem volana auto drži pravac. A kontakt s podlogom nije trenjem, nego hidrodinamički, pa puštanjem upravljača (kormila) iz ruku gliser teško zadržava pravac, čak i na mirnom moru. Ako je Horvatinčić upravljao gliserom, a nije blokirao upravljač (kormilo) u središnjem položaju i snagu motora u području visoke snage, odnosno glisirao na autopilotu kako su mnogi utemeljeno pretpostavljali, pri kratkotrajnom gubitku svijesti gliser bi se ponašao bitno drukčije nego što se, po izjavama svjedoka i vještačenju, dogodilo.“

A dogodilo se to što se dogodilo i o čemu zasad nema spora: Horvatinčić „nije kriv“, a tog 16. kolovoza 2011. godine dvoje gostiju „male zemlje za veliki odmor“ izgubilo je živote. Ostala je teška gorčina i odvratan dojam o zemlji u kojoj je to moguće. Odjeci na društvenim mrežama to potvrđuju gotovo su bez iznimke. „Tko se nadao drukčijoj presudi, očito nije svjestan u kojoj državi živi“, pristojan je sažetak dubokog crnila.

The post Krivosudno kastriranje pravde i logike appeared first on Tacno.net.

Foto: news bar

Zemlja koja bi se našla kao Pale sama na svijetu, kiflasti otok gdje se arijevsko pleme međusobno kolje do istrjebljenja jer nema „komunista/Jugoslavena/udbaša/četnika“ i anacionalnih Hrvata kao unutarnjih neprijatelja, država je iz najgore noćne more. Ta ideološka Sodoma i Gomora ubrzo bi usahnula u vlastitoj izopačenosti. Etnički čista nacionalna/katolička država Hrvatica i Hrvata – koja srećom neće biti moguća unatoč HDZ-ovu političkom hermafroditizmu – odmah bi imala i krupan bantustanski problem: bi li se zvala Đapićistan, Markićistan, Košićistan, Hasanbegovićistan, Esihistan…  To je biblijski, problem bolesnih taština na „idealističkoj“ desnice zbog kojeg je osuđena na razmrvljenost koji je razočaranog međunarodnog teroristu Zvonka Bušića Taika nagnao na samoubojstvo u svom domu u Rovanjskoj.

Marijan Vogrinec

HDZ-ovi premijer Andrej Plenković i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović od početka svojih mandata kolaboracionistički ne znaju da okrvavljena ustaška krilatica  „Za dom spremni“ nikad nije bila stari hrvatski pozdrav i da te sintagme nema ni u libretu čuvene opere Ivana pl. Zajca. Da znaju, sada ne bi imali problem s tim kako se nositi sa sinergijskim, koordiniranim napadom desnih ekstremista ovih dana na srpsku manjinu u RH radi uskraćivanja stečenih političkih, pa i kulturnih i ljudskih prava blizu 200.000 preostalih od oko 600.000 hrvatskih građana te etničke skupine. To što – zbog šake ekstremističkih glasova i „državničkih“ lauda – hine da nikad nisu bili u pučkoj školi i nikad ništa naučili o pobjednicima i luzerima u Drugom svjetskom ratu, sad na opću sramotu moraju učiti od Zlatka Hasanbegovića, Josipa Jurčevića, Brune Esih, biskupa Vlade Košića, Željke Markić, Ante Đapića, Velimira Bujanca, Karoline Vidović-Krišto i takvih iz mračne zbornice reinkarnirane arijevštine.

Propali osječki političar radikalnih pravaških gena Anto Đapić na sva je zvona pustio glas da širi inicijativu za referendum „o pozdravu ‘Za dom spremni’ te o načinu izbora manjinskih zastupnika u Hrvatski sabor“. Traži da se ti zastupnici biraju s građanskih lista, na temelju općeg prava, a ne s manjinskih na osam zajamčenih mjesta, od kojih tri pripadaju Srbima. „Nije problem kvote od osam zastupnika, problem je način izbora“, objašnjava Đapić. „Prema tome, bira se npr. tri Srbina kojima se jamči mjesto u Saboru. U redu, ako su s liste SDP-a provode politiku SDP-a, ako su s liste HDZ-a provode politiku HDZ-a…“ Budući da je predstavnike srpske manjine teško zamisliti u HDZ-u, a SDP nema ni približno klijentelistički ovisne birače kao ZNA SE opcija, Srbi ne bi nikad došli u prigodu, kao sada Pupovčev SDSS, suodlučivati o sudbini ustaške simbolike u državi koja je i njihova domovina. U kojoj su ustaše 1941.-1945. proveli genocid nad tom populacijom i zvjerski zatrli blizu 300.000 Srba svih dobi.

Ne treba mnogo pameti

Đapiću je trn u oku i (najdugovječniji uopće, od 1992.) saborski zastupnik talijanske manjine Furio Radin, također oštar protivnik nacifašizma i krilatice „Za dom spremni“, a ovaj mu neizravno replicira: „Đapić je uvijek bio problem Hrvata, ne manjinaca. Ako baš hoćete, on je uvijek pozdravljao sa ‘Za dom spremni’.“ SDP-ov parlamentarac Arsen Bauk ne vjeruje da bi to svojevrsno izjašnjavanje o manjinskim pravima uopće prošlo filtar Ustavnog suda RH. Dva su razloga: Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ne dopušta ekstremističke egzibicije tipa onih iz filma !13 minuta“ niti bi Unija blagonaklono gledala na kršenje preuzetih članskih obveza/uvjeta RH za priključenje. Manjinska prava i slobode stvar su civilizacijskih dosega/zrelosti društva koje želi participirati u zajednici demokratskih država, a ne nečije kvarne nacionalističke volje.

Predsjednica udruge U ime obitelji Željka Markić, kojoj se posrećio referendum o ustavnoj definiciji obitelji/braka (O = M + Ž), ali ne i onaj o izmjeni Izbornog zakona, kazala je televiziji N1 Hrvatska da nije razgovarala s Đapićem, ali da ne podržava njegovu inicijativu te da jest za izmjenu izbornog zakonodavstva. „Ako nam se javi dovoljan broj građana“, tvrdi, „mi ćemo rado opet organizirati taj referendum.“ Njezina pravnička i na svaki drugi način desna ruka Krešimir Planinić – valjda ne bez njezina blagoslova? – istom je mediju otvorio dušu. Kao da je Antu Đapića naučio napamet. „Zastupnici nacionalnih manjina nisu potrebni u Saboru“, izričit je. „Zašto ne bi bili na listi SDP-a, HDZ-a, Mosta ili neke druge stranke kao zastupnici. Nacionalne manjine mogu ostvarivati svoja prava na lokalnim razinama.“

„Desnica nema namjeru ponuditi rješenja ključna za pitanja u državi, već želi izazvati političke potrese i zabiti klin suradnji manjina i vlasti“, procjenjuje saborski zastupnik srpske manjine Boris Milošević. „Manjinska prava ne bi smjela biti tema referenduma, a ovdje je namjera da se smanje ta prava. Sustav izbora manjinskih zastupnika nije savršen, ali je primjeren današnjem trenutku.“

Ne treba mnogo pameti, valja samo pratiti aktualna zbivanja i poslušati kakvim se izjavama loptaju političari/politikanti svih boja i razina, da bi se zaključilo o poraznoj činjenici: manjinska prava drastično su se pogoršala u odnosu na stanje uoči ulaska RH u EU. Nakon tog događaja, dolaskom Tomislava Karamarka za vođu HDZ-a i svih cirkusa sa stožeraškim čekićanjem ćirilice po Vukovaru idrugdje, 555-dnevnim šatorašenjem usred Zagreba… počeo je drastičan politikantsko-klerikalni pogrom s ekstremne desnice. Politički poeni za dolazak na vlast, koje HDZ baš zbog ideološke nakaznosti ataka na manjinske Srbe i „komuniste/udbaše/Jugoslavene“ nije skupio u dovoljnoj količini, urodili su zlim plodovima koji truju cijelo društvo.

Ako su trojica srpskih zastupnika jezičac na vagi koji odlučuje o fizionomiji državne vlasti, pa rigidna desnica zato pod bolesnim izgovorom, protivno civilizacijskim stečevinama i izokola traži eutanaziju preostalih manjinskih prava, iako se RH na njih obvezao međunarodnoj zajednici, to je samo znak da je 33 posto desnih preferencija kritična masa iznad koje se ne može, šlepajući krilaticu „Za dom spremni“, Zlatka Hasanbegovića i Đuru 25.000 Glogoškog… A bez etničkih manjina i barem dvije trećine Hrvata, koji ustašluk ne mogu smisliti ni kad ga marni „domoljubi“ podvaljuju u najfinijem nacionalnom celofanu.

„Ako uzmemo sadašnju vladu“, pojašnjava Milošević famu o manjinskom jezičcu na vagi, „građani su na izborima dali podršku desnom centru, a Plenković je kao relativni pobjednik dao ruku suradnje Mostu i manjinskim zastupnicima. Mi nismo bili taj odlučujući jezičac. Gledajući u povijesti, 2007. je bila godina kada su manjine odlučivale o vladi (HDZ-ovoj, Ive Sanadera, op. a.). Ali cijelo vrijeme su imale konstruktivnu ulogu, posebno kada se ulazilo u EU. Ova inicijativa je jako opasna čak i ako ne bi bilo referenduma (kao što ga neće ni biti, op. a.), ako uzmemo da Đapić nije glasao za Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina te da je izjavljivao da bez ustaškog pokreta ne bi bilo ni Hrvatske.“ Glupost na ikstu.

Politički marginalac Đapić, kojega ni u domicilnom Osijeku više ne shvaćaju ozbiljno, a ima neugodne repove iz prošlosti i u HSP-u i u HOS-u, oktroirao bi srpska i ostala manjinska prava kako mu se sprdne. Ma nemoj. A tko je taj lik ovoj zemlji i njezinim žiteljima? Tko su i ti što misle kao on? Kakve veze s budućnošću ove zemlje ima to što dobar dio krivotvoritelja prošlosti i egzekutora manjinskih prava dolazi iz ustaških obitelji, čiji su djedovi, očevi, stričevi, ujaci… služili poglavniku tzv. NDH? Ima li smisla da njihovi potomci gotovo stoljeće poslije najgušćeg crnila u povijesti ljudskog roda opet s istim vragom tikve sade? S Antom bi Đapićem čistili remetilački faktor iz RH?

Đapićeva i družine morska ideja o eutanaziji preostalih manjinskih političkih, pa i kulturnih i ljudskih prava – samo da se po svaku cijenu SDSS-u i Miloradu Pupovcu, ostali manjinci nisu toliko bitni, ukine jezičac na vagi – s razlogom je ironizirana i ismijana na društvenim mrežama. Izvjesni Treska piše na FB-u: „Ovaj lik uporno nanosi štetu ugledu Hrvatske. Sjetite se kako je svojevremeno pokazivao ‘visinu kukuruza’! I pri tome se, kao lukavo, smijuljio! Možeš podrivati državne temelje koliko hoćeš, samo se pri tome moraš busati u ‘rvacka prsa! I potpuno si zaštićen!“ Željko, među inim: „Domoljubi su ljudi koji vrijedno rade za napredak vlastite drzave, za boljitak cjelokupnog naroda, za tvornice, proizvodnju, izvoz itd a nacionalisti su uglavnom zli romaticari koji zele zivjeti kao feudalna klasa cuvara tzv nacionalne cistoce bazirane na zatucanim doktrinama… To i je uglavnom razlog zasto stotine tisuca ljudi bez nade i glasa napusta drzavu jer osim budalastina nevide druge perspektive“. Nik Butik ima rješenje: „Ponavljam, fašiste u zatvor, a Đapića i njemu slične podsjetiti u kojem stoljeću žive“.

Plenković nema petlje

Dobro, europejski baždaren premijer Plenković nije Anto Đapić – čak se nedavno pod pritiskom sedme sile otvoreno izjasnio u tv-kamere da je krilatica „Za dom spremni“ njemu neprihvatljiv ustaški pozdrav – ali nema petlje provesti tu svoju odgovornost i za ideološko „zdravlje nacije“, nego se utječe slamci spasa (sic), koju kao ozebao sunce čeka od sveučilišnog profesora onkologije i nuklearne medicine, akademika Zvonka Kusića (tzv. vijeće za suočavanje s prošlošću). Ni američki (pre)baždarena predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nije politički Anto Đapić, ali joj je ustaška krilatica nesporan „stari hrvatski pozdrav koji je, doduše, kompromitiran u Drugom svjetskom ratu“. Glupost na ikstu. Ni jedno od njih nije svjesno u kojem stoljeću žive i što najveći dio građana drže o njihovom političkom i moralnom integritetu.

Foto: Facebook/Hrvatska uživo, AP/Tanjug

Premijer još kako tako, prtlja i mulja s koalicijskim manjincima, seli ustašku krilaticu kao mačka mlade i svima diže tlak, ali Grabar-Kitarović od početka svog mandata nasmijava nacionalno neopterećenu javnost i niže diplomatske gafove protusrpskim gardom. Od držanja bukvice službenom Beogradu o tome kako se mora odnositi prema hrvatskoj manjini u toj zemlji do otvorenog pisma Miloradu Pupovcu, koji joj se požalio na trend pogoršanja položaja srpske manjine u RH i nereagiranje vlasti na sve agresivnije pojave reustašizacije zemlje. Da je Pupovac bio u pravu, kao i dobar dio medija, potvrdio je i američki State Department u zadnjem izvješću o vjerskim slobodama u svijetu. Iz Washingtona su poimence prozvali krivotvoritelje povijesti, neprihvatljive nacifašističke pojave u društvu i eskalaciju protusrpske mržnje.

Kasno Marko na Kosovo stiže, kazali bi Srbi za nedavnu predsjedničinu izjavu iz Like, gdje je – samo ona zna zašto – preselila svoj ured, zajedno s brojnom svitom na dnevnicama poreznih obveznika. „Treba prekinuti prijepore“, pametovala je, „doista smo se previše uvukli u tu ideologiju. Ideologija je i jedan od razloga zašto je stala obrazovna reforma. Moramo se prestati iscrpljivati raspravama o prošlosti i okrenuti budućnosti.“ Nije li prekasno, gospođo, sada kad je vrag odnio šalu, a i vi ste ga svjesno povlačili za rep? Građani RH su zreli ljudi, nisu djeca da im za prsa izabrana predsjednica tek tako kaže: „Vratite mi krpice, više se ne želim igrati“. Ne ide to tako.

HDZ je 1990-ih godina – zahvaljujući tragičnim kalkulacijama Franje Tuđmana i čak neskrivenim figama u proustaškom džepu Gojka Šuška – pustio kleronacifašističkog, protusrpskog i ksenofobnog duha iz boce politikantske desnice i danas imamo to što imamo. Ideološki podijeljenu i zavađenu zemlju na rubu građanskog rata, ekonomski na niti slučajno povoljnih vjetrova u postrecesijskom okruženju i turističke euforije, ali sramotno kontaminiranu koordiniranim atakom na manjinska prava.

Toj sramoti, ne od jučer, uvelike pridonosi javna medijska kuća HRT likom i djelom svoje perjanice desnog ideološkog jednoumlja i nakaradne konzervativne isključivosti Karoline Vidović-Krišto. Njezin Skener (pregled glavnih tjednih tema stranih medija, petkom u tv-emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“), nimalo slučajno u jeku Đapićevog i ataka politikantske desnice na stečena manjinska prava, odjeknuo je nepriličnom porukom netrpeljivosti: Srbija u sklopu aktualnih zakonskih izmjena opet neće hrvatskoj manjini zajamčiti mjesta u parlamentu, a srpska manjina u RH uživa neusporedivo raskošnija politička, kulturna i najšira ljudska prava. Navodno, na jedan srbijanski euro Hrvatima u Srbiji, RH izdvaja 37 eura svojoj srpskoj manjini te jamči tri saborska i zamjenička mjesta u lokalnoj i regionalnoj samoupravi.

Zašto ne primjeniti reciprocitet? Zato što je zbrajanje krušaka i jabuka necivilizacijski čin, nedopustiv u „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“. Srbi u hrvatskoj vlasti, pa to je „grozno i nedopustivo“, grme egzekutori stečenih manjinskih prava ne samo zato što SDSS i Milorad Pupovac problematiziraju ustašku krilaticu „Za dom spremni“ u HOS-ovom grbu, i ne samo na spomen-ploči izmještenoj iz Jasenovca. Prešućuju pak premijerku Srbije Anu Brnabić, Hrvaticu s hrvatskog otoka Krka, jer je reciprocitet u RH – Srbin, hrvatski premijer – moguć kad na vrbi rodi grožđe, na konjski Božić.

A razvikane maskote ekstremne desnice, hineći medicinski zabrinjavajuću intimnu potresenost politikantskom lakrdijom izmiještanja za dom nespremne ploče sa zgrade vrtića u Jasenovcu u šumu Trokut – desetak kilometara od Novske, uz lokalnu cestu Novska-Lipik-Pakrac, gdje su „domoljubi“ u odorama HV-a uništili spomenik palim partizanima u Narodnooslobodilačkoj borbi i restoran bivšeg KPD-a Stara Gradiška – baš zapeli sinergijski dramatizirati prevelika, valjda i nezaslužena politička i ina prava hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Budući da kukavice uvijek ostaju kukavice, ma kakvo paunovo perje nabacali na sebe, glavni huškači na mržnju i diskriminaciju izbjegavaju baš izravno kazati da srpskoj manjini žele oduzeti čak i temeljna ljudska prava, nego se pokrivaju smežuranim smokvinim listom etničkih manjina en général.

Kad bi kojim slučajem bilo moguće prekrojiti RH iz sadašnje ni-vrit-ni-mimo države, neprijateljske vlastitim građanima a za diplomatsku sprdnju u Europi i ostatku svijeta, u etat po čistokrvnim zamislima Ante Đapića, Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Željka Glasnovića, Željke Markić, Vlade Košića, Karoline Vidović-Krišto, Velimira Bujanca, Marka Skeje i takvih – što srećom nije moguće na demokratski način – u takvoj Hrvatskoj brat-bratu ne bi željelo živjeti ne samo 95 posto Hrvata nego ni pola uže rodbine tih velikana združene jednoznamenkaste političke javnosti. Jamačno bi, ne zadugo, prema granicama nagrnula i druga polovica uže rodbine i razočaranih istomišljenika ultradesnih rigida pošto su se ubrzo uvjerili da uistinu ne postoji drveno željezo niti da vjerska svako malo opet nekrofilija donosi – izlječenje.

Krupan bantustanski problem

Zemlja koja bi se našla kao Pale sama na svijetu, kiflasti otok gdje se arijevsko pleme međusobno kolje do istrjebljenja jer nema „komunista/Jugoslavena/udbaša/četnika“ i anacionalnih Hrvata kao unutarnjih neprijatelja, država je iz najgore noćne more. Ta ideološka Sodoma i Gomora ubrzo bi usahnula u vlastitoj izopačenosti. Etnički čista nacionalna/katolička država Hrvatica i Hrvata – koja srećom neće biti moguća unatoč HDZ-ovu političkom hermafroditizmu – odmah bi imala i krupan bantustanski problem: bi li se zvala Đapićistan, Markićistan, Košićistan, Hasanbegovićistan, Esihistan…  To je biblijski, problem bolesnih taština na „idealističkoj“ desnice zbog kojeg je osuđena na razmrvljenost koji je razočaranog međunarodnog teroristu Zvonka Bušića Taika nagnao na samoubojstvo u svom domu u Rovanjskoj.

Hrvatska ne izgleda dobro zbog (pre)dugotrajne kolaboracije HDZ-ovih vlasti s crnim endehazijskim sentimentima i nereagiranja na protumanjinsko huliganstvo ekstremne desnice. Bivša glavna urednica politički eutanaziranog (HDZ i Franjo Tuđman) satiriričnog tjednika Feral Tribunea Heni Erceg tvrdi u kolumni u slovenskoj Mladini da je „HDZ-ova vlast tvorac hrvatske šizofrenije“ te da je „upravo vlast koja marljivo radi na retuđmanizaciji države – zatrpava ju trgovima i spomenicima diktatoru Franji Tuđmanu – negira Broza ili ga opisuje isključivo kao zločinca i diktatora. Istoga onoga Maršala dakle kojega je sam Tuđman u svakoj prilici isticao kao ‘jednog od najvećih državnika Evrope nakon drugog svjetskog rata’“…

„Svakako“, piše Erceg, „dobar je posao za desničarsku, proustašku vlast obavio taj Hasanbegović koji kaže kako je ‘naša politička, državna i zakonodavna dužnost poništiti 22. lipnja (Dan antifašizma) kao državni blagdan’. Tako se u državi koja voli svoje ustaške koljače i novije ratne zločince, koja negira dobro, a uzdiže zlo, i sama povijest koristi za prigodno, odvratno političko cjenkanje. I zato evo: mijenjamo Tita kao simbol totalitarizma, za ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, simbol ‘demokratske’ Nezavisne države Hrvatske.“ Svaka čast.

The post Hrvatska u kakvoj ni Hrvati ne žele živjeti appeared first on Tacno.net.

Foto: Pixsell/Ivica Galović

Budući da RH nema novca za jednogodišnji ili barem višemjesečni vojni rok kakav se prakticirao još koju godinu poslije Domovinskog rata, ipak je skucano četiri milijuna kuna za četverodnevne/desetodnevne igre rata. Kažu vojni profesionalci i vladajući političari, zlu ne trebalo. Pozvali su u maskirne odore i pod oružje 18.000 tzv. razvrstanih vojnika, dočasnika i časnika, pričuvnika u dobi do 55 godina na smotriranje – užasnih li neologizama, jezičnih novotvorina: pričuvnici, smotriranje… – eda bi se izabralo 9000 vojnika za sastavljanje šest pješačkih pričuvnih pukovnija: u Zagrebu, Osijeku, Karlovcu, Puli, Splitu i Dubrovniku. Do kraja godine, predviđeno je, pozvat će ih se još 3000

Marijan Vogrinec

„Sustav domovinske sigurnosti jamčit će građanima da Hrvatska u bilo kojem trenutku može čvrsto odgovoriti na bilo koju ugrozu i opasnost“, kazao je obrambeni ministar Damir Krstičević u saborskoj raspravi o Konačnom prijedlogu Zakona o sustavu domovinske sigurnosti, koji će uskoro biti prihvaćen. Samo nekoliko dana poslije počela je realizacija surogata kontroverzne i javno osporavane zamisli predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović o odmrzavanju obveze služenja vojnog roka. Budući da država nema novca za jednogodišnji ili barem višemjesečni vojni rok kakav je imala još koju godinu poslije Domovinskog rata, ipak je skucala nekih četiri milijuna kuna za četverodnevne/desetodnevne igre rata.

Kažu vojni profesionalci i vladajući političari, zlu ne trebalo. Pozvali su u maskirne odore i pod oružje 18.000 tzv. razvrstanih vojnika, dočasnika i časnika, pričuvnika u dobi do 55 godina na smotriranje – užasnih li neologizama, jezičnih novotvorina: pričuvnici, smotriranje… – eda bi se izabralo 9000 vojnika za sastavljanje šest pješačkih pričuvnih pukovnija: u Zagrebu, Osijeku, Karlovcu, Puli, Splitu i Dubrovniku. Do kraja godine, predviđeno je, pozvat će ih se još 3000.

Ministar Krstičević bolje od ikog u trenutnom vojno-političkom mainstreamu zna što znači ona Titova „Radimio kao da će sto godina biti mir, pripremajmo se kao da će sutra biti rat“. Na toj je dokrini, razrađenoj mrtvački skupim i neučinkovitim (kad je zatrebalo) sustavom općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ),  iškolovan na Vojnoj akademiji JNA u Beogradu do čina potporučnika i rujna 1991. zapovjednika voda Kraljevačke brigade JNA. Portal Republika.eu je objavio 6. srpnja 2016. tajne dokumente SIS-a od 22. srpnja 1993. iz kojih proizlazi da je Krstičević bio oficir u Srbiji za najžešće agresije jugoslavenske vojske i četnika na Podunavlje i Vukovar, a ne u HV-u od lipnja 1991., kako navodi u životopisu.

Umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs lani je u srpnju o tome dojavio pismom HDZ-ovoj Domoljubnoj koaliciji, ustvrdivši da je Krstičević „nečastan čovjek“. Sud za ratne zločine BiH u Sarajevu, navodno, ima u ladici tzv. dosje Krstičević, gdje se tvrdi nešto znatno opasnije: zapovjedna odgovornost za 181 ubijenog srpskog civila rujna 1995. u Mrkonjić Gradu i ine navodno ratne zločine njegovih vojnika iz Četvrte gardijske brigade HV-a u akcijama „Maestral“ i „Južni potez“. Za lanjskog susreta u Međugorju s ministricom obrane BiH Marinom Pendeš (HDZ BiH) imao je debela sigurnosna jamstva i zaštitu tamošnjih Hrvata. Tjedan dana ranije nije se usudio doći u Sarajevo na sastanak ministara obrane država članica Obrambene suradnje srednje Europe (CEDC), jer ga je tajna služba SOA upozorila da bi mogao biti uhićen. U Orašju je tih dana lišeno slobode 10 bivših pripadnika HVO-a zbog navodnih ratnih zločina nad srpskim civilima u Bosanskoj posavini.

I te didaskalije s ratničkog pedigrea hrvatskog ministra kvalificiraju ga za sve što pacifisti i socijalno osjetljivi građani prepoznaju kao neumjesnu, neopravdano skupu militarizaciju društva koje puca po gospodarskim, društvenim i moralnim šavovima. A proamerički jastrebovi Kolinda Grabar-Kitarović i ministar Damir Krstičević, ne pitajući koliko košta i na čiji račun, igrali bi se rata. Tuđu djecu bi gurali u pogibelj, a poreznim obveznicima izbijali i zadnju lipu iz džepa zbog izmišljanja kojekakvih ugroza koje nemaju veze sa zdravim razumom. Kupovali bi eksadrile višenamjenskih borbenih aviona (najvjerojatnije 12 debelo rabljenih američkih F-16), američke helikoptere (zasad dva Black Hawka), rakete, njemačke haubice, vagone streljiva i granata, dizali građane s radnih mjesta pod oružje…

Ratne sjekire i ples oko vatre

Za čije babe zdravlje kad Hrvatsku nitko ne ugrožava niti joj prijeti. Naprotiv, sama se ratoborno gura pod američko-njemačka zapovjedništva u Poljsku i Litvu protiv „ruske agresije na EU“ (sic), u Afganistan radi zaštite američkih korporativnih presizanja i geostrateškog interesa na Bliskom i Srednjem istoku…

Je li projekt državne/nacionalne sigurnosti zapravo preimenovana reciklaža sustava koji je legendarni Maršal transponirao i modernizirao iz širokog, pobjedničkog vojno-političkog pokreta Narodnooslobodilačke borbe 1941.-1945.? Reciklaža koju sinergijski guraju za ostavku uvijek spreman (bildanje vojnog proračuna, kadroviranje u Podravci, požari u Dalmaciji…) ministar Damir Krstičević, što mu nekako spada u opis posla, i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj to izvan ratnog stanja nije u opisu posla. Premijer Andrej Plenković, čini se stidljivo, samo daje pozadinski klik bučnom iskopavanju ratnih sjekira i plesnom cirkusu uz vatru i bubnjeve. Krstičević je više od ikog – izuzme li se bivšeg visokog također oficira JNA Davora Domazeta-Lošu, sada „teoretičara“ geostrateških ugroza i kojekakvih ne samo protuhrvatskih zavjera – kvalificiran za tzv. koncepciju naoružanog naroda.

Foto: predsjednica.hr

Titove su Teritorijalna obrana kao vojna i Civilna zaštita kao sinergijska građanska komponenta bile mila majka i imale smisla u blokovsko-hladnoratovskoj podjeli svijeta, za razliku od nekih ekstremno trknutih režima danas (npr. sjevernokorejskog), gdje je sav narod uvojničen u državi-vojarni, a militarizam način života. Bijedna Naša danas je svrstana (EU, NATO) nasuprot Ruskoj Federaciji te ostatku globusa, koji ne simpatizira ni SAD niti njegovu žandarsko-udarnu šaku NATO. Svrstanost pak ne bi smjela biti ni minimalan/kolateralan razlog za agresivnu militarizaciju Bijedne Naše. Zabrinjava to kad visoki HDZ-ov dužnosnik – suočen s novinarskim pitanjem nije li razumnije suzbijati glad u zemlji i jačati gospodarstvo, nego u teškoj oskudici trošiti novac na vojsku i oružje – bez imalo srama i zdravog razuma odgovara u tv-kameru da je „najvažnija nacionalna sigurnost“. Sic. Ne zna što govori.

To kaže i Kim Jong-un kad maloumno gradi dalekometne rakete s možda nuklearnim glavama, koje će mu jamačno eksplodirati pod stražnjicom prije no što uopće stigne pritisnuti gumb za „uništenje mrskog neprijatelja“ s one strane Pacifika. Ni Hrvatska ne oskudijeva svojim ratobornim kimovima, pa je stvar zrelosti civilnog društva da im se na vrijeme suprotstavi i uvjerljivo ih skloni na mjesta s kojih nikom neće nanijeti zla. Tim prije, jer takvi već mic po mic obigravaju oko dugmadi masovnog zla.

Centar za mirovne studije (CMS) suprotstavio se aktiviranju obaveznog vojnog roka u RH „popularizacijom vojske i militarizacijom društva“, što bi građane stajalo „300 do 400 milijuna kuna godišnje i štetilo nacionalnim interesima, kao što su modernizacija obrazovanja, smanjenje nezaposlenosti i društvenih nejednakosti“. U priopćenju za javnost, CMS tvrdi da bi cjelovita reforma školstva koštala oko 300 milijuna kuna, ali HDZ-ova vlada „nema“ tog novca, pa je reforma na čekanju. Za pripremanje rata ima novca? Ako nema, ministar Krstičević je smjesta spreman na neopozivu ostavku. Sic. I tko zna što još. „U Hrvatskoj“, navodi CMS, „u kojoj je nezaposlenost mladih među najvišima u Europskoj uniji, umjesto da se novac ulaže u rješavanje tih problema, mladima se nudi vojni rok.“

Nakon ukidanja obaveznog vojnog roka 2008. godine zbog nedostatka novca i profesionalizacije Oružanih snaga, zemlja je ostala na oko 16.000 profesionalnih i kilavo naoružanih/opremljenih vojnika. Po mišljenju sigurnosnog analitičara Mate Laušića, tih je 16.000 profesionalaca – u okolnostima kad nema ni aktivne pričuve niti ročnika, kao drugi i treći ešalon obrane u slučaju potrebe za borbenim djelovanjem – jedva dovoljno za prihvatiti prvi udar agresora. „To što smo članica NATO-a“, ističe Laušić, „ne znači da se ne moramo sami braniti u slučaju napada. Pod zaštitom NATO-a smo u onoj mjeri koliko u njemu participiramo, a to je vrlo malo.“ On je za to da RH ustroji kvalitetan sustav obrane, jer „mlade koji nisu prošli vojnu obuku ne možemo mobilizirati budući da ne znaju ništa“.

Ugledni stručnjak za međunarodnu sigurnost Mirko Bilandžić upozorava na to da „pitanje vojnog roka ne smije biti političko ni politizirano, već politički i nacionalni konsenzus utemeljen na preciznim izračunima i strateškim ciljevima“. Bijedna Naša danas nema u tzv. civilnoj društvenoj niši nikakvu ni sigurnosnu niti vojnu izobrazbu. „Ako se ne postigne nacionalni konsenzus, ako ne bude socijalne podrške i o ciljevima, ishodima i tipu vojnog roka, možemo se suočiti s otporom i masovnim ‘prizivanjem savjesti’“, kaže Bilandžić. Aktualnom pozivu na tzv. smotriranje (sic) se, koliko je javnost mogla saznati, odazvalo oko 70 posto pozvanih, a navodno se samo šezdesetak uhvatilo priziva savjesti, pa će svojih četiri ili 10 dana smotriranja na razini bojne, u Gašincima, odslužiti – civilno. Ne u vojničkoj odori i s oružjem.

Inače, ministar Krstičević opravdava tu vrst militarizacije za oko 20.000 razvrstanih pričuvnih vojnika sigurnosnom potrebom suprotstavljanja cijelim nizom ugroza od prirodnih katastrofa, poplava, požara, potresa… do terorizma, izbjegličkih valova i, naravno, vojne agresije. Jasno je kao dan da RH nema razloga strahovati ni od kakve vojne opasnosti iz susjedstva, kamoli iz udaljenijeg svijeta, a teroristima nije zanimljiva zemlja iz koje vlastiti narod bježi trbuhom za kruhom i međunarodno je beznačajna u svakom smislu. E sad, zbog prirodnih katastrofa, požara, potresa, poplava, itsl. ne osnivaju se – pa ni pručuvne! – pješačke pukovnije. Vojska može i mora pomoći u tim okolnostima, to nije sporno, ali za te izvanredne slučajeve postoje civilne službe i institucije koje je vlada dužna odgovarajuće ustrojiti i opremiti.

Paralelna militarizacija društva i naoružavanje na račun osiromašenih poreznih obveznika provode se u Srbiji, koja je 2011. profesionalizirala vojsku te također ukinula obavezni vojni rok. No, kao i RH, šalje pozive svojim građanima radi obnove vojnih evidencija, vježbi pričuve, kupuje ili dobiva na poklon iz Rusije i Bjelorusije borbene eskadrile (MIG-29), raketne sustave SS-300, itsl. Njihov susjed, pak, BiH, gleda ratničke plesove „koji nisu prijetnja nikom“, sluša eho zloslutnih bubnjeva s obiju strana Dunava, a neki stranački čelnici retorički se pitaju „zašto su Hrvatska i Srbija počele regionalnu utrku u naoružanju“. Kamo to vodi? Opet u krvoprolića i nove osvete na Balkanu?

Šest pješačkih pukovnija

„Ravnoteža u naoružanju u državama potpisnicama Daytonskog sporazuma nije narušena niti je bilo koja od njih premašila limite koji su tim dokumentom postavljeni“, kazao je u parlamentu zamjenik ministrice obrane BiH Boris Jerinić. „Regionalni limiti za oružje za Hrvatsku, BiH, Srbiju i Crnu Goru propisani su za tenkove, topništvo većih promjera, oklopna vozila, borbene zrakoplove i jurišne helikoptere. BiH ima 79 posto od dopuštenog broja tenkova, Hrvatska 57, Srbija 49 posto, a Crna Gora ih uopće nema. Topovi u posjedu Oružanih snaga BiH su na 91 posto propisane kvote, Hrvatska ih ima 92 posto, a Srbija 64 posto. Hrvatska u borbenom zrakoplovstvu ispunjava dopuštenu kvotu s manje od 20 posto, a Srbija je na 35 posto. Dojam o utrci u naoružanju u regiji ostavlja činjenica da Hrvatska i Srbija moderniziraju svoje vojske, što je suvereno pravo tih država.“

SDP-ov zastupnik Denis Bećirović se ne slaže s Jerinićevim objašnjenjem. I nije jedini. „U tijeku je intenzivno naoružavanje susjednih država i očito kršenje aneksa Daytonskog sporazuma“, tvrdi Bećirović te napominje da je narušena regionalna ravnoteža u naoružanju, odnosno da „imamo utrku u naoružanju“.

Kako bilo, tek, Ministarstvo obrane RH diže šest pričuvnih pješačkih pukovnija, što će reći da će, osim 16.000 profesionalaca, imati još toliko vojnika koji na mobilizacijski poziv mogu odmah stupiti u akciju. Najveći dio ih već vježba (dnevnica je 150 kuna), obnavlja/usavršava vojna znanja i sposobnosti stečene za odsluženja obaveznog vojnog roka, za dragovoljnog odsluženja, djelatne vojne službe ili Domovinskog rata, a takva će se smotriranja pričuvnika provoditi i sljedećih godina. Tijekom listopada i studenoga 2017. je predviđena i obuka zapovjednog kadra na područjima Splita i Zagreba.

Foto: kastela.org

„Pričuvna komponenta Oružanih snaga ima namjenu i zadaću zajedno s djelatnim sastavom“, objašnjavaju u MORH-u, „sudjelovati u obrani teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti RH, pridonositi međunarodnoj sigurnosti i dati potporu civilnim institucijama u sklopu zaštite i spašavanja u slučaju katastrofa, protupožarne zaštite, traganja i spašavanja, itd. Pričuvnici koji su zaposleni, a pozvani su zbog izvršenja vojne obveze, zadržavaju prava iz radnog odnosa, što je regulirano Zakonom o radu.“ Kako će RH pridonositi međunarodnoj sigurnosti? Tako što će na zahtjev SAD/NATO-a braniti bilo koji američki interes bilo gdje u svijetu, a sve će biti spakirano u celofan mirovne misije ili misije odvraćanja agresora. Sic. U prvom je slučaju, zasad, primjer Afganistan, a u drugom Poljska i Litva.

Krstičević je naglasio Hrvatskom radiju kako je najvažnije da se država napokon počela sustavno baviti sigurnošću: „Prva stvar koju smo odradili upravo je bila da nakon 15 godina donesemo Strategiju nacionalne sigurnosti. Strategija je kvalitetan ishodišni dokument nakon kojega smo pristupili izradi Zakona o domovinskoj sigurnosti. Danas imamo nove ugroze, rizike s kojima se suočava svako moderno društvo, pa tako i hrvatsko. Vrlo nam je bitna sinergija, povezivanje svih sposobnosti države i upravo je to poanta tog zakona – uključivanje privatnog sektora, civilnih udruga, udruga građana, braniteljskih udruga pa i samih građana. Upravo iz partnerstva za sigurnost proizlazi sustav domovinske sigurnosti koji smo već imali u Domovinskom ratu“.

Politički analitičar i dugogodišnji urednik raznoraznih medija Denis Kuljiš 14. je lipnja 2017. kolumnom „Što je besmisleno u Strategiji nacionalne sigurnosti, a što opasno u Zakonu o domovinskoj sigurnosti“ u Jutrnjem listu pokopao i Strategiju, i Zakon, i vladu i samog ministra Damira Krstičevića koji to štivo kao obavezu nudi javnosti. Jer, „Strategija nacionalne sigurnosti neobavezno je trućanje od kojeg nikoga neće zaboljeti glava. No, zamisao Sustava domovinske sigurnosti puno je teži slučaj, jer je propuštena prigoda da se prema doktrini ujedinjene komande objedine komunikacije i zapovijedanje te pun nadzor teritorija u realnom vremenu“. Već se u preambuli Strategije, primjećuje Kuljiš, „općenitosti sudaraju, hvataju u kolo i plešu tautološki can-can“, pa citira frazetine kojih se – čak i terminološki nepreimenovanih – ne bi postidio neki osrednji predavač s nastave moralno-političkog vaspitanja kakvu su bivši fazani ili gušteri morali slušati po vojarnama JNA. I kakve se Damir Krstičević naslušao, da je nikad neće zaboraviti.

„Gomila besmislica koje samo na prvi pogled djeluju kao suvisle sintagme“, piše Kuljiš. „Malo uznemirava jedino ideja da će se Republika Hrvatska osim obrambenih aktivnosti na svom teritoriju skrbiti i o pripadnicima hrvatskog naroda na tuđem. To izgleda kao pretekst za neku vojnu intervenciju u Burgenlandu. Ovaj tekst nije sastavio potpredsjednik Vlade, Damir Krstičević, nego mu ga je podmetnuo stručno-redaktorski tim, koji predvodi jedan psiholog, neko vrijeme vojni izaslanik u Velikoj Britaniji. (…) Iz cijele Krstičevićeve karijere ne vide se neka postignuća u teoriji i ‘nadgradnji’. Sa Strategijom je malo izletio, jer je odjednom stekao preveliku samostalnost – sam bira surdnike, a ovi se nisu pokazali doraslima. Vojničkim rječnikom moglo bi se reći da su mu ‘nasapunali dasku’, ali ne iz zlobe, nego zbog nesposobnosti.“

Tragedija vatrogasaca na Kornatima (koju država namjerno ne želi razjasniti), pa ovog ljeta katastrofalni požari u Dalmaciji najočitiji su dokaz da „u Hrvatskoj ne postoji elementarna komunikacija između različitih podsustava, a nekmoli ono što se prema doktrini ujedinjene komande, ‘C na treću’, zahtijeva, naime, Communications, Command and Control znači – objedinjene komunikacije i zapovijedanje te pun nadzor teritorija u realnom vremenu. Kod Kornata nije bilo moguće povezati vatrogasce, policiju, ratnu mornaricu, lučke kapetanije i civilni, najjači komunikacijski sustav (GSM, mobilnu telefonsku platformu), jer svi raspolažu zasebnom i inkopatibilnom opremom, koja se nabavlja, naravno, u posebnim postupcima javne nabave“. Ta je antistrategij copy-past formulom prebačena u zakonske paragrafe.

„Ujaci“ jamstvo nacionalne sigurnosti!?

„Drugim riječima“, analizira Denis Kuljiš, „ne mijenja se ništa, sve ostaje isto, samo što se ta vreća brokava sad zove ‘Domovinska sigurnost’. Jedinstven slučaj u povijesti svjetskog zakonodavstva – inicira se legislacija koja u preambuli unaprijed sebi odriče bilo kakav efekt i smisao. Članak 6. (u Konačnoj verziji članak 7., op. a.) više nije šaljiv: ‘U okviru sustava domovinske sigurnosti mogu biti angažirane pravne osobe posebno važne za obranu, udruge građana, udruge proizašle iz Domovinskog rata, kao i druge pravne osobe koje zbog svojih općih i posebnih sposobnosti mogu biti potpora sustavu domovinske sigurnosti u provedbi aktivnosti i zadaća od značaja za nacionalnu sigurnost’. Tko će tu angažirati koga? Ministar obrane Glavaševu sekciju paradnih crnokošuljaša (ili Keleminčeve ‘crnce’ s Trga bana Jelačića – op. a.) koji tada od skupine jebivjetara iz birtije postaju dio Oružanih snaga?

Ili će se udruge proizašle iz Domovinskog rata odlukom nekog od nedefiniranih šefova Domovinske sigurnosti proglasiti za rezervni policijski sastav? Pa zar nismo imali dovoljno sranja s paravojnim odredima i martolozima kad su merčepovci, opremljeni iskaznicama specijalne policije, išli u kaznene ekspedicije i otimali bogate Srbe? I kako će na to gledati europske instancije, kad se ta notorna glupost i ondje pročuje?“ Gledat će kao i dosad. Ako ista poltronska sorta bez nacionalne svijesti i elementarne socijalne osjetljivosti bude i dalje prepuštala Bijednu Našu – a hoće! –  neokolonijalnim zelenašima, uredno plaćala milijunsku (u eurima, dakako) članarinu Bruxellesu i skakutala na svaki mig iz SAD/NATO-a, na Glavaš-Keleminčeve „ujake“ se nitko neće ni obzirati. Sve ostalo nije važno.

Kao što trenutne državne vođe RH nije sram masovno tjerati mladež i sredovječne već građane u maskirne odore i pod oružje, a sami su kukavički izbjegli čak i redovno i obavezno odsluženje vojnog roka. Da se i ne govori o aktivnom sudjelovanju u ratu, s puškom u ruci, na prvim crtama obrane domovine u kojoj sada uživaju slasti i masti na tuđoj krvi, tuđoj nacionalnoj svijesti i srčanosti. „Narod voli hrvatsku vojsku, vojnim rokom bi se oružane snage popularizirale i učinile atraktivne mladim ljudima i novim generacijama koje se ne sjećaju Domovinskog rata“, citirali su Boris Rašeta i Ivan Pandžić 2. veljače 2017. na portalu 24sata demagogiju premijera Andreja Plenkovića koji niti je izložio vlastiti život za „hrvatsku stvar“ niti se kasnije stavio na raspolaganje domovini služenjem obaveznog vojnog roka.

Foto: balcanicaucaso.org

„Upravo s njim na čelu“, pišu, „pola Vlade bi trebalo odvojiti mjesec dana preko ljeta za druženje u nekoj vojarni s ostalim golobradim mladićima. I naučiti osnove obrane, postupanja u kriznim situacijama, kako rukovati oružjem, a ne propucati sam sebe. Pola ljudi koji vode ovu državu nikad nije bilo u vojsci. Prvi je premijer Andrej Plenković koji je ratno iskustvo i obuku mogao skupljati samo igrajući igrice na Playstationu. Kada je 1988. godine napunio 18 godina upisao je Pravni fakultet. Tada nije bilo lagano izbjeći služenje vojnog roka kao iza 2000. godine. Prema našim informacijama, kao mladić je Plenković oslobođen služenja vojnog roka jer je imao problema sa srcem iako se s druge strane danas uvijek može pohvaliti igranjem košarke. (Kao i onaj „teški srčani bolesnik“ Mladen Naletilić Tuta, zapovjednik zloglasne Kažnjeničke bojne HVO-a, što je „umirao“ na zagrebačkom Rebru, a nakon što je ipak izručen Haagu, tamo je igrao – košarku! Radi liječenja, ha? – op. a.).

Iz Vlade su nam potvrdili da nije služio vojni rok, ali navode drugi razlog. I to nakon malog nesporazuma u prvom odgovoru. ‘Premijer Plenković nije služio vojni rok zbog urođene anemije’ – poručeno nam je iz odnosa s javnošću Vlade. Iako je anemija obična slabokrvnost, navode da se radi o različitoj vrsti. Plenković dolazi iz imućne i utjecajne obitelji, majka mu je bila upravo primarijus kardiologije (‘lekarka u JNA’, znali su ga podbadati ekstremni desničari, op. a.), a on je svoj put umjesto u vojsci našao u stalnom obrazovanju.“ I bildao ga diplomatskom karijerom.

Podjednako kao trenutna predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović koja, doduše, nije morala služiti vojni rok ni – iako „domoljupkinja“ bez premca, od glave do pete, od „nacionalne svijesti“ do hitra jezika – uzeti pušku u ruke i otputiti se u Domovinski rat. Bila je dovoljno zrele dobi da je mogla i jedno i drugo, ali, eto – nije. Zato sada samo što ne spava u maskirnoj odori, s uzijem pod jastukom. Valjda ju tresnulo grizodušje? Sic. Umjesto nje, mostovka i liječnica Ines Strenja-Linić, predsjedničina zemljakinja s Grobinšćine, svih je četiri godine provela na najtežim ličkim bojišnicama. I time se ne hvali niti ikog tjera pod oružje. Zato njezin stranački šef Božo Petrov, psihijatar s mostarskom diplomom i neostvarenim svećeničkim pozivom, nije bio stasao (rođen 16. listopada 1979.) za ratnog dragovoljca, ali jest za služenje vojnog roka. No, nije se stavio domovini na raspolaganje zbog – „problema s vidom“. Iako ne nosi naočale niti se po ičem vidi da ima poteškoća s čitanjem. A da se uhvatio priziva savjesti…?

„Gospođa Grabar Kitarović nije, naime, imala ni jedan racionalni motiv da propagira uvođenje opće vojne obveze“, objašnjavao je Ivan Violić 19. lipnja 2017. u Telegramu razmjere predsjedničine vojne nekompetencije. „Njeno se ime još bar dvije godine neće naći na izbornim listićima, niti se, po Ustavu, ona smije kandidirati za predsjednicu HDZ-a, da bi joj taj cijeli cirkus s vojnim rokom mogao donijeti bilo kakvu očiglednu korist.

Pa ipak, predsjednica Republike bila se pretvorila u glavnu zagovornicu ponovnog uvođenja vojne obveze. Predsjednica Republike i vrhovna zapovjednica Oružanih snaga, iz dana u dan strastveno je zagovarala jednomjesečno ili dvomjesečno obvezno služenje vojnog roka. Kad su vrhovnoj zapovjednici govorili da se za mjesec ili dva ne mogu svladati elementarna znanja o oružju i taktici, da ne spominjemo fizičku spremu, predsjednica je uzvratila jednom od svojih legendarnih, posve trumpoidnih izjava. Gospođa Grabar Kitarović kazala je, doslovno, sljedeće: ‘Barem će ti mladi ljudi naučiti kako izgleda kad se dižete u pet ujutro’.

„Letu štuke, letu avione…“

Predsjednica je, dakle, nešto tako ozbiljno i kompleksno kao što je opći vojni rok poistovjetila s moralkom iz bivšeg društveno-političkog sustava u kojem je ona odrasla, i u kojem je, doista, cijeli proizvodni život počinjao u šest, a društveni i trgovački u sedam ujutro. Pa je smatrala da će hrvatska mladež biti bolja, ako se postmaturanti nauče dizati u pet ujutro. Da ne govorimo o svim ostalim, uistinu nevjerojatnim bedastoćama njenog plana za četverotjedni, šestotjedni ili osmotjedni vojni rok. (…) Nije li puno učinkovitije eventualni povećani proračun za obranu potrošiti na visoku tehnologiju umjesto na djecu koja se u napuštenim vojarnama, tijekom ljetnih praznika, pokušavaju igrati vojske.

Kad je, pak, riječ o predsjednici Republike ona se doslovno očajnički želi svidjeti što većem broju ljudi. Skoro svi njezini potezi usmjereni su postizanju cilja sviđanja: gospođa Grabar Kitarović u Rijeci je antifašistkinja, u Zagrebu miče Titovu bistu iz Ureda predsjednika (ali je prebacuje u Kumrovec da ne bi naljutila Titove obožavatelje), dok je u Dalmaciji vatrena Hrvatica. Kao što je i vatrena zagovornica obveznog vojnog roka, dok joj se čini da bi obvezni vojni rok mogao utjecati na rast njezina rejtinga (koji je ispod trećine rejtinga njezina prethodnika Ive Josipovića iz SDP-a, op. a.). U stvarnosti, Kolinda Grabar Kitarović i na ovom se primjeru pokazuje kao najsmješnija i najnevjerodostojnija hrvatska državnica još od Milke Planinc…“

S tom „sitnom“ razlikom što jugoslavenska/hrvatska željezna lady, rođena u obitelji vatrenog radićevca, utamničenog jer je vrijeđao kralja Aleksandra I. Karađorđevića, uopće nije bila – smiješna. Dapače. Za njezinog je političko-državničkog uspona u SR Hrvatskoj redatelj Veljko Bulajić snimio kultni partizanski film „Kozara“ (1962.), s dojmljivim glazbenim brojem „Letu štuke, letu avione…“ Tko bi rekao da će taj song 55 godina kasnije – kad bi premijer Plenković i predsjednica RH Grabar-Kitarović za njega uopće znali – biti tako poučan državnim militantima u Bijednoj Našoj. S obzirom na vojno-akademsku JNA diplomu ministra Krstičevića, krajnje je rizično tvrditi da on nije gledao „Kozaru“ i čuo kako letu štuke, letu avione… I koliko zla siju ispod sebe.

The post Hrvatska u maskirnoj odori, a ugroze nema appeared first on Tacno.net.

Foto Goran Mehkek/Hanza Media

Okorjeli cinici iz polit-ekonomske branše, pacifisti iz nevladinih udruga i veći dio poreznih obveznika koji žive od vlastitih deset prstiju i onog što su si školovanjem namrli u glavi ne daju se zaslijepiti sjajem službenog optimizma u povodu rebalansa državnog proračuna RH za 2017. i projekcije proračuna za 2018. godinu, kojima je vladajući HDZ „usrećio“ barem 3,8 od možda i manje od četiri milijuna još neiseljenih žitelja Bijedne Naše. Osjećaju na vlastitoj koži kako ih žulja politikantska demagogija službenog diskursa. Prepoznaju jezik i narav državne maćehe, kojoj su vlastiti građani važni samo kad joj zaokružuju ime na glasačkom listiću. Inače su joj nesretna Pepeljuga. Opsesija održanjem na vlasti i smjerno odrađivanje pokornosti zapadnim vlasnicima državne licencije RH je conditio sine qua non traljavo sklepanoj saborskoj većini i vladi premijera Andreja Plenkovića

Marijan Vogrinec

Znate onu kolokvijalnu o dvije vijesti: prva dobra, druga loša, pa biraj koju ćeš prvu. Hrvatska sada komunicira građanima samo prvu, dobru, drugu ne priznaje da uopće postoji. Ministar financija i vladin potpredsjednik Zdravko Marić uvjerava javnost „da se konsolidacija javnih financija nastavlja i da udio javnog duga u BDP-u neće biti u padu samo 2016. i 2017. nego to možemo očekivati i u godinama koje slijede“. Palac gore državnom blagajniku. Odavno već deprimirani građani napokon mogu odahnuti. Ekonomskoj nizbrdici, ako je po Marićevoj, došao je crni petak. Potkrepljuju to nizovi brojki u temeljima rebalansa državnog proračuna za 2017. i prijedloga proračuna za 2018. godinu, kojim se drži fenjer proklamiranom optimizmu što se iz vladinih ureda ovih dana u velikim količinama izlijeva u turobnu svakodnevicu tzv. malih ljudi.

No, okorjeli cinici iz polit-ekonomske branše, pacifisti iz nevladinih udruga i veći dio poreznih obveznika koji žive od vlastitih deset prstiju i onog što su si školovanjem namrli u glavi ne daju se zaslijepiti sjajem službenog optimizma. Osjećaju na vlastitoj koži kako ih žulja politikantska demagogija službenog diskursa. Prepoznaju jezik i narav državne maćehe, kojoj su vlastiti građani važni samo kad joj zaokružuju ime na glasačkom listiću. Inače su joj ona nesretna Pepeljuga. Opsesija održanjem na vlasti i smjerno odrađivanje pokornosti zapadnim vlasnicima državne licencije Bijedne Naše je conditio sine qua non HDZ-ovoj traljavo sklepanoj saborskoj većini i vladi premijera Andreja Plenkovića. Više od ičeg na to upućuju duh i smisao rebalansa državnog proračuna za 2017. i projekcija proračuna za 2018. godinu, kojima su „usrećili“ barem 3,8 od možda i manje od četiri milijuna još neiseljenih žitelja RH.

Mainstream se mediji svake godine vole igrati lovice s aktualnim vlastima, pa im guraju pod nos raščlambe proračunskih dobitnika i gubitnika ne bi li potom baražno objavljivali vox populi, komentare tzv. javnog mnijenja u kojima ogorčena sirotinja – pod pas mater ili još sočnijim sintagmama raskošne psovačke tradicije u Hrvata – političarima spominje svu bližu i daljnju rodbinu. Ovima je to samo pustinjski eho psa koji laje dok karavane prolaze, pa pomodno-populistička s Markovog trga „preuzeli smo odgovornost“ gorko zvuči, jer neodgovornost mazgoglavo gazi dalje.

Povlaštene će mirovine, najvećim dijelom braniteljske, rasti 10 posto (350 milijuna kuna), a „običnim“ je penzićima-smrtnicima – 800.000 ih od ukupno 1,2 milijuna prima prosječno 2300; oko  500.000 do 1500 kuna na mjesec – obećan je ukupan godišnji rast tek dva posto u dvije tzv. indeksacije do kraja 2018. godine. Koji je rast unaprijed pojelo u samo jednom mjesecu poskupljenje struje od 1. rujna 2017. što ga vlada nije željela/znala spriječiti ili bar amortizirati. S nešto više od 200 milijuna dodatnih kuna iz džepa poreznih obveznika, HDZ-ova će vlada platiti niz novih braniteljskih prava – npr. stalne mjesečne naknade za 82.000 nezaposlenih veterana, sve dok ne udovolje dobnom cenzusu za umirovljenje – što će ih, s iritantno prekomjernim pravima u odnosu na sve ostale, još više izdignuti kao građane prvog reda. Najpovlaštenije, uz besprimjerno povlaštenu političku kastu i Katoličku crkvu.

Zbog takvog tretmana „naših“ i ostalih penzića te priljeva novih, što podrazumijeva i progresivno povećavanje razlika među njima, dogodine će mirovinski fond biti deblji za 1,6 milijardi i do 2019. vjerojatno narasti na 40 milijardi kuna. Što uopće ne jamči građanima u zlatnim godinama da više neće vegetirati ispod praga siromaštva.

Pogrešan raspored prioriteta

Na listi proračunskih dobitnika strši i vojska, s lijepih 440 milijuna dodatnih kuna, ali i jakim vladinim obećanjem (bez racionalnog pokrića) da se debljanje vojnog računa  nastavlja i idućih godina. Što je ratne opasnosti manje, profesionalni RH-militanti jače udaraju u ratne bubnjeve i bješnje vitlaju ratnom sjekirom. Glupost, ali iznimno skupa glupost. U okolnostima masovne socijalne bijede u zemlji, iseljavanja stotinjak tisuća mladih i školovanih godišnje s cijelim obiteljima, natalitetne katastrofe (više od 11.000 manje rođenih nego umrlih na godinu), rastućeg dužničkog ropstva (oko 330.000 blokiranih zbog 42 milijarde kuna duga, 320.000 ovršenih; desetak obitelji dnevno ostaju bez kuće ili stana), robovlasničkog tretmana zaposlenih, enormnih gubitaka u zdravstvu, zastarjelom školstvu, ruiniranoj znanosti, kulturi i umjetnosti, milijardama teškim štetama od elementarnih nepogoda… i totalne moralne destrukcije društva – trenutnim je (sic) „očevima“ i osobito „majci“ Bijedne Naše prioritet Sveto trojstvo: Bruxelles s navezanim SAD/NATO „partnerima“, branitelji i vojska. Ne građani.

Unatoč Marićevim hvalospjevima samom sebi zbog konsolidacije javnih financija i stroge blokade rashodovnih granica, najvećem je broju građana teško oteti se dojmu da će im vlastita država i dalje biti maćeha. Država koju baš proračunski povlaštenici najglasnije kuju u zvijezde, i to zahtijevaju od sveg općinstva, jer u protivnom smjesta sljeduje ono „ne voliš Hrvatsku, ne poštuješ dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja“. Prema Smjernicama ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2018.-2020., koje je vlada prihvatila u srpnju, proračunski prihodi u 2018. godini se planiraju 127,9 milijardi kuna, a rashodi na 132,9 milijardi te deficit opće države na razini 0,8 posto BDP-a, uz stopu gospodarskog rasta 2,8 posto, upravo korigirane na 3,2 posto. Vladina stega na rashodovnoj strani u funkciji je smanjenja udjela javnog duga (veći od 80 posto) u BDP-u za 2,5 do tri posto godišnje, što je zahtjev EU-a da taj udjel ne smije biti viši od 60 posto.

To bi bilo u redu, da se vlada i ministar financija Bijedne Naše ozbiljno trude poredati prioritete i podijeliti novac u interesu ekonomskog i društvenog razvitka te poboljšanja standarda vlastitih građana, a ne stranih vjerovnika i povlaštenih skupina u zemlji bez obzira na socijalno i demografsko urušavanje RH. Veteranski ministar Tomo Medved, bivši savski šatoraš Đure Glogoškog, opovrgava izračun prethodnika u svom resoru Predraga Matića-Freda da je šatoraški 555-dnevni ultimatum vladi Zorana Milanovića o braniteljskim pravima i ustavnom zakonu bio težak 20 milijardi kuna, odnosno da će sada ta kasta inkasirati pet milijardi u nekoliko sljedećih godina po novom zakonu, ali ne – ustavnom.

Nekolicina „vječnih“/HDZ-ovih vođa malog dijela od 1350 braniteljskih udruga, na čelu s Đurom Glogoškim, Josipom Klemmom i možda desetak istaknutijih pobočnika u protuesdepeovskim remećenjima javnog reda i mira u Zagrebu, Vukovaru i šire po RH (2013.-2015.) pod neinventivnom egidom „Oba su pala, oba će pasti“, uspjela je ozbiljno pogoršati ionako loš javni dojam o braniteljima. Građani ih većinom smatraju „parazitskom kategorijom“ ljudi koji uživaju natprosječne povlastice, visoke mirovine i invalidnine (nerijetko sumnjivo stečene), ubijaju vrijeme po kafićima i kladionicama te stalno traže sve nova i nova, sve veća i veća prava na račun poreznih obveznika što jedva sastavljaju kraj s krajem. Bez elementarnog su osjećaja za karcinogeno stanje u društvu i državi, jer ispada da su se borili za državne apanaže i obiteljski kruh nad pogačom, za povlastice u svim društvenim nišama. HDZ-u se obio o glavu negativan javni dojam, na redovnim parlamentarnim izborima 2015. te na izvanrednim 2016. Birači su ga prisilili na nakaradnu vlast i „pakrački dekret“ Tomislavu Karamarku.

Proračunske sada egzibicije na štetu socijalne države i standarda većine građana ne idu vladajućima na čist obraz niti će im osnažiti rejting u biračkom tijelu, izvan stalne skupine stranački ovisnih uhljeba („mi smo dali kruh tvojoj obitelji, znaš za koga ćeš glasovati“), teritorijalno raspoređenih u ciljano/neprirodno skrojenih deset izbornih jedinica. Istraživanje agencije Promocije plus CRO Demoskop od 31. listopada do 4. studenoga pokazuje da građani više nemaju nikakvih iluzija o političarima koji im kroje neprihvatljivu životnu zbilju i zidaju još neprihvatljiviju budućnost.

HDZ-ov je rejting (31,3 posto) pao 2,2 posto u odnosu na početak listopada, kada je bio 33,5 posto. Premijer Andrej Plenković je i dalje najnegativniji političar u Bijednoj Našoj za 20 posto anketiranih (u listopadu za 18,7 posto). Vrh ljestvice pozitivnih već treći mjesec drži „Nitko“ (nijedan političar) s 23,3 posto glasova te „Svi političari“ (14,3 posto) drugo mjestu negativaca. Odmah iza premijera. Predsjednica RH pak Kolinda Grabar-Kitarović (14 posto, za razliku od prethodnika joj Ive Josipovića s 75 posto preferencija) druga je na listi pozitivnih preferencija, ali za 9,3 posto lošija od 15,3 posto u listopadu. Čak 76,8 posto (u listopadu 74,4 posto) birača drži da trenutna HDZ-ova vlast vodi RH u pogrešnom smjeru. Skliska nizbrdica. Narod očito ne misli dobro o vlasti, jer ni ona – sudeći i po proračunu – ne misli dobro onima za koje je preuzela odgovornost. Sic.

Sudeći po duhu i smislu rebalansa ovogodišnjeg proračuna i projekciji za sljedeću, koja je samo članak više iste asocijalne trakavice, ta se (ne)odgovornost svodi na rečena tri ključna cilja: udovoljiti željama/uvjetima Bruxellesa, SAD/NATO-a, ispuniti materijalna obećanja ma kako megalomanska bila ionako povlaštenoj veteranskoj kasti te intenzivirati militarizaciju RH napuhavanjem vojnog proračuna. Na tome se neće štedjeti ma kako teško građani živjeli. Javna je tajna da HDZ-ova drugopozivna vlast, kao vjerodostojna državna maćeha, ima u tim nakanama potporu HNS-ovih uhljebničkih restlova, tročlane SDSS-ove klijentelistički osviještene saborske mašinerije Milorada Pupovca, parlamentarno savjesnih Tomislava Sauche, Milana Bandića, Furija Radina, Željka Glasnovića, Branimira Glavaša i sličnih „giganata“ trenutnog saborskog politikantstva, što bi promućurnijim biračima trebao, ali neće biti ozbiljan indikator kad sljedeći put njih plus-minus 50 posto stane pred glasačke kutije.

Pet stotina pedeset petodnevni šatoraši Đure Glogoškog i Josipa Klemma, koji se uz Katoličku crkvu smatraju najzaslužnijima za povratak HDZ-a na vlast, prvi su još lani stali u red pred državnom blagajnom za naplatu svojih predizbornih usluga koje im je obećala obilno podmiriti tadašnja momčad Tomislava Karamarka. Premijer Plenković je sljednik tih nepisanih ortačkih ugovora o podjeli poslijeizbornog plijena, pa će iritantno skup poreznim obveznicima sadržaj HDZ-ovih obećanja šatorašima, u formi novog Zakona o pravima hrvatskih branitelja, članova njihovih obitelji i ratnih stradalnika, stupiti na snagu od 1. siječnja 2018. Odnosit će se i na bivše pripadnike HVO-a s obiteljima u BiH, koji nisu vidjeli ratišta u RH, ali odreda – u susjednoj rodnoj državi – imaju i hrvatsko državljanstvo.

Obrazac: bog i brada

Zašto HDZ-ova vlast u RH bez da pita one što pune državni proračun, samovoljno i dugoročno nabija poreznim obveznicima u Bijednoj Našoj milijunske novčane obveze prema dijelu sunarodnjaka u BiH, konstitutivnom narodu u svojoj domovini BjH koji se, jelte, „nisu borili“ protiv Srba i Bošnjaka za – veliku Hrvatsku? Zato što se ciklički, u četveroredima u XI. tzv. izbornoj jedinici za dijasporu (konstitutivni Hrvati u BiH, pa dijaspora, sic!) bore za isključivo HDZ-ovu vlast? Na biračkom je popisu u Bijednoj Našoj već desetljećima oko 400.000 glasača više nego punoljetnih stanovnika RH, a na nekim privatnim adresama u Vrgorcu i mjestima uz hrvatsku granicu s BiH je pak  prijavljeno po više desetaka ljudi iz susjedne države koji tamo nikan nisu stanovali. Komedija, kao i onaj medijski razglašen slučaj revne glasačice Anđe što je umrla prije ohoho godina, eno joj i groba u Hercegovini, ali – redovno na izborima glasa za HDZ.

Po obrascu bog je najprije sebi napravio bradu, šatoraško-stožeraški su vođe zbrinuti unosnim sinekurama u piramidi HDZ-ove državne/lokalne vlasti i prije donošenja tog zakona (Vukovar, Zagreb-Pantovčak, Novalja-Zrće…), koji su sami sebi pisali novi braniteljski zakon, u sinergiji sa šatoraškim drugom iz Savske 66 Tomom Medvedom, sada HDZ-ovim ministrom čiji su izbor na to mjesto također „morali“ odobriti šatoraši. U toj su priči svi zašto i zato proračunskih manevara na prioritetnoj braniteljskoj stavci zadani  Mariću kao konstanta. Druga konstanta, također utemeljena na jednostranoj političkoj odluci najužeg državnog vrha, a ne objektivnom, fiskalnom stanju zdravlja RH, stezanje je remena baš na pozicijama socijalne osjetljivosti i standarda građana te otpuštanja na stavci zidanja vojnih troškova.

Ako se ministar financija diči time da ne dopušta ukupno povećanje proračunskih rashoda iznad rečenih 132,9 milijardi kuna, a možebitnim viškom prihoda kani dodatno smanjivati javni dug, te unutar determinirane ukupne rashodovne svote ipak povećava „prioritetne“ troškove, logično je pretpostaviti da nekom mora uzeti ne bi li  drugom dao – više. To je zdravorazumska logika kojoj uče djecu od prvog razreda pučke škole. Osim globalne fiskalne racionalizacije – koju se više ne naziva štednjom, jer se upire o očekivani rast BDP-a, stabilne proračunske prihode i (pokazalo se sklizak: povučeno samo 2,5 posto!?) novac „koji imamo pravo povući“ iz europskih fondova – te podebljanog novčanog ekvivalenta braniteljskih prava, državni blagajnik Zdravko Marić je uvažio i novu, politički oktroiranu – treću konstantu: veći trošak za vojsku. I to je pokriveno alibijem viših interesa – Strategijom nacionalne sigurnosti i iz nje deriviranim Zakonom o domovinskoj sigurnosti, koji će uskoro stupiti na snagu – po krivotvorenom obrascu, obrnutoj logici da je gladnom važniji Shakespeare od kobasice. Pa je onda i Hrvatima preče oružje od kruha!? Glupost, ali…

Vrhovna zapovjednica vojna Kolinda Grabar-Kitarović i za neopozivu ostavku svako malo spreman obrambeni ministar Damir Krstičević najgrlatiji su, izrazito proamerički  jastrebovi na tom dijelu proračunskog neba. Nema veze što RH nema novca za novu, pametnu tehnologiju u školama i bolnicama te dostojno platiti prosvjetare i liječnike, ali skucat će nekako silne milijune eura za kupnju ratovima izraubane američke stare krame što uskoro više neće ni letjeti niti gmizati bez radikalne generalke, vrlo skupih rezervnih dijelova i još skupljeg održavanja u „borbenom stanju“. Eda se „partneri“ ne bi ljutili, kao što je na NATO-ovom summitu u Varšavi ratoborni američki predsjednik Donald Trump kazao da hoće, dok je čitao lekciju „nediscipliniranim“ saveznicima o bildanju vojnih proračuna. Jer, Rusi samo što nisu napali, a teroristi već harače?

Nazočna Grabar-Kitarović i nenazočan ostatak trenutne RH-vlasti na brzaka su se pokrili ušima preko glave. Tim prije, jer je Trump kolaterano obećao američku potporu hrvatskoj želji – realno, računu bez krčmara, starom petnaestak godina, još iz doba Stjepana Mesića na Pantovčaku i Ive Sanadera u Banskim dvorima – o gradnji LNG terminala za ukapljeni plin na Krku. Trgovac Trump je odmah vidio ogromne količine uskladištenog američkog ukapljenog plina, iscijeđenog iz škriljevaca, kako istiskuju iz europskih cjevovoda, osobito njemačkog Sjevernog toka 2, znatno jeftiniju rusku konkurenciju. Grabar-Kitarović je pobrzala obećati Trumpu da će Bijedna Naša, makar joj sunarodnjaci ostali na kruhu i vodi, napumpavati vojni proračun sa sadašnjih blizu 1,4 posto BDP-a na uvjetovanih (NATO) dva i više posto, do 2024. godine. Petstotinjak suvremeno naoružanih vojnika, usput, držat će pod američkim vrhovnim zapovjedništvom u Afganistanu, Litvi, Poljskoj, odskora i u – Libanonu. Za čije babe zdravlje? Je li HDZ-ova vlast pitala građane dopuštaju li to militarističko preseravanje na račun poreznih obveznika? Nije. Nije ni ministar Marić. Ni neće.

Proračun na radost i po mjeri nasrtljivog korporativnog kapitalizma, čiji su operativci u Washingtonu/Pentagonu, Bruxellesu/NATO-u, Svjetskoj banci, MMF-u i na sličnim adresana, zadovoljno trljaju ruke time kako aktualni službeni Zagreb odrađuje zadaću državne maćehe svojim sugrađanima. A sugrađani time nisu zadovoljni. Preostaje im dalje skapavati u siromaštvu, depresiji i beznađu ili se iseliti iz „najljepše zemlje na svijetu“ koju je bog namijenio sebi kad je dijelio svijet. Budući da je Hrvate slučajno preskočio, dao im je – svoj komad. Ova vlast im sada neće stati na iseljenički izlaz. Dapače. „Radimo na reformama“, lakonski će premijer na predsjedničinu kritiku s opatijskog skupa ekonomista: „Hrvatska stoji, a drugi idu naprijed“. Rumunjska je sa začelja već pretrčala Bijednu Našu na europskoj stazi, uskoro će i Bugarska, a vlada „radi na reformama“. Ohrabrujuće? Ni približno.

Premijer Plenković u godini dana mandata i svoje (ne)stabilne saborske većine nije proveo ni jednu reformu, a kvazireformska porezna, kojom se diči ministar Zdravko Marić, uopće nije usrećila građane. U razgovoru na Novoj TV, potpredsjednica vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić farba tunele na novinarsko pitanje o tome kada će građani osjetiti na svom životnom standardu sve te gospodarske i fiskalne uspjehe trenutne vlasti. „To je proces“, kaže Dalić i značajno vrti grimase na licu, a prosječno inteligentan gledatelj to ispravno prevodi kao „čekaj magarče dok trava naraste“. Dok trava raste, premijer i njegov državni blagajnik samozadovoljno također javno farbaju tunele nizovima brojki koje, doduše, nisu jestive niti se njima plaćaju režije, ali lijepo izgledaju. Proeuropski i budućnosno. Malo morgen, kazao bi onaj već zaboravljeni iz požarevačkog groba.

Ta je „porezna reforma“ podebljala plaće političkoj kasti – od saborskih zastupnika do šefova vlade i države – te najjbolje plaćenim zaposlenicima, s primanjima većim od 10.000 kuna mjesečno, i za više od 2000 kuna. Radnici s prosječno oko 5000 kuna „nagrađeni“ su s tek 146 kuna, a najveći dio slabije plaćenih nije dobio ništa. Ipak mogu biti zadovoljni? Zašto ne? Premijerova momčad „radi“ na njihovom životnom standardu, a tko ne može dočekati dok trava naraste, mora razumijeti da je to proces ili uzeti putovnicu, pa put pod noge.

Život težak i sve teži

Što će biti s odumirućim penzićima, vrag će znati. S onima iz socijalnih samoposluga i pučkih kuhinja? To ni vrag neće znati. Od novoproračunskih 440 dodatnih milijuna kuna za vojsku, 350 milijuna je predviđeno za kupnju borbenih aviona. Idućih godina će ta proračunska stavka iznositi milijarde kuna… Plaće u državnom i javnom sektoru će se 2018. godine podebljati s 600 milijuna kuna, što može biti puka fatamorgana socijalnog mira, ako se realiziraju tužbe zaposlenih jer država nije poštivala ugovore o plaćama i drugim pravima. Upravo potpisan jednogodišnji kolektivni ugovor vlade i sindikata državnih i javnih službenika o plaćama, božićnici, jubilarnim nagradama, itd. znači samo – drži vodu dok majstori odu.  Pravi krah javnih financija prijeti možebitno nepovoljnom odlukom arbitraže u Washingtonu o sporu RH i mađarskog energetskog diva MOL-a, gdje će milijunski troškovi porezne obveznike zaviti u crno. Propadne li i vlada, manje-više, zamijenit će je jednako nesposobna i proračunski nesocijalna.

Dok državni blagajnik Marić „smanjuje udio javnog duga u BDP-u dvostruko brže od EU-prosjeka“, pa javno saldira „pokazatelje uspjeha javnih financija“, naličje cijele te priče zapravo je premetanja iz šupljeg u prazno budući da i dalje izostaju baš ključni paramatri zdravog gospodarskog i društvenog razvitka. To su sustavne reforme: od izrabljivačkih/neljudskih odnosa u svijetu rada, poljoprivrede i reindustrijalizacije do školstva, zdravstva, mirovinskog sustava, pravosuđa, socijale, državne i javne uprave, teritorijalnog preustroja RH, izbornog zakonodavstva, boljih odnosa u kulturi i umjetnosti te društveno prihvatljivog tretmana prošlosti, branitelja i Katoličke crkve. Zanemarivanje prioriteta, odnosno politikantski/kalkulantski raspored prioriteta na rashodovnoj strani proračuna nastavak je negativnih trendova. Koji vode u propast.

Najvećem dijelu građana život je težak i sve teži, nesiguran, neizvjesna su radna mjesta, plaće i mirovine ne dostaju za puko preživljavanje, kamoli za pristojan život. Prosjek plaća je trenutno oko 6000 kuna. Demografska obnova – bez koje će RH za koju godinu izumrijeti – verbalno je Plenkovićevoj vladi „prioritet nad prioritetima“, a ključni demografi – na čelu sa Stjepanom Štercom i Anđelkom Akrapom – smiju se vladinoj demografskoj praksi kao najsočnijem vicu. Ma koja demografska obnova RH, demagogijom se ne prave djeca niti su pronatalitetna akcija borbeni avioni, blindirana vozila u MUP-u (milijun kuna svako!), zidanje braniteljskih prava iznad stratosfere, „domoljubna“ i (prazno)vjerska prenemaganja… To potvrđuje i dodatni proračunski novac za demografiju: 156 milijuna kuna za rodiljne naknade drugih šest mjeseci. Taj je resor zadnji na listi proračunskih dobitnika. Rebalansom za 2017. će se platiti 1,1 milijarda kuna zdravstvu za dugove bolnica, što je kap u moru u odnosu na više od osam milijardi ukupnog zdravstvenog duga. Koji će se i dalje povećavati.

Za štete od požara i poplava teške više milijardi kuna, država će naći tek 80-100 milijuna, pa i to svjedoči o naravi državnih prioriteta, socijalnoj osjetljivosti i javnom imidžu državne maćehe kojoj su najmanje važna vlastita siromašna djeca.

The post Sveto trojstvo hrvatske državne maćehe appeared first on Tacno.net.

Foto: FAH

Zategnuti odnosi između predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića pobudili su medijsku znatiželju i vrlo neugodne komentare među građanima. Tv-kamere surfaju u utorak 14. studenoga na svečanosti dodjele Zlatne kune, priznanja tzv. uzornim gospodarstvenicima – po facama visokih državnih uzvanika u prvom redu kako lica kamenih okreću poglede jedno od drugog i prave se da se ne poznaju. Takva malodobna djeca nisu za obnašanje državne vlasti, čak ni za ikakav politički brak ili preljubničku vezu trajniju od dva dana. Oni se ne smiju ponašati blesavo u javnom prostoru, jer su dvoje najodgovornijih za državu i ustavno obvezni – surađivati. Ne duriti se jedno na drugo. Predsjednica je imala pravo kritizirati premijera i vladu, ali nije imala pravo naknadno se posipati pepelom tvrdnjom kako smo za katastrofalno stanje u Bijednoj našoj „svi pomalo krivi“. Nismo svi. Krivi su poimence političari i stranke što su 27 godina vodili RH: 20 godina HDZ i sedam godina SDP. I točka. 

Marijan Vogrinec

Neozbiljno državno-političko društvo u zemlji ludila. Doba ludila za koje smo, javno se sramoti prdesjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović „svi pomalo krivi“. A, prevedeno na prostoseljački jezik, razumljiv i nepismenom čeljadetu, „svi smo pomalo krivi“ za to što drugi u Uniji brže napreduju od Bijedne Naše (kazala je na skupu ekonomista u Opatiji), za to što je Hrvatska demografski izumire te je u izvanrednom stanju a ne poduzima izvanredne mjere (ispalila je dan-dva kasnije u Vukovaru, otvarajući vojarnu „204. vukovarska brigada“, s osamdesetak inženjeraca iz Vinkovaca), „svi smo pomalo krivi“ i za to što je na djelu masovno iseljavanje iz zemlje jer nema dovoljno radnih mjesta, pristojnih plaća ni stanova za mlade obitelji… Napokon, „svi smo pomalo krivi“ za sve drugo što ne valja u državi, a sve drugo također ne valja.

Ništa nije dobro, pa ni to što je istinita ocjena katastrofalnog stanja u Bijednoj Našoj najviše zaboljela premijera Andreja Plenkovića te joj je, ne baš uvijeno, morao oponirati. Malo oštrije, nego što zna kad su posrijedi stranački autoriteti i HDZ-ovi interesi. Rezultat: više ne razgovaraju. Čak se ne pozdravljaju kad su protokolarno primorani nazočiti istim skupovima i sjediti slijeva i zdesna HDZ-ovom šefu Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću. Javna je tajna da su i dosad bili rijetki petki kad su se međusobno nazivali i porazgovarali o nekom krupnijem državnom pitanju – što su morali i po službenoj dužnosti – kamoli sjeli uz kavicu ili o državnom trošku povečerali nešto delikatesno, makar u bivšoj Titovoj vili na Prekrižju. Koju je vilu HDZ-ova „žena iz naroda“ – nezaustavljivo bildajući vlastiti image kao da će već sutra predsjednički izbori – nakanila adventski otvoriti građanima za prigodne katoličke tulume.

Foto: Lider Media

Zategnuti odnosi među ključnim državnim adresama na dvama elitnim zagrebačkim brdima već su pobudili medijsku znatiželju i vrlo neugodne komentare među građanima. Tv-kamere surfaju – recimo, u utorak 14. studenoga na svečanosti dodjele Zlatne kune, priznanja tzv. uzornim gospodarstvenicima – po facama visokih državnih uzvanika u prvom redu kako lica kamenih okreću poglede jedno od drugog i prave se da se ne poznaju. Takva malodobna djeca nisu za obnašanje državne vlasti, čak ni za ikakav brak ili preljubničku vezu trajniju od dva dana. Predsjednica RH i premijer nisu mala djeca iz srednjodobne vrtićke grupe, a ponašaju se blesavo. I to u javnom prostoru. Da ih svi gledaju. Nije ih sram. Ne toliko zato što građani ionako ne misle dobro ni o njima niti o poslu koji (ni)su obavili, a morali su i mogli, nego i stoga što su tih dvoje najodgovorniji za državu i ustavno obvezni – surađivati. Ne duriti se jedno na drugo. Pogotovo ne u okolnostima kad je zemlja na koljenima, gledano po svim ključnim sastavnicama i parametrima. Od ekonomskih do društvenih i moralnih.

„Državničko“ zlo i naopako

Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović jest otpočetka mandata politička grešnica, koja je naobećavala građanima brda i doline, nevjerojatne količine meda i mlijeka (osobito mladima, koje je zaboravila već drugi dan po useljenju u Predsjedničke dvore!), vile i kule, brda i doline, a ništa nije ostvarila. Objektivno, nije ni mogla, jer za 99,9 posto toga nema ovlasti. Toliko je valjda znala unaprijed, ali je dijarejski izlijevala nevjerojatna obećanja. Ali i takva, neuvjerljiva i „vladarski“ neuspješna, sklona političkom soliranju/iskakanju u vanjskoj politici i na vojnom planu, manekenskih manira često bez smisla i ukusa, nakon gotovo tri godine što ih je mahom provela beskorisno trošeći novac siromašnih poreznih obveznika po inozemstvu, birajući i egzotične destinacije za obiteljski turizam, Plenkovićevoj je vladi i njemu osobno otvoreno kazala što ih ide. I bila je u pravu od prvog do zadnjeg slova svoje kritike. Mogla je i žešće da trenutni stanari Banskih dvora nisu iz istog stranačkog legla kao i ona, pa… Ipak, premijeru je kritika teško sjela.

Prije toga, suprotstavila mu se u povodu osnivanja saborskog istražnog povjerenstva za Agrokor, koje je Plenković – svi se normalni građani i mediji pitaju zašto – pokušao  na svaki način spriječiti. Ako ništa drugo, on osobno nema nikakvog krimena u svom CV-u ni u vezi s pustim milijardama kriminala u Agrokoru niti drugdje, gdje je HDZ bio umočen ne do grla, nego visoko preko glave, pa je tim čudnije zašto se toliko uzjogunio protiv oporbenog zahtjeva. Grabar-Kitarović je također imala kontra mišljenje o nastavku kurikulne reforme školstva, zagovarajući smijenjenog voditelja Borisa Jokića i njegovih petstotinjak stručnjaka što su doveli projekt do eksperimentalne faze. Plenković je, pak, za dovršenje/preinake te reforme birao svoje ljude na čelu s notornim konzervativkama Dijanom Vican iz Zadra i Jasminkom Buljan-Culej iz Ministarstva znanosti i obrazovanja optuženog za plagijat ministra Pave Barišića. Išao je niz dlaku konzervativnim radikalima s kojima šuruje u raznim nišama nevjerodostojne koalicijske vlasti (u parlamentu, ministarstvima…).

Poslije se cijela ta stvar srušila, jer je premijer, u dogovoru s desetkovanim ostacima novog koalicijskog partnera HNS-a, pustio kurikulne uzde tzv. nevisnoj ministrici Blaženki Divjak i odmah se sukobio s njom budući da je nadobudno povjerovala kako uistinu ima „slobodne ruke“. A nema, niti će imati. Čim je nakanila po svome, pa Vican i Biljan-Culej počela udaljavati od sebe, premijer je kočoperno skočio na zadnje noge. Dakako, da se ne zamjeri Katoličkoj crkvi, Željki Markić, vigilaristima Vincenta Johna Batarela i inom buljuku konzervativnih militanata radikalnog svjetonazora i političkih afiniteta. A ne može po onoj pučkoj ni vrit ni mimo.

Još je niz primjera disharmonije stajališta i primjetnog zahlađenja nikad zapravo osobito toplih, kamoli vrućih odnosa premijera Plenkovića i predsjednice Grabar-Kitarović, koji se dugo i dobro poznaju dok su sinkronizirano plivali u diplomatskim vodama. Globusov kolumnist i nekadašnji Vjesnikov urednik vanjske politike Jurica Körbler imenuje trenutno stanje „vrhuncem hladnog rata predsjednice i premijera“, jer ju on „ne doživljava“, a „njoj to smeta“. Slučajno ili ne, tek, „nisu je doživljavali“ ni bivši SDP-ov premijer Zoran Milanović (što neki objašnjavaju međustranačkim rivalstvom: SDP drži vladu, HDZ Predsjednički ured) niti HDZ-ov premijerski izabranik Tihomir Orešković (oglušio se o njezin neargumentirani zahtjev za smjenom šefa SOA-e Dragana Lozančića, smjenama nekih diplomatskih predstavnika u inozemstvu…), pa je uistinu razložno upitati se je li problem u predsjednici Grabar-Kitarović ili u trojici premijera različitih političko-ideoloških profila što su se izredali u prošle tri godine.

Predsjednica Bijedne Naše, dakle, jest u pravu kad je premijeru Plenkoviću i vladi skresala krimen izostanka ključnih reformi i stranih ulaganja, impotentnu ekonomsku politiku, pad životnog standarda i neljudske radne odnose zbog čega će i Bugarska uskoro preteći RH u Uniji te krimen što demografska, pronatalitetna politika nije ključna među proračunskim prioritetima. Premijer i njegova traljava vlada s jedva 78 ruku saborske većine – i to neizvjesne, od glasovanja do glasovanja – nisu krivi za sve nagomilane negativnosti u prošlih 27 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (sic), ali itekako jesu odgovorni što u godini mandata (plus HDZ u profućkanoj 2016.) nisu povukli učinkovite poteze niti dali vjerodostojne dokaze da haće za sanaciju nastale štete i sprječavanje daljnjeg klizanja zemlje u propast. Već i letimičan pogled na projekciju državnog proračuna za 2018. godinu učvršćuje uvjerenje da trenutna vlast nije socijalno osjetljiva i nema zrelu viziju učinkovitog razvitka zemlje u kojoj će građanima biti ugodno živjeti.

E sad, to da smo „svi pomalo krivi“ za to što nam jest kako jest, a nije nam dobro, čista je politička demagogija koja ostavlja gorak okus spoznaje da hrvatska predsjednica obranaški ustaje protiv esencijalnih interesa svoje zemlje i njezinih žitelja. Svi smo krivi, bez navodnika, samo za to što smo u prošlih 27 godina maloumno davali biračke glasove ljudima kakva je i predsjednica sama i strankama kakva je njezina matična, da bi izabrani iznevjerili povjerenje u svakom, pa i najgorem kriminalnom smislu. Nismo, pak, svi krivi za to što svaki četvrti građanin živi ispod praga siromaštva, što se rađa sve manje djece, što se živi u dužničkom ropstvu, pogoduje krupnom kapitalu i stranim zelenašima, što se ljudi masovno iseljavaju iz vlastite domovine, što RH više nema iole vrijednu industriju, nema agrar ni na trećini prijeratnog… Krivi su političari i njihove stranke koje su obnašale vlast, a to se dade utvrditi poimence i po stupnjevima kaznene odgovornosti.

Od 27 godina državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (sic), HDZ je s buljukom svojih i koalicijskih uhljeba 20 godina na vlasti, a SDP sedam godina. U tom su kukavičjem gnijezdu krivci za ovo što danas imamo/nemamo. Zašto ih Kolinda Grabar-Kitarović nije imenovala, redom i poimence: na čelu prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman (hadezeovcima s dna kace i onima koji se takvim smatraju „Otac domovine“, sic, „veći“ od Ante Starčevića s neuhvatljive tisućice kuna), pa za Franjom svi odreda visoki državni dužnosnici/političari koje je osobno postavio i koji su kasnije klijentelistički dolazili za državno kormilo. Zašto ti ljudi nisu radili u interesu svih žitelja RH, nego za vlastitu i materijalnu korist zapadnih vlasnika državne RH-licencije?

Sada, kad je vrag sasvim odnio šalu, a Bijedna Naša gubi ravnotežu nad ambisom, nađe se izvjesna „žena iz naroda“ nezajažljivih ambicija bez pokrića demagoški docirati o tome kako smo „svi pomalo krivi“. Budalaština prvog reda, koja se mogla čuti još u bivšem, socijalističkom režimu kad je krivnja za promašaje također bila „svih nas“, a uspjesi personalizirani u sintagmi „Tito i Partija“. Ni Grabar-Kitarović, koja se osramotila micanjem Titove biste iz Predsjedničkog ureda eda bi tamo smjestila vlastitu kartonsku silhuetu u prirodnoj veličini među dvojicom licitar-gardista za fotkanje s posjetiteljima, očito nije cijepljena protiv tog „komunistički jednoumnog“ gena – „moramo“, „trebamo“, „zalažemo se“, „želimo“… Dajte, prošla su kolektivistička vremena kada se politički nerad, nesposobnost, podobnost, nekvalificiranost, itsl. moglo politički zamotati u celofan i prodati indoktriniranoj masi.

Predsjednici Grabar-Kitarović je par dana kasnije valjda došlo iz debelog mesa do sivih vijuga da se premijer Andrej Plenković neće tek tako „odljutiti“ zbog njezine prozivke, pa je na marginama konferencije „Požari u Hrvatskoj: obrana i prevencija“ pobrzala popraviti štetu.

Činili su zlo, a ne nedovoljno

„Izjavila je kako bi bilo neodgovorno već sada, na polovici mandata (malo više, op. M.V.), razmišljati o idućem predsjedničkom mandatu te izrazila nezadovoljstvo jer su njezine posljednje izjave protumačene kao pokušaj kritiziranja vlade i pozicioniranja u političkom prostoru“, izvijestio je HRT u srijedu 15. studenoga. „Kazala je kako za stanje u posljednjih 25 godina ne može biti odgovorna jedna vlada, pogotovo ne ona koja je na vlasti tek godinu dana. ‘Odgovorni smo svi pomalo. U to uključujem i sebe jer sam bila ministrica vanjskih poslova u jednoj od prethodnih vlada. Nismo činili dovoljno. Nije da Hrvatska nazaduje koliko je problem da nas drugi prestižu’, ustvrdila je. Kada je riječ odemografskoj slici Hrvatske, kazala je da je ocjenu o ‘izvanrednom stanju’ tijekom godine izrekla već tri puta te da je iznijela podatke koje nitko od stručnjaka nije doveo u pitanje. ‘Držim da nema vremena za čekanje, moramo početi snažnije raditi na reformama kojima treba dati pravi sadržaj i smisao’, dodala je. Smatra da su mjere (izmjene Zakona o doplatku za djecu, povećanje broja vrtića) koje je predstavila ministrica Nada Murganić dobar početak, ali postoje i mnoge druge mjere.“

Bla, bla, bla… Alkari bi kazali – uništa! Mačkule se ne bi oglasile. Isprazno političko fraziranje – reci da nešto kažeš – kojim se samo pokušala posuti pepelom pred Plenkovićem. Kao što redovito čini kad se zaleti pred rudo i tresne čelom o zid. Takvo ponašanje ne pristoji državnici koja iznad svega sanja o tome da je javnost doživljava takvom: lijepom, inteligentnom, dobrodošlom u svakom društvu, politički jasnom i čvrstom… Zbog takve noćne more u kojoj se kobno miješaju ambicije i kruta zbilja (u kojoj ju „ne doživljavaju“ čak ni sudionici anketa rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop) kolateralno pribjegava na svojim seljakanjima Predsjedničkog ureda po RH i inim posjetima dijeliti – ne samo vrtićkoj djeci, i ne samo u Dubrovniku – vlastite fotošopirane fotografije s autogramom. Kao hollywoodska starleta iz tridesetih godina prošlog stoljeća.

A Kolinda „žena iz naroda“ – ponosna imenjakinja „Colinde“ (1964.) kanadske pjevačice Lucille Starr, čijim je prepjevom „Kolinda“ tinejdžerska pop senzacija Zdenka Vučković hipnotizirala u rodilištu 29. travnja 1968. oca Branka Grabara – vlasnica ipak nije hollywoodska starleta niti su danas tridesete godine prošlog stoljeća, pa… Ako nju veseli dijeliti svoje fotografije općinstvu koje ih želi uzeti, a to nije zakonom zabranjeno, kao ni posprdni komentari u javnosti, neka joj bude. Na čast i slavu, kao što svećenici i časne sestre misle da će biti svete sličice djeci.

„Ipak“, zapisao je Jurica Körbler u Globusu, „posljednje oštre istupe predsjednice mnogi su shvatili ne samo kao crvenu krpu Banskim dvorima nego i kao uvertiru za buduće predsjedničke izbore. Teorija je napretek, od toga da se Kolinda Grabar-Kitarović željela odmaknuti od Vladine politike koja zaista nije previše efikasna, proširiti krug glasača izvan HDZ-a, do toga da ima ambicija i da, jednom, sama preuzme stranku ako Plenkoviću kola krenu nizbrdo. Oni najbolje obaviješteni o odnosu dvaju ‘političkih brda’ tvrde da je u ovom slučaju razlog nove konfrontacije predsjednice i premijera čvrsta odluka Kolinde Grabar-Kitarović da otvoreno progovori o stanju u zemlji, bez obzira na posljedice, pa i na to da je zbog toga Plenković ne podrži za drugi mandat.“

Bude li se natjecala za drugi mandat, a jamačno hoće ne iskrsne li joj u međuvremenu neka bolja apanaža u međunarodnoj diplomaciji, gdje ima i poznanstava, i (pro)američkih veza i osobnih ambicija, bez HDZ-a iza leđa neće imati velikih izbornih izgleda. Ne bude li Plenković do tih izbora zglajzao s čela stranke i vlade, bit će mu više u interesu imati „svoj“ adut na Pantovčaku, makar u Grabar-Kitarović, nego nekog iz oporbe. U HDZ-u, pak, još neko vrijeme neće biti na vidiku kapaciteta vrijednih za mjesto predsjednika države. Ako ćemo pošteno, nema takvih ni u SDP-u niti u ostatku političke oporbe, a pametni i ugledni izvan tih polova ionako nemaju prolaz prema državnom vrhu bez „blagoslova“ ovih što su u 27 godina državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (sic) doveli zemlju na prosjački štap, ogadili je stranim ulagačima i širom otvorili vrata demografskom/iseljeničkom samoubijstvu. Reklo bi se, aktualna predsjednica Bijedne Naše može i dalje činiti što želi i s kim želi, a da joj to ne moraju biti ozbiljni minusi u predizbornoj kampanji za drugi mandat na Pantovčaku.

Dok je u politici tako – a jest, čak i gore nego što se izvana dade pojmiti – apel prije točno pet godina oslobođenog haaškog uznika Ante Gotovine sa zagrebačkog Trga bana Jelačića zvuči kao neslana šala: „Pobijedili smo. Rat pripada prošlosti. Okrenimo se budućnosti, svi zajedno“.  Valjda mu se zato iza leđa onaj nesuđeni optuženik za ratni zločin nad srpskom starčadi u Gruborima general (?) Željko Sačić onako neukusno cerio? Bijedna se Naša otad gadno srozala na ljestvici uljuđenih i gospodarski vjerodostojnih država te ima velike izglede zadržati poziciju lokalne agencije za izdavanje dinastijsko-kontejnerskih viza za Reykjavik, Berlin, Stockholm, Dublin, London, Pariz, Toronto… Jer, Bijedna će Naša ostati zemlja dinastija na vlasti koje nemaju potrebu putovati u inozemstvo, osim kad treba odnijeti nove vreće novca u porezne oaze, te kontejnerskog naroda koji, pak, prodajom plastičnih boca ne može zaraditi ni za jednosmjernu kartu vlakom u svijet gdje se poštenim radom može zaraditi i nešto više od korice kruha.

Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković čudno i smiješno zvuče kad tjeraju visoku politiku i prodaju državničku pamet onima za koje su, tvrde, preuzeli odgovornost, a mediji istodobno obznanjuju, recimo, frapantne činjenice o kapitalnim pljačkama RH s manje-više lakrdijaških sudskih procesa (slučajevi Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Božidara Kalmete, predsjedničina intimusa s privatnih večera i rođendana Zdravka Mamića…) za koje se ne odgovara jer krimen otplahuta u zastaru, odvjetnici ga zamute ili se svjedoci predomisle, naprasno izgube pamćenje (recimo, nogometaši Luka Modrić i Dejan Lovren)… Je li odnos države/pravosuđa prema četverostrukom ubojici u prometu Tomislavu Horvatinčiću – nijednom nije bio kriv za prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama – potvrda dinastijske države Hrvatske u kojoj mali vozač, za razliku od velikog, ide iza rešetaka i zbog prolaska kroz žuto svjetlo na semaforu? Sada se kao nešto javlja da policija šalje Horvatinčića na prisilan zdravstveni pregled kako bi se ustanovilo treba li mu oduzeti vozačku dozvolu.

Jesmo li, gospođo predsjednice, „svi pomalo krivi“ zbog dinastije Ivice Todorića, zbog svega što je Hrvatskoj učinjeno pod tom tajkunskom egidom „nepoznata“ imovinskog podrijetla? Očito jesmo – mi, kontejnerski narod – jer svi premijeri od početka 1990-ih što se ovih dana redaju kao svjedoci pred Saborskim istražnim povjerenstvom za Agrokor nemaju pojma o tome tko je izmislio imotskog tajkuna Ivicu Todorića, kako je došao do enormne gospodarske imovine, tko mu je to omogućio, kada, zašto, kako je mogao neplaćati milijarde dobavljačima i državi, uzimati kredite bez pokrića, trošiti nezamislive svote na kraljevski život i, napokon, dovesti Bijednu Našu pred obveze s još nezamislivim posljedicama za svakog građanina ponaosob? Tko mu je dopustio? Svjedoci pojma nemaju: „Nisam sudjelovao u tome ni na koji način, ne znam… “

Foto: Siniša Hančić (PIXSELL)

Ne možemo kazati da smo svi pomalo krivi. Isključivo su krivi političari i politike od 1990-ih, odreda vodeći pojedinci i stranke, koji trebaju biti kazneno gonjeni, vlastitom slobodom i imovinom odraditi narodu nanesenu štetu, jer dobro plaćenu dužnost nisu obavljali kako su bili dužni – za opće dobro. Po zakonskim i moralnim normama. Bez iznimke, svak mora snositi sankcije prema svom udjelu u šteti, a ne biti „nedužan“ ekvivalentno poziciji na piramidi političke/financijske moći. To bi moralo vrijediti i za „nedužnog“ predsjednika Gradskog vijeća Vukovara Igora Gavrića, paradnog vlasnika crne kravate s ustaškim grbom iz predhadezeovskog razdoblja, koji je početkom 2016. nakon ponoći usred Grada heroja Mercedesom usmrtio 30-godišnjeg sugrađanina. Po predsjedničinoj logici, svi smo pomalo krivi i za obiteljskog nasilnika, požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića (HDZ), koji je godinama (radi ambiciozne ljubavnice?) premlaćivao suprugu, ona se žalila i samom Plenkoviću („Moji suradnici nisu mi pokazali njezine e-mailove“, vadio se) i nikom ništa.

Eno ga, Tomaševića, s figom u džepu i dalje sjedi na izvrsno plaćenom mjestu župana sa strogom “no-no, Alojz“ kaznom iz HDZ-ove središnjice na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma. „Svio smo krivi“ i za onog Mladena Jozinovića, direktora koprivničkog odlagališta otpada Piškornica d.o.o, koji sam sa sobom potpisuje isplatu milijun kuna bonusa, prima dvije plaće, a predsjednik Skupštine društva Piškornice je HSS-ov disident, koprivničko-križevački župan Darko Koren. Majka te rodila, kazao bi na sve to omiljeni virovitički gvardijan, bivši perspektivan boksač fra Rozo Brkić, pa „svi smo pomalo krivi“, samo oni koji uistinu jesu – nisu!

Majka te rodila, „svi smo krivi“!

Financijski su forenzičari u koncernu Agrokoru otkrili sablažnjive činjenice o bolesnom koristoljublju i kriminalnim manipulacijama nevjerojatnim milijardama kuna – čime se već bave i organi gonjenja – što je u 27-godišnjoj povijesti RH najteži primjer neodgovornosti i nedomaćinskog raspolaganja ne samo novcem nego i životnim sudbinama stotina tisuća zaposlenika, financijskom i gospodarskom stabilnošću zemlje. Bez obzira na psihijatrijsku anamnezu „domoljublja“ i materijalističkih apetita vlasnika Agrokora, vodećih članova dinastije Ivice Todorića i uvezanih političko-ekonomskih subjekata, taj se skandal stoljeća nije mogao dogoditi bez jataka u samom državnom vrhu. Ni bez Franje Tuđmana kojeg se moralo pitati tko će dobiti koji/koliki komad „socijalističkog/društvenog/ničijeg plijena“, kome će ići i koliki krediti što ih ne trab vraćati, itd. Ne može danas predsjednica Grabar-Kitarović farbati tunele bedastoćom da smo „svi pomalo krivi“. Ako ona jest, a jest jer je od 1992. dio političko-pljačkaške nomenklature ove zemlje, autor ovih redaka – nije kriv.

Pojedinosti forenzičkih nalaza izvan koordinata poslovne matematike – kojom se bave ekonomski analitičari i novčarski eksperti – s ljudske su, moralne i karakterne strane više nego zaprepašćujući. Recimo, da se ne plaćaju obveze dobavljačima (više od 42 milijarde kuna) i radnike drži na crkavici (prosječno nešto više od 3000 kuna), a izvlače boli glava svote za enorman dinastijski trošak života u (Kulmerovom) dvorcu, skupocjenu jahtu, automobile, helikopter, privatni otok (Smokvicu) s raskošnom infrastrukturom, kraljevsku vilu u Opatiji ali i, kako je neslužbeno saznao Jutarnji list, ljetovanje na Ibizi, skijanje u Alta Badiji, obiteljsko putovanje u Dohu, na Tajland, Ko Samui, kupnju brendova Victoria’s Secret, Jimmy Choo te posredstvom interneta luksuzne robe Net-a-Porter… Ne bi išlo ni u ameičkom tipu gramzljivog kapitalizma, a u otrcanoj zbilji Bijedne Naše fenomen Todorić zvuči kao science fiction.

Pitanje je samo jesu li hrvatski žitelji baš tolike ovce da će i dalje stoički trpjeti sve zlo što im serviraju nesposobni i nesavjesni političari, jer se ne znaju inteligentno i mirno oduprijeti, ili će napokon prevratnički u korist mase tzv. običnih ljudi i socijalne države i izaći na ulice i trgove, uzeti dinastijama sve što su im od 1990-ih otele/pokrale, u kriminalnom dosluhu s političkim jatacima. Kaže ona pučka: ćup ide na vodu dok se ne razbije. Ako to vrijedi i za premijer-predsjedničino farbanje tunela demagogijom, ma koliko to neki smatrali vrhuncem hladnog rata dvaju političkih brda, ima šanse.

The post Grabar-Kitarović i Plenković se češljaju, a država im gori appeared first on Tacno.net.

Foto: dnevnik.ba

Život ide dalje. S đeneralom Ratkom Mladićem na drugom svijetu, u Srbiji ili Rusiji (što bi bilo gotovo jednako potpunoj slobodi), odnosno u komfornoj ćeliji u Haagu ili u Švedskoj. Život će ići dalje i budu li potvrđene, smanjene ili ponekom ukinute kazne od šestorice Hrvata iz BiH. Te činjenice, međutim, ne smiju biti ili barem nije pametno da budu razlogom za nova međunacionalna pripetavanja, za nove ratne bubnjeve i nove osvete. A ta se vrsta ludosti jamačno ne da izbjeći 

Marijan Vogrinec

Srebrenički krvnik đeneral Ratko Mladić – s desecima tisuća smrti na duši, razorenih domova, osakaćenih, prognanih i ljudske patnje svake vrsti, prvostupanjski je osuđen u Haagu na doživotnu robiju. Više ne može, jer međunarodni pravosudni ili krivosudni sustav, već kako ga koja strana tretira, ne poznaje smrtnu kaznu. Nekima bi i ona bila preblaga za sve ratne zločine što ih je đeneral Mladić zapovjedio od Škabrnje, Kijeva, Nadina i zadarskog zaleđa do bezumnih krvoprolića u BiH i genocida u Srebrenici. To su činjenice koje više od ičeg – ne ponovilo se – opominju ljudsku savjest i upućuju na karakter imperijalne velikosrpske politike, a ona nije od jučer i nije izmišljotina samo SANU-radikala niti vožda Slobodana Miloševića sa šovinistički pročišćenim vrhom bivšeg JNA, nego ima staru bradu što su je ovi samo fazonirali po modi 1990-ih na postkomunističkom Balkanu.

Stvar je povijesne znanosti, a ne medija i zadrtih fanova velikonacionalizama drugog etničkog predznaka među „bratskim narodima i narodnostima Titove Jugoslavije“, koja će dati točan i dugoročan pravorijek o tome zašto se dogodilo to što se dogodilo u ratu između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Haaška presuda đeneralu, a unaprijed se moglo znati kakva će biti, jer drukčija nije ni mogla biti. Može se pretpostaviti i kakav je mogući rasplet do/poslije žalbenog postupka. Može biti iznenađujući kao u slučaju Slobodana Miloševića (umro bez presude) ili skandalozan kao u predmetu Vojislava Šešelja. Navodno s jednom nogom u grobu, poslan je iz Haaga kući na liječenje, a on, živahan i drčniji nego ikad, vodi radikale u Skupštini Srbije te se cijelom svijetu smije u lice. Mladić također ima zdravstvenih problema, bez pardona na pas mater vrijeđa i suce, i Tribunal i međunarodnu zajednicu, a u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH bez zadrške ga većina smatra nacionalnim junakom.

E sad, hrvatski politički i medijski mainstream – prvi iz populističkih i demagoških razloga, a drugi iz kvazisenzacionalističkih i komercijalnih – uzvitlao je prašinu u povodu haaške presude đeneralu. „Zaslužio je takvu kaznu“, zajednički je nazivnik reagiranja, „ali Tribunal nije smio zanemariti teške Mladićeve ratne zločine u RH.“ Međutim, otkad je uhićen u Srbiji, izručen u Sheveningen i pročitana mu optužnica, cijeli je svijet znao da mu se neće suditi za zlodjela na području RH. Ne zato što se nisu dogodila ili zato da se iz nekog razloga napakosti hrvatskim žrtvama i državi, nego jednostavno zato što bi suđenje trajalo znatno duže od predviđenog radnog vijeka Haaškog suda, do konca 2017. godine, a samo srebrenički genocid, najveće masovno krvoproliće poslije Drugog svjetskog rata, veći je krimen od svih njegovih zločina u RH i ostatku BiH zajedno.

Optužnice i istrage

Haaški proces i prvostupanjska presuda, dakako, ne isključuju u RH posebne sudske procese u odsutnosti za pojedine zločine što ih je počinio ili skrivio u Domovinskom ratu kao oficir bivšeg JNA, do odlaska 1992. godine u BiH voditi vojsku bosanskih Srba. Neki od tih postupaka su već okončani, a neki još traju. Prema DORH-ovom priopćenju dan poslije haaške presude Mladiću, „od 1991. godine pa nadalje, više je nadležnih županijskih odvjetništava pokrenulo kaznene postupke protiv okrivljenog Ratka Mladića zbog kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, a podaci i dokazi iz tih predmeta dostavljeni su u srpnju 2002. godine Uredu za suradnju s međunarodnim kaznenim sudovima radi njihove dostave Uredu Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu za vođenje postupka pred tim tribunalom protiv okrivljenog Ratka Mladića (21. 11. 2017.)“.

Županijski sud u Šibeniku je 8. srpnja 1992. osudio đenerala na najvišu moguću kaznu zatvora od 20 godina. U tom je postupku osuđeno i šest drugih okrivljenika. U Splitu je Mladić s još trojicom okrivljenika optužen za rušenje brane i hidroelektrane Peruča na rijeci Cetini. Županijsko državno odvjetništvo u Požegi pokrenulo je protiv njega i još pet okrivljenika istragu za kasetni napad na civilno stanovništvo u Požegi. Istraga je zbog zakonskih izmjena prenesena u Osijek. Županijsko državno odvjetništvo u Zadru proširilo je istragu protiv Ratka Mladića i dvojice okrivljenika zbog ratnih zločina na područjima Zadra, Benkovca, Biograda na moru, Obrovca, Zemunika Donjeg, Ruplja i Galovca.

Jest da je sve to samo formalna post festum satisfakcija žrtvama budući da se ni ljudska niti materijalna šteta ničim više ne da popraviti – zlo je počinjeno! – a krajnje je relativno i to koliko osuda/presuda bilo kojem zlikovcu može biti pouka naraštajima u budućnosti. Doživotna presuda đeneralu Ratku Mladiću uslijedila je tjedan dana uoči haaške odluke o žalbama šestorice političkih i vojnih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, koji su prvostupanjski osuđeni na zatvorske kazne od 10 do 25 godina ili na ukupno 111 godina. Pravomoćan će pravorijek Tribunala biti objavljen u srijedu 29. studenoga, mjesec dana prije ključa u bravu Haaškog suda. Tada će se saznati i to ostaje li na snazi haaška teza o udruženom zločinačkom pothvatu pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, njegovog ministra obrane Gojka Šuška i vojskovođe Janka Bobetka radi etničkog čišćenja tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i pripajanja tog teritorija BiH Republici Hrvatskoj. Ostane li, Hrvatskoj se crno piše.

Sudski postupak protiv šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata, koji je počeo prije 13 godina, najopsežniji je i po mnogim elementima najdramatičniji od svih u Haagu, pa je i predvečerje izricanja žalbenog pravorijeka na osobit način naelektriziralo hrvatsku javnost i u RH i u BiH. Svojevrsnom političkom i medijskom podgrijavanju strasti, dakle, Mladićeva je presuda došla kao naručena kako bi se po milijunti put, u okolnostima zategnutih bilateralnih odnosa RH i Srbije te militantno-osvetničkih izjava same predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović (u Vukovaru 18. studenoga: „Proteći će još puno vode Dunavom dok Hrvatska i Srbija budu mogle reći da su prijateljske zemlje“) iz teškog retoričkog oružja pripucavalo s desne na lijevu obalu Dunava.

Vjerojatno nema veze s nekakvom teorijom zavjere, nego je čista koincidencija to da je đeneralova doživotna robija uslijedila samo tjedan dana prije možebitne potvrde ili korekcije naniže nepravomoćnih kazni čelnicima tzv. Herceg-Bosne: predsjedniku vlade Jadranku Prliću (25 godina), ministru obrane Bruni Stojiću (20), načelnicima Glavnog stožera HVO-a Slobodanu Praljku (20) i Milivoju Petkoviću (20), zapovjedniku Vojne policije Valentinu Ćoriću (16) i načelniku Ureda za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću (10 godina zatvora). Kao, međunarodna zajednica i Haaški sud kao njezin izraz (ne)pravde – neskloni, jelte, Hrvatima u RH i BiH od same njihove pomisli o ravnopravnosti, konstitutivnosti i državnom osamostaljenju –   neizravno su poručili: „Evo, zapovjednika Vojske Republike Srpske kaznili smo time da umre iza rešetaka, oslobodili krivnje za udruženi zločinački pothvat generale Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka, pa što biste još htjeli, netko mora platiti za jezive ratne zločine nad Bošnjacima i Srbima u BiH“.

Je li ta javna „slutnja“ militantne političke desnice utemeljena ili ne, pokazat će se u srijedu. U međuvremenu, ne posustaje baraž iz istih busija kojim se prekomjerno granatira i Srbija zato što nije okrivljena za osmišljavanje i organiziranje agresije na Hrvatsku i BiH, ali i međunarodna zajednica koja amnestira Srbiju kao isključivog krivca za krvavi raspad bivše zajedničke države SFR Jugoslavije. Ide se do te mjere daleko da se predsjednika Aleksandra Vučića izravno nabjeđuje kao miljenika same njemačke kancelarke Angele Merkel. Jest činjenica da Srbija – iz „viših razloga“ nove geostrateške, političke, ekonomske i vojne podjele europskog Jugoistoka – bolje stoji u „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ nego RH. Umjesto da pakosno brusi zube na prvoj i najvažnijoj susjedi, službeni Zagreb bi se morao pitati zašto je Vučić bliži njemačkoj kancelarki od Kolinde Grabar-Kitarović, a Hrvatica s Krka Ana Brnabić kao premijerka Srbije respektiranija na Zapadu od premijera RH Andreja Plenkovića.

Kolumnist Večernjeg lista Nino Raspudić podnaslovio je svoj uradak „Je li ovaj Mladić bio i u Hrvatskoj“ upravo pakosnim sarkazmom kao da ne zna zašto se Haag nije bavio đeneralovim zločinima u RH i ne zna da taj krimen ne bi ni za jotu pojačao učinak doživotne presude. „Mezimac međunarodne zajednice, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, prije deset godina izvodio je performans s postavljanjem ploče ‘Bulevar Ratka Mladića’, a danas nam iz Merkeličinog krila maše kao uzoran, proeuropski balkanski političar“, stoji u podnaslovu kolumne s nabildanim „tragom gorčine“ jer „Haški sud nije ispunio svoje temeljne zadaće“. Nije prvi, a neće biti ni zadnji put da hrvatska neobjektivna desnica na svaki način i u svakoj prigodi kad se ukaže trubi jednu te istu floskulu: Hrvati su nedužne žrtve agresije i izrazite nemilosti tzv. međunarodne zajednice samo zato što su Hrvati i što žele živjeti u slobodi, u vlastitoj državi; zato ih se progoni do samog državnog i vojnog vrha, a amnestira se agresora i osobito Beograd, vrh Jugoslavije i vrh JNA.

Velikosrpski Beograd i Banja Luka tvrde na vlas isto i argumentiraju to znatno većim brojem haaških zatvorskih godina Srbima, nego Hrvatima i Bošnjacima zajedno. I oni su žrtve agresije, pa su, tvrde, đeneral Mladić i takvi samo branili opstanak srpskog naroda u RH, BiH i na Kosovu. Nema tu ratnih zločina, samo čisto ratovanje po svim međunarodnim pravilima ratovanja. Militantnim su Srbima „ustaše i Turci krivi za sve“, Hrvatima „četnici i balije“, a Bošnjacima „četnici i ustaše“. Nema tu zrna pameti. Ta nacionalistička/šovinistička zadrtost, neosviještenost/zloća kolateralno se prenosi na Haaški tribunal, čiju su nadležnost potpisali i sami gazde života i smrti triju naroda, koji su i najveći krivci zato što su gurnuli svoje indoktrinirane sunarodnjake u klanje. Animozitet (su)krivaca za rat ciljano zahvaća i samu međunarodnu zajednicu koja je, unatoč nizu traljavih intervencija, spriječila da se Srbi, Hrvati i Bošnjaci međusobno istrijebe i da balkanske nesuglasice opet pretope u znatno širi međunarodni sukob.

Glupost šovinističkih fundamentalista

Svaka je od zaraćenih strana na Balkanu činila jezive ratne zločine nad civilima i nad ratnim zarobljenicima, osnivala koncentracijske logore, etnički čistila „humano“ selila ljude iz njihovih domova, silovala, palila i razarala. Nije bitno tko je više ljudi ubio ili više kuća zapalio, bitno je da je ubijao i palio. Za to nema oprosta ni alibija, to se ne smije raditi ni u ime boga niti u ime naroda. Za taj se zločin mora odgovarati. Redom: od onog tko ga je smislio i naredio do onog tko ga je počinio. Bio Srbin, Bošnjak, Hrvat ili Inuit iz Legije stranaca. Bijedna je glupost šovinističkih fundamentalista bilo koje nacije kad tvrde da se „sudi cijelom narodu“, a ne zločincu, pripadniku naroda. Nema kolektivne krivnje, osim u kršćanstvu nebuloze o tzv. istočnom grijehu, po kojem će novorođenče i milenijima poslije tzv. prvih ljudi biti krivi zato što su izvjesni Eva i Adam krali u rajskom vrtu božje jabuke. Neki bi se skrivali iza „suđenja narodu“ i time dodatno zamagljivali pravosudne procese.

Uoči žalbenog pravorijeka šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata, u medijima se, valjda ne slučajno, oglasila i poznata odvjetnica Vesna Alaburić tvrdnjom da se u tom predmetu – „ne sudi Hrvatskoj“. Još manje hrvatskom narodu. U tužbenom spisu cijeli je niz sasvim konkretnih zločina koji se pripisuju svakom od nepravomoćno osuđenih. A ti su zločini teški 111 godina robije. Ako šestorka za njih nije kriva, a bila je na čelu tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i na izravnoj vezi sa samim Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom u Zagrebu – tko jest? Tko je etnički očistio Mostar? Tko je i po čijoj zapovijedi srušio džamiju i pobio više od 100 civila u Ahmićima, uključujući dijete u kolijevci? U ime čijeg boga i naroda? Eeee, moj narode! „Pa, i četnici i balije su to činili“, vadit će se oni iz prvog jurišnog voda, s krunicama oko vrata. Jesu, ali to nije opravdanje za činiti isto, malo manje ili znatno veće zlo onima koji su to „činili nama“.

Međunarodna pravda možda nije baždarila svoju vagu ohoho godina ni oštrila mač, pa neki put nespretno ureduje, ali – ureduje. I dobro je da ureduje. Nacionalne pravde nikako ne ureduju kad su predmetom „naši momci“ osumnjičeni za ratni zločin. Bivši je predsjednik Vrhovnog suda RH Milan Vuković onih olovnih, ratnih godina čak skandalizirao zdravorazumsku javnost tvrdnjom da „Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločin“. Dakako, pokazalo se da itekako mogu i da su činili ratne zločine najgore vrsti. I u RH i u BiH. Domaće pravosuđe nije položilo ispit ni s jadnom dvojkom, ali ni u predmetima kad se sudilo „njihovim ratnim zločincima“, koje su redom zapadale vrlo visoke i najviše predviđene kazne. Isti je princip primijenjen na srpskim i bošnjačkim sudovima u odnosu na „naše“ i „njihove“ optuženike.

„Samoproglašena zadaća ustanovljivanja istine od strane međunarodnog suda podrazumijeva da su akteri na terenu sami za to nesposobni“, piše Raspudić. „Dakle, Haag će o ratu u Hrvatskoj bolje doznati istinu nego Hrvatska. Već je i sam pristanak na takvu igru samoponižavajući – mi priznajemo da je naša istina parcijalna i pristrana, dok je haška, poput Božje, cjelovita i objektivna.“ Ne radi se ni o kakvoj samoproglašenoj zadaći, jer je imanentna zadaća svakog suda i sudovanja ustanoviti istinu. Na to je sam Tuđman pristao kad se suglasio s osnivanjem i nadležnostima suda pod ingerencijom UN-a, a to što je Hrvatska neugodno iznenađena kada su haaški istražitelji došli i u RH tražiti istinu (svjedoke i dokaze) o ratnim zločincima, to je sasvim drugi par rukava. Samo je lud čovjek mogao misliti da će međunarodni sud suditi samo Srbima („jer su agresori“) i Bošnjacima.

Da su „akteri na terenu“ u RH bili sposobni, ne bi suđenje Mihajlu Hrastovu (13 pobijenih rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu) trajalo dva desetljeća i završilo farsično. Ne bi farsične bile i istrage ubojstava srpskih civila u Gruborima i Varivodama, pa procesi za ratni zločin Branimiru Glavašu, Tomislavu Merčepu… Da nije smrt došla po Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka, Aliju Izetbegovića i neke nižeg ranga među Hrvatima i Bošnjacima, odavno bi pravili bi društvo voždu Miloševiću u Sheveningenu. Ovako, za njih vrijedi ona Raspudićeva samoutješna s kraja rečene kolumne da „Bog jedini pravično sudi“. Ateistima i agnosticima na užas.

Hrvatskoj desnici ne smeta to da je najviše u Haagu osuđenih Srba, ali itekako smeta što su poslije tzv. prečanskih Srba najviše godina robije dobili b-h Hrvati, a najmanje Bošnjaci. Trn u oku je i to što se mač pravde oborio na vodstva Srba i Hrvata u BiH, a ne na političko i vojno vodstvo u Beogradu te samu državu Srbiju. A opet, Srbija je jedina među zaraćenim stranama izručila međunarodnoj pravdi najvažnijeg ratnog gospodara života i smerti. Samog Slobodana Miloševića koji je umro u zatvoru i nije dočekao presudu. Koja ne bi smjela biti blaža od – doživotne robije. Umro nesretnik, drčan do samog kraja kao i Vojislav Šešelj, Radovan Karadžić, Ratko Mladić… E sad, to što je prerana smrt uskratila Hrvatima i Bošnjacima prigodu za nasladu time da će vožd, osuđen, umrijeti iza rešetaka zapravo i nije neki štos jer je Milošević ipak umro u kaznionici. Osuđen ili neosuđe, dođe mu na isto. A Tuđman i Izetbegović neka se bakću s Raspudićevim Bogom, ako ih već nije brzopotezno poslao Sotoni na tretman.

„Upada u oči kako su se kod zločina Armije BiH optužnice zaustavljale na najnižim počiniteljima, nije se išlo do vrha (umro Alija, pa…, op. a.), nije se tražilo put do Izetbegovića, dok se kod zločina koje su počinili pripadnici HVO-a na sve načine nastojalo uspostaviti liniju odgovornosti do najviših razina, tj. do onoga što je pripravljeno originalnim haškim konstruktom ‘udruženog zločinačkog poduhvata’“, ističe Nino Raspudić. „Haški sud je istovremeno bio i krajnje spor, pa neka suđenja poput Prliću i ostalima traju već 14 godina, a u nekim slučajevima i neodgovorno brzoplet. Tako su braća Mirjan i Zoran Kupreškić ekspresno optuženi i prvostupanjski osuđeni na osam i deset godina za zločin u Ahmićima, eda bi drugostupanjskom presudom nakon više od četiri godine pritvora bili oslobođeni pri čemu je istaknuto kako im je učinjena velika nepravda, ali za četverogodišnje čamljenje u Hagu i olaku sintagmu zločinaca nisu dobili nikakvu odštetu.“

Osvetoljubive prijetnje 

Kaže ona pučka, svak se češe gdje ga svrbi, pa tako i neobjektivni žurnalisti – koji poput onog suca Vukovića ne vjeruju da „naši“ mogu počiniti ratni zločin, jer se „brane“ – svršavaju dok se sudi „drugima“, a svaljuju drvlje i kamenje na Haaški sud i međunarodnu zajednicu kad se dohvate „naših“. U tu svrhu se siluje statistika i bez svake mjere friziraju dokazi i „dokazi“. Kad ništa drugo ne bi ostalo iza tog suda, a ostat će više pozitive nego negative, on bi ostao vjerodostojna međunarodna činjenica s nevjerojatno bogatom zbirkom monstruoznih zločina i monstruma koji su ih proizveli, s povijesnom galerijom pomračenih mozgova ravnih onima iz nacifašističkog razdoblja prve polovice 20. stoljeća i šovinističkim fundamentalizmom kao najozbiljnijom prijetnjom budućnosti balkanskih naroda.

Ta se prijetnja i ovih dana svako malo opetuje populistički otrovnom/osvetoljubivom tezom: „Za ovaj zločin još nitko nije odgovarao!“ koju mediji nekritički i bez komentara zvučno odašilju javnosti. Svake godine se to, o obljetnicama ratnog stradanja civilnog stanovništva, čuje u Vukovaru i Škabrnji, ali i desecima malih mjesta i grobišta širom RH. Što se time želi reći, i kome? Nitko normalan valjda ne očekuje da će se ubojice sami prijaviti policiji i sudovima: „Evo, mi smo počinili te zločine, želimo da nas strogo kaznite kako bismo snosili odgovornost“. Ako je to nemoguće, onda je moguće to da ovi što optužuju, a znaju i za zločin i za počinitelje, prijave krivce. Zašto to ne učine, nego se apstraktno ljute i optužuju. Kao onaj ratni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić, koji se svake godine u vojnoj odori prsi pred tv-kamerama uvijek istim optužbama i bijesom, jer „za zločin u Škabrnji još nitko nije odgovarao“.

Foto: znet.hr

A jest, kako nije!? Haaški sud je odrapio vođama tzv. SAO Krajine Milanu Babiću 13 (priznao krivnju, nagodio se) i Mili Martiću 35 godina robije. Za Škabrnju, ali i druge zločine pod patronatom srbijanskog vožda Slobodana Miloševića. I ona Mladićeva medicinska sestra Gordana Banić osuđena je u RH na relativno nisku kaznu, jer joj zapravo nije dokazano da je osobno ubijala za masakra u Škabrnji i Nadinu, te je nakon nekog vremena protjerana u Crnu Goru. Taj isti Miljanić opet se, pa baš u ime svih Škabrnjana (sic) oglasio u povodu presude Ratku Mladiću. Naravno, krajnje nezadovoljan i doživotnom kaznom. „Doživotni zatvor Mladiću ne znači mi ništa“, kazao je novinarima. „Za nas u Škabrnji je ta kazna žalost, žalost još veća nego prije jer mu se nije sudilo za zločine u Hrvatskoj, za zločine u Škabrnji.“

Komplementarno je i stajalište Večernjakovog kolumniste Nine Raspudića, koje također navodi vodu na isti mlin protuhrvatskih zavjera u međunarodnoj zajednici. „Ovih dana haški tužitelj u slučaju Prlić i ostali, Kenneth Scott dolazi kao gost istočnomostarskog gospodara rata Safeta Oručevića koji ga vodi po tribinama kao novog paradnog konja bošnjačke mitomanije. (…) O tome koliko međunarodni sudovi mogu vratiti vjeru u pravdu, dovoljno govori i to što su SAD, u vrijeme kad su najviše pritiskali Hrvatsku oko suradnje s Haškim sudom, istovremeno tražili izuzeće za njihove državljane od izručenja Međunarodnom sudu za ratne zločine. Kako poštovati takve sudove i takvu međunarodnu pravdu? Kako može biti pravičan proces koji traje 14 godina (kakve veze ima dugotrajnost suđenja s pravdom? – op. a.), poput onog šestorki Hrvata iz BiH…?

Sve i da ih oslobode (Raspudić zna da neće? – op. a.), tj. ne izreknu im kaznu, zar nisu već kažnjeni s gotovo 14 godina u pritvoru i kosi li se tako dugačko suđenje i pritvor s načelom presumpcije nevinosti prema kojem nitko ne može biti smatran krivim pa ni kažnjen prije pravomoćne presude? Je li se Mladića moglo privesti pravdi i ranije? Teško da ćemo ikad saznati.“ Da je Večernjakov kolumnist bio šef Haaškog tužiteljstva i šef Srbije u istoj osobi, a imao hrvatsko-vukovićevsku svijest i odnos prema gospodarima života i smrti na Balkanu, Ratko Mladić bi barem već od 1995. godine umirao na rate po sofisticiranom dominikansko-inkvizicijskom receptu, a ne ovako… Pretvara ga se „u novog srpskog mučenika, suvremenog jazavca pred sudom“, a „nevjerojatno je da Mladić u Haagu nije optužen i za zločine u Hrvatskoj. Opet ostaje dojam kako je Mladić s petokrakom u uniformi JNA u Hrvatskoj 1991. valjda bio dobar momak, a postao je zao tek u odori generala Republike Srpske“.

„Ostaje na savjesti svim hrvatskim vlastima od rata naovamo jesu li po tom pitanju mogli učiniti više“, gorko spočitava Raspudić. „Kuriozitet, samo za neupućene, predstavlja činjenica da je Mladić na izricanju presude nosio kravatu na kojoj nije bila kokarda već srp i čekić.“ Zašto bi bila kokarda? Mladić nikad u ratu nije nosio kokardu a nakon vojne izobrazbe u bivšoj JNA prisegnuo je crvenoj zvijezdi petokraki, srpu i čekiću. To za kakve se ideale, za koga odnosno protiv koga borio, Haaški je tribunal taksativno obrazložio u prvostupanjskoj presudi na doživotni zatvor. Đeneral osobno se s tim esencijalno ne slaže i drži nešto sasvim drugo, ali to je njegov problem. Ne problem žurnalističkih voajera niti Mladićevih ratnih protivnika.

Četiri moguća scenarija

Haaški sud za mjesec dana prestaje radom. Neposredno prije toga izreći će u srijedu 29. studenoga žalbeni pravorijek šestorici bivših čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne. Mladić ima pravo žaliti se na prvostupanjsku presudu, što će i učiniti. Njegova obrana je dužna u roku 30 dana od izricanja presude pisano najaviti žalbu, a 75 dana po najavi dostaviti je Žalbenom vijeću. E sad, mogu proći i godine – u slučaju Prlić i ostali prošle su čak tri godine – dok Vijeće zakaže sjednicu radi razmatranja i rasprave o toj žalbi. Gotovo je nevjerojatno da bi Žalbeno vijeće imalo razloga ublažiti najstrožu kaznu dosuđenu Ratku Mladiću, jer je također nevjerojatno da njegovi branitelji mogu u žalbi podastrijeti nove bitne činjenice/dokaze u njegovu korist. Ako je tako, moguće je da Mladić u međuvremenu – zbog poodmakle dobi i narušenog zdravlja – napusti ovaj svijet i ode voždu Slobi praviti društvo u beskonačnim partijama preferansa sa Sotonom ili počne odrađivati doživotnu kaznu.

Medijski komentatori spominju četiri jedino moguća scenarija po kojima će đeneral odrađivati zatvorsku kaznu. Naravno, bude li još živ nakon iks godina čekanja da Žalbeno vijeće Haaškog suda izrekne pravomoćnu presudu. Prva je mogućnost da Mladić ostane u istoj ćeliji u Sheveningenu, gdje je proveo zadnjih šest godina, jer se skrivao i bježao od Haaga pa mu suci neće odobriti drugu lokaciju za izdržavanje kazne. Nije nemoguće, također, da se đeneralu dopusti – radi liječenja – „odrađivanje kazne“ upravo u Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu. Srbijanska je ministrica pravde Nela Kuburović uoči izricanja presude izvijestila Haaški sud da njezina vlada „i dalje jamči za Mladićevo puštanje na slobodu radi liječenja u Srbiji“, nakon što ga pregledaju srbijanski liječnici. Treća je mogućnost da se đeneralu dopusti liječenje u Rusiji, koja je još u ožujku također obavijestila Haag o spremnosti da Mladiću pruži smještaj i medicinsku skrb. Četvrta je mogućnost da se kažnjenika uputi u neki od (komfornih) skandinavskih zatvora, gdje je dio kazne odradila i čelnica bosanskih Srba Biljana Plavšić. No, ona je priznala zločine, a Mladić nije, pa…

No, život ide dalje. S đeneralom Ratkom Mladićem na drugom svijetu, u Srbiji ili Rusiji (što bi bilo gotovo jednako potpunoj slobodi), odnosno u komfornoj ćeliji u Haagu ili u Švedskoj. Život će ići dalje i budu li potvrđene, smanjene ili ponekom ukinute kazne od šestorice Hrvata iz BiH. Te činjenice, međutim, ne smiju biti ili barem nije pametno da budu razlogom za nova međunacionalna pripetavanja, za nove ratne bubnjeve i nove osvete. A ta se vrsta ludosti jamačno ne da izbjeći.

The post Zločin i kazna: povijest (ni)je učiteljica života appeared first on Tacno.net.

Foto: AP

Pravomoćne haaške presude šestorici bivših političkih, vojnih i civilnih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i samoubojstvo Slobodana Praljka u sudnici poslužili su HDZ-ovim državnim i stranačkim vođama u RH i BiH za neviđene manipulacije povijesnom istinom i nepriznavanjem međunarodnog pravorijeka, koji je inicirala sama Hrvatska, a utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993. godine. HDZ-ov državni vrh i javni medijski servis HRT predstavljaju RH civiliziranom svijetu kao zemlju koja slavi pravomoćno osuđene ratne zločince.  Ekstremnodesničarski ubojice zaprijetili smrću saborskim zastupnicima Vesni Pusić i Goranu Beusu Richemberghu te njihovim obiteljima. Tko se i zašto boji nastavka suđenja na nacionalnim sudovima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu za ratne i zločine protiv čovječnosti? Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz ljubljanskom Delu: „Haaški sud ne sudi narodima. Nema ništa herojskoga u spaljivanju sela, iseljavanju ljudi iz njihovih domova ili poticanju vojnika na masovno spolno nasilje“ 

Marijan Vogrinec

Sudeći po tome kakvu su neutemeljenu dramu inscenirali u zemlji HDZ-ov državni mainstream i stranački, političko-ideološki jednoumno upregnut tzv. javni medijski servis, Hrvatska se predstavlja civiliziranoj svjetskoj javnosti kao zemlja koja slavi pravomoćno osuđene ratne zločince, separatističke nastranosti samozvanih narodnih vođa, nakaradne politike, izruguje se nedužnim ratnim žrtvama i ne priznaje sudište što ga je sama inicirala, a Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993. utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a. Žalbeno vijeće Haaškog suda potvrdilo je u srijedu 29. studenoga prvostupanjsku presudu na ukupno 111 godina zatvora šestorici političkih, vojnih i civilnih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne. Osuđeni su zbog zapovjedne odgovornosti za ratne zločine HVO-a 1992.-1993. nad Bošnjacima u BiH, zločine protiv čovječnosti i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu koji su, prema optužnici, osmislili prvi predsjednik RH Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i vojskovođa Janko Bobetko radi odcjepljenja silom dijela suverene države BiH i priključenja tzv. velikoj Hrvatskoj.

Presudama je potvrđeno postojanje međunarodnog sukoba u BiH, s Hrvatskom kao agresorom u sklopu udruženog zločinačkog pothvata. Slobodan Praljak, pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora, nije bio sposoban podnijeti teret ratnog zločinca te je sokratovski u sudnici progutao smrtonosni cijankalij. Zločin i kazna? Kukavički ili hrabar čin? Kako za koga, u političko-ideološki drastično podijeljenoj zemlji. Iza presuda šestorici na ukupno 111 godina robije cijela su brda dokumnata od čijeg se sadržaja i najbešćutnijima diže kosa na glavi. Deseci kilograma dokumenata s taksativno, poimenično i nadnevcima pobrojanim ratnim i zločinima HVO-a protiv čovječnosti, Ženevske konvencije, humanitarnog prava, normativa ratovanja, itsl., te iscrpne izjave 260 svjedoka jezivih zbivanja. HRT, koji solidno živi od 1,2 milijarde pretplatničkih kuna za neodgovarajući program, dužan je prezentirati javni sadržaj bez političko-ideološkog navijanja i podilaženja.

Ubojice prijete Vesni Pusić i obitelji

U ovom povijesno delikatnom slučaju o kojem građani ne misle niti trebaju o bilo čemu misliti jednoumno, HRT se postavio kao privatni medij ideologa i simpatizera jednog separatističkog projekta koji je međunarodno osuđen. Politička desnica – koja na čelu s HDZ-ovim vladama u tri mandata nije ništa bitno uradila bar za koliko-toliko „oprati“ haašku šestoricu od teških optužbi – sada bezočno sramoti Hrvatsku u svijetu negirajući međunarodni pravorijek. Da licemjerje bude zornije, „dragovoljna predaja“ ulisičenih Hrvata iz BiH zatvorskim čuvarima u Scheveningenu obavljena je travnja 2004. za HDZ-ove vlade Ive Sanadera. Na optimističnom ispraćaju Jadranka Prlića i drugova u Zračnoj luci Zagreb bio je cvijet HDZ-ove tvrde desnice: Miroslav Tuđman, Markica Rebić, Božo Rajić, Ante Beljo, umirovljeni general Vladimir Zagorec, lik iz krim-miljea Vinko Žuljević-Klica i birana skupina iz HSP-a koju je vodio Vlado Jukić.

HRT je prvog i drugog dana medijskog tretiranja pravomoćne haaške presude te njegova odjeka u političkom i (znatno manje) društvenom životu RH i BiH pao na ispitu novinarske profesionalnosti, objektivnosti i nepristranosti, apologetski držeći fenjer svijesti i djelima kojih se javno gnuša ne samo međunarodna zajednica nego i dobar dio Hrvata u objema zemljama. Oni pak što su se slučajno provukli Haagu ispod radara, a strahuju od nacionalnih sudišta u svojoj ili susjednoj državi koji će nastaviti haaški posao, zaredali su prijetiti smrću Glasovim saborskim zastupnicima Vesni Pusić i Goranu Beusu Richemberghu te njihovim obiteljima. Ovi su to prijavili policiji. Pusić i Richembergh su se – vidi strahote! – usudili kazati novinarima da su Franjo Tuđman i HDZ 1990-ih vodili pogrešnu politiku prema BiH, da su time nanijeli nepopravljivu štetu Hrvatskoj i Hrvatima u BiH i time skrivili presuđenih 111 godina. Zato nisu željeli u Hrvatskom saboru odati počast pravomoćno osuđenim ratnim zločincima, uključujući samoubojicu Slobodana Praljka. To je šokiralo razgoropađene desne radikale, pa bi „čisto katolički“ – jer su odreda izdaju za praktične vjernike – uzeli tuđe živote na način opisan u obrazloženjima haaških presuda.

Vladimir Šeks – Tuđmanov hadezeovac s dna kace i do danas stranački autoritet, o kojem su mediji upravo obznanili navodne strogo pov. dokumente kako je u doba „komunističkog mraka“ bio suradnik Udbe, kodnog imena Kolega; svojedobno je bio navodno doušnik Sova – na promociji je svoje knjige u Osijeku bijesnom optužbom nasrnuo na bivšeg dvomandatnog predsjednika RH Stjepana Mesića, koji da je osobno kriv za Praljkovu smrt. „Optužujem!“ – bubne i ostane živ globalno poznati autor one: „Locirati, identificirati, uhititi, transferirati…“ Naravno, umirovljenog generala Antu Gotovinu, kojeg je na Kanarskim otocima po Šeksovom naputku dao prosinca 2005. locirati, identificirati, uhititi i transferirati u Scheveningen – ako ga se tko još sjeća – Sanaderov ministar policije Tomislav Karamarko, budući šef HDZ-a. Gotovina je sedam godina čamio u haaškim uzama da bi bio prvostupanjski osuđen na 25 godina zatvora, a prosinca 2012. u žalbenom postupku – oslobođen.

Radikalna desnica godinama tvrdi da je Mesić dilao Haagu strogo pov. dokumente i time katastrofalno naudio hrvatskoj „državnoj politici“, njezinim ključnim akterima u RH i BiH, izazvao istrage i suđenja hrvatskim generalima, nametnuo državi krimen agresora u BiH u sklopu udruženog zločinačkog pothvata te time anatemizirao cijeli hrvatski narod. To su notorne gluposti, jer bi službeni Zagreb i bez Mesića bio dužan dostaviti Haaškom sudu svaki dokument koji je Tužiteljstvo zatražilo. U protivnom bi se zemlja našla u gadnoj međunarodnoj gabuli kakvu ne mogu zamisliti oni što mrze Stjepana Mesića zato jer se deklarira kao antinacifašist, ateist i nemilosrdno dere po ustašama i reinkarniranom ustašluku danas. Pod patronatom HDZ-ove vlasti.

Zastupnički je dom Hrvatskog sabora 19. travnja 1996. godine donio Ustavni zakon o suradnji RH s Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY), kojim su sve državne institucije, državnici i svaki građanin obvezni surađivati s Haaškim sudom, odazvati mu se kao osumnjičenik ili svjedok te priznati pravorijek. Bez iznimke i bez fige u džepu koju – na veliku štetu RH danas i sutra – još prijetvorno drže sudionici i apologeti pogrešne Tuđmanove politike prema BiH. Koju su tamošnji Hrvati preskupo platili. I još će – nije gotovo – budu li u političkom mutežu prevladali takvi kao Božo Ljubić, HDZ-ov saborski zastupnik iz dijaspore (sic, Hercegovci, pa dijaspora!?), koji dramatizira trenutno raspoloženje Hrvata u BiH i opasno izmišlja protubošnjačke, osvetničke porive.

 Dva uništena šlepera

Umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs svojedobno je u svom ja-pa-ja stilu, poimence prozvao neke ovih dana vrlo glasne „povjesničare“ Domovinskog rata, Udbe i „mraka“ 1945.-1990., čak visokopozicionirane u vojno-političkoj strukturi tzv. HZ/HRVHerceg-Bosne, da su pokrali velik broj povjerljivih državnih dokumenata iz 1990-ih i iskoristili ih za pisanje knjiga, magistarske i doktorske disertacije te osvojili unosne apanaže u politici i društvu. „Osobno me je ministar obrane Gojko Šušak zadužio da uništim povjerljivu dokumentaciju iz tog razdoblja“, hvalio se Rojs, bivši Šuškov pomoćnik u MORH-u. „Uspio sam uništiti samo dva šlepera tog materijala, ostalo je neovlašteno završilo u privatnom posjedu i pitanje je kada će i što od toga naškoditi Hrvatskoj, ako se objavi.“ Zašto se moralo uništiti dokumentaciju o političkim i ratnim zbivanjima u tom kritičnom odsječku povijesti, ako u njoj nije bilo ničeg kažnjivog, nego čista istina o Hrvatima koji su napadnuti, i kao žrtve agresije samo su branili svoje domove po ljudskim i božjim zapovjedima, a vodili su ih najčasniji/najrazumniji hrvatski sinovi? Pače, takav je čin kazneno djelo za koje odgovaraju i nalogodavac  i počinitelj.

Čega se HRT plaši kad političko-ideološki jednoumno i pristrano siluje svu javnost atmosferom izvanrednog stanja ili, formalno neproglašene, višednevne nacionalne žalosti samo zato što su šestorica Hrvata iz BiH proglašena ratnim zločincima i što si je jedan – valjda zbog toga – oduzeo život? Razočaran hrvatskom nacionalnom politikom i svojom ulogom u njoj na sličan način kao međunarodni terorist Zvonko Bušić-Taik, brat HDZ-ove državne tajnice u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Zdravke Bušić, koji si je kolovoza 2013. u svojoj kući u Rovanjskoj hicem iz pištolja prosvirao glavu. On je ostavio dva oproštajna pisma, a neugodno je među njegovim istomišljenicima zazvučala poruka: „Ne želim više živjeti u Platonovoj pećini“.

Haaški samoubojica Slobodan Praljak, javljaju mediji, također je napisao oproštajno pismo. Još prije dvije godine i ostavio ga zapečaćenog do trenutka „ako mu se nešto dogodi“. I dogodilo se. Dignuo je ruku na sebe, a bušićevski oporo zvuči oproštajna poruka: „Ne želim nikakve počasti ni grob, nego da mi se pepeo prospe po Mirogoju“. Znakovit oproštaj, a bešćutna politika „njegovih“ sad neljudski manipulira  osobnom Praljkovom i tragedijom njegove obitelji, rodbine, suboraca, prijatelja… Ali to nikako nije nacionalna tragedija zbog koje se država treba obući u crno i stajati ukočena za minute šutnje. HRT je uvelike pridonio umjetnom potenciranju općenarodne žalosti u zemlji, koju po loše režiranom obrascu događanja ožalošćenog naroda, branitelja i vjernika sinergijski šire najviši HDZ-ovi političari u RH te u hrvatskom korpusu u BiH. Posebna su priča radikalne braniteljske udruge u objema državama sa svijećama i knjigama žalosti te Katolička crkva sa serijama molitava u Mostaru i Zagrebu, na koje se Bog oglušio. Ostao srca kamenoga. Ti su performansi inata i hinjene žalosti radi jeftinih populističkih poena samo pridonijeli produbljivanju podjela u društvu. Među Hrvatima na korak do samouništenja.

Foto: Reuters

„Što se tiče minute šutnje, nismo htjeli odavati počast osuđenom ratnom zločincu u najvišem zakonodavnom tijelu RH, a također ne želimo biti alibi i naknadno opravdavati promašenu HDZ-ovu politiku u BiH“, objasnio je predsjednik SDP-ova kluba zastupnika Arsen Bauk zašto se njihovi zastupnici (osim „neobaviještenog“ Domagoja Hajdukovića) nisu željeli pridružiti HDZ-ovoj većini u sabornici. Glasov je zastupnik Goran Beus Richembergh gotovo istim riječima i argumentima objasnio izostanak četvero zastupnika svoje stranke.

Njegova stranačka kolegica Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova u SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića, uzburkala je divlju krvožednost na ekstremnoj desnici svojim komentarom haaške presude: „Dosad izrečene presude epilog su loše i pogrešne politike iz 1990-ih. Ovim presudama nije osuđen hrvatski narod, nego nositelji te politike koji se nalaze u Haagu. Hrvatska je, što se suradnje tiče, učinila sve što je mogla, dostavljeno je sve traženo. Jasno je da je loša hrvatska politika prema BiH doživjela ovakvu osudu. S obzirom na presude i iz međunarodne perspektive, na kraju rada Haaškog suda ne može se tumačiti da je Srbija manje upletena u rat u BiH, nego RH. Međunarodno je prokazana kao zemlja koja je započela ratove na Balkanu, i to nije sporno, ali jedanput kad se ti ratovi započnu, imaju i ovakve posljedice“.

Ubitačne političke izjave

Smrt Vesni Pusić i njezinoj obitelji zbog demokratskog prava/slobode da kaže što misli? Kakva strašna zemlja ta Hrvatska, ako policija ne nađe te što bi ubijali zbog drukčijeg mišljenja, zbog izgovorene riječi! Je li to hrvatsko „domoljublje“ kakvo „ludi i nepravedan svijet ne razumije“, pa kažnjava? Katolička vjera? To je notorni špiljski primitivizam, nacionalistička patologija kanibalske vrsti.

Ima pravo predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović kada, ucrnjena stylinga i isto takvog diskursa, u izvanrednom obraćanju javnosti upozorava na to da treba paziti što se i kako izjavljuje, jer to može imati kobne posljedice za narod i državu. Ali kad spominje da su neki bivši političari“ svojim izjavama i djelima naudili i državi i haaškim uznicima, prozirna je politikantkinja na razini rigidnog desničrskog mainstreama koji priznaje isključivo hrvatsku istinu o Domovinskom i ratu u BiH kao jedino ispravnu i obvezatnu urbi et orbi. Pitajte Hrvatski generalski zbor što i kako imaju učiti djeca u školama. Grabar-Kitarović, ruku u vatru, pod „nekim političarima“ nije mislila na Franju Tuđmana, Gojka Šuška i glavne operativce separatističkog projekta tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, čak ni na Ivu Sanadera koji je najviše hrvatskih generala (većinom iz BiH) izručio Haagu.

Te međunarodno osuđene politike se ne odriče ni HDZ-ova „žena iz naroda“ niti pak HDZ-ov aktualni stranački vrh u RH i BiH. Ostaje jedini moguć zaključak: dodvorava se crnoj desnici, aludirajući na svog dvomandatnog prethodnika Stjepana Mesića, kojem nije ravna po javnom rejtingu u njegovo doba i popularnosti među biračima, ali i na tzv. ljevičare tipa Vesne Pusić. Crna desnica upravo nju i Mesića godinama drži ključnim mrziteljima RH i svega hrvatskog, krvnim neprijateljima hrvatskog naroda. A bijedni su politički poeni stečeni cipelarenjem deklariranih neistomišljenika. Bivšem su se predsjedniku RH prvom revanšistički osvetili nakaradni koalicijski partneri HDZ i Most nezavisnih lista, izbacivši ga 2016. godine iz Ureda bivšeg predsjednika RH i ukinuvši mu novac za rad. A svojim je vezama po svijetu mogao itekako pridonijeti Hrvatskoj. Ali što će danas vladajućima Mesićeva pomoć – npr. kod katarskog šeika, kojem se Kolinda Grabar-Kitarović sad bezuspješno klanja zbog dolara za LNG terminal na Krku – kad ju u svoje premijersko vrijeme nije želio ni Ivo Sanader.

Foto: 24 sata

Onaj separatistički, ali i inače drčan gubernator Republike Srpske Milorad Dodik nije dokraja u pravu kad, komentirajući haaške presude b-h Hrvatima i Praljkov suicid, tvrdi da postoje četiri istine o ratu u BiH: srpska, hrvatska, bošnjačka i – haaška. Grabar-Kitarović, HDZ, ekstremna desnica, većina braniteljskih udruga, Crkva i dio hrvatske javnosti u RH i BiH priznaju samo jednu – hrvatsku istinu. A prava je samo  peta, povijesna istina, o kojoj sada rijetki tu i tamo nešto kažu, pa ih istog trena ubilački poklope bijesni čopori oponenata svake netrpeljive sorte. Peta istina o ratu, njegovim projektantima, žrtvama i posljedicama neminovno će prevladati. Možda ne već sutra ili prekosutra, jer nepristranoj pameti treba vremena da iz guzice dođe u glavu, ali povijesna će distanca i novi znanstveni naraštaji učiniti svoje. To tako ide.

Stoga nema razumnog opravdanja za to da se HRT-ovi novinari odreda oblače u crninu kao da je u zemlji proglašen dan žalosti zbog neke velike nacionalne tragedije. Dijelu političara crnina u glavi i na tijelu ide u rok demagoške službe, od koje izvrsno žive. Kontroverznoj skeneristici Karolini Vidović-Krišto (rubrika „Skener“ u HRT-ovoj emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ petkom) ni treći dan po „haašoj tragediji“ nije bilo do presvlačenja žalobne crnine. Privatno može žaliti koga joj drago i koliko želi, ali na javnoj televiziji na svaki način podijeljene i međusobno suprotstavljene javnosti to je neukusno i nedopustivo. To što Slobodan Praljak i njegov suicid njoj znače, ne mora značiti svim ostalim građanima od čijih 80 kuna obavezne mjesečne pretplate dobiva plaću. Deklarirana desničarka napadno opsjednuta protusrpskom netrpeljivošću koju voajerski ne preskaće ni u jednom skeniranju, sada proširenom na Bošnjake i Haag, Krišto se ohrabrila u sedam točaka hrvatske istine o ratu u BiH očitati oštru lekciju uglednim svjetskim sucima u haaškim togama. Nemaju pojma, ona ima.

Foto: BETA

Istina, nije rekla ništa novo što već dva-tri dana ne govore njezini istomišljenici u RH i BiH ili nešto uvijenije premijer i predsjednica, ali jest neobično da njezini urednici na HRT-u ne vide kakvu štetu nanosi toj javnoj kući, zagriženo promičući svoja osobna ideološka i svjetonazorska stajališta. Srcedrapateljnim navijanjem za hrvatsku istinu o Haagu uklopila se u neobjektivno i neprofesionalno HRT-ovo praćenje (post)haaških zbivanja. Što civilizirani svijet može misliti o zemlji u kojoj vlast i dominantan državni medij nerazumno provociraju izvanredno stanje, negativno nabrijavaju Hrvate u RH i BiH zbog šestorice pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca? Osuđenih upravo na Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, za koji apologeti hrvatske istine tvrde da je politički, nepravedan i neprijateljski samo prema Hrvatima. Kad je taj isti sud – a ne onaj koji već tri godine drži u u kućnom pritvoru nesretnog pulskog psa Medu zato što laje, a prkosnoj susjedi se to ne sviđa – oslobodio krivnje umirovljene hrvatske generale Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka, bio je sklon Hrvatima i pravedan. Baš takav kakvim ga je zamišljao Franjo Tuđman sa svojim „državotvorcima“ dok su mislili kako će se suditi samo – Srbima.

Nema razumnog opravdanja ni za to da se – ne samo kolateralno – opet raspiruju nacionalističke strasti, protusrpske i protubošnjačke. Upravo to čine i neodgovorni političari i kratkoumni novinari, potencirajući dva glupava pitanja: „Kakvi će nakon haaške presude šestorici Hrvata i Praljkova suicida biti odnosi Hrvata i Bošnjaka u BiH?“ i „Kakve će reperkusije za RH biti zbog nepravedne presude da je Hrvatska agresor u BiH te kriva za udruženi zločinački pothvat, a Srbija nije?“

Klingonci etnički čiste i ubijaju

Odnosi Hrvata i Bošnjaka – ali i Hrvata i Srba, Bošnjaka i Srba – bit će komšijski kao i dosad među onima koji nisu nacionalistički ostrašćeni, nisu u ratu činili zlo jedni drugima i otporni su na huškačku indoktrinaciju samozvanih nacionalnih vođa. A ti su „nezamjenjivi izabranici naroda“ uvijek isti, najčešće i glavni uzročnici zala za koje su uvijek krivi – drugi. Oni nikad. Ta se priča sada vrtoglavo opetuje u povodu haaških presuda za teške ratne zločine koje su, eto, počinili Klingonci. Klingonci su osnovali konc-logore Dretelj, Heliodrom i druge po tzv. HZ/HR Herceg-Bosni, gdje su mučili i ubijali bošnjačke ratne zarobljenike i civile – starčad, žene, djecu i muškarce koje su pohvatali po kućama i stanovima – a „nepravedni haaški arbitri“ na pravdi Boga sude političkim, vojnim i civilnim vođama hrvatske paradržave, drže ih odgovornima za to.

A Klingonci su i ubijali u Ahmićima, srušili Stari most u Mostaru, natjerali Tutu i Štelu da ubiju nesretnu muslimanku u njezinom domu. I Kažnjeničku su bojnu prisilili na neviđena zlodjela nad Bošnjacima. Klingonci su natjerali nedužne Bošnjake da se u doba kad je ljudski život vrijedio manje od metka samoobilježe bijelim čaršavima (plahtama) po prozorima i balkonima svojih kuća i stanova, da se zatvaraju u metalne kontejnere pri 40⁰ C, premlaćuju volovskim žilama… Napokon, Klingonci su – ne b-h Hrvati s vrhova političkih, vojnih i civilnih zapovjednih lanaca, pravomoćno osuđeni i još neosuđeni za zločine – dopustili da se (ne samo) mostarske ulice imenuju po najkrvavijim ustaškim ratnim zločincima, ministrima i vojskovođama tzv. NDH Ante Pavelića. Bez Klingonaca, nitko pri zdravoj pameti ne bi pustio barbarski devastirati svjetski znano Partizansko groblje u Mostaru arhitekta Bogdana Bogdanovića, čije je umjetničko djelo i čuveni Kameni cvijet žrtvama ustaškog konc-logora u Jasenovcu. Partizansko groblje je bio najljepši arhitektonski i hortikulturni (terasasti) projekt na Balkanu, simbol Mostara, podignut 1965. godine i posvećen svima koji su se borili u Drugom svjetskom ratu protiv nacizma i fašizma u Europi i svijetu.

Majku mu i tim Klingoncima, što sve ne učiniše, podvališe i temeljito zajebaše pred cijelim svijetom slobodoljubive/miroljubive i bogobojazne Hrvate koji su se tih olovnih 1993. i 1994. u BiH samo do bola odlučno držali legendarne/povijesne devize Tuđmanovog partizanskog zapovjednika Josipa Broza Tita: „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“ Zašto su haaški pravosudni slijepci ostali srca kamenoga, pa je moralna vertikala s prvog kamiona humanitarnog konvoja s hranom za Bošnjake posegnuo za bočicom s cijankalijem. Bolje smrt, nego ratni zločinac – mogla bi glasiti parafraza one komunističke s beogradskih prosvjeda 1941. godine, kojom su beogradske radničke mase odbile Hitlera i tzv. Trojni pakt.

HRT-ovi urednici, što ih je HDZ kao poslušne istomišljenike doveo na izvrsno plaćene pozicije odlučivanja, čak i mozaičnom emisijom „Dobro jutro, Hrvatska“ u četvrtak anatemiziraju četvrtu, haašku istinu o zločinu i kazni. Svako malo puštaju lakonotnu pjesmu „Sude mi“ Miroslava Škore ft. Marka Perkovića Thompsona. U inat svima. Otkad je HDZ zamijenio uređivačku i novinarsku momčad uzdanicama uglavnom niže profesionalne vrijednosti (tipa Damira Smrtića, koji je od lokalnog međimurskog dopisnika izrastao u voditeljsku perjanica, Zrinke Grancarića koja je stalno na rubu plača ili tek pridošla s pogreba, Branka Nađvinskog, Petra Vlahova…), Thompson je dobrodošao na hrvatskoj dalekovidnici. Škoro je bio i dosad, jer njegovo domoljublje ne vonja po ustaškoj krilatici „Za dom spremni“. Thompson je šaka u oko onima u RH i EU, gdje ne žele njegove koncerte, zbog jakih „za dom sprenih“ razloga.

HRT-ovo učestalo puštanje pjesme „Sude mi“ u „Dobrom jutru, Hrvatska“ – izvorno posvećene bivšem uzniku iz Scheveningena Anti Gotovini – neinteligentna je aluzija na zloću međunarodne zajednice, impregniranu u Haaškom sudu: „Ej, ljube, moga oka vilo/ Idu dani ode godina/ Da uza me nije tvoje tilo/ I da su me braća izdala./ Sude mi zato što svoje volim/ Volim najviše, što sam branio/ Moje najdraže./ Sude mi, dušmani moja ljube/ Ali ne znaju da je istina/ Voda duboka./ Ej, djeco mila, vite grane moje/ Upamtite što vam govorim/ Ej k’o ne ljubi i ne čuva svoje/ Božjeg lica neće vidjeti“. Itd., itsl. Braća ga izdala. Dušmani. Kriv što voli svoje. Branio svoje. Istina je voda duboka. Djeco, ne nastavite li „domoljubno“ djelo, nećete vidjeti Boga ni stupiti u Kraljevstvo nebesko. Pa sad, koga patetika vrjednosnog tipa „auto trubi, mi smo domoljubi“ može motivirati ili uplašiti, njegov problem. U trenutku kad se i u RH i u BiH teško i sve teže živi, nitko od onih koji nemaju ratnog putra na glavi i nisu se ogrebli o dio (poslije)ratnog plijena, nemaju razloga dati se huškati.

Neki dan je, recimo, poznati glumac s ovih prostora Emir Hadžihafisbegović, akter u kultnoj predstavi „Audicija“, zbog koje su ga napali neki četnički portali u Beogradu jer da širi bošnjački šovinizam, vrlo oštro govorio televiziji N1 BiH o lošem stanju u svojoj zemlji, ratu i krivcima za disfunkcionalnost lijepe zemlje triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta, koja nikako da stane na zdrave noge. Srbi su se zatvorili u svoju neformalnu državu, a Hrvati se non-stop žale da su neravnopravni u Federaciji, da ih Bošnjaci majoriziraju, da se iseljavaju i da je rješenje zapravo u – trećem entitetu. Možda se više i ne mora zvati Herceg-Bosnom, ali i – zašto ne? Božo Ljubić kaže novinarima da je „HZ/HR Herceg-Bosna zapravo ugrađena u Daytonski sporazum“. Hadžihafisbegović retorički kontrira u televizijskom intervjuu: „Samo iz Lašvanske doline iselilo se prošlih godina 17.000 Hrvata, a tamo sve vrijeme vlada HDZ. Tko onda majorizira Hrvate u hrvatskoj enklavi, gdje više nema ni Bošnjaka niti Srba?“

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović hrvatski je član Predsjedništva BiH, a Hrvati iz dvoglavog HDZ-a u toj zemlji na svim su važnim dužnostima na području bivše tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, izabirali su ih sunarodnjaci, kao i svog saborskog zastupnika u RH. Na svim izborima od rata naovamo, Hrvati premoćno – u četveroredima i od ranih jutarnjih sati do kasno navečer – stalno glasuju za HDZ, makar im je život sve teži i ta ga stranka više od dva desetljeća nije kadra poboljšati. Hercegovački Hrvati koje je u subotu adventski ugostila predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u bivšoj Titovoj vili na Prekrižju, otvoreno su kukali u novinarske mikrofone kako u njihovom zavičaju nema posla, nema investicija i mladež se masovno iseljava. Pa što radi taj dvoglavi HDZ? Što radi Dragan Čović? HDZ je više od 20 godina vlast na područjima gdje su Hrvati stoljećima svoji na svome. Zašto ne ide, što se čeka? Godota?

N1

U Federaciji su Hrvatima krivi većinski Bošnjaci, a u Republici Srpskoj – Srbi. Sic. Hrvatski je premijer Andrej Plenković (HDZ) u godini mandata čak sedam puta hodočastio u BiH i više se ne gasi: „BiH je prioritet hrvatske vanjske politike. Briga za tamošnje konstitutivne Hrvate ustavna je obveza RH“. Pa zašto onda ne ide, pa ne ide? Tko koči uzbrdo?

Nakon što će Haaški tribunal staviti ključ u bravu zadnjeg dana 2017., a rezidualni mehanizam završiti nedovršeni posao, na scenu će stupiti nacionalni sudovi u trima državama – BiH, Hrvatskoj i Srbiji – radi sankcioniranja preostalih ratnih zločinaca. Ustavni sudac Mato Arlović kazao je televiziji N1 Hrvatska da „Tužiteljstvo Haaškog tribunala već sada traži od RH da poduzme radnje i pokrene postupke odgovornosti protiv svih osoba koje su bile involvirane u mogući udruženi zločinački pothvat“. U tom grmu možda leži zec, odnosno razlog za toliku dramu u hrvatskom političko-medijskom korpusu zbog presuda haaškoj šestorici. Tko je sljedeći? A ta priča da će Plenkovićeva vlada poduzeti pravne i diplomatske aktivnosti u UN-u radi revizije haaških pravomoćnih presuda zapravo je spin za neobaviještenu javnost.

Veto u Vijeću sigurnosti UN-a

Vijeće sigurnosti UN-a nije pravosudna instanca ni mjesto na kojem se može/smije revidirati pravomoćne presude za ratni i zločin protiv čovječnosti, kršenje Ženevske konvencije, itsl. To što se u srijedu 29. studenoga dogodilo u Haagu, gotova je stvar. Nikakvo Vijeće sigurnosti neće dezavuirati svoje sudište u Haagu. Od ukupnog broja osuđenih zločinaca – na osnovi više od tri milijuna dokumenata i desetaka tisuća svjedočenja – 70 posto su Srbi, 20 posto Hrvati i 10 posto Bošnjaci. Nema ni govora o nivelaciji niti izjednačavanju krivnje, kako neumjesno tvrde nezadovoljnici svake od triju bivših sukobljenih strana. Da se i pokuša u Vijeću sigurnosti UN-a s revizijom procesa šestorici Hrvata iz BiH, u što ne vjeruju ni njihovi branitelji, odluka ne može proći ako samo jedna članica Vijeća uloži veto.

Ako nitko drugi, Ruska Federacija ima jakih „osvetničkih“ razloga za veto. Ne samo zbog spora oko Sberbanke, kojoj RH ne priznaje koncernu Agrokor posuđenih 1,1 milijarde eura. Hrvatska je 11 godina bagatelizirala Rusiju time što nije imala svog veleposlanika u Moskvi, a ovih je dana poslala kontingente svoje vojske u Poljsku i Litvu, na granicu u blizini ruske enklave Kalinjingrada, pa… Stvar je čupava, a k tome ni branitelji pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca nemaju niti mogu imati jake nove dokaze o njihovoj nedužnosti po zapovjednoj odgovornosti. Zašto Hrvatska nije takvo što uspjela u slučajevima Darija Kordića (25 godina robije, odslužio dvije trećine i postao svetac sisačkog biskupa Vlade Košića) ili Tihomira Blaškića (devet godina zatvora za ratne zločine)? Odgovarali su za manje-više isti krimen, kao Prlić i ostali.

Državni vrh RH daje na sva zvona to kako će početkom tjedna premijer Plenković ići u BiH ne bi li s Čovićem „smirio tamošnje Hrvate, zabrinute zbog mogućih posljedica pravomoćnih presuda njihovim bivšim političkim, vojnim i civilnim prvacima“ u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni. Istodobno, stiže vijest da se bošnjački stradalnici i zatočenici konc-logora HVO-a pripremaju tužiti RH međunarodnom pravosuđu – na osnovi sada pravomoćno utvrđene krivnje za udruženi zločinački pothvat i agresiju RH na BiH – te tražiti od RH pripadajuću ratnu odštetu. Plenković i stranački mu pobočnik Dragan Čović ne mogu ništa učiniti, jer je slijed posthaaških događaja manje-više definiran. Njih se o tome neće puno pitati. Za hrvatski „nemir“, međutim, ima odgovarajućih sedativa i u BiH i u međunarodnoj zajednici.

Ako itko, Plenković je svjestan toga da Grabar-Kitarović neće u srijedu na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a o rezultatima rada Haaškog suda obraniti hrvatsku istinu o ulozi RH u ratu u BiH. Manje-više za osuđene Hrvate, koji će ionako za godinu-dvije biti pušteni iz komfornih zapadnih zatvora, oni su samo verbalizirana činjenica. To da njih dvoje uistinu mogu promijeniti tijek zbivanja, spin je za lakovjerne. Da uistinu misle to što govore i da su uvjereni kako Franjo Tuđman i HDZ nemaju prljave prste u ratu u BiH, dali bi objaviti sve transkripte i dokumente iz stogo pov. arhiva i ukradenih za mutne privatne potrebe koje još nitko, pa ni Stjepan Mesić, nije dilao Haagu. To bi bilo vjerodostojnije od spomenarske larpurlartistike Kolinde Grabar-Kitarović: „Dragi Hrvati u BiH, Hrvatska je s vama“. Sic.

Neka se vidi istina tko je bio tko tih kritičnih 1990-tih godina, tko je govorio na tajnim sastancima „državotvoraca“, tko je, kome i je li „farbao tunele“, u „nacionalnom interesu“ i povjerljivo govorio b-h Hrvatima jedno, mislio drugo, a činio treće. I neka se objavi zašto je u Haagu završilo neusporedivo više Hrvata iz BiH, nego onih iz RH. Tko ih je ispraćao iz Zračne luke Zagreb? Odreda ideolozi i akteri mračne prakse koju je Haaški tribunal osudio kao udruženi zločinački pothvat radi uspostave tzv. velike Hrvatske.

Usred opće politički dirigirane halabuke u RH i bivšoj tzv. HZ/HR Herceg-Bosni zbog pravomoćne presude za ratni i zločin protiv čovječnosti te huškačkih izjava HDZ-ovih državnika iz obiju zemalja i javnomedijske apologetike HRT-a, ljubljansko Delo je u subotu objavilo intervju s glavnim haaškim tužiteljem Sergeom Brammertzom, koji je Hina prepričala hrvatskim medijima. Lekcija je to svima koji nacionalistički soliraju i neodgovorno raspaljuju tenzije protiv međunarodne zajednice i protiv Bošnjaka. To je lekcija i istomišljenicima u srpskom i bošnjačkom korpusu na tlu bivše Jugoslavije.

„Haaški tribunal nije politička ustanova i na njemu se nije sudilo narodima“, kazao je Brammertz, „nego odgovornima za teške ratne zločine i kršenje Ženevske konvencije. Osuđeni počinitelji nisu vojnici koji su se borili za domovinu, svoja sela ili obitelji, nego zapovjednici koji su ubijali ratne zarobljenike zaštićene Ženevskom konvencijom. Nema ništa herojskoga u spaljivanju sela, iseljavanju ljudi iz njihovih domova ili poticanju vojnika na masovno spolno nasilje. (…) Vrlo je važno da zajednica iz koje je počinitelj razumije da mi to znamo razlikovati. Osuđenici u Haagu nisu heroji, nego oni koji se lažno prikazuju braniteljima svog naroda, a zapravo su iskoristili i izdali njegovo povjerenje za svoje vlastite osobne i političke interese. (…)

Nastavljam svoj rad u Haagu kako bi se zaključio prijelaz s ICTY-ja na tzv. rezidualni mehanizam, na koji prelaze i preostali postupcima u slučajevima Stanišić i Simatović te žalbe Karadžića i Mladića, što je od velike važnosti. Mehanizam će pružati i pomoć u suđenjima pred nacionalnim sudovima. Samo u BiH je više od 3000 neriješenih slučajeva ratnih zločina. Naš ured ima devet milijuna stranica dokumenata o konfliktu u nekadašnjoj Jugoslaviji i sve su te informacije na raspolaganju nacionalnim istražnim uredima. Današnja situacija u pogledu suđenja za ratne zločine kao dio procesa pomirenja nije pozitivna. Postupci koji se vode u Srbiji, Hrvatskoj i BiH su spori, a kvaliteta suradnje među tužilaštvima tih država slabija je nego prije nekoliko godina, među ostalim i zbog izostanka potrebne političke volje. Potrebno je da se političari ograde od počinitelja ratnih zločina i ne koriste nacionalističku retoriku, čime oživljuju tamne duhove iz 1990-ih godina. Važno je i djelovanje nevladinih udruga. Takav je primjer jedne udruge mladih iz Hrvatske koja se javnim pismom ispričala pripadnicima Srba za zločine počinjene u Oluji. To je povijesna činjenica koju hrvatska strana rado negira.“

Hrvatski politički, braniteljski i crkveni mainstream otvoreno negira i omalovažava međunarodnu pravdu koju je 1992. inicirala sama Hrvatska, držeći valjda kako će međunarodna zajednica suditi samo – Srbima. Jer, štono reče bivši vrhovni sudac RH Milan Vuković: „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“. Sic. Itekako su mogli. I počinili su ih u velikom broju, u RH i u BiH. Trenutna HDZ-ova vlast u državi s razlogom je uzdrmana presudom u Haagu, ali je nedopustivo da politikantski, ljudski nedolično manipulira čak i Praljkovim suicidom. Neprilična je izjava ucrnjene Grabar-Kitarović da je ta smrt duboko u srce pogodila hrvatski narod, jer to nije istina. Čak je i početak sjednice Skupštine grada Zagreba odgođen budući da se vijećnici nisu suglasili o minuti šutnje. U Hrvatskom je saboru oporba bojkotom bacila sjenu na minutu šutnje za pravomočno osuđenog ratnog zločinca. Hrvatska je oštro podijeljena na mnogo važnijim pitanjima od odnosa RH i Haaga, uloge RH u ratu u BiH, itsl. I ostat će. Plenković i Grabar-Kitarović ne pridonose snošljivosti.

Nevažni „nacionalni interesi“

Ni stranački medij HRT, koji više je od šest sati izravno prenosi događaj, a novinarski pogon od osobitog povjerenja (Branimir Farkaš, Tomislav Vinković, Mirjana Posavac, Ivica Đuzel, Zoltan Kabok, Zrinka Grancarić), pa gosti tipa Višnje Starešine i Željka Olujića jednoumno se upinjao dokazati pravovjernost samo hrvatskoj istini, Građani imaju svoje stajalište o „nacionalnom interesu“, koji se oktroira silom političke moći i „svojih“ medija. Svjetski mediji nisu „haaškoj nepravdi“ pridali pozornost koju hrvatska politika drži važnom. Naprasno su Praljkovo samoubojstvo usred sudnice uzeli  kao prima vijest, a hrvatska istina u vezi s presudama prošla je manje-više nezapaženo. Spomenuta je usput. To je teško palo HRT-ovoj skeneristici Karolini Vidović-Krišto.

Važan dio međunarodne zajednice jamačno ima neke svoje planove i s Hrvatskom i s cijelim Balkanom, u čemu su potpuno nevažne želje Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović te njihova vizija „hrvatskih nacionalnih interesa“. Tako je bilo i bit će, pa i kad je riječ o pravomoćno osuđenim ratnim zločincima i onima koji će tek sjesti na optuženičku klupu. Sudeći po Brammertzovim riječima, sudska ih pravda neće ostaviti na miru. Jamačno ih ni sam Bog nije želio prigrliti pod milosrdne skute, jer nije malim prstom pomaknuo na cjelonoćne i svekolike dnevne molitve u brojnim crkvama u RH i BiH, tisuće zapaljenih svijeća, crven-bijeli-plavih lampiona i ine performanse „svenacionalne žalosti“.

Kad već ništa ne pomaže, a eksponencijalno raste intenzitet panike među dijelom hrvatske veteranske populacije u RH i BiH, nekih umirovljenih političara i bivših zapovjednika HVO-a i HV-a, generala i onih s nižim činovima, treba naći Pedra koji će visjeti „umjesto nas“. Zasad su to bez konkurencije Stjepan Mesić i Vesna Pusić, ali radar klase „Optužujem! Kriv si! Nacionalni veleizdajnik!“ vidljivo registrira i neke druge na tzv. političko-ideološkoj ljevici koji „nikad nisu željeli Hrvatsku i mrze sve hrvatsko“. Tko će drugi, nego notorni savski šatoraši Đure 25.000 Glogoškog – Josip Klemm i Miljenko Kolobarić, u ime Udruge specijalne policije i Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi – zahtijevaju „osnivanje saborskog povjerenstva za utvrđivanje odgovornosti pojedinaca i državnih institucija u propustima koji su se dogodili pri suradnji s Haaškim sudom“. Dopisom su se obratili izravno premijeru, predsjednici RH, predsjedniku Hrvatskog sabora (hadezeovci HDZ-ovim političarima) i medijima. Sad će se vidjeti koliko su Tomo Medved, šatoraš na mjestu ministra branitelja, te Ante Deur, šatoraš na mjestu braniteljskog savjetnika Kolinde Grabar-Kitarović, uplivni kod svojih šefova.

Mogu ovi na trepavicama hodati, ali pravda se ne da ni zaustaviti niti preinačiti. Kažu iskusni ljudi, spora je ali ipak dođe po svoje. Pa neka institucije rade svoj posao. Svi se slažu s tom floskulom, jer zločinci moraju odgovarati. Ako se to ne odnosi na nas.

The post Rat „nacionalnim istinama“ do istrjebljenja appeared first on Tacno.net.

Foto: aljazeerabalkans

Teško je reći je li i, ako jest, koliko predsjednik HDZ-a i premijer RH Andrej Plenković svjestan toga na kakvu se nasapunanu dasku dao navesti. Može biti da se precijenio kad je napuštao više nego lagodnu/unosnu hladovinu diplomatske službe u Uniji te se upustio u hrvatsku ne samo političku avanturu. Prave muke tek ga čekaju – od raspleta afere koncerna Agrokor i sve žešćeg spora sa Slovenijom zbog Savudrijske vale/Piranskog zaljeva, renacionalizacije Ine i arbitraže s MOL-om, itsl. do možebitnih bošnjačkih i srpskih tužbi za naknadu ratne štete u BiH, itd. Daljnji će pad životnog standarda najširih društvenih slojeva – vidljiv već serijskim poskupljenjima osnovnih namirnica i režija, najavljuje se i porast kamata na kredite – dramatizirati unutardnje stanje u zemlji 

Marijan Vogrinec

Radikalno desno krilo „domoljuba“ i „državotvoraca“ u HDZ-u, koje si je samovlasno monopoliziralo „pravo“  anatemizirati neke skupine građana i pojedince kao one koji „nikad nisu željeli samostalnu državu Hrvatsku i ne vole sve što je hrvatsko“, samo je u pukoj nuždi političkog samoodržanja pristalo 2016. godine na Andreja Plenkovića kao stranačkog šefa. Koji se jedva-jedvice, na trgovački smiješan način, uspio ukrcati i u premijerski fotelj. Njegov prethodnik Tomislav Karamarko, da je ostao u političkom sedlu i nastavio maloumno stožeraško-šatoraško rastakanje države na partizansko-ustaškom obrascu suprotstavljanja svojih sugrađana jedne drugima, odveo bi zemlju u građanski rat. Pogotovo da se Most nezavisnih lista prvotno skompao sa SDP-om, a ova tada saborska većina prepustila Mostovom šefu Boži Petrovu premijersku poziciju plus sedam ministarskih mjesta njegovoj stranci.

Karamarkovim/HDZ-ovim bi „braniteljima svog digniteta i dostojanstva Domovinskog rata“ (sic) preostalo samo pojačati ulične nerede nekažnjenim kršenjem reda i mira, izvući maskirne/crne vojne odore iz ormara te (i)legalno oružje i četveroredno krenuti na „komunjare, udbaše, četnike hrvatskih gena i Jugoslavene“ Zorana Milanovića. A to bi značilo: krvi do koljena, jer je najmanje pola Hrvatske bilo žestoko nabrušeno.i nezadovoljno neutemeljenim uličnim dernecima ćelavih likova, čije su mirovine i invalidnine u cvijetu srednje dobi dvostruko-trostruko više od civilnih za puni radni staž. HDZ Tomislava Karamarka je gadno platio tu igru radikalne političke desnice i njihovih medija, Crkve i vođa neznatnog dijela od 1350 veteranskih udruga. ZNA SE opcija je kažnjena na parlamentarnim izborima, jer su joj birači uskratili samostalno formirati vlast, Karamarku premijersko mjesto, a slijed događaja u najnakaradnijoj koaliciji od postanka RH (s izmišljenim Kanađaninom Tihomirom Oreškovićem kao premijerom) eliminirao je Karamarka s političke scene.

Andrej Plenković, umjereni HDZ-ov demokršćanin širih europskih vidika i pristojnog diplomatskog pedigrea, došao je grogiranoj stranci kao mana s neba. Radikali u HDZ-u, od kojih je viđenije sklonio s ministarskih grudobrana i drugih utjecajnijih pozicija, prividno su se pritajili. Ali figu u džepu su stiskali i dalje. Plenković, koji je  došao preuzeti HDZ u Hrvatskoj te držati na uzdi dvoglavu filijalu u BiH (HDZ BiH i HDZ 1990.), odmah se očitovao da kani pozicionirati HDZ kao modernu europsku demokršćansku stranku desnog centra i podrezati joj predugačke/preradikalne pipke, od čega se tvrdoj desnici ZNA SE opcije digla kosa na glavi. Ali su uglavnom šutjeli, tek tu i tamo je neki jezičavac pustio glas iz bačve nezadovoljstva. No, ništa strašno, osobito nakon što je Milijana Brkića nadimkom Vaso instalirao kao svog zamjenika i ubrzo jednog od potpredsjednika Hrvatskog sabora.

Kakva je uloga Milijana Brkića?

A ovaj pak nikad nasmijani mrgud – čak mu i neki neskloni stranački insajderi i mediji priznaju organizacijske/mobilizacijske kvalitete i utjecaj na dio veteranskih desničara – pa analitičari procjenjuju da se Andrej Plenković vodio dvama bitnim razlozima zašto je Brkića zadržao blizu sebe, iako ga nije želio kao ministra branitelja ili na drugoj poziciji u vladi. Računao je da će s tvrdim Brikićem ostaviti dojam na  radikalno krilo u stranci, a istodobno će ovaj u njegovu korist držati pod kontrolom dio braniteljske populacije koja će ostati nedovoljno ili sasvim nenamirena/iznevjerena obećanim pod savskom šatrom načinom podjele plijena kad „naši“ dođu na vlast. No, računica nije baš tako jednostavna. Čak je i sam Milijan Brkić nadimkom Vaso znao oštrije od svog šefa zazvučati o nekim prijepornim temama – od odnosa prema ustaškoj krilatici „Za dom spremni“ i koncesije na elitnoj bračkoj plaži Zlatni rat do kadroviranja za pozicije na utjecajnim i materijalno prestižnim nišama u stranci i državi – što je dijelu medijskih komentarora poslužilo kao argument za tvrdnju da Plenković nema punu kontrolu nad HDZ-om. Špekuliralo se i s tim da su Brkić i radikalni istomišljenici u HDZ-u i skupina ucrnjenih veteranskih ekstrema oko notornog šatoraškog vođe Đure Glogoškog bili nakanili iskoristiti aferu premještanja HOS-ove za dom nespremne ploče s dječjeg vrtića u Jasenovcu – navodno zgrade bivšeg stožera zapovjednika ustaškog konc-logora Vjekoslava Maksa Luburića – za Plenkovićevu eliminaciju iz političkog sedla.

Ploča je na inzistiranje HDZ-ovih koalicijskih partnera HNS-a te srpskih i talijanskih manjinaca Milorada Pupovca i Furija Radina ipak premještena u šumu Trokut uz lokalnu cestu Jasenovac-Novska-Lipik-Pakrac, a Plenković je preživio pokušaj desne subverzije. Privremeno? Pokazat će vrijeme. Ona mudra pučka kaže: „Kako siješ, tako ćeš i žeti“, što itekako vrijedi ne samo za Andreja Plenkovića nego je vrijedila i za sve njegove prethodnike. HDZ je jako nezgodna stranka kad su posrijedi politika, ideologija, svjetonazorska uvjerenja, savjestan odnos prema preuzetoj odgovornosti, ikonama Domovinskog rata, općenito prošlosti, drugim strankama, razvojnim temama od vitalnog značenja za zemlju…

Foto: Pixsell / Autor: Slavko Midzor/PIXSELL

Uhljebnički, sebični i sektaški interesi uvijesu preči od elementarne ljudske čestitosti, političke vjerodostojnosti i socijalne osjetljivosti. A tu se nije iskazao ni jedan premijer prije Andreja Plenkovića, uključujući SDP-ove Ivicu Račana (2000.-2003.) i Zorana Milanovića (2012.-2015.). Oni su također imali stanovit respekt, da ne kažemo strah, od ekstremnih desničara i nisu se ohrabrili – a itekako su mogli i morali, u ime zdrave budućnosti RH i njezinih nacionalizmom/šovinizmom neostrašćenih građana – oštro obračunati s ucrnjenim, za dom nespremnim ekstremizmom i čak terorizmom. Ne samo verbalnim u medijima i na društvenim mrežama nego i fizičkim. Nasrtanjem na imovinu i živote onih, koji „nikad nisu željeli samostalnu i slobodnu Hrvatsku ne vole ništa što je hrvatsko“. Sic. Ni jedan premijer se nije usudio – kao ni Andrej Plenković sada – samo primijeniti postojeće paragrafe u kojima jasno piše no pasaran tom zlu.

Bez obzira na financijske krimene zbog kojih ga već godinama povlače po sudovima, bivši premijer Ivo Sanader jedini je uspijevao zauzdati ekstreme do te mjere da je bez veće političke štete i osobne „domoljubne“ kompromitacije isporučio Haaškom sudu generale HV-a i HVO-a, osumnjičene za ratne i zločine protiv čovječnosti te počeo povijesno koristan postupak detuđmanizacije zemlje. Zajedno s nekim danas desnim i lijevim Plenkovićevim rukama (npr. Gordan Jandroković, pa i sam Vladimir Šeks), koji su Sanaderovim i ubrzo odlaskom oktroirane mu nasljednice Jadranke Kosor na sav glas prionuli uz radikalnu retuđmanizaciju Hrvatske, pod dirigentskom palicom Tomislava Karamarka te sinergijsko djelovanje najekstremnijih istomišljenika u vrhu Katoličke crkve i dijela veteranskih udruga.

Autokrat u svakom smislu, a priučeni povjesničar po vokaciji, prvi je predsjednik RH Franjo Tuđman svojim nadrisuverenističkim idejama/djelom – osobito nakon što se neovlašteno upleo u razbijanje države BiH zbog maloumne vizije uspostave neke nove Banovine Hrvatske, što je dao zapisati i u preambulu Ustava RH – srozao je i vlastiti imidž (na pogreb mu nije došao nitko važan iz svijeta, samo turski predsjednik Sujelman Demirel) i ugled RH u međunarodnoj zajednici. Hrvatska je pod Tuđmanom postala najizoliranije zemlja na europskom Jugoistoku. Sanader joj je uspijevao postupno vraćati izgubljenu vjerodostojnost, vraćati RH u zapadnu civilizaciju upravo zbog javnog odmaka od desnog radikalizma, deklariranog europejstva i procesa detuđmanizacije.  Karamarko je opet sve pretumbavao na staro, kvario i pokvario iritantnim javnim dernecima primitivaca, notornih nacionalista/šovinista i ideološko-svjetonazorskih pokvarenjaka.

Europejac finih diplomatskih manira, poliglot i školovan čovjek Andrej Plenković je drastično, na prvi pogled, odskakao od ideološke kloake rigidne desnice i domaća se građanska pamet ponadala – bit će nešto od te Hrvatske. Nije baš sve propalo, pa ako je i hadezeovac opet u prigodi vladati posrnulom zemljom. Možda ju osovi na noge? Pogotovo nakon izbornog debakla SDP-a, kaosa u stranci, razlaza s glavnim partnerom HNS-om i napokon odlaska neuspješnog Zorana Milanovića. Taj je ludo prokockao povijesnu prigodu u svom mandatu konačno provesti sve izostale ključne društvene i gospodarske reforme, pa ostaviti SDP na vlasti praktično dokle želi. No, prošla je i Plenkovićeva prva godina mandata, a rezultat u minusu.

Što se dogodilo Plenkoviću?

Ne samo da šef HDZ-a Andrej Plenković nije uspio pozicionirati stranku kao modernu demokršćansku opciju desnog centra i vidljivo je odmaknuti od radikalno desne niše političkog spektra, nego je taj populistički, negativan mainstream što podilazi najnižim strastima očito njega preparirao iz obećavajućeg Europejca u kolebljivca. Nesigurnog u to tko mu je (ne)prijatelj, neodlučnog u donošenju važnih odluka, ustrašenog od pravih reformi, svađalačku prznicu u odnosima sa sedmom silom, pa i ideološkog kompromisera kojem se čak omaknulo zamjeriti civiliziranom klubu EU-diplomata time što je jedini među premijerima podržao pravomoćno osuđene ratne i zločince protiv čovječnosti. Šestoricu Hrvata iz BiH, uključujući samoubojicu Slobodana Praljka – političkih, vojnih i civilnih vođa tzv. HZ/HR Herceg-Bosne.

Foto: Denis Jerković / Hanza Media

Već je nakon prve godine mandata, rafalnih kikseva, afera, lažnih i iznevjerenih obećanja, mlitavog odnosa vlasti prema bujajućem ustašluku (za koji „ne zna“ što je, pa osniva posebno vladino povjerenstvio za ustaše i partizane, sic), neopravdanog pogodovanja militantima u braniteljskim udrugama, Katoličkoj crkvi, stranim bankama i međunarodnom korporativnom kapitalu, itekako razvidno da će i taj mandat proći – uništa. Kao cijela HDZ-ova propala 2016. godina na vlasti, ili Milanovićev mandat. Šteta. Hrvatska očito nema sreće sa svojim hrvatskim vođama otkad je međunarodna zajednica 1992. godine ostvarenje tisućljetnog sna: hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu, a Hrvat svoj na svome.

„Kada je to Andreju Plenkoviću sve krenulo krivo?“ – retorički pita novinarka Jutarnjeg lista Ivanka Toma u komentaru „ŠTO SE DOGODILO PLENKOVIĆU? Je li moguće da ga je HDZ iskoristio i ostavio?“ Tvrdi da se u samo godinu dana „iz političara pred kojim su se otvarala sva vrata, kojega je s jednakim odobravanjem prihvatila umjerena desnica kao i ljevica, pretvorio u namčora koji ne trpi da ga se išta propituje   i sikče u kameru svaki put kada ga novinari suoče s vlastitim nedosljednostima“. Onaj Plenković od prije godine dana i ovaj sada, dvije su potpuno različite osobe, a država je – osim nekih gospodarskih i poreznih dobitaka, po inerciji još iz doba Milanovićeve vlade – u primjetno lošijem stanju. Kao i HDZ na svom i SDP ma svom dijelu spektra.

„Je li problem u Plenkoviću koji nema dovoljno hrabrosti za preuzimanje uzda u stranci i ne zna donositi odluke ili je stvar u HDZ-u koji ga je za predsjednika stranke izabrao s figom u džepu?“ – piše Toma. „Vjerojatno jedno i drugo. Evidentno je da Plenković ne kontrolira HDZ i da je tu izvor svih dvojbenih poteza koje donosi kao predsjednik Vlade, te razlog što neke odluke ne donosi. Bez autoriteta u stranci, Plenković ne može uspješno voditi Vladu i upravljati državom. Smjer kojim ide Vlada govori u prilog tezi da su HDZ-ovci iskoristili Plenkovićevo ime i neokaljani politički imidž kako bi se preko njega domogli vlasti, a sada kad je imaju, ne šljive ga ni pet posto. (…) Dakle, dok Plenković govori jedno, HDZ na terenu provodi nešto sasvim drugo. Treba li onda čuditi što HDZ (u sinergiji s Crkvom, op. a.) ne želi ratificirati Istanbulsku konvenciju koja se odnosi na zaštitu žena i djece od nasilja.“

Zoran je primjer požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića (HDZ), koji mlati suprugu, pa ga uhićuje policija, a lokalni HDZ besramno staje iza njega. Plenković, na sprdnju javnosti, nešto nemušto rogobori protiv njegova ostanka na dužnosti, ali nitko ga ne šljivi. Ni sam obiteljski nasilnik Tomašević. Heeej, ne šljivi predsjednika svoje, najbrojnije stranke u državi. U drugom slučaju, izbori u osječkoj organizaciji HDZ-a također nisu u prilog Plenkovićevom autoritetu. On se odlučio za jednog, a njemu protivna struja u stranci za drugog kandidata. Izabran je taj drugi, pa… Izbori u Hrvatskom nogometnom savezu su čista preslika osječkog slučaja:i Plenkovićevog fiktivnog političkog autoriteta u HDZ-u: Davor Šuker je kandidat „gazde hrvatskog nogometa“ Zdravka Mamića i rigidne desnice koja vlada Savezom, pa će mu ta struja povjeriti drugi predsjednički mandat, a Plenković i njegovi pobočnici mogu se slikati zajedno sa svim ogorčenim protivnicima nogometne mafije.

Taman će premijer i nesposobna Janica Kostelić (s nezavršenom srednjom školom na čelu Državne uprave za sport!? Sic) „isušiti močvaru“. Nema šanse. Hrvatska i na toj stazi mora nastaviti nizbrdo.

„Najsuptilniju poruku o tome kako ga doživljavaju“, tvrdi Ivanka Toma, „HDZ-ovci su Plenkoviću poslali preko Vladimira Šeksa. Pošto su na svjetlo dana izašli dokumenti iz kojih se vidi Šeksova veza s Udbom, u dio medija je plasirana teza da je Šeks samo sredstvo, a prava meta Andrej Plenković. Ako Plenković vjeruje u tu teoriju, onda bi ga trebala zabrinuti šutnja koja je zavladala u HDZ-u. Šeksa nitko u stranci nije branio, niti je tko makar pokušao smanjiti dojam o Šeksovim savjetničkim uslugama i utjecaju koji ima na premijera. U cijelom HDZ-u Plenkovića bezrezervno podržava samo predsjednik Sabora i glavni tajnik HDZ-a, Gordan Jandroković.“

Lik kojeg stranački kolege podrugljivo nazivaju „pudlica“, jer je poznat po uvlakačkom pretrčavanju od jednog do drugog stranačkog šefa, s tim da o prošlom govori sve najgore, više ga ne gleda niti se čuje s njim telefonom. A Jandroković nije jedini tog moralnog profila i političke (ne)podobnosti svakom čelniku HDZ-a, takvih je sva sila u stranci koja pruža najšire/najsigurnije ZNA SE uhljebničke mogućnosti u državi. Nije tajna da Andrej Plenković nije uspio „pokoriti“ HDZ i učiniti ga demokršćanski jasnom političkom opcijom, prihvatljivom zapadnoj demokraciji, ali muljatorski dio HDZ-a i njegovo rigidno desno krilo s kojim su muljatori u stalnoj, promiskuitetnoj vezi, njega su preparirali u stranačkog/vladinog šefa kojemu mogu diktirati što će i kako činiti.

Nasapunali mu dasku

Novinarka Jutarnjeg lista nije jedina koja determinira da su to ključni razlozi zbog kojih se „kasni s reformom školstva, ne dira u sveučilišta, zaobilazi mirovinska reforma, ne dira javna uprava, ne rješavaju problemi u zdravstvu, ne ulaže se u znanost, nego kupuje vojne avione. Grabi se u državnu blagajnu proširenjem prava branitelja i njihovih obitelji, njeguje povlaštene mirovine, ispucava populističke mjere poput povećanja minimalne plaće. Braniteljske udruge uzele su si za pravo uređivati program javne televizije i voditi politiku kazališta, na HTV-u novinarima propisuju ‘državnu istinu’, a premijer za to vrijeme priča o hibridnom ratu“. Istina, Plenković je upravo prelio čašu „kada je nediplomatski reagirao na haašku presudu šestorici BiH Hrvata, govorio o njenoj nepravednosti, nepriznavanju i još najavio osporavanje za koje i sam zna da nije moguće“. Teško je vjerovati da se pametan čovjek može tako ponašali na odgovornoj državnoj dužnosti u iznimno teškom/osjetljivom političkom i međunarodnom trenutku, a da mu nije pištolj prilonjen na sljepoočnicu.

Teško je reći je li i, ako jest, koliko predsjednik HDZ-a i premijer RH Andrej Plenković svjestan toga na kakvu se nasapunanu dasku dao navesti. Može biti da se precijenio kad je napuštao više nego lagodnu/unosnu hladovinu diplomatske službe u Uniji te se upustio u hrvatsku ne samo političku avanturu. Prave muke tek ga čekaju – od raspleta afere koncerna Agrokor i sve žešćeg spora sa Slovenijom zbog Savudrijske vale/Piranskog zaljeva, renacionalizacije Ine i arbitraže s MOL-om, itsl. do možebitnih bošnjačkih i srpskih tužbi za naknadu ratne štete u BiH, itd. Daljnji će pad životnog standarda najširih društvenih slojeva – vidljiv već serijskim poskupljenjima osnovnih namirnica i režija, najavljuje se i porast kamata na kredite – dramatizirati unutardnje stanje u zemlji. Dosad su to razne vlade rješavale vatrogasno, zaduživanjem zemlje kod međunarodnih lihvara ili izmišljanjem sve novih i novih poreznih harača.

Što će Plenković učiniti? Što i može učiniti, a da još više ljudi ne baci na prosjački štap? Svaki četvrti žitelj RH živi ispod granice siromaštva, a premijer i ministri se ne stide javno busati u prsa kako će minimalnu plaću (oko 70.000 zaposlenih) podebljati za 131 kunu, što dostaje za pola najlonske vrećice s kruhom, mlijekom, paštetom, dva kilograma krumpira, 500 grama vegete i možda neki slatkiš djeci.. Poreznom su kvazireformom sebi i saborskim uhljebima povisili plaće za 1500-2500 kuna. Kako si je posijao, Plenković će tako žnjeti. O požnjevenom će mu ovisiti politička karijera, ali i mjesto u narodnom pamćenju kad se jednom bude svodio račun o ovom povijesnom trenutku u kojem je Andrej Plenković imao ključnu ulogu. Je li odradio kako je morao? Što bi rekao umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs: tko je odradio, odradio je.

The post Kako je Plenković sadio, tako će i žeti appeared first on Tacno.net.

Foto: sibenskiportal.rtl.hr

Predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović, premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću – već po dužnosti koju obnašaju i statusu RH u međunarodnoj zajednici – jednostavno nije dopušteno ni na koji način osporavati odluke haaškog sudišta. Koje je pravedno, savjesno i prijateljsko Hrvatskoj kad umirovljene generale Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka oslobađa svake krivnje po zapovjednoj odgovornosti za ratne i zločine protiv čovječnosti te za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, a nepravedno, nesavjesno i neprijateljsko kad isti pravorijek ne vrijedi u slučaju Prlić i ostali. Traljava je predsjedničina „mudrost“ o tome da se „država vodi razumom, ne srcem“, ako ne zna da razum i srce moraju biti zajedno u državnim poslovima 

Marijan Vogrinec

„Država se vodi razumom, ne srcem“, jamačno je najnerazumnija floskula koju je mogao dokučiti um predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović u gotovo tri godine manje-više globtroterskog i za zemlju paradnog/neuspješnog mandata. Time je, po navici, pokušala pametovati o tome zašto nije bila u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na kompromitantnoj za RH komemoraciji te vjerski/katekizamski spornoj misi zadušnici u crkvi Sveta majka slobode na Jarunu, kojima je radikalna politička desnica odala počast haaškom samoubojici Slobodanu Praljku. Što je željela reći? Srce joj je bilo „sa svojima“ u Lisinskom i na Jarunu, ali je razum nalagao nešto sasvim drugo – bezuvjetnu poslušnost moćnoj međunarodnoj zajednici. Koju je pak pravovjernost, što će reći razum a ne srce, pobrzala dokumentirati istupom u New Yorku na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a o izvješću o rezultatima i okončanju rada Haaškog tribunala.

Mudar državnik – što Grabar-Kitarović nikako ne uspijeva biti – ne odvaja razum od srca niti se neoprezno otkriva kao podvojena osobnost koja jedno govori, drugo misli i treće čini. Kako gdje, kako kada i kako pred kim. Iz njezinih usta pred „vlasnicima“ Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše SFR Jugoslavije (ICTY) u Den Haagu ni riječi protivljenja žalbenom pravorijeku šestorici b-h Hrvata ni sućuti za samoubojicu Slobodana Praljka, koje je u neograničeno srcedrapateljnim količinama prosipala u RH. Zajedno s premijerom Andrejem Plenkoviće, najrigidnijim dijelom političke desnice, HRT-om i nizom kloaka-medija koji otvoreno negiraju ratne i zločine protiv čovječnosti i haaške šestorice i ostalih „naših junaka“.

Kao što se dan-dva ranije moglo vidjeti po kritičkim fliskama iz Bruxellesa i europskih mainstream medija, civiliziran svijet nije imao zerice razumijevanja za trenutnu  vlast – iz Švedske se čak tražilo da se RH izbaci iz EU-a – koja se maloumno suprotstavila pravomoćnoj presudi političkim, vojnim i civilnim vođama tzv. HZ/HR Herceg-Bosne. Diplomatski je i moralni krimen – bez obzira na razum i srce – stati uz pravomoćno osuđene ratne i zločince protiv čovječnosti, operativce udruženog zločinačkog pothvata (Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka) u sklopu agresije RH na BiH, u međunarodnom sukobu, radi odcjepljenja dijela susjedne države i priključenja tzv. velikoj Hrvatskoj (čak u širim granicama Banovine Hrvatske iz 1939.). Nezrelim izjavama u prvim reagiranjima na Haag te kritične srijede 29. prosinca – koincidencija: baš na Dan Republike bivše SFR Jugoslavije – premijer Plenković i predsjednica RH Grabar-Kitarović su pokazali da im je srce važnije od razuma.

Kako predsjednica kaže…

Naravno da takvi nisu za ozbiljno i međunarodno vjerodostojno vođenje čak ni nekog bantustana, kamoli zemlje koja je – prihvativši europsku pravnu stečevinu i norme civiliziranog ponašanja – primljena u članstvo zapadnih političkih i vojnih integracija te – bez licemjerne fige u džepu? – tvrdi kako razvija sadržajno potentnu demokraciju. I onda, tu istu predsjedničinu floskulu o razumu i srcu za državnim kormilom nekoliko dana kasnije papagaji predsjedničin stranački (HDZ) kolega s pozicije predsjednika Hrvatskog sabora Gordan Jandroković u odgovoru na isto novinarsko pitanje zašto nije bio na komemoraciji i misi zadušnici za Slobodana Praljka:

„Ponovit ću ono što je rekla predsjednica RH – država se vodi razumom, ne srcem“. Što bi drugo, a suvislo, smislio političar koji je polomio noge pretrčavajući ispod skuta Ive Sanadera pod skute Jadranke Kosor, pa Tomislava Karamarka, pa Andreja Plenkovića, pa sutra… U stranci je zbog te karakterne osobine i političke „umiljatosti“ navodno dobio nadimak „pudlica“. Taj HDZ-ov jaki autoritet, s jedva nekoliko stotina preferencijalnih glasova od oko 3,8 milijuna birača ne bi mogao voditi ni mjesni odbor u zaseoku bogu iza nogu, a premijer mu povjerio najviše zakonodavno tijelo u zemlji. Gdje pokorno odrađuje odbijanje svakog oporbenog amandmana ma kako dobar bio i reciklažu plenkovićevskog tipa razuma i srca iz prebogate zbirke odgođenih reformi.

Foto: Zvonimira Nimac

Znači, razumno je ne otići u državno ime na komemoraciju samoubojici u organizaciji Hrvatskog generalskog zbora i misu zadušnicu, koju protivno katoličkom Katekizmu slavi osobno vojni ordinarij biskup Jure Bogdan, a koncelebriraju politikantski iznimno zauzeti „domoljubi“ kakvi su sisački biskup Vlado Košić i don Damir Stojić, zagrebački studentski kapelan, jer međunarodna zajednica želi da se „država vodi razumom, ne srcem“. A što je sa srcem Grabar-Kitarović? I Plenkovićevim i Jandrokovićevim. Pa i srcem ministra obrane Damira Krstičevića, koje je na komemoraciji jadno skrio od tv-kamera u trećem-četvrtom redu ožalošćene braniteljske i desne politikantske svojte radikala i onih koji su jednostavno došli biti viđeni. Što je sa srcima trojice u Haagu oslobođenih nacionalnih junaka – umirovljenih generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka – čija su počasna mjesta u prvom redu ostala prazna?

Napokon, što je sa srcima članova uže/šire Praljkove obitelji? Za njih se unaprijed znalo da neće doći na komemoraciju, na misu zadušnicu ni bilo kakvo (ne)službeno odavanje počasti svom pokojnom pater familiasu. U oproštajnom pismu, napisanom još prije dvije godine za slučaj „ako mi se nešto dogodi“, Slobodan Praljak je izričito naveo da ne želi grob, nego da mu se pepeo prospe po Mirogoju te zabranio da mu se priređuju bilo kakve posmrtne počasti, s patetično odglumljenim litanijama što ga dižu u zvijezde. Hrvatski generalski zbor i Katolička crkva su se oglušili o posljednju želju, ali i o temeljne dogme katoličkog Katekizma u dijelu, gdje se determinira vjerski odnos ne samo prema samoubojstvu kao činu protiv Boga (koji je jedini, ekskluzivan vlasnik ljudskog života i smrti) nego i prema kremiranju mrtvog ljudskog tijela.

No, za manipulativno politikantstvo radi skupljanja jeftinih bodova među neupućenom javnošću – koju je aktivnost upravo predsjednica RH kontraproduktivno razvila gotovo do savršenstva – uopće nisu važni ni posljednja pokojnikova želja niti vjerski kanoni. Sramotno i bijedno. Nitko od rečenih koji nisu došli na komemoraciju i zadušnicu na Jarunu, a ne „vode državu“, iako bi neki mogli i jamačno bili uspješniji od trenutnih u Banskim dvorima i na Pantovčaku, nije se prethodno kompromitirao srcem da bi se naknadnim pametovanjem pozivao na – razum. Državni vrh RH jest. Upregnuo je HRT u neukusan nacionalistički agitprop, obukao novinare i urednike u mrtvačku crninu i neslužbeno inscenirao nacionalni dan žalosti. Srce je isključilo razum, pa se međunarodna zajednica s razlogom zgrozila: „Hrvatska se suprotstavlja haaškom pravorijeku i slavi osuđene ratne zločince“. Najodgovorniji političari RH su prednjačili u stjecanju tog dojma i nabrijavanju histerije.

Predsjednici RH Grabar-Kitarović, premijeru Plenkoviću i predsjedniku Hrvatskog sabora Jandrokoviću – već po dužnosti koju obnašaju i statusu RH u međunarodnoj zajednici – jednostavno nije dopušteno ni na koji način osporavati odluke haaškog sudišta. Koje je pravedno, savjesno i prijateljsko Hrvatskoj kad umirovljene generale Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka oslobađa svake krivnje po zapovjednoj odgovornosti za ratne i zločine protiv čovječnosti te za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, a nepravedno, nesavjesno i neprijateljsko kad isti pravorijek ne vrijedi u slučaju Prlić i ostali. Najtežem i nasloženijem od svih u Haagu.

Negativna poruka urbi et orbi

Traljava je predsjedničina „mudrost“ o tome da se „država vodi razumom, ne srcem“, za koju se smjesta prilijepio šef Hrvatskog sabora ne bi li se podičio kako i on „vodi državu“, i „vodi je razumom“. Ako Kolindi Grabar-Kitarović ne treba srce ni na Pantovčaku, ni na beskorisnim dvodnevnim-trodnevnim hodočašćima po županijama niti na svako malo putovanjima uzduž i poprijeko globusa o trošku poreznih obveznika – a razuma joj valjda ne manjka, jer se nikad nije žalila da se rodila s premalo pameti – ne treba srce ni Jandrokoviću u cirkusu na Markovom trgu. Tamo razum i srce odavno više ne stanuju, jer su ih komedijaški istjerali glupost, primitivizam i prostakluk stranačkog poltronstva. A razum i srce idu zajedno, bez njih mudar čovjek nije cjelovita osobnost, ali jest urođeno umijeće učinkovito za sebe i okolinu kontrolirati njihovu simbiozu.

Na stranu sada to što su Plenković i Grabar-Kitarović opravdano dobili po nosu iz „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“, pa je ona ošamućeno bubnula to o razumu, srcu i državi. No, indikativno je ili, možda, zašto bi bilo indikativno propitivati način predsjedničinog „razumnog vođenja države“ – jer srce valjda ostavlja kod kuće na toplom kad ujutro odlazi na posao? – nakon što je inscenirala dramatičan prekid službenog posjeta Islandu kad je toga 29. studenoga čula samoubojičin predsmrtni prkos haaškim sucima: „General Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu“. Kolinda Grabar-Kitarović je znala za nadnevak izricanja pravomoćne presude Jadranku Prliću i ostalima, znala je kakvi ih terete dokazi o jezivim ratnim i zločinima protiv čovječnosti u BiH, znala je da je glavni tužitelj Serge Brammertz zatražio u žalbenom postupku ukupno čak 222 godine robije šestorici b-h Hrvata umjesto prvostupanjski presuđenih 111 godine i razložno je bilo pretpostaviti kakav će biti epilog. Nacionalistička histerija potpuno je isključila pijetet prema žrtvi.

Dobro, suicid cijankalijem usred haaške sudnice bio je šok i za nazočne i za  javnost, ali ne i razlog da predsjednica države naprasno prekida službeni posjet stranoj zemlji i hitno leti u Zagreb. Kao da je naprasno uvedeno ratno stanje. Njezin postupak veze nema s razumnim vođenjem države, nego s neumjesnim prenemaganjem političko-ideološki isključive pogrešne osobe na pogrešnom mjestu, čime je svijetu pokazala da nije dorasla odgovornosti promišljene državnice zemlje koja osuđuje svaki ratni zločin. Srce apologetkinje propalog imperijalnog projekta i njegovih operatera što ih je svijet odbacio i osudio nije ni na kakvoj demokratskoj cijeni.

Grabar-Kitarović je svojim nedržavničkim ponašanjem, koje joj ni dosad nije bilo strano, poslala negativnu poruku i vlastitoj javnosti i međunarodnoj zajednici. I još negativniju baš na dan komemoracije samoubojici Praljku i mise zadušnice, jer je naprasno pobjegla s uredskom svitom na dva dana u Bjelovarsko-bilogorsku županiju. Plenković se istog dana obreo u Bruxellesu, a Jandroković se u sabornici zalijepio za fotelj predstedavajućeg. A ima pet zamjenika!?

Svi troje su kukavički – što je primijećeno u izjavama radikalnijih štovatelja Praljkovog lika i djela – bijegom na „neogodive državne poslove“, pa i izvan Zagreba, vrlo jasno  demonstrirali nerazumno „vođenje države“. I srca što „domoljubno“ trokiraju. Bolesno. Politički i ideološki baštinici HDZ-ovog propalog projekta za RH i BiH 1990-ih godina i deklarirani sljedbenici „državotvorne“ politike Franje Tuđmana, tog su dana ostavili na cjedilu prijatelje i simpatizere bez kojih danas ne bi bili u prilici glumatati ugledne državnike kod kuće i u svijetu. Ako su uistinu svjesni toga da u „vođenju države“ valja razum pretpostaviti srcu, nisu smjeli raspaljivati nacionalističku i protuhaašku histeriju u RH i BiH, navući anatemu civiliziranog svijeta na RH, pa iznevjeriti srce bijegom s komemoracije i zadušnice. Budimo ljudi i kad griješimo, ne kukavice.

Predsjednica bi pak demonstrirala i zdrav razum i zdravo srce u „vođenju države“ da je tog 29. prosinca ostala na Pantovčaku pred televizorom i pratila izravan prijenos iz Haaga, pa smirujuće djelovala tvrdnjom da haašku presudu treba prihvatiti kakva jest i poštivati sudište pod okriljem Vijeća sigurnosti UN-a. RH Franje Tuđmana je inicirao osnivanje međunarodnog sudišta za ratne zločine – držeći valjda kako će suditi samo „srpskom agresoru“ – i donio Zakon o suradnji s Haaškim sudom, pa je i u tom smislu krajnje neozbiljno od HDZ-ove čelne trojke u državi neprijateljski reagirati na presude u slučaju Prlić i ostali i sudjelovati u rasplamsavanju nacionalističke histerije među dijelom s razlogom uplašenih Hrvata u RH i BiH. Predsjednica je namjerno tog dana otputovati na Island da bi se za par sati dramatično vratila, a to uopće nije razumno državničko ponašanje koje će imati pozitivnu recepciju u zemlji i svijetu.

Pokazala se samodopadnom amaterkom za svaku osudu i podsmijeh, kojoj su bez ustezanja zamjerili izostanak s komemoracije i mise zadušnice čak i „domoljubi“ iz istog političko-ideološkog jata, znani po radikalizmu tipa đe s’ bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Velebitu!?

„Da ju Predsjednik Prvi može čuti“, ironizira komentator Jutarnjeg lista Boris Vlašić pod egidom „Isuse, što je ona točno rekla?“ – „taj bi joj sigurno rekao da je i on vodio Hrvatsku razumom. I s istim je tim razumom slao vojsku u Bosnu i Hercegovinu, on je bio taj koji je odlučio o zatvaranju logora, a ne tamo neki lokalni šef, predsjednik bilo čega, on je znao za sve što nam se sprema i kako nam prijete, on je znao kako je i kada osnovana Herceg-Bosna, on je bio taj koji je smjenjivao političare koji su htjeli čuvati nedjeljivost Bosne i Hercegovine, on je zagovarao podjelu. Uostalom, on je tip koji je izmislio crtanje po salvetama.

I, kako se to Hrvatska vodi razumom, a ne srcem? Razum kaže da nam nitko neće pisati povijest kao što je to predsjednica rekla nakon Praljkova ispijanja otrvova u sudnici? Razum kaže da se zbog sudske presude prekine službeno putovanje? Ne, razum kaže da se izgovori ono što je rekla u UN-u, da su Hrvati činili ratne zločine. Razum kaže da su stvari bile krive, da su počinjene grozote pod hrvatskom zastavom, razum kaže da je Hrvatska uspjela stati na pravu stranu, da je na kraju pomogla Bosni i Hercegovini, učinila jako mnogo da ju sačuva, s tim istim Franjom Tuđmanom, da ima pravo s ponosom gledati na svoju ulogu i da može podnijeti da se odmakne od svojih loših strana. Da, razum kaže i da za zločine treba odgovarati i da se za to znalo na vrijeme, i da je Hrvatska mogla samostalno kažnjavati i podizati optužnice na vrijeme i za zločine počinjene pod njenim grbom, i za zločine počinjene nad njenim stanovnicima.

Odličja za ratne zločine

To bi u stvari bilo vođenje Hrvatske srcem, onako kao zemlju koju se voli, koju se pazi, radi koje se svaki potez dobro promisli kako se ne bi nikada nitko morao osjećati loše jer se njena zastava pojavila na krivoj strani, jer je iz njenog oružja ispaljen metak u nevine, tada bi Hrvatska vođena srcem imala najbolji razum.“

Foto: Index.hr/FaH

To predsjedničino nepromišljeno (zar?) istrčavanje s razumom, srcem i državom u odnosu na aktere propalog (a treći entitet u BiH?) velikohrvatskog projekta, ako se razumno raščlanjuje, otvara pitanje podvojenosti njezine osobnosti. Zar ona zaista radi/misli/govori ono što intimno ne bi? Kako to da joj je srce na komemoraciji i misi zadušnici, a razum u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji? Isti sindrom kod Plenkovića i Jandrokovića? Kako to da Grabar-Kitarović, vodeći se razumom – ne srcem, izostaje s komemoracije i mise zadušnice samoubojici Slobodanu Praljku, a zajedljivo tvrdi novinarima da neće oduzeti odličja i činove ne samo Praljku nego ni ostaloj petorici pravomoćno u Haagu osuđenih ratnih i zločinaca protiv čovječnosti? Sada joj srce diktira neprilično, čak protuzakonito ponašanje, zamagljuje osjećaj za vjerodostojno vođenje države. Gdje je tu razum?

Prema zakonskim odredbama, koje su na vlastitoj koži iskusili „nacionalni junaci“ tipa Branimira Glavaša, Mirka Norca, injsl., te se počasti logikom pozitivnih zakonskih propisa oduzimaju osuđenim zločincima na zatvorske kazne od pet i više godina. „Ovi ljudi su se borili za slobodnu i neovisnu Hrvatsku“, hladno odgovara i potvrđuje kimanjem glave, grimasom à la Željka Markić, „i neću im oduzeti odličja i činove.“ Neko je nemušto objašnjenje da se zakon odnosi samo na presude na domaćim, a ne i stranim/međunarodnim sudovima. Nonsens. Zakon nema odredbu koja čini tu razliku, jer ju zakonodavac nije znao predvidjeti. I da jest, to nema veze sa suštinom: civilizirana i moralno zrela država ne nagrađuje nečasno, ratnozločinačko ponašanje odličjima i visokim vojnim činovima, na osnovi njih visokim novčanim apanažama i društvenim povlasticama.

Da je predsjedničino čak i diskrecijsko pravo postupiti kako je odlučila, ne bi bilo u redu, ne bi joj bilo na čast niti bi se moglo reći da državu vodi razumom, ne srcem. Njezina je osobna nesreća što misli da – vodi državu. Licemjerno joj se uvlače ti koji je u to uvjeravaju. Ma ne vodi ona nikakvu državu, jer RH i nije država s atributima međunarodnog uvažavanja i ugleda. I u takvoj kakva jest, na samom repu bitnih međunarodnih tijekova, Kolinda Grabar-Kitarović nema nikakve učinkovite ovlasti i ustavne/zakonske alate za – voditi državu.

The post Ratni zločin, razum i srce hrvatske državne politike appeared first on Tacno.net.

Foto: Krasnodar Peršun

HNS i osobito Ivan Vrdoljak svojom su (ne)odgovornošću ne samo prema svojim biračima nego i svim građanima i državi zaslužili neusporedivo nemilosrdniju kritiku od one komentatora Hrvatskog radija Milorada Šikanjića, koja mu je zaprijetila izvanrednim otkazom ugovora o radu na HRT-u. Kako se sve više kompromitiraju i vlada Andreja Plenkovića i njegova premijerska i pozicija šefa HDZ-a, tako vlast pojačava pritisak na medije koje drži na lancu. I na novinare koje ne drži. Opet pada mrak na hrvatsko novinarstvo, gusta mrklina iz Tuđmanovih dana „crvenih, žutih i zelenih vragova“, „stoke sitnog zuba“ i javne zahvale Bogu što mu supruga „nije ni Srpkinja niti Židovka“, doba kada su „duševne boli“ eutanazirale jedan Feral Tribune i još neke medije koji „Vrhovniku“ nisu išli niz dlaku. Je li napad na Milorada Šikanjića nastavak te kriminalne priče o političkom progonu neistomišljenika s možebitnim uistinu krvavim epilogom? 

Marijan Vogrinec

Uglednom je komentatoru Hrvatskog radija Miloradu Šikanjiću napisano rješenje o izvanrednom otkazu ugovora o radu, koja je vijest uznemirila profesionalnu ali i širu društvenu javnost. Riječ je o novinaru s 13-godišnjim stažem bez profesionalne mrlje na svom radu, cijenjenom u eteru po nepristranom, nepotkupljivom i britkom jeziku. Sada mu je po svoj prilici došao novinarske glave na „javnom“ mediju novi/stari šef HNS-a – liberalnih demokrata Ivan Vrdoljak. Na snebivanje poštenog političkog svijeta, jedan politikantski, uhljebnički nevjerodostojnik iz moralno propale stranke, koja je prevarila birače, izigrala pisani dokument o poslijeizbornom nekoaliranju s HDZ-om i lik koji je – kao ministar u SDP-ovoj koalicijskoj vladi – po zlu zapamćen zbog toga što građani danas plaćaju skuplje centralno grijanje (obvezao ih je na ugradnju skupih i neučinkovitih razdjelnika topline) i struju (višim naknadama za obnovljive izvore energije pogodovao je stranim vlasnicima vjetroelektrana). Političar koji je još lani u Hrvatskom saboru agresivno napadao šefa HDZ-a i premijera kao nezbrojenog zapovjednika Titanic vlade, sada je s Plenkovićem na istoj splavi koju nadobudno naziva Carpathiom: „HNS je spasio RH od utapanja u trećim izborima“.

Čime se komentator Milorad Šikanjić toliko zamjerio Ivanu Vrdoljaku da mu ovaj traži zaposleničku glavu, eliminaciju iz komentatorskog ešalona uglavnom političkih lakirera nepostojeće lijepe zbilje (po HDZ-ovu viđenju)? Kad je Šikanjić smjesta obaviješten da će HRT-ova vrhuška bespogovorno udovoljiti HNS-u tako što će mu udijeliti izvanredni otkaz, pa je sinergijska HNS-HRT-ova bruka procurilo u javnost, Vrdoljak je inicirao licemjerno posipanje demokratskim pepelom: ma ne, nismo tražili da Miloradu Šikanjiću baš date otkaz i ostavite mu obitelj bez kruha; HNS-ova kritika će mu valjda biti upozorenje da se privede pameti i izađe na pravi put kojim, jelte, suvereno koračaju likovi poput Karoline Vidović-Krišto, Tihomira Vinkovića, Branimira Farkaša, Katarine Periša-Čakarun, Mirjane Posavac, Damira Smrtića… Kako ih je samo lijepo gledati i slušati kad s „domoljubnim“ razumijevanjem i dubokim osjećajem trbuhozvore „hrvatske nacionalne interese“ i „mudre poteze državnog vrha“. Divota.

Uz to što komentator Šikanjić nema pravo na svoje mišljenje, a solistički istrčava pred jednoumno rudo, naivno poimajući novinarsku slobodu komentiranja i najosjetljivijih političkih zbivanja, pa se u vladajućoj koaliciji HDZ-HNS-etnički manjinci-ideološki disidenti ta „nedisciplina“ drži nedopustivom na „njihovom“ HRT-u, pod „hrvatskim“ su se našla sitnozorom jamačno i Šikanjićeva „pogrešna“ krvna zrnca. Naime, srpska.

Ni prije Vrdoljakog nepriličnog ispada, nitko na HRT-u nikad nije zaštitio svog zauzetog komentatora s moralno i profesionalno poštenim, a ne opasnim politikantskim ili protuhrvatskim namjerama, od uvreda i prijetnji šovinistički kronično inficiranih pojedinaca koji su tražili da se „četnici“ uklone iz programske sheme. Šovinističko-ideološki kreteni su znali i na ulici vrijeđati, prijetiti i njemu i članovima njegove obitelji. Novinarka Slavica Lukić je u Jutarnjem listu prva ozbiljno izvijestila o posljedicama HNS-ovog prosvjednog dopisa HRT-u zbog Šikanjićevih komentara o Ivanu Vrdoljaku njegovoj stranci u kontakt-formatu „U mreži Prvog“ Hrvatskog radija.

Razlog otkaza

„Kap koja je prelila čašu (zbog učestalih napada nekih zadrtih slušatelja, op. a.) uslijedila je početkom rujna kad je jedan od slušatelja emisije koju je vodio“, spomenula je Lukić, „u eteru upitao ‘do kad će se na HRT-u emitirati četnički program’. Iako je aluzije i uvrede podnosio mirno, štiteći dignitet HRT-a, nadređeni urednici i vodstvo kuće nikada nisu stali u njegovu zaštitu. HRT-u smo jučer (26. prosinca 2017., op. a.) uputili i pitanje zbog čega svog novinara nisu zaštitili od diskriminatornih uvreda slušatelja i javno stali u njegovu zaštitu, ali to su pitanje na HRT-u – jednostavno ignorirali.“

Čime se, dakle, komentator Hrvatskog radija Milorad Šikanjić toliko zamjerio Ivanu Vrdoljaku i HNS-u, polugodišnjem tek HDZ-ovom krunskom koalicijskom partneru, da mu je HRT-ova ZNA SE vrhuška bespogovorno pobrzala udovoljiti izvanrednim otkazom ugovora o radu svom novinaru? I kakvu ulogu u skandaloznom postupku politički instaliranog vodstva tzv. javne medijske kuće ima obraz tih ljudi, a kakvu pak poltronstvo i politička podobnost? Tko su uopće taj Vrdoljak i osvjedočeno uhljebnički HNS, koji samostalno nema polovicu minimalne potpore birača za prijeći izborni prag? Potpuno nevažna društvena skupina za stanje zdravlja RH – danas i ubuduće – u odnosu na društveno značenje komentatorskog doprinosa Milorada Šikanjića. I tih  iz branše koji se ne prodaju/kupuju za šaku Judinih škuda na svakom uglu.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

„Kao razlog otkaza naveli su da je stajalištima iznesenim u jutarnjoj emisiji Hrvatskog radija ‘U mreži prvog‘ emitiranoj 19. prosinca povrijedio Etički kodeks kuće i opća pravila o radu i ponašanju na HRT-u“, piše Slavica Lukić u Jutarnjem listu. „Postupak otkaza protiv njega pokrenut je nakon nezadovoljstva kojeg je zbog te emisije uredništvu i upravi HRT-a iskazala stranka na vlasti, Vrdoljakov HNS. Urednica i voditeljica spomenute emisije Marija Gerbec Njavro dobila je opomenu. Vijest o izvanrednom otkazu Miloradu Šikanjiću munjevito se proširila televizijskim hodnicima i izazvala šok među novinarima. Šikanjić je, naime, zaposlen na Hrvatskom radiju od 2004. I nikada u dosadašnjem radu nije dobio nikakvu opomenu zbog kršenja etičkog kodeksa, ili kršenja pravila kuće.

Urednica jutarnje emisije Hrvatskog radija ‘U mreži prvog’, Marija Gerbec Njavro, prošli je tjedan Šikanjića pozvala da zajedno s komentatorom Novog lista, Jasminom Klarićem i urednikom portala ‘Hrvatska danas’ Nevenom Pavelićem prokomentira nekoliko aktualnih političkih tema. Šikanjićev posao je upravo taj da komentira političke teme jer je na Hrvatskom radiju zaposlen kao komentator. Teme emisije bile su – što donosi povratak Ivana Vrdoljaka na čelo HNS-a, kakva je budućnost te stranke na sljedećim izborima i Plenkovićeve koalicijske vlade, tko upravlja HDZ-om, događaji u Mostu. Trojica su novinara kritički komentirala neiskren odnos Ivana Vrdoljaka prema vlastitim biračima i javnosti podsjetivši da je on isprva žestoko uvjeravao javnost da njegova stranka neće pretrčati iz lijevo liberalnog bloka u koaliciju s HDZ-om, ili kako je nazvao ‘Titanik vladu’ da bi naposljetku u nju ušao.

Šikanjić koji je poznat po oštrom komentatorskom stilu, bez obzira na stranačke boje onih na vlasti, iznio je mišljenje prema kojem je Vrdoljak oličenje politike prezira prema biračima koju je tijekom devedesetih trasirao još Franjo Tuđman znamenitom rečenicom o ‘stoki sitnog zuba’, ali i politike ‘Tko je jamio, jamio je’. Ocijenio je da je Vrdoljak ‘politički mrtvac’ jer lijevo liberalni birači tu vrstu prevare kažnjavaju na izborima. Vodstvu HNS-a stavovi izneseni u emisiji Hrvatskog radija očito nisu dobro ‘sjeli’, jer je iz središnjeg ureda HNS-a, još isti dan HRT-u stigao oštar dopis kojeg potpisuje PR služba te stranke, a doznajemo da je bilo i telefonskih poziva članovima uprave.“

Što je ili u čemu komentator Milorad Šikanjić pogriješio, izrazivši slobodnu novinarsku prosudbu, primjereno temeljnom pravilu struke: činjenice su svetinja, a komentar je slobodan? Ni u čemu nije pogriješio, postupio je kako je jedino mogao i smio, a da ne iznevjeri dignitet posla kojim se odlučio baviti. U tom smislu nije prekršio nikakav etički kodeks – jer ga HRT ni nema – ni pravila kuće koja ne podrazumijevaju bljutavo podilaženje volji i interesima trenutne vlasti, što je od početka 2016. godine degeneriralo javni servis HRT u privatnu prćiju HDZ-a, hrvatskih branitelja i Katoličke crkve. Nemoralan i krajnje ignorantski odnos prema pluralnom društvu i pluralnim interesima/potrebama slušatelja/gledatelja, a napadno uliznički i jednouman prema strukturama aktualne vlasti. A građani su oktroiranim državnim propisom obvezni to plaćati 80 pretplatničkih kuna mjesečno – pod prijetnjom ovrhe – čime HRT godišnje akumulira više od 1,2 milijarde kuna. Građanima ne odgovara za program, pa mogu biti do neba nezadovoljni, ali ne mogu ama baš ništa.

Budući da vladajuća politička/e opcija/e postavlja/ju vodstvo tzv. javne medijske kuće HRT-a, programsko vijeće i ine, kao, nadzorne mehanizme, godišnja izvješća o radu i poslovanju prolaze kroz saborsku većinu kao igla kroz maslac. Osim kad se promijeni politička opcija na vlasti, pa valja „njihovog“ glavnog ravnatelja zamijeniti „našim“, a ovaj će obaviti ostatak prljavog posla. Posmjenjivati sve odjednom nepodobne u upravljačko-novinarskoj piramidi. A „odgovarajućih“ je podobljaka za hitnu zamjena“ među oko 3500 zaposlenih na Prisavlju kao salate u proljeće.

HNS i osobito Ivan Vrdoljak svojom su (ne)odgovornošću ne samo prema svojim biračima nego i svim građanima i državi zaslužili neusporedivo nemilosrdniju kritiku od Šikanjićeve. Ali to više ne prolazi. Kako se sve više kompromitiraju i vlada Andreja Plenkovića i njegova premijerska i pozicija šefa HDZ-a – a time valjda ovisničke kaste ratnih veterana („komada“ 505.000 u 1350 udruga) i tzv. Crkve u Hrvata osjećaju lagani strah od gubitka unosnih, povlaštenih niša pri državnim jaslama – tako vlast pojačava pritisak na medije koje drži na lancu. I na novinare koje (ne) drži. Opet pada mrak na hrvatsko novinarstvo, gusta mrklina iz Tuđmanovih dana „crvenih, žutih i zelenih vragova“, „stoke sitnog zuba“ i javne zahvale Bogu što mu supruga „nije ni Srpkinja niti Židovka“, kada su politički inicirane/programirane „duševne boli“ eutanazirale jedan Feral Tribune i još neke medije koji „Vrhovniku“ nisu išli niz dlaku.

Je li napad na Milorada Šikanjića nastavak te kriminalne priče o političkoj eutanaziji neistomišljenika s možebitnim uistinu krvavim epilogom? Prije nekoliko je dana meta javnog linča bio HRT-ov Aleksandar Stanković – također „pogrešnih“ krvnih zrnaca – zbog legitimnog pitanja gostu u svom renomiranom tv-formatu „Nedjeljom u dva (Nu2)“ o tome je li Domovinski rat 1991. bio i građanski rat. U linč su se uključile neke braniteljske udruge, razni nadrkani šovinisti i ta zadrta sorta, tražilo se od vodstva kuće da mu ukinu emisiju (jedan od višegodišnjih HRT-ovih brendova), da se uredničko-voditeljskoj ikoni Stankoviću smjesta dade otkaz… Sramotno od vodstva i njegovih šefova, HRT-ova se vrhuška javnim priopćenjem ogradila od te emisije i svog novinara. Drugi javni linč sličnog tipa ošinuo je nedugo potom urednicu televizije N1 Hrvatska Natašu Božić i članove njezine obitelji, kojima je zaprijećeno smrću.

Virtualna giljotina

Nataša Božić je u emisiji „Točka na tjedan“, na sami Svjetski dan ljudskih prava, u razgovoru s kolegicama Mladenkom Šarić s Mreže TV-a i Ivankom Tomom iz Jutarnjeg lista, legitimno je pitala treba li oduzeti vojne činove i odličja  haaškom  samoubojici Slobodanu Praljku i ostaloj petorici bivših političkih, vojnih i civilnih vođa tzv. HZ/HR Herceg-Bosne koji su pravomoćno osuđeni na ukupno 111 godina zatvora zbog ratnih i zločina protiv čovječnosti te sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu, agresiji RH na BiH. Po zakonu RH, tako je obavezno postupiti prema svima koji su pravomoćno osuđeni na pet i više godina zatvora. Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović se pravi pametna, pa će se nedržavnički i protupravno oglušiti o pravne propise vlastite zemlje (sic).

Za razliku od Šikanjića i Stankovića s HRT-a, Nataša Božić radi u normalnoj tv-kući, koja je istog časa ustala u njezinu zaštitu, a policija je ubrzo otkrila budalu u Puli koja misli da je internet virtualna giljotina. Vrag će znati što je bilo u glavi izvjesnog trknutog vjeroučitelja iz zagrebačke OŠ Matije Gupca koji se, neposredno nakon Praljkovog teatralnog ispijanja cijankalija, zaletio vjeroučiti maloljetnu djecu kako treba odsjeći glave političarima Vesni Pusić i Stjepanu Mesiću i nabiti ih na kolac. Katolička crkvena vlast se ogradila od svog vjeroučitelja. Sada se tim Krešimirom Bagarićem navodno bavi istražno pravosuđe, a ravnateljica škole i ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak sporazumjele su se o otkazu ugovora o radu.

Stanje zdravlja RH nije dobro. Koalicijska vlast HDZ-HNS-etnički manjinci-ideološki disidenti, na čelu s neodlučnim Andrejem Plenkovićem i „ženom iz naroda“ među paunima i plemenitom divljači na Pantovčaku ima dobar uvid u dijagnozu, ali nema volje, sposobnosti i znanja za primijeniti odgovarajuće medikamente. Premijer je više puta pokazao i na presicama i pojedinim izjavama da su mu slobodnomisleći novinari neugodan kamenčić u cipeli: svađa se s njima, ironično odgovara protupitanjima, drži ih neprijateljima svoje anemične politike izbjegavanja reformi. Ta anemičnost u vođenju države i ona „anemija“ zbog koje je svojedobno oslobođen vojne obaveze priskrbili su mu na društvenim mrežama nadimak – Anemični.

Politički slučaj ¸đonom na HRT-ovog komentatora Milorada Šikanjića i koji dan ranije na urednika Stankovića zloslutna je poruka vladajućih struci i demokratskoj javnosti: zaboravite kritiku vlasti i njezinih alfa obnašatelja! Pa slijedi licemjerna pouka o pravilima novinarske struke i ponašanja u mediju koji ti daje kruh u ruke, etici, demokraciji i nacionalnim interesima. Najtragičnije jest u cijelom slučaju Šikanjić to što su se drznuli propovijedati političko-ideološko-profesionalnu pravovjernost Ivan Vrdoljak i HNS, ljudi s toliko nečasnog putra na glavi i toliko nepripadnih pozicija u tzv. lijevo-liberalnim koalicijama koje bi – bez SDP-ove hlebinštine i nakon bezočne rasprodaje političke ostavštine HNS-ovih legendarnih utemeljitelja Savke Dapčević-Kučar, Mike Tripala, Vlade Gotovca i momčadi tog kalibra/ugleda – gledali samo s beznačajne političke margine. Koja ih, imao je Šikanjić pravo u svojoj prognozi, čeka poslije sljedećih parlamentarnih izbora. Bili i dalje s HDZ-om ili ostali kao Pale sam na svijetu, jer SDP i ostali na tzv. ljevici više ne žele čuti ni za Vrdoljaka niti za HNS.

„U dopisu čiji primjerak posjedujemo“, objavio je Jutarnji list, „tvrdi se da je jutarnja emisija u kojoj se kritički govorilo o Vrdoljakovoj politici i HNS-u, ‘neprimjerena javnom servisu’ (bila bi primjerena da se hvalilo Vrdoljaka i njegovu stranku? – op. a.), ‘uvredljiva’, da vrijeđa dostojanstvo HRT-a, te da je njome prekršen čitav niz medijskih zakona i da štoviše ima ‘obilježja kvalificiranog oblika kaznenih djela protiv časti i ugleda’.“ Eto ga, što smo rekli o povratku Tuđmanovih olovnih kvalifikacija medijskih sloboda što je po kriteriju „duševnih boli“ (sic) eutanaziralo i satirični tjednik Feral Tribune, koji se jedini u tada Suverenoj, Nezavisnoj i Samostalnoj usudio na cijeloj naslovnici objaviti fotomontažu Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića polugole, zagrljene u bračnom krevetu. Narod je razgrabio novine, a oko kioska se čulo glasno: „Jebe lud zbunjenog“.

Foto: Lupiga.com

„Da apsurd bude veći“, objašnjava novinarka Slavica Lukić, „Etički kodeks HRT-a za čiju povredu ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić tereti Šikanjića, nikada nije stupio na snagu jer ga je bivši v.d. ravnatelja, Siniša Kovačić donio jednostrano, zadnjeg dana svog privremenog mandata, bez suglasnosti zaposleničkog vijeća i bez potvrde Nadzornog odbora HRT-a, pa je dakle riječ o dokumentu koji nije na snazi.“ HNS je, međutim, u licemjernom stilu pepelom po glavi, odgovorio Jutarnjem listu da „ni u jednom trenutku“ nisu od HRT-a tražili Šikanjićev otkaz ugovora o radu. Lukić citira: „Kao ozbiljna politička stranka ne možemo i nećemo utjecati na slobodu medija, a pojedinci koji to sugeriraju rade to isključivo u svrhu podmetanja i širenja laži kojima se želi direktno naštetiti HNS-u“. Tvrde da „nisu upoznati s detaljima otkaza“ i da ga smatraju „pretjeranim i nepravednim“ te pozivaju Ravnateljstvo HRT-a da „razmotri svoju odluku i poštedi Šikanjića teške disciplinske mjere“ budući da „postoje prikladniji načini za ukazati na moguće propuste”.

Kako „moguće propuste“ kad je HNS prosvjednim dopisom istom tom ravnateljstvu tvrdio da je sporna radijska emisija sa Šikanjićevim komentarima o Vrdoljakovoj politici i HNS-u „neprimjerena javnom servisu“, „uvredljiva“, da „vrijeđa dostojanstvo HRT-a“ te da je njome „prekršen čitav niz medijskih zakona“ i da „ima obilježja kvalificiranog oblika kaznenih djela protiv časti i ugleda“? Utopiš nedužnog, pa se vadiš da to nije u redu, da baš nisi htio… Nonsens. Zar HNS-u i njegovom novom/starom šefu Ivanu Vrdoljaku nije neobično da se – kao u najolovnija vremena drek-politike – uopće odvažio na nedemokratski čin intervencije u politički jednoumno instaliranom ravnateljstvu proklamativno javnog medijskog servisa protiv autora i cijele emisije s komentarima koji im nisu po volji? Ako je bilo nečega netočnog, šalje se argumentirani ispravak koji će urednica emisije objaviti, a na komentar se može reagirati komentarom koji urednica emisije – ne mora objaviti. I točka. A ne ovako…

Oduvijek je HRT bio medijski servis kojem je država udarala (ne)profesionalni ritam, ne struka, pa se nije bilo čuditi kad je lani egzekucijski eskadron hnipovaca (udruga Hrvatski novinari i publicisti – HNiP) i kućnih uvlakača šefu HDZ-a i nerealiziranom „premijeru“ Tomislavu Karamarku preko noći očistio sve važnije/utjecajnije pozicije u upravno-žurnalističkoj piramidi bivšega glavnog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana. SDP je, pod dirigentskom palicom toga zadnjeg direktora Radiotelevizije Zagreb u umirućoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) prethodno učinio to isto HDZ-ovim poslušnicima/podobnicima premijera Ive Sanadera i potom Jadranke Kosor. Ali to se činilo rafinirano i istiha, iako jednako podmuklo, ne vodeći računa o profesionalnim preferencijama, novinarskom iskustvu, ugledu i ljudskim sudbinama ljudi.

Nekritički fenjeraši

Ovo što je sada novi/stari prožvakali HNS-a – liberalnih demokrata Ivan Vrdoljak učinio komentatoru Hrvatskog radija Miloradu Šikanjiću najlicemjernija je svinjarija u koju se – zabrinut, ustrašen do srži za položaj svojih guzica na toplim/mekanim mjestima tzv. javne kuće na zagrebačkom Prisavlju – dao uvući sami vrh HRT-a na čelu s glavnim ravnateljem nedugačkog staža Kazimirom Bačićem. HRT neće time pomoći porastu totalno srozanog javnog vladinog i rejtinga premijera Plenkovića, nego će dodatno rušiti vlastiti medijski ugled. Koji je ionako na niskim  granama, nižim od konkurencije većih komercijalnih medijskih kuća s nacionalnom koncesijom. Osobito u informativnom i kontakt-programu, gdje HRT nevjerojatno nekritički dnevno razrađuje i lakira teme što ih nameću vlada i pojedini ministri te promiče one aktere društveno-političko-vjersko-gospodarskih zbivanja koji nekritički vlastima drže fenjer.

U te se fenjeraše, ali s neskrivenom ambicijom opet participirati u državnoj vlasti, ma kakva/čija bila, prije pola godine zdušno ubacio HNS i izazvao pravu sablazan i među političarima i u široj društvenoj javnosti. Vrdoljakov neprincipijelan odlazak iz politike, pa još neprincipijelniji povratak kad se stranka koalicijski slizala s HDZ-om, a potom su je napustili svi viđeniji dugogodišnji članovi, mediji su gotovo beziznimno – i tzv. lijevi i tzv. desni – popratili s porugom i prognozom poslijeizbornog nestanka s političke scene. HRT-ov komentator Milorad Šikanjić je samo ponovio ono što su već stoput konstatirali mnogi drugi novinari i politički analitičari. Naprosto je  nevjerojatno, stoga, koliko moralno-politički kompromitirana družina HNS-a – liberalnih demokrata, ostatka ostataka nekad viđene stranke hrvatskih političkih legendi Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala, Vlade Gotovca…, drže građane maloumnim.

Foto: Borisd Kovačev/CROPIX

Kao da javnost ne vidi tko je tko u HNS-u i zašto je to što/gdje jest. Neke Vrdoljakove izjave po ponovnom izboru za predsjednika stranke – recimo, da se mora sastati koalicijska koordinacija i raspraviti o „nekim važnim pitanjima“ – premijer se Plenković samo zagonetno nasmijao, što je novinarima dalo zaključiti da nije Vrdoljak taj koji će premijeru nešto diktirati ni HNS čiji je (javni) interes preči od HDZ-ovog. Ta spoznaja vrijedi i za demagoški larpurlartizam o nekakvim reformskim projektima i uspjesima HNS-a u HDZ-ovoj koaliciji. A te projekte i uspjehe još nitko živ nije primijetio. Ni neće, jer su i HNS i Ivan Vrdoljak autsajderi, HDZ-ova potrošna roba, dizači ruku u saborskim klupama radi krpanja traljave vladajuće većine. Ništa više i važnije. Stoga i nečastan obračun s nepoćudnim novinarima, pa još druge etničke pripadnosti, ne služi na čast trenutnim HNS-ovim prvacima, jer je samo dokaz više da se – uza sve velike gospodarske (Agrokor, neviđena pljačka i korupcija) i političke (trula vanjska i nesuvisla unutarnja politika) – vraća u Hrvatsku na velika vrata bolesno doba lova na slobodnomisleće novinarske glave. Strašno. Bljak!

The post Bolesno doba lova na novinarske glave. Bljak! appeared first on Tacno.net.

 Foto: D. Kovačević

LGBTQI manjinci su normalni ljudi. I katolici, i ateisti, i agnostici, i inovjerci, žive sami, u obiteljima ili partnerstvima, što je njihov izbor, zaposlenici su ili nezaposleni, klijenti banaka… U njihove građanske slobode i ljudska prava ni sam Bog ne smije dirati, kamoli jedan Vincent John Batarelo, kojekakve ad hoc vjerske policije, zahtijevajući ovakve i onakve zabrane svega i svakog tko im „ide na jetra“. I autoru ovih redaka, a nije jedini, „idu na jetra“ takvi što nepozvani ulaze u tuđe živote i modelirali bi ljudske sudbine, narode i države po svome, ali dopušta im izreći što misle, ako time nikom ne nanose štetu. To je demokratski način da im se ostavi sloboda na margini društvene zbilje, gdje će se u neznatnom krugu istomišljenika baviti sami sobom

Marijan Vogrinec

Vjerska policija, neki je na društvenim mrežema imenuju – katolibanskom (katolički talibani), opet je bila na djelu ne bi li građanima dotočila koju čašu žuči na božićno-novogodišnja slavlja, poremetila im blagdanski mir i priprijetila. Bila je to, zapravo, točka na i svjetonazorskog egzorcizma samozvanih čuvara obitelji, vjere, nacije i tradicije, koji sve napastnije medijskim i, štoviše, uličnim performansima militantno istjeruju Nečastivog iz sekularističkih duša žitelja zemlje za čije se izdaju vlasnike. Simpatični Andrija iz Erste banke već više od dva mjeseca video spotom poručuje sa središnjeg zagrebačkog Trga bana Jelačića svekolikoj tv i inoj javnosti da Hrvatska treba ljude koji vjeruju u sebe. Akcentira to evergreenom „Tvoja zemlja“ domoljuba Vice Vukova, čije zdravo poštenje nikakav političko-svjetonazorski sitnež nije mogao kupiti ni 1971. u SFRJ/SRH niti 1991. u RH. Vjerska policija se okomila na Andriju.

Političko-svjetonazorski sitnež s tzv. radikalne/konzervativne desnice, koji ni udružen ne prelazi 10 posto biračke potpore, već dugo križarski vojuje protiv demokratskih vrijednosti, ljudskih prava i sloboda što ih proklamira sekularna svijest. I u Hrvatskoj i u svijetu. Vjerska policija je odmah po Andrijinom tv-zovu ljudima koji vjeruju u sebe bijesno skočila na zadnje noge i bacila se na inkvizicijski progon Erste banke i medija koji su se drznuli objaviti plaćen marketinški video spot, gdje se pojavljuju i osobe iz manjinske LGBTQI zajednice. Katolibanskoj svijest dijela katoličkog klera i svjetovne desnice ne može ni zamisliti, kamoli otrpjeti to da se ersteovski uplavljeni Andrija usudi „pederima“ i inim LGBTQI „degenericima“, jelte, ponižavati svjetonazor i vjerske zasade u RH gdje se – izračunali statističari popisom stanovništva 2011. godine – čak 86,2 posto građana izjasnilo katolicima?

Dvojbena javna prođa

Sveprisutan kolovođa klerikalno-konzervativne udruge Vigilare (lat. biti budan, bdjeti) Vincent John Batarelo jamačno nije među Andrijinim ljudima kakvi trebaju Hrvatskoj prepoznao sebe i svoje sljedbenike, pa je – valjda radi kontinuiteta vlastite prosinačke prakse ataka na sekularnu svijest i slobodu društvenog djelovanja, kakvu ratoborno upražnjava osobito od 2013. godine – iskoristio predbožićno-novogodišnje blagdane ne baš zavidne 2017. za neosnovani napad na video spot Erste banke i neizravan poziv na bojkot te moćne austrijske novčarske ustanove. Nije toliko problem u Johnu Batarelu, australskom doseljeniku u RH s ementalerskim poznavanjem hrvatskog jezika, koji se sa šeficom udruge U ime obitelji Željkom Markić nadmeće za poziciju prve ikone tzv. konzervativne (kontra)revolucije, jer mu javno zauzeće prati medijski podsmijeh, žestoki otpor na društvenim mrežama i ignorancija većine vjernika.

Foto: Sisačka biskupija

Problem je, dakle, ne u Vincentu Johnu Batarelu ili udruzi Vigilare, jednoj od 60.000 najrazličitijih u RH, nego u državi koja se ustavno proklamirala sekularnom, a trpi da joj jedan čovjek u svoje i ime izvjesne skupine sljedbenika diktira dominantan (sic) svjetonazor, način života građana, marketinška pravila poslovnog oglašavanja, etičke vrijednosti, dizajnersku slobodu… i čak tumači misli, želja i potreba katoličkog naroda samo zato što mu neke pojave u javnom životu, kaže – „idu na jetra“. Nije malo onih i među praktičnim vjernicima, kamoli šire, kojima „idu na jetra“ i Batarelo, i Vigilare, i Željka Markić, i U ime obitelji, i njihova klerička logistika zajedno s njihovim idejama, inicijativama i akcijama radi direktivne svjetonazorske, vjerske i nacionalne „čistote“. I što onda? Nitko zdravog razuma ne zahtijeva progon tih ljudi ili zabranu djelovanja, koje ionako ni politički niti dominantno svjetonazorski nema javnu prođu.

Građanima sviklim/obaviještenim o stečevinama civiliziranog društva digitalnog doba „idu na jetra“ 40-dnevne zombi skupine što mrmljaju očenaše i zdravomarije ispred bolničkih ginekologija, odvratne slike unakaženih fetusa i protupobačajne babaroga parole, nevjerojatni primitivizam s predbračnih crkvenih tečajeva o naravnoj kažiprst-čaša-voda-hladnjak metodi planiranja obitelji s predbračnih župnih tečaja, poruke s tzv. duhovnih obnova o muško-ženskim ulogama u obitelji, izmišljotine o tzv. rodnoj ideologiji kad treba braniti žene od nasilja, supremaciji vjerskog/nadnaravnog nad ovozemaljskim, kojekakve pro life javne ekshibicije, peticije, hodnje, čak tužbe, itsl. A isti ti, koji nepozvani, katolibanski ulaze u ljudske živote, prešućuju učestale pojave „pastirske“ pedofilije, pederluka, politikantstva i lopovluka među navodnim moralnim i vjerskim uzorima katoličkom narodu. Vjernici ne kriju masovno uvjerenje o tome kako treba razlikovati kler i Crkvu od samog Boga.

Nije osobita novost to što su sada Erste banka i njezina marketinška maskota Andrija dopali Batarelove ljute nemilosti. Godine 2013. su bile mete za svjetonazorski odstrel velika telekomunikacijska kompanija Tele2 zbog marketinški inventivnog video spota s crnom ovcom Gregorom u crkvi te trgovački lanac obuće Shooster zbog „odvratne reklame kojom ne postavljate urbane trendove, već ponižavate dostojanstvo žene i muškarca, a našu djecu izlažete hiperseksualizaciji“. Gregor u crkvi, pred oltarom, zgražao se Vincent John Batarelo, „to je svetogrđe, vrijeđanje i Boga i vjernika“. Crna ovca u crkvi, dakako, ima u video spotu svoje marketinško-komunikacijsko zašto i zato, ali nema blage veze ni s kakvim vrijeđanjem bilo koga niti namjerom Tele2 da to (u)čini. Svejedno, valjda po onoj pametniji popušta, kompanija je povukla spot, kao i trgovac Shoostar svoj. No, propustili su retorički replicirati načelniku vjerske policije.

Zašto bi Gregor u crkvi značio uvredu/svetogrđe kad je Bog i njegov tvorac, a Crkva legitimno imenuje vjernike stadom, ovce i jaganjci su raison d’être bitne kršćanske simbolike, kler sam sebe ponosno naziva pastirima i beziznimno je – uključivo samog zemaljskog zastupnika sv. Petra – opskrbljen pastirskim štapovima? Čak zlatnim, jer Bog zna kakva mu je kovina najmilija, a ljudska je povijest kao magistra vitae poučila ne samo kršćane čemu služe štapovi, prutovi, batine i tako te alatke. Također, zašto bi Shooster „odvratnom reklamom“ ponižavao „dostojanstvo žene i muškarca, a našu djecu izlagao hiperseksualizaciji“ kad upravo poštivanje dostojanstva kupaca uvjet uspješnog poslovanja, a prodaja cipela djeci nema ama baš nikakve veze s njihovom hiperseksualizacijom.

Foto:  Pixsell / Autor: Nikola Cutuk

Hiperseksualizacija mladeži (sve mlađe dobi) – ako se o tome uopće može govoriti kao o abnormalnoj pojavi na koju utječu čak i trgovci cipelama (sic) – i činjenica da se raspada svaki treći (i) crkveno sklopljen brak, bit će više problem Crkve i njezine neučinkovite indoktrinacije srednjovjekovnim doktrinama među djecom, mladeži i obiteljima, nego Shoostera. Čemu „izborni“ (sic) vjeronauk u školama, raspela po jaslicama, vrtićima, bolnicama, policijskim i vojnim objektima, vojarnama, policijskim upravama, masovna vjerska promidžba u medijima (osobito na svim programima javne kuće HRT-a) i gdje god se čovjek okrene, ako su proklamirane vjerske dogme zadnja rupa na svirali ne ateistima, agnosticima i inovjercima, nego 86,2-postotnoj katoličkoj većini? Zbog koje statističke činjenice neki tendenciozno proglašavaju RH – katoličkom državom (sic).

I Otac i Sin i Duh Sveti

A to odavno nije ni Irska u kojoj danas svaki peti katolik ide jednom tjedno u crkvu na misu, a takoreći jučer – prije nego je javnost saznala za jezive pedofilske skandale u sakristijama, sadistička iživljavanja „svetih ljudi“ nad djecom i čak ubojstva – misama je nazočio najmanje svaki drugi vjernik. Otkad Crkva više nema dominantan utjecaj na državu, Irska je u samo desetak godina postala gospodarski i društveno razvijena destinacija, privlačna kreativnoj mladeži iz cijelog svijeta. I Hrvatima, itekako.

Otkako je Katolička crkva izašla iz „komunističkog mraka“ i, zahvaljujući predsmrtnom samovlasnom dealu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i tada pape Ivana Pavla II., koji je „volio Hrvate“ (sic) – zbog četiriju parazitskih tzv. vatikanska ugovora? – izgubila je vjerodostojnost u vjerničkom narodu. Postala je državnom crkvom na apanaži iz državnog proračuna, jer ju neprirodno, htjeli-ne htjeli, Tuđman ih nije pitao, financiraju svi građani: katolici, ateisti, agnostici, inovjerci… Katolička crkva usto uživa milijun drugih materijalnih povlastica kakve nema ni jedna vjerska zajednica u RH. Uz takvu sveprisutnu Crkvu u katoličkoj državi (sic) „bogobojaznih“ žitelja, Hrvatska se nije nikad prije – ni za najgušćeg „komunističkog mraka“, čak – tako dnevno raspadala u praktičnoj bezbožnosti.

Nikad prije nije u ovoj zemlji zabilježeno toliko maloljetničke  delinkvencije, kriminala odraslih, droge, alkohola, korupcije, nemorala, nepotizma, socijalne bijede i državne neosjetljivosti, političke kameleonštine, čak iksti broj ratnih i zločinaca protiv čovječnosti koji su s krunicama oko vrata ubijali, silovali, premlaćivali, pljačkali, palili tuđe crkve i domove, „humano“ preseljavali… Božja volja? A onda je Božja volja da im i Otac i Sin i Duh Sveti sve oprosti i pripusti ih preko porte sv. Petra u Kraljevstvo nebesko, gdje će zajedno sa svojim žrtvama blagovati nektar i ljubav anđeosku.

Batarelo i ini tzv. konzervativni (kontra)revolucionari ni abera o ulozi Crkve glede i u svezi, o klerikalnoj suodgovornosti za zbiljske rak-rane društva, gdje je asekularna politika dopustila Crkvi i najvišem kleru prekoračiti granicu dopuštenog svjetovnog zauzeća te nekontrolirano/samovlasno uredovati tuđim životima i oktroirati vjerske, nacionalne i vrijednosti „hrvatske tradicije“. Vjera je postala moda u RH kao prije biti vlasnikom crvene knjižice, ma koliko je ta moda životno – demode. Vjeronauk kao ex cathedra je dosadan nastavni predmet, osim kad vjeroučitelj kojeg je izabrala Crkva a zaposlila država u javnoj školi na plaći svih poreznih obveznika, poučava katolički podmladak kako se katolički pravovjerno političarima Vesni Pusić i Stjepanu Mesiću odrubljuju glave, nabijaju na kolac i bacaju u smeće, kako se katolički pljuje na Srbe i Bošnjake… Crkva i kler nevjerodostojniji su danas, nego ikad u doba najcrnjeg „komunističkog mraka“ kada je bilo „zabranjeno“ biti vjernik.

Neki se dan predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak, katolik od glave do pete i dobar poznavatelj Crkve iznutra, žestio u izvrsnoj emisiji „Ekumena“ (HTV) još izvrsnijeg urednika i voditelja Augustina Bašića zbog toga što kler više nije s vjernicima tamo gdje oni žive, izvan crkve, nego birokratski sole pamet ljudima iz raskoši svojih župnih i biskupijskih ureda, pametuju homilijama s oltara, razbacuju se kancelarijskim milosrđem koje ne suosjeća s dnevnim patnjama, nedaćama, strahom i socijalnom bijedom politički prevarenih/izigranih tzv. malih ljudi… „Izađite van, među narodom vam je mjesto, kao što ste činili u komunizmu“, grmio je Čičak. A ima jedan pametan i među virovitičkim vjernicima omiljen mlađi gvardijan, fra Rozo Brkić mu je ime, za čije se euharistije traži „karta više“, za kojega se otimaju mladenci i obitelji koje žele krstiti djecu… „U crkvi su svi vjernici, majka te rodila“, iskren je fra Rozo, „no budi takav i izvan nje, ne pravi se onakvim kakav nisi.“ Prevedeno, ne glumataj vjeru.

Negdje je greška, ali ju batarelizam i batarelisti ne priznaju. Znaju za nju, ali kao da ne znaju. U militantnom sekularizmu je sva tragedija, obranaško je danas stajalište iste one svijesti zbog koje je povijesna gromada Martin Luther još 31. prosinca 1517. prikucao preokretnih za civilizaciju 95 teza na vratima crkve u Wittenbergu. I Vincent John Batarelo oštrookim instinktom determinira „krivce“. Nakon što je pregazio Tele2 i Shoostera, sljedeće, 2014. godine se opet u predbožićno-novogodišnje doba oborio na dizajnerski domišljato kreiranu englesku skraćenicu Xmas na ulicama i trgovima u Zagrebu i drugdje u RH, jer da je „Isus Krist istjeran iz svog rođendana“. Dizajneri su kreirali Xmas (ili Xtemass) od engleske riječi Christmas (Božić) i dijela riječi -mas, koji vuče korijen od staroengleskog pojma latinskog podrijetla za misu. Kakav Xmas, mora biti ili engleski Christmas ili hrvatski Božić, bio je kategoričan, jer će tako Isus ostati „u svom rođendanu“, a njemu i istomišljenicima srca na mjestu.

Godine 2015. Vincent je John Batarelo jamačno bio zauzet nečim znatno važnijim od križarske vojne internetom protiv zlih svjetonazorskih heretika, pa su i Božić i Nova godina prošli u miru, bez njegovih ljutitih intervencija. Iako je nemoguće da nije nikog ili ničeg bilo što bi mu „išlo na jetra“. Barem koliko nedužni Gregor, jako iscipelareni Shooster i dobrodušni dizajneri Xmasa. Ali, evo 2016., evo kasnih prosinačkih dana, evo Batarela i tzv. ProLife jarana: traže neopozivu ostavku/smjenu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić. Teško im je „sjela na jetra“, jer je glasno ustala – što joj i jest zadaća za koju joj porezni obveznici daju plaću – protiv kampanje za zabranu pobačaja „Želim živjeti“, gdje su uznemiravali javnost gnjusnim plakatom s fotografijom žene u visokoj trudnoći i maloumnom porukom „Dok vi slavite Božić, mene moja mama planira ubiti“.

Prvo, nijedna mama nigdje na svijetu ne ubija svoje dijete i, drugo, u plakatiranom stupnju trudnoće s trbuhom do zuba ne rade se pobačaji ni u potaji, kod babe Mare na kuhinjskom stolu. Ćorav je posao to govoriti takvima koji se ne srame u koloni po jedna gurati preko Markovog trga u Hrvatski sabor dječja kolica napunjena kutijama s peticijom za zakonsku zabranu pobačaja. Treba dopustiti Vincentu Johnu Batarelu i Željki Markić, svećenicima, časnim sestrama i toj družini istomišljenika odlučivati (sic) o tuđim trudnoćama, a ne trudnicama, jedinim vlasnicama svog tijela? To i država mora uvažavati. I amen. Nikakav Tomás de Torquemada i njegova viđenja ljudske slobode nemaju što tražiti u ustavno sekularnoj, građanskoj, a ne vjerskoj Hrvatskoj – vidi čl. 41, st. 1. Ustava RH – na početku 21. stoljeća.

Tko kome „ide na jetra“?

Vjerska policija Johna Batarela osobito je gađala uništa prosvjedom protiv Andrije i njegovih prijatelja iz manjinske LGBTQI zajednice u video spotu Erste banke, 2017. godine. Čovjeku koji je rođen, školovan i odrastao u demokraciji, multikulturnom i na svaki način multi australskom društvu, gdje je multi zapravo raison d’être napretka te zemlje-kontinenta, u RH „ide na jetra politička korektnost“ Erste banke „Super je što postoji više banaka u Hrvatskoj tako da ne trebam držati svoj novac i surađivati s Erste bank“, zapisao je na svom FB profilu. Batarelov je osobni, a ne javni problem to što mu i zašto, ako „ide na jetra“, odnosno hoće li držati novac u banci ili u slamarici. Koga briga? Erste banka ima nekoliko inačica „sporne“ reklame i nije željela povući onu što Batarelu „ide na jetra“. I zašto bi? Tko je Batarelo prema novčarskom divu?

Zašto se LGBTQI manjinci ne bi smjeli pojavljivati ne samo u video spotu Erste ili bilo koje banke, odnosno na svakom javnom mjestu? Ti ljudi nemaju ni jedno građansko pravo manje od kanadskog doseljenika u RH Vincenta Johna Batarela i bilo kojeg njegovog istomišljenika. Samo trknuti u glavu drže „pedere“ gubavcima koje se mora deratizirati, nastranima i bolesnicima koje je Crkva stoljećima torquemadazirala i lomačama i mlinskim kamenom oko vrata, i užetom i četvorenjem konjskim silama… Odavno više ne smije. I ne smije joj se dopustiti da uopće pomisli kako – smije opet. Makar internetom. E, neće.

LGBTQI manjinci su normalni ljudi. I katolici, i ateisti, i agnostici, i inovjerci, žive sami, u obiteljima ili partnerstvima, što je njihov izbor, zaposlenici su ili nezaposleni, klijenti banaka… U njihove građanske slobode i ljudska prava ni sam Bog ne smije dirati, kamoli jedan Vincent John Batarelo, kojekakve ad hoc vjerske policije, zahtijevajući ovakve i onakve zabrane svega i svakog tko im „ide na jetra“. I autoru ovih redaka, a nije jedini, „idu na jetra“ takvi što nepozvani ulaze u tuđe živote i modelirali bi ljudske sudbine, narode i države po svome, ali dopušta im izreći što misle, ako time nikom ne nanose štetu. To je demokratski način da im se ostavi sloboda na margini društvene zbilje, gdje će se u neznatnom krugu istomišljenika baviti sami sobom.

Hrvatska je, kakva god bila, a nije cvijeće u međunarodno vrtu napredne civilizacije, ipak prerasla stanje svijesti koje će zakonski zabraniti pobačaj, Katekizmom i četirima evanđeljima zamijeniti Ustav, izbaciti zdravstveni odgoj i Darwina iz škola te dopustiti Vincentu Johnu Batarelu, Željki Markić i sisačkom biskupu Vladi Košić voditi državu. Ako ta družba misli drukčije, a jamačno misli, neka se okuša na izborima. Uspjeh je unaprijed zajamčen. Politički mainstream dvospolac HDZ-SDP je odavno potrošen, a biračko tijelo 86,2 posto statističkih katolika – uz neznatnu kozmetiku Božje pripomoći – ne može omanuti. I da hoće.

The post Johnova vjerska policija protiv Andrijinih „pedera“ appeared first on Tacno.net.

Foto: zupskiportal 

Prema nekim insajderskim računicama u mirovinskom sustavu, bude li samo 10.000 godišnje tih koji su se četvrt stoljeća nakon rata sjetili da su sudjelovali u njemu kao „hrvatski branitelji“ i postali invalidi, pa se uvale poreznim obveznicima na grbaču po minimalnoj bruto cijeni od 5000 kuna mjesečno, to će izbiti iz državnog proračuna najmanje 600 milijuna dodatnih kuna na godinu. A gdje je dodatnih 1000 kuna neto svaki mjesec svakom od oko 81.000 (sada!) nezaposlenih branitelja, plus toliko za članove njihovih obitelji, ako su bez posla. Pa sve to i za pripadnike HVO-a u BiH. I onda, neka netko pisne nešto protiv tako definiranog „digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja“ kad te vrijednosti jedina može (o)čuvati Nezavisna Država Hrvatskih Branitelja. I Milijan Brkić nadimkom Vaso koji, čim mu se prohtije, drekne aport, a HDZ-ov/vladin šef Andrej Plenković, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u hipu – sjednu uz nogu 

Marijan Vogrinec

Novinari portala Express.hr Tea Kvarantan Soldatić i Boris Rašeta nisu kasnih prosinačkih dana promiskuitetne 2017. naslovom „Vasi prekipjelo: Ruši Plenkija i preuzima HDZ“ otkrili Ameriku, već samo malo dosolili javnu tajnu na kojoj već neko vrijeme mediji bruse zube, i pozvani i nepozvani, a svi „dobro upućeni“… Tvrdo krilo HDZ-ovih desničara – kojem je oblačno mrgudni Hercegovac Milijan Brkić nadimkom Vaso neprijeporna „domoljubna“/braniteljska ikona – nikad nije ni u snu zamišljalo na čelu Tuđman-Šuškove „državotvorne“ ZNA SE opcije, povrh toga i kao premijera, personu kakva je Andrej Plenković. Sin JNA-lekarke i europski Jugoslaven iz fine, intelektualne obitelji, čiji ćaća ne briše nos rukavom kao onaj nadobudne bivše HDZ-ove ministrice prosvjete i ne pada u trans strahopoštovanja pred „Božjim čovjekom“ Darijem Kordićem ili njegovim prvim intimusom, sisačkim biskupom Vladom Košićem.

Ali, taj i takav Plenković bio je kao mana s neba te 2016. godine, starozavjetni Noa što je svojom na brzaka improviziranom arkom iz bruxelleskog škvera prevezao na suho sav „domoljubni“ i još nesankcioniran kriminalni dio temeljito kompromitiranog HDZ-a. Političke stranke, koju je njegov prethodnik Tomislav Karamarko maloumno prepustio bliblijskom povodnju biračke nemilosti. Strašnoj kazni zbog međunarodne i unutardržavne stožeraško-šatoraške blamaže ideološkim i vjerskim divljaštvom usred Vukovara (čekićanje ćirilice) i u srcu Zagreba (logorska vatra, ustaške pjesme, govor mržnje, svete slike, plinske boce na ulici, pokušaj puča protiv legalne SDP-ove vlasti, ucrnjeni likovi pod šatrom na Savskoj 66…). Samo je poslijeizbornim inženjeringom, nečasnim trgovanjem unosnim radnim mjestima i državnim apanažama uspjelo HDZ-u dobiti i Pantovčak i Markov trg s obiju strana.

Birači su opet prevareni. Građani su platili visoku cijenu. I plaćat će još najmanje tri godine, ako Plenkovića u međuvremenu ne sruši goropadna nacionalistička desnica unutar HDZ-a, koju nije znao zauzdati, udružena s „domoljubnim“ skupinama izvana i Katoličkom crkvom. Tima je, što se diče nacionalnom osviještenošću i suverenizmom o kojem se ne mogu dogovoriti što zapravo znači, jedino stalo pijavičiti na državnom novcu i društvenim povlasticama, a to armirati ideološkim i vjerskim jednoumljem kao državnim standardom za sve žitelje. Tko ne pristaje na tu kardinalnu laž, „neprijatelj je RH“, „nikad nije želio samostalnu, neovisnu i suverenu Hrvatsku“, „ne voli ništa što je hrvatsko“ i mora se očitovati na diferencijacijsko pitanje „đe s’ bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu“.

Zakon o kruhu nad pogačom

Nema veze što je Karamarko najuren iz politike (afera „konzultantica“) ili 555-dnevna šatra sa Savske ceste 66 odvezena iz Zagreb u Vukovar (sic) s čudnom nakanom da se postane eksponat (sic) u Muzeju Domovinskog rata, samozvani vlasnici „hrvatske slobode“ zatežu omču oko Plenkovićevog vrata. Kolovođe vukovarsko-zagrebačkih „braniteljskih“ cirkusa koji su mjesecima izazivali otvoreni animozitet domaće i strane javnosti već su obilno honorirani unosnim pozicijama u lokalnoj, regionalnoj i državnoj vlasti, ali i masnim udjelima u milijunskim poslovima s državom ili pogodovanjem u tzv. poduzetništvu. Recimo, šatoraški vođa Josip Klemm – optužen za utajenih 3,2 milijuna kuna poreza i kriminal s kupoprodajom košarkaša, što je gurnuto pod tepih – dobio je 20-godišnju koncesiju na milijune vrijednom svjetskom divljalištu mladeži na plaži Zrće u Novalji na otoku Pagu.

Namjestio mu HDZ-ov lički alfa mužjak Darko Milinović, lokalni ginekolog koji se urbi et orbi pročuo po prosvjednom vezivanju lancima usred Gospića zbog pravosudnog progona kasnije pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca. Posebna je pak neuspješna Milinovićeva priča na mjestu HDZ-ovog ministra zdravstva. Njegov CV je pun kojekakvih bisera što mu ne slućže na čast, ali… Savski šatoraš Ante Deur je honoriran savjetničkim mjestom za branitelje u Uredu predsjednice RH, a njegov drug iz platnenovoštanog zdanja Tomo Medved još je za Karamarkovog ulaska u Banske dvore (2016. godine prvi potpredsjednik nakaradne vlade kanadskog anonimusa Tihomira Oreškovića; valjda drugi potpredsjednik Božo Petrov iz koalicijskog Mosta nezavisnih lista) nagrađen pozicijom ministra branitelja. Plenković ga se nije usudio ni pipnuti kad je lani smjenjivao radikalne HDZ-ove desničare, ministre Miru Kovača (vanjski i europski poslovi) i Zlatka Hasanbegovića (kultura).

Klemmov buntovnički alter ego ispod savske šatre Đuro 25.000 Glogoški postao je siva eminencija u vlasti, s ekskluzivnim pravom – zasluženim samo meketanjem na presicama, kako je determinirao kolumnist Slobodne Dalmacije Ante Tomić – sročiti novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja. Njemu drugo nije trebalo uz prinadležnosti 100-postotnog ratnog vojnog invalida (iz džepa poreznih obveznika) više od 20.000 kuna na mjesec odnosno, zajedno s naknadom za tuđu njegu supruzi Tatjani (4000 kuna plus mirovinski i zdravstveni doprinos) zato što pred tv-kamerama gura muža u invalidskim kolicima. Taj Glogoški, izučeni bravar iz priosječkog sela Ivanovca, s pola godine ratnog staža u HOS-u i činom pukovnika HV-a, ima pravo dobiti od poreznih obveznika svakih sedam godina besplatan automobil s ručnim upravljanjem. Vozi ga samostalno. Kamo poželi, a čim se uključe tv-kamere i novinarski fotoaparati, evo mu supruge Tatjane kako se drži za invalidska kolica.

„Đurin zakon o braniteljskom kruhu nad pogačom“, kako ga posprdno zovu u javnosti, prava je diverzija ne samo na državni proračun od 2018. godine ubuduće nego i atak na zdrav razum u okolnostima kad država „nema novca“ za liječiti maligne bolesti u male djece, pristojno platiti učitelje, liječnike, školarcima prijevoz i topli obrok, pvisiti dječje dodatke i socijalne naknade, mizerne mirovine i minimalce… Prema izračunu bivšeg, SDP-ovog ministra branitelja Predraga Matića-Freda, kojeg su ćelavi „crnci“ iz Klemm-Glogoškoga šatre i fizički napadali pred ulazom u Ministarstvo, Glogoški i družina ultimativno su tražili prava ukupne vrijednosti 20 milijardi kuna, što se imalo armirati ustavnim zakonom „da ne bi nekoj budućoj vladi palo na pamet to mijenjati“. Jer, radi se o „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja“ (sic na ikstu). Borili se „domoljubi“ za Nezvisnu Državu Hrvatskih Branitelja u kojoj će oni, a ne tko drugi, odlučivati kako se ima živjeti i ponašati.

Tvrdo desno krilo HDZ-a i Crkva su sinergijske snage u toj militantnoj igri aktera vrlo opasnih namjera, kojoj Plenković jamačno nije dorastao jer se ne usudi anestezirati svog stranačkog zamjenika Milijana Brkića nadimkom Vaso, koji mu nije bez razloga poručio s Praljkove komemoracije da je „cvijet hrvatskog domoljublja danas ovdje, u Lisinskom“, a nedavno da HOS-ovu za dom nespremnu ploču iz Jasenovca u šumu Trokut nedaleko od Novske miču „mrzitelji svega hrvatskog“. Mislio je na Plenkovića, koji je popustio zahtjevu koalicijskih partnera Milorada Pupovca (SDSS), Predraga Štromara (HNS) i talijanskog manjinca Furija Radina.

Foto: net.hr

„Brkić je dosad, kad je bio dobre volje, bio Plenkovićeb bodyguard i rješavao je terenske probleme utišavanjem desnice“, kazao je kolumnist 24sata/Expressa Boris Rašeta u intervjuu televiziji N1 Hrvatska. „No sada je izbjegao riješiti situaciju u Požegi (eksces s obiteljskim nasilnikom, HDZ-ovim županom Alojzom Tomaševićem, op. a.), Osijeku (izbor čelnika lokalne stranačke organizacije mimo Plenkovićeve volje, op. a.), HNS-u (drugi predsjednički mandat Davoru Šukeru, op. a.), propustio je pomoći Plenkoviću i nema sumnje da krči put prema vrhu vlasti samome sebi ili sapuna dasku izrazito nepopularnom Plenkoviću. Plenković osjeća slabost vlastite situacije, dio ljudi iz stranačkog vrha ministre posprdno zove Plenkovićevi Jugoslaveni, smatraju ga nedovoljnim domoljubom. (…)

Plenkovićeva situacija je i dalje nezavidna, sapuna mu se dasku, a on redovito daje ustupke desnici koje im netko drugi ne bi davao, neprestano im na proračunskim pitanjima podilazi i omogućava im sve ono što netko drugi vjerojatno ne bi napravio. On je u situaciji trajnog poskliznuća, a ključni problem desnice, koja bi mu najradije skinula političku glavu, je da nemaju adekvatnog nasljednika – može teoretski Brkić ili Stier, ili Kovač, ili Milošević, ili Maletić uskočiti, ali teško bilo tko od njih može održati postojeću većinsku konfiguraciju u Saboru. Morali bi na nove izbore, a nemaju profil koji bi im jamčio novu pobjedu, posebno s ovako smanjenim koalicijskim kapacitetom.“

Ono što je posijao Tomislav Karamarko dolaskom na čelo HDZ-a i sa svojim drugom iz zajedničkih policijskih dana Milijanom Brkićem nadimkom Vaso, operativcem svih iritantno nasilnih „braniteljskih“ cirkusa radi dolaska HDZ-a na vlast, Andrej Plenković se već godinu dana mandata ne usudi političko-pravosudnom kirurgijom odstraniti iz javnog prostora. Neće uspjeti proklamirano repozicioniranje HDZ-a s krajnje/rigidne desnice u desni centar, gdje će biti moderna europska demokršćanska stranka tipa      političke opcije njemačke kancelarke Angele Merkel, dok Brkića nadimkom Vaso drži uza se kao svog stranačkog zamjenika te potpredsjednika Hrvatskog sabora. Milijan Brkić nadimkom Vaso je nedvosmisleno zamjerio premijeru Plenkoviću nedolazak na skup najviđenijih predstavnika ekstremne desnice u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog: „Svatko tko osjeća Hrvatsku, Domovinski rat i hrvatske branitelje danas je tu, a oni koji nisu imaju svoje razloge za to“.

Karamarko otišao, karamarkovština ostala

Nedvosmislen animozitet međunarodne javnosti prema bilo kakvom slavljenju ratnih zločina/ca, ne samo onog pod državnim kišobranom, bili su Plenkovićevi, ali i razlozi predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović (kazala je da se „država vodi razumom, ne srcem“) te predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandroković za bojkot desničara u Lisinskom. Uža Praljkova obitelj nije došla zbog samoubojičine posljednje volje. Taj skup radikalnih nacionalista/šovinista u Lisinskom, pa na Jarunu u crkvi Sveta mati slobode na misi zadušnici – koju je protivno katekizamskim regulama o samoubojstvu vodio vojni vikar Jure Bogdan, a koncelebrirali dvojica radikala iz kleričke hijerarhije, sisački biskup Vlado Košić i zagrebački studentski kapelan don Damir Stojić – bio je parada samozvanih vlasnika RH, likova Nezavisne Države Hrvatskih Branitelja, u osnivanju. Militantno društvo na kakvom su zdušno i bez obzira na unutarnje i vanjske posljedice raditi Tomislav Karamarko i Milijan Brkić nadimkom Vaso, uz svu potporu dijela od 1350 braniteljskih udruga i tzv. Crkve u Hrvata.

Foto: H.Pavić

Karamarkovština je još vrlo živahna u javnim i osobito zakulisnim  političkim igrama te čini iznimno opasnu, klizavu podlogu izrazitijoj europeizaciji RH, na kojoj Plenković djeluje kao smotani pubertetlija što je prvi put navukao klizaljke i kročio na led. Nema ideje o tome kako uskratiti pravo građanstva militantima s ekstremne desnice, što su ih Karamarko i Brkić nadimkom Vaso ciljano rasporedili po svim strateškim ćukama od lokalne/regionalne političke vlasti do policijskih svih struktura, koje uopće nisu pod kontrolom Plenkovićevog prijatelja, ministra Davora Božinovića. O ratnim veteranima da se i ne govori. S vojskom je slično. Čelnici Brkićevih „branitelja“ imaju u njoj veći upliv od premijera i predsjednice RH zajedno. Karamarkovština je pustila korijenje i u dijelu medija, gdje SDP ili nije participirao iz moralno-ideoloških razloga ili je držao fenjer dok je bio na vlasti u Banskim dvorima, Hrvatskom saboru i na Pantovčaku.

Mediji su obznanili svevremenske fotografije Karamarkovih zagrljaja s deklariranim nacistom Velimirom Bujancem ili trećerazrednom HRT-ovom novinarkom Katarinom Periša-Čakarun iz HDZ-ovog predizbornog autobusa. Periša-Čakarun je po dolasku HDZ-a na vlast 2016. godine naprasno napredovala do vrha javne medijske kuće i održala se nakon Plenkovićeve djelomišne personalne rošade, pa je upravo ona dobila povjerenje glavoklimajuće ga intervjuirati u predbožićnom središnjeg Dnevnika HTV-a. Periša-Čakarun, tada uzdanica Karamarkovog v.d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniše Kovačića, predsjednika desničarske udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP), gdje je i rečeni Bujanec, moralno se izblamirala među kolegama na HRT-u kada ih je dan prije svog unapređenja presretala po hodnicima glupavim pitanjem: „A gdje se ti vidiš u novoj kadrovskoj križaljci?“ Poznato? Raison d’être poltronstva.

Što Andrej Plenković uopće može učiniti ili očekivati u ozračju u kojem pamet uglavnom šuti ili se iseljava iz zemlje, a glupost kolo vodi? Brkićevi ljudi stežu obruč oko njegove pozicije u stranci – a time je i premijerska upitna – što je potvrdio i udar na desnu mu savjetničku ruku Vladimira Šeksa aferom „Kolega“, neizravno na samog Plenkovića. Dokumentirano je prokazan kao doušnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (bivša Udba) pod kodnim imenom Kolega, pa je Šeks fasovao nečasni otpust te mu nitko važan nije došao na predstavljanje memoarske knjige. Rigidima u HDZ-u nikako ne ide pod kapu to što je Plenković povjerio Šeksovom posinku Karlu Ressleru pisanje novog stranačkog statuta. Iz mraka se izvlače pojedini dosjei i dilaju medijima, jer je (pro)ustaška desnica izravno je iz emigracije 1990./91. provalila u arhive tadašnjeg RSUP-a i tajnih službi te nekontrolirano pokrala tisuće dosjea, koji će se i ubuduće povremeno pojavljivati u međusobnim obračunima.

Ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću desničarski ultraši samo natuknu to da je 1987. godine bio savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu SRH i on se istog trena pokriva ušima po glavi. Karamarko-Brkićev ešalon odmah dobiva slobodan prolaz na sva policijska rukovodna mjesta koja požele. „Ogorčeni pripadnici Specijalne policije MUP-a“ (sic) neki su dan dostavili na Božinovićev i stol njegovog državnog tajnika Roberta Kopala pismo u kojem optužuju ministra za to da mu „netko drugi kadrovira ljude na sve ključne pozicije u policiji“. A „ogorčeni specijalci“ gotovo su odreda bivši suborci Milijana Brkića nadimkom Vaso, pa ta činjenica upućuje i na spoznaju otkud vjetar puše.

Portal Express.hr otkriva da je – uz Josipa Klemma i umirovljenog generala Mladena Markača – jedan od glavnih kadrovika u MUP-u Jure Sertić, „nekoć Pašalićev čovjek, koji je ovog ljeta postavljen na čelo moćnog i unosnog AKD-a, MUP-ove tvrtke koja tiska putovnice, osobne iskaznice, vozačke dozvole… Sertić je sad i tajnik HDZ-ova Odbora za branitelje, a potkraj devedesetih mediji su se bavili njegovim likom i djelom jer je kao pomoćnik ministra branitelja Jurja Njavre odobrio 1,300.000 kuna jednoj braniteljskoj udruzi za projekt prevencije braniteljskih samoubojstava. Revizija je kasnije utvrdila da su ta sredstva potrošena nenamjenski (…), a broj samoubojstava hrvatskih branitelja je udvostručen“.

Brkićev je trag u policijskoj hijerarhiji bio vidljiv i prije toga, jer su načelnička mjesta u pojedinim policijskim upravama dobivali medijski i kazneno prokazani ljudi. Bivši je specijalac Josip Čelić iz PU karlovačke bio svjedok u slučaju ratnog zločina koji je u kolovozu 1995. Specijalna policija pod zapovjedništvom Mladena Markača i Željka Sačića počinila nad srpskom starčadi u selu Gruborima nedaleko od Knina. Čelić je, pisalo se, „najbogatiji hrvatski policajac“, vlasnik mnogih nekretnina. Liksuzne vile na šest katova u Lokvi Rogoznici nedaleko od Omiša, a, kazao je, „sve je naslijedio od bogatog oca i zaradio svojim rukama“. U toj su Brkićevoj kadrovskoj križaljci načelnik PU istarske Alen Klabot iz Umaga, koji je „morao napustiti dužnost šefa u Lučkom kad se otkrilo da je koristio službena vozila MUP-a za svadbene fešte svoje kćeri“.

Ikone Medved i Glogoški

Tu je i Josip Biljan. Taj je kao načelnik Prihvatnog centra za strance u Ježevu nedaleko od Zagreba pijan naletio Mercedesom na dvadesetgodišnjake, djevojku i mladića, na pločniku u Zagrebačkoj aveniji u Zagrebu. Ima sličnih još, ali i takvih koji znanjem i sposobnošću nisu postigli ni minimum ili nijedan bod na intervjuu za nova načelnička mjesta, ali – presudili su kriteriji koje znaju samo Milijan Brkić nadimkom Vaso i njegovi ljudi. A takvi diktiraju pravila – o „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja“ (ic) – kojih se ima držati svako čeljade u RH, ako ne želi opasno diskriminatornu naljepnicu posred čela „mrzitelj RH i svega hrvatskog“.

Nije malo političkih analitičara koji zamjeraju Andreju Plenkoviću zbog kolebljivosti i neodlučnosti prema onima koji napadno, agresivno i bez uvažavanja ikakvih obveza RH prema međunarodnoj zajednici – osokoljeni valjda aktualnom plimom eurofobne, suverenističko-populističke desnice u Uniji i SAD-u pod Donaldom Trumpom – žele prepraviti RH u nekakvu Nezavisnu Državu Hrvatskih Branitelja u kojoj će ikone biti Đuro Glogoški i Tomo Medved, Hrvatski generalski zbor će pisati školske kurikule, Vlado Košić i Željka Markić uređivati vjerski i građanski program u katolibanskoj državi, a Milijan Brkić nadimkom Vaso udarati političko-ideološki ritam jednoumnog HDZ-a koji će u svakom izbornom ciklusu biti jedina „demokratska“ opcija. U takvoj zemlji, dakako, nema mjesta za remetilačku srpsku manjinu, pedere, lezbijke i ine nakaze te vrsti, komunjare, partizane, udbaše, Jugoslavene, ateiste i sličan šljam.

„Nezamislivo je da bi Sanader ili Jadranka Kosor ovako uzmicali pred Brkićem, Medvedom i Krstičevićem (koji se tuđim novcem razbacuje kupujući borbene avione i ratni materijal, op. a.), ili da bi pristali na ovakve proračunske troškove“, piše Express.hr. „Upitno je kakav će biti ishod ovog nadmetanja. Kad bi Ivo Stier, Miro Kovač ili Milijan Brkić mogli računati na izbornu pobjedu, Plenković bi lako ostao bez fotelje. No Plenković je u još komotnijoj sutuaciji nego Tuđman, koji je 1993. Samouvjereno zapitao: ‘Hajde, pokažite mi tko bi me mogao zamijeniti’. Andreja Plenkovića nema tko zamijeniti. Zato će i on i desnica nastaviti s ovim pripetavanjem: oni će dobivati sve koncesije koje požele, on će sve slabiji ostajati na vlasti, a cijela će zemlja biti zarobljenik te mučne taktičke igre.“

Saborski zastupnik srpske manjine, Plenković-HDZ-ov koalicijski partner i ugledni sveučilišni profesor Milorad Pupovac objavio je u tjedniku Globusu iscrpan analitički tekst kojim apelira na prijeku potrebu za jačanjem ustavne države, jer je pod žestokim pritiscima tzv. projekta identitetske države učnila dva koraka nazad od EU-a. Protivno europskim uvjetima na koje se Hrvatska obvezala uključenjem u EU, na djelu je rastakanje ustavne države, njezinih vrijednosti i institucija, demokratskog društva, njegovih pravila i aktera, tvrdi Pupovac, a desne političke stranke, klerikalne udruge i dio braniteljskih otvaraju sve nove i nove fronte. Ideologija konzervativnog klerikalizma služi za uspostavu identitetske države „po mjeri nacionalno-klerikalnih identitetskih obilježja i uvjerenja“.

„Slabljenje ustavne države u Hrvatskoj“, tvrdi Milorad Pupovac, „koja ionako nije bila stameno zdanje, i jačanje identitetske države kakvo zagovaraju nacionalno-klerikalni politički krugovi udruženi s tumačima vlastite, autentične, istinske nacionalne povijesti u kojoj nema mjesta za njezine neautentične i neistinske aktere, već jedino za one koji su njezini neposredni tvorci, višestruko je opasno. Opasno zbog toga što umjesto ustavne jednakosti u slijeđenju pravila koja pod jednakim pravima i obavezama važe za sve, nastoje nametnuti osjećaje identitetske pripadnosti naciji, crkvi, državi. Opasne zbog toga što umjesto pravednosti mogu nametnuti proizvoljnu vladavinu prava.“ Opasnu i zbog mogućeg nametanja klanovsko-stranačke kontrole ekonomije te uznapredovalih trendova povijesnog revizionizma, koji odbija svaku hrvatsku odgovornost za ratne zločine ustaša u tzv. NDH i „naših momaka“ u Domovinskom ratu te u ratu u BiH. Dokaz je i komemoracija te misa zadušnica samoubojici Praljku.

Jačanjem identitetske države, drži Pupovac, u RH se neizbježno obnavlja povijesne i aktualne političko-ideološke konflikte, raspiruje nove nesporazume i sukobe: „Zato je za Ružu Tomašić ‘Hrvatska samo za Hrvate, a svi ostli su samo gosti’, Zato je za biskupa Košića Milanovićeva lijevo-liberalna Vlada ‘nenarodna’, znači nehrvatska, nekatolička. To znači da liberali ili socijalisti ne mogu biti ‘pravi Hrvati katolici’ (kao što reče zaposlenik u jednom ministarstvu svojoj kolegici) zato što su liberali ili socijalisti. Romi ili Srbi ne mogu biti to što jesu zato što nisu Hrvati. S njima je koalicija ili ‘sramotna i ponižavajuća’ ili nije dobro da je previše vidljiva.

Sve je to zato što identitetska država teško može priznavati druge identitete ili identitete drugih. Identitetska država teško suosjeća s drugima, pa ne može ili ne želi razumjeti stradanja i patnje drugih. Ona gradi samo sakralizirani narativ vlastitog stradanja i vlastite patnje. Ona čak ne može ili ne želi suosjećati s onima kod kojih davanje prava građanstva ustaškom pozdravu predstavlja ne samo vrijeđanje žrtava genocida/holokausta već i prijetnju preživjelim pripadnicima tog historijskog zločina. (…) Kolonizacija ustavne (evropske) države identitetskim vrijednostima kao i nepriznavanje identitetskih vrijednosti od strane ustavne države u demokratskoj ustavnoj državi nisu prihvatljivi. (…) Blokiranje kurikularne reforme ili odlaganje usvajanja Istanbulske konvencije dva su primjera pokušaja suspenzije ili preuzimanja ovlasti ustavne države.“

Foto: Dnevni list

Ustavna, europska država Hrvatska i moderna demokršćanska profilacija HDZ-a na desnom centru političkog spektra inaugurativni su moto Andreja Plenkovića, a ne zatvaranje očiju na trend uspostave Nezavisne Države Hrvatskih Branitelja, s političkom i klerikalnom logistikom. I? Što se čeka? Da mu Milijan Brkić nadimkom Vaso čita bukvicu, a nema minimum škole da bi uopće nešto znao o konsekvencama teorija i projekata s konzervativno-klerikalnom identitetskom potkom, o svemu što iz tkvog zauzeća prijeti eutanazijom RH? Za kakav-takav mir u kući, Andrej Plenković će ostati kooperativan prema onima koji su „stvorili hrvatsku državu, donijeli slobodu i sve što danas imamo“, jer su „dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja“ neupitna svetinja. Makar zbog nje ostalih 3,5 milijuna građana pasli travu.

Zamka za porezne obveznike

Ratnoveteranski narod brojčano je prerastao 505.000 registriranih duša – što pravih, što lažnih – i novim zakonom je zajamčen daljnji vremenski neograničen porast po svim uvjetima: od priznavanje statusa i prooširenih prava do mirovina, invalidnina i blizu 100.000 nezaposlenih s HB iskaznicom. Samo za njihove mirovine trenutno se plaća 4,5 milijardi kuna godišnje i još milijarda iz proračuna Ministarstva branitelja. Po starom bi zakonu i bez povećanja broja tih povlaštenih korisnika, ta bi svota do 2025. godine narasla na 7,5 milijardi, a po novom na 8,3 milijardi kuna. No, to je samo suho lišće kojim je prekrivena kobna zamka ministra Tome Medveda i nezasitne družine Đure 25.000 Glogoškog premijeru Plenkoviću i poreznim obveznicima, pa konačan račun jedva da itko može predvidjeti. Jer, bit će – mrak.

Branitelji će, za razliku od dosadašnjih propisa, moći i ubuduće stjecati status ratnog vojnog invalida, zahtijevati materijalne naknade za to i ispostavljati račun državnom proračunu. Sada ih je nešto više od 40.000 samo s PTSP-om, a ubuduće bi čak 10.000-15.000 novih „invalida“ godišnje opsjedalo liječnike radi potvrde o tome da je njihova trenutna bolest posljedica sudjelovanja u ratu. Medved zahtijeva znatno lakši i blaži postupak za rješavanje tih zahtjeva. Drugi braniteljski udar na ustavnu državu RH je priznavanje viših starosnih mirovina svima koji imaju status ratnog veterana. A treći udar je ozakonjenje svih tih enormnih materijalnih prava i društvenih povlastica registriranim pripadnicima HVO-a u BiH. Od kojih većina nije vidjela ratišta u RH, ali su se – što nebulozno reče predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, odbijajući oduzeti odličja i vojne činove šestorici pravomoćno u Haagu osuđenih ratnih i zločinaca protiv čovječnosti – „borili za neovisnu hrvatsku državu“. Tzv. veliku Hrvatsku, u granicama Banovine Hrvatske iz 1939., u paraleli s tzv. velikom Srbijom?

Prema nekim insajderskim računicama u mirovinskom sustavu, bude li samo 10.000 godišnje tih koji su se četvrt stoljeća nakon rata sjetili da su sudjelovali u njemu kao „hrvatski branitelji“ i postali invalidi, pa se uvale poreznim obveznicima na grbaču po minimalnoj bruto cijeni od 5000 kuna mjesečno, to će izbiti iz državnog proračuna najmanje 600 milijuna dodatnih kuna na godinu. A gdje je dodatnih 1000 kuna neto svaki mjesec svakom od oko 81.000 (sada!) nezaposlenih branitelja, plus toliko za članove njihovih obitelji, ako su bez posla. Pa sve to i za pripadnike HVO-a u BiH. I onda, neka netko pisne nešto protiv tako definiranog „digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja“ kad te vrijednosti jedina može (o)čuvati Nezavisna Država Hrvatskih Branitelja. I Milijan Brkić nadimkom Vaso koji, čim mu se prohtije, drekne aport, a HDZ-ov/vladin šef Andrej Plenković, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u hipu – sjednu uz nogu.

Bivši Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić – koji je neki dan napustio tu stranku i zadržao se u Hrvatskom saboru kao nezavisni zastupnik – izravno je u nedjelju kazao Aleksandru Stankoviću u HRT-ovoj emisiji „Nedjeljom u dva (Nu2)“ da hrvatski branitelji imaju pretjerana, prenapuhana prava, neprimjerena materijalnom stanju u državi. „Nije u redu“, kazao je Orepić, koji je sve četiri godine rata bio hrvatski branitelj, „da branitelj ima na stolu pečeni odrezak, a onaj koji mu je zaradio odrezak nema ni za umočiti kruha u toč, gdje se pekao taj odrezak.“

The post „Nezavisna Država Hrvatskih Branitelja“ appeared first on Tacno.net.

Foto: Magda Hueckel

Crkvi i političko-ideološkim ekstremistima, pa i radikalima s tzv. krajnje ljevice, stoga je prije svega stalo okupirati stvaralačko područje ljudskog duha, jer dominacijom nad kulturom i umjetnošću, medijima te odgojem i obrazovanjem ostvaruje se i prevlast ili moć nad materijalnim resursima. To je sukob koji traje i koji će još dugo kontaminirati javni prostor u zemlji, jer liberalno-građanska svijest u društvu nije samonikla biljka bez ukorijenjenosti ne samo u naprednoj, slobodarskoj tradiciji prošlih vremena nego i u bitnim premisama kvalitetne budućnosti, utemeljenim na demokraciji, poštivanju ljudskih prava i sloboda, manjinskih skupina, bogatstvu različitosti, socijalnoj pravdi, znanosti i sekularnosti… Konzervativnoj svijesti to ne odgovara, pa koči uzbrdo 

Marijan Vogrinec

Ideologija je svaki put u povijesti izvukla deblji kraj, našla se na tankom i skliskom ledu kad je god pokušavala u ime ovih ili onih trenutno oktroiranih „svetinja“, najčešće nacije i vjere, nekih dogmi i tradicije, izmišljenih vrijednosti i mitova navući ular kulturi i umjetnosti. Učiniti ih acilom profanih interesa, koji ionako traju od danas do sutra, i onda kad se do tog sutra ispriječe desetljeća. Kultura i umjetnost u RH, osobito film i kazalište, ali i mediji, u posljednje su vrijeme u RH na udaru žestoke okupacijske sile ideološke, političke i svjetonazorske desnice da to nije zabrinjavajuće samo zato, jer produbljuje razdore i podjele u društvu nego i stoga što anemična u tom smislu vlast nema rješenje za programiranu eutanaziju stvaralačke slobode, što u biti i njoj samoj radi o glavi. Tolerirati i nečinjenjem to da se nekom uskraćuje sloboda, a istodobno se pozivati na demokraciju, kulturni i svaki drugi pluralizam, znači sudjelovati u zlom projektu zarobljavanja kulture i umjetnosti u zahrđalu krletku ideološkog jednoumlja.

Kako drukčije objasniti uzastopne zahtjeve redikuloznih pojedinaca i skupina, uvijek u ime „viših ciljeva“ i nečijeg „uvrijeđenog dostojanstva“ – kojima se vlast, tako je očito, izbjegava pravodobno, nedvosmisleno učinkovito suprotstaviti – za zabranom filmova i kazališnih predstava, premještanjem/odgađanjem termina izvedbe djela i čak cijelih kulturnih priredbi, bacanjem s posla umjetnika, redatelja, novinara… ili, licemjernije, onemogućavanjem djelovanja tako da im se uskrati sufinanciranje budući da kultura i umjetnost uglavnom nisu profitabilna tržišna roba. Čak ni u znatno većim/bogatijim zemljama od RH. Dijelu se kulturnjaka i umjetnika otvoreno prijeti ubojstvom zajedno s članovima obitelji, prebrojavaju se ideološka i ina krvna zrnca ljudima u upravama kulturnih ustanova, medijima, itsl., što je znak nasilne okupacije kulture agresivnim ideološkim jednoumljem.

Gdje je Slobodan Šnajder?

Treba snimati filmove i davati kazališne predstave, futrati medije i svekoliki kulturni prostor sadržajima koji nedvosmisleno slave vječnu nam i jedinu Hrvatsku, Vukovar, neupitno dostojanstvo hrvatskih branitelja i bezgrješan dignitet Domovinskog rata, Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka, hrvatski tisućljetni san, mučeništvo bl. Alojzija Stepinca, vjeru u Boga i šampionsku aureolu najstarijeg naroda u Europi, koji nije slavenskog podrijetla… I nije iste rase kao Srbi. To treba snimati i financirati novcem poreznih obveznika – što košta, košta! – emitirati u prime timeu HRT-a, davati na kazališnim daskama i filmskom ekranu višekratno u tjednu, objavljivati panegirike o takvim dometima suvremene nacionalne kulture i umjetnosti u mainstream i kloaka medijima (koji to i inače čine)…, a ne protudomovinsko/protuhrvatsko smeće poput „Ministarstva ljubavi“, „Ustava Republike Hrvatske“, puštati na scenu Olivera Frljića, možebitnu srpsku kontaminaciju na hrvatski dio Međunarodne noći kazališta ili pak, nedajbože, izvesti u HNK na ukinutom Trgu maršala Tita u metropoli dramsku klasiku iz opusa Slobodana Šnajdera.

Ni umjetnički ostrašćena, teatarski zavidno potkovana, pluralno osviještena, ideološki neopterećena, po kulturnoj otvorenosti vidljiva intendantica HNK u Zagrebu Dubravka Vrgoč ne bi se u naponu aktualne agresije jednoumne isključivosti zdesna odvažila, recimo, postaviti Šnajderovog „Hrvatskog Fausta“ na „svoje“ daske koje život znače. Pogotovo sada, kad joj je promiskuitetna mainstream politička kuhinja odlučila poslati jednog Zlatka Hasanbegovića, kažu na njegov zahtjev, da joj upravljački diše za vratom. Nema majci da će vjerojatno najveći živući hrvatski književnik i filozof, rođeni Zagrepčanin, nositelj najvećih spisateljskih nagrada, čija se djela tiskaju izvan RH i izvode na najuglednijim europskim pozornicama, u Izraelu i SAD-u biti opet cijenjen kućni autor u HNK.

Slobodan Šnajder je 1990-ih godina političko-ideološki prognan iz vlastite domovine, iz njezine kulture i umjetnosti, rodnog grada i nacionalnog Kazališta. I nije jedini. Ista je nezaslužena huda sudbina poslala u intelektualno i čak fizičko progonstvo i mnoge druge gromade nacionalne kulture i umjetnosti, koji su nastavili stvarati i slobodno misliti u stranom svijetu. Ti koji su počinili svojevrstan kulturocid 1990-ih i kasnije – uključujući ideološku/etničku čistku javnih i školskih knjižnica, galerija, spomeničke plastike na otvorenom i personala u kulturnim ustanovama – nanijeli su neprocjenjivu štetu nacionalnoj kulturi i umjetnosti, zakinuli je za bezvremenske vrijednosti duha, primitivizmom i šovinizmom neoprostivo oštetili građane RH.

Mnogi od tih terminatora demokracije i slobodnog duha više nisu među živima, ali posljedice kulturocida metastaziraju. Agilni im „Bog i Hrvati“ ideološki potomci pak gorljivo, ako ne i gorljivije ne žele čuti da kultura i umjetnost imaju vlastitu logiku i razlog postojanja, koji ne trpe nikakve nacionalne, političke, ideološke, vjerske ili etničke okvire i determinante. Ne’š ti meni Šnajdera, Frljića, Srbe u kazališnoj noći, kamoli hrvatsko-češku humorističku fikciju „Ministarstvo ljubavi“ Pave Marinkovića na HTV-u dok je još živa, a jest, genijalna pamet što ju je studenoga 1995. u Hrvatskom saboru promovirao još genijalniji Tuđmanov čuvar državnog pečata (sic) Ivan Milas o intelektu i vrijednosti kulturne svijesti u „državotvornoj“ borbi protiv crvenih, zelenih i žutih (ne i crnih?) vragova: „Mozak vani ništa ne vrijedi! Kilo mozga dvije marke (tada njemačka vluta, DEM, op. a.)“.

Bivša bolničarka instrumentarka u vukovarskoj ratnoj bolnici 1991. Zorica Gregurić, sada predsjednica Udruge zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara, očitovala se medijima u povodu navodnog zahtjeva ratnih udovica poginulih/nestalih branitelja za zabranom emitiranja „Ministarstva ljubavi“ na HTV-u gotovo istom milasovštinom. „Ne zanimaju me umjetničke slobode, ne zanima me umjetnička vrijednost filma, ja ovdje govorim da je jedan ozbiljan društveni problem, jedne vrlo ranjive skupine, izvrgnut ruglu i na jedan vrlo neozbiljan način ekraniziran“, kazala je, i ostala živa. Iza tog nakaradnog uvjerenja – jer su umjetničke slobode i umjetničke vrijednosti esencija zdravog demokratskog društva, a ne osobni animoziteti onih koje boli istina i sektaški interesi najpovlaštenijih socijalnih skupina – stala je Rozalija Bartolić, predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, s družinom poznavatelja kulture i umjetnosti, bivših stanara i fanova 555-dnevne „braniteljske“ šatre sa Savske 66 u srcu Zagreba, na čelu s Josipom Klemmom, Ljubom Ćesićem Rojsom…

Nemoral i varanje države

Te se kulturno-umjetnički osviještene građane vrlo često može vidjeti na koncertima klasične glazbe, filmskim i kazališnim premijerama, književnim večerima, po likovnim galerijama i inim hramovima duha i stvaralačkih sloboda. Budući da su svi i ponosni vlasnici jedne od 505.000 (zasad, a bit će ih još više) registriranih HB iskaznica i najvećma čelnici neke od 1350 (sic) udruga tih što su „svojom krvlju izborili hrvatsku slobodu, neovisnost i sve što danas imamo“ smatraju se nadređenima svakoj vlasti u zemlji, svakoj politici i samopozvanima diktirati ostatku od oko 3,5 milijuna žitelja što će misliti, voljeti, mrziti, činiti, slaviti, vjerovati, kako će i s kim živjeti i, dakako, što će biti poželjna kultura i umjetnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskih Branitelja (NDHB).

Na HRT-u, doduše – koji je producirao „Ministarstvo ljubavi“, a sufinancirao Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) tadašnjeg ravnatelja Hrvoja Hribara, žrtava veteranske skupine Zorice Gregurić zbog danskog dokumentarca „15 minuta – Masakr u Dvoru“ – nisu se baš isprepadali zbog neosnovanih ultimatuma Bartolić-Gregurić-Klemm-Rojs s prisavske porte. Ali su, također neosnovano i kukavički, pomaknuli emitiranje iz prime time (21 sat) termina na Drugom programu HTV-a u porno time (23,21 sata). To je ni-vrit-ni-mimo kompromis između „ratnoudovičkog“ zahtjeva za zabranom i prava 900.000 pretplatnika javne medijske kuće da za 1,3 milijarde kuna godišnje gledaju na svojoj televiziji komediju snimljenu njihovim novcem. Komediju o istinitoj pojavi da su neke udovice poginulih/nestalih branitelja u Domovinskom ratu primale državne naknade za svoje poginule muževe, a živjele u izvanbračnim vezama.

Mediji su masovno pisali o tom nemoralu i varanju države, a javnost je to osuđivala. Zašto se o tome ne bi smjelo snimiti film? Ili o lažnim braniteljima, za koje je bivši resorni ministar Predrag Matić Fred neki dan napomenuo da ih je najmanje 150.000? Ni sam Franjo Tuđman nakon VRA Oluje nije smatrao da je u tom ratu sudjelovalo više od 350.000 ljudi u borbenom i logističkom sastavu. Zašto bi tabu tema bili lažni invalidi ili oboljeli od PTSP-a? Ratni zločini „naših“ momaka? Tko je taj koji u koliko-toliko zreloj demokraciji smije zabraniti i takvu, kulturno-umjetničku, introspekciju sasvim neumjesnim diskursom „mene ne zanimaju umjetničke slobode i umjetnička vrijednost“ filma, pripovijetke, romana, kazališnog djela…? Koga briga što nju/njega nešto ne zanima? Ne mora to gledati. Gdje piše da mora? No, nije ovlašten/a – niti je to izvan totalitarno-jednoumne vlasti moguće – obvezati druge na svoj ukus, volju ili  animozitete bilo koje vrsti.

Kad je samo o „Ministarstvu ljubavi“ riječ, radi se o premijerno prikazanom filmu na tradicionalnom Pula Film Festivalu 2016. godine, gdje je pobrao ovacije publike te laskave medijske kritike i odobravanja struke. Komedija je nastavila vrlo uspješan pohod kino-dvoranama u zemlji, gdje je prihvaćen masovnim simpatijama. Strana je publika i stručna javnost odala priznanje tom reprezentantu suvremenog hrvatskog filma na tridesetak međunarodnih festivala (od Montreala u Kanadi i Chicaga u SAD-u do Cluja u Rumunjskoj, Aleksandrije u Egiptu i Mostara u BiH), gdje je pobrao četiri međunarodne nagrade za najbolji film, uključujući 33. Filmski festival mediteranskih zemalja lani u Aleksandriji. Stjepan Perić je za jednu od glavnih uloga u „Ministarstvu ljubavi“ proglašen najboljim glumcem na 10. Mostar Film Festivalu koncem 2016., a  glumica Dijana Vidušin za najbolju sporednu žensku ulogu.

Sve to, jelte, nije važno. Rozalija Bartolić i Zorica Gregurić sa šatoraškom potporom Josipa Klemma (Udruga specijalne policije), Ljube Ćesića Rojsa (Hrvatski generalski zbor) i pridruženih im „veteranskih“ militanata – u čije vražje ime, tko stoji iza njih? – ne daju građanima vidjeti tu komediju na njihovoj televiziji. Da krajnje, čak i Zakonom o HRT-u nedopuštena, ideološka okupacija tog javnog medija bude paradoksalnija, zabranu emitiranja „Ministarstva ljubavi“ navodno je pismom HRT-u tražio i ministar, branitelja, bivši šatoraš sa Savske 66 Tomo Medved. Budući da na to nema pravo, jer HRT formalno (sic) nije ni braniteljski niti HDZ-ov medij, premijer je pobrzao javno opovrgnuti tu informaciju. Prosvjednički vođe pak dodatno su zamutili vodu pitanjem: „Tko su ti na HRT-u, tko upravlja HRT-om, ako se usude ne poslušati jednog ministra hrvatskih branitelja, koji je predstavnik državne vlasti i član vlade RH?“

A javnost se pita tko je ministar branitelja koji ne zna gdje mu je mjesto i kakve su mu ovlasti u demokratskom društvu, pa se uopće usudi i pomisliti, zajedno s onima koje navodno zastupa, da je moćniji/važniji od interesa i volje najšire javnosti. Hrvatski su se branitelji – to lijepo piše u Ustavu RH, unatoč povlasticama za građane prvog reda – borili za slobodnu i demokratsku zemlju svih njezinih građana, a ne za materijalna nad-prava i društveni položaj koji će im dopuštati da budu država u državi, prvoredni građani koji ne dijele (tešku, lošu) sudbinu svih ostalih. Skupina koja se samopozvala na HRT zabraniti „Ministarstvo ljubavi“, na što nije imala pravo na tako skandalozan način, kompromitirala je HDZ-ovu državnu vlast i vodstvo HRT-a kao nesamostalne, plašljive podložnike nekolicini uvijek istih militantnih veteranskih vođa, koji ucjenjuju i prijete uvijek istim floskulama kad nečim nisu zadovoljni ili se osjete ugroženim.

Foto: ezadar.rtl.hr

Ispad na Prisavlju sa zahtjevom za zabranom solidne hrvatske komedije, inspirirane istinitim događajima u poraću RH, u satiričnoj interpretaciji vrhunske glumačke ekipe (Olga Pakalović, Stjepan Perić, Dražen Kühn, Ecija Ojdanić, Ksenija Marinković, Dijana Vidušin, Daria Lorenci-Flatz, Nenad Srdelić, Janko Popović Volarić, Matija Prskalo, Snježana Sinovčić-Šiškov, Edita Karađole…) i režiji Pave Marinkovića, bez ikakve je potrebe i razloga dodatno anatemizirao sve branitelje u dijelu javnosti kao društvene parazite koji se samorazmnožavaju, zajedno s obiteljima uživaju iznimno široka/unosna prava i povlastice, vojne činove, a stalno traže još, još, još… Prije koji dan dobili su ozakonjena i gotovo sva prava, kojim su zahtjevima 555-dnevni šatoraši sa Savske 66 skandalizirali javnost, a tadašnji ministar Predrag Matić-Fred (SDP) ih je procijenio na 20 milijardi kuna.

Predstavnici hrvatskih branitelja – a to su odreda najglasniji vođe pojedinih udruga, njihovi najbliži prijatelji, suborci i „poduzetnici“ – na svim unosnim mjestima u cijeloj državnoj piramidi navodno zastupaju interese tih oko 505.000 (zasad) registriranih vlasnika HB iskaznice. Samo letimičan pogled na braniteljsku plavo-crnu nit utjecaja od Vukovara (gdje su zbrinuti svi stožeraši, čekićari ćirilice) do Hrvatskog sabora, Pantovčaka, Grada Zagreba i čak Programskog vijeća HRT-a (sjeća li se tko Zvonka Milasa i Zorana Šanguta) pokazat će koliko je besmisleno kad se iz veteranskih redova čuje ono što se neku večer čulo pred portom HRT-a. Kao što su u bivšoj SRH i SFRJ bili povlašteni partizanski veterani i cijenjeni visoki vojni činovi, koji su imali sasvim opipljiv ekvivalent tipa države u državi, u RH se pjeva ista pjesma, opet u ime naroda i na njihovoj grbači, samo što se partizane imenuje – hrvatskim braniteljima.

Daljinski upravljač i želudac

„Sve je isto samo Njega nema“, rekla bi Tijana Dapčević. U ono doba dok je Njega bilo, navodno se moralo pitati Anku Berus ili Svilenoga smije li dramatizirani „Heroj na magarcu“ genijalca književnog pera Miodraga Bulatovića na daske što život znače u Zagrebu jer, eto, autor nije zamislio narodnog heroja na bijelom konju. Danas bi Rozalija Bartolić i Zorica Gregurić, Josip Klemm, Ljubo Ćesić Rojs – koji prijeti dvjema „braniteljskim“ šatrama pred HRT-ovom portom na prisavskoj tratini – i ljutita družina da se njih pita smije li „Ministarstvo ljubavi“ na HTV, ne samo u 21 sat na Drugom programu, nego ikako, zato što autor nije zamislio ratne udovice koje se, još mlade i s prirodnim potrebama, nisu odrekle državnih naknada za pokojne/nestale muževe kad već žive u divljim brakovima. Nije ih zamislio, sramota, ni kao doživotno ucviljene i ucrnjene vjernice što – materijalno opskrbljene kao brod – imaju vremena provoditi ostatak godina u molitvama za pokojnikovu dušu, listajući albume s obiteljskim fotografijama, u suzama, među mrtvačkim lampionima i na misama…

Postoje daljinski upravljači, pa kome se diže želudac kad vidi onog rumpaliju kod Ecije Ojdanić, nema frke. Ili onog babeka i dedeka… Ili in flagranti Kseniju Marinković s jednim od stupova slobode kakvu su hrvatski branitelji iznjedrili svojom krvlju i dijelovima tijela… Uvijek je daljinac taj koji učas rješava sve osobne gledateljske muke. Doduše, ne i 80 kuna mjesečne pretplate HRT-u, ali… Pritisneš kanal s crtićima, krimićima, pornićima… I eto ti sreće neizmjerne.

Nitko to od šefova javne medijske kuće nije kazao udovicama hrvatskih branitelja, a morao je, pa su ostale u teškoj zabludi o tome da su odlučujući, pače presudan čimbenik suvremenog života u  zemlji koja je prije dvadesetak godina izašla iz rata. Svi koji su nešto značili u tom ratu, a uvelike i oni koji u njemu uopće nisu sudjelovali, debelo su naplatili tu žrtvu. Ako ne invalidninama, mirovinama, dionicama, naknadama čak za nezaposlenost, stanovima, kućama, besplatnim automobilima, prednošću u liječenju, zapošljavanju, školovanju djece, poreznim olakšicama…, sada će se po novom zakonu moći do pred smrt sjetiti da su „sudjelovali u Domovinskom ratu“, da su „bili ranjeni“, odnosno da je bilo koja naknadna bolest „posljedica rata“. Slijedom te ozakonjene šatoraške logike,  broj od 505.000 registriranih hrvatskih branitelja može narasti do dva milijuna, ili više.

Nikakvi braniteljski vođe – a radikaliziranih je, koji se ponašaju kao da je RH njihovo ćaćinstvo te Domovinski rat i branitelji bezgrješna svetinja, Matić Fred je nabrojao četrdesetak, odreda zbrinutih na bogatim braniteljskim jaslama i stranački ZNA SE zauzetih – nisu i ne smiju se ponašati kao država u državi. Oni imaju svoje mjesto u društvu, punu zahvalnost građana bez čije financijske logistike i odricanja svake materijalne vrsti ne bi na bojišnicama mnogo značili niti bi danas uživali tolika prava, ali ne smiju biti interesna kasta građana prvog reda koji će na valu (ultra)desne ideologije ultimativno uređivati život svih žitelja RH. Koje se ima bespogovorno slušati i danonoćno im se klanjati, jer su nam „svojom krvlju donijeli slobodu i sve što danas imamo“. A mnogo toga što danas imamo, a prije 27 godina nismo imali, bolje bi bilo da nemamo, da nismo ni dobili.

Od masovnog iseljavanja iz zemlje zbog životnog beznađa, nevjerojatnih socijalnih razlika, političko-ideoloških i svjetonazorskih sukoba/razdora, robovlasničkih odnosa u svijetu rada, dužničkog ropstva (330.000 blokiranih/ovršenih za 42 milijarde kuna), nepravde i kriminala, ovisnosti, obiteljskog i inog nasilja do žestoke vjerske invazije praznovjerjem i neznanstvenošću na sekularno društvo, itsl. Većina građana je sve nezadovoljnija stanjem u zemlji i neizvjesnom budućnošću svojih obitelji, osjećaju se nesigurnima, prevarenima i krajnje nevažnima neodgovornim vladajućim kastama. Dok nisu imali tu količinu i kakvoću „slobode i svega što danas imaju“, zahvaljujući najrazvikanijoj društvenoj skupini – uz političare i Katoličku crkvu najpovlaštenijoj – nisu se ni osjećali građanima drugog i trećeg reda u vlastitoj domovini. Možebitno se, a i to je jako sporno, tako osjećala samo manjina tih koji su se od 1990-ih domogli najunosnijih pozicija u RH i manjina od pola milijuna (zasad) registriranih vlasnika HB iskaznice, izmišljenih političkih uznika i ratno-pretvorbenih profitera.

Bučna skupina tih koji u ime svih (sic) hrvatskih branitelja, svrstani u (ultra)desne svjetonazorske ešalone, atakiraju na ključne društvene djelatnosti u sklopu projekta ideološke okupacije slobodnog, stvaralačkog ljudskog duha, ponajprije kulture i umjetnosti te školstva (u pripetavanju oko tzv. kurikulne reforme), zaboravila je tjedan nakon cirkusa na Prisavlju zbog zabrane „Ministarstva ljubavi“ prirediti performans na istom mjestu zbog prikazivanja ljute filmske satire „Ustav Republike Hrvatske“ Rajka Grlića, također u 21 sat na Drugom programu HTV-a. Možda ih je zbunilo to što je u HRT-ovoj najavi ujutro zapisan Grlićev film – kritičari tvrde najhrabrije djelo hrvatske kinematografije u RH – a oko 10 sati je umjesto „Ustava Republike Hrvatske“ u istom terminu iskrsnulla komedija „Majstori“ Dalibora Matanića.

Opet prsti „crnih udovica“? Vrag će znati. Tek, HRT je objavio da je to bila „tehnička pogreška“, pa je – na užas inicijatora zabrane „Ministarstva ljubavi“ – HTV 2 u 21 sat ipak prikazao genijalan film „Ustav Republike Hrvatske“. S njegovim intelektualcem crno-ustaških gena, homoseksualcem i transvestitom Vjekom Kraljem (Nebojša Glogovac), razularenoma bandom čisto-hrvatskih homofoba što u srcu Zagreba ubijaju boga u njemu, njegovim umirućim ocem ustašom u crnoj odori (Božidar Smiljanić), fotografijom Ante Pavelića na zidu, susjedom medicinskom sestrom (Ksenija Marinković), njezinim disleksičnim mužem policajcem, Srbinom (Dejan Aćimović) i ostatkom izvrsne glumačke ekipe. Slika današnje Hrvatske, mučna i bljutava, nesnošljiva, ideološki razjebana svakodnevica koju vladajuća politika ne želi vidjeti, pa je i ne priznaje, a razumnim se građanima gadi pa bježe u svijet.

Povijesna odgovornost za zločine

I taj je film sufinancirao HAVC dok ga družina Zorice Gregurić nije uspjela minirati u njegovu „protuhrvatskom sastavu“, a Hrvoja Hribara na mjestu ravnatelja je zamijenio povjesničar umjetnosti i filmski komentator HTV-ovog „Dobrog jutra, Hrvatska“ Daniel Rafaelić. Hribarov je HAVC također zaslužan za još jedan strašno bolan filmski trn u „domoljubnom“ oku militantnih vođa dijela veteranskih udruga, Crkve i (ultra)desnice –  „Svećenikovu djecu“ Vinka Brešana. Prikazan je i na HTV-u, ali prije aktualne ekipe šefova. Film je samo prvog vikenda prikazivanja u kinima vidjelo blizu 36.000 ljudi, a s oko 160.000 gledatelja je najgledaniji domaći film u RH. Unatoč žestokoj anatemi s crkvenih propovjedaonica kako je to vražje nedjelo, koje neka ne idu gledati kako don Fabijan (Krešimir Mikić) u nekoj dalmatinskozagorskoj zabiti iglom buši kondome ne bi li – nakon što je papa odobrio njihovu uporabu – pronatalitetno djelovao.

„Prof. dr. sc. Tonči Matulić, pročelnik Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu rekao je; ‘danas živimo u suvremenom hrvatskom društvu u ozračju u kojem se žrtva i vjera nemilice izruguju“, zapisala je Wikipedija reagiranja u povodu masovne javne  potpore „Svećenikovoj djeci“ na pohodu kinoauditorijem. „Tvrdnje je oprimjerio najnovijim filmom ‘Svećenikova djeca’ u kojem se podmuklo okaljavajući ispovjednu tajnu želi poručiti da Crkva sustavno djeluje kao zločinačka organizacija koja je preživjela 2000 godina zahvaljujući vještom prikrivanju zločina’. Župnik u Bošnjacima preporučio je svojim župljanima na misi da ne idu gledati film, a u Benkovcu je otkazana već unaprijed dogovorena projekcija filma.“

Možda nije istina to, što Matulić insinuira da Brešan „poručuje“ kako Crkva sustavno djeluje kao zločinačka organizacija koja je preživjela 2000 godina zahvaljujući vještom prikrivanju zločina? Prvo, to autor „Svećenikove djece“ ne poručuje i, drugo, nema ni jednog krvavijeg povijesnog događaja u prošla dva milenija u kojima Crkva nije imala svoj dio nečasne uloge: od prvih međukršćanskih istrebljivačkih sukoba u otimanju za pravovjernost svog nauka, obračuna s hereticima (sic) i nevjernicima u devet križarskih ratova te 500 godina inkvizicije, najkrvavijeg razdoblja zločina u ime Isusa Krista, do bagateliziranja Holokausta u Drugom svjetskom ratu i sudjelovanja dijela klera i vjernika u masovnim krvoprolićima. Odgovornost Crkve za zločine u prošlosti i u novije doba golema je. Nije se papa Ivan Pavao Drugi javno ispričao za povijesnu krivnju Crkve i nije aktualni papa Franjo svako malo prisiljen ispričavati se za pedofilska, kriminalna i ina nedjela svojih „pastira“ širom svijeta. Što je tu sporno? Oni koji to kritiziraju, s pravom i ismijavaju, ili licemjeri u svećeničkim haljinama koji to čine i povremeno budu uhvaćeni u sasvim ovozemaljskim „slabostima“ – prema djeci, istospolnoj braći i sestrama, srebroljublju, pakostima…?

Crkvi i političko-ideološkim ekstremistima, pa i radikalima s tzv. krajnje ljevice, stoga je prije svega stalo okupirati stvaralačko područje ljudskog duha, jer dominacijom nad kulturom i umjetnošću, medijima te odgojem i obrazovanjem ostvaruje se i prevlast ili moć nad materijalnim resursima. To je sukob koji traje i koji će još dugo kontaminirati javni prostor u zemlji, jer liberalno-građanska svijest u društvu nije samonikla biljka bez ukorijenjenosti ne samo u naprednoj, slobodarskoj tradiciji prošlih vremena nego i u bitnim premisama kvalitetne budućnosti, utemeljenim na demokraciji, poštivanju ljudskih prava i sloboda, manjinskih skupina, bogatstvu različitosti, socijalnoj pravdi, znanosti i sekularnosti… Konzervativnoj svijesti to ne odgovara, pa koči uzbrdo.

Zato su najpovlašteniji/najopskrbljeniji od povlaštenih/opskrbljenih braniteljskih vođa, političkog mainstreama, katoličkog klera i njegovih militantnih udruga građana protiv toga da na „njihovoj“ (sic) javnoj televiziji ima pravo građanstva i duh kakav emaniraju filmovi poput „Ministarstva ljubvi“, „Ustava Republike Hrvatske“ i „Svećenikove djece“, da HAVC vodi Hrvoje Hribar, a kazališne repertoare kroje Oliver Frljić ili Dubravka Vrgoč a ne Jakov Sedlar, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović… No, kultura i umjetnost su tvrd orah na kojem su sva jednoumlja i tvrde, agresivne ideologije svaki put lomile zube. I opet će. Nema šanse da neće.

Foto: jutarnjilist.hr

To je prošlog petka navečer na sceni Satiričnog kazališta Kerempuh glasno potvrdio slobodouman Zagreb, pisala je Hina, „uprizorenjem orgijastičke desničarske svadbe na kojoj se konzumiraju droge i svira turbofolk, uz ‘Za dom spremni’, katoličku i nacionalnu ikonografiju“. Kerempuh je otvorio novu sezonu premijerom najpoznatijeg svjetskog kazališnog djela „Šest likova traži autora“ (1921.) talijanskog nobelovca Luigija Pirandella, u adaptaciji i režiji proustaškoj desnici jamačno najbolnijeg trna u oku – Olivera Frljića. Predstava, koja krajnje nemilosrdno razgolićuje trulu hrvatsku zbilju i ključne aktere na proustaškoj/konzervativnoj desnici, popraćena je ovacijama prepunog gledališta. Došli su je pogledati manje-više svi koji nešto znače u javnom i političkom životu RH. Čak i notorni Zlatko Hasanbegović, koji je parodiran zajedno s ostalim prvacima skupine svojih istomišljenika. Svi su se ti likovi okupili navodno na ljetošnjoj svadbi medijskog gurua te ultraške svijesti Velimira Bujanca, koji su i stalni gosti – na smjenu – u njegovom agitprop talk showu „Bujici“, na lokalnoj Z1 televiziji.

Pirandellov je predložak poslužio Frljiću kao metafora aktualne hrvatske zbilje, zemlje u potrazi za vlastitim identitetom, pojedinaca koji pate od kompleksa lažnog autoriteta i promiskuitetnog identiteta, društva koje nije načisto s nacionalnim i tradiocionalnim obiteljskim vrijednostima. „Konzervativni uglednici“, prenio je Večernji list Hinino izvješće s premijere, „nose svinjske maske, uz Thompsona i okretanje ploče s natpisom ‘Trg maršala Tita’ u ‘Trg poglavnika Ante Pavelića’. U daljnjem tijeku predstave problematizira se pasivnost članova obitelji u potrazi za identitetom, autoritetom i režiserom, a scenom dominira divovska singerica kojom kroji režiser predstave. (…) „A najčešća sintagma koja se čula u Frljićevoj predstavi bila je ‘U ime obitelji’. Tako se pod tim sloganom odlazi u bordel, vara ženu i pokušava silovati prosttitutke na povijesnoj zastavi koja počinje s bijelim poljem. Frljićeva predstava ‘vrvi’ poveznicama s aktualnim hrvatskim društvenim i političkim događajima, ima tu i ‘Hoda za život’, invalidskih proteza, izmjena kazališnog zakona, pitanja položaja Srba u javnom životu metropole… (…) ‘Kao potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca, talijanski nobelovac Pirandello svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj – barem po broju likova koji ga, i ne znajući, traže’, ističu iz Kerempuha.“

Manjina protiv većine

„Pirandello se u svom komadu bavi pitanjem identiteta, pa sam i ja htio progovoriti o identitetu društva koje zadnjih 26 godina baulja po maglama vlastitih nacionalnih fantazmi“, kazao je Frljić u intervjuu Jutarnjem listu uoči premijere „Šest likova traži autora“. „Pirandellovi likovi ne mogu stvoriti konsenzus oko onoga što se dogodilo, a to je upravo ono što se događa u Hrvatskoj. Zapravo, jedini konsenzus je moguć kroz silovanje različitih individualnih iskustava, što se i pokušalo napraviti ‘Deklaracijom o Domovinskom ratu’, sjajnom prozom čijom fikcijom se uspavljujem uvijek kad imam problema s nesanicom.“ Na pitanje o tome može li porodica ostati netaknuta od podivljalog društva, ako pitanje identiteta u današnjim obiteljima postaje preslikan nukleus razdora, Frljić replicira retoričkim diskursom:

„Zašto bi obitelj trebala ostati pošteđena od ideoloških razdora i ekonomskog konteksta koji taj ideološki razdor kreira? Trebamo li tolerirati fašista u svojoj obitelji zato što nam je otac ili majka? Cijela ideja svehrvatske pomirbe, osim što je brutalno demaskirala narav Tuđmanovog režima, pokazala je što se ni u jednom društvu ne smije dogoditi. Nema primirja između one ideologije čija je esencija ozakonjeni zločin i one koja predstavlja njezinu antitezu. Takva pomirba se ne može i ne smije pravdati nikakvom državnom tvorevinom. Između ove dvije ideologije može i mora postojati jedino antagonistički odnos.“

To je suština sukoba militantne manjine koja manipulacijama i političkim kuhinjama želi okupirati, pa po svome oktroirati kulturu i umjetnost, medije i školski sustav, s liberalno-građanskim i sekularnim društvo koje se tome oštro protivi. Nema tu ni pomirenja niti može biti konsenzusa. Što reče mudar Crnogorac Petar II. Petrović Njegoš u bezvremenskom „Gorskom vijencu“ (1847.): „Treba služit česti i imenu,/ neka bude borba neprestana,/ neka bude što biti ne može -/ nek ad proždre, pokosi satana!/ Na groblju će iznići cvijeće/ za daleko neko pokoljenje“. Povijest je davno već odredila tko je, gdje i kada bio na strani – časti i imena. Ustaše sigurno nisu. Oni što su i danas za mitove i praznovjerje, a protiv znanja, kulture i umjetnosti, ljudskih prava i slobode stvaralaštva – također nisu na strani časti i imena. Na strani su terora, zabrana i progona, a poznato je kako povijest sankcionira takve.

The post Nacionalni alibi za okupaciju kulture i umjetnosti appeared first on Tacno.net.

Foto: Pixabay

Blagoslov prostorija i djelatnika sjedišta MUP-a RH u Zagrebu izazvao podozrenje i vjerničke i ostale javnosti te zajedljive komentare na društvenim mrežama. Hrvatska je, pogotovo nakon nerazumnog potpisivanja četiriju iznimno skupih tzv. Vatikanskih ugovora 1996. i 1998. godine, temeljito klerikalizirana zemlja u kojoj su sustavno, u tišini posijani šleperi i šleperi raspela i svetih slike po svim državnim institucijama – od jaslica i vrtića do policijskih postaja i vojarni… Katoličkih je bogomolja i inih vjerskih objekata samo u prošlih četvrt stoljeća izgrađeno i obnovljeno (oko 700) više nego u stotinu prethodnih godina. I dalje niču kao gljive poslije kiše, čak na parkiralištima (Split 3) i po dječjim parkovima (Zagreb), guraju se u stare gradske jezgre i zaštićene zelene zone (Vepric nedaleko od Makarske)… I Katoličkoj crkvi i državi preči su (sic) od jaslica, vrtića, škola, bolnica, socijalnih ustanova, komunalne infrastrukture, itsl. 

Marijan Vogrinec

Ona pučka posprdnica o besposlenom popu koji i kozliće krsti ne vrijedi za vojnog ordinarija u RH mons. Juru Bogdana. Zato što nije besposlen. Dušebrižnička mu je savjest opterećena, kako je svojedobno kazao kolumnistu Jutarnjeg lista Inoslavu Beškeru, s oko 200.000 što uniformiranih, što civilno odjevenih duša i duša članova njihovih obitelji, razasutih po hrvatskoj vojsci i policiji, po RH i tzv. mirovnim misijama u svijetu. Kolateralno, mons. Bogdan je zauzet i za veterane Domovinskog rata, za njihove najbliže, a kako se nedavno moglo vidjeti na misi zadušnici u zagrebačkoj crkvi Sveta mati slobode na Jarunu samoubojici Slobodanu Praljku – i za hrvatske ratne zločince, pravomoćno osuđene u Haagu. Posla preko glave, pa se nije čuditi što je vojni ordinarij neki dan pozvan i blagosloviti djelatnike i prostorije sjedišta MUP-a RH na Savskoj cesti. Bogu je ugodno u policijskoj odori, zašto ne.

Gdje god (ni)je katolička vjera u nekoj vezi s oružjem, odorama, stegom i militarnom praksom u državi – u kojoj je napokon hrvatska puška na hrvatskom ramenu – bivši je predsjednik Franjo Tuđman Ugovorom o dušebrižništvu između RH i Svete stolice pustio Crkvi od 1996. godine legitimno/slobodno ordinirati. I ova je objeručke zgrabila priliku ma koliko je to sekularno dvojbena predsjednikova samovolja. Tuđman i desna mu ruka u vjerskim stvarima, imenjak i intimus zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić u dealu s papom Ivanom Pavlom Drugim pojmili su tajnu vezu oružja i sirove fizičke sile s deklariranom vjerskom plemenitošću. Divlji brak Crkve i države, u kojem je Crkva formalno u haljini, a realno kao alfa mužjak u političko-ideološkim i državnim pitanjima, teret je poreznim obveznicima, primjetna smetnja ustavno determiniranoj multikonfesionalnoj ravnopravnosti i pogrešna poruka o svjetonazorskoj pluralnosti.

U nekim kritičnijim okolnostima sigurnosnih potresa u zemlji, u okružju ili globalno u svijetu, dominacija jedne vjere, jednog svjetonazora i jedne političko-ideološke potke sasvim je predvidljivo da bi se pokazala kontraproduktivnom. Povijest ima cijeli niz takvih primjera. Pametna vlast uči na tome, a budalasta opetuje pogreške. Pogubno je i na mala i na velika vrata oktroirati u pluralnom društvu kao hrvatsko jednu vjeru, jedan svjetonazor i jednu političko-ideološku volju. Osobito u njegovom sigurnosnom, obrambenom i redarstvenom/represivnom dijelu. Vojska i policija po ustavnoj definiciji RH ne smiju biti jednonacionalne i jednovjerske službe, jer ni žitelji RH nisu – i dobro je da nisu – jedan narod i jedna vjera/nevjera. Ako su te važne službe za obranu RH od vanjske agresije, unutarnje subverzije, sigurnost, red i mir građana koliko-toliko preslika političke, ideološke, svjetonazorske, socijalne, etničke, (ne/ino)vjerske, itsl. nervature zemlje, a morale bi biti, bez obzira na broj ovih ili onih pripadnika, onda je za unutarnju stabilnost zemlje neusporedivo važnije držati to u razumnoj/optimalnoj ravnoteži, nego hoće li Bog biti zadovoljan svojim uplivom među puškama i palicama.

Aktualna HDZ-ova vlast, međutim, ne osjećajući se dužnom išta mijenjati u četirima tzv. Vatikanskim ugovorima, unatoč pritisku dijela javnosti, pa i političke stranke Glas, tolerira, sudjeluje i novcem svih poreznih obveznika – ne samo praktičnih katolika kao u Italiji ili Njemačkoj – obilno financira katoličko dušobrižništvo u vojsci i policiji, ali i u bolnicama (svećenik na poslovima dijagnostike i liječenja, za plaću dvostruko višu od plaće medicinske sestre), školama (vjeroučitelji)… Za razliku od Slovenije i još nekih zemalja koje su olakšale vjerski harač svojim poreznim obveznicima, tzv. Vatikanski ugovori su u RH svete krave, pa upravo da građani moraju pasti travu, vlasti ne žele propitivati tu dugoročno jako opipljivu vrst Tuđmanove zahvalnosti Rimskoj kuriji zato što je država Vatikan među prvima u svijetu 1992. godine priznala državu RH i njega kao prvog hrvatskog predsjednika. Pače, rado se samonazivao – „vrhovnikom“.

Vojno-policijsko dušobrižništvo instalirano je 1996. godine jednim od triju tih ugovora, međutim, najteže je sjelo na džepove hrvatskih građana i sve ih vrijeme pali poput žgaravice ono što je 1998. godine zapečaćeno četvrtim, tzv. ekonomskim, ugovorom o gospodarskim pitanjima. Taj akt ima izravan novčani ekvivalent među rashodnim stavkama državnog proračuna – više od 250 milijuna kuna za Katoličku crkvu od, npr. 2017. godine 299,452.680 kuna ukupno za svih 15 vjerskih zajednica na državnim jaslama. Ključ je: dvije prosječne bruto plaće pomonožene brojem župa u RH. Država se također obvezala vratiti Crkvi u bivšem režimu oduzetu imovinu ili isplatiti novčanu protuvrijednost te ju osloboditi poreza na donacije vjernika i fiskalizacije niza drugih prihoda, na što su obvezne sve ostale pravne i fizičke osobe. To je neopravdano i neprirodno povlaštena pozicija hrvatske filijale međunarodne, a dobrovoljne udruge oko 1,2 milijarde vjerujućih građana u svijetu.

„Nije svejedno koja količina državnog novca i na koji način ide Crkvi“, primijetio je lani u ljeto lider oporbe Davor Bernardić (SDP) u intervjuu Novom listu, problematizirajući opstojnost tzv. Vatikanskih ugovora. Vjerska je kuna u proračunu za 2017. porasla 4,8 posto u odnosu na prethodnu godinu, s tim da je 1,3 milijuna otišlo za naknadu oduzete imovine, a 20,634.210 kuna je inkasirao Vladin ured Komisije za odnose s vjerskim zajednicama. Prava je cijena tzv. Vatikanskih ugovora duboko ispod radara javne transparentnosti. Ni Crkva niti vlada ne smatraju potrebnim godišnje izvijestiti građane koji sve to plaćaju, uključivo i pripadnici te denominacije, koliko je ukupno javnog novca darovano Crkvi, tko ga, gdje i kako troši. Boris Knežević je još 2012. godine u analizi na portalu H-Alteru ustvrdio da Crkva po svim linijama od državnog do proračuna jedinica lokalne i područne/regionalne samouprave i inih javnih izvora godišnje uprihoduje oko milijardu kuna.

Boležljivo stanje društva

Portal Lupiga.com objavio je 2014. godine istraživanje Ane Benačić i Jelene Miloš, iz kojeg proizlazi da je Katolička crkva u razdoblju 1996.-2014. i samo iz državnog proračuna ubrala najmanje 8,67 milijardi kuna. Ta je svota ravna ukupnom gubitku zdravstvenog sustava, dostatna trenutnom ukidanju svih lista čekanja u bolnicama, kupnji najskupljih lijekova svoj djeci oboljeloj od rijetkih/teških bolesti, izgradnji nove dječje bolnice s kompletnom opremom ili digitalizaciji svih škola u zemlji, odnosno realizaciji po finskim kriterijima reformiranog školskog kurikula iz ekspertne omotnice 500 najeminentnijih Jokićevih stručnjaka/znanstvenika… Vjeronauk u školama nije ni približno jeftin, jer 3000 vjeroučitelja (uključivo do neki dan onog iz OŠ Matije Gupca u Zagrebu, što bi Vesni Pusić i Stjepanu Mesiću sjekao glave, nabijao na kolac, itsl.) stoje porezne obveznike blizu 300 milijuna kuna godišnje, za plaće i naknade…

Plus milijuni za izradu vjeronaučnih udžbenika, financiranje crkvenih instituta za izobrazbu vjeroučitelja i pastoralnog osoblja, katoličkih vrtića, škola, sveučilišta, čuvanje/obnovu objekata, itsl. Od kolijevke pa do groba – uključivo vojno-policijski milirarizam u svim pojavnostima i (ne)opravdanostima – da parafraziramo slavnog Branka Radičevića, napadno dominira klerikalno doba. Nametnuta je atmosfera u društvu u kojoj je neprijateljski reći da si ateist ili agnostik, nedajbože pravoslavac, jer onda nisi Hrvat i ne voliš Hrvatsku ni sve što je hrvatsko, izrod si, veleizdajnik i četnik. U vojsci i policiji bit ćeš zazorna bijela vrana ne ideš li bar dvaput tjedno kapelanu, ne upoznaš li ga s bračnim drugom i djecom, ne javljaš li se na katolička hodočašća po zemlji i svijetu, ne dolaziš li na mise u svečanoj odori, ne križaš li se i kad treba i kad ne treba i glasno ne izgovaraš očenaše i zdravomarije…

Naprasnog ili napadnog je katoličkog fanatizma, pomodarskog, hinjenog, manje ili više (ne)uvjerljive glume u ulozi zauzetog Hrvata i katolika „većinski katoličke države“ neusporedivo više, nego  iskrene vjere. Za to boležljivo stanje društva nije kriva samo hrvatska filijala Katoličke crkve nego ponajviše politički mainstream koji se prevratnih 1990-ih godina ekspresno presvukao iz socijalističko-građanskih i SKJ/SKH partijskih u „domoljubna“ odijela, s krupnim crveno-bijelo-plavim bedžem na reveru „nacionalno osviješten“. Takav je bio i sam „vrhovnik“, bivši partizanski borac i Titov general, koji je još 1960-ih pisao panegirike jugoslavenskom socijalizmu, a HDZ i SDP su i danas puni ideološko-svjetonazorskih kamelenona, upravo najzauzetijih novokatolika koji se tek znaju prekrižiti, namjestiti za fotkanje u prvoj crkvenoj klupi i izmucati očenaš.

Javna slika vjerničkog puka hrvatskog, koju osobito njeguju HDZ-ovi političari i HRT na kojem se na prste jedne ruke daju nabrojiti deklarirani ateisti/agnostici i programi bez tamjanskog vonja, ne odgovara društvenoj zbilji. Ciljano je to i samozavaravajuće silovana slika, pretjerivanje kakvo nije dobro ni za Crkvu niti za državu, kada je riječ o ustavnoj obvezi skrbi za stanje zdravlja pluralnog i multikonfesionalnog društva. Ako su Bog, sveci i katoličke dogme otprije 2000 ili manje godina, mitovi i tradicije davnih vremena obrazac za život u digitalno doba, danas i ubuduće, pače naputak mladim naraštajima za koje se Crkva grebe već od trenutka utapanja spermića u zametnoj stanici, odričući ženi pravo raspolaganja vlastitom maternicom, piši kući propalo je.

Pučka mudrost kaže da ono čega je previše ni s kruhom ne valja. A Crkve je previše u javnom prostoru – od vjeronauka u javnoj školi umjesto religijske kulture, a vjerske indoktrinacije (tko voli, neka izvoli) u bogomolji do katoličkih performansa u vojsci i policiji, u suglasnosti ili organizaciji Vojnog ordinarijata, što se financira iz MORH-ovog i MUP-ovog proračuna, dijelom i Ministarstva hrvatskih branitelja. Statistički podatak o 86,2 posto katolika u RH nije vjerodostojan niti može biti službeni alibi za bilo kakvo vjersko pretjerivanje, pogotovo arbitriranje u svjetovnom dvorištu. Nije u tom smislu ni osobito važna činjenica da se između dvaju zadnjih popisa žitelja RH negdje izgubilo oko 200.000 tih vjernika. Istodobno je rastao broj ateista i agnostika, što također ne znači da se „komunjare“ vraćaju nevjeri niti da ljudima postaje mučno od previše politikantstva umjesto Boga s propovjedaonice i „pastirskog“ voajerizma nad vjerničkim novčanikom, stolom i krevetom. Ali…

Sve napredne i razvijene zemlje, pa i tradicionalno katoličke poput Irske, Francuske i Španjolske, ali i jedne Poljske, bilježe gubitak vjernika, jer se Crkva traljavo nosi sa sve drastičnijiom mijenama u suvremenom društvu. Gotovo dnevno na to upozorava i razboriti papa Jorge Maria Bergoglio, ali ga dio klera (ne)svjesno – ne razumije. Neka istraživanja u RH, među inima i Gallupovo 2006.-2008., o kojem je svojedobno pisao portal Index.hr, upućuju na spoznaju da svaki treći od oko 95 posto žitelja koji vjeruju u nekog boga, uključivo 86,2 posto katolika, mare za vjeru kao za lanjski snijeg. Čak će i neki klerici u „trenucima iskrenosti“ priznati da pravih, praktičnih vjernika nema više od oko 20 posto. Državni je zavod za statistiku obznanio da se u popisu žitelja 2011. godine 3,81 posto građana izjasnilo ateistima, 0,76 posto agnosticima te 2,17 posto se odbilo izjasniti o tom pitanju.

„Opravdano se sumnja“, komentirao je Index.hr, „da među onima koji se izjašnjavaju kao katolici ima nezanemariv broj ljudi koji to čine iz tradicijskih razloga, pod pritiskom većine ili jednostavno ‘po defaultu’. Gallupovi su istraživači ispravno krenuli od pretpostavke da će ljudi na pitanje o postojanju boga (katoličkog ili bilo kojeg drugog) često bez razmišljanja odgovoriti da vjeruju. No, kada se pitanje preformulira, odnosno kada ih se pita ima li religija u njihovom životu ikakav značaj, dobiva se znatno drugačiji odgovor. Koji vrlo vjerojatno daje puno točniju sliku o broju religioznih ljudi u određenoj državi.“

U Gallupovom se istraživanju 66,5 posto građana izjasnilo da im je vjera važna u životu, a 30,5 posto da im ništa ne znači, što je neusporedivo više od 4,57 posto deklariranih ateista i agnostika. Time je Hrvatska srednje religiozna zemlja u Europi. U odnosu na zemlje s kojima je do 1991. bila u zajedničkoj državi, više je građana kojima je vjera zadnja rupa na svirali – u najrazvijenijoj Sloveniji 52,5 posto, u Crnoj Gori 48 posto, u Srbiji 46,5 posto, na Kosovu 31,5 posto… U Uniji i svijetu, pokazuju istraživanja, vrijedi pravilo: viši stupanj razvijenosti zemlje, građanima vjera manje znači u životu. Čak 83 posto Šveđana ne mari za vjeru, u Danskoj 80,5 posto žitelja, u Norveškoj 78 posto, u Danskoj 78 posto, u Hong Kongu 75,5 posto, u Nizozemskoj 75,5 posto, u Japanu 75 posto, u Češkoj 74,5 posto, u Velikoj Britaniji 73 posto, u Finskoj 70 posto, itsl. Po toj logici, Hrvatska je sa svojih oko 95 posto vjerujućih u bilo kojeg boga i 86,2 posto samo katolika – jako nerazvijena. Prije svega mentalno.

Ustav drumom, država šumom

Ako postoji nekakav defekt u glavama, makar samo statistički, teško je pojmiti da to nije u stanovitoj korelaciji s ekonomskim, društvenim i moralnim stanjem i trendovima u zemlji. Neki u Uniji i širem svijetu nisu napredniji od drugih zato što ih Bog više voli, što mu se više mole, daju više crkvenog harača ili pak imaju više svećenika u vojsci, policiji, školama, u medijima i po domovima svojih građana… Prije će biti da razumno shvaćaju kako je važnije biti bog samima sebi, pa uložiti vlastitu kritičku pamet u svoj boljitak, a onaj gore se valjda znade i sam za sebe pobrinuti. Ako je baš takav kakvim ga opisuju oni što ga nikad nisu ni vidjeli niti čuli, jer ga nema upravo u trenucima kad ga ljudi najviše trebaju.

„Primite i ponesite Blagoslov svojim suradnicima i na svoja radna mjesta“, obznanio je netko s MUP-ovog vrha u plakatiranom pozivu neki dan policijskim službenicima na vjerski performans u državnoj instituciji. Jamačno se to nije moglo dogoditi bez ministrove suglasnosti, iako se Božinović tog dana nalazio čak u SAD-u, gdje je časkao s nižim službenicima FBI-ja. Nije društveno opravdano, kao ni politički, svjetonazorski ili kako već, dovesti katoličkog svećenika blagoslivljati u MUP, a kad se već čini što ne bi trebalo, ignorirati pravoslavnog, muslimanskog, židovskog… „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“ (Ustav RH, čl. 41., st. 1.), ali država protivno vlastitom najvišem zakonu svejedno druka samo za jednu vjeru. Pa i u vojsci i politici, državnim službama koje bi morale biti intaktne od politike, ideologije i vjerske indoktrinacije. Ili, u odnosu na vjerska uvjerenja svojih pripadnika – rasadnici ekumenizma.

Kad to već nije tako – a nije jer se pretjeranom nazočnošću vojnih/policijskih odora u katoličkim bogomoljama, na hodočašćima sve do Lourdsa i svakovrsnim vjerskim događajima šalje poruka javnosti da se radi o katoličkoj vojsci/policiji katoličke države – katoličko uvjerenje prestaje biti osobna/privatna stvar pojedinca što sekularna država poštuje do zadnjeg slova, već institucionalizirana obveza koja s ustavno determiniranim sekularizmom nema blage veze. U tome je problem i zato mons. Juri Bogdanu nije bilo mjesto razmahivati se škropilom po središnjoj policijskoj ustanovi. Te državne službenike školuju, zapošljavaju, plaćaju, hrane, opremaju, obuvaju i oblače svi porezni obveznici – ne Katolička crkva, koja se neovlašteno samopozvala gurati u sekularne pore države, a ova neupitno mora ostati sekularnom.

U protivnom je više nema. Kad vojnici i policajci dođu kući s posla, skinu službene odore, neka se u slobodno vrijeme mole kojem god bogu žele, vjeruju u što god hoće i obilaze u kojoj god bogomolju… To bi i po najstrožim kršćanskim kriterijima – što ih i papa Franjo stalno gura pod nos „zaboravljivom“ kleričkom mainstreamu u svijetu – bio pošten/moralan odabir budući da među vojnicima i policajcima nisu isključivo praktični vjernici katoličke vjeroispovijesti. Dapače. Smiješno je i nemoralno sve ih odreda gurati na tuširanje pod svetu kišu mons. Bogdanovoh škropila.

Foto: vojni-ordinarijat.hr

Kiksom s četirima tzv. Vatikanskim ugovorima i zanemarujući (ne)vjerski pluralan karakter sekularnog društva, vladajući u RH dopušta Crkvi izravno se miješati u politiku (kardinal Josip Bozanić, sisački biskup Vlado Košić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, injsl.) i upravljanje zemljom, što neprirodno iskače iz okvira poželjne u sekularnoj demokraciji uloge Crkve u izražavanju svojih stajališta o važnim društvenim problemima. Vjernici su, ne samo katolički, dio društva s građanskim obvezama i ljudskim pravima i slobodama jednakim i za ateiste, agnostike i inovjerce. Nije problem, kako tvrde sugovornici u „Ekumeni“, primjerno dobroj emisiji urednika i voditelja Augustina Bašića na HTV-u, „dok se Crkva bavi moralom i karakterom, jer joj država neće prigovarati, ali problem nastaje kad izađe iz toga“.

Slovenija je riješila taj problem sekularnije i učinkovitije od RH: nema vjeronauka u javnoj školi, nego ga svaka vjerska zajednica prakticira u svom aranžmanu, nema proračunskog novca za vjerske potrebe građana, a u vojsci su zaposlena samo dva svećenika… U Deželi se pouzdaju u puške i tenkove, ako i kada zagusti, znatno više nego u Duha Svetog koji je jedno s Ocem i Sinom.

Hrvatska je, pogotovo nakon nerazumnog potpisivanja tzv. Vatikanskih ugovora, temeljito klerikalizirana zemlja u kojoj su u tišini i sustavno posijani šleperi i šleperi raspela i svetih slike po svim državnim institucijama – jaslicama, vrtićima, školama, bolnicama, policijskim postajama, vojarnama, željezničkim i autobusnim kolodvorima, zrakoplovnim i morskim lukama, sportskim i domovima kulture, redakcijama javnih medija… Katoličkih je bogomolja i inih vjerskih objekata samo u prošlih četvrt stoljeća izgrađeno i obnovljeno (oko 700) više nego u stotinu prethodnih godina. I dalje niču kao gljive poslije kiše – čak na parkiralištima (Split 3) i po dječjim parkovima (Zagreb), guraju se u stare gradske jezgre i zaštićene zelene zone (Vepric nedaleko od Makarske)… Stotine milijuna kuna gutaju vjerska zdanja i oprema, koji su i Katoličkoj crkvi i državi preči (sic) od znatno potrebnijih na ovom svijetu novih/obnovljenih jaslica, vrtića, škola, bolnica, socijalnih ustanova, komunalne infrastrukture, itsl.

Rezultat: crkva – bolnica sto prema ni jedan. Jer, kada stisne Parkinson, a država pod ministrom Milanom Kujundžićem samo slegne ramenima na vapaje užasnute sirotinje za fizikalnom terapijom, trkom fra Tetki u bogomolju, koja još vonja više po firnisu i luxolu nego po tamjanu. To, gdje se ministar Kujundžić i HZZO nikako ne snalaze, jer parkinsonce valjda brkaju s pijancima, jamačno će se snaći Zahvalan, i posredničkim blagoslovom smjesta pojačati izlučivanje dopamina bazalnim ganglijima u mozgu.

U zemlji u kojoj vlastima ni u najgoroj krizi životnog standarda, iseljeničkom egzodusu mlađih žitelja i zastrašujućim učincima tzv. bijele kuge nije žao ubaciti godišnje blizu milijarde kuna pinke svih građana u crkvenu škrabicu, futrajući praznovjerje namjesto kritičkog promišljanja svekolike društvene zbilje i osigurati narodu dobro na ovom, a ne nekom izmišljenom svijetu nakon fizičke smrti, nema velikih izgleda za sreću. To će i nadalje biti nesretna država drastičnih socijalnih, ekonomskih, moralnih i vjerskih razlika, sukoba i svakovrsnih pripetavanja. Zemlja u kojoj je „dopušteno“ svećeniku iz Perušića nedaleko od Benkovca don Tomislavu Vlahoviću policijskom palicom sijati strah u prometu, zaustavljati automobile i maltretirati vozače i putnike.

Foto: dalicom.eu

„To se mene ne tiče“

Slučajno je taj katolički „pastir“ kapelan PU zadarske, pa je ispalo normalnim da mu nadređeni u Crkvi i državi nisu dirnuli dlaku s glave. Portal Zadarski.hr je 16. siječnja opširno izvijestio o incidentnom ponašanju don Vlahovića koji je, vozeći se svojom Mazdom 6 (ZD 248 IL) bijelosive boje, bez ovlaštenja i razloga policijskom palicom zaustavio na državnoj cesti od Benkovca prema Lepurima automobil Luke Ojurovića (24) i Šime Miletića (21), lažno se predstavio kao policajac PU šibensko-kninske te ih legitimirao i prijetio da će ih prebiti. Budući da su putnici u automobilu, Šimin brat Valentino Miletić i bratić Matej Čirjak, prepoznali don Vlahovića, pobjegao je. Incident su prijavili policiji, PU zadarskoj, MUP-u i Zadarskoj nadbiskupiji, a rezultat kao da prdneš u vjetar. „Ne znam ništa o tome“, odbrusio je policijski kapelan don Vlahović novinaru Zadarskog.hr. „To se mene ne tiče.“

Naravno da ga se ne tiče, ali u pravno uljuđenoj i demokratski osviještenoj sekularnoj zemlji kakvom RH tvrdi da jest nije normalno da se ni Crkvu niti državu ne tiče kada si duhovni „pastiri“ uzurpiraju prava koja nemaju niti smiju imati. Ni po Božjem niti po svjetovnom zakonu. Bit će zato indikativan, ako ništa drugo, diskurs vojnog ordinarija mons. Jure Bogdana za blagoslova u MUP-u RH: „Svemogući vječni Bože blagoslovi nas i naše prostorije. Udijeli svima nama srce koje će se spremno i nesebično davati. Obrati nas svojom dobrotom i odlučnošću da savjesno i odgovorno obavljamo svoje dužnosti na dobro vih ljudi, poglavito djelatnika u sjedištu Ministarstva unutarnjih poslova te dobra naše domovine poprimi u našega Gospodina Isusa Krista, koji je prošao zemljom čineći dobro“.

Katoličko-ateističko-agnostičko-inovjernički vox populi je taj pohod Katoličke crkve u MUP RH i navlačenje policijske odore s represivnim privjescima samom Isusu Kristu protumačio na FB-u sintagmama zbog kakvih bi i Crkva i država, da su ozbiljni kao što nisu, barem stavili prst na čelo: „Bedastoća najgore vrste“, „Primitivizam i budalaština“, „Koja glupost“, „Ajme meni, i mi kao živimo u sekularnoj državi“, „Možemo li znati: a) koja je cijena tog blagoslova, b) koja je korist tog blagoslova“, „To će nam kruha dati“, „A kada će blagosloviti javni zahod“, „Kad nas onda krene“…

Krenulo je, kako nije!? Ali nizbrdo. I četveroredno preko zapadnih granica RH. Prema zadnjem istraživanju rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop, objavljenom početkom siječnja, 67,3 posto građana smatra da zemlja ide u pogrešnom smjeru, a na rang-listi negativnih političara upravo premijer Andrej Plenković zauzima prvo mjesto. Među najpozitivnijim političarima, prvo mjesto već mjesecima drži – „Nitko“.

The post Isus Krist u policijskoj odori s represivnim privjescima appeared first on Tacno.net.

 Foto: Index.hr

Je li hrvatska vlada pod pritiskom EU-a da poništi rezultate natječaja te uskrati renomiranom kineskom konzorciju gradnju Pelješkog mosta? Ako Zagreb mora pitati Bruxelles i o dimenzijama kaveza za kokoši nesilice i kome će izvan svojih granica povjeriti iznimno unosnu gradnju širokopojasnog interneta, ludo je i pomisliti da premijer Plenković ima toliko kuraže držati do sebe, do svoje odgovornosti u vladi i vjerodostojnosti zemlje, pa neće pognuti glavu, nego će 375 milijuna eura za Pelješki most – plus iksti iznos hrvatskih poreznih obveznika – plasirati natječajnom pobjedniku i najprihvatljivijem mostograditelju. Kineskom konzorciju China Road and Bridge Corporationu, koji je po svim traženim uvjetima bio bolji od austrijsko-rusko-talijansko-turske konkurencije te zasluženo osvojio maksimalnih 100 bodova. 

Marijan Vogrinec

Nije trebalo više od prosječne pameti, pa još prije mjesec dana zaključiti dvije bitne stvari. Kinezi, koji su prošli na međunarodnom natječaju Hrvatskih cesta za gradnju Pelješkog mosta, nemaju šanse pokupiti prihvaćenih 2,08 milijardi kuna bez PDV-a za tri godine posla, jer to neće dopustiti Bruxelles. Tjednik Globus ekskluzivno je objavio da su navodno s te adrese upravo stigla premijeru Andreju Plenkoviću vrlo uvjerljiva upozorenja da ne zbija „kineske šale“ s tim unosnim poslom, koji je Unija obećala sufinancirati s 375 milijuna eura. Drugo, RH će se jamačno već milijunti put kompromitirati pred vlastitim građanima i šire kao zemlja što u „obitelji kojoj oduvijek pripada“ služi kao mala od kužine. Poslušno skinutih gaća do koljena.

Kao svaki put kada direktivama ili (ne)izravnim porukama čelnika EU-a, birokratskim igrama mrkve i batine – intervencije i ograničenja u financijskom sektoru, ekonomiji, poljoprivredi i ribarstvu, trgovini, odnsima sa susjedima, itsl. – anulira i sam privid suverenosti, samostalnosti, neovisnosti i tzv. nacionalnih interesa RH.

Ako Zagreb mora pitati Bruxelles i o dimenzijama kaveza za kokoši nesilice i kome će izvan svojih granica povjeriti iznimno unosnu gradnju širokopojasnog interneta, ludo je i pomisliti da Plenković ima toliko kuraže držati do sebe, svoje odgovornosti u vladi i vjerodostojnosti zemlje, pa neće pognuti glavu, nego će 375 milijuna eura za Pelješki most – plus iksti iznos hrvatskih poreznih obveznika – plasirati natječajnom pobjedniku. Kineskom konzorciju China Road and Bridge Corporationu, koji je po svim natječajnim uvjetima bio bolji od austrijsko-rusko-talijansko-turske konkurencije te zasluženo osvojio maksimalnih 100 bodova.

Damping od pola milijarde kuna?

Kinezi su bili više od pola milijarde kuna jeftiniji od talijansko-turskog Astaldi-Ictasa i austrijsko-ruskog Strabaga, koji su se žalili na natječajni ishod i stopirali pripreme gradnje Pelješkog mosta, do okončanja žalbenog postupka. Kinezi su ponudili i pola godine kraći rok gradnje od predviđenog natječajem (tri i pol godine), jaka bankarska jamstva i 120 mjeseci garantnog roka za uklanjanje nedostataka. Strabag se nudio cijenom od 2,6 milijardi kuna i pola godine dužim rokom gradnje od natječajnog, a Astaldi-Ictas cijenom od 2,5 milijardi kuna. Talijansko-turski konzorcij nije uzet u obzir ne samo zbog skuplje ponude već i stoga što nije imao ni bankarska jamstva.

Kineski graditelji već su neko vrijeme prisutni na zapadnom Balkanu – dobili su velike poslove u Crnoj Gori, rade u Srbiji… – i Hrvatska im, kao najmlađa, još friška članica  EU-a, sigurno nije bila ulaznica u velike poslove na Starom kontinentu. Osim toga, u mostrogradnji imaju znatno jače reference i od Strabaga i od Astaldi-Ictasa. Iza njih su svjetski mostovni kolosi poput Hangzhou Bayja (36,5 km) ili mosta Donghai (32,5 km). Pelješki bi most sa svojih 2,4 km bio Kinezima mačji kašalj. A to je li konzorcij China Road and Bridge Corporation pobijedio dampinškom cijenom – kako se tvrdi u žalbama – teško je vjerovati, jer je u natječajnim papirima procijenjena vrijednost bila  fiksirana na 1,75 milijardi kuna.

Uostalom, ako Kinezi jamče da će po ponuđenoj cijeni izgraditi kvalitetan most kakav Hrvatska zahtijeva natječajem, koga briga hoće li graditelji na tome zaraditi ili neće, odnosno zašto neuspješna i skuplja konkurencija drži njihovu cijenu – dampinškom. Kinesko gospodarstvo je među najbrže rastućim u svijetu, u rangu do jučer vodećih globalnih ekonomskih megasila zbog čega je već neko vrijeme Unija jako zabrinuta, a osobito je pobjesnio SAD useljenjem nabusitog Donalda Trumpa u Bijelu kuću. RH je u tom vrzinom kolu globalnih ekonomskih i političkih interesa velikih i moćnih, njihovih imperijalnih presizanja nevidljiv elektron u atomskoj jezgri tog nemilosrdnog svijeta, čak ne ni elementarna atomska čestica, kamoli pak molekula bez koje veliki i moćni ne mogu funkcionirati. Ako je tako, a nažalost jest, RH neće odlučivati ni o Pelješkom mostu na način kako to vladajući demagoški prikazuju svojoj javnosti.

Prigovor da iza Kineza stoji njihova država, pa to nije u skladu s pravilima EU-a, također je sklizav argument, koji ne drži vodu. Da je išta bilo sporno u tom smislu, Hrvatske ceste ne bi uzele u obzir natječajnu prijavu – države Kine. Konzorcij Road and Bridge Corporation je graditelj s provjerljivim međunarodnim referencama i nikog u principu, osim države RH, ne bi smjela boljeti glava kome će na svom teritoriju dati posao i po kojim uvjetima. Ako akvatorij u Neumskom zaljevu, zbog jakih bošnjačkih osporavanja, u međuvremenu ne podijeli sudbinu Savudrijske vale/Piranskog zaljeva. EU može ili ne mora sudjelovati u tom projektu te pomoći ili odmoći, ali je neprilično i mimo zdrave ekonomske pameti uvjetovati/prijetiti bilo kojoj svojoj članici zato što gleda – vlastiti interes. Načelno jest tako, ali politička zbilja suštinski nije ono što se vidi prostim okom i što najšira javnost misli da vidi ili da jest.

Neka iza Astaldi-Ictasa i Strabaga stanu njihove države, koje ispod radara javnosti itekako lobiraju u Bruxellesu da se poništi natječaj u RH, izbaci Kineze iz igre i ubace „naši“, a koliko će to stajati hrvatske porezne obveznike – koga briga. Zagreb ima biti kuš, slušati, i točka. A slušat će. Na no-no kažiprst iz Bruxellesa, neće ništa uvjetovati ni Strabagu niti Astaldi-Ictasu. RH već ima negativna iskustva s Astaldijem iz 2008. godine, nakon izgubljene arbitraže u Beču i odštete od 44,35 milijuna eura zbog raskida koncesije za gradnju dionice brze ceste Zagreb-Goričan.

Arbitražni sud u Beču dosudio je Astaldiju 64,926 milijuna eura – na ime glavnice od 37,101 milijuna eura i kamata – ali u višemjesečnim pregovorima s ministrima Ivanom Šukerom i Božidarom Kalmetom je pristao na nagodbu. Odrekao se gotovo trećine potraživanja. To je bila Pirova pobjeda RH, jer su teški teret odštete za neobavljene poslove platili hrvatski građani. Da nije arbitražno otišao u vjetar, deseci bi se milijuna zdrave šuške dali korisnije upotrijebiti za – opće dobro. Ovako…

Državne gaće na štapu

Hrvatska nije imala sreće ni s dva velika javno-privatna koncesionara na svojim brzim  autocestama – Autocestom Zagreb-Macelj (AZM) na istoimenoj dionici te Binom Istra na Istarskom ipsilonu i tunelu Učka. U AZM-u je privatni partner Strabag s udjelom od 51 posto nasuprot 49 posto RH, i državne obveze nadoknade možebitnog gubitka. U Bina Istri je, po jednako ugovorenim poslovnim rizicima na štetu RH, privatni partner francuska tvrtka Bouygues s također 51 posto udjela u odnosu na državnih 49 posto. Francuzi su u koncesijskom odnosu u Istri od 1995., a Austrijanci na pravcu Zagreb-Maribor kroz Hrvatsko zagorje od 2004. godine.

I jedni i drugi su dužni plaćati Hrvatskoj naknadu od šest posto dividendi isplaćenih članovima koncesijskog društva te šest posto kamata po svakom ugovoru o zajmu člana društva. I to ne odjednom, koncem godine, nego u ratama tijekom trajanja koncesije, pa cestovni milijuni imaju neprirodan smjer – iz državnog proračuna koncesionaru. Oko 100 milijuna kuna godišnje, „po komadu“. Umjesto obratno, u državni proračun, u korist građana RH koji su objektivno vlasnici te infrastrukture.

Paradoks je tim veći kad se zna da je vlada RH dopustila francuskom Bouyguesu ubirati tunelarini kroz Učku – iako je petkilometarski objekt probijen (1976.-1981.) novcem žitelja bivše SFR Jugoslavije i samodoprinosom hrvatskih građana, koji sada plaćaju Francuzima skupu tunelarinu – a austrijskom Strabagu debelo zarađivati i na već izgrađenih 40 km brze ceste od Gubaševa do Krapine. Strabag je dogradio samo 20 km do Maclja, a kroz AZM koncesionira cjelokupnu relaciju.

Dobra je ta Hrvatska za poslove „poduzetnika“ iz neke jače/starije članice Unije kad stanare Banskih dvora – nema veze jesu li tzv. desni ili lijevi – možeš veslati kako se sjetiš. Mekani su poput glinemola, a poslušni kao janjad na ispaši, pa… Ako se neki egoističan Gregor uzjoguni, kao onomad Zoran Milanović lex Perkovićem njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, bruxelleski no-no kažiprst odmah će sunuti u zrak. I mirna Bosna. Budu li u pravu Globusovi novinari Jurica Körbler i Krešimir Žabec u eksluzivi „Diplomati iz Bruxellesa hrvatskoj vladi poslali upozorenje: ‘Dobiju li Kinezi posao gradnje Pelješkog mosta, nadzor će biti drastičan’“, slijedi – frka.

Jer, ako se ne može protegnuti od poluotoka Kleka do poluotoka Pelješca austrijski die Brücke ni talijanski ponte, jer ne dâ natječajno povjerenstvo Hrvatskih cesta, eee, neće majci ni kineski qiáo, jer ne daju izlobirani političko-interesni arbitri u Bruxellesu. Njihova je zadnja, a bude li ta zadnja palac dolje, od Pelješkog mosta neće biti ništa. Prvo, taj most ionako Uniji ništa ne znači, pa ako neki tamo strabazi/astaldiji iz druge EU-brzine ne mogu opet pokupiti vrhnje na uneređenom balkanskom kifliću, nikom ništa. Drugo, Hrvatska nema financijskog daha sama ostvariti projekt, neusporedivo više politički, nego prometno nezaobilazan i ekonomski isplativ. Neki dan je bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, gostujući u kultnoj emisiji „Nedjeljom u dva (Nu2)“ Aleksandra Stankovića na HTV-u, u šali pitao zašto RH ne izgradi tunel ispod mora od Kleka do Pelješca.

Tko će se voziti Pelješkim mostom izvan tri mjeseca turističke sezone i plaćati trošak održavanja, samo zato da bi „nacionalno osviještenima“ bila topla pri srcu spoznaja kako je Hrvatska opet cijela, a ne iz dva dijela. Otkad je Dubrovačka Republika 1718. godine prodala Neum i okolicu – sada u sastavu BiH – Osmanskom Carstvu ne bi li se „ogradila“ od imperijalno napasne Mletačke Republike. Pelješkim mostom, koji će imati još manje smisla kad BiH jednog dana ako ne prije postane članom EU-a, neće se voziti ni Dubravka Šuica kad bude s Franom Matošićem putovala Plenkoviću na brifing u Zagreb, ili na „posao“ u Uniju. Ima avion s Ćilipa, a to je brže i komfornije.

Nije neočekivano također da će se mostograditelji iz EU-a baciti na ponuđen mastan zalogaj u Neumskom zaljevu, s neskrivenim alibijem kako europski novac mora ostati u europskom džepu, a europska država RH, članica Europske unije ima to omogućiti. Poništenje natječaja najkomotniji je način, a neka formalna izlika nikad nije problem. Bez obzira koliko vraćanjem natječajnog postupka na početak bio nezadovoljan kineski veleposlanik u RH Hu Zhaoming, a kontaminirana vjerodostojnost hrvatske vanjske politike. Na koju je u Pekingu prisezala predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović za višednevnog (obiteljskog?) posjeta najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu. Nije nevažno znati, što je i sama zaključila, da samo jedan osrednji kineski grad potroši u tjedan dana i odmah plati u kešu sve što manufakturna poluindustrija RH može proizvesti te poljodjelci i stočari uzgojiti u cijeloj godini. O turističkoj pak zaradi na dobrostojećim gostima iz Kine na jadranskoj obali i kontinentu da se i ne govori.

Unija kao tržište s pola milijarde potrošača nije Kini do koljena, a hrvatski izgledi za probitak u „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ neusporedivo su slabiji od mogućnosti kakve otvara poštena suradnja s Kinom. Ta suradnja nije iskorištena dva posto. Nije daleko od pameti odgovor na pitanje – zašto? Ako baš nije politički maloumno, jest kontraproduktivno kompromitirati državnu vjerodostojnost na pitanju gradnje jednog mosta. Zapravo patuljka niskogradnje, koji je finanijski patuljak u odnosu na velike infrastrukturne investicije u svijetu. RH neće ni približno profitirati  od Unije – u što se građani svaki dan uvjeravaju na vlastitoj koži, koliko može izgubiti/propustiti zamjeri li se Kinezima kao promiskuitetan poslovni partner.

Ne možeš nekoga izabrati na natječaju kao najboljeg, pa se preko noći predomisliti na mig sa strane i – odbaciti ga. Ne ide to tako. Nije vjerodostojno ni moralno, kamoli u međunarodnom businessu. Vladajućim je političkim kastama u RH već 28 godina stalo do morala i vjerodostojnosti kao do lanjskog snijega, i zato zemlja razvojno lošije stoji u odnosu na preostalih (nakon Brexita) 26 člnica EU-a. Stanje zdravlja hrvatskog društva i gospodarstva je takvo da RH godišnje ostaje bez gotovo 100.000 stanovnika. Zbog tzv. bijele kuge, oko 11.000 manje rođenih nego umrlih, ali i zbog iseljavanja cijelih obitelji u radno najpotentnijim godinama. U vlastitoj domovini za njih nema kruha, radnih mjesta s plaćama dostojnim čovjeka, političke stabilnosti i životne sigurnosti. Za razliku od prošla dva velika iseljenička vala – po okončanju Drugog svjetskog rata i 1970-ih gastarbajterskih godina – sada odlaze cijele (mlađe i većinom školovane) obitelji s djecom. S jednosmjernim putnim kartama. Ne kane se vratiti.

Hoće li tko pasti s mosta?

Dvostruki doktor znanosti, ugledan ekonomski analitičar Slavko Kulić godinama se upinje dozvati pameti upravljačko-političke kaste u Banskim dvorima i Hrvatskom saboru „katastrofičnim“ predviđanjem/upozorenjem da je kratkog daha rast utemeljen na stranoj akumulaciji, ali na državnom vrhu – gluhe uši. (Ne)odgovorni političari samo larpurlartistički vrte u javnosti jedno te istu „reformsku“ disketu, i ništa reformskog ne čine da se zaustavi slobodni pad uneređene države u propast. Sredinom siječnja se taj autoritet za ekonomske strategije oglasio na portalu Logično.hr (pr)ocjenom, koja neizravno ima veze s epizodom oko Pešlješkog mosta i izravno s onim što se zbilo s nacionalnom ekonomijom i što će se neminovno dogoditi kao posljedica svega što se zbivalo u prošla dva i pol desetljeća.

„Aktualna vlast“, drži Slavko Kulić, „stalno se hvali rastom BDP-a od 2,9 posto, premda rast BDP-a nije pokazatelj ni pojedinačnog ni društvenog napretka, a pogotovo nije rezultat političke učinkovitosti. Rast BDP-a nije postignut novonastalim vrijednostima, odnosno investicijama, već je rezultat povećane potrošnje. A rast potrošnje ne donosi ništa, osim novog duga. Zbog toga nam predstoji rasprodaja nacionalnog bogatstva ili ponovno zaduživanje. Mi imamo sustav vladavine na dug, a to zaduživanje nema nikakvog legitimiteta. To zaduživanje hrvatskih građana, bez da ih je itko o tom zaduživanju išta pitao, najspornija je stvar u RH. No, nitko na to ne reagira. Ni vlast, ni znanost, ni hrvatski intelektualci. Zato i nestajemo u procesu tranzicije i s tom činjenicom moramo se ozbiljno suočiti.“

Pelješki most, dakako, nije test za suočavanje s realitetima državne vjerodostojnosti i utemeljenosti razvojnih strategija koje neće biti podložne isključivo diktatima stranih vjerovnika i zapadnih političkih tutora od Bruxellesa do Washingtona. No, sljedeći će  tjedni i mjeseci pokazati tko će se, ako će se poskliznuti i pasti na muljevito dno ispod buduće ćuprije ispred Neuma, zvane Pelješki most. Ako ga uopće bude. Ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković kaže da RH „sve drži pod kontrolom“, da je „sve po zakonu i transparentno“ te da na „proljeće radnici i strojevi izlaze na gradilište“… Die Brücke, ponte ili ipak – qiáo? Živi bili, pa…

The post Ćuprija ispred Neuma: Die Brücke, ponte ili – qiáo appeared first on Tacno.net.

 Foto: EPA

Politički je realitet da će RH i Srbija jamačno i ubuduće sasvim oprečno gledati na 1941., 1991. i na 1995. godinu, na ustaški genocid nad Srbima u tzv. NDH, na konc-logor Jasenovac, na ulogu vojnog vikara u ustaškoj paradržavi bl. Alojzija Stepinca (imenovao ga papa Pio XII. u siječnju 1942.), na karakter rata u raspadu bivše SFR Jugoslavije (domovinski ili građanski), na ulogu bivšeg vojnog i političkog vrha Srbije, na ratne i zločine protiv čovječnosti, etnička čišćenja i progone ljudi, ratne i ine štete, sudbinu nestalih vojnika i civila, ključna pitanja međudržavne granice na Dunavu, položaja nacionalnih manjina u jednoj i drugoj državi, itsl. Te razlike, međutim, ne mogu biti razlogom za kontaminiranje hrvatsko-srpskih odnosa mržnjom, hladnoratovskim tenzijama i svom silom animoziteta koji nemaju ni povijesno niti aktualno utemeljenje, jer dobrosusjedstvo, mir, stabilnost i dijalog među dvama najvećim slavenskim narodima na zapadnom Balkanu nemaju alternativu 

Marijan Vogrinec

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić s državnim izaslanstvom odletio kući, zadovoljan kako ga je primila i ugostila hrvatska kolegica Kolinda Grabar-Kitarović i ostatak političkog vrha susjedne države, pali već i prvi intervjui s obiju strana, a u RH političko stanje u vezi s tim posjetom kao poslije katastrofe u Port-au-Princeu. Na sve medijske strane sijevaju iskre, a HRT cijelu svoju tv-emisiju „Otvoreno“ posvetio, ni više niti manje – hrvatskoj vanjskoj politici. Predsjedničin vanjskopolitički savjetnik Mate Granić, Tuđmanov ministar vanjskih poslova, diplomatski otac Kolinde Grabar-Kitarović, iz petnih se žila trsio prikazati svoju šeficu kao diplomatkinju/državnicu par excellence, koja je i Vučićevim službenim posjetomu Hrvatskoj – na njezin poziv, a ne navodno na zahtjev Washingtona i blagoslov Bruxellesa i Moskve – odradila sjajan posao u korist dobrosusjedstva, mira i sigurnosti na zapadnom Balkanu.

Toj HRT-ovoj poruci, u čijem su kreiranju sudjelovali samo gosti naklonjeni HDZ-u, jer se SDP ispričao za nesudjelovanje u raspravi političkih istomišljenika, suprotstavio se mali dio iznimno povlaštenog veteransko-stradalničkog naroda. Presicom, navodno u organizaciji ratnih udovica, ali u ime „hrvatskog naroda“ (sic) te oštrim priopćenjem protiv predsjednice RH koja je „nezadovoljne prosvjednike“ sa zagrebačkog Trga bana Jelačića i ispred Kamenitih vrata navrh Radićeve ulice nazvala marginalcima s ruba političkog spektra koji žele diktirati državnu politiku. Uvrijedila ih je istina, pa su u prvi plan gurnuli – kad već nisu imali jaču figuru među jedva dvjestotinjak angažiranih u performansu srbofilije i čobanskih uvreda – izvjesnu šeficu zagrebačke udruge ratnih udovica Rozaliju Bartolić. Ona u četvrtak proziva Kolindu Grabar-Kitarović, jer da je osramotila svoju zemlju i ne zna da je „Hrvatska pobijedila u Domovinskom ratu, a Srbija – izgubila“.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Prema tome, dok se Aleksandar Vučić ne ispriča, osobito za svoj huškački, četnički govor u Glini 1995. godine, te Srbija ne otkrije sudbinu svih nestalih i ne plati ratnu štetu i ne udovolji milijun drugih obveza, Vučić nema što tražiti u Zagrebu.

Neki tv-komentatori, da cirkus bude veći, tvrde kako je Vučić svojim posjetom „uspio unijeti razdor između Pantovčaka i Banskih dvora“, uneredio odnose predsjednice Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića. Nonsens. Ti su odnosi, prije svega na štetu građana i HDZ-ovih birača, krenuli nizbrdo već od trenutka kad je Plenković  zasjeo na premijerski fotelj i praktično postao najmoćniji politički operativac u zemlji. Nije tajna da su se njihovi odnosi u međuvremenu samo pogoršavali zbog čestih predsjedničinih (ne)diplomatskih soliranjima i gafovima izvan granica partnerskog vođenja države. To ju je vlastohleplje već 1995. godine sukobilo s tadašnjim SDP-ovim premijerom Zoranom Milanovićem, koji ju je također javno ignorirao.

Politički i medijski klipovi

Vučić nema veze s tim što su se Grabar-Kitarović i Plenković mjesecima izbjegavali istodobno naći na istom mjestu i otvoreno demonstrirali neke infantilne animozitete, čak i za (ne)protokolarnih prigoda (npr. domjenak u povodu pravoslavnog Božića, rukometni susret hrvatske i srbijanske reprezentacije na otvaranju Eura 2018, itsl.). I sada, predsjednica zove Vučića na dva dana u Zagreb, dogovara s njim teme o kojima želi razgovarati – nije bitno je li na poticaj SAD-a, suglasno s EU-om i Ruskom Federacijom – a premijer ili nije pravodobno obaviješten ili osobno nije za posjet. Pa ubacuje klipove u predsjedničine kotače: on će pitati Vučića kada će i kako Srbija platiti Hrvatskoj ratnu štetu učinjenu u „agresiji Srbije na RH“, a njoj ne pada na um ni Vučićeva „isprika za agresiju Srbije niti njegov četnički govor u Glini 1995. godine“.

Tzv. javna medijska kuća HRT – kojoj zbog neprofesionalnosti i političko-ideološke naklonjenosti HDZ-u zadnjih mjeseci „drastično opada tv-gledanost“ (bivši glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić u ‘Pressingu’ televizije N1 Hrvatska) – možda je više od ostalih trebala izbjegavati u izvješćima i komentarima Vučićevog dvodnevnog posjeta srbofobne i hladnoratovske tonove, rezervirane za kloaka medije ekstremne desnice. Zašto nije uspjela, ide na dušu trećerazrednim urednicima i novinarima, što ih je politički instaliran glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić postavio na utjecajna mjesta. Kontroverzna novinarka Karolina Vidović-Krišto ni u petak („Skener“ u „Dobrom jutru, Hrvatska“) nije propustila udarno skenirati srbofobiju u osvrtu na naslovnice stranih medija u povodu susreta predsjednika RH i Srbije. Zamjerila je svjetskim medijima to da su posjet stavili u kontekst „smanjivanja tenzija među dvjema državama“, a nisu objasnili da je „uzrok tenzijama ratna agresija Srbije na Hrvatsku“.

Srbofobnoj kvazinovinarki važno je da cijeli svijet osudi Srbiju i više joj je do toga da se neprestano govori o agresiji (koja je sporna kvalifikacija i na samom zapadnom Balkanu, kamoli šire), o istočnom grijehu srpskog naroda, a ne o tome da prošlost ne smije biti španjolska čizma budućnosti, mirotvorstvu i suživotu dvaju najvećih slavenskih naroda ts, koja bez Srba i neskrivenih animoziteta prema Srbiji, ali i promicanja nakaradnih svjetonazora à la Judith Reisman i radikalne desničarske ideologije, pa i lažima i krivotvorinama ako treba „dokazati“ nedokazivo. Karolina Vidović-Krišto valjda ne vidi smisla svojim pregledima stranih medija u „Skeneru“, ako ne mlati po Srbima i ne diže rep svekolikoj svjetskoj desnici – od AfD-a u Njemačkoj do Donalda Trumpa u SAD-u. Na nesreću, zbog nje se ne može otkazati onih 80 kuna obavezne mjesečne pretplate HRT-u, ali ostaje za utjehu – daljinski upravljač.

Vučić i Srbija su politički profitirali tim posjetom. I u domaćoj, i europskoj, ali dijelom i u hrvatskoj javnosti, koja je u neugodi gledala politikantski performans u domaćoj režiji. Srbijanski predsjednik je znao za rogove u vreći među hrvatskim državnim brdima i da u tim okolnostima može biti na dobitku te je smjesta prihvatio poziv. Kao šef dražave koja mirotvorno pruža ruku, za dijalog je i suradnju, za zatvaranje crnih stranica prošlosti i otvaranje perspektiva budućnosti. Bez obzira što on osobno misli, odnosno je li iskren u onom što javno demonstrira, taj gard je sastavnica stabilnosti i mira u rovitoj regiji zapadnog Balkana na čemu inzistira i međunarodna zajednica. Politički disfunkcionalan državni vrh RH, osim organizacijski i sigurnosno vrhunski odrađenog posjeta stranog državnika, ostavio je dojam neugodno posvađane obitelji u kojoj majka i otac ne razgovaraju, udaljili su se od stola i kreveta, nevjerodostojni su susjedima, a djeca pate od kompleksa i (srbo)fobija. To nije jamstvo sposobnosti za riješiti ključne probleme.

Stoga su i optimisti i pesimisti – i u RH i u Srbiji – podjednako razočarani službenim posjetom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Ništa se bitno nije dogodilo niti će se dogoditi u politički traljvim hrvatsko-srpskim odnosima, iako sam taj događaj jest događaj na simboličkoj razini. Sportskim rječnikom, 1-0 za razum, bez obzira tko je koga natjerao na to da mu nakon četvrt stoljeća dođe iz guzice u glavu. Da budale, šovinistička patologija i velikoimperijalne tlapnje nisu 1990-ih uzeli glavnu riječ i ljudima ugurali oružje u ruke, danas službeni Zagreb i Beograd ne bi bili u neprilici razgovarati o nestalima, ratnim štetama i isprikama, granicama, pravednoj podjeli bivše zajedničke državne imovine, itsl. Ta gusta sjena prošlosti kontaminirala je mogućnost da hrvatsko-srpski politički odnosi budu bolji nego što su mogli biti.

Predsjednica Grabar-Kitarović – svjesno i savjesno ili…, vidjet će se – naglasila je na skupu Srpskog narodnog vijeća u KD Vatroslava Lisinskog, gdje je nazočila zajedno s predsjednikom Vučićem, povijesno značajnu, pozitivnu srpsku sastavnicu bez koje bi hrvatski korpus bio samo – torzo. Ne samo bez najvećeg znanstvenog uma na svijetu Nikole Tesle („Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom“) ili bez Josipa (Josifa) Runjanina, Srbina koji je u Glini uglazbio stihove Hrvata Antuna Mihanovića za hrvatsku himnu, ili Srbina Petra Preradovića koji je napisao najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti…

Ta je trajna stečevina – koja se u hrvatskom javnom diskursu tvrdoglavo/zlonamjerno zanemaruje, kao i to da je oko 20.000 pripadnika srpske manjine u Domovinskom ratu branilo RH – zalog dobrosusjedske budućnosti Hrvatske i Srbije. Ta budućnost nema alternativu izvan mirotvornog suživota i napretka dviju zemalja i svih njihovih žitelja. Nema alternativu ni – reklo bi se dnevni, na državnoj i nižim razinama – dijalog i razgovori čak i onda kad nema dogovora. Bolje je i stoput razgovarati bez dogovora, nego jedanput ratovati. Ili se desetljećima gledati mrkog oka. Nepovjerenje i mržnja rađaju nepovjerenje i mržnju, a u tom živom blatu nema kruha ni za koga. Svjesno ili tek hinjeno, nema veze, Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović odašilju poruku da su svjesni te činjenice i zato će, dogovorili su se, srbijanski predsjednik već na proljeće uzvratno ugostiti hrvatsku kolegicu u službenom posjetu Beogradu.

Politički je realitet da će dvije države jamačno i ubuduće sasvim oprečno gledati na 1941., 1991. i na 1995. godinu, na ustaški genocid nad Srbima u tzv. NDH, na konc-logor Jasenovac, na ulogu vojnog vikara u ustaškoj paradržavi bl. Alojzija Stepinca (imenovao ga papa Pio XII. u siječnju 1942.), na karakter rata u raspadu bivše SFR Jugoslavije (domovinski ili građanski), na ulogu bivše vojnog i političkog vrha Srbije, na ratne i zločine protiv čovječnosti, etnička čišćenja i etničke progone ljudi, ratne i ine štete, sudbinu nestalih vojnika i civila, ključna pitanja međudržavne granice na Dunavu, položaja nacionalnih manjina u jednoj i drugoj državi, itsl.

Samo su politički hlebinci i profesionalni demagozi uvjereni u to da će RH – a ne interesi Washingtona, Bruxellesa i Moskve – odlučivati o tome hoće li Srbija, kada i kako u važne zapadne integracije, jer nije otkrila sudbinu do zadnjeg nestalog u Domovinskom ratu, platila ratnu štetu Hrvatskoj po izračunu HRT-ove skeneristice Karoline Vidović-Krišto (više od 500 milijardi eura?) i srbofobnih istomišljenika niti će u sljedeće dvije godine pristati na „katastarsko“ međudržavno razgraničenje na Dunavu, kao ni RH na mrsku arbitražu. Granični će gordijski čvor najvjerojatnije biti proslijeđen sudu u Haagu, pa – kom’ pita, kom’ tepsija. Bilateralni dogovor je na vrbi svirala budući da bi se Srbija odrekla oko 900 hektara zemljišta na desnoj obali Dunava u korist granice posred te najveće europske rijeke, a Hrvatska se ne bi odrekla oko 10.000 hektara na lijevoj obali te Šarengradske i Vukovarske ade.

Hrvatski „tajni“ ćorak-aduti

Od 138 ili 145 kilometara hrvatsko-srbijanske granice na Dunavu, RH osporava 50 kilometara budući da je sadašnja džentlmenska međa iz 1995. godine privremena na koju su dvije zemlje pristale – do konačnog graničnog rješenja – pod pritiskom tada privremenog upravitelja okupirane istočne Hrvatske američkog generala Jacquesa P. Kleina. I službenom je Zagrebu i službenom Beogradu stalo da se pitanje državnog razgraničenja skine s dnevnog reda. RH potajno igra na kartu nedavnog upozorenja predsjednika Europske komisije Jean-Clude Junckera, inspiriranog vrlo neugodnim hrvatsko-slovenskim graničnim sporom u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu, da EU neće primiti u članstvo ostale zemlje sa zapadnog Balkana, ako prethodno ne riješe svoja granična pitanja sa susjednim državama. Drugi „tajni“ adut službenog Zagreba je uvjetovanje Srbiji puta u Uniju rješavanjem niza sporova nastalih iz Domovinskog rata, sukcesijskih i manjinskih pitanja.

U kontekstu pak međunarodnih geostrateških, ekonomskih i političkih interesa – gdje je RH samo mali od kužine – procijene li SAD/NATO i EU da je bolje, a jest, imati Srbiju uza se, ne uz Moskvu i protiv sebe, hrvatski „tajni“ aduti članice EU-a i NATO-a za pritisak na istočnog susjeda neće nikom ništa značiti. Čak u slučaju da granica na Dunavu ostane neriješena, (po)ratna sporenja Zagreba i Beograda neokončana i država Kosovo službeno nepriznata. Aleksandar Vučić nije budala, kao neki samoživi u hrvatskoj politici, koji ne shvaćaju zašto je i povijesno i danas, a bit će i sutra, Srbija jako važna Zapadu. Ne samo zato što je dvostruko veće tržište od hrvatskog i što je Srba na zapadnom Balkanu bar dvostruko više od Hrvata. Srbijanski državni vođe, ne samo Vučić sada, za razliku od neskrivenog hrvatskog političkog, ekonomskog i financijskog podaništva zapadnoj politici i kapitalu, otvoreno demonstriraju protivljenje svakoj vrsti ucjena i uvjetovanja – i iz RH i iz Unije.

„Ako nas ne želite takve kakvi jesmo i ne želite se dogovoriti o spornom“, poručuju, „tko kaže da moramo biti prijatelji s RH i po svaku cijenu biti primljeni u EU.“ Nije u tom smislu bez vraga ni činjenica da Zapad, osobito Njemačka kancelarke Angele Merkel i neke jače države EU-a, Rusija i čak mnogoljudna Kina, investiraju u Srbiji dvostruko i više nego u Hrvatskoj. Svijet ne živi od sentimenata, izmišljenih mitova, nacionalnih epopeja i herojstava, mrzilačke alkemije i tako tih gluposti za tumplanje mozgova novim naraštajima, pa ako to iz sektaških ili kojih već razloga nije jasno hrvatskim politikantima što se izmjenjuju u Banskim dvorima i na Pantovčaku, saznat će na bolniji način iz središta svjetske moći, koji ih ionako drže na lancu.

Dakako, ima toga ohoho o čemu su hrvatski i srbijanski političari i eksperti dužni razgovarati, ali to ne znači da se o svemu mogu i trebaju – dogovoriti. I da se unaprijed mora determinirati rok u kojem će se neki spor riješiti ili neće. Tiha diplomacija izvan medijskog radara, dobra vjera, argumenti i uzajamno razumijevanje bez inata i tvrdičenja u bilo čemu su ona drevna mudrost o tome kako lijepa riječ i zlatna vrata otvara. Ucjenom na ucjenu neće ići, a Hrvati i Srbi tradicionlno nisu imuni od loše navike da se prkosom ide na prkos, ljutom travom na ljutu ranu, a onda se posljedice ne daju popraviti. Sva je sila primjera kad nadrapaju hrvatska ili srpska manjina, zbog protuhrvatske histerije u Srbiji (npr. nakon predsjedničine nebuloze s Pionirovim čokoladicama dubrovačkoj djeci) ili protusrpske histerije u RH (npr. nakon „antinacifašističkih“ izjava Milorada Pupovca i pisanja tjednika Novosti).

Griješna svijest/savjest i moralna impotencija političara s obiju strana Dunava, koji bez podgrijavanja hladnoratovskog stanja u hrvatsko-srpskim odnosima nemaju svoj raison d’être, anemična je nada kako su ti ljudi sposobni učiniti nešto dugoročno dobro za dva susjedna, najveća slavenska naroda na zapadnom Balkanu o kojima izravno ovise mir i stabilnost u regiji i koji se, narodi – ne njihovi samozvani vođe, ne mrze niti su se ikad mrzili. Hrvati i Srbi nisu krivi jedni drugima za gluposti političara koje, doduše, sami izabiru. U korist vlastite štete.

Dok su u Zagrebu i Beogradu na vlasti likovi koji su na izravan ili neizravan način bili aktivni na ratnohuškačkoj bojišnici i još interesno tetoše svoje ustaše i svoje četnike, a sada se kao dobri građani demokratskog svijeta prse pred civilizacijom „dobrim namjerama“ i „mirotvornom zauzetošću“ – ali uvjetovano ultimatumima na koje ni jedna normalna država ne smije pristati – politički odnosi RH i Srbije i dalje će kaskati za gospodarskim, kulturnim, znanstvenim, sportskim…, pa i odnosima među tzv. običnim građanima koji dnevno daju znati da nemaju komplekse jedni od drugih. Ali politika je iritantan ne trn, nego balvan u oku tih odnosa.

On može, ona ne može i da hoće

Hrvatskoj manjini u Srbiji neće svanuti netom što je Vučićevo izaslanstvo – s dvojicom vojvođanskih političkih Hrvata u svom sastavu – sletjelo na surćinski aerodrom Nikole Tesle. Ni preostala srpska starčad i povratnici po Baniji, Kordunu, Lici, dalmatinskom zaleđu, Slavoniji – 23 godine po okončanju VRA Oluje – neće opet imati struju, vodu, zdravstvenu zaštitu, posao, prometne veze s lokalnim središtima zato što ih je Vučić posjetio u Vrginmostu, a trojica Srba iz SDSS-a drže ključ HDZ-ove saborske većine.

Dok je Ulica Ljudevita Gaja usred Subotice, u kojoj žive Hrvati, neasfaltirana još iz predjugoslavenskog razdoblja, puna dubokih udarnih rupa i jezera za kišna vremena, a Osnovna škola Nikole Andrića usred Vukovara – koju polaze srpska djeca – već dva desetljeća sramotno devastiran objekt za snimanje filmova strave i užasa, obostrano slatkorječiva skrb Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića za srpsku manjinu u RH, odnosno hrvatsku u Srbiji vrijedna je koliko i ono što se vješa mačku o rep.

Foto: B1

Za razliku od svog srbijanskog kolege koji može, ako želi, učiniti to što je obećao, ona i da želi – ne može. Nema ustavne ovlasti, a premijer Plenković je s njom do te mjere na ratnoj nozi da ju ni na utakmici ne želi vidjeti pokraj sebe. No, lijepo je bilo čuti iz njezinih usta gotovo sve što je javno izgovorila za dvodnevnog Vučićevog posjeta i kako se ponašala kao njegova domaćica. Bila je na razini dostojnoj svog položaja i državnog digniteta, što je pristojno iznenađenje. Osobito pak neugodno/iznenađujuće za politikantske marginalce koji su – njihovo je demokratsko pravo kad se prijave policiji – redikulozno prosvjedovali na Trgu bana Jelačića i kod Kamenitih vrata. U punoj za dom (ne)spremnoj ikonografiji, s ustaškim znakovljem i oboružani parolama nabijenim protusrpskom mržnjom i primitivnim uvredama.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović hrabro im je, što se i očekuje od odgovorne državnice, rekla što ih ide. Naime, da su marginalci s ruba političkog spektra koji ne mogu uvjetovati vođenje državne politike. Poručila je to izravno u tv-kamere i pred svojim (i doslovno) visokim srbijanskim gostom, pa se grdno zamjerila HDZ-ovom saborskom zastupniku Josipu Đakiću (Hvidra) i izvjesnoj Rozaliji Bartolić, nesuđenoj filmskoj kritičarki („Ministarstvo ljubavi“, „15 minuta – masakr u Dvoru“), koja s mjesta predsjednice udruge zagrebačkih ratnih udovica drži da je pozvana diktirati Grabar-Kitarović s kim se, kada i kako smije državnički susretati. Pogotovo nakon nedavne predsjedničine „nesmotrenosti“ (?) u Vukovaru kako će proteći još puno vode Dunavom dok RH i Srbija postanu prijateljske zemlje. I što sad, marginalci?

Zrakoplov srbijanskog državnog izaslanstva još je letio negdje iznad Slavonskog Broda, a predsjednica Grabar-Kitarović je već brzala posipati se pepelom na Novoj TV u večernjem Dnevniku. Ujutro i priopćenje njezina Ureda: ma, „nije mislila“ tako kako su čuli svi koji razumiju hrvatski, nego na neke s „ekstremne ljevice i ekstremne desnice“ (sic), koji joj se miješaju u posao. Glupost koja je bacila debelu sjenu na sve što je s Vučićem dobro odradila za poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa. Ne bi li joj karakter tih odnosa trebao biti važniji, jer je to dobro za RH i sve građane, od toga što misle interesno povezani prosvjednici s Trga bana Jelačića, njihovi samozvani vođe i nedobronamjerni inspiratori iz sjene? Makar bili, a teško da nisu, iz HDZ-a.

Foto: SNV

Koga se uplašila? Đakića koji je netom kazao da je glasao za nju, ali da će razmisliti na idućim izborima? Rozalije Bartolić? Koji je ona faktor hrvatskim građanima? Onih dvjestotinjak megafonskih „domoljuba“, koje je policija profesionalno držala na lancu javnog reda i mira? Kojim darovnim ugovorom oni polažu pravo na vlasništvo nad RH, pa imaju pravo oktroirati kako se mora voditi „njihova država“? Jest da su svi ti, zajedno s militantima iz 555-dnevne savske šatre 66 i simpatizerima, izgurali Grabar-Kitarović na Pantovčak, ali to je šaka ljudi od oko četiri milijuna preostalih građana RH, koji su istinski vlasnici države i nisu potpisali punomoć Josipu Đakiću i Rozaliji Bartolić da ih megafonski ili bilo kako zastupaju u javnom diskursu.

Grabar-Kitarović poimence zna sve profesionalne „ratne junake“ iz protuvučićevskog performansa, koji su krvave gaće nosali po Veleb’tu, a poslije 1995. unovčili svoje „domoljublje“ i „žrtvu za hrvatski narod“ neusporedivo bolje nego onaj general „nepostojeće“ dijamante iz MORH-a. Zar se savjesna predsjednica RH boji HDZ-ovih saborskih jastrebova Josipa Đakića i jednog Steve Culeja, jer im premijer Plenković nije prigovorio što se prtljaju u srbofobni performans na javnom mjestu? Gdje notorni Dražen Keleminec „junački“ postrojava ucrnjene „velike Hrvate“, HOS svoje za dom (ne)spremne, a nekad glumački solidan grof Karlo Ratkaj iz povijesne sapunice ne razlikuje zastave hotela Dubrovnika i Srbije? Tih se ljudi boji Grabar-Kitarović, koji izvan HDZ-ovog samaritanstva na račun poreznih obveznika i izvan ZNA SE izborne liste nemaju što tražiti u ozbiljnijoj politici?

Tko se plaši Đakića još…

Da su Zoran Milanović i Ivo Josipović na vlasti, pa pozvali Vučića u RH, kazao je neto iz demoliranog SDP-a, 12./13. veljače bismo imali građanski rat na ulicama. Gdje su sada, gle čuda, bili Đuro Glogoški, Josip Klemm, Ante Deur, Tomo Medved i ostali šatoraši sa Savske 66, klerički hodočasnici kojima „Domovinski rat još traje“…? Gdje su zapeli vukovarski protućirilični čekićari iz čuvenog stožera Tomislava Josića, šatra „Oba su pala – oboje će pasti“, kamioni cjepanica za logorsku vatru, propan-butan boce, crni „križarski“ kostimi…? Kako to da uz Josipa Đakića, Stevu Culeja, Rozaliju Bartolić, Božidara Alića i takve nacionalne junake nisu došli stati Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović? Gdje se izgubio svakomloncupoklopac Milan Bandić?

Zbog vlastitog dostojanstva, digniteta svoje visoke dužnosti i vjerodostojnosti – ne samo pred srbijanskom politikom i javnošću – predsjednica ne bi smjela sama sebi skakati u usta, ispričavajući se istim onima koje je nazvala marginalcima s ruba političkog spektra. Grabar-Kitarović se ne mora plašiti bogovski potkožene kaste ni na kojim izborima, jer joj je i ona jamac kruha bez motike, povlastica kakve u RH uživaju još samo političari i Katolička crkva. Poželi li se kandidirati za drugi mandat, a jamačno hoće, jer HDZ nema niti će do izbora imati jačeg kandidata, opet će za nju glasati i Josip Đakić, čije „mišljenje“ ne vrijedi jotu više od mišljenja aktualnog šefa stranke, i Stevo Culej, i Rozalija Bartolić… Bez HDZ-a, oni jednostavno ne postoje.

Hrvatska politika ne smije ovisiti o manjem ili većem (ne)zadovoljstvu interesnih kasta niti građani trebaju trpjeti poziciju bilo čijih talaca i zatočenika prošlosti. Budućnost je u dobrosusjedstvu. I sa Srbijom. Rezultat je sada 1-0, za razum. Gospodarstvenici odavno imaju neusporedivo bolji skor: više od milijardu eura vrijedne razmjene. To je jamstvo dobre budućnosti obaju naroda, hranjiva brazda na kojoj valja sijati. Ostalo su manje važne ili čak sasvim nevažne stvari. Mir i dobrosusjedstvo su vrijednosti koje nemaju alternativu, kao što ni Hrvati i Srbi ne mogu pobjeći od toga da jesu i da će – dok je svijeta i vijeka – ostati prvi susjedi, istog slavenskog roda, iste kršćanske vjere i istog jezika za koji ne trebaju prevoditelja.

The post Aleksandar Vučić demolirao politički Zagreb appeared first on Tacno.net.

Foto: portalriznajem

Arheolog dr. sc. Vladimir Sokol zaključuje da Hrvati, doduše, jesu Slaveni – ne Masai, Papuanci, Inke, Eskimi ili Iranci, kako je naciju gadnom strogoćom učio arijevštini najprije ustaški Poglavnik, a nastavio samoproglašeni povjesničar Franjo Tuđman, bez formalno stečenog dr. sc.  – ali su porijeklom Česi. Možda Kelti. Ili su Česi porijeklom Hrvati. Pa i Poljaci bi mogli biti Hrvati ili Hrvati – Poljaci. Živjeli su zajedno u velikoj hrvatskoj državi iz koje su Hrvati otišli, a Česi ostali. I Poljaci su ostali, tragično se svu povijest rvali s Rusima, ali zadržali državu. I, tvrdi dr. sc. Sokol, Hrvati su tamo gore ostavili svoj DNK u nekim toponimima. Našao je on i glinene lonce s otiskom palca na dnu, što će reći da su Hrvati prenijeli tu tehnologiju iz svoje stare domovine čak na istočnojadransku obalu, u novu domovinu, gdje i danas žive 

Marijan Vogrinec

Tko smo? Odakle smo? Kamo idemo? Kao što se mudroslovi nikad neće prestati baviti ključnom egzistencijalističkom sizifovštinom o smislu Čovjeka u svijetu, jer ne mogu naći odgovora na ta pitanja, kojekakvi hrvatski politički, znanstveni, amaterski ili vjerski i kakvi sve već nadobudnici s vremena na vrijeme – obično politikantski motivirani ili dnevnopolitički iskorišteni – „bljesnu“ u javnosti nekim senzacionalnim otkrićem (sic) o etnogenezi Hrvata. Oni pak od imena i prezimena, koji u stručnom smislu imaju nešto vrijedno iza sebe i paze da vlastiti intelektualni integritet olako ne prokockaju na prvom mostu, klone se rabote za jeftinu animaciju najšireg općinstva. Naime, nije nerizično – ma kakve titule stajale iza toga – uvjeravati Hrvate da jesu to što su ih učili da nisu ili obratno, odnosno da su na zapadni Balkan došli odakle su ih učili da nisu došli ili obratno.

Nacionalno zadrti zemljopisni analfabeti tvrde da Hrvatska nije na Balkanu, nego u  srednjoj Europi, a sljepački ne vide balkanski mentalitet Hrvata i ponašanje čime se uopće ne razlikuju od onih kojima se rugaju da su Balkanci, opančari, bajani… I tu nema lijeka. Hrvatski etnogenetički mudroslovi svih (ne)profesionalnih usmjerenja i zainteresiran puk, koji se više od ikog na globusu sramoti time da se ne razumije ni u porijeklo/pripadnost plemenu niti u nogomet, ovih su se dana kakofonično okomili jedni na druge ne bi li istjerali istinu o tome tko su Hrvati i odakle su, a to kamo idu uglavnom nije bilo sporno – u Njemačku, Irsku, Kanadu, Austriju, Švedsku… Ako ih vlastita demografska impotencija i iseljenička hiperpotencija ubrzo ne zbrišu s tog balkanskog kiflića koji je svu povijest bio štafeta svim (ne)mogućim pretendentima.

Uvrede, prijetnje, argumenti i „argumenti“, sočne hrvatske psovke iz klasičnog vokabulara rasnog balkanskog kočijaša i ina ostrašćena reagiranja posljedica su predavanja arheologa dr. sc. Vladimira Sokola u knjižnici HAZU-a o temi „Rođenje Europe 790./791.-795.-800.-812. ili kada i odakle su došli Hrvati, nova europska povijesna paradigma“. Očito se državna informativna agencija Hina jedina smatrala obveznom poslati svog izvjestitelja na to predavanje, a stranački/državni pak informativni servis pod laudom javne kuće (HRT) – a tko bi drugi, ako ne „profesionalci“, kojima drastično opadaju i gledanost i slušanost – pobrzali su pozvati dr. sc. Sokola u HTV-ovo „Dobro jutro, Hrvatska“ ne bi li razradili i dali puno nacionalno značenje njegovim „otkrićima“. Kako su se mijenjali režimi i vladari, kojima su Hrvati morali biti podložni, i nacija je, zbijena sada na balkanskom kifliću ili perecu, po Tuđmanovu s londonske salvete – „službeno“, oktroirano – bivala ilirskom, slavenskom, hrvatskom, jugoslavenskom, arijevskom…

„Iranci“ Ante Pavelić i Franjo Tuđman

Arheolog dr. sc. Vladimir Sokol zaključuje da Hrvati, doduše, jesu Slaveni – ne Masai, Papuanci, Inke, Eskimi ili Iranci, kako je naciju gadnom strogoćom učio arijevštini najprije ustaški Poglavnik, a nastavio samoproglašeni povjesničar Franjo Tuđman, bez formalno stečenog dr. sc.  – ali su porijeklom Česi. Možda Kelti. Ili su Česi porijeklom Hrvati. Pa i Poljaci bi mogli biti Hrvati ili Hrvati – Poljaci. Živjeli su zajedno u velikoj hrvatskoj državi iz koje su Hrvati otišli, a Česi ostali. I Poljaci su ostali, tragično se svu povijest rvali s Rusima, ali zadržali državu. I, tvrdi dr. sc. Sokol, Hrvati su tamo gore ostavili svoj DNK u nekim toponimima. Našao je on i glinene lonce s otiskom palca na dnu, što će reći da su Hrvati prenijeli tu tehnologiju iz svoje stare domovine čak na istočnojadransku obalu, u novu domovinu, gdje i danas žive.

I nisu u novoj domovini od stoljeća sedmog, nego od stotinu ili kusur godina kasnije. Tada nova domovina nije bila sadašnji zapadnobalkanski kiflić, koji je i za tzv. NDH bio znatno deblji (u granicama starojugoslavenske Banovine Hrvatske, 1939.), nego onomad na Tuđmanovoj salveti za londonske večere s Paddyjem Ashdownom. Hrvati tada nisu bili makar tko, otkrio je „ugledni arheolog“ (Jutarnji list), nego strašna vojna sila, ratnici-konjanici, koje su respektirale okrunjene glave tada poznatog svijeta, Npr. jedan Karlo Veliki, franački moćnik par excellence. Druge su srednjoeuropske vojske valjda hodale pješke, jer su Hrvati bili ljuti ratnici-konjanici.

„Temeljem svojih istraživanja“, prenose mediji Hinino izvješće, „dr. Sokol je ustvrdio kako su se Hrvati u svoju novu domovinu doselili krajem osmoga stoljeća, kad ih je franački kralj Karlo Veliki angažirao da unište Avarski kaganat u Panonskoj nizini koji je smetao Karlovu projektu obnove Zapadnog imperija koji bi graničio s Bizantom. Pod vodstvom kneza Vojnomira (antipleonazam: vojna i mir ne idu zajedno, op. a.), Hrvati su 795. osvojili avarski politički centar Hring, konfiscirali velike količine zlata i srebra te ga poslali u franačku prijestolnicu Aachen. Prema Sokolu, pradomovina Hrvata nalazila se u Češkoj u porječju Labe prema čijem keltskom nazivu Alba (Bijela) je pogreškom u desetom stoljeću nastao pojam Bijela Hrvatska koji bi trebao glasiti Polapska Hrvatska.“

U istraživanjima „uglednoh arheologa“, za kojeg je malo tko čuo izvan kruga onih što se specijalistički bave kasnom antikom i ranim srednjim vijekom, našlo se i ponešto mitologije koja simpatično zvuči, ali s povijesnim dokazima/činjenicama jedva ima, ako uopće ima – hipotetske veze. U davnašnjem je području tzv. Bijele Hrvatske, gdje su dakle Česi ostali živjeti u vlastitoj državi, dr. sc. Sokol dijagnosticirao toponime, „koji podsjećaju na imena petero braće koji su prema legendi zapisanoj u 10. stoljeću doveli Hrvate u novu domovinu: Hrvat je oblast uz srednju Vltavu oko mjesta koje se zove Knin, ime Lobel odnosi se na Labu, Muhlo se odnosi na Muhilu, današnji Mühlviertel u  Austriji, Kosjenac na grad Kosejovice, a Kluk na istoimeni grad u Češkoj, dok sestre Tuga i Buga predstavljaju rijeke Tugar i Bug iza Karpata“.

Dr. sc. Vladimir Sokol ne dvoji o znanstvenoj utemeljenosti takve kombinatorike, kojoj pak nedostaju znatno jači dokazi od arheoloških nalaza keramike/posuda s jamičastim udubljenjem na dnu, rasprostranjenim od Dunava i Vltave do Labe, Odre i Visle, a pronađenim i na istočnojadranskim lokalitetima. „Raspored pseudobraće i pseudosestara ukazao bi na izvorno teritorijalno podrijetlo pojedinih dijelova prahrvatskog korpusa“, tvrdi arheolog, „a imena bi bila autohtona: tzv. braća ili rodovi bi zapravo bili zapadni, dunavsko-polapsko-sudetski Hrvati, a tzv. sestre, istočniji, poljsko-ukrajinski Hrvati.“ Može li pronađena keramika biti dokaz razvijenih trgovačkih veza među etničkim skupinama, a ne isključivo domicilna potvrda porijekla etničkih skupina? Trgovačke veze, putovanja u najudaljenije krajeve, razmjene ljudi, dobara i znanja postojale su unutar cijele Europe i šire, izvan tada poznatog svijeta, tisuću i više godina prije ranog srednjeg vijeka.

Arheološka znanost prebogata je dokazima o tome što znači i kako se objašnjavaju, recimo, nalazi u vikinškim grobovima, a ti su artefakti iz dijelova svijeta u kojima Odinovi podanici nikad nisu živjeli. Ali jesu ratovali, pljačkali i trgovali, pa… Toponimi  također mogu biti vrlo skliski argumenti kao i rupičasta keramika, čak u slučajevima kad se međusobno svode na zajednički nazivnik u argumentiranju neke ozbiljne teorije. Tko je otkuda došao, tko je kome pseudosestra/pseudobrat kad Trnovo postoji i u BiH i u Bugarskoj, Bistrica i u Slovačkoj i u Sloveniji, Morava i u Srbiji i u Češkoj, Požega i u RH i u Srbiji, Tabor i u Češkoj i u RH… i milijun drugih istih toponima na cijelom slavenskom prostoru? Sva je sila istih je toponima i unutar iste države, npr. Gradina u RH: naselje i općina nedaleko od Virovitice, u blizini Vrsara, pa Solina, Žminja, u Vrgorcu, na Bilogori… Slično je s rijekama, brdima, šumama…

Dokazivati tko je kome tko u etnogenetičkom smislu – ako se isključi ironična istina iz komentara na društvenim mrežama da smo svi hominidi na ovom svijetu potekli iz iste (pra)domovine, znane kao p…a m……a – Sizifov je posao jednake kakvoće kao razuvjeravati zagrižene kroatocentriste da su Hrvati i Srbi jednojajčani slavenski blizanci, čak s istim jeHrvatzikom koji jedva da se razlikuje pet posto. Manje nego neki skandinavski jezici. Hrvat iz Slavonije ili Hercegovine u BiH prije će razumjeti Srbina iz srca Šumadije, nego Hrvata s čakavskog ili kajkavskog dijalektalnog područja u RH. Tu bi mu već trebao prevoditelj. Pogotovo u komunikaciji među nekim lokalnim hrvatskim govorima unutar istog dijalektalnog sustava. Hrvat štokavac, npr., nema šanse bez prevoditelja razumjeti Hrvata iz Bednje nedaleko od Trakošćana u kajkavskom Hrvatskom zagorju, a rođenom Hrvatu čakavcu iz Istre ili jadranskih otoka nemoguće je bez prevoditelja razumjeti Hrvata koji se služi bednjanskim govorom. Hrvat bednjanskog govora i Srbin ekavac iz Šumadije u tom su komunikološkom smislu također dva svijeta, čak – dviju galaksija.

Čvrsti organski „dokazi“, a istrunuli?    

Izvjesni je Dragan Tomin iz Düsseldorfa u Njemačkoj u komentaru Hininog izvješća u Jutarnjem listu o Sokolovom predavanju prilično razložno „oprao“ arheologova otkrića kao i ostali komentatori na društvenim mrežama izvan kloaka medija:

„Naša povijest traje nešto malo više od tisuću godina. Neki drugi narodi imaju daleko dulju povijest kao primjerice mezopotamci oko 5500. Zato se nemojmo čuditi kako se o njima znatno više zna. Mi smo povijesno mali beznačajni narod, koji bi u svojoj iskompleksiranosti htio imati i veliku povijest, pa izmišlja svakojake bajke. U tom svom lutanju za identitetom bili smo iliri, slaveni, avari, huni (mađaroni), germani, čak Iranci i evo sad kelti. Prapovijest koja u Hrvata traje do 10. stoljeća morao bi arheolog dokazivati pronađenim artefaktima. Ali ne, on se kao kakvi lingvisti, pjesnici, bajkopisci, uhvatio igre riječi, naziva toponima, i to iz slavenskih zemalja, što naravno mora imati sličnosti s hrvatskim jezikom. Na slavenskim prostorima ima bezbroj istih toponima.“

Arheolog bi pokazao te jače artefakte, ali objektivno ne može, jer ih nema. Naime, kazao je u rečenoj HTV-ovoj emisiji, prastari su se Hrvati u prastaroj domovini samopotvrđivali na koži, drvetu, životinjskim kostima, a to su organski i materijali s vremenom podložni propadanju zbog utjecaja klimatskih prilika, pa… Više ih nema, ali jamačno ih je bilo. Pa i sama ta pretpostavka da je bilo takvih dokaza, „dokaz“ je da neka etnogenetička teorija – nije na staklenim nogama?

Vrag će znati na kakvim pak nogama stoji „znanstvena“ sugestija dr. Sc. Vladimira Sokola o tome da, bez Hrvata ratnika-konjanika, jelte, ne bi bilo Europe kakva danas jest ni zapadne civilizacije koju danas simbolizira „obitelj kojoj Hrvatska oduvijek pripada“. Jer, tvrdi „ugledni arheolog“ u Jutarnjem listu: „Da teške višegodišnje borbe hrvatske vojske s Avarima nisu bile uspješne, Karlo Veliki ne bi prešao Alpe i ne bi se mogao na brzinu koncem 800. na sam Božić okruniti za imperatora Zapada, prvog cara kojeg će Istočno rimsko carstvo priznati 812. Aachenskim sporazumom. Karlo bi ostao iza Alpa, a Hrvati sjeverno od Dunava, dok bi Europa danas bila posve drugačijega izgleda“. Hina izvješćuje da je dr. sc. Sokol otkrio kako su Hrvati „nakon pobjede nad Avarima naselili područje ‘Velike Augustove iliričke Dalmacije’ od ušća Drave u Dunav do Jadrana, s tim da je sve do početka 11. stoljeća postojala i sjeverna hrvatska država pod dinastijom Slavnikovića, koju su svojom pradomovinom smatrali i Česi i Poljaci, u čijim starim kronikama piše da potječu ‘iz Hrvata’“.

Ne bi svijeta bilo bez Hrvata, kamoli moderne Europe danas u kojoj su – vidi vraga – baš Hrvati zadnja rupa na svirali i u svim manjim i većim krvavim previranjima moneta za potkusurivanje. Nikad svoji na svome i uvijek ratnici-konjanici za tuđe vladarske krune. Kao i dan-danas. Ništa se nije promijenilo, samo Njega više nema i stvari se drukčije zovu. Nije Venecija, nije Beč, nije Pešta, nije Beograd…, ali jesu Bruxelles i Washington. Dakako, i Vatikan u stanovitom smislu. Danas malo manje ključnom, nego u prošlosti, ali… U bitnom, što se hrvatske opstojnosti i sluganske pozicije tiče, nije šija nego vrat. Mali slavenski narod koji bi, što reče citirani Dragan Tomin iz Düsseldorfa u Njemačkoj, želio imati veliku povijest, pa kompleksaški, u potrazi za identitetom – pretjeruje. U svemu. Od preranog proglašenja svjetskim prvacima svojih sportskih reprezentacija do prijelomnih povijesnih događaja.

A ta legenda o doseljenju Hrvata u novu europsku domovinu, do koje arheolog dr. sc. Sokol drži u svojim istraživanjima, u izvjesnom je raskoraku s ozbiljnom je znanošću, pa službeno i nije na osobitoj cijeni. Osim kao legenda: „Hrvati su se doselili pod vodstvom petero braće (Kluks, Lobel, Muhlo, Kosjenac i Hrvat) i dvije sestre (Tuga i Buga), pa je moguće da od jednog od braće koji se zove Hrvat potječe i ime za narod Hrvati“ (Wikipedija). Moguće je i da autor ovih redaka – kad bi bio lutrijski ovisnik – osvoji EuroJackpot. Ali nije, i nikad neće. Znanstvenu vodu (dosad i zasad) također ne drži teorija „s kojom se slaže većina povjesničara, a po kojoj su plemena Hrvata, koji su obitavali na brdovitom ozemlju Karpata u Bijeloj Hrvatskoj između Krakova u Poljskoj i Lavova u Ukrajini, slavenska plemena u močvarnim nizinama bila nazvala Hrbati ili Hrvati, po riječi ‘hrbat’ koja u staroslavenskom znači ‘vrhovi brijega’“.

Dio (ne)znalaca hrvatske etnogeneze, pak, odmahuje rukom na obje te teorije. Ne, to su bajke, nagađanja i tlapnje, jer „ime Hrvati najvjerojatnije nije slavenskog podrijetla, što potkrepljuju činjenicom o vrlo srodnom imenu perzijskog plemena Harvati kod kojih se nalaze slični ornamenti koje neki poistovjećuju sa šahovskim pločama, a drugi s hrvatskim grbovima“. A što ćemo s tim da se fundamentalne činjenice jedino pouzdano  i „vječno“ čuvaju u jeziku jednog naroda? Hrvati govore hrvatskim jezikom, južnoslavenske jezične skupine koja pak „spada u indo-europsku, odnosno indo-perzijsku skupinu, što govori u prilog karpatskoj teoriji o slavenskom podrijetlu, po kojem ime nosi i Slavonija – nekadašnje ozemlje cjelokupne panonske Hrvatske“.

U medijski i raspravama na društvenim mrežama u novije doba nikad nisu prestajala sporenja među pobornicima vrlo različitih, čak međusobno oštro suprotstavljenih i isključujućih etnogenetičkih teorija: slavenskoj (najprihvaćenijoj), gotskoj, iranskoj… U 19. i 20. stoljeću, osobito u doba razmaha fašizma i nacional-socijalizma u Trećem Reichu i ustaškom/kvislinškom tzv. NDH-u, u Hrvatskoj se afirmiraju gotska i iranska teorija o arijevskom podrijetlu Hrvata ne bi li ih se – i kvaziznanstvenom podlogom, ne samo vladajućom rasnom ideologijom – etnogenetski svrstalo na arijevsku stranu te u svemu odvojilo od slavenskog korpusa. Pogotovo raskinulo svaku iole prepoznatljiviju vezu sa Srbima, za koje rasisti nisu dvojili da spadaju u nacistički determiniranu nižu, slavensku rasu. Hrvati su Božji narod, jelte, a Srbi vražji narod. To je mrzilačka i neutemeljena distinkcija kvaziarijevštine, koja je i danas aktualna u medijima i u dijelu  povijesne/arheološke (ne)znanstvene svijesti u RH.

Odrekli se domovine radi neizvjesnosti?

Ako su u pravu povjesničari koji tvrde da su se prvi Slaveni doselili u ovaj dio Europe koncem 6. stoljeća iz Češke te vjerojatno 623. godine s kraljem Samom osnovali na području Koruške prvu zajedničku državu zapadnih Slavena – Karantaniju, onda arheolog dr. sc. Vladimir Sokol otkriva toplu vodu. Od 623. do Samove smrti 665. ili 668. godine bila je to i prva samostalna država slavenskog plemena Slovenaca, koji su obnovili državnu samostalnost tek 1991., nakon raspada SFR Jugoslavije. Veći dio slavenskih Karantanaca sačuvao je i pod milenijskom germanskom vlašću svoje neprijeporno slavensko podrijetlo u imenima Slovenac (država Slovenija) i Slovak (država Slovačka). U sedmom su se stoljeću na prostore zapadnog Balkana doselila slavenska plemena Hrvata i Srba iz područja iza Karpata (vidi: Euratlas.net, Historia in geografija Evrope) i povijest povijesnog hrvatskog sluganstva se mogla nastaviti.

Foto: rodenje-europe.com.hr

Sokolova „otkrića“ također su svojevrsna potvrda ne toliko hrvatske državne suverenosti i vojničke moći da ostanu svoji na svome, pa makar i osvojenom mačem ili trampom poljodjelskih i stočarskih proizvoda s domicilnim, neslavenskim žiteljima utvrđenih jadranskih i kontinentalnih gradova, koliko su dokaz podložnosti moćnijim, tuđim vladarima, odnosno osvajačima koji su tim vladarima i državama  došli vlasti. Jer, u Sokolovom „otkriću“ povijesne tople vode, koja sliči uratku bajkopisca, Hrvati osvajaju avarske teritorije ne sebi i svojoj državi, nego u vlasništvo franačkom vladaru Karlu Velikom. Ovaj im potom dopušta nastaniti se u njegovoj velikoj državi samo zato da bi mu je čuvali, bili mu graničari i ratnici-konjanici protiv mogućih trećih aspiranata. A takvih je u ta doba velikih plemenskih/narodnih seoba bilo sva sila.

Rupa je u takvim „istraživanjima“ odgovor na razložno pitanje: ako su Hrvati imali tamo na sjeveru svoju suverenu i stabilnu državu, doduše poput klina zabijenu umasivan germanski korpus i bili respektabilna vojna snaga, zašto bi napustili svoju domovinu samo zato eda bi na nepoznatom teritoriju ratovali/ginuli za tuđina, vukli sa sobom cijele obitelji i pokretnu imovinu, rizikujući (ne)mogućnost naseljavanja na nepoznatom mjestu? I to – priznajući tuđu vlast. Kako se takav teritorij može zvati novom domovinom? Kako se osvojena, silom oteta tuđa zemlja – neki su drugi narodi živjeli na zapadnom Balkanu prije stoljeća sedmog, a prije njih opet neki drugi, itd. – može zvati „našom domovinom“, pjevati o „tvrdoj stini“ i danas prijetiti svima tko „dira u nacionalne svetinje“?

Hrvati ni prije stoljeća sedmog nisu bili sami sebi gazde i imali suverenu državu u izvornom smislu tog pojma, nisu je imali ni poslije niti je imaju danas. Slaveni jesu najbrojnija i najrasprostranjenija etnička skupina u Europi i Hrvati jesu zapadni Slaveni, jer i jezično i temeljnim rasnim karakteristikama pripadaju slavenskoj rasi. Slavenska su, rasna braća i sa Srbima i sa svim narodima koje se prepoznaje kao južne, istočne i zapadne Slavene. Sve drugo ideološke su i neznanstvene tlapnje na koje nije vrijedno obraćati pozornost. Sve dokazivo u tom smislu već je dokazano, sve vrijedne doktorske disertacije su obranjene, a nastrana i zlonamjerna objašnjenja o hrvatskoj etnogenezi moraju ostati – nastranosti. Doduše, uvijek će imati svoje pobornike, osobito u doba mitomanskih dijareja ultranacionalističke svijesti – kao danas u skupini krivotvoritelja povijesti i dijelu vladajućeg političkog mainstreama – ali to dugoročno ne može biti problem.

„Ma koliko da se grozimo genetske sličnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba“, čuje se vox populi s FB-a, „ona dokazuje da nas je uglavnom podijelila religija.“ Izvjesna Ljiljana Reljić udarila je „znanstvenu“ brigu na zdravo veselje naroda, kojem je važnije što mu je danas na tanjuru, hoće li mu djeca imati posao i plaću, odnosno koja je zemlja danas bolji „avarski kaganat“ za trajno useljenje: „Razlog dolaska je bilo to što je češka zemlja bila neplodna i škrta i Hrvati nisu mogli hraniti piceke i pajceke, pa su odlučili otići u plodnu Dalmaciju. Ipak, prvi Hrvat-Čeh koji je došao je pradida Roka Prča i on je pričao (na češkom, hrvacki je naučio kasnije) da su krenuli iz Češke 10. travnja 736. godine i došli 13. kolovoza 736. godine i udobno se smjestili. Ukupno ih je bilo cca sa ženama i dicon oko 2.265.687,52 čisti Hrvata“. Stojan Gogić: „I ode Franjin doktorat povjesničara ukurac da smo iranskog podrijetla“.

Sokolovim „otkrićima“, koje je ugostila (sic) knjižnica HAZU-a, nije ostao dužan na FB-u ni stanoviti Bran Lika: „Konačno saznadoh istinu: pra-Hrvati su pobjedama protiv Avar stvorili modernu Europu. Još kada se utvrdi da su Avari ustvari bili Srbi…“ Marijan Prgić: „Adam i Eva su Hrvate pozvali ovamo na kavu, i tu su ostali“, a Dejan Zečević ima suvremenije objašnjenje: „Čini mi se da su Avari branili Balkan od divljih Hrvata, ali ništa, sad samo Slovenci trebaju naći neku poveznicu s Avarima i tražiti da im se ovi nepravedno oteti prostori dodijele arbitražom“. Damir Tursan: „Mi smo tu od prahistorije, a nismo se ni daleko odmaknuli“. Komedija na ikstu. Mario Pojer: „Da nije bilo Hrvata, Avari bi danas vladali Europom“, a Jeanne Zimic: „Hrvati dolaze iz Mezopotamije i pričali su Kristovim jezikom“.

Hrvati naselili cijeli Svemir?

Zato opsjednuti izmišljenim mitovima tako rado Hrvate nazivaju Božjim narodom. Vidi vraga, baš kao što srpski mitomani jednako rado aureolu Božjeg naroda natiču – Srbima. I eto ti ga na. Nacionalnim kompleksima, bedastoćama i izmišljotinama nigdje kraja, a sjećamo se i bivšeg HDZ-ovog ministra školstva, znanosti i sporta Dragana Primorca koji je forenzički, haplo-paplo alkemijom u međunarodnoj režiji čak, „dokazao“ da su Hrvati najstariji narod u Europi. Stariji od 25.000 godina. Jamačno je negdje pogriješio netko iz međunarodne skupine njegovih istraživača, jer nije dokazao ključnu činjenicu: sam Bog je zapravo Hrvat, pa je logično da je najprije iz gline modelirao Hrvate Adama i Evu tako da su i svi njihovi potomci čisti Hrvati… Razumljivo da su hrvatski i svi geni u prvim bakterijama, virusima, amebama, bičašima, pa složenijim živim organizmima.

Nije isključen hrvatski DNK u matematički dokazanom postojanju života u drugim galaksijama, i još dalje u beskonačnom Svemiru. Hrvatska djeca danas legitimno uče u javnim školama na nastavi vjeronauka da je Bog sve stvorio, pa se profesori biologije, prirode i društva i tako nekih naravnih znanstvenih disciplina moraju zbog dogmatske istine pokriti ušima po glavi. Zajedno s Darwinovim učenjem, do kojega drži sav civilizirani svijet. Kao što je Vuk propovijedao sredinom 19. stoljeća neistinu „Srbi svi i svuda“, i danas popularnu na velikosrpskom dijelu Balkana, kroatocentrični im oponenti suprotstavljaju kojekakve gotske, iranske injsl. teorije i genetska haplo-paplo istraživanja o Hrvatima, Božjem narodu, najstarijem u Europi. Pazi, više od 25.000 godina!

Bila bi to krasna starost da nije te nesretne „znanosti“, koja ima i takve „dokaze“ da su baš Srbi najstariji narod na svijetu, a „Arijevci, Hrvati, Bosanci“ i ini čistokrvni metuzalemi potječu iz – srpskog gena. To je „istraživački dokazao“ ruski biokemičar s Harvarda u SAD-u Anatolij Aleksejevič Kljosov, ustvrdivši da dominantan srpski gen potječe izravno s Noine arke. No, profesor Kljosov mora da, izvan izravnog oka (ne)stručne javnosti, ima gadnih okupacija s također gostujućim profesorom na nekim američkim sveučilištima Draganom Primorcem. Jer, Kljosov je „dokazao“ da su Srbi sa svojih 12.000 godina postojanja najstariji narod na svijetu, a Primorac da su Hrvati sa svojih više od 25.000 godina postojanja najstariji narod u Europi. I što sada?

Imaju li granica ljudska glupost i mitomanija? Nemaju. Daleko im kuća.

The post Mitomanska etnogeneza: Bog i Hrvati, pa bakterije, amebe…   appeared first on Tacno.net.

Foto: REUTERS Kacper Pempel 

Da nema tih oko 600 pripadnika hrvatske vojničke elite „mirovno“ razasutih od Litve i Poljske do Afganistana, Kosova…, koje pod američko-njemačkim zapovjedništvom plaćaju debelim deviznim milijunima hrvatski porezni obveznici radi zaštite, jelte, ne imperijalnih interesa korporativnog zapadnog kapitala, nego baš hrvatske nacionalne sigurnosti (sic), demokracija bi, „naš način života“ made in USA i svjetski mir odavno već otišli u vražju mater. Hrvatska, koja drži svoje građane na kruhu i vodi, natalitetno izumire i trajno iseljava radno sposobno stanovništvo zajedno s obiteljima, ne zna što će s Agrokorom, kako otkupiti Inu od MOL-a, omogućiti ljudima osnovno liječenje i školovanje, nema se što gurati u posije, gdje će je svinje pojesti. Koliko se lijekova može kupiti, izgraditi škola i bolnica, zbrinuti starih i nemoćnih, otvoriti novih radnih mjesta… za tri milijarde kuna poreznih obveznika što ih HDZ-ova vlada kani spiskati na polovne avione F-16?  

Marijan Vogrinec

Jens Stoltenberg, glavni tajnik ratobornog NATO-a, te vojne toljage korporativnog zapadnog imperijalizma pod zapovjedništvom SAD-a, gotovo ultimativno traži od država članica (29) drastično povećanje proračunskih troškova za vojsku. Da se pacifisti baš ne bi previše naljutili te – zašto ne? – izveli miroljubive porezne obveznike prosvjedovati na ulice i trgove radi rušenja promilitantnih vlasti, jer žele trošiti njihov novac na ubijanja ljudi koji ih, uostalom, ničim ne ugrožavaju, povećanje vojnih izdataka licemjerno se zamotava u celofan, pazi sad: potreba obrane zemlje. Troje vodećih u RH deklarirano promilitantnih poklonika SAD/NATO-ovih ratnih igara – predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ministar obrane Damir Krstičević, ali i premijer Andrej Plenković – više i ne kriju to da im je enorman državni trošak za oružje preči i od suzbijanja demografske bijele kuge i od slobodnog pada zemlje na prosjački štap.

Grabar-Kitarović je još lani na summitu NATO-a i u drugim prigodama „državničkog“ koketiranja s viđenijim poslovođama zapadnih moćnika velikodušno obećavala vojno jačanje RH (npr. proračunsko izdvajanje za vojsku najmanje dva posto BDP-a bruto, do 2024. godine), a nakon uzastopnih i vrlo grubih Trumpovih prijetnji pacifističkim članicama Sjevernoatlantskog vojnog saveza i nedavnog Plenkovićevog susreta sa samim Stoltenbergom, premijer je i njemu i domaćoj javnosti potvrdio sve što su prethodno govorili državna predsjednica i ministar rata, kao o prijekoj potrebi jačanja hrvatske obrane, nacionalne sigurnosti i participacije RH u očuvanju demokracije i mora u svijetu. Sic. Komarac na slonovom uhu. Baulja pijani miš šumom i dere se iz svega glasa: „Izađi, medvjede, prebit ću te namrtvo!“

Rame uz rame sramote

Prispodobi o pijanom mišu hrvatskog ratobornog politikantstva s najvišeg državnog vrha osobit je doprinos koncem tjedna u zagrebačkoj vojarni Croatia dala Grabar-Kitarović na proslavi 25. obljetnice osnovanja Antiterorističke vojne policije RH. Rekla je da je „nakon Domovinskog rata postalo jasno da se interesi RH ne mogu braniti samo na granicama naše zemlje, što je dovelo do međunarodnog angažmana vojske u čemu je vojna policija imala predvodničku ulogu“. Glupost na ikstu. Interesi RH su sigurnost unutar zemlje i obrana državnih granica s nacionalnog teritorija, a nikako iz tuđih zemalja, desecima tisuća kilometara udaljenim odakle (Afganistan, npr.) nitko ne prijeti niti će ikad prijetiti građanima RH. Hrvatski su vojnici u tim tuđim, suverenim zemljama okupatori koji po diktatu i pod vrhovnim zapovjedništvom SAD/NATO-a krše temeljna ljudska prava, sramote svoju zemlju čuvajući o svom trošku (sic) dupe „partnerskim“ Amerima. Smiješno, beskorisno podaništvo, a ne interes RH.

 AP Photo/ Risto Bozovic

„U rotacijama koje traju 15 godina“, nastavila je farbati tunele, „dokazana je zrelost i izvrsnost naših Oružanih snaga. Svim pripadnicima koji su nosili hrvatsku zastavu u Afganistanu i u drugim kriznim žarištima (što RH ima s tim krizama; niti ih je izazvala,  niti je pozvana niti ih je kadra riješiti – op. M.V.) pripadaju zahvala i priznanje. Ali nije gotovo. Hrvatska je s partnerima preuzela odgovornost za budućnost Afganistana. U toj obvezi ostajemo ustrajni i nastavit ćemo naš angažman koliko bude potrebno – rame uz rame s našim partnerima.“ Među svom silom velikih i malih gluposti što ih je gaf-predsjednica izvaljivala u prošle tri godine mandata, upravo je za Guinnessa ova budalaština nad budalaštinama da je „Hrvatska preuzela odgovornost za budućnost Afganistana“. Treba zaista biti pri sebi, pa vjerovati da je to istina.

Pa, RH s njom na Pantovčaku i HDZ-ovim mudracima što se štafetno smjenjuju od anonimnih zaselaka u kamenitim krajevima do parlamenta i Banskih dvora, Hrvatska nije u stanju obnašati minimalnu odgovornost za samu sebe s vjerojatno već i manje od četiri milijuna žitelja ili se odgovorno odnositi prema prvim susjedima Sloveniji, BiH i Srbiji, a gaf-predsjednica neovlašteno, bez pitanja navaljuje na pleća sugrađanima odgovornost za 35 milijuna Afganistanaca!? Neka si „partnere“ vodi kući, pa s njima radi što želi, ali podilaziti im po svijetu u ime i na trošak svih žitelja RH – nema pravo.

Da nema tih oko 600 pripadnika hrvatske vojničke elite „mirovno“ razasutih od Litve i Poljske do Afganistana, Kosova…, koje pod američko-njemačkim zapovjedništvom plaćaju debelim deviznim milijunima hrvatski porezni obveznici radi zaštite, jelte, ne imperijalnih interesa korporativnog zapadnog kapitala, nego baš hrvatske nacionalne sigurnosti (sic), demokracija bi, „naš način života“ made in USA i svjetski mir  odavno već otišli u vražju mater. Da parafraziramo onog nacionalista iz susjedstva koji je od analfabeta dogurao do jezičnog reformatora: Hrvati svi i svuda. Stoga su Kolindi Grabar-Kitarović, ministru Damiru Krstičeviću i oktavu niže Andreju Plenkoviću dnevno prepuna usta međunarodnih ugroza, opasnosti iz bližeg susjedstva (Srbija i BiH?), ljutih islamskih terorista, izbjegličko-migrantskih rizika, „partnerskih“ obaveza u „mirovnim misijama“ (mirovnim, sic) i tako to. Patološki folklor? Opet danse macabre?

Ovih će dana HDZ-ova državna vlast objaviti od koga će i po kojim uvjetima i cijeni kupiti u nacionalnom interesu (sic) eskadrilu višenamjenskih lovaca-bombardera, za koju se mjesecima unaprijed politikantski tapacira javno mnijenje ne bi li otupjelo na bačenih u vjetar tri milijarde kuna iz džepova građana. Samo za goli roh bau sustav zračne obrane, koji uključuje najmanje još toliko novca poreznih obveznika za ono što se zove – ključ u ruke. Od obuke pilota, trenažera, naoružanja, rezervnih dijelova, itsl. do zemaljske infrastrukture s odgovarajućim elektronskim sustavima. Među četiri zapadna ponuđača višenamjenskih letećih sijača smrti, javna je tajna, proamerička će se vlast RH najvjerojatnije – glupo pitanje: zašto? – odlučiti upravo za uvelike već izraubane američke F-16 iz izraelskih hangara.

Platit ćemo ih možda neku lipu manje od cijene ponuđenih ganc-novih švedskih JAS-39 Gripena, koje Šveđani prodaju za 45-50 milijuna dolara po komadu, a čak su i boljih performansi. Važno je da Banski dvori i Pantovčak udovolje sve redikuloznijem Donaldu Trumpu, a sad, jelte, manje-više za to što će o gubitku posla u Zagrebu reći Plenkovićev kolega iz Stockholma Stefan Löfven ili sam kralj Carl XVI. Gustaf koji su ponudili kvalitetniju robu. S gledišta hrvatskih obrambenih interesa, suvremene bi protuzračne snage, višenamjenski helikopteri  i učinkoviti balistički sustavi zemlja-zemlja kao kompatibilna komponenta kopnenoj i morskoj vojnoj sili morali biti preča strateška varijanta od borbenih aviona u možebitnoj obrani zemlje od napada izvana.

Nečasna afganistanska avantura

Hrvatska ima nezgodan oblik tankog kiflića (pereca, s navodne londonske salvete Franje Tuđmana na večeri s Paddyjem Ashdownom), stiješnjena među šest susjeda, pa takorekuć čim uzleti, nadzvučna borbena letjelica već zadire u tuđi zračni prostor. Kamoli da se u svom natjeruje s najvjerojatnije jačim i tehnički naprednijim uljezom, a potencijalni – na koji Grabar-Kitarović, Krstičević i Plenković misle, ali ga ne imenuju, jer bi izazvali međunarodni diplomatski skandal – jest jači i tehnički napredniji. Zagreb pak nije jednom opomenut iz Ljubljane zbog nesmotrenih izleta svojih MIG-ova 21 preko obližnje granice s Deželom. Ne radi se samo o tome da rabljena vojna tehnika podrazumijeva i skupu ovisnost o još skupljem servisiranju i logistici – znače li kome u državnom vrhu išta loša ukrajinska iskustva s prapovijesnom eskadrilom MIG-ova 21, kojima u zraku otpadaju dijelovi, pa si piloti katapultiranjem spašavaju gole živote? – nego je riječ i o olakom dilanju teško skucanih milijardi kuna za tuđe opasne vojne performanse po svijetu. To dilanje nije „obrana“ RH iz Afganistana.

Koja je zrela ekonomska, politička ili mirotvorna korist hrvatskih građana od toga što RH godinama već drži naoružani kontingent u Afganistanu, gdje kao na tekućoj vrpci masovno ginu nedužni domaći civili, gdje je vojno zaglavio moćni SSSR i potom se raspao i lančano izazvao pad komunizma u istočnoj Europi i gdje SAD/NATO sa zapadnim saveznicima nema baš nikakvih izgleda pobijediti talibane? A godinama prije 1989. su ih sami proizvodili, naoružavali i uvježbali protiv Sovjeta. Crvena armija je u tom najkrvavijem ratu u zapisanoj ljudskoj povijesti imala oko 20.000 poginulih, oko sedam milijuna Afganistanaca je izbjeglo iz zemlje ili raseljeno, a milijun ih je ubijeno. Smrt je nastavila masovno kositi tu najsiromašniju zemlju na svijetu, koju su 2001. godine napali SAD i Velika Britanija pod izlikom „rata protiv terorizma“.

Samo je lani, po UN-ovim podacima, u Afganistanu ubijeno i osakaćeno 10.453 ili 17 posto više civila, nego 2016. Nepoznat je broj žrtava na teritorijima pod talibanskom kontrolom. To je godišnji rekord otkad je 2009. godine UN počeo dokumentirati žrtve i najočitiji je dokaz da sukobi eskaliraju i da „partneri“ SAD/NATO i saveznici, zajedno s RH, nemaju nikvog uspjeha. Ako je RH odgovoran za Afganistan, što tvrdi Grabar-Kitarović, oni koji su poslali „nositi hrvatsku zastavu“ tim stratištem, moraju odgovarati za ubijene, ranjene, raseljene i izbjegle Afganistance.

Na taj humanitarni užas i poprište nezamislivih ratnih zločina u razdoblju 2001. – 2018., za koje još nitko nije odgovarao, kao ni za talibanske u kratkom razdoblju njihove fundamentalističke vlasti i kasnije, agresori SAD/NATO i saveznici i dalje njeguju laž, izmišljotinu Georgea W. Busha mlađeg o tzv. ratu protiv terorizma. Prvotno protiv Bin Ladenove Al Quaide, a poslije neselektivno, protiv svih islamskih terorista koje SAD takvima proglasi. Američka je izmišljotina/floskula o ratu protiv terorizma poput virusa svinjske kuge ili ebole, a zapravo je smokvin list za nasilno uklanjanje nepoćudnih vođa i režima naftom i inim prirodnim resursima (pre)bogatih zemalja i korporativno pljačkanje tuđe imovine. Već viđeni scenariji – nakon okupacije Afganistana i Iraka – također u Libiji, Egiptu, Jemenu, Siriji… Krvavi danse macabre nastavlja orgijati.

Sramota je za RH da zajedno sa SAD/NATO-om sudjeluje u okupaciji Afganistana, pa i nudi vojsku – za Libanon. Sic. HDZ-ova kasta na vlasti – kao Donald Trump u SAD-u, kao rigidno desničarski vođe Mađarske, Poljske i Slovačke u Uniji – ne žele čuti za azil i jednom izbjeglici iz Afganistana. Nepoželjni su, licemjerno ih nazivaju ekonomskim migrantima. Baš kao i nesretnike iz Sirije, Iraka, Libije i inih zemalja Srednjeg i Bliskog istoka te Afrike, gdje zapadni korporativni kapital vojnom cokulom i totalnom korupcijom, jelte, „širi demokraciju i čuva naš način života“. Sic. Digitalno je doba omogućilo cijelom globusu vidjeti/čuti mladog Afganistanca ovih dana usred Pariza koji na polarnoj hladnoći, s desecima izbjegličkih supatnika među okruglim tzv. psećar-šatorima, kaže, prezren, opet gleda smrti u oči. Nesretni ljudi bez hrane, lijekova i toplije odjeće, lože drvne otpatke na asfaltu i – čekaju Godota.

RH ne samo što nečasno drži fenjer „partnerima“ u pljačkanju i destrukciji suverenih zemalja, sudjeluje u tome i vojnom potporom, sramoti se nečovječnim stajalištima u UN-u o pravu Palestinaca na državu i slobodu, nego i skupo plaća svoju poltronsku ulogu u agresivnom i za civilizaciju pogubnom zapadnom dehumaniziranju svijeta. I za to dobiva pohvale upravo glavnih krivaca za zlo, onih što otimačinu i kapitalističku gramzljivost, nečovječnost i gaženje temeljnih ljudskih prava i sloboda pakiraju u lažni celofan „širenja demokracije i čuvanja našeg načina života“. To je „demokracija“ koja ustavno proklamira slobodu i svakog munjenog u glavu da si kupi jurišnu pušku u prvoj samoposluzi u svom kvartu i onda pobije školarce na nastavi. „Demokracija“ je to psihijatrijskog naputka učiteljima da revolveraški opasani dolaze na nastavu eda bi se onaj munjeni u glavu uplašio i odustao od škole kao streljane sa živim metama. Takvo nešto može smisliti valjda samo najblistaviji američki um.

„Cijenimo vašu snažnu predanost NATO-u i doprinos Hrvatske našoj zajedničkoj sigurnosti“, kazao je neki dan Jens Stoltenberg premijeru Andreju Plenkoviću za njihova susreta u Bruxellesu uoči neformalnog sastanka čelnika zemalja EU-a, zadovoljan reportom o hrvatskoj kupnji borbenih aviona, povećanju vojnih izdataka i spremnosti za daljnje sudjelovanje RH u NATO-ovim „misijama“ u svijetu. „Cijenimo vaš doprinos u raspoređivanju hrvatskih vojnika u Litvi i Poljskoj, i to što imate svoje postrojbe u obje NATO-ve misije, u Afganistanu i na Kosovu, te ulogu koju imate u suočavanju s izazovima na zapadnom Balkanu.“ Plenković je, cvjetajući od ponosa, podsjetio da će početkom travnja biti devet godina otkako je RH u NATO-u: „Mislim da smo u tom razdoblju pokazali solidarnost s našim saveznicima“.

Ideje naše – novac vaš

A ta solidarnost ima više nego opipljiv novčani ekvivalent, uključujući članstvo u Uniji, zbog kojeg je životni standard kontejnerskog naroda u RH – ne političara, branitelja i katoličkog klera – godišnje kraći za brat-bratu jednu godišnju bruto plaću svih 250.000 državnih činovnika ili dug zdravstvenog sustava puta tri. Budući da će proračun EU-a zbog Brexita ostati bez više od devet milijardi eura godišnje, neophodno je zatrpati tu rupu, a Plenković je već dao bjanko obećanje vodećima u Bruxellesu: računajte na nas, Hrvate. Lako je tuđim k….m gloginje mlatiti, ironizirao bi mudar puk. Očito je RH političarima do te mudrosti i tzv. nacionalnih interesa – izraženih nekim materijalnim i moralnim determinantama – stalo kao do lanjskog snijega. Tuđi novac – moj džep, zapravo prepravljena licencija originala Ostapa Bendera ideje naše – benzin vaš, u RH je od 1990-ih godina nacionalni sport No. 1.

Varijanta, pak, ideje vaše – novac naš vrijedi za participaciju RH u „partnerstvima“ i misijama“ SAD/NATO/EU-a radi, kako Stoltenberg znade lijepo reći, „doprinosa Hrvatske našoj zajedničkoj sigurnosti“. Jer, „širenje demokracije i očuvanje našeg načina života“ nemaju alternativu. „Nastojat ćemo u mandatu ove vlade učiniti iskorake koji će obrambene sposobnosti Hrvatske i općenito sigurnosti podignuti na razinu pouzdanog, učinkovitog i brzog interoperabilnog partnera u međunarodnoj zajednici“, bio je premijer Plenković izravan na Drugoj međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji u organizaciji HDZ-ove Zaklade hrvatskog državnog zavjeta i Zaklade Konrad Adenauer. Da ne bude zabune o lojalnosti i skočiti na svaki zapadni aport.

„Želimo da naša Hrvatska bude sigurna“, dopunio ga je vladin potpredsjednik i ministar obrane Damir Krstičević. „Ulaganje u obranu je ulaganje u vlastitu sigurnost i vjerujem da će ova vlada zaustaviti negativne trendove u vezi s obrambenim proračunom. Godine 2008. je proračun MORH-a iznosio 5,2 milijarde kuna, a šest godina kasnije 4,2 milijarde ili 26 posto manje. NATO-ov je uvjet dva posto BDP-a bruto, što sada ultimativno od svih članica zahtijevaju američki predsjednik Donald Trump i njegov poslovođa u Sjevernoatlantskom savezu Jens Stoltenberg. Inače, tvrde, uskratit će NATO-ove usluge neposlušnima. RH je sada na 1,23 posto BDP-a za vojne potrebe. Pristanak na dva posto znači uzeti nekome više od dvije milijarde proračunskih kuna i dati vojsci – za obranu. Ili, posegnuti dublje u džep građana?

Koja vražja obrana? Od koga, i zašto? Već bliže pola stoljeća nema ni Varšavskog pakta, ni Berlinskog zida niti SSSR-a kojem je Varšavski pakt u blokovskoj podjeli svijeta (komunizam – kapitalizam, strogo razdvojeni tzv. željeznom zavjesom) služio nakon Drugog svjetskog rata na isti način i u istu militantnu svrhu kao NATO SAD-u i zapadnim saveznicima. Hladnoratovski impregniran antagonizam suprotstavljenih ekonomskih i ideoloških sustava, kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, po diktatu SAD-a i SSSR-a, kulminirao je listopada 1962. u 38 dana tzv. kubanske raketne krize kada se prvi put u ljudskoj povijesti čovječanstvo našlo pred potpunim uništenjem. Armagedonom. Svi su znaci da se svijet opet kreće u tom smjeru.

Da se u zadnji tren ipak nije našlo kritično zrno pameti američkog predsjednika Johna F. Kennedyja i sovjetskog Nikite Hruščova te – na intervenciju katolika Kennedyja – posredništva pape Ivana XXIII., nuklearni rat ne bi preživjeli ni štakori. To je bila i povijesna prekretnica u hladnom ratu, jer su se obje velesile poslije dogovorile da će smanjivati i međusobno nadzirati arsenale sudnjeg dana. Danas, kad najmanje 11 zemalja na raznim stranama svijeta raspolaže nuklearnim oružjem, pojedinačno stoput razornijim od Fat Mana kojeg je Harry S. Truman 1945. bacio na Nagasaki. Ratnozločinački, na nedužne japanske civile. Kao u slučaju Hirošime, bez ikakvog, pogotovo ne vojnog opravdanja. Samo radi pokazivanja nadmoći na uznapredovalom već početku hladnoratovskog nadmetanju SAD-a i kapitalističkog Zapada sa SSSR-om i komunističkim Istokom. Glupo do neba, ali bolno istinito.

US Central Command photo

Pretpovijest za dlaku izbjegnutog armagedona, sudnjeg dana čovječanstva, sve je sličnija hladnoratovskom folkloru koji NATO/SAD demonstrira otkako se – a liječnici kažu da je psihički zdrav – Donald America First Trump uselio u Bijelu kuću, udario u neke nove ratne bubnjeve (ne samo) na Bliskom istoku te nesmotreno počeo gaziti kurje oči i svjetskim velesilama Moskvi i Pekingu. Na užas čak mnogim razumnim Europljanima, koji zaziru od Uncle Samovog ratnohuškačkog komplota s nekoliko bivših zemalja Varšavskog pakta, jer pod američkim generalima izazivaju vraga na samim ruskim granicama. Zajedno s dvjestotinjak hrvatskih vojnika koji će, bude li zagrmjelo – kao i sunarodnjaci im iz Pavelićeve 369. pojačane pješačke pukovnije, zimi 1942. pod Staljingradom – prvi biti izbrisani s liste živih.

„Ruska Federacija posjeduje nova oružja kakva zasad nema ni jedna druga zemlja u svijetu“, prenijela je Hina tvrdnju predsjednika Vladimira Putina  iz godišnjeg izvješća prošlog četvrtka zastupnicima obaju domova ruske Dume, koju su objavili svi svjetski mediji. „Mi smo počeli razvijati te nove vrste strateškog oružja, koje uopće ne koriste balističku putanju leta prema cilju. To znači da je proturakezni sustav u borbi protiv takvog oružja beskoristan i besmislen. Nova krstareća raketa s nuklearnom bojevom glavom pokusno je lansirana u prosincu 2017. godine. Domet je skoro neograničen i ona može manevrirati koliko god treba. Jednom će vjerojatno i drugi u svijetu imati to oružje, ali do tada će naši momci smisliti nešto novo i još bolje.“

Kišobran s rupama

Putin je također izvijestio da je „u Rusiji uspješno završeno testiranje hipersoničnog raketnog sustava te da je on postavljen na jugu zemlje“ 1. prosinca 2017. „Raketa, čija brzina deset puta premašuje brzinu zvuka, može izbjeći protuzračnu obranu i proturaketne sustave i doletjeti do mete udaljene do 2000 kilometara s običnim i nuklearnim bojevim glavama. U Rusiji su razvijena bespilotna podvodna plovila koja se mogu kretati na jako velikoj dubini, imaju međukontinentalni domet i to brzinom višestruko većom od brzine podmornica, najsuvremenijih torpeda i svih vrsta, čak i najbržih brodova“, kazao je ruski predsjednik. Iz SAD-a je smjesta stigao odgovor: „Spremni smo!“

Iz ruskog se vojnog vrha moglo čuti i posprdnicu o SAD/NATO-ovom raketnom štitu u Europi od Baltičkog mora preko Poljske i Češke do Rumunjske kao o kišobranu s rupama i, budu li izazvani, ruski će projektili kroz te rupe pogoditi svaki cilj na neprijateljskom teritoriju. Službena SAD/NATO-ova mantra glasi da raketni štit služi za obranu EU-a od balističkih napada iz Irana i Sjeverne Koreje (sic). Te dvije zemlje, koje Donald Trump ne može zamisliti da uopće postoje, istina, niti imaju razloga niti prijete europskom Zapadu na takvim su pozicijama na globusu da bi njihove rakete morale prelijetati Rusiju, pa je – jelte – logično da je i proturaketni štit okrenut prema zemlji (Rusiji) iz kojeg smjera prijeti opasnost. I hrvatski vojnici su na ruskoj granici zbog prijetnje Uniji – iz Irana i Sjeverne Kporeje!? Kretenizam prve vrsti. Kao da su u Kremlju sve sami debili, pa vjeruju Amerima na riječ da vojno ne prijete baš njima.

Dijelom jest riječ o znanstvenoj fantastici u objema hladnoratovskim porukama – iz Moskve o novom nuklearnom oružju „koje nitko drugi u svijetu nema“, odnosno iz Washingtona da je „SAD spreman“, ali tajming i težina prijetnji gospodara života i smrti na Plavom planetu moraju se najozbiljnije uzeti u obzir. Dovoljno je da neka budala u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu pritisne pogrešno dugme ili da neki još veći luđak iz korporativno-vojnog interesnog kruga na Zapadu pomisli da je ruska jabuka zrela za ubrati. I tada je kraj.

Povijest, koja luđacima nikad nije bila učiteljica života, uči da Ruse nijedan agresor u povijesti nikad nije pobijedio na njihovom tlu, ali i bez obzira na samoubilačke avanture Napoleona i Hitlera, treba imati defekt u mozgu, pa misliti da su bivše desne ruke američkih predsjednika za nacionalnu sigurnost i geostrateški fantasti Henry Kissinger i Zbigniew Brzezinski u pravu svojim teorijama o tzv. novom svjetskom poretku, američkom (21.) stoljeću i euroazijskoj šahovskoj ploči Lisabon-Vladivostok. Račun bez krčmara u kojem RH ne bi smio biti ni sporedna stavka. Dok je Vladimir Vladimirovič gazda u Kremlju, CIA i kupljeni domaći špicli džaba kreče oko Alekseja Navaljnog. Ruska Federacija nije Ukrajina. Još manje Irak, Libija, Sirija.

Hrvatska, koja drži svoje građane na kruhu i vodi, natalitetno izumire i trajno iseljava radno sposobno stanovništvo zajedno s obiteljima, ne zna što će s Agrokorom, kako otkupiti Inu od MOL-a, omogućiti ljudima osnovno liječenje i školovanje, nema se što gurati u posije, gdje će je svinje pojesti. Koliko se lijekova može kupiti, izgraditi škola i bolnica, zbrinuti starih i nemoćnih, otvoriti novih radnih mjesta… za tri milijarde kuna poreznih obveznika što ih HDZ-ova vlada kani spiskati na polovne avione F-16? Koje par ruskih MIG-ova 35 poskida kao vrapce, a da ih ovi ni ne vide. Kao što američki piloti nevidljivih (sic) aviona za NATO-ova napada na Beograd, ali i nedaleko od Međugorja nisu ni vidjeli srpske projektile sa zemlje, koji su ih oborili – kroz oblake.

RH je u situaciji gladnog kojem kobasica mora biti preča od Shakespearea. Tragično je samo što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ministar što se igra rata Damir Krstičević i premijer Andrej Plenković – a vidi im se to na prvi pogled – nisu gladni niti uopće imaju pojma što znači biti gladan, ne imati za režije i djeci dati bar jedan topli obrok dnevno. Primanja su im boli glava, pa ajmo na teret poreznih obveznika, što košta – košta, glumatati „iskorake koji će obrambene sposobnosti Hrvatske i općenito sigurnosti podignuti na razinu pouzdanog, učinkovitog i brzog interoperabilnog partnera u međunarodnoj zajednici“. Socijalna neosjetljivost i političko-upravljačka svijest vrijedni su im Nobela, da Švedska kraljevska akdemija respektira kategoriju društvenog djelovanja u korist štete vlastitih građana.

Foto: nacional.h

„Članstvo u Sjevernoatlantskom savezu za Hrvatsku će značiti sigurnost i manje troškove za vojsku“, govorio je prije 14 godina tadašnji premijer Ivo Sanader, a odobravajući sekundirao predsjednik RH Stjepan Mesić. Najavljivalo se snažan i unosan proboj domaće vojne industrije, koja će NATO-u prodavati oružje i opremu. Obećanje ludom radovanje. RH je prisiljen kupovati rabljene borbene avione na Zapadu, osjetno povećati vojni proračun, sudjelovati u nečasnim SAD/NATO/EU-ovim „mirovnim“ avanturama u inozemstvu, a sasvim je zanemariva zarada od nekoliko stotina milijuna kuna godišnje na prodaji vojnih kaciga (Šestan Bush) i hrvatskih samokresa (HS Produkt). Ta je vrst profita u drastičnoj neravnoteži već i s afganistanskim troškom – navodno većim od tri milijarde kuna otkad je tamo hrvatski kontingent – a gdje su tek svi ostali. I koji slijede od ove godine nadalje.

Što hrvatski građani imaju od toga? Ama baš ništa. To je ništa još veće kad mu se pribroje veliki devizni troškovi putovanja i dnevnica predsjednici RH, ministru obrane i kojekomu još iz državnog vrha i pratnje kad požele uživo vidjeti tu uništenu zemlju u kojoj hrvatska puška na hrvatskom ramenu, jelte, pod njemačkim zapovjedništvom, a njemačko pod američkim – „širi demokraciju i brani naš način života“. Kao da narod tamo, svoj na svome, nema pravo na svoj način života, a taj je jednako svetinja kao američki ili hrvatski. Afganistanci imaju pravo na svoje viđenje demokracije koje, pak, ni u čemu ne mora biti – i zašto bi bilo? – istovjetno američkom ili hrvatskom kao goloj imitaciji američkog. Kapitalistički neokolonijalnog i krajnje bešćutnog.

Šteta veća od koristi

Svaka zemlja ima isto pravo koje zapadni imperijalisti traže za sebe, kod kuće i po svijetu, i imaju na svaki način pravo – bez tutorstva sa strane i lažnog paternalizma – braniti svoj način života i svoje viđenje demokracije. Amerikanci su od doseljenja na tuđe u Novi svijet potvrđivali svu nakaznost svog prakticiranja demokracije, ljudskih prava i sloboda, genocidan smisao za uvažavanje drugih i drukčijih, revolverašku sebičnost u stjecanju imovine… I taj obrazac „demokracije, slobodnog svijeta i našeg načina života“ nasiljem žele nametnuti cijelom svijetu. America First! Bez obzira na cijenu, jer ju ionako plaćaju drugi. I uvijek je najveća u danim okolnostima.

Budući da se NATO nije iskazao kao iole vrijedan ulagač u hrvatsku vojnu industriju (industriju, sic?), jer moćan američki ratni lobi ima svoje zašto i zato u svijetu trgovine oružjem i vojnom opremom, ministar je Krstičević bio prisiljen spašavati od utapanja domaće sitne proizvođače nedavnim sklapanjem ugovora s 26 tvrtki radi opremanja vojske nekim manje važnim potrepštinama. Nitko više ne spominje da se obećavalo tu opremu prodavati NATO-u i saveznicima. Kad ono… od NATO-a veća šteta, nego korist. Navodno, pišu neki mediji, „RH plaća najjačem vojnom savezu na svijetu 3,5 milijuna eura godišnje, a istodobno hrvatska djeca umiru jer nema novca za tzv. skupe lijekove, umirovljenici koji su pošteno zaradili svoje mirovine danas njima ne mogu kupiti ni najosnovnije…“

Američki predsjednik Donald Trump je za svog posjeta NATO-u lani bio sasvim jasan i izravan u odnosu na zemlje članice, koje ne plaćaju traženih dva posto BDP-a bruto: „Morate platiti! NATO neće braniti članice koje to ne budu činile!“ Hrvatska državna trojka – Grabar-Kitarović, Plenković i Krstičević – krajnje je ozbiljno shvatila poruku, jer je njezin smisao i uvjet američke potpore gradnji LNG terminala za ukapljeni plin na otoku Krku. Samo neka nam je Uncle Samu srce na mjestu, a to što hrvatski građani dišu na škrge u vlastitoj domovini ili bježe iz nje s cijelim obiteljima – nije važno.

The post Preskupi patološki folklor ratnih „mirotvoraca“ appeared first on Tacno.net.

Foto: Hina 

Zemlja kojoj ne trebaju obrazovani i sposobni ljudi, samosvjesni, mentalno neovisni, (samo)kritični, neopterećeni praznovjerjem i političko-ideološkim jednoumljem, bilo kakvom indoktrinacijom, nacionalističkim mitovima i kojekakvim protumanjinskim fobijama – takva zemlja ne treba ni djecu. Djeca su joj trošak i smetnja, ne budućnost. Na taj defekt dnevno upozoravaju demografi Anđelko Akrap i Stjepan Šterc, predlažu rješenja, ali ne doživljavaju ih baš oni koji su, hvale se – preuzeli odgovornost. Sic. Koju vražju odgovornost može preuzeti urođeno neodgovorna politička duša? 

Marijan Vogrinec

„Hrvati, rađajte djecu, država nam izumire brzinskom stopom od blizu 100.000 duša godišnje.“  Što nerođenih, što iseljenih glavom bez obzira. Nacionalno osviješteni demografi u očaju si čupaju kosu s glave, oni koji je još imaju, jer govore gluhima. Bogobojazan svijet pred oltarima skrušeno pognutih glava trpi klerikalne packe, jer bez katoličkog podmlatka i crkvena će lemuzina s vremenom postati Sahara. Nitko važan u vlasti ne doživljava ozbiljno ni povremene, reda radi, pronatalitetne vapaje ministrice demografije i još koječega Nade Murganić, koja vlastitim primjerom jednog djeteta u obitelji nije osigurala državi ni prostu reprodukciju. Ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svojim prijekorima vladi ovih dana – iako je sa samo dvoje djece u zamjenu za prvog gospodina Jakova i za sebe namrla budućnosti RH tek natalitetni status quo – nije baš uvjerljiva kad s Pantovčaka, iz najluksuznijeg turističkog ureda u zemlji (Boris Rašeta u Pressingu televizije N1 Hrvatska), drámi drugim obiteljima o ugroženom opstanku nacije. Tko joj je, pronatalitetno osviještenoj, branio imati petero ili više djece? Osobni je primjer vjerodostojniji od tisuću riječi.

Razočaran vladinim ignoriranjem činjenice da je lani bilo 17.000 manje djece u rodilištima nego trupala u mrtvačnicama, mladi znanstvenik Marin Strmota (HDZ) teatralno, na presici, pred demografskom ministricom s preferencijama upravljanja staračkim domom, ostavlja se posla državnog tajnika u jalovom resoru. U kojem je jedini bio kvalificirani stručnjak za demografiju. Natalitetna revitalizacija RH nije ni u vladinom fokusu niti u operativi resornog ministarstva. To je politički folklor i mazanje očiju javnosti, objasnio je Strmota zašto nakon godine i četiri mjeseca više ne želi sudjelovati u obmani koja nema smisla i gdje se ne uvažavaju ne samo njegovi nego ni prijedlozi drugih istaknutih demografa. Sizifov posao, poručuje, nije za njega.

Da javna drama s uznapredovalom tzv. bijelom kugom makar naoko ispadne blaža, a zvučne Strmotine pljuske nesposobnoj šefici i premijeru Andreju Plenkoviću manje bolne, stranački ZNA SE kome naklonjen HRT angažira svoju dubrovačku dopisnicu za vaditi vruće kestenje iz vatre. Kad već premijer u korist vlastite političke štete još ne želi smijeniti ministricu Murganić, koja ozbiljnim gafovima izaziva javnu sablazan (degenerična definicija obitelji u izmjenama Obiteljskog zakona, europski poklon-paketići za siromašnu djecu podijeljeni u privatnom katoličkom vrtiću, itsl.). Lokalna HRT-ova novinarka iz Dubrovnika, koja godinama ne razlikuje naglaske standardnog hrvatskog jezika i govora gospara, dovodi u domove tv gledatelja vrijednu glavu sretne obitelji praktičnih katolika – s 12 djece.

Obrazac „pravog Hrvata i katolika“

Uspješan pater familias, navodno i vlasnik privatne gimnazije, strahopoštovanjem je vidno opčinjenoj novinarki izdiktirao u javnomedijski mikrofon hrvatske dalekovidnice ono što svaki „pravi Hrvat i katolik“ mora ne samo znati, nego prakticirati. Makar ga se u pola noći prene iz sna. „Djeca su bogatstvo i sreća svake zdrave obitelji“, glasi poruka. „Djeca su budućnost naše domovine“. Za čistu peticu ponovljena lekcija na kojoj su, da nisu skromni kakvi već jesu, mogli doktorirati pronatalitetni prvoborci i obiteljski osviješteni aktivisti Vincent John Batarelo, Željka Markić, Sanja Orešković… Tu lekciju neumorno, kao peto evanđelje, propovijedaju i svi odreda katolički „pastiri“ i na misama i izvan njih. Nema naznaka da će prestati u doglednoj budućnosti.

Kad već vrag tako nezaustavljivo odnosi šalu pa, uvjerljiviji od Onoga Gore, rastjeruje rode nad hrvatskim rodilištima, neki među „pastirima“ – svako malo dojavljuju mediji – rado potajice uzimaju stvar u svoje ruke na način koji nema veze s celibatom. Ne ostaju samo na verbalnom bušenju kondoma, za razliku od domišljatog Brešanovog don Fabijana (Krešimir Mikić), nego i sami tu i tamo zabijaju golove u izumirućem hopa-cupa sportu. Jedni smiju a neće i ne bi, drugi ne smiju a hoće i bi. Što se može. Čovjek je slab i vjeroloman stvor; Bog je, uče na vjeronauku, velikodušan i svakom sve oprašta. Kud’ ćeš jačeg dokaza od tog da – na zagovor antikomunikatora 2017. godine – oprašta najgnjusnije ratne zločine za koje je Haag odrapio Dariju Kordiću 25 godina robije. A on sada „Božji čovjek“ i nema župnog dvora u Hercegovini (BiH) i RH, gdje ga ne primaju kao ovozemaljsko božanstvo. Bogobojazno nevinašce.

No, dobro, tako je kako jest u nesuđenoj velikoj Hrvatskoj (RH plus nerealiziran tzv. treći entitet u BiH), gdje po riječima vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića „naočigled svijeta nestaje cijeli jedan (hrvatski, op. a.) narod“, ali nitko od vrlo učenih katoličkih „pastira“ niti ne pokušava objasniti što Onaj Gore ima protiv Hrvata. Zašto ih drži u nemilosti i kažnjava puzećom eutanazijom? I desno-lijevim kastama na vlasti kojima ništa ne znači drastičan pad nataliteta i masovno iseljavanje cijelih obitelji u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi. Kad već Bog ne voli Hrvate, pa ih se valjda kani riješiti ne samo tzv. bijelom kugom – na koju nisu reagirale ni ova niti prethodne vlade – već i kobnim političko-ideološko-svjetonzorskim daltonizmom u ekonomskom, društvenom i moralnom području, Hrvatsku neće spasiti ni „svećenikova djeca“ niti izvjestan broj tzv. tri plus obitelji, koje HRT-u, političarima na vlasti i „pastirima“ služe tek za futranje pronatalitetnog agitpropa.

Nije trebao nikakav javni performans Marina Strmote, kontraproduktivan demagoškim interesima HDZ-a i kompromitirajući za proklamirane zvučne premijerove prioritete – demografira first! – jer odavno i vrapci na grani živkaju da ZNA SE politička opcija u 20 godina vlasti od 27 godina RH (sedam godina je vladao SDP) nije ni znala niti željela voditi produktivnu/učinkovitu demografsku politiku. Što je Strmota čekao/radio godinu i četiri mjeseca u demografskom ministarstvu, koje je ustrojbena sprdnja u permanentnim skandalima, kad je vidio da ga njegovi stranački drugovi tamo drže tek  kao maramicu kojom se maše u folklornom kolu? Njegova bi neprijeporna teorijska znanja i sposobnosti mladog znanstvenika, vjerojatno i neki ideali ipak nešto vrijedili studentima na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, kamo se vratio.

Strmota u cijeloj toj priči, zapravo, niti je važan niti je njegov postupak signifikantan za izliječiti bolesno demografsko stanje nacije. To nije moguće s političkim kastama kakve će se bar još dva-tri mandata opetovati na nasuprotnim stranama Markovog trga niti je izgledno u državnom uređenju ili društveno-političkom ustroju, kojim je RH ustupio kapitalističkim neokolonizatorima svoju tzv. samostalnost, neovisnost i suverenost. Ma kako se bogobojazan puk beskonačno molio, ona agilna manjina štancala obiteljske uzdanice jedno drugom do uha, „pastiri“ propovijedali „Božju volju“ i političari farbali tunele sve novim i ljepšim bojama, balkanski će kiflić demografski kopnjeti. Nezaustavljivo i sve drastičnije. Po popisu stanovništva 2011. godine, u RH je živjelo 4,284.889 žitelja, sedam godina kasnije procjenjuje se da ih je nešto manje od četiri milijuna, a nastavi li se taj trend pada nataliteta i iseljavanja, statističari UN-a predviđaju još crnje stanje – samo oko 3,5 milijuna, ili čak i manje stanovnika.

Zemlja kojoj ne trebaju obrazovani i sposobni ljudi, samosvjesni, mentalno neovisni, (samo)kritični, neopterećeni praznovjerjem i političko-ideološkim jednoumljem, bilo kakvom indoktrinacijom, nacionalističkim mitovima i kojekakvim protumanjinskim fobijama – takva zemlja ne treba ni djecu. Djeca su joj trošak i smetnja, ne budućnost. Na taj defekt dnevno upozoravaju demografi Anđelko Akrap i Stjepan Šterc, predlažu rješenja, ali ne doživljavaju ih baš oni koji su, hvale se – preuzeli odgovornost. Sic. Šterc je navodno bio Plenkovićev izbor za ministra demografije, ali demograf se iz nekih razloga nesretno zakopao među 330.000 blokiranih građana RH, pa je silom nesretnih okolnosti isplivala Karlovčanka Nada Murganić. Iako HDZ-ovac, Stjepan je Šterc bez dlake na jeziku u kritici „svojih“ na vlasti.

Demografska revitalizacija bez alterntive

Kaže, nema budućnosti zemlja koja je neprijateljska vlastitim žiteljima, osobito novim naraštajima, svom podmlatku. A Hrvatska im jest neprijateljska, jer u okolnostima kad natalitetno i iseljenički izumire, demografija mora biti prva stavka državnog proračuna kao konsenzualno stajalište svih političkih opcija. Ta vrst revitalizacijske politike mora biti i prvi/ključan uvjet krupnim stranim kapitalističkim vlasnicima tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH da uopće smiju pristupiti na ovaj dio zapadnog Balkana. Bez toga, uzalud vam trud svirači. Unatoč svim politikantskim busanjima u kockasta prsa od stoljeća sedmog, hrvatske branitelje i Domovinski rat, katoličku vjeru i buljuk prastarih kraljeva, knezova, banova…, koji su svi odreda zapravo bili vazali moćnih europskih dinastija i najčešće se međusobno klali, ovdašnje vlasti propustile su svih 27 godina obnašanja državne licencije RH za uvjetovati samoodrživ opstanak zemlje upravo tim dvjema determinantama.

Demografska revitalizacija, što košta – košta, nema alterntivu. Preča je od ičeg na rashodovnoj strani državnog proračuna. Državi koju vode razumni političari ne smije biti važnije spiskati tri milijarde kuna za 12 američkih polovnih borbenih aviona F-16 od djece i organizirane/učinkovite skrbi za mlade obitelji. Kada država „nema novca“ za djecu, stanove mladim obiteljima i radna mjesta s redovnim plaćama od kojih se može pristojno živjeti, „nema novca“ za dječje doplatke svoj djeci znatno više od 200-350 kuna mjesečno, radne olakšice majkama (bez straha od otkaza) i naknade za svo vrijeme trudnoće i nakon poroda najmanje na razini prosječne plaće u RH, kad nema dovoljno i po pristupačnim cijenama mjesta u jaslicama i vrtićima, potrepštine za djecu barem oslobođene PDV-a, itsl., licemjerno djeluju „pronatalitetne“ vladine mjere i obećanja, što demografi smatraju vatrogasnim i neučinkovitim.

Političari na vlasti šakom i kapom razbacuju novac poreznih obveznika na vlastiti luksuz – od neumjereno visokih plaća, radnih povlastica, reprezentacije, automobila, pametnih telefona, klijentelističkih izdataka „svojima“, milijunskih javnih nabava koje nerijetko postaju predmetom kriminalnih obrada do očitih financijskih promašaja zbog neznanja i nesposobnosti, itsl. U taj kontekst sramotnog preusmjeravanja novca „kojeg nema“ na pogrešne, asocijalne i razvojno impotentne „državne prioritete“ ide i bahato razbacivanje milijunima poreznih obveznika na preglomazan (više od 150 činovnika) Ured predsjednice RH Grabar-Kitarović i njezina beskorisna turistička putovanja. U tri je godine mandata posjetila oko 70 zemalja, proputovala i potrošila novca u inozemstvu više nego prethodnici Stjepan Mesić i Ivo Josipović zajedno u svojih 15 godina.(10 + 5).

Globtroterica je uvjerljivo ostavila iza sebe i oca antihladnoratovskog/antiblokovskog Pokreta nesvrstanih (1961.) i tvorca međunarodne politike miroljubive koegzistencije, jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita u 35 godina vladanja 24-milijunskom SFR Jugoslavijom. U kojoj tzv. bijela kuga nije imala ni podstanarski status. Koja bi to debela svota bila za demografsku obnovu RH da se sva državna poduzeća, agencije, ministarstva, saborski zastupnici, Banski dvori i Pantovčak, sijaset inih institucija na državnim jaslama, općinske i županijske birokracije, injsl. odreknu samo jednog od uskrsnih, božićnih i novogodišnjih domjena ili da država ne kupuje svojim šefovima svako malo tisuće novih automobila „više srednje klase“ (sic) s grijanim kožnim sjedištima, senzorima, automatikom…

Ima država novca, itekako ga ima – vidi bildanje vojnog proračuna po NATO/SAD-ovu naputku, braniteljske kune po šatoraškim kriterijima ili rasipničke naknade Agrokovim povjereničkim mađioničarima – ali ga nema za svoju djecu i ne za 95 posto građana izvan povlaštenih kasta političara, branitelja i Katoličke crkve, za koje niti je bilo niti će biti zime. Makar sve rode prezrele hrvatska rodilišta i sva se mladež iselila iz vlastite domovine, gdje je napokon ostvaren tisućljetni hrvatski san o tome da Hrvat bude svoj na svome, hrvatski novčanik u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu“.. Nakon Strmotine demografske bure u čaši vode, premijer Plenković se ipak osjetio prozvanim – ako zbog ničeg, a ono zbog vlastite mantre s početka mandata – pa će povećati obiteljski cenzus za stjecanje prava na dječji doplatak tako da bi oko 150.000 dječjih duša moglo steći pravo na 200 kuna mjesečno. Nedovoljno za kruh i mlijeko, ali „motivirajuće“ za iznenadnu rodilišnu hiperprodukciju?

Točno 150.000 djece manje je rođeno u RH od 2001. do 2011. godine, stanovništvo se postaralo 10 godina i sada prosječna dob iznosi 42,8 godina (najstariji u Europi) te se premijer Plenković još lani koncem veljače na konferenciji „Demografija – refleksije na mirovinski sustav“ javno duboko zabrinuo. „Demografija je strateško pitanje za budućnost Hrvatske, temelj je gospodarskog, društvenog, regionalnog i ukupnog razvoja zemlje“, otkrio je tada toplu vodu, ali s njom u međuvremenu nije ništa učinio, već upravo posrkao jezikovu jugu iz Bruxellesa zato što ne provodi tzv. strukturne reforme. „Naša je zadaća poboljšati uvjete života u Hrvatskoj kako bi se zaustavio proces odlaska mladih. Namjera nam je koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi mladi ostajali u zemlji i ovdje ispunjavali svoje potrebe, nalazili posao i osnivali obitelji.“ Rečeno i – zaboravljeno.

Marin Strmota je te „dobre namjere“ na putu u demografski pakao nazvao političkim folklorom, a ministrica Murganić „pritiskom obveza koje znanstvenik nije izdržao“, što je čista demagogija i posipanje pepelom zbog izostanka iole vrednijih rezultata. Ne samo na demografskom području nego i na područjima socijalne politike i skrbi za mlade, što je njezina i premijerova odgovornost. „Naša je zadaća poboljšati uvjete života u Hrvatskoj kako bi se zaustavio proces odlaska mladih“, obećao je premijer na rečenom skupu prije godinu dana, a stanje se od tada ne samo što nije čak ni stabiliziralo, nego se drastično pogoršalo. „Namjera nam je koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi mladi ostajali u zemlji i ovdje ispunjavali svoje potrebe, nalazili posao i osnivali obitelji.“

Ta mantra o svim raspoloživim sredstvima njegov je smrtni grijeh, jer sva raspoloživa sredstva nisu niti će pod HDZ-ovom vlašću ikad biti namijenjena djeci i mladim obiteljima, učinkovitim pronatalitetnim mjerama i „ulaganju u budućnost nacije“. Te „budućnosti“ neće biti zbog vladinih poteza – kojima se premijer Plenković svako malo diči – što podrazumijevaju poreznu reformu (u korist produbljivanja socijalnih razlika, a ne socijalne pravde proklamirane Ustavom RH), povećanjem osobnog odbitka za djecu u poreznom obračunu, produženjem radnog vremena jaslica i vrtića, višim rodiljnim i roditeljskim naknadama (s 2660 na 4000 kuna), itsl. Ako demografska politika, kaže, „ima ključno mjesto u vladinim programima“, zašto se to ne osjeti u dnevnoj operativi?

Žrtva državne bešćutnosti

„Devet desetina Hrvatske je u prirodnom padu, nestaje s malom mogućnošću da se oporavi“, tvrdi demograf Stjepan Šterc. „To treba biti pitanje domovinske sigurnosti. Bez obzira na upozorenja, nećemo se tako jednostavno izvući iz ove situacije. Irska nam može poslužiti kao pozitivan model i moramo shvatiti da je to strateško pitanje Hrvatske i njezina opstanka.“ A kako to izgleda u praksi – čak i kad su posrijedi djeca s teškoćama u razvoju, koja su na krajnjoj društvenoj i margini zdravstvenog sustava – potvrđuje primjer devetogodišnje Vite Marije Crnko, kojoj pucaju kosti ako stane na noge i pokuša hodati. Djevojčica boluje od rijetke bolesti, neurofibromatoze tipa 1, kongenitalne pseudoartroze tibije fibule te obostranog optičkog glioma. Invaliditet joj je utvrđen još prije osam godina, a budući da se u međuvremenu njezino stanje nije poboljšalo, tim je skandaloznije da joj je nedavnim vještačenjem ukinut invaliditet. Odluku je donijela oftalmologinja, a ne neurolog ili ortoped što bi bilo logično.

„Budući da je još kao dojenče počela koristiti ortozu (ortopedsko pomagalo), prava je imala od tada“, ispričali su roditelji novinarki Jutarnjeg lista Ivani Krnić. „Riječ je o uvećanom dječjem doplatku u iznosu od 831,50 kuna, 1250 kuna osobne invalidnine i gradske pomoći od 200 kuna. Uz to, dodijeljen joj je osobni asistent koji je čuva i pomaže joj u nastavi. Dijete je dosad bilo na 11 operacija.“ Državna birokracija više ne smatra Vitu Mariju invalidom, oduzima joj crkavicu dosadašnjih prava i pušta dijete da bez odgovarajuće pomoći lomi kosti sve do – amputacije nogu. Istodobno, ta ista država RH mjesečno plaća ratnom vojnom invalidu Đuri Glogoškom 25.000 kuna s 4000 kuna supruzi na ime „tuđe njege“. Javnost je prvi put čula za tog živopisnog lika, hrvatski crveno-bijelo ukockanog u invalidskim kolicima, za sramote s 555-dnevnom pobunjeničkom šatrom na zagrebačkoj Savskoj cesti.

Pa sad, ljudi, rađajte djecu, kad ih ne žele hraniti, odijevati, školovati, dati im stan i posao ni političari na vlasti, ni blagoglagoljivi klerici niti produktivci koji ne stignu odahnuti ni pokraj vlastitih desetak ili više obiteljskih uzdanica. Ma kakva djeca u zemlji, čija vlast smjenjuje prije isteka mandata pravobraniteljicu upravo za te klince i klinceze Ivanu Milas-Klarić. A pravobraniteljica je, baš kao i predsjednica saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i korupciji Dalija Orešković, izvrsno obavljala svoj posao. Nema nade za zemlju što daje izborno povjerenje ljudima koji više mare za višenamjenske borbene avione, nakrcavanje materijalnih apanaža ratnim veteranima (zbog čega je premijer Andrej Plenković upravo iz Bruxellesa dobio po nosu), katoličke „pastire“ i svakovrsni luksuz u vrhovima vladajuće kaste, nego za djecu i životni standard svojih građana.

The post Demagoška revitalizacija nacionalne impotencije appeared first on Tacno.net.