Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

U samo dva mjeseca otkako je od 1. siječnja 2018. godine stupio na snagu  Zakon o hrvatskim braniteljima, tzv. šatoraški lex Glogoški-Medved, s nevjerojatno proširenim, skupim i vremenski neograničenim bildanjem svakovrsnih veteranskih prava – proširenih i na članove njihovih obitelji te na bivše pripadnike HVO-a s obiteljima u BiH – prijavilo se više od 4000 „novooboljelih“ od PTSP-a, kao „posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu“. Više od 80.000 ljudi s priznatim statusom hrvatskog branitelja, iz registra od oko 505.000 veterana, stalni su korisnici invalidnina i mirovina po toj osnovici. U prosjeku dvostruko/trostruko viših od civilnih, čak za puni radni staž. Među njima je više od 35.000 ratnih veterana (pravih i lažnih), kojima je PTSP uporišna točka u povijesti bolesti 

Marijan Vogrinec

Umišljeni bolesnik Argan, jamačno iz 17. stoljeća u Parizu, ali može bilo gdje i bilo kada, mala je beba prema unificirano izmišljenom bolesniku, braniteljskom Hrvatku s kraja 20./početka 21. stoljeća u RH, a to ne može bilo kada i bilo gdje. Samo jučer, danas i valjda ne još dugo sutra, i samo u postdomovinskoratnoj Hrvatskoj, gdje se dokaziva hipohondrija „stručno“ i službeno preimenuje u „dokaziv“ posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i uredno plaća iz džepa svih poreznih obveznika. Da je genijalni Jean-Baptiste Poquelin, globalno poznat kao Moliѐre, pisao humorističnu satiru u postdomovinskoratnoj Hrvatskoj, a ne pred smrt 1673 u Francuskoj Kralja Sunca, Bogomdanog, Luja XIV., njegov bi „Umišljeni bolesnik“ nedvojbeno bio znatno i bodljikaviji i zanimljiviji. Ovako, Bijedna Naša još čeka svog Moliѐrea.

Srećom, dočekala je makar Pavu Marinkovića koji se – na opće zgražanje stalno budnih „domoljuba“ – u svom satiričnom filmu „Ministarstvo ljubavi“ dohvatio veselih ratnih udovica, koje uredno inkasiraju državni novac za ubijene/nestale muževe, a uredno žive u divljim brakovima – kao udovice. Ako su Balkanci u ičemu talentirani, to je nedvojbeno do savršenstva istreniran sport izvlačenja novca iz državne blagajne.

U samo dva mjeseca otkako je od 1. siječnja 2018. godine stupio na snagu  Zakon o hrvatskim braniteljima, tzv. šatoraški lex Glogoški-Medved, s nevjerojatno proširenim, skupim i vremenski neograničenim bildanjem svakovrsnih veteranskih prava – proširenih i na članove njihovih obitelji te na bivše pripadnike HVO-a u BiH, kao vojne sastavnice nerealizirane Hrvatske zajednice/Hrvatske republike (HZ/HR) Herceg-Bosne i članove njihovih obitelji – prijavilo se više od 4000 „novooboljelih“ od PTSP-a, kao „posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu“. Više od 80.000 ljudi s priznatim statusom hrvatskog branitelja, iz registra od oko 505.000 veterana, stalni su korisnici invalidnina i mirovina po toj osnovici. U prosjeku dvostruko/trostruko viših od civilnih, čak za puni radni staž. Među njima je više od 35.000 ratnih veterana (pravih i lažnih), kojima je PTSP uporišna točka u povijesti bolesti.

Foto: portalnovosti.com

U ekstremnim stučajevima – npr. 100-postotnog ratnog invalida prve kategorije Đure Glogoškog, šatoraškog kolovođe 555-dnevne pobune 2014./2015. godine u Zagrebu na Savskoj cesti protiv SDP-ove koalicijske vlasti – može se i za tek pola ratne godine inkasirati 25.000 braniteljskih kuna mjesečno. Doduše, s 3800 kuna po osnovi „tuđe njege“, koju s pripadajućim socijalnim i mirovinskim naknadama pruža vlastita žena, ali… Nema veze što taj, koji „ne može bez tuđe njege“, samostalno vozi automobil srednje klase, a svakih mu ga sedam godina besplatno kupuju porezni obveznici. Ni to nema veze, jelte, što oboljeli od PTSP-a ima vozačku dozvolu i oružni list, što jest čudno jer formalno – s obzirom na medicinske indikacije/manifestacije tog oboljenja – u svakom trenutku može „pošandrcati“ i postati opasan za okolinu?

„Ratni“ zaborav dolazi na naplatu

Porezni obveznici RH, uz neumjerenu rastrošnost svih vlada, izdvajaju za materijalna i ina braniteljska prava oko sedam milijardi kuna godišnje, uključivo sufinanciranje oko 1350 veteranskih i stradalničkih udruga i više od milijarde kuna kroz Ministarstvo hrvatskih branitelja. Trošenje tog silnog novca ni ne pokušava se ozbiljno kontrolirati. Status vlasnika HB iskaznice podrazumijeva cijeli set povlastica – od prava na dionice profitabilnih tvrtki, prednosti u stambenom zbrinjavanju (kuće i stanovi, besplatno ili povoljnim kreditom), zapošljavanja, upisa i školovanja djece do bespovratne pomoći u samozapošljavanju ili pokretanju vlastitih businessa, itsl. Vrlo je unosno biti hrvatski branitelj – pa još i ratni invalid ili, ako se baš ne vide tjelesna oštećenja, oboljeli od PTSP-a – u zemlji kojoj životni standard strmoglavo pada, iz koje se godišnje iseljava oko 80.000 mahom mladih ljudi, cijele obitelji, a bijela kuga odnese rodilištima 17.000 beba. Lani je bilo toliko manje rođeno u odnosu na broj umrlih, što je nezabilježno u odnosu na sve godine u prošlim desetljećima.

Novim braniteljskim paragrafima – koje su sastavljali šatoraški drugovi Đuro Glogoški i nakon Pirovog provlačenja HDZ-a kroz iglene uši parlamentarnih izbora te blamaže s Mijom Crnojom imenovani braniteljski ministar Tomo Medved s interesnim krugom istomišljenika – ukinuta su vremenska ograničenja za priznavanje statusa branitelja te oboljenja kao posljedice ratnog angažmana. Dotad je vrijedilo ograničenje: tko se do 2010. godine nije prijavio za dokazivanje statusa branitelja u Domovinskom ratu ili ratnog vojnog invalida, prošla baba s kolačima. Ako 15 ili nešto više godina nekom nije bilo dovoljno za sjetiti se je li ratovao u HV/HVO-u, u kojoj postrojbi i pod čijim zapovjedništvom, odnosno je li ranjen ili stradao na drugi način, krajnje je dvojbeno gdje je uistinu bio i što je radio 1991.-1995. Država te zaboravne više nije uzimala ozbiljno, što je sasvim u redu. No, šatoraški su debelo kompromitirani vođe uspjeli novim veteranskim paragrafima naplatiti premijeru Plenkoviću svoje performanse za dolazak HDZ-a na vlast.

Od sada će se svatko – dok ne umre – moći makar u dobi od sto godina „sjetiti“ da je ratovao „za slobodu hrvatskog naroda, za hrvatsku državu i za sve što danas imamo (sic) u samostalnoj, neovisnoj i suverenoj (sic) hrvatskoj državi“. Gdje su nedodirljive svetinje „dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja“. A to košta što košta i – amen. Do daljnjega, nikakva rasterećenja ne trebaju očekivati. Rečenim se ograničenjima dosad branilo porezne obveznike od ratnoprofiterskih izrabljivanja, najezde lažnih branitelja i ratnih vojnih invalida, ali i suzbijalo kriminal u liječničkim i braniteljskim povjerenstvima za odobravanje tih statusa. Zapravo, kruha bez motike. Primjerice, liječnik Drago Rubala, popularni voditelj narodnjačkih emisija na lokalnom zagrebačkom radiju/televiziji, obogatio se prodavanjem lažnih invaliditeta i zaglavio na robiji. Odgulio je svoje i eto ga opet na medijskoj sceni.

Osim što su ukinuta vremenska ograničenja za prijavljivanje statusa branitelja i ratnog vojnog invalida, pa 4000 najbržih već tapka pred šalterima s kojih se redovito i pouzdano svaki mjesec dijeli ta vrst unosnih državnih apanaža, dosadašnjim su korisnicima podebljane invalidnine i mirovine. Za oko 80.000 nezaposlenih veterana uvode se mjesečne naknade od 1000 kuna. Na intervenciju radikalnog saborskog zastupnika i umirovljenog generala HVO/HV-a Željka Glasnovića – koji trdi da živi u udbaško-komunističkom kalifatu (sic) i među skojevkama dlakavih nogu (sic), a ne u hrvatskoj državi po mjeri hrvatskog naroda – odobrena je pripadnicima HVO-a i njihovim obiteljima isplata oko 200 milijuna kuna „duga“. Materijalna prava tih ljudi u BiH, od kojih mnogi nisu u Domovinskom ratu, ni prije niti poslije nogom kročili na tlo RH, ista su kao i ratnih veterana 1991.-1995. u Hrvatskoj.

Foto D. Kovačević

Hrvatski branitelji su, uz političare i Katoličku crkvu, najpovlaštenija kasta u društvu i to nije pravo većini građana, smatraju ih parazitima, koji ne dijele težak život većine. Među tom većinom je oko 330.000 ljudi s blokiranim računima zbog 43 milijarde kuna duga bankama, komunalnim tvrtkama, teleoperaterima, stambenim zadrugama i inim vjerovnicima. Policija i sudovi dnevno izbacuju iz domova desetak ovršenih, nerijetko cijele obitelji. Problem ovrha je legalizirana pljačka građana, kao i dužničko ropstvo. U tim okolnostima, na braniteljsku se kastu gleda kao na materijalno povlašteniju skupinu od tzv. običnih građana. Političari i vođe veteranskih udruga – doduše, ne svi – izravni su krivci za to što su, osobito nakon 555 dana javne sramote s braniteljskom šatrom na Savskoj cesti 66, ratni veterani postali negativci. Javnost ih doživljava kao dobro potkožene i politički tetošene društvene parazite, koji ne suosjećaju i ne dijele sudbinu ostalih u RH.

Na spomen hrvatskih branitelja, često će se u intimnijim krugovima čuti da su to ljudi koji ubijaju dane po kafićima i kladionicama, jalovo politiziraju, na stranački ZNA SE mig uvijek se jedno te isti – zamotani u trobojnice, u vojnim odorama ili bez, s nekim radikalnim parolama, itsl. – dernjaju po javnim prostorima o svojim „zaslugama za slobodu i sve što danas imamo u demokratskoj Hrvatskoj“. Neizostavna je matra, koja je razumnim ljudima već izašla navrh glave, o „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja“. Kao da je to većini građana upitno i kao da ih netko uopće ugrožava. Ali jest upitno i nedopustivo da su – u odnosu na hrvatske branitelje te političare i Crkvu –  ostali žitelji RH građani drugog reda. Država je do neba kriva za nezdravo stanje podjela, nezadovoljstva, socijalnih i inih nepravdi, itsl.

Europska komisija je upravo opalila zvučnu pljusku premijeru Andreju Plenkoviću i njegovoj vladi zbog neprovođenja tzv. ozbiljnih strukturnih reformi ali, znakovito, i zbog pretjeranih braniteljskih povlastica. Kakvih nema nigdje u civiliziranom svijetu. Europska je komisija još prije dvije godine upozorila vlasti RH na nesklad izdataka za branitelje i ostalih socijalnih naknada, kojom se politikom favorizira branitelje i njihove obitelji, a primjenom imovinskog i dohodovnog cenzusa znatno zakida sve ostale. „Za neke opće programe primjenjuju se strogi kriteriji“, poručio je Bruxelles ožujka 2016., „među ostalim imovinski i/ili dohodovni cenzus i gornja granica, kao što je slučaj sa zajamčenom minimalnom naknadom. U sklopu ostalih programa, koji su usmjereni na posebne kategorije, kao što su branitelji i njihove obitelji, primjenjuje se univerzalni pristup.“ Nakon dvije godine, Europska komisija opet ima pod povećalom braniteljske apanaže te i dalje drži – „ništa niste poboljšali“, tvrde – da sustav socijalne zaštite nije učinkovit niti je socijalno pravedan.

Plenković nema hrabrosti ni znanja

Bruxelles ocjenjuje da se braniteljske apanaže tzv. univerzalnim pristupom dodjeljuju bez gornje granice i neovisno o imovinskom cenzusu. „Stoga se čini“, ustvrdili su u izvješću Europske komisije, „da trenutačna struktura sustava ugrožava njegovu učinkovitost i u pogledu pravednosti i u pogledum primjerenosti. Stanje bi se moglo popraviti ujednačavanjem kriterija prihvatljivosti i dodatnom konsolidacijom naknada. To se čini iznimno potrebnim s obzirom na trenutačna fiskalna ograničenja i činjenicu da se samo neznatan udio proračuna za socijalnu skrb troši na najugroženije skupine.“ Braniteljski ministar Tomo Medved oglušio se o sugestiju iz Bruxellesa da se ujednače pravila u tom području, što on ne bi smio učiniti da nije imao prešutnu potporu predsjednika vlade, nakratko Tihomira Oreškovića, pa već znatno duže i Andreja Plenkovića. Svesti veteranska primanja na razumnu mjeru zapravo znači sniziti ih, primjereno financijskoj snazi države i potrebama svih ostalih građana.

Plenković nema te hrabrosti ni znanja učiniti ono čega su se ustručavali svi njegovi prethodnici, licemjerno tapajući potpori četrdesetak najratobodnijih/“najdomoljubnijih“ vođa veteranskih udruga – za koje ni sami ne znaju koliko malo imaju članova – jer je izborna špekulacija uvijek jači razlog od pravednosti. A hlebinci im sljepački i dalje na izborima daju glasove.

Nakon stupanja na snagu novog Zakona o hrvatskim braniteljima, veteranima (i tima što će tek dobiti HB iskaznicu ili steći „invalidnost“, sic) znatno povoljnijeg, Bruxelles se oglasio još oštrijim tonom, jer su „hrvatske vlasti odlučile proširiti povlastice ratnim veteranima i njihovim obiteljima, a malo je učinjeno da ih se (re)integrira na tržište rada“. To je najveći krimen hrvatske države: stotine tisuća mladih ljudi izvukla je s radnih mjesta 1990-ih i poslala u rat, u međuvremenu dopustila profiterima neviđenu,  masovnu pljačku tzv. gospodarskih subjekata i druge imovine, gdje su imali radna mjesta, a demobilizacija te mladeži nakon 1995. godine okončana je umirovljenjima. Do jučer mladež iz studentskih predavaonica ili iz kafića, odnosno zaposlenici na pouzdanim radnim mjestima, pa ratnici u obrani domovine i nakon samo četiri godine ili još manje – penzići! Gotovo golobradi, pa umirovljenici, većina u punoj radnoj snazi.

Nerazumnim, reklo bi se veleizdajničkim potezom režima Franje Tuđmana, krupan je socijalni  problem nakon 1995. – što s tolikim mlađim ljudima, kojima su ukinuta radna mjesta, a više nisu potrebni vojsci i policiji – rješavan umirovljenjem. Na teret poreznih obveznika, kojih je bivalo sve manje (sada oko 1,3 milijuna zaposlenih na 1,2 milijuna umirovljenika ruši sustav), ali još više na štetu standarda civilnih penzića, odnosno samih veterana. Prvih godina, kad su se bivši ratnici osjetili nepotrebnima, društveno odbačenim, neki se odali alkoholu i inim porocima, zaredala su samoubojstva. Dosad ih je više od 3000 dignulo ruku na sebe. Država je bila dužna odužiti im se dostojno njihovim potrebama. Zdravstveno i na svaki drugi način zbrinuti invalide i stradalnike, oboljelima i radno nesposobnim omogućiti pristojan život u zajednici, a najveći dio ostalih demobiliziranih ratnika integrirati u svijet rada, gdje će se naći korisnima sebi i društvu, osjećati zbog toga osobno zadovoljstvo. Opet se osjećati ljudima.

To nije učinjeno. Osobno zadovoljstvo i osjećaj korisnosti sebi i zajednici ne mogu se kupiti novcem. Mladom je ratnom penziću bez i dana radnog staža, s mirovinom ili invalidninom dvostruko/trostruko većom od očeve za puni radni vijek, učinjeno veliko zlo. Ne smije država – ma koja politika obnašala vlast – prati svoju nečistu savjest na tuđi račun i na tako nedostojan način. Bruxelles opetovano upozorava Banske dvore na taj smrtni grijeh tzv. državotvorne/državne politike, ali ni jedan ga premijer niti ne pomišlja okajati. Da samo pisne o tome, eto učas tri nove „braniteljske“ šatre sa svim već viđenim svetim slikama, šahovnicama bijelog početnog slova i gromoglasnim „Zovi, samo zovi…“. Posred Markovog trga u Zagrebu najveća, a manje na Savskoj 66 pred Medvedovom nastambom i na Prisavlju pred HRT-om.

Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac, upitan otkud odjednom 4000 zahtjeva za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida, kazao je televiziji N1 Hrvatska u svom znanom izmotavajućem stilu da je to „dosta kompleksno pitanje“ i, dakako, uhvatio se za štaku novih braniteljskih paragrafa. Kao da je to nekakav alibi.

Foto: portalnovosti.com

„Donesen je novi zakon kojim je omogućeno stjecanje statusa ratnog vojnog invalida, za što je više razloga“, rekao je u intervjuu. „Za vrijeme ministrice Jadranke Kosor je ukinuta ta mogućnost, pa je sada vraćena natrag. To je period u kojem se mnogo ljudi liječilo od PTSP-a. Oblik smetnji se može dogoditi i nakon više od 20 godina. Nisam ni ja to znao, ali stručnjaci dokazju da je moguće da se pojavi nakon toliko godina. Veliki broj, oko 80.000 branitelja je na skrbi, možda su mnogi vidjeli rješenje svog problema na ovaj način. Na resornom sastanku se o tome raspravljalo, komisije će biti rigorozne i prolazit će se kroz tri stupnja. Ako je netko stvarno bolestan, tom se čovjeku mora pomoći.“ To nije sporno da se mora pomoći, ali da je takvih 4000 čim su osvanuli paragrafi koji to omogućuju, izvan je svake pameti.

Svojedobno je pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević umalo ostao bez glave kad je šatorašima ironično nabacio čuđenje: kako je moguće da su među hrvatskim braniteljima cijele armije oboljelih od PTSP-a, a među srpskim napadačima ili nema takvih bolesnika ili ih je, pak, toliko malo da se za njih ni ne zna? Sin ubijenog 1991. na Ovčari HRT-ovog dopisnika iz vukovarskog kraja Siniše Glavaševića istog se časa našao na šatoraškom popisu za ultimativnu smjenu, uz SDP-ova ministra branitelja Predraga Matića-Freda i njegovu pomoćnicu Vesnu Nađ. Tako su to „domoljubi“ radili tada i, dirne li se u samo jednu lipu njihovih „stečenih prava“, radit će opet. Bilo kome, bilo kada i bilo gdje. Kamioni s cjepanicama za logorske vatre su spremni.

Ali, Europska komisija pritišće HDZ-ovu vladu premijera Andreja Plenkovića tvrdnjom da RH ima previše ratnih veterana sa statusom invalida, da su im prava neopravdano nabildana i da treba smanjiti braniteljske naknade. „Ja u to ne bih ulazio“, izmotava se predsjednik Hrvatskog generalskog zbora u čijim je redovima nekolicina članova (npr. Ivan Bobetko, sin pokojnog general-potpukovnika JNA i stožernog generala HV-a Janka Bobetka), koji se diče generalskim činovima i prinadležnostima, a nikad nisu službeno unaprijeđeni u taj vojni status. „To ide na dušu onima koji sjede u komisiji, koji daju status nauštrb nekog tko je bio na ratištu. Morate znati da hrvatski branitelj bez invaliditeta nema povlastice (nije točno, ima sve povlastice i imat će nove, osim mirovine i invalidnine, op. a.), nego tek nakon 30 posto invaliditeta se osjeti nešto na mirovini. Puno se govori o tome zašto se nisu integrirali u društvu, oni sada imaju 55 i više godina, a i mladi teško dobivaju posao.

„Nakon rata su poremećeni odnosi“

To je ozbiljan problem. Oko 200.000 branitelja radi, ali mnogi nisu imali stari posao kada je rat završio. Jedno je koliko njih će se prijaviti, ako se dignu kriteriji, a drugo koliko će ih dobiti status. Svi govore da se PTSP lako utvrdi.“ Treba li između redaka čitati da je tzv. lex Glogoški-Medved zapravo prijevara? Kolovođe hinjenog bunta su se namirili (npr. Josip Klemm milijunskom dugogodišnjom zaštitarskom koncesijom na plaži Zrće u Novalji, poznatom ljetnom divljalištu svjetske mladeži na otoku Pagu), odradili su predizbornu ZNA SE „Oba su pala, oba će pasti“ zadaću na Savskoj 66 i sada se može mirno trenirati strogoću na onima koji dosad nisu znali da su bili u Domovinskom ratu, da su njemu ranjeni, ostali bez dijelova tijela ili oboljeli od PTSP-a. Jer, državni proračun – što jest, jest – nije žvakaća guma. Ne baš tim riječima, ali umirovljeni general Pavao Miljavac priznaje i to da je država uništila radna mjesta dok su se radnici – za čije babe zdravlje? – po bojištima nosili glave u torbi. I gubili ih.

Foto: FAH

„Oni su već sada trebali biti pred mirovinom“, kazao je Miljavac televiziji N1 Hrvatska. „Nakon rata su poremećeni odnosi, nije rat samo gubitak u mrtvima, koliko ostavlja posljedice na sve. To je složen problem. Privatizacija je imala svog odjeka. Da nije bilo rata, ne bi bilo ni tih problema.“ Itekako bi ih bilo, ali uz velik socijalni bunt, uz prevarene i opljačkane radničke mase na ulicama i trgovima. Kreatori notornog pretvorbenog kriminala, zajedno s režimom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je to dopustio, morali bi pod hitno tražiti azil u nekom bantustanu bogu iza nogu. Ne bi to prošlo kao što je prošlo dok su ljudi pod zračnim uzbunama masovno drhtali po skloništima, preživljavali teške ratne dane o kruhu i vodi, a vojno sposobni građani natjeravali se s neprijateljem (otpornim na PTSP? – sic) po šumama i gorama Bijedne Naše. Inkognito, nepozvani i po Bosni ponosnoj.

Ugledna ekonomska analitičarka Vedrana Pribičević, profesorica u Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, drži da nije dobro za Hrvatsku što joj Europska komisija prigovara zbog prekomjernog i financijski prenapregnutog tetošenja svojih ratnih veterana. „To nije dobro ni za branitelje“, kaže. „Takvim tretmanom onemogućuje im se da pristupe tržištu rada. Osim egzistencije, znatno su gore posljedice po psihičko zdravlje i njihovo socijalno isključivanje. Tim ljudima potpisujete smrtnu presudu. To nikako ne može biti dobro za njih.“

The post Europska lekcija financijerima PTSP-a i socijalne isključivosti: „Hrvati, urazumite se!“ appeared first on Tacno.net.

Foto: The Lutheran Church—Missouri Synod

Međunarodni je nadzornik GREVIO već u prvim izvješćima o provedbi Istanbulske konvencije u zemljama gdje je ratificirana obznanio da nikakva „otrovna“ ideologija nije kontaminirala ni školstvo, ni pravosuđe niti javni život, ali jest znatno pridonijela sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. To jest pozitivan rezultat, iako još nedovoljan. Zapravo, teško je reći hoće li ikad i biti dovoljan, ali će nedvojbeno uvijek biti bolji od – što reče Furio Radin – mumificiranog položaja žene u također mumificiranom patrijarhalnom društvu, s Crkvom na stražarskom tornju 

Marijan Vogrinec

Civilizacija krupnim koracima kroči u, doduše, krajnje neizvjesnu budućnost prepunu kojekakvih armagedonskih izazova i patologije slučajnih vođa, a hrvatska radikalna desnica – u trajnoj simbiozi s Katoličkom crkvom – iz petnih žila vuče u inkvizicijsku duboku prošlost sav napredak, stoljećima zidan na znanosti, kreativnoj sumnji i kritičkoj svijesti. Prkosno, po cijenu lomače i anateme – epur si muove – civlizacija se ne da skrenuti s puta eda bi se dogmatska, konzervativna svijest usrećila vraćanjem kotača povijesti unatrag. Na ona tradicionalna stoljeća kada je biti žensko značilo doživotnu osudu na obespravljenog, poluljudskog stvora koji neprimjetno, na prstima i puzeći prolazi kroz život samo najstrmijim stazama koje mu „u ime Božje volje“ dopuste Crkva i pater familias. Ne mare ovi histeričari za stoljeće i kusur žilave borbe naprednih svjetskih žena za dostojno mjesto u (muškom, patrijarhalnom) društvu, već ovih dana/tjedana izvrću utrobu Bijednoj Našoj zbog izmišljene tzv. rodne ideologije u Konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulskoj konvenciji.

Popularni naziv istanbulska, Konvencija je dobila po mjestu rođenja – Vijeće Europe ju je prihvatilo 11. svibnja 2011. u Istanbulu u Turskoj – a stupila je na snagu 1. kolovoza 2014. Prva ju je ratificirala 1. ožujka 2012. upravo Turska, islamska zemlja jakog vjerskog naboja, koja u njoj nije našla nikakvu opasnu tzv. rodnu ideologiju što će, jelte, rastočiti tursku obitelj i tradicionalno tursko društvo, nediskriminiranjem onih koji se osjećaju ženama u muškom tijelu ili muškarcima u ženskom, odnosno nisu velika većina u svojim spolnim sklonostima. To je dokument međunarodnog statusa, pa mu nacionalno zakonodavstvo gleda u leđa, mora se uskladiti s Konvencijom, a zemlje koje ju ratificiraju podliježu međunarodnom nadzoru provedbe. Nadzor je pod ingerencijom međunarodne skupine GREVIO, čiji će eksperti intervenirati, ako država ne poštuje ratificirane antidiskriminacijske norme Istanbulske konvencije u javnim politikama: u školstvu, pravosuđu, medijima, itsl.

Foto: D. KOVAČEVIĆ

Dakle, nije točno to – kako je premijer Andrej Plenković kazao u četvrtak na sjednici vlade, nakon jednoglasnog prihvaćanja rješenja da se taj dokument Vijeća Europe uputi saborskim zastupicima na ratifikaciju – da Istanbulska konvencija neće dirati hrvatski školski i pravosudni sustav, neke vrijednosti „jednog dijela hrvatskog društva“ te da Konvencija „ne zahtijeva promjenu ustavne definicije braka“, odnosno da „nema pravne obaveze za priznanje trećeg/neutralnog spola“, itsl. Istanbulska konvencija je jasan dokument iz kojeg je također razvidno da nasilje nad ženama i nasilje nad njom u braku najvećim dijelom proizlazi iz tretmana žene kao drugotne, manje važne od muškarca, griješne Evine kćeri i njezine podređene uloge u izrazito patrijarhalnoj i vjerničkoj obitelji. E, toga više ne bi smjelo biti, baš kao ni rodne diskriminacije bilo kojeg pripadnika manjinske LGBTQI zajednice. A to je trn u oku Crkvi i zato je protiv civilizacijskog napretka društva, protiv sekularizma i protiv svakog oblika slobode.

Nakon što je vlada jednoglasno prihvatila Prijedlog zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije i poslala ga u daljnji saborski postupak – bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se proveli neki Lovro Kušćević, Tomo Medved ili Nada Murganić da su se poslušali svoj katolički „zov savjesti“, pa glasali protiv – premijer Plenković je praktično ismijao klerikalno-desničarsko obmanjivanje javnosti navodnom milijardom kuna financijskih obaveza što će ih država slijedom Konvencije biti dužna usmjeriti lijevo-liberalnim, feminističkim i inim udrugama/institucijama za borbu za ravnopravnost žena.

Iskoraci sekularne Europe

„RH ima nacionalni program koji smo usvojili prošle jeseni za sprječavanje nasilja, alocirano je 70 milijuna kuna u proračunu za ovu godinu, a dio novca predviđen je za provedbu ove konvencije“, kazao je. „Bit ovog dokumenta je sprječavanje nasilja nad ženama i njihova učinkovita zaštita. Ukupan broj ubojstava u razdoblju 2013.-2017. godine bio je 195 osoba, od kojih je ubijena 91 žena. Šezdeset tri žene ubile su bliske osobe, a ostale intimni partneri. To je bit, to je problem i to je fenomen kojim se moramo baviti i kao vlada i kao političke stranke koje smo na vlasti u Hrvatskoj i zbog toga ova Konvencija treba biti potvrđena u Hrvatskom saboru i ona mora ojačati naše nacionalne mehanizme za suzbijanje ovog negativnog fenomena.“ Katolička crkva i razvedena mreža njezinih istomišljeničkih, laičkih udruga i medija tjera mak na konac upornim oponiranjem Plenkoviću i njegovoj vladi te svakom pokušaju civilizacijskih iskoraka, koje čini razvijen svijet sekularne Europe. Ali i neposredno susjedstvo, npr. Slovenija, Srbija, BiH i Crna Gora, koji su već prihvatili taj dokument Vijeća Europe.

„Nekad se za ideale, stavove i uvjerenja borilo, čak i ginulo, ako ne do Lepoglave ili Gradiške, tada barem do izbacivanja iz kruga visokog utjecaja, iz povlaštenog društva gdje se uživaju privilegije i osjeća se uglavnom komforno“, komentirao je Nino Đula u Jutarnjem listu. „Postoje različiti primjeri žrtvovanja za uvjerenja: nekima, poput Vlade Gotovca, Marka Veselice i drugih časnih boraca, i danas ljudi s osjećajem poštovanja dođu na grob, tamo ostave cvijet i nakon toga se osjećaju dobro, toplo i ispunjeno. Danas je, međutim, dosegnut ili, bolje reći, srozan standard toliko da se za tobožnja uvjerenja u politici po novome dovoljno zauzimati do krajnje konzekvence – protestnog glasovanja na sjednici nekakvog predsjedništva nekakve stranke. Davno heroji, danas uvrijeđene gospođe.

HDZ-ova šestorka protiv Istanbulske konvencije tugaljiva je slika razine intelektualne upornosti, građanske hrabrosti, političke ideje i društvene odgovornosti. To je smiješan, a u određenom smislu čak politički tragičan trenutak za Hrvatsku. (…) U nas si danas heroj desnice već ako svakih mjesec-dva staviš neki status na Facebook ili bez pogreške izgovoriš unaprijed pripremljenu, pažljivo odmjerenu, najstrože kontroliranu rečenicu kojom se navodno strašno rezolutno i beskompromisno stavljaš na jednu od ove dvije uvijek iste, a najbolje obje strane – na stranu ratnih veterana i/ili praktičnih vjernika. Ne moraš ti biti zaista za njih, niti oni trebaju osjetiti da si doista nešto za njih riskirao ili riješio, samo ti valja pravilno i inteligentno lavirati tim prostorom i prilično si siguran da, bez puno ulaganja, možeš postati i junak i disident a da ustvari, pravo reći, nisi ništa od toga.

To je priča o ‘junacima Istanbulske ulice’, slijepog puteljka na koji su, prema istom, lijenom obrascu kao i svaki put do sada, ušetali neki političari, i dalje očito djelomično uspješni u tome da (ipak sve manji) dio građana uvjere kako su teme za koje se, kao, oni svjetonazorski zauzimaju, stvarni, dubinski razlozi njihova buntovništva i oponiranja. No prema obrascima njihova djelovanja i po stažu njihova opstanka u vrhovima politika s kojima se tobože uglavnom ne slažu, po tom kontinuitetu njihova preživljavanja i napredovanja, vidi se kako su stajališta i brige branitelja, vjernika ili bilo koje grupacije poštenih i vrijednih građana za njih zapravo trećerazredna stvar. Ono što i sada muči HDZ-ovu političku gerilu, kad je riječ o Istanbulskoj konvenciji, nije ni to hoće li se mlatiti žene niti hoće li muška djeca hodati u rozim majicama. Njima je to samo još jedna, tko zna koja prilika da drmaju državni orah funkcija, poslova, utjecaja i novca ne bi li s njega palo što više za njih.

Budimo realni, briga njih za rodnu ideologiju, ono što je njih oduvijek zaokupljalo zapravo je – „robna ideologija.“

Foto: Council of Europe

Na tom se tragu razmišljanja vrlo ironično, otvoreno i bez popusta protivnicima Konvencije obrušio u HTV-ovoj „Temi dana“ potpredsjednik Hrvatskog sabora i zastupnik talijanske manjine Furio Radin. „Pojašnjavajuća izjava uz Konvenciju je istinita“, istaknuo je, „rodna ideologija je nešto čega nema u Istanbulskoj konvenciji. Rodne ideologije nema, a zapravo je ima. Nju su izmislile udruge koje žele mumificirati sadašnje odnose u obitelji – neravnopravnost, stereotipe i predrasude prema ženama koje onda i rezultiraju nasiljem. Najveća vrijednost usvajanja Istanbulske konvencije jest to što pokazuje da u Hrvatskoj razumni politički lideri istinom mogu postići konsenzus i kompromis. Nije mi jasno zašto desničari bildaju mišiće kad je Hrvatska sličnu UN-ovu konvenciju usvojila još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a u nekoliko se zakona RH spominje pojam roda.“

„Sram me zvati se muškarcem u Hrvatskoj“, kritički je na našem portalu Tačno.netu reagirao kolumnist, poznati splitski pjesnik i društveni aktivist Ivo Anić, komentirajući žestoku klerikalno-konzervativnu histeriju protiv najavljene ratifikacije u Hrvatskom saboru Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulske konvencije. „I što treba? Da se pretvorimo svi u vas? Da uzmemo molitvenike i stanemo u vaš tor vaše molitvene zajednice? I da okrenemo glavu prema onom za što nemamo kao muškarci pravo da okrenemo glavu? Sram me vas muškaraca u ovoj zemlji. Sram me što šutite, sram me što podržavate, ne razumijete, ne trudite se niti shvatiti o čemu je ovdje riječ. Sram me što su toliki životi naših žena ugroženi, dok ih se tuče, vrijeđa i ponižava, dok čiste, peru, slažu police neplaćene i obespravljene, sram me dok rade prekovremeno, nedjeljom, praznikom, blagdanom, sram me dok u ovoj zemlji postoje muškarci kojima je to ili smiješno ili ih nije briga ili ono najgore, koji to sve i rade. Sram vas bilo sve. Do jednog.“

Mnoge je sram toga na kakve je niske grane spala Hrvatska – na valu legalizirane 1990-ih godina eutanazije sekularne države i programirane klerikalizacije društva – kad u ime tzv. tradicionalnih kršćanskih vrijednosti i demokracije svjetonazorskog jednoumlja dopušta dosad još neviđenu na balkanskom kifliću patrijarhalnu intifadu. Kult kršćanske dogme o „griješnoj Evi i njezinim griješnim kćerima“ s katastrofalnim povijesnim konzekvencijama te vjerske obmane kontra izmišljenoj društvenoj pogubnosti izmišljene tzv. rodne ideologije. Da nije besmisleno, bilo bi maloumno. Nažalost, Hrvatska nije cijepljena protiv besmisla i maloumnosti ne samo u javnom diskursu nego i u dnevnoj praksi.

Liječenje svjetonazorskih kompleksa

Legitiman je konzervativan svjetonazor dijela javnosti, što reprezentira i zauzetost Katoličke crkve, dijela njezinog stada, desnog političkog spektra te istomišljeničkih medija konkurentskom participacijom svojih spoznaja, vjerovanja i ideja u sekularnom društvu, ali nije legitimno ni civilizacijski zrelo silom preparirati ustavno determiniranu sekularnu Hrvatsku etničkih, (ne)vjerskih, svjetonazorskih, ideoloških, rodnih i kakvih sve ne razlika u samoneodrživu zajednicu tzv. tradicionalnih kršćanskih vrijednosti. Pluralna smo, višenacionalna, multikonfesionalna i na sto drugih načina multi zemlja u kojoj je Ustavom zajamčena građanima njihova i jednodimenzionalna i multi svijest i o sebi, i o svojim odnosima s drugima u zajednici i o svijetu oko sebe. Nikom nije dopušteno liječiti vlastite ili skupne svjetonazorske/vjerske komplekse atakiranjem na ljudska prava i slobode onih oko sebe, koji drukčije misle, osjećaju i žele živjeti.

Samo je u nezbrojenoj zemlji bez gazde pri zdravoj pameti, kakvom se RH dokazuje od tzv. osamostaljenja (sic), moguće – navodno u ime zaštite tzv. tradicionalnih kršćanskih vrijednosti - pokretati križarske ratove protiv stečevina civiliziranog svijeta, među kojima bi ljudska prava i slobode imale biti nedodirljiva svetinja. Tzv. Crkva u Hrvata ovih se dana izravno i angažiranjem svoje razgranate, solidno financirane laičke infrastrukture ničim pametnijim ne bavi, nego raspirivanjem masovne histerije u javnosti protiv ratificiranja Istanbulske konvencije. Brutalna klerikalno-patrijarhalna intifada članak je više u istoj trakavici tzv. konzervativne kontrarevolucije, kojom se kani anulirati sekularnost te utemeljiti svjetonazorski jednoumno katoličko društvo u kojem će vjerska dogma biti kriterij pokornosti autoritetu, društvene podobnosti i okvir ljudske slobode. U toj su trakavici već viđene akcije i isti likovi što sada jurišaju protiv ratifikacije dokumenta Vijeća Europe, prijete paklom neukima, manipuliraju, lažu…

Što reče netko ovih dana, najzagriženiji oponenti tzv. rodne ideologije su klerici i oni među vjernicima koji svoje kćeri zovu – sine. I oni kojima je brat vredniji od sestre. Ni jedan katolički „pastir“, od rimskog biskupa do zadnjeg seoskog župnika, ni u bunilu neće se obratiti stadu sa „sestre i braćo“, samo s „braćo i sestre“… Među katoličkim svećenicima – valjda ne zauvijek, zaboga? – nema ni jedne žene. Među 12 apostola na Posljednjoj večeri također nema ni jedne žene. Službeno je nema. Tako djeca uče i na satovima školskog vjeronauka. Međutim, po nekim teorijama zavjere (npr. Dan Brown, američki pisac ekraniziranog bestselera „Da Vincijev kod“), homoseksualac Leonardo da Vinci podvalio je Crkvi ženu, Mariju Magdalenu – s licem svog ljubavnika Salaija (kao na „Mona Lisi“) – muralom „Posljednja večera“ (1495.-1498.) na zidu samostana Maria della Grazie u Milanu. Podvala iz čiste pakosti, jer drugotan po crkvenom nauku Da Vinci nije mogao podnijeti kršćanski progon drugotnih i žena i muškaraca u dominantnom kršćansko-inkvizicijskom srednjovjekovnom društvu?

Za stolom na posljednjoj večeri uoči izdaje, uhićenja, osude i navodnog raspeća (za koje nema povijesnih dokaza kao ni za teoriju o tajnom Isusovom odlasku s Marijom Magdalenom i njihovom djecom u južnu Francusku, gdje se i danas njeguje taj kult), Isusu zdesna, tvrdi Crkva, sjedi mlađahni apostol Ivan (Krstitelj). Njegovo se žensko lice objašnjava srednjovjekovnom slikarskom manirom prikazivanja mladosti nekog lika. Crkva ne priznaje tumačenja da je na „Posljednjoj večeri“ Marija Magdalena, a ne apostol Ivan zdesna Isusu Kristu. Biblijski priznato naučavanje kršćanskih crkava ima osobit odnos prema ženskom pitanju, ali redovito na štetu žene. Ne samo kad je posrijedi Marija Magdalena, koja je Isusu bila osobito prirasla srcu, a Crkva se još u ranoj fazi pobrinula evanđeoski očistiti/sakriti neke škakljivije („Isus je ljubio Mariju u usta“, itsl.) pojedinosti njihovog prirodnog žensko-muškog odnosa, koji je možda bio i formalan brak. Jer, Židovi njegove/njezine dobi tada su uglavnom bili u bračnoj vezi te imali djecu.

Među Isusovim najbližim suradnicima u buntovničkom stožeru kojim je rušio službeni rimski politeizam i Herodovu državnu vlast, pa zato dospio pred Poncija Pilata, nije bilo drugih žena osim – po nekim apokrifnim evanđeljima i tzv. teorijama zavjere – intimne mu družice Marije iz Magdale (Magdalene). U Novom zavjetu se može naći dijelova evanđelja iz kojih se dade zaključiti da je kršćanski Mesija imao ne samo ambivalentna stajališta o ženskom rodu nego i o obitelji. U svoju je sljedbu pozivao samo muškarce, nagovarao ih da ostave obitelji (žene i djecu) i pođu za njim, a kad su mu jednom prigodom došle majka i sestra vidjeti ga nakon dugo vremena, nije ih želio primiti, rekavši da su mu sljedbenici i narod, koji sluša njegovo propovijedanje vjere u jednog boga – majka i sestre. Žena nikad u kršćanstvu nije imala mjesto kakvo joj prirodno pripada, nego od biblijske bajke o stvaranju prvih ljudi i izgonu iz raja do danas trpi svjetonazorski i čak fizički progon. Istanbulska konvencija smjera civiliziranom mentalitetu koji se trsi ukinuti povijesnu nepravdu, a Crkva se opire.

U sjeni ofenzive protiv izmišljene tzv. rodne ideologije u Konvenciji, koja – ideologija (sic) – nema blage veze sa suštinom/smislom dokumente: zaštitom žena od nasilja, ista je ona zloća klerikalno-konzervativnog pokreta što je banula u javnost zahtjevima za zakonskim progonom i društvenom ekskomunikacijom „griješne Evine kćeri“ koja želi samostalno raspolagati svojim tijelom (sloboda pobačaja) ili zatražiti državnu zaštitu od divljaka što ubija boga u njoj kad mu se sprdne… Famom o tzv. rodnoj ideologiji kao virusu ebole za poželjno (?) hrvatsko društvo tzv. tradicionalnih kršćanskih vrijednosti, koje više ni papa Franjo ne vidi u tom uškopljenom stereotipu, traži se progon žena u muškom tijelu i muškaraca u ženskom. Neprirodno je tom tipu progonitelja da se netko rođen muškog spola može osjećati osobom ženskog roda, ili žena muškarcem i voljeti drugu ženu, koja pak ne preferira muškarce, nego žene kao muškarce, itsl. Spol i rod u LGBTQI zajednici – a to su nam sugrađani, rođaci, porezni obveznici, političari, katolički i ini vjernici, ateisti… – nemaju pejorativno značenje kao u protukonvencijskom manifestu tzv. vjersko-konzervativne intifade niti u zakonima i javnom životu civiliziranih zemalja. I tako treba biti. Predrasude i stereotipi su znakovi dogme, a ne gorivo kreativne sumnje i kritičkog mišljenja koji vuku naprijed.

Tko (ne) smije u saunu

„Tko sam ja da im sudim“, kazao je papa Franjo i pobrao globalne simpatije, ali očito ne i vođa svog stada u RH te konzervativaca unutar Rimske kurije, koje jednog po jednog miče s utjecajnijih mjesta. Pa i u RH, tzv. prirodnom smjenom. Doduše, još nije s Krka, iz Šibenika i Gospića došao do vrha, ali, poživi li ga Bog… Pedesetak zemalja je prihvatilo Istanbulsku konvenciju i neupitno stalo na stranu zaštite žena od sile i muške nepravde. Time i protiv esencijalno izrabljivačke, nehumane, ne samo vjerske dogme o „tradicionalnoj“ podjeli žensko-muških uloga u obitelji i društvu: otac je pater familias, prvi i najvažniji, a poslušna žena rađa djecu, kuha, sprema i bespogovorno ugađa mužu u njegovim zahtjevima. Ako ne, batina je iz raja izrasla.

Teško je reći je li tragičnije to što su vođe tzv. vjersko-konzervativne intifade protiv dokumenta Vijeća Europe o zaštiti žena od nasilja gotovo odreda bogobojazni (sic) muškarci – svi svećenici bez iznimke; laičke glave obitelji, redovito s punom kućom ženske djece, suprugom, bakama… – ili pak to da iza njih, pod proturodnim barjacima   kuljaju cijele legije žena. Nesolidarne, podržavaju muškarce u korist vlastite rodne štete. One su, pojednostavljeno prema javnoj tv-bojazni Željke Markić, protiv toga da rodna demokracija pripusti ženu s klatnom među nogama u saunu u kojoj se znoje žene s breskvicom na istom mjestu. Preuzetno? Itekako. No, nekima od tih što se preznojavaju s breskvicom u međunožju, jamačno, ruku na srce, ne bi baš bilo mrsko stisnuti se uz nezvanog s klatnom na istom mjestu. I obratno. Da ne znaju kako su – istog roda. Koji samo malo drukčije izgleda.

Foto: Telegram

Jednom Boži Vreći, međutim, ne bi ni u ludilu palo na um banuti u saunu u kojoj se preznojava Željka Markić ili neka joj istomišljenica iz molitvenih skupina, koje pred bolničkim ginekologijama plaše trudnice, odlučne legalno pobaciti u medicinski kontroliranim uvjetima. Što im država zakonski jamči, ali i nezakonski onemogućuje licemjernim masovnim alibijem o „prizivu savjesti“ u bolnici; ne kod istog liječnika u fušu. Javna je tajna, za 3000 ili i kusur kuna više. U kešovini i na ruke. Premijer Andrej Plenković – kojeg naoružani zaštitari moraju čuvati od stranačkih, crkvenih i kakvih sve ne proturodnih fanatika – ne bi ni slučajno kročio u saunu u kojoj se znoji premijer Srbije Ana Brnabić, Hrvatica iz Baške na otoku Krku.

Vjerojatnost je jedan prema beskonačno mogućnost sa saunom, kojom Željka Markić plaši neupućen puk, a aktualna tv reklama sa skijašem koji upada u ženski WC, jer su s natpisa ŽENSKI na vratima otpala prva tri slova – čisti je štos. Možda baš na račun opsjednutih tzv. rodnom ideologijom, koji su digli veću dreku oko ratifikacije Istanbulske konvencije, nego da se srušila zagrebačka prvostolnica. A ide im to s rodnom fatamorganom. Sinkronizirano i vrlo bučno, ali buka, objede, prijetnje, laži i zloba nikad nisu imali osobitu prođu. Neće ni sada.

Otkako je premijer prije desetak dana iznenada najavio skoru ratifikaciju Konvencije – što bi se imalo dogoditi polovicom travnja – lavina je zatutnjala. Šaka, kako netko reče u medijima, HDZ-ovih gubitnika, ljudi na koje Andrej Plenković otpočetka nije računao (Milijan Brkić nadimkom Vaso, Milan Kovač, Darko Milinović…), na koje pak više ne računa (Davor Ivo Stier, Ivana Maletić…) i na koje neće računati ni ubuduće (Božidar Kalmeta, Stevo Culej, Drago Krpina i neki potkapacitirani lokalci) obrušila se na svog šefa, tražeći unutarstranački referendum o (ne)ratifikaciji dokumenta, jer „naši birači i hrvatski narod to traže“. Zanimljivo je kako se i Crkva, i šira družina Željke Markić i desno krilo HDZ-a ne prestaju pozivati na hrvatski narod. U svakoj prilici i bez obzira o čemu govore. A taj je hrvatski narod heterogena i multiinteresna zajednica koju, dakako, nitko nije pitao/anketirao o tome što misli o njihovom diskursu.

Premijer zasad odmahuje rukom. Ima jednoglasnu potporu u vladi i uvjerljivu većinu u stranci, među važnijim koalicijskim partnerima (HNS, manjinci), ali i u najvećem dijelu saborske oporbe, pa ratifikacija ne bi smjela biti upitna. Sjednica Predsjedništva HDZ-a u utorak navečer završila je uvjerljivo u Plenkovićevu korist: 19 članova je bilo za ratifikaciju Istanbulske konvencije, a rečena šaka gubitnika, njih šestero – protiv.

„Da je ovim umjereno pobunjenim političarima više do vjere, a manje do interesa, možda bi barem bili ustrajni na potenciranju, ishođenju unutarstranačkog referenduma ili bi zakuhali nešto malo veću gnjavažu Plenkoviću, Jandrokoviću i ekipi, ne daj Bože zavezali se lancima (kao Darko Milinović onomad u Gospiću, gdje je prosvjedovao protiv suđenja ratnom zločincu Mirku Norcu i družini, op. a.), ako je to i dalje u modi, a da ne govorimo izašli iz stranke ili dali ostavke na neke dobre funkcije unutar te nenarodne vlasti, recimo na lijepu poziciju potpredsjednika Sabora“, ironizira Nino Đula licemjerje šestero članova Predsjedništva HDZ-a. „Možda bi, da su se željeli samo još malo jače izložiti, bili nagovorili i svoju najviše pozicioniranu političku pokroviteljicu, predsjednicu Republike, da i ona nešto žestoko progovori kontra Istanbulske konvencije, onako kako ona ponekad zna, a ne da šuti, čeka i odmjerava trenutak kada će, opet nekom pitijskom formulacijom, pokušati na svaki način zaštititi i svoj status odgovorne euroatlantske činovnice i svoj mukotrpno stečeni položaj predvodnice razočaranog dijela HDZ-ova biračkog korpusa.

Takvi ‘junaci’ danas tobože predvode konzervativnu revoluciju u Hrvatskoj, što bi za svakog građanina koji je istinski zainteresiran da vrijednosti na kojima počivaju konzervativni pokreti uspiju u društvu trebao biti veliki znak za uzbunu. Ne, od Sabora do Stambola ne vodi se ovih dana bitka za opstanak Hrvatske i njenih tradicionalnih vrednota. Jednostavno: nije vrijeme i nije prioritet. U tijeku su razna kadroviranja i stalno izlaze neki novi natječaji: treba biti strašno koncentriran i na oprezu, ne bi bilo dobro da promakne kakva dobra pozicija u upravama državnih firmi ili, ne daj Bože, kakav lijep poslovni prostor u Zagrebu.“

SDP-u se živo fućka za nasilje?

Kad bi SDP bio protiv ratifikacije navodno zato što će ju pratiti HDZ-ova kompromisna tzv. interpretativna izjava, što je gromoglasno najavio, pa za dva dana odustao, bila bi to veća sablazan u režiji socijaldemokrata od rezultata njihova upravljanja zemljom u razdoblju 2012.-2015., s učinkom – uništa. Ma što pisalo u izjavi koja, realno, nema imati promil međunarodne validnosti i provedbene korekcije Istanbilske konvencije, to SDP-u ne može biti argument za adaktiranje zaštite žena od nasilja. Tim više, jer je vlada Zorana Milanovića tri godine imala na stolu taj iznimno važan dokument i nije ga ratificirala budući da se ministrica Milanka Opačić prepala „povećanih troškova“. U tom nečasnom poslu, SDP se kompromitira kao politička opcija kojoj se živo fućka za nasilje nad ženama i druge krucijalne probleme ove trknute države, jer su laktaški manevri u borbi za vlast raison d’être te politike. Pa makar s crnim vragom, i makar s Crkvom i radikalnom desnicom u HDZ-u i izvan njega. Tako se ne demonstrira socijaldemokratska vjerodostojnost niti osvajaju simpatije birača.

Indikativno ili ne, na Plenkovićevu se stranu svrstao i notorni Branimir Glavaš, jedini saborski zastupnik i šef demoliranog HDSSB-a, koji je prozborio odlučno, europski i sekularno: „Podržat ćemo Konvenciju bez ikakvih uvjeta, odnosno bez obzira hoće li postojati neka popratna interpretativna izjava ili ne. Hrvatska je sekularna država i HDSSB želi da i u budućnosti ostane sekularna država. Jasna, precizna i nedvojbena odvojenost crkve od države je regulirana Ustavom. Zalažemo se da te vrijednosti ostanu trajno zabilježene u hrvatskom Ustavu te da se hrvatski građani i pojedine institucije pridržavaju te ustavne odredbe.“ Jasno i ispravno. Muljanja s tzv. rodnom ideologijom i plašenje ljudi degeneracijom školskog i pravosudnog sustava, vjerskih uvjerenja, itsl. baucima ostavio je za privatnu zabavu svjetonazorskim marginalcima. Koji namjerno krivotvore i guraju fokus Konvencije s nasilja nad ženama na ideološku i financijsku opasnost/zloporabu.

Znakovito je kakvim ćorcima protiv dokumenta Vijeća Europe raspolažu prvaci tzv. vjersko-patrijarhalne intifade. Saborski zastupnik Hrvoje Zekanović, za kojeg nitko živ ne bi znao da HDZ nije uzeo njegov marginalni Hrast na svoju izbornu listu, prijeti referendumom à la onaj o ustavnoj definiciji braka. Za to, naravno, nema vremena. U „Pressingu“ televizije N1 Hrvatska, Zekanović je kazao voditelju Petru Štefaniću da bi protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije istog trena bili „za“ kad bi se u njoj samo pojam rod zamijenilo pojmom spol. „Nemamo ništa protiv suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“, tvrdi. „Dapače, njihovu zaštitu treba maksimalno pooštriti. Ali, zaštita je već sadržana u hrvatskim zakonima, pa Konvencija nije ni potrebna.“ Smotao se, međutim, kad ga je Štefanić izravno pitao što ima protiv toga da se muškarac osjeća ženom i obratno, ako time nikog ne ugrožava: „U čemu je problem, ja ga ne vidim?“

Foto: HRAST

Uostalom, što je briga Zekanovića, Željku Markić, crkvene „pastire“ i takve tko će se rodno – bez obzira na spol koji joj/mu je priroda odredila rođenjem – osjećati ženom ili muškarcem!? To je osobna stvar pojedinca, a zrelo, cilivizirano, sekularno, slobodno i rodno osviješteno, neopterećeno društvo je dužno poštovati i zaštititi tu privatnost. Nikakvi biskupi nisu pozvani, kao ni udruge samozvanih „čuvara“ tzv. tradicionalnih nacionalnih vrijednosti, oktroirati ljudima tko su, što su, u što moraju vjerovati, kako se ponašati i s kim živjeti. Rodno „neobičnih“ iksti je broj među građanima: katolicima, inovjercima, ateistima, agnosticima… To je normalna stvar. Ako ima takvih, a ima ih posvuda po svijetu, ne samo u RH. Bilo ih je među ljudima, životinjama i biljkama otkad je živih bića na planetu i bit će ih do kraja svijeta. Vjernici bi prvi morali pojmiti da je Bog želio da ih bude, pa to tolerirati; ne paliti inkvizicijske lomače i za njih i za „različite“ i za sve koji staju na njihovu stranu, na stranu temeljnih prava i sloboda.

Agresivna tzv. vjersko-patrijarhalna intifada militantno tutnji gotovo svim crkvama u RH, gdje svećenici – valjda ne samoinicijativno i stihijski, nakon izravnog očitovanja Hrvatske biskupske konferencije protiv ratifikacije – propovijedaju o pogubnosti tzv. rodne ideologije i neprihvatljivosti dokumenta Vijeća Europe za „katolike i hrvatski narod“. S mise u bazilici Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici u Zagrebu najavljen je za subotu 24. ožujka prosvjed protiv ratifikacije Konvencije: od HDZ-ove središnjice na na Trgu žrtava fašizma do Markovog trga između Banskih dvora i Hrvatskog sabora. Vođe vjersko-konzervativnog ataka na sekularnu državu koriste svaku medijsku i inu priliku u javnom prostoru za žestoku  promidžbu svojih anatema rodne degeneracije samog bića hrvatskog naroda.

To djeluje osobnito degutantno ne samo u svim emisijama religijskih programa HRT-a, koje se odjednom, napadno i krajnje pristrano, iz dana u dan bave Konvencijom nego i u tzv. svjetovnim formatima poput „Dobrog jutra, Hrvatska“ (HTV-1), pregleda stranih medija „Skener“, gdje deklarirana desničarka Karolina Vidović-Krišto, inače prijateljica/istomišljenica kontroverzne američke komunikologinje Judith A. Reisman, daje oduška svojim svjetonazorski, ideološki i protusrpski isključivim stajalištima. A voditelji se smješkaju ili dopunjuju, i zaoštravaju neke njezine tvrdnje. To ne ide na čast tzv. javnoj medijskoj kući, koju građani RH prisilno financiraju s oko 1,3 milijarde kuna na godinu. I koja je odgovorna parlamentu za to da bude političko-ideološki nepristrana i sekularna u svojim programima. Zašto nije?

Uza svu frku i prašinu u javnom prostoru, Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji bit će ratificirana i u Bijednoj Našoj. Iako premijer Plenković štošta znade izvrnuti i zaboraviti, neće si dopustiti obmanu u odnosu na obećanje Bruxellesu. Tragično je u cijeloj storiji o neospornom – prijekoj potrebi zaštite žena od nasilja – da ni ratifikacija Istanbulske konvencije u ovakvoj državi, s ovakvim vlastima, s ovakvim „pastirima“ i ovakvim njihovim stadom neće ništa bitno promijeniti. Ženama neće biti bitno bolje.

Niti će muškarčine manje ubijati boga u svojim družicama niti će sudovi biti savjesniji zato što ih na to, eto, obvezuje i dokument Vijeća Europe. Takvi smo kakvi smo. A takvi smo da Županijski sud u Zagrebu ovih dana nepravomoćno odreže izvjesnom Zagrepčaninu D.Ž.-u najblažu kaznu, četiri godine zatvora za četiri silovanja, jedan pokušaj silovanja, cipelarenje, gušenje, dva protupravna oduzimanja slobode te nametljivo ponašanje prema bivšoj djevojci. Olakotne okolnosti: bio je mlad, ispričao se, kaje se… i tako ti klišeji.

Kakofonija poremećenih vrijednosti

Dijalog među pobornicima i protivnicima Istanbulske konvencije ne postoji niti je moguć, iako se na tu potrebu, ali s figom u džepu, gotovo beziznimno pozivaju svi akteri spora. Svjetonazorske, ideološke, (ne)vjerske, etničke, itsl. podjele, naslijeđene i novostečene netrpeljivosti, čak mržnje, toliko su duboke i zarazne da se urođeno nesložni Hrvati ne mogu dogovoriti ni o čemu bitnom za svoju povoljniju poziciju u civiliziranoj europskoj zajednici. Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, svjestan valjda pogubnosti nacionalne ratifikacijske svađe, apelirao je u HTV-ovoj emisiji „Otvoreno“, jamačno uzalud: „Jako smo podijeljeno društvo, nemojmo se još više međusobno suprotstavljati zbog ratifikacije Istanbulske konvencije“. Palac gore tom dokumentu Vijeća Europe okrenuli su – bez hrvatske inačice užasavanja izmišljenom tzv. rodnom ideologijom – rekosno, prva Turska (2012.), najkatoličkije zemlje poput Francuske, Španjolske, Portugala i Poljske, ali i respektabilne države Belgija, Austrija, Finska, Danska, Nizozemska, Portugal, San Marino, Švedska, Norveška, Rumunjska…

Hrvatska bi vjersko-političko-konzervativna intifada čak i referendumom oktroirala to da se RH ugleda na Slovačku, Mađarsku ili Bugarsku, kojima je zaštita žena od nasilja zadnja rupa na svirali, pa ne žele ratificirati Istanbulsku konvenciju? Katolički kler i samozvani vođe vjersko-konzervativne javnosti s jedne strane barikade, a s druge branitelji civilizacijskih stečevina, trendova sekularnog društva, manjinskih i inih ljudskih prava i sloboda pucaju iz najtežih oružja ne bi li smlavili protivnika. S jedne strane Bog i Hrvati, a s druge antidogmatizam, kreativna sumnja i kritičnost. U kakofoniji poremećenih moralnih i društvenih normi te agresivne reanimacije negativnih epizoda prošlosti, izmišljene nacionalne mitologije i svekolikog rastrojstva, ideologija patrijarhata i svjetonazorskog jednoumlja silom se gura kao baština tradicionalnih nacionalnih vrijednost nasuprot „nenaravnoj“ tzv. rodnoj ideologiji, od koje vjersko-konzervativno-jednoumna svijest zazire više nego od Nečastivog. A nema ama baš nikakvog razloga.

Međunarodni je nadzornik GREVIO već u prvim izvješćima o provedbi Istanbulske konvencije u zemljama gdje je ratificirana obznanio da nikakva „otrovna“ ideologija nije kontaminirala ni školstvo, ni pravosuđe niti javni život, ali jest znatno pridonijela sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. To jest pozitivan rezultat, iako još nedovoljan. Zapravo, teško je reći hoće li ikad i biti dovoljan, ali će nedvojbeno uvijek biti bolji od – što reče Furio Radin – mumificiranog položaja žene u također mumificiranom patrijarhalnom društvu, s Crkvom na stražarskom tornju.

The post Svjetonazorski križari protiv „griješnih Evinih kćeri“ appeared first on Tacno.net.

Foto: tzdubrovnik

Budući da je ostala u manjini i nema većih izgleda zaustaviti ratifikaciju Istanbulske konvencije, Crkva se izravno distancirala od vlasti kojoj je na sve načine pomogla uspeti se na čelo države. Katolibanio grme s oltara i svjetovnih govornica protiv sekularnog društva i stotinama e-mailova s prijetnjama, pogrdama i svakovrsnim anatemama zasipaju saborske zastupnike ne bi li ih odvratili od ratifikacije dokumenta Vijeća Europe za zaštitu žena od nasilja. Jedna je HDZ-ova zastupnica u samo nekoliko sati primila 250 e-mailova jezivog sadržaja. Primjerice:  „Dokažite da ste vjernica. Proklinjem vas i vašu djecu ako glasujete za, povijest vam neće oprostiti ni zaboraviti i nosit ćete pečat prokletstva. Ako ste protiv obitelji, protiv ste hrvatske budućnosti“. Navodno bogobojazni ljudi, iskreni katolici u ime Krista, heeej, gdje je pamet, proklinje tuđu djecu i ekskomunicira iz stada. A Krist – šuti 

Marijan Vogrinec

Što je bliže nadnevak – negdje polovicom travnja – kada će Hrvatski sabor na zahtjev premijera Andreja Plenkovića jamačno uvjerljivom većinom ratificirati Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulsku konvenciju, to Katolička crkva te satelitske svjetovne i neke militantnije veteranske udruge dižu veću/jaču dreku u javnosti. Služe se svim (ne)dopuštenim sredstvima i na komarca izmišljene tzv. rodne ideologije udaraju iz najtežih oružja. Upravo inkvizicijski, katolibanski (medijski neologizam za „katoličke talibane“ RH, radikalne pripadnike tzv. vjersko-konzervativnog pokreta), s nezamislivom količinom netrpeljivosti i mržnje. Nepojmljivo svakom iole zdravog razuma. Pogotovo kad se to čini u ime Boga i kada to čine deklarirani vjernici, „istinski“ sljedbenici Milosrdnog.

A Njega su – ako je vjerovati četvorici službenih evanđelista – usmrtili na križu upravo netrpeljivost i mržnja, laž, izmišljotine i krvožedno nasilje kakvo sada Njegovi „pastiri“ i jednouman dio stada prakticiraju prema pobornicima Istanbulske konvencije, većim dijelom također katolicima. Bliskim s crkvenih klecala i iz procesijskih četveroreda u kakvima se može vidjeti i samog premijera Plenkovića. Npr. na Veliki četvrtak u selu svog oca Svirču na Hvaru, u ponoćnoj procesiji „Za križen“ (pet stoljeća tradicije, od 2009. na UNESCO-vom popisu nematerijalne baštine), koja u jedinstvenom obradu pobožnosti povezuje šest mjesta na otoku: Svirče, Jelsu, Pitve, Vrisnik, Vrbanj i Vrbosku. Plenković i oni u HDZ-u što ga podržavaju sad su katolibanima gori od svih vragova, i samog Sotone. Žive ih ne mogu smisliti.

Svjetski karcinom-fenomen

Degutantno je slušati i gledati ciljano rasplamsavanje umjetne drame zbog izmišljene tzv. rodne ideologije, nečega što nije problem nikom u civiliziranom svijetu – čak ni najkatoličkijim zemljama kao Poljska, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, pa ni hrvatskim najbližim susjedima BiH, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori, ili jednoj islamski jako impregniranoj Turskoj (prva ratificirala dokument u ožujku 2012., samo godinu nakon donošenja u Istanbulu). Istodobno se, opet ciljano, gura pod tepih suština problema: borba protiv nasilja nad ženama. A to je globalno zlo, svjetski karcinom-fenomen, u samo desetak godina u RH porastao čak 200 puta. Država je odgovorna, ali i Crkva, koja od vjerske prapovijesti štuje muško i omalovažava žensko. Bez opravdanja. I, taj smrtni grijeh o sada gorljivo brani kao „Božju volju“, progonom tzv. rodne ideologije.

Hrvatski je radio prošle srijede već u cik zore doveo u studio svoje religijske emisije „Duhovni izazovi“ (petominutni se format svakodnevno emitira u 6,05 i 19,20 sati) izvjesnog svećenika, koji je svjetonazorski zlorabio temu „Milosrđe“ za posipanje pepelom crkvenih prelata – predsjednika Hrvatske biskupske konferencije (HBK) Želimira Puljića i sisačkog biskupa Vladu Košića, koji se na na Cvjetnicu pozvao na Puljića – zbog prijetnje ekskomunikacijom saborskim zastupnicima što će glasati za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Na način kao što HRT baražno pušta Katoličkoj crkvi kontaminirati srednjovjekovnom dogmatikom javni u nizu emisija nereligijskih programa. Višekratno na dan, pa netko neupućen u sadržaj ugovora između HRT-a i HBK – totalno antiprotivnog ustavnom određenju o odvojenosti vjerskih zajednica od države, o sekularnom društvu – može pomisliti da gleda/sluša crkveni Laudato tv.

Svjetonazorski je neostrašćenom građaninu RH upravo jezivo slušati, gledati i čitati kakvom žestokom beskrupuloznošću, netrpeljivošću i čak mržnjom – nespojivom s evanđeoskim naukom – katolička crkvena i laička kasta s oltara, iz medija i društvenih mreža nasrće ovih dana na civilizacijska dostignuća i mentalitet digitalnog doba, pod izgovorom tzv. obrane obiteljskih i tradicionalnih kršćanskih vrijednosti. Koje, doduše, nitko pri zdravoj pameti – ne ugrožava niti osporava. Nakon ultradesničarskog „uništa“ prošlosubotnjim prosvjedom „Hrvatska protiv Istanbulske konvencije“, gdje je policija izbrojala jedva mobiliziranih 5000 umjesto više od 100.000 nezadovoljnih HDZ-ovom proratifikacijskom nakanom,  premijerom Andrejem Plenkovićem, vladom i većinom iz te koalicije, vatra se rasplamsala do neslućenih razmjera. I ne gasi se.

Foto: Reuters

Budući da je ostala u manjini i nema većih izgleda zaustaviti ratifikaciju Istanbulske konvencije, Crkva se izravno distancirala od vlasti kojoj je na sve načine pomogla uspeti se na čelo države. Budući da ni sam Svevišnji nekako nema razumijevanja za sve te katolibane što grme s oltara i svjetovnih govornica protiv sekularnog društva, bezbožno ih je digitalno doba usrećilo internetom, pa i elektronički kondicioniraju svoje ešalone tzv. vjersko-kontervativne kontrarevolucije.

U prvom su se planu, a tko bi drugi, opet našle „ikone“ tog pokreta u likovima Željke Markić (udruga U ime obitelji), Vincenta Johna Batarela (udruga Vigilare), Đure Glogoškog (udruga 100-postotnih ratnih vojnih invalida prve kategorije), Velimira Bujanca (voditelj ultradesničarskog agitpropa „Bujice“ na lokalnoj televiziji Z1), Željka Sačića (iz Hrvatskog generalskog zbora), bivše medicinske sestre u vukovarskoj bolnici Zorice Gregurić (braniteljske udruge i koordinacije), Ladislava Ilčića i Hrvoja Zekanovića (prvaci minorne proklerikalne stranke Hrast, koju je svojedobno osnovala Željka Markić, a sada je u vladajućoj HDZ-ovoj koaliciji), injsl. Budući da ta družina, zajedno s vrhom tzv. Crkve u Hrvata, nije u stanju mobilizirati kritičnu masu javnosti i političara za odbacivanje ne samo Istanbulske konvencije nego i sekularnog uređenja države, više ne biraju sredstva za obračun s neistomišljenicima.

Drugo „razapinjanje Krista“

Crkva je – nedopustivo u ustavno sekularnoj državi te u odnosu na civilizacijske stečevine u prvom kvartalu 21. stoljeća – javno zaprijetila ekskomunikacijom onih koji „ne slušaju svoje biskupe“. A biskupi kažu da se mora biti protiv Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, jer je to sotonsko djelo koje uništva samu bit katoličkog hrvatskog naroda, njegove milenijske vjerske i nacionalne tradicije i obitelj kakvu je sam Bog stvorio. Glupost prvog reda, ali ništa novo od Katoličke crkve u RH, koja se stoljećima poziva na narod (odlično živi na grbači ne samo vjernika!) i vjersku čistotu, a niti je ikad bila na strani naroda (uvijek uz vladare, a smjenjivali su se samo stranci) niti je ikad bila bez teških grijeha prema narodu. Osobito prema nevjerničkom i inovjerničkom. Svojedobno se papa Ivan Pavao Drugi zbog toga našao pozvanim ispričati – čovječanstvu. Za milijune mrtvih u ime Isusa Krista? Ne pomaže tu nikakva isprika. Ni samog Boga.

Rečeni svećenik iz emisije Hrvatskog radija o kršćanskom milosrđu dao si je oduška rano ujutro uspoređivati potporu Konvenciji protiv nasilja nad ženana s raspećem Isusa Krista. Prigodna tema uoči Uskrsa, Isusovo raspeće, međutim, da danas netko „razapinje Krista“ time što će kao vjernik u Hrvatskom saboru dići ruku za ratifikaciju Konvencije u kojoj se Crkvi priviđa bezbožna/bogohulna tzv. rodna ideologija, to već graniči sa zdravom pameću. Kaže svećenik, vjernik se sam ekskomunicira iz Crkve kad se ne drži njezinih dogmi – a jedini su pravi tumači, jelte, biskupi – odnosno kad svoj, obiteljski i društveni život ne podređuje vjerskim kanonima svoje Crkve. Ali, nije sve propalo. Vrati li se sa stranputice, prizna ispovjedniku svoje zastranjivanje te se iskreno pokaje, opet se kao skrušena ovčica može vratiti u vjerničko stado, pod tople skute svima otvorene i milosrdne majke Crkve. Nema grijeha u toj vjeri, koji Bog ne oprašta. Pamet u glavu, vjeruj biskupu – spasonosna je poruka. Na stranu sada to što je povijesna reformacijska legenda Martin Luther grmio u svojih 95 teza: „Ne vjeruj ni rimskom biskupu“, a hrvatska politička legenda (s novčanice od 200 kuna) Stjepan Radić: „Vjerujem u Boga, ali ne i u popa“.

Kako razumjeti da Božji jaganjci, izlizanih jezika od višekratnih molitava dnevno, s krunicama oko prstiju i kad spavaju, mogu zločinački prijetiti smrću, proklinjati, djeci željeti paklensko zlo… i svejedno potom gutati hostije, gmižući vlažnim pogledom po podnom mramoru svojih bogomolja? I kako to mogu činiti neki „pastiri“ u homilijama, a da im crkveni strop ne padne na glavu? Jadna je budućnost vjere i države, čije se makar i najnakaradnije vrijednosti mora braniti – mržnjom, lažima, prijetnjom…

Netom što su završili neuspjeli prosvjedi vjersko-konzervativne ultradesnice pred središnjicom HDZ-a na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma i potom na Trgu bana Josipa Jelačića, uz signifikantne popratne kontraprosvjede, organizatori iz inicijative „Hrvatska protiv Istanbulske konvencije“, rekosmo, dohvatili su se – među inim sredstvima masovnih komunikacija –  interneta. Tisućama su e-mailova zasuli osobna i računala u institucijama u kojima su zaposleni pobornici ratifikacije Konvencije Vijeća Europe. U agresivnom naletu mrzitelja tzv. rodne ideologije i egzorcista za istjerivanje roda i rodne ravnopravnosti iz 21. u srednjovjekovlje našli su se HDZ-ovi saborski zastupnici. Pogotovo žene. Jer, njih treba uvjeriti kako je normalno da im partner tu i tamo ili češće izbroji rebra ili modricama ukrasi lice, da je Božja volja biti drugotna, podložna/pokorna muškarcu i da je „to tako u braku“ kad muškarac ubija boga u ženi. (Skandalozna izjava HDZ-ove ministrice Nade Murganić o obiteljskom nasilju stranačkog joj kolege Alojza Tomaševića, slavonsko-požeškog župana, koji je godinama tukao i vrijeđao suprugu, pa ga je tužila sudu, a potom i povukla tužbu.)

„Grijeh vaš ako glasujete (za Istanbulsku konvenciju, op. a.) neka prijeđe na vašu djecu…“, netko je bogobojazan i jako evanđeoski potkovan napisao u e-mailu HDZ-ovoj saborskoj zastupnici, kojoj je za samo nekoliko sati stiglo 250 elektroničkih poruka sličnog i još goreg sadržaja. „Neka vaša djeca pamte vaš grijeh… Dokažite da ste vjernica. Proklinjem vas i vašu djecu ako glasujete za, povijest vam neće oprostiti ni zaboraviti i nosit ćete pečat prokletstva. Ako ste protiv obitelji, protiv ste hrvatske budućnosti.“ Neki medijski analitičari su tu vrst nekontroliranog proljeva klerikalne mržnje s pravo nazvali notornim ludilom. Kakvi su to vjernici i „branitelji“ tzv. hrvatskih kršćanskih tradicija, koji proklinju!? Kakvi su to biskupi koji, kao prije 500 i više godina uzdižu raspela iznad glave, sijevaju očima, škrguću zubima i usude se spominjati – izopćenje (ekskomunikaciju) iz vjerničkog stada? Heeej, tko su ti ljudi, jesu li svjesni u kojem vremenu žive i da je danas nedopustivo i samo pomisliti na sve ono što je, recimo, u ime Krista (tada još ne i protiv komunista) 1530-ih godina u Andama činio španjolski svećenik Vicente de Valverde s konkvistadorom Franciscom Pizarrom krivovjernom narodu Inka časnog cara Atahualpe. U ime Krista!?

Ilustracija: abc.net.au 

U ime Krista danas se proklinje tuđu djecu i ekskomunicira iz stada. A Krist – šuti. Umjesto da stane u obranu prokletih i izopćenih, kao što je razbojniku na Kalvariji s križa do svog – ako je vjerovati službenom evanđelistu – kazao da će se opet vidjeti u Kraljevstvu nebeskom. No, šalu na stranu, stvar je neusporedivo ozbiljnija s tim nebuloznim proklinjanjima, kletvama, izopćenjima, fetvama, anatemama svih i svakog tko ne misli „kao biskupi“. Dakle, nije protiv Konvencije i tzv. rodne ideologije. Ali, recimo, jest za to da žena ima pravo tražiti crkveni raskid braka, ako ju muž maltretira, tuče, vrijeđa, ponižava… Zašto Crkva to ne dopušta, nego štiti kvarnu obitelj i brak koji to nije? Zašto Katolička crkva ne dopušta ženi biti svećenicom, kao što dopuštaju protestantske crkve? Itd., itsl.

„Jedno je, naime, kad o Istanbulskoj konvenciji sa znanstvenih pozicija govori, primjerice, dr. Matko Marušić: kad ‘Sotonsku, protuprirodnu i protuznanstvenu’ Konvenciju smatra ‘izdajom Blažene Djevice Marije’, ‘prodajom vjere Đavlu’ i ‘pljucanjem u lice Svetom Ocu, Svetoj Materi Crkvi i Onome pokopanom u Jeruzalemskom Grobu’, Marušić ipak govori kao doktor znanosti i profesor na Medicinskom fakultetu u Splitu“, piše kolumnist televizije N1 Hrvatska Boris Dežulović u izvrsnom komentaru „Zagrebački nadbiskup Karl Marx“. „Drugo je, međutim – i izvanredno ohrabrujuće – kad znanost kao argument prihvati i sama crkvena inkvizicija.

‘U Istanbulsku konvenciju ubačeni su neznanstveni i ideološki pojmovi, koji bi u zakonskoj regulativi mogli stvoriti kaos’, otkrila je tako katolička televizija Laudato, pojasnivši kako Konvencija uvodi ‘neznanstvene rodne teorije’ i ‘dogme koje nemaju svoje znanstveno uporište’, već su, ‘dapače, dokazano neznanstvene’. Kristina Pavlović s Laudato TV-a, inače koordinatorica Inicijative Istina o Istanbulskoj, ponovila je u intervjuu za 7Dnevno kako je ‘u Konvenciji prisutna sporna i znanstveno neutemeljena rodna ideologija': ‘Rodna teorija nije nikada znanstveno utvrđena!’

Dežulovićev „znanstveni“ izazov

Slično tvrdi i Željka Markić, predsjednica katoličke udruge U ime obitelji, upozoravajući kako je ‘koncept roda neznanstven’ i kako ‘ne postoji niti jedan opravdani razlog da se društvu nameće jedan neznanstveni koncept’, i Ladislav Ilčić, predsjednik udruge Glas roditelja za djecu, ocjenjujući kako je ‘rodna ideologija politička paradigma koja nema znanstvenu potkovu’. Da je ‘definicija roda znanstveno sporna, nepotvrđena i neusuglašena’, slaže se i Mario Vojvodić iz katoličke udruge Vigilare, čiji predsjednik udruge Vice John Batarelo ovih dana javno poziva Hrvate da ‘umjesto slijepog slušanja diktata iz Bruxellesa slušaju znanost i zdravi razum, koji pseudoznanstvenu teoriju o rodu prokazuju kao lažnu’.“

Dežulović je inteligentno, u svom stilu, ironično predložio „znanstveno-istraživački projekt“, gdje bi se koncept roda i Istanbulske konvencije u rečenim i inim diskursima zamijenilo konceptom Boga i Vatikanskih ugovora. Gdje se god spominje rod i tzv rodna ideologija, navesti Bog i katolička ideologija, odnosno Vatikanski ugovori umjesto Istanbulske konvencije, pa to staviti u usta oponentima ratifikacije. Rezultat bi bio zapanjujuć. I što je najvažnije, posve točan. Jer, nema ni jednog znanstvenog dokaza ni za to da Bog postoji i da čini sve što biskupi tvrde, a vjernici vjeruju niti za to da je vjerska ideologija utemeljena na ičem egzaktnom i dokazivom. Sa svim svojim simboličko-operativnim rekvizitarijem, tradicijama i obećanjima.

„Bio sam, priznajem, osupnut fantastičnom brigom Crkve i katoličkih aktivista za znanstvenu utemeljenost zakonskih i društvenih konstrukcija“, ironizira Dežulović. „Možda bi ih se – samo možda – mrvu ozbiljnije uzelo i shvatilo, samo kad o ‘znanstvenom pokriću’ i ‘utemeljenju u istini i u znanosti’ ne bi govorili druidi i šamani u zlatoveznim haljinama što iz obrednih pehara piju krv svoga Proroka, ljube svetačke mumije i štuju raskomadane leševe u srebrnim škrinjama: kad dakle znanstvene činjenice i empirijske dokaze ne bi tražili isti blistavi umovi koji vjeruju da je sav poznati svijet Jahve stvorio u sedam dana, temeljeći svoju ‘spolnu ideologiju’ na spoznaji da je Stvoritelj muškarca napravio od blata, a ženu od njegova rebra, pripisujući pak ‘rodnu ideologiju’ rogatom Đavlu i zmiji što je Evi u Rajskom vrtu ponudila jabuku.“

Da pukneš od smijeha kad tako zadrti ljudi žele silom nametnuti svima u sekularnom društvu (bez)vrijednosti kakve se njima sviđaju. Pritom se pozivaju na znanost, kojoj inače poriču ne samo Darwina i teoriju o postanku svijeta nego i utemeljene stečevine o spolnoj/rodnoj ravnoporavnosti u civiliziranom društvu te u obitelji. A nitko normalan ne odriča pravo i katolibanima vjerovati u što ih je god volja, ako time ne diraju u pravo ostalih da se s njima ne slažu, da vjeruju u nešto sasvim pedeseto ili uopće ne vjeruju, odnosno da se rodno osjećaju i žive kako žele. Ravnopravni i s biskupom i državnim šefom, i sa svim ostalim građanima. Bogu neka ostane božje, a vragu vražje. I točka.

Globusov novinar Boris Orešić inventivno je reagira u okolnostima kad Crkva i laički joj sateliti raspaljuju negativne strasti zbog skorašnje ratifikacije Istanbulske konvencije, pa ne časeći časa pokucao na vrata prave majke rodne teorije, glasovite Ann Oakley, britanske sociologinje, književnice i feministkinje, „koja je prije 46 godina u stručnu literaturu uvela pojam roda i postavila temelje rodnoj teoriji“. U ekskluzivnom razgovoru za Globus izrazila je iznenađenje „što i danas ima političkih režima u kojima se napada pojam roda“ te smatra vrlo važnim „suprotstaviti se tim napadima“.

„Kad sam 1972. Objavila knjigu ‘Spol, rod i društvo’“, ustvrdila je Oakley, „ona je izazvala velik interes u Britaniji i u stručnim je krugovima odmah preporučena kao izvor za suvremeno objašnjavanje pojma roda. Političari i političke stranke nisu kritizirali moju teoriju, a znanstvena zajednica prihvatila je razlikovanje spola i roda. I to se pokazalo veoma korisnim.“ Dokazuje to i primjena Konvencije Vijeća Europe u već pedesetak zemalja. Na novinarsku pripomenu o tome da je u RH nastala prava drama u vezi s tzv. rodnom ideologijom u Istanbulskoj konvenciji, pa vjersko-konzervativni krugovi žele po svaku cijenu spriječiti njezinu ratifikaciju, Ann Oakley kaže da je tome „vjerojatno razlog povezanost rodne teorije s pokretima koji promiču društvena i politička prava. Stoga uspostavu roda kao posebne kategorije neki doživljavaju kao političku opasnost jer se potkopavaju tradicionalni, ustaljeni sustavi vrijednosti u skladu s kojima društvo funkcionira“.

Foto: zgnadbiskupija

Smatra iznimno važnim suprotstaviti se konzervativnim napadima, jer je „upravo definiranje razlike između roda i spola i prihvaćanje fleksibilnosti roda važna tema svih pokreta koji se bore za ženska prava“. Mora da vražje sile gone hrvatske vjernike kad mržnjom štite hrvatsku budućnost, komentirao je Boris Vlašić u Jutarnjem listu. I neki drugi ozbiljniji analitičari aktualne društveno-političke zbilje u RH tvrde slično, ali i pokušavaju valorizirati ulogu premijera Andreja Plenkovića u bitno oštrijem odnosu vrha Katoličke crkve prema njemu, njegovoj vladi, saborskoj većini i HDZ-u. Vlašićeva redakcijska kolegica Slavica Lukić tvrdi u svom komentaru da je premijer uzalud činio neke ustupke Crkvi. Za blagdan sv. Josipa, zagrebačkom je nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću poslao čestitku za imendan. Lani nije ni za rođendan, kamoli za imendan. Ministar zdravstva Milan Kujundžić, pak, jamačno se zaletio pred rudo kad je potvrdio novinarima da će i Katolička crkva, „naravno, sudjelovati u pisanju novog zakona kojim će se regulirati i problem zabrane pobačaja“.

Što u ustavno sekularnoj državi jedna vjerska zajednica – makar i s 86,2 posto vjernika – ima tražiti za stolom, gdje se pišu svjetovni zakoni (čl. 41. Ustava RH)? Čini se da je premijer ipak bio pametniji od svog ministra – najneuspješnijeg dosad u tom životno važnom resoru – pa je već za sat-dva kazao javnosti da sastav „spisateljskog tima“ još nije utvrđen. Što, dakako, ne znači da se nekom crkvenjaku iz molitvenih skupina za „život od začeća“, koje su beskompromisno za zabranu pobačaja u „katoličkoj državi“, neće progledati kroz prste kako bi vuk bio sit a ovce na broju. Jamačno se nitko neće usuditi zabraniti pobačaj, ali je moguće da ga se raznim smicalicama toliko oteža da će biti praktično – zabranjen. To se već sada događa na osnovi tzv. priziva savjesti ginekologa u javnim bolnicama. Savjest pak nije smetnja kad se to radi u fušu, za kešovinu u (protu)vrijednosti oko 500 eura. Sad Crkva otvoreno juriša na Plenkovića.

„Rušili bi njega desni biskupi još onomad kad je (lani u travnju, op. a.) onako hladnokrvno iz vladajuće koalicije najurio Most“, procjenjuje Slavica Lukić, „ali su se suzdržali jer bi time izravno razotkrili ono što upornio žele ostaviti u ormaru – da je Most upravo njihov politički projekt. Međutim, Istanbulska konvencija sačinjena od 12 poglavlja, koja je malo tko pročitao, prilika je koju kler nije htio propustiti. Dokument čije usvajanje u Austriji ili Njemačkoj nije izazvao spomena vrijedne rasprave, u Hrvatskoj je u bauk.“

Dugogodišnji bivši Vjesnikov dopisnik iz Italije Silvije Tomašević – uz također bivšeg vjesnikovca Inoslava Beškera ponajbolji poznavatelj prilika u Vatikanu – objavio je nedavno u Večernjem listu kolumnu „Osservatore Romano: Korak naprijed u zaštiti žena“ u kojoj ističe da su i Vatikanski radio i respektabilno glasilo Rimske kurije Osservatore Romano „pozdravili stupanje na snagu (u Italiji već 2014. godine, op. a.) Istanbulske konvencije“. Vatikan i papa Franjo nemaju ništa protiv nje niti u njoj vide otrovnu tzv. rodnu ideologiju, a tzv. Crkva u Hrvata, koja je hijerarhijski podložna Vatikanu, glumata da je papskija od Pape. Smiješno.

Foto: AP

„U Italiji postoji zakon usvojen 1982. na temelju kojeg se može promijeniti spol odnosno ime u dokumentima tako da je drukčije od spola kod rođenja pod uvjetom da se donese liječnička potvrda o kirurškoj promjeni spola“, tvrdi Tomašević. „No, i taj zakon je prevladan odlukom Vrhovnog suda iz 2015. Koji je prihvatio da osoba u dokumentima promijeni svoj spol i bez liječničke intervencije. (…) Osservatore Romano članak je naslovio ‘Korak naprijed u zaštiti žena’ te napisao kako je Istanbulskom konvencijom ‘učinjen korak naprijed u zauzimanju za prava žena’ i kako ‘se radi o prvom obvezujućem elementu na međunarodnoj razini čiji je cilj stvaranje pravnog okvira za preventivnu obranu i zaštitu žena od bilo kojeg oblika nasilja’. Na izborima 2006. u zastupnički dom je na nezavisnoj listi izabran(a) Vladimir Luxuria. Rođen kao muškarac, ali se uvijek osjećao kao žena. Luxuria je prva transrodna osoba koja je postala parlamentarac u nekoj europskoj državi. Dakle, prije Istanbulske. Bilo je parlamentarki koje su se zgražale (kao sada Željka Markić u RH, op. a.) što Luxuria upotrebljava ženski WC, ali su se onda navikle.“

Kolumnist Silvije Tomašević – podsjećajući na onu pape Franje: „Tko sam ja da im sudim“ – nije jedini ni prvi niti posljednji koji ispravno promišlja da je i prije Konvencije Vijeća Europe bili i bit će transrodnih osoba: „Zar zbog toga te osobe treba marginalizirati, da ne kažem ponijeti se prema njima kao nacisti koji su ih slali u konclogore ili komunisti koji su ih slali u Sibir? Zar se misli da se neusvajanjem Istanbulske konvencije više neće rađati gay osobe ili se ta rasprava u Hrvatskoj nametnula iz nekih drugih razloga?“

Duh je pušten iz boce

Bivši veleposlanik RH u Ruskoj Fderaciji Božo Kovačević, gostujući u „Pressingu“ Petra Štefanića na televiziji N1 Hrvatska, kazao je da se premijer Andrej Plenković dobro postavio „u slučaju Istanbulske konvencije“. Naveo je primjere stabilne njemačke demokracije, gdje niti demokršćanskoj kancelarki Angeli Merkel pada na um slušati biskupe niti njemačkim biskupima pada na pamet miješati se u politiku. „Mi svjedočimo kampanji“, tvrdi diplomat Kovačević, „u kojoj je u odnosu na druge bilo izrečeno najviše notornih laži i neistina. Ključna je zaštita žena od nasilja u obitelji. Argument Crkve je da se treba boriti protiv nasilja, ali ne želi razgovarati hoće li, ako se slijedi crkveno pravo, žena imati pravo na razvod braka ako je muž tuče.

Ta intervencija Crkve koja onemogućuje ženi to pravo je zapravo ugrožavanje njezinih prava i sloboda. Konvencija želi maknuti takve prepreke. Crkva radi upravo suprotno. Zašto se Crkva toliko protivi definiciji nasilja nad ženama? Drugo je pravo žena da budu svećenice. Tu razliku koja je očito socijalna i tradicionalna uvjetovala je Katolička crkva. Ovo je prvi put da se Crkva javno opredijelila protiv HDZ-a. Nadam se da je to otvaranje nove epohe u kojoj će se Crkva baviti svojim poslom, a ne miješati se u politiku.“ Živi bili, pa…

Kad su onomad u osvit 1990-ih tadašnji predsjednik RH Franjo Tuđman i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić dopustili ultrakonzervativnom duhu pobjeći iz boce, gurnuti Hrvatsku u vazalni odnos potpisivanjem četiriju Vatikanskih ugovora, uvjesti vjeronauk u javne škole te istresti šlepere i šlepere (o čijem trošku?) raspela po zidovima svih javnih ustanova ustavno sekularne države i na mala vrata progurati, upravo konstantizirati katoličku vjeru kao temelj službenog svjetonazora i tzv. demokršćanske Hrvatske, pa ateistima i agnosticima praktično oduzeti građanska prava – klerikalnog se duha, rigidnog, srednjovjekovnog i još goreg više ne da milom vratiti u bocu. Kovačevićeve nade, bojimo se, još će dugo ostati nade. I ništa više. Metastaze degeneracije istinskih humanističkih vrijednosti, ljudskih prava i sloboda u Bijednoj Našoj uznapredovale su, a učinkovitih medikamenata nije na vidiku.

The post Vjerska inkvizicija: „Proklinjem vas i vašu djecu!“ appeared first on Tacno.net.

„Ako se prema nekome postavljate kao prema protivniku, on će se uskoro tako početi i ponašati“, kazala je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u Sofiji za službenog posjeta Bugarskoj, ne poimajući koliko se ta tvrdnja zapravo odnosi na njezino i vanjskopolitičko ponašanje premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Na američki mig i pod budnim okom britanskog veleposlanika u RH Andrewa Dalgleisha, njih su troje upisali svoju zemlju među negativce režirane trovačke tzv. afere Skripal, najvjerojatnije odvratili Vladimira Putina od najavljenog službenog posjeta RH te bitno otežali ostvarenje nacionalnih interesa u slučaju Agrokora, zagađenja iz rafinerije u Bosanskom Brodu, položaja Hrvata u BiH, itsl. 

Marijan Vogrinec 

Uza sve nevolje što su se na Bijednu Našu sručile ovih dana, uglavnom krivnjom trenutne ali i bivših vlada – od Agrokora i rasipanja „nepostojećih“ milijardi kuna na rashodovane izraelske borbene zrakoplove američke proizvodnje do teških obračuna ultrakonzervativno-vjerskih katoličkih udruga i Crkve sa sekularnom državom u kojima vlada Andreja Plenkovića diše na škrge – Hrvatskoj najmanje treba novo zaoštravanje nakon jedva malo odleđenih političkih i ekonomskih odnosa s Ruskom Federacijom i novim/starim predsjednikom Vladimirom Putinom. Neodgovornim „solidariziranjem“ (sic) Banskih dvora i Pantovčaka s Velikom Britanijom i SAD-om u režiranoj trovačkoj tzv. aferi Skripal, Bijedna je Naša, što bi mudar puk rekao – dala dreku pljusku. Bez ikakvog je razloga i iole pristojnijeg diplomatskog obrazloženja trećeg tajnika Veleposlanstva Ruske Federacije u RH proglasila personom non grata.

Zauzvrat, službena je Moskva postupila recipročno, objavila da joj je žao zbog ničim izazvanog „neprijateljskog hrvatskog poteza“ koji će biti sankcioniran ne samo ruskim ekonmskim mjerama nego i najvjerojatnijom odgodom već dogovorenog Putinovog posjeta Hrvatskoj. Na poziv predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović za službenog posjeta Ruskoj Federaciji, gdje ju je Vladimir Vladimirovič ugostio osobito srdačno u Sočiju i Moskvi. Protjerivanjem ruskog diplomata, jer to traže London, Washington i Bruxelles, pa istodobno slanje novog vojnog kontingenta u Poljsku radi „obrane EU-a i Zapada od ruske agresije“ (sic), Bijedna se Naša kompromitirala pred Rusima kao prevrtljiv, nesamostalan i neodgovoran politički i ekonomski partner. Tek će se osjetiti sva težina posljedica toga što su na iznenadnom sastanku u Banskim dvorima odlučili premijer Andrej Plenković, predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, pod budnim okom britanskog veleposlanika u RH Andrewa Dalgleisha.

„Ako se prema nekome postavljate kao prema protivniku, on će se uskoro tako početi i ponašati“, kazala je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u Sofiji za službenog posjeta Bugarskoj, ne poimajući uopće koliko se ta tvrdnja zapravo odnosi na njezino i vanjskopolitičko ponašanje dvojice rečenih državnih dužnosnika iz njezine stranke. Proruski domaćin, predsjednik Rumen Radev složio s tim da je „politika dijaloga jedini put za odnose između Ruske Federacije i zapadnih država te normalizaciju na osnovi međunarodnog prava i međusobnog poštovanja“. Jest da nije ni mjesto, ni vrijeme, ni sugovornik niti je baš ona pozvana docirati o tome što je/nije „jedini put za odnose između Ruske Federacije i zapadnih država“, larpurlartizmu se rutinske diplomatske općenitosti hrvatske gošće zapravo nema što prigovoriti.

Međunarodno odgovorna zemlja

Ali kad takav diskurs padne na um jednoj medijski determiniranoj gaf-predsjednici Grabar-Kitarović, koja je netom proglasila personom non grata ruskog diplomata u RH, ni krivog niti dužnog državi domaćinu, njezine riječi vonjaju po licemjerju. Iz više razloga je postupila brzopleto, karakteristično precijenivši i vlastitu i beznačajnost RH u međunarodnim odnosima i visokoj politici, gdje dominiraju interesi triju svjetskih velesile – SAD, Ruska Federacija i Kina. Slično je bio neoprezan i brzoplet sam premijer Plenković kad je, ne obazirući se na sporazum iz Minska i ruske interese, prijateljima u Kijevu nudio „hrvatska iskustva u mirnoj reintegraciji Podunavlja“ kao ključ za krizu s Krimom i odmetnutim ukrajinskim pokrajinama. I nepotrebno se išao zamjeriti Moskvi. Sada se na istu koru trule banane poskliznula i Grabar-Kitarović. Ničim izazvana i neupitana zašto se RH „solidarizira“ (sic) s nedokazanim zapadnim optužbama protiv Rusije i Putina u režiranoj na Zapadu trovačkoj tzv. aferi Skripal – dobila je objašnjenje da Bugarska nije i neće protjerati ni jednog ruskog diplomata.

„Bugarska je međunarodno odgovorna zemlja“, znakovito je rekao Radev, „i kao predsjedateljica Europskog vijeća u ovom polugodištu mora provoditi politiku dijaloga i ravnoteže. Bugarska je lojalna članica EU-a i NATO-a, a to su savezi koji se temelje na nekim vrijednostima. Jedna je i transparentnost. Kako bismo poduzeli sljedeće korake, trebamo dobiti jasne i neosporne dokaze.“ Dokaze o tome da je ruska tajna služba po nalogu samog Vladimira Vladimiroviča otrovala 4. ožujka bivšeg ruskog dvostrukog špicla Sergeja Skripala, njegovu kćer Juliju i lokalnog bobbyja u gradiću Salisburyju na britanskom tlu, navodno najsmrtonosnijim na svijetu nervnim agensom za masovno uništenje A-234 (novičok u britanskoj terminologiji) iz ruskog arsenala.

Predsjednici RH i prvoj dvojici s vrha njezine vanjskopolitički nevažne i impotentne države, iritantno podređene Washingtonu i Bruxellesu, takvi dokazi ne trebaju niti im je zapadna „sumnja na Ruse“ dovoljan razlog za diplomatski oprez i – sumnju. Važno je znati što, zapravo, stoji iza britanske „sumnje“ da bi država, kako Rumen Radev promišlja, „poduzela sljedeće korake“. Hrvatskim državnicima je dovoljna militantna netransparentnost zemlje koja demonstrativno napušta Uniju i „partnersko“ tapšanje iz Washingtona. Tko šiša Ruse, jelte. Slovenija se također nije dala gurnuti na razinu neargumentiranog „solidariziranja“ (sic) s „većinom zapadnih zemalja“ u masovnoj proizvodnji ruskih persona non grata. Američki veleposlanik u Sloveniji Brent Hartley arogantno je u ljubljanskom tjedniku Reporteru prekorio vlasti u Deželi: „Slovenija se mora opredijeliti između zapadnih vrijednosti i ruskog modela“. Mora? Malo sutra. Trenutni hrvatski državni vrh nema tih problema sa Zapadom, jer mu je pokoran i na svakovrsnoj usluzi, čim pucne prstima, ali je zato navalio na slabašnu grbaču RH cijelog Ruskog medvjeda. Neoprezno, nepotrebno i neodgovorno, a moglo bi se kazati i – nemoralno.

Neoprezno, zato što su bilateralni odnosi RH i Rusije nakon desetljeća leda napokon krenuli uzlaznom linijom, predsjednica Grabar-Kitarović je posjetom Rusiji „okrenula novu stranicu“, prva je čestitala Putinu na novom predsjedničkom mandatu i službeno ga pozvala u posjet RH, što je lijepo primljeno i prihvaćeno. Nepotrebno, zato što je Bijednoj Našoj potrebno, blago rečeno, rusko razumijevanje u rješavanju Agrokorovih 1,3 milijarde eura duga ruskim državnim kreditorima VTB-u i Sberbanku, najvećim vjerovnicima, plinofikaciji ruske rafinerije u Bosanskom Brodu koja desetljećima truje žitelje Slavonskog Broda i okolice, normaliziranju stanja u BiH radi poboljšanja položaja Hrvata, itsl. Neodgovorno, zato jer se bez Rusije ne može riješiti europski energetski deficit u kojem RH ima znatan udjel. Nemoralno pak, zato što je Rusija jedina pomagala Hrvatskoj u Domovinskom ratu. U najtežim trenucima, kada joj je Zapad kočio osamostaljivanje, izolirao je i stavio pod embargo na uvoz oružja, Rusi su omogućili preko Mađarske isporuke oružja i vojne opreme iz bivšeg DDR-a, u čemu je logistički posredovala i tajkunska obitelj Gucić.

Rusi u to olovno doba, za razliku od današnjih zapadnih „partnera“ iz „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ i SAD-a (npr. nečasna uloga bivšeg američkog državnog tajnika Lawrencea Sidneyja Eagelburgera), nisu prekinuli započete poslove u RH, recimo u brodogradilištima. Omogućili su RH stanovite prihode u teškim i neizvjesnim okolnostima. Rusija je uz SAD, jedan od najvažnijih međunarodnih jamaca i mira i kakve-takve stabilnosti na zapadnom Balkanu, Daytonskog i inih sporazuma o okončanju rata u RH i BiH, itsl. Bez Ruske Federacije nema govora o konstruktivnom rješavanju tzv. hrvatskog pitanja u BiH, pa je i zbog tih i niza drugih razloga šašavo neprijateljski se ponašati prema Ruskoj Federaciji i Vladimiru Putinu. Samo zato, jer se to sviđa Amerima i njihovim imperijalnim saveznicima.

Interesi vlastite zemlje i naroda uvijek moraju imati prioritet, pa sviđalo se to nekom iz „obitelji“ ili ne. Kao što je nedjeljnom izbornom pobjedniku Viktoru Orbanu važnija Mađarska i od Bruxellesa i od Washingtona, pa i korektan odnos s Moskvom, od besmislica tipa tzv. afere Skripal, u kojoj, realno, nikom od tužitelja i osumnjičenika uopće nije stalo do izvjesnog ruskog dvostrukog špicla. Taj je dvostruki ruski špicl uhićen u Rusiji i odležao u tamošnjem zatvoru grijehe protiv vlastite domovine, a kćerka mu Julija također je ruska državljanka, nema veze sa špijunažom i ima posao u svojoj zemlji. Da su toliko smetali Putinu – prostoseljačka je logika – imao je milijun  prilika i metoda likvidirati ih u Rusiji, a ne slati specijalizirane trovače čak u Veliku Britaniju, kamo su legalno otputovali, te ih ubijati navodno najsmrtonosnijim na svijetu kemijskim nervnim otrovom za masovno uništenje, koje nema nitko osim Rusa (sic).

Tko tu koga i zašto?

Nije li blesavo da ta neizbježna kemijska smrt nikom nije ozbiljno naudila, a Britanci su pokrenuli neviđenu, svjetsku dreku koja je rezultirala ne samo protjerivanjem sa Zapada u Rusiju više od sto diplomata, zatvaranjem konzulata, kulturnih centara i inih ustanova te recipročna protjerivanja i zatvaranja, nego i besmislenim jačanjem svih hladnoratovskih neprijateljstava Zapada prema Istoku i obratno za koja se mislilo da su otplahutala u prošlost rušenjem Berlinskog zida, skidanjem tzv. željezne zavjese i raspadom komunističkog srca svijeta, SSSR-a. Nervno „otrovani“ salisburyjski bobby, zdrav-zdravcat skočio je na noge lagane takorekuć istog trena čim su se nad njim ugasili medijski reflektori, za dan-dva, a Julija Skripal za tjedan dana, jer bi valjda bilo prenapadno da je ozdravila kada i policajac koji im je, navodno, prvi priskočio pomoći kad su klonuli na klupi u Salisburyju. Za oca joj Sergeja, one month later, mediji tvrde da se uspješno oporavlja. A nervni A-234 novičok masovno smrtonosan!?

E sad, tko tu koga i zašto? Ima pravo iskusan ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov kad se javno pita kakav je to bojni nervni agens za masovno uništenje kad ne može ubiti ni – troje ljudi? Stručnjacima za kemijsko ratovanje i bojne otrove pak nije ostalo nezapaženo da su troje „otrovanih“, da bi možebitno ostali živi, morali na licu mjesta, odmah istog trena primiti – protuotrov. Ako jesu, otkud Britancima protuotrov i otkud baš u tom času i na tom mjestu? Rusi su naknadno objavili da ne posjeduju taj sporni agens A-234 novičok te da su pod međunarodnim nadzorom odavno uništili svoje kemijsko oružje za masovno uništenje. S novičokom ili sličnim agensima su eksperimentirali mnogi vojni laboratoriji u Europi i svijetu, npr. bivša Čehoslovačka, pa i SAD i Velika Britanija, koja se sada u „sumnjama“ i optužbama upravo pozivala na svoj vojni laboratorij.

No, samo par dana kasnije, direktor britanskog vojnog laboratorija je izjavio medijima da nisu pronašli da su „otrovani“ u Salisburyju tretirani baš A-234 novičokom, da nema dokaza da je agens ruski niti da je umiješana ruska tajna služba. Drčna britanska premijerka Theresa May i njezin ministar vanjskih poslova Boris Johnson – bez ikakvih dokaza – tvrde suprotno i zaoštravaju napade na Rusiju i Putina, traže odmazdu. „Nemojte se igrati vatrom“, opomenuo je ruski diplomat u UN-ovu Vijeću sigurnosti, sazvanom na zahtjev Ruske Federacije u vezi s režiranom tzv. aferom Skripal. Vladimir Vladimirovič je promptno zatražio od Londona da dopusti ruskim forenzičarima sudjelovati u službenoj britanskoj istrazi trovanja u gradiću Salisburyju, ili da pošalje u Moskvu uzorke otrova, ili da omogući ruskim diplomatima kontakt s „otrovanim“ ruskim državljanima, ili… Nije im dopušteno ništa od toga. Zašto?

Ako je sve čisto i tzv. afera Skripal nije nečasna zapadna izmišljotina i režirani atak na Rusiju, ne bi smjelo biti problema kad Moskva nudi suradnju. Hrvatskoj ništa od toga nije ni sumnjivo niti joj pada na um – ako joj Britanci nisu podastrijeli dokaze, a nisu – postupiti kao Bugarska, Slovenija, Mađarska, Grčka, Cipar… Ili barem, kad već ima demografsko-obiteljsko-socijalno-mladenačku izumiteljicu Nadu Murganić („tako je to u braku, kad muž tuče ženu“), tretirati režiranu tzv. aferu Skripal u stilu „tako je to u promiskuitetnom špijunskom braku“. No, ironiju na stranu. Sasvim pedesete se nečasne hladnoratovske igre igraju u kojima, doduše, nema nedužnih, ali itekako ima na razne načine trknutih u glavu. Mediji već tri godine baražno tuku po predsjednici RH – ironično, satirično, humoristički, vicevima svih vrsti, čak i prostački, uvredljivo – jer se ne zna ili ne želi u svijetu ponašati s diplomatskom mjerom, držati do digniteta svoje majušne zemlje koju 98 posto službenika Bijele kuće i još više Amerikanaca ne zna naći na zemljovidu niti su za nju ikad čuli.

Bijednoj Našoj ne ide na čast da su britanski mainstream mediji – npr, BBC, The Guardian…) – ovih dana ocijenili hrvatsku predsjednicu kao ekstremnu desničarku, koja šuruje sa sebi sličnim europskim radikalima i, na strani američkih interesa i Donalda Trumpa, opire se smjeru i taktici što ih diktira Bruxelles. „Dajte se saberite, gospođo“, smisao je ne samo domaćih medijskih kritika već i političke i šire društvene javnosti. No, uzalud. Dokaz je tomu i njezina diplomatska nevjerodostojnost. Ne može se istodobno – na američki zahtjev i britansku političku radost – pisati pakrački dekret trećem tajniku Veleposlanstva Ruske Federacije u Bosanskoj ulici u Zagrebu i pozivati ruskog predsjednika u posjet svojoj zemlji. Pa pametovati proruskom kolegi Radevu u Sofiju o „protivničkom ponašanju“, „politici dijaloga“ između Rusije i Zapada te „normalizaciji na temelju međunarodnog prava“.

Odvraćanje javne pozornosti

Upravo su se Rusi od početka režirane tzv. afere Skripal pozivali na međunarodno pravo i uljuđeno diplomatsko ponašanje, tražili od Britanaca da ih uključe u istragu i obraćali se UN-ovu Vijeću sigurnosti, a zauzvrat Zapad nalazi novi masovan kemijski napad na civilno stanovništvo u Siriji, u pobunjeničkom dijelu predgrađa Damaska. Za to je, tvrde zapadni diplomati, a prenose mediji, kriv „životinja Bashar al-Assad“ iza kojeg su Iran i Turska, a iza svih njih – opet Rusija i Putin. Kemijski danse macabre se vrtoglavo vrti, Trump realizira osvetničke „protunapade“ po sirijskim ciljevima. S obzirom na britansku sklonost izmišljanju globalnih ugroza od kemijskog oružja – svi se još sjećaju što su britanski premijer Tony Blair i američki predsjednik George W. Bush mlađi učinili suverenoj državi Iraku početkom 2000-ih godina i legitimnom šefu države Saddamu Husseinu – nije isključeno da se britansko-američki kompleks vraća u još gorem obliku: Rusi su krivi, oni su ti koji prizivaju kemijski Sudnji dan i prijete posljednjim ratom u povijesti čovječanstva, koji neće preživjeti ni štakori. Brexitovski neuspješna, a valjda prirodno drčna Theresa May – valjda na osnovi predrasuda o sovjetskom Istoku i protuputinovskih animoziteta – poseže za istim blairovskim „adutom“. Petnaestak godina kasnije, neargumentirano prijeti May, sada su Rusi i Vladimir Vladimirovič Putin „globalna prijetnja zapadnim zemljama“. Razglasila je urbi et orbi da je tzv. afera Skripal „dokaz“ tome da Rusi najvjerojatnije imaju najopasniji na svijetu nervni bojni agens za masovno uništenje.

Zašto se Donald Trump iste sekunde uhvatio na taj ljepak, a istodobno, baš kao Kolinda Grabar-Kitarović, usred dramatičnih hladnoratovskih neprijateljstava zove ruskog predsjednika u službeni posjet SAD-u? Režirana tzv. afera Skripal možda mu služi samo za to – i možebitno je uistinu režirana – da odvrati pozornost američke i međunarodne javnosti od američke službene istrage o tome jesu li mu ruski hakeri i Putin pomogli na predsjedničkim izborima pobijediti Hillary Clinton i ući u Bijelu kuću? Najmasovnije u povijesti uzajamno protjerivanje diplomata i zatvaranje diplomatskih punktova u okolnostima kad ekonomske veze ostaju na snazi dođe mu kao uvjerljiv čin koji svjetska javnost i saveznici/partneri, kao, neće prepozanti kao – smokvin list.

Sljedeći tjedni pokazat će kamo vodi sav taj cirkus u kojem, jamačno, miš-država RH ne bi trebala sudjelovati. Detonator je već neko vrijeme uključen na više neuralgičnih točaka globusa – Bliski i Srednji istok, Sirija, Ukrajina, pribaltički pojas… – gdje sada i rastuće svjetske velesile Rusija i Kina traže svoj dio kolača, za koji SAD i saveznici drže da je samo njihov i ne kane ga dijeliti. U lešinarskom čerupanju postjaltanskog svijeta, devastiranog padom Berlinskog zida i komunističkog SSSR-a, veliki i moćni dozirano kontaminiraju globalnu nestabilnost, grubo zanemarujući temeljne postulate međunarodnog prava i odnosa, državne suverenitete i legitimitete, ljudska prava i slobode. Male, miš-države kao Bijedna Naša preživjet će budu li pametno plivale u globalnoj neveri umjesto da se svrstavaju i velikima služe kao topovsko meso.

„Mi smo samostalna, suverena država samo na Olimpijskim igrama, nogometnim, rukometnim, košarkaškim prvenstvima, i Eurosongu“, zaključuje na FB-u izvjesni Dragan Tomin iz Düsseldorfa u Njemačkoj o neslavnoj hrvatskoj participaciji u proturuski na Zapadu režiranoj tzv. aferi Skripal. „Inače smo lutkarsko kazalište s dugim koncima.“ Da samo kazalište…

The post Za čije babino zdravlje se Hrvatska zamjera Rusiji appeared first on Tacno.net.

 Foto:  Željko Lukunić/Pixsell 

Raison d’être bavljenja politikom u RH nije skrb za boljitak zemlje i dobrobit građana, već najprimitivnija grebačina za unosne državne sinekure, što kolateralno omogućuje pristojna i sigurna beriva najbližoj rodbini (sve do budućih potomaka?) i stranačkoj vojsci od običnih volontera koji lijepe izborne plakate i telefonski dosađuju biračima do vrha piramide koju strogo po vlastitoj volji izgrađuju stranački šefovi. Pa, ako si mu blizu oka i srca, u slučaju izborne pobjede samo ti je nebo granica. I zato Hrvatskoj ne ide, pa ne ide, i neće ići, pa neće dok je tako. Ma što građani mislili. Jer, sami „cvijet“ nacionalnog etnikuma parazitira na državnoj sisi: braća, sestre, sinovi, kćeri, bratići, sestrične, majke, očevi, djedovi, bake, stričevi, strine, kumovi, kume, svojta do stoljeća sedmog, prijatelji, prijatelji prijateljâ, stranački vojnici od kaplara do generala… 

Marijan Vogrinec

Zaista, zašto tzv. suverenoj, neovisnoj i samostalnoj Hrvatskoj baš tako tragikomično ne ide, pa ne ide? A skrojena je i koječim obdarena da joj ide, pa ide. I svejedno – ne ide, pa ne ide. Čak je i oblikom „neprirodnog pereca“ – Franjo Tuđman onomad na večeri s Paddyjem Ashdownom nije na salveti razlikovao perec od kifle - određeno je da joj ide. A opet, ne ide. „Domoljubni“ špicli s krunicama oko vrata, koji su zapasali sav javni prostor isljeđivanjem komunjara, udbaša, Jugoslavena, partizana-zločinaca, ateista, četnika i inog kukolja što mrzi Hrvatsku i sve što je hrvatsko, a krije gdje je bio 1991., rado u podmaliganjenim trenucima nacionalnog ponosa i slave od stoljeća sedmog – ma, što sedmog, i puno prije – ističu da je Hrvatska najljepši komadić, koji je Bog namijenio samom sebi kad je narodima dijelio zemlju. Budući da su, kaže bajka dalje, vazda skromni i pošteni Hrvati bili na kraju reda – nikad se, jelte, nisu otimali za tuđe – zapao ih je najljepši komadić, što ga je dobri Bog ostavio sebi.

Doduše, balkanski kiflić tada nije sličio ni kifli niti „neprirodnom perecu“ – Franjo Tuđman na večeri s Paddyjem Ashdownom svojedobno nije na salveti razlikovao perec i kiflu –  bio je ohoho veći i deblji, ali zla povijest… No, bezgraničnom Božjom dobrotom, On se opet smilovao na svoje vjerno stado što ga je navodno misionar pape Ivana IV. opat Martin još sredinom sedmog stoljeća pripustio u kršćanski obor, te ga probudio iz tisućljetnog sna. Dao im je državu u kojoj su se, još dok je govorilo oružje, a ustrašeni puk bježao od smrti i drhtao po skloništima, počeli ponašati kao Adam, Eva i zmija pod zabranjenom jabukom u rajskom vrtu. Pa tako, eto, već više od četvrt stoljeća i bez izgleda u skorijoj budućnosti da će Hrvatima doći iz debelog mesa u sivu tvar, a Onom što im je darovao svoj najljepši komad zemlje na svijetu puknuti film te će razjuriti ili zatrti razulareno stado po najavi iz Zvonimirove kletve.

„Zločesti“ novinari, kakvi po prirodi posla i psihološkom profilu zapravo moraju biti, možda su i nehotice otkrili zašto Hrvatskoj ne ide, pa ne ide. Niti će ići, pa ići, dok ju o trošku poreznih obveznika vodi sami „cvijet“ nacionalnog etnikuma: braća, sestre, sinovi, kćeri, bratići, sestrične, majke, očevi, djedovi, bake, stričevi, strine, kumovi, kume, svojta do stoljeća sedmog, prijatelji, prijatelji prijateljâ, stranački vojnici od kaplara do generala, i takvi, na punoj uhljebničkoj skrbi vladajućih politika.  Od te goleme armije na hranjivoj državnoj sisi, koja je zapasala sve niše politike, državne uprave, javnih poduzeća i društvenog života od mjesnog odbora i gradske četvrti do općina, županija i državnog vrha, više se ne vidi izlaz. Hrvatska zato i jest tu gdje jest, u slijepom crijevu naprednog svijeta i na samom začelju, fenjerašica u Uniji, jer od samog tzv. osamostaljenja preferira divljekapitalistički tip nepotizma, klijentelizma, korupcije i svakovrsnog lopovluka.

Takva Hvatska, koju nesavjesno vode nesposobni rođaci, stranački drugovi i prijatelji služi za sprdnju čak i nekim srednjoeuropskim zemljama, čiju su sirotinju Hrvati – štono jučer – podcjenjivački gledali von oben kad je u pretovarenim škodama favoritima u subotnje praskozorje stizala na plavi se Jadran talasa, drito na plažu. Danas se malo čime životno važnim: plaćama, novim radnim mjestima, investicijama, uvjetima rada, rastom BDP-a…, RH može uspoređivati s Češkom, Slovačkom, Poljskom…, koje su donedavno gledale u leđa Hrvatskoj, do 1990-ih trećoj među industrijski i agrarno srednjerazvijenim europskim zemljama. Hrvatskoj ne ide dobro. Više nema industriju ni poljoprivredu koja može podmiriti barem 50 posto domaćih potreba, a imala je i za više od 100 posto, za izvoz, ali ima tu golemu armiju braće, sestara, svojte i prijatelja na odgovornim/najodgovornijim upravljačkim mjestima, koja već gotovo tri desetljeća reciklira samu sebe. Neproduktivno troši golem novac i vuče zemlju u vražju mater. U propast, uključujući zatiruću epidemiju tzv. bijele kuge i masovno iseljavanje radno i fertilno najvitalnijeg stanovništva iz vlastite domovine.

„To sa mnom nema veze“

„I?“ – arogantnom je ironijom premijer Andrej Plenković kontrirao novinarima ovih dana u Zadru kad su ga upitali za zdravlje u povodu unosnog zapošljavanja kuma, sestrične, ujaka i šogora, brata svoje supruge. „Pa gledajte, to su sve odluke koje nemaju nikakve veze sa mnom. Svi ti ljudi su ljudi s imenom i prezimenom, obrazovanjem, kvalifikacijama i neće ljudi koji su sa mnom u nekakvoj vrsti povezanosti prestati disati dok sam ja predsjednik vlade.“ Zbog prve tri akvizicije, premijer je koncem prošle godine prijavljen saborskom Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, kojem je HDZ-ova saborska većina u međuvremenu zamijenila uspješnu predsjednica Daliju Orešković pravnicom Natašom Novaković, navodno prijateljicom Plenkovićevog savjetnika za medije Krešimira Macana.

Premijerova arogancija o disanju u odnosu na javni interes nije mu prvi nekontroliran ispad, jer novinari ne pitaju zbog sebe, jer su zlobni i negativno znatiželjni, nego zato što birači i ostali građani RH imaju pravo znati je li zlorabio svoj državnički položaj i političku moć radi uhljebljivanja najbliže rodbine. Koncem ožujka pukla je vijest kako je njegov šogor Ivan Maslać zaposlen bez javnog natječaja na radnom mjestu komercijalnog direktora Zračne luke Dubrovnik. HDZ-ov dubrovački gradonačelnik Mato Franković nahvalio je do neba Maslaćeve sposobnosti i vrline tako da, jelte, nema nikakve sumnje u to da rečeni brat premijerove supruge može komotno disati na Ćilipima, u direktorskom fotelju izoliranom od avionske buke i vonja kerozina.

Bit će zanimljivo vidjeti i kako će HDZ-ova akvizicija na čelu Povjerenstva za sukob interesa odlučiti i o disanju ostalih bliskih šefu HDZ-a i premijeru: Plenkovićeve sestrične Nere Miličević na radnom mjestu voditeljice Hrvatske turističke zajednice u Njemačkoj, ujaka Marka Raosija u Upravnom vijeću Parka prirode Biokovo te kuma Igora Pokaza na dužnosti veleposlanika RH u Velikoj Britaniji. „To su sve odluke koje nemaju veze sa mnom“, izričit je Andrej Plenković. Naravno da nemaju, to su sve „ljudi s imenom i prezimenom, obrazovanjem, kvalifikacijama“ koji su, eto, prodisali na tim visokim pozicijama baš – za rođakova premijerskog mandata. Plenković ipak neće reći da s njim nema veze permanentno angažiranje Karla Resslera, posinka HDZ-ove već neko vrijeme sive eminencije Vladimira Šeksa.

Za politički uspon mladog Resslera u HDZ-u zaslužan je njegov očuh Šeks, koji se u drugom braku oženio s njegovom majkom Anicom Ressler, gastroenterologinjom na zagrebačkom Rebru. Šeks je njezinog sina, mladog pravnika i izvrsnog studenta s rektorovom nagradom, ubacio za asistenta u Plenkovićev ured u Europarlamentu, a ovaj ga je potom šlepao sa sobom i trenutno ima status njegova savjetnika. Ressler je sada na čelu radne skupine za izradu novog stranačkog statuta, što nikako ne ide pod kapu osobito desnom krilu HDZ-a.

Također nema baš nikakve veze, jelte, s ministricom kulture Ninom Obuljen-Koržinek – ali samo zato što, kaže, nije bila na javnosti zatvorenom dijelu vladine sjednice –  to što je Plenković dao imenovati njezinog brata Tonka Obuljena predsjednikom Vijeća Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (HAKOM). I ministričin brat mora negdje disati, a kad se već mora, a „naši“ su na vlasti – zašto ne na visokoj državnoj poziciji. Nije važno gdje je tko dosad disao, i zašto nije disao baš na takvoj visini, gdje je zrak čist i zdrava, ali jest važno da se te prilike ne pružaju kad braća i sestre nisu tu gdje jesu. Jer, valja im vjerovati kad, tvrde da su „preuzeli odgovornost“. Sic. Vrag će znati zašto novinarima nije dostavljena informacija o imenovanju Tonka Obuljena. Neće valjda biti da premijer Andrej Plenković nešto želi sakriti?

„Nova kadrovska afera“, odjeknulo je s Nove TV. „Svetimir Marić, brat glavnog kadrovikla u vladi, ministra Gorana Marića, imenovan je za člana Uprave tvrtke Tehnički servisi željezničkih vozila.“ Brate Gorane, kako to? Plenkoviću? Od svog imenovanja na, tvrde neki izmišljenu ministarsku poziciju skrbi o državnoj imovini, Goran Marić, javlja Nova TV, „vodi računa o svim kadrovima u javnim tvrtkama, ističe potrebu uvođenja reda, hvali se analizama zatečenog ružnog stanja i rastrošnosti, ali s imenovanjem brata – nema veze“. A tko ima? Sveti Petar?

Glas Slavonije nedavno je izvijestio o nepotističkoj aferi u Feričancima, gdje se navodno stranački i rodbinski zapošljavalo u sklopu projekta za pomoć u kući starijim osobama „Zaželi i učini dobro djelo“, a HDZ-ov općinski načelnik Marko Knežević, bražno napadnut na društvenim mrežama, pere ruke i tvrdi da mu je – „savjest čista“. HNS-ov vijećnik Mirko Jurčević tvrdi da nije. Na javni se natječaj prijavilo 30 žena, 24 su pozvane na razgovor, a izabrano ih je 15. „Vidljivo je da su zaposlene supruge, tete i sestrične općinskih vijećnika“, kazao je Jurčević. „Osim vijećnika Domagoja Marinića (HDZ) kao administratora, zaposlena je i Slavica Bilandžić, supruga nezavisnog vijećnika Zdenka Bilandžića, kao voditeljica projekta. Također, zaposlena je Monika Stipić, kćerka Stipe Stipića, Ines Čepo, supruga Josipa Čepe, vijećnika iz redova HDZ-a te Suzana Benić, rođakinja Marina Benića (HDZ), predsjednika Općinskog vijeća.“

Je li i zato četiri autobusa slavonskih iseljenika tjedno – školovanih i mlađe dobi – odlaze iz Osijeka na put bez povratka, u Irsku, Njemačku, Švedsku… čak i Češku? Dakako, rodbina mora disati, i to punim plućima, RH ne mora  i na škrge. Zato Hrvatskoj ne ide, pa ne ide niti će ići, pa ići, jer Feričanci nisu iznimka u Bijednoj Našoj. Oni su pravilo: u zaseoku, selu, u većem mjestu, u gradu i u državi. Feričanci su pravilo u Zagrebu, gdje je nesuđenom „gradonačelniku Hrvatske“ kadroviranje raison d’être vladarske dugovječnosti. Uz sitnice, kojima se bavi pravosuđe. Mediji su se svojedobno zgražali nad podatkom da u Zagrebačkom holdingu radi čak sedam članova iste obitelji, od majke i oca do djece i njihovih supružnika. Neki dan je na HTV-u „lakirao“ poskupljenje struje građanima, ako ga se još netko sjeća, Daniel Srb, bivši predsjednik beznačajne pravaške stranke iz koalicije s HDZ-om, a sada jedan od pristojno plaćenih šefova u HEP-u.

Otkako su vukovarski stožeraši na čelu s bivšim medicinskim bratom Tomislavom Josićem nasilu, autobusnim desantom i čekićanjem ćirilice na javnim ustanovama, fizičkim onemoćavanjem SDP-ovom koalicijskom državnom vrhu i diplomatskom zboru odati počast žrtvama rata u Vukovaru te inim „domoljubno-braniteljskim“ cirkusima izgurali „komunjare“, najunosnije upravljačke poslove u gradskoj vlasti podijelili su međusobno (Ivan Penava, Igor Gavrić, Tomislav Josić…), a ostale po nepotističkom, stranačkom (HDZ) i klijentelističkom babu i stričevima. Istraživački novinar Drago Hedl pisao je u Expressu kako gradonačelnik Penava ne poštuje ni instituciju javnog natječaja, ni kriterije iskustva, stručnosti…, nego zapošljava kako mu se svidi. Nestranačke prvake javnih ustanova zamjenjuje hadezeovcima i u tu svrhu, kad je potrebno, mijenja normativne akte. Vukovar vene, žitelji se iseljavaju, za mlade nema posla niti dolaze ozbiljniji ulagači.

Dvadeset tisuća uhljeba

Svaka vladajuća koalicija, a najčešće je riječ o koalicijama, dovede sa sobom oko 20.000 novih uhljeba, smjenjuje zatečene čak i vrlo uspješne šefove (np. SDP-ovog čelnika Podravke Zvonka Mršića) i postavlja svoje. SDP je za svog mandata maknuo oko 2500 šefova u MUP-ovom sustavu, sve do zadnje policijske uprave, a kad je 2016. došla na vlast HDZ-ova koalicija, poduzela je istu čistku „nepodobnih“. I SDP-u i HDZ-u, najvećim krivcima što Hrvatskoj ne ide, pa ne ide, jedini je personalni kriterij zapošljavanja – je li kandidat „naš“. Uopće nije bitno to što (ne) zna, i kakvu štetu čini državi. Čelnik Mosta Božo Petrov, nesuđeni fratar i jako angažiran kritičar HDZ-ovog nepotizma, lani je kao HDZ-ov koalicijski partner gurao svog kuma na mjesto desne ruke HDZ-ovog ravnatelja Hrvatskih voda, a kum nije imao minimalno obrazovanje za taj posao. Zapošljavanje najbliže rodbine na državnim poslovima pripisuje se i mostovcu Nikoli Grmoji, a bivšu SDP-ovku Mirelu Holly stajao je stranačke iskaznice običan e-mail kojim je kolegi ministru sugerirala zapošljavanje jedne „naše“.

Raison d’être bavljenja politikom u RH nije skrb za boljitak zemlje i dobrobit građana, već najprimitivnija grebačina za unosne državne sinekure, što kolateralno omogućuje pristojna i sigurna beriva najbližoj rodbini (sve do budućih potomaka?) i stranačkoj vojsci od običnih volontera koji lijepe izborne plakate i telefonski dosađuju biračima do vrha piramide koju strogo po vlastitoj volji izgrađuju stranački šefovi. Pa, ako si mu blizu oka i srca, u slučaju izborne pobjede samo ti je nebo granica. I zato Hrvatskoj ne ide, pa ne ide, i neće ići, pa neće dok je tako. Ma što građani mislili. Neke više ni ne zanima gdje danas dišu svojedobno u Hrvatskoj pošti visokopozicioniran brat Kreško bivšeg premijera Zorana Milanovića, kćer bivšeg premijera Ive Sanadera, Petra, kojoj navodno otac plaća u SAD-u višegodišnje luksuzno čekanje svjetske glumačke slave, pa Lovro Škopljanac, uistinu vrijedan i natprosječno sposoban sin bivše HDZ-ove premijerje Jadranke Kosor iz braka s HRT-ovim sportskim novinarom Ivom Škopljancem…

Nego, da ne zametnemo u toj nepreglednoj armiji najsposobnijih što je hrvatski etnos bio kadar iznjedriti na najbolje i najodgovornije pozicije u politici, javnim ustanovama, gospodarstvu, kulturi, znanosti i društvu u najširem smislu – sada kad je dosanjan taj tisućgodišnji san da je hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, a hrvatska puška na hrvatskom ramenu – bila bi grehota makar retorički se ne upitati: gdje sada dišu kćerka Nevenka, sinovi Miroslav i Stjepan te unuci Dejan i Siniša Košutić pokojnog prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana? Prvih 10 godina RH poduzetničke, političke, bankarske, automobilističke, vojne i tko zna kakve sve zvijezde u državi što je već vidljivo bila u gospodarskom, društvenom i moralnom slobodom padu. Kad je 10. prosinca 1999. umro slavni „Otac Domovine“, zvijezde su naprasno potamnjele, uplelo se pravosuđe, javnost se zabavljala dinastijskim aferama s izvanbračnom djecom, neplaćanjem alimentacije, propalim poduzetničkim i političkim projektima, brakolomima, povratkom unuka ocu u Srbiju, itsl.

Tek je HDZ Tomislava Karamarka, nakon stanovitog procesa tzv. detuđmanizacije zemlje, vratio viđenije članove dinastije Tuđman u stranku, a Miroslava zbrinuo u masno plaćenoj klupi svog saborskog zastupnika. Gdje se tu i tamo probudi i nešto dosadno izdesničari radi tv-kamera ne bi li skrenuo oko javnosti na sebe: „Evo, i ja sam tu“. Višekratno neuspješan i anemičan političar, a facom pljunuti otac Franjo, nije osobito ili uopće pomogao HDZ-u jedinim (problematičnim) kapitalom što ga je unio u stranku – prezimenom Tuđman. Birači se nisu dali fascinirati potamnjelim zvijezdama iz 1990-tih. Prvi hrvatski predsjednik, povijest će do bolje ocijeniti s nužne distance, prvi je među krivcima/odgovornima za sramotno stanje RH, besperspektivnost i opću apatiju ljudi koji su prisiljeni tražiti kruh i sreću iseljavanjem u inozemstvo.

Ne mogu doći na red kad država dijeli mjesta na kojima se ugodno diše. Rodbina ovih s vlasti ima prednost: braća, sestre, sinovi, kćeri, bratići, sestrične, majke, očevi, djedovi, bake, stričevi, strine, kumovi, kume, svojta do stoljeća sedmog, prijatelji, prijatelji prijateljâ, stranački vojnici od kaplara do generala, i takvi. Hrvati su svjetski (i šire) prvaci u sportskoj disciplini koja se u bivšoj, 24-milijunskoj socijalističkoj državi južnih Slavena kolokvijalno vodila pod kodnim imenom VIP (veza i poznanstvo), a kapitalistički ju je sociološko-politički mainstream nakon preokreta 1990-ih godina preimenovao u – nepotizam i klijentelizam. U pravom, npr. američkom, korporativnom kapitalizmu, kakvim hrvatski neće biti ni za stotinu godina,  brat, sestra, netko od svojte, blizak prijatelj ili prijatelj bliskog rođaka nemaju gotovo nikakvih izgleda postati jedan od glavnih – što bi se kolateralno nazvalo uhljebom – u tvrtki svog djeda, oca, majke, brata, sestre, strica, ujaka… ili na političkoj poziciji, ako nema provjerene i dokazane preferencije. Koje jamče znanje, sposobnosti, invenciju, zalaganje i tako neke slične kvalitete baš tog kandidata i baš za to radno mjesto.

Nema kritičke pameti

Nepotizam i klijentelizam te politička, materijalna i moralna duboko ukorijenjena u RH korupcija iseljava i eutanazira zemlju. To je „domoljubna“ logika u se, na se i poda se koja braćom i sestrama što moraju disati više ne zatire život samo u ionako iseljenim pasivnim, kamenitim krajevima nego i u hrvatskoj žitnici Slavoniji, na 35 kilometara oko Zagreba, u Podravini i Međimurju, Lici, Banovini, Kordunu… Vrag je odnio šalu. To je egzodus neusporediv s onim 1970-ih kada su tzv. jugošvabe ili, pristojnije, naši gastarbajteri odlazili trbuhom za kruhom na strane bauštele pojedinačno, s nakanom da zarade novac i vrate se. Sada odlaze cijele obitelji i – ne kane se vratiti. Odlaze zauvijek. I djecu odvode sa sobom. Raskol između prebogatih tri-četiri posto i ostatka sve siromašnijih građana postao je neizdrživ.

Divljekapitalističkom socijalnom devastacijom je 1990-ih grubo izbrisan tzv. srednji sloj radi „državotvornog“ utemeljenja kaste prekonoćno obogaćenih „domoljuba“. Vrag će znati na što je točno mislio prvi hrvatski predsjednik i „ponajbolji sin“ svog naroda Franjo Tuđman kad je onog kolovoškog dana 1995. na kninskoj tvrđavi stiskao zube i smiješno grčio šake iznad glave: „Imamo Hrvatsku!“ Zaista, na koga je mislio? Kad se danas odvrti film, pa se ta dreka u vjetar iznad tvrdoga grada kralja Zvonimira usporedi s aktualnom svakodnevicom Bijedne Naše, sve postaje puno, puno jasnije. Čak i to koliko je pjevač Dražen Žanko fulao ceo fudbal stihovima: „Mi smo tu odavna, svi moraju znati/ To je naša zemlja, tu žive Hrvati/ Na kamenu tvrdom o tom slova pišu,/ ‘Od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu’“. I prije Hrvata to je bila nečija zemlja i poslije Hrvata bit će nečija zemlja. Bez obzira na to, što „na kamenu tvrdom slova pišu“, jer već sada Hrvati na „svojoj zemlji“ jedva još – na škrge dišu.

Nema te kritične pameti da se skupi ono malo još neiseljenih intelektualnih/političkih glava, pa konsenzualno odluče što jest, a što nije vitalno i prioritetno za RH i da se onda na tome jednako uporno i kvalitetno zalažu sve vlasti koje izbori izbace na površinu. Svijet ne počinje od „naše opcije“, a Amerika je otkrivena još za vikinškog vremena. Braća i sestre neka dišu svojim plućima te na mjestima i onako kako su zaslužili, ne na aparatima svojih rođaka i vladajućih stranačkih opcija. Bez toga nema Bijednoj Našoj naprijed. Bit će raseljena i izgubljena, a braću i sestre više neće imati tko hraniti ni zemlju braniti, ako opet nahrupe neki Avari.

The post Braća i sestre moraju „disati“, Hrvatska ne mora appeared first on Tacno.net.

Foto: N. RAUS / RAS SRBIJA 

Svaka je vlast ovih bantustana na zapadnom Balkanu odgovorna svojim građanima i još više budućim naraštajima za pravodobno i učinkovito discipliniranje svojih kretena koji koče uzbrdo. To vrijedi i za Srbiju i za RH, ali i za BiH, jer šešeljâ i šešeljizama je preko svake mjere. Ako nema kritične količine zrelosti i spremnosti za to da se odvoji žito od kukolja, ništa od izglednije budućnosti. Morat će to opet činiti netko sa strane. Kao što je činio balkanskim Slavenima kroz cijelu povijest, u korist njihove štete 

Marijan Vogrinec

Razlikuju se i u RH i u Srbiji stajališta o tome je li izaslanstvo Hrvatskog sabora, koje je vodio predsjednik Gordan Jandroković, trebalo naprasno prekinuti posjet Srbiji zato što je osuđeni u Haagu ratni zločinac Vojislav Šešelj izazvao diplomatski incident na ulazu i u predvorju Skupštine Srbije. Naime, četnički vojvoda, redikulozni predsjednik Srpske radikalne stranke i narodni poslanik Šešelj – kako su prenijeli mediji, a on se potom javno hvalio novinarima svojim „herojskim činom“ – zajedno je s poslaničkim kolegom radikala Filipom Stojanovićem oborio s postolja hrvatsku zastavu, gazio ju i pokušao poderati, a hrvatske parlamentarce na izlasku iz Skupštine vrijeđao i psovao im „ustašku majku“. Jandroković se odmah čuo s premijerom Andrejem Plenkovićem u Zagrebu te je dvodnevni službeni posjet prekinut, a izaslanstvo se vratilo u RH.

„Šešelj je novinarima detaljno opisao tok incidenta rekavši da je pokušao da iscepa zastavu ispred skupštine ali da mu to nije uspelo, pa je onda bacio zastavu na zemlju i temeljito izgazio“, izvijestio je srbijanski Espreso. „Lider SRS je bio iznenađen pitanjima da li se to zaista dogodilo, i kao potencijalne svedoke naveo pet ili šest radnika obezbeđenja koji su pokušali da ga spreče, zatim članove hrvatske delegacije koji su morali da čuju njegove uvrede, a također je novinare uputio da od policije zatraže snimak sigurnosne kamere.“ No, ispostavilo se da takvih dokumenata nema, jer sigurnosne kamere nisu ništa od toga snimile budući da je to što se, kako se i ako se dogodilo bilo u tzv. mrtvom kutu. Sic. Članovi Jandrokovićeva izaslanstva, pak, nisu vidjeli Šešelja i Stojanovića kako divljaju nad hrvatskom zastavom, nego su „obaviješteni o tom incidentu“, koji je bio okidač za prekid saborskog posjeta Srbiji.

„Lider radikala je rekao“, navodi također Espreso, „da ostaje da se vidi da li će protiv njega biti vođen postupak za gaženje hrvatske zastave ispred Skupštine Srbije i vređanja hrvatske delegacije (…), ali da on veruje da sve srpske patriote i časni Srbi podržavaju ono što su uradili on i Filip Stojanović iz SRS.“ Hoće li se i možebitno što dogoditi Vojislavu Šešelju, vidjet će se sljedećih dana. Odmah su, međutim, njegovo divljaštvo osudili srbijanska premijerka Ana Brnabić, predsjednica Skupštine Srbije Maja Gojković i veći dio političke i intelektualne javnosti, a sa stanovitom zadrškom i relativizirajućim tonom predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Verbalni dvoboj Bulj-Vučić

Premijerka Srbije Ana Brnabić, inače Hrvatica s otoka Krka, kamo svakog ljeta odlazi baki u posjet i na odmor, tvrdi da je odmah zvala kolegu Plenkovića u Zagreb, ali „on mi se nije javio“. Nije podignuo slušalicu. „Mi smo jasno osudili Šešeljev incident i što još trebamo učiniti“, kazala je. U RH je gotovo bez iznimke na političkoj, medijskoj i šire društvenoj razini autoriziran Jandrokovićev potez prosvjednog prekida službenog prvog parlamentarnog posjeta Beogradu. Tu i tamo se mogu čuti drukčija mišljenja, ali opći je dojam da se međudržavni/međususjedski kontakti moraju nastaviti i da taj nemili događaj ne bi smio bitnije utjecati na međusobne odnode.

Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović opovrgnula je Vučićevu tvrdnju o tome da je početkom godine, za svog službenog posjeta Zagrebu, doživio „čak mnogo gore uvrede i progon“, da su „paljene srpske zastave dan uoči i na dan“ njegovog dolaska u RH, ali svejedno – „nisam prekinuo posetu“. Valjda je želio poručiti da ne treba dopustiti šovinistima, psihopatima, notornim budalama svake vrsti i takvima oktroirati državnu politiku. Zlim je marginalcima mjesto na margini, u zloj prošlosti. Nevažni su i nepotrebni i narodni poslanik Vojislav Šešelj – kad je na radaru neophodnost pune normalizacije odnosa RH i Srbije – i saborski zastupnik Miro Bulj, na kojega je Vučić mislio kad je spomenuo „poslanika koji me progonio po Markovom trgu, dok nisam stao i okrenuo se prema njemu“. Kako su mediji zabilježili, Bulj je izazivao Vučića: „Kada ćeš u hrvatsku Glinu?“ Ovaj se okrenuo i odvratio mu: „Da ne mislite da sam se uplašio vas i vašeg dobacivanja. Možete vikati što god hoćete, koliko god hoćete.“

Foto: ATV

Indikativno za osnove kućnog odgoja: Bulj „ti“ Vučiću kao da je s njim ovce čuvao, a Vučić “vi“ Bulju kao što je pristojno reći svakom nepoznatom. Bulj tekstilni radnik iz Sinja na plaći Mostovog saborskog zastupnika, Vučić akademski obrazovan pravnik iz Beograda na plaći predsjednika države i pobjedničke političke stranke. Pa sad… Kad je riječ o miru i stabilnosti na ovim prostorima, dobrosusjedstvo, ekonomska i ina suradnja ne mogu imati alternativu. Rat i mržnja su prošlost koju se, doduše, neće zaboraviti, ali rat i mržnja ne smiju i ne mogu biti gradivni elementi baš ničije bolje budućnosti. Nekima to nikad neće sjesti u glavu, ali to je njihova osobna tragedija.

Prema pisanju srbijanskih medija, Šešelj je navodno prišao hrvatskom izaslanstvu u predvorju Skupštine Srbije „i rekao ‘sad sam vam tamo napolju izgazio ustašku zastavu, j*em vam majku ustašku svima’, a zatim je produžio u skupštinsku salu, kako su rekli iz SRS, ‘da obavlja svoje redovne poslaničke dužnosti’. Zanimljivo, radikali, koji uvek snimaju sve što rade i uredno snimke plasiraju na društvene mreže, ovog puta su ‘ostali bez baterija’, ili se desilo nešto drugo što ih je sprečilo da koriste kamere na mobilnim telefonima“. Kako bilo, teško je oteti se dojmu da Šešelj nije već unaprijed isplanirao međunarodni diplomatski incident baš radi toga što se i dogodilo, a time je ponovno skrenuo javnu pozornost na svoju malenkost.

Taj osuđeni ratni zločinac – 10 haaških godina zatvora, među inim i zbog protjerivanja Hrvata iz Vojvodine, osobito iz Hrtkovaca i Slankamena, Subotice i Tavankuta – ne postoji bez maloumnih incidenata i medijskih povećala. Medijska buka mu daje veće značenje, nego što objektivno zaslužuje. Vojislav Šešelj je golobrada huškačka avet neočetničke krvave prošlosti, velikosrpski lajavac kojeg su se za haaškog odsustva odrekli bivši i današnji i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, Težak je balvan na proeuropskom putu Srbije i stalna provokacija odnosima s RH i BiH. Ako se Vučić bude držao vlastitih zakona – povod uopće ne mora biti incident s hrvatskim izaslanstvom u Skupštini – Vojislav Šešelj mora izgubiti poslanički mandat.

Em ga je haaški mehanizam nedavno pravomoćno osudio kao ratnog zločinca na 10 godina zatvora – što je već odgulio prije no što je pušten „kući umrijeti od karcinoma“ – em srbijanski zakon predviđa oduzimanje mandata svakom narodnom poslaniku, koji je pravomoćno osuđen na više od šest mjeseci zatvora. Zašto to već nije učinjeno?

Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić ustvrdio je u listu Danas da on zbog Šešelja ne bi napustio Beograd. Saborsko izaslanstvo je prekidom službenog posjeta „samo dalo na značenju“ marginalcu i redikulu Šešelju, „što je on svojim ponašanjem i želio postići. Njegova je namjera bila isprovocirati i napraviti zbrku između naše dvije zemlje. Ja bih, da sam bio na mjestu hrvatske delegacije, ignorirao Šešeljevo ponašanje. Njemu ne treba nikako davati na važnosti. Incident neće utjecati na odnose dviju zemalja. Šešelj je problem Srbije, a ne Hrvatske. Ako želi ući u EU, Srbija mora riješiti probleme sa susjedima, uključujući i Hrvatsku. U tom kontekstu, za Srbiju su nezgodni incidenti koje radi Šešelj. On izaziva neugodnosti Srbiji i može se reći da je trn u peti vlastima u Beogradu“.

Itekako još ima na objema stranama onih kojima – najčešće iz osobnih i sektaških razloga – nije u interesu normalizacija odnosa RH i Srbije, dobrosusjedstvo i boljitak dvaju najvećih naroda na zapadnom Balkanu od kojih izravno ovise mir, sigurnost i stabilnost cijele regije. Takvi se permanentno vraćaju u olovno razdoblje 1991.-1995., izmišljaju „razloge“ zašto „još nije vrijeme“ za normalizaciju, traže „isprike“, spominju „nezacijeljene ratne rane“, tko je koga i zašto napao, je li raspadom SFR Jugoslavije zakuhan građanski rat ili je bila agresija Srbije i tzv. JNA na Hrvatsku i BiH, itsl. Dok su te priče na tihoj vatri, a ima onih koji ih iz osobnih i sektaških interesa opetovano potpiruju, Šešelj i njemu slični s obiju, ali i b-h strane, imat će hrane za preživljavanje. Od rata u RH i BiH prošle su 23 godine; koliko još stoljeća treba minuti, koliko se naraštaja treba izmijenjati da se napokon duboko zakopaju ratne sjekire i utihnu osvetničke trube?

Svaka je vlast ovih bantustana na zapadnom Balkanu odgovorna svojim građanima i još više budućim naraštajima za pravodobno i učinkovito discipliniranje svojih kretena koji koče uzbrdo. To vrijedi i za Srbiju i za RH, ali i za BiH, jer šešeljâ i šešeljizama je preko svake mjere. Ako nema kritične količine zrelosti i spremnosti za to da se odvoji žito od kukolja, ništa od izglednije budućnosti. Morat će to opet činiti netko sa strane. Kao što je činio balkanskim Slavenima kroz cijelu povijest, u korist njihove štete.

E sad, jesu li srbijanska vlast i nekakve tamošnje sigurnosne službe morale imati na oku ratnog zločinca, koji Hrvate smatra ustašama, a RH surogatom tzv. NDH? Jesu, a nisu. Incidentni Šešelj tvrdi da je RH okupirao tzv. SAO Krajinu, i prijeti: „Vuka mi se osušiva, ako ju zabovavimo i nećemo osvoboditi. Ponovit ću sve vatne zvočine još žešće“. Je li to samo larpurlartizam i preseravanje gubitničkog marginalca ili opak ima razloga za strah vojvođanskih Hrvata od novog terora? Treba li se plašiti njihov politički vođa Tomislav Žigmanov, narodni poslanik u Skupštini Srbije, od Šešeljeve prijetnje likvidacijom cijeloj Žigmanovljevoj obitelji? „Od tebe ću pvvog početi“, grozio se Šešelj netom po proglašenju konačne haaške presude te najavio „veviki miting vadikava baš u Hvtkovcima za dve sedmice“.

Politički poučak Federice Mogherini

Znakovito, u nekada većinski hrvatskom mjestu u Vojvodini, gdje su Šešeljevi četnici 1992. ubijali i masovno protjerali Hrvate preko Dunava. Ostaje vidjeti kako će na taj događaj, bude li ga uopće, reagirati Vučić-Brnabić vlast koje je zadnjih mjeseci dala razloga hrvatskoj manjini u Srbiji vjerovati da će im se poboljšati položaj. Plod je to i stanovitom odleđivanju odnosa nakon hrvatsko-srbijanskih susreta na vrhu. Ako, pak, jedan Vojislav Šešelj može zaustaviti pozitivne procese u tom smislu, onda su i ti susreti na vrhu zapravo bili dijalozi s figama u džepu, što se nikako pak nikako ne bi svidjelo onima u Bruxellesu koji su baš na dan skupštinskog incidenta poslali iz Crne Gore u Beograd svoju vanjskopolitičku ministricu Federicu Mogherini pohvaliti Srbiju da „dobro napreduje prema članstvu u Uniji“.

Upitana za Šešelja i njegov skandalozan postupak u odnosu na hrvatsko saborsko izaslanstvo, nevoljko je odmahnula rukom i neobavezno pripomenula kako je „i sama doživjela od njega neugodnosti u Skupštini Srbije“ i da takvi incidenti „ne ostavljaju dobar dojam o Srbiji“. Iskusna europska političarka sugerirala je da marginalcima tipa međunarodno osuđenog ratnog zločinca ne treba pridavati nezasluženu pozornosti.

„Odluka predsjednika Hrvatskog sabora o prekidu službenog posjeta Srbiji bio je jedini mogući odgovor na divljaštvo osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja“, poručila je priopćenjem predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović. „Njegovo gaženje hrvatske zastave izraz je nemoći predvodnika poražene zločinačke politike koja je donijela mnogo zla hrvatskom narodu, uključujući Hrvatima u Vojvodini. Njemu i takvima najveća je kazna postojanje neovisne hrvatske države i potpuni slom projekta Velike Srbije. Pozdravljam reakciju najviših dužnosnika Republike Srbije i izražavam nadu da ovaj događaj neće pokvariti napredak u odnosima naših država, koji smo postigli u posljednjih nekoliko mjeseci.“

Kakvo je stanje, odnosno čvrstina/debljina leda na Dunavu, vidjet će se i po tome hoće li Grabar-Kitarović još prije ljeta – dakle, za mjesec ili dva – kako se očekivalo, putovati predsjedniku Aleksandru Vučiću u uzvratni službeni posjet u Beogradu. Ili će se u međuvremenu još iskomplicirati odnosi. Unatoč tome što obje strane „izražavaju spremnost i ulažu napore“ za rješavanjem spornih pitanja među dvjema državama i što RH „želi svim sredstvima pomoći Srbiji da čim prije zadovolji uvjete za priključenje EU“. Bivši Vjesnikov vanjskopolitički urednik Jurica Körbler, sada kolumnist tjednika Globus i dnevnika Jutarnji list, smatra da hrvatsko izaslanstvo u Beogradu nije imalo ni jednu drugu opciju osim prekida posjeta, jer su time „samo branili integritet Hrvatske“ te je „odluka o prekidu posjeta bila brza i opravdana“ budući da je „incident bio ružan i neciviliziran“.

„Kao da se povijest u hrvatsko-srpskim odnosima zadnjih dvadesetak godina stalno ponavlja, po onom ‘korak naprijed, dva natrag’“, ocjenjuje Körbler. „Posljedica će sigurno biti, jer su se Jandroković i članovi izaslanstva vratili u Zagreb ne samo razočarani već i svjesni da postoje veliki otpori normalizaciji odnosa dviju zemalja. “Dakako, mudar puk zna reći u takvim prilikama: „Živi bili, pa vidjeli“. Više je razloga i s jedne i druge strane, međutim, za spustiti loptu na zemlju. Obje zemlje su itekako upućene jedna na drugu i dijalog se jednostavno ne može izbjeći, kao što ga odavno već ne izbjegavaju pametni ljudi iz gospodarstva, kulture, znanosti…

Foto: yahoo.com

No, incident se u Beogradu mogao znatno unosnije politički kapitalizirati, nego što je to odlučio tandem Plenković-Jandroković inatljivim bijegom iz srbijanske prijestolnice, što su neki ocijenili pukim kukavičlukom u celofanu obrane dostojanstva države RH. Gaženje, trganje i čak paljenje zastava, najsvetijih državnih simbola, globalna je prosvjedna pojava, od SAD-a do neke zemlje bogu iza nogu. I ne od jučer. Zbog toga se ne vode ratovi, ne prekidaju diplomatski odnosi niti se „uvrijeđeni“ brzopotezno vraćaju kući. Recimo, američkog je predsjednika Georgea W. Busha mlađeg 2008. godine na presici u Bagdadu irački novinar gađao cipelom u glavu, što je u arapskom svijetu najveće sramoćenje, pa nije prekinuo posjet Iraku, koji je neovlašteno napala njegova vojska (plus 47 savezničkih!). Portret njegova oca, Busha starijeg, 2003. je izložen na ulazu u tamošnji elitni hotel, gdje je odsjeo, kako bi ga gosti i prolaznici mogli gaziti, ali ni taj američki predsjednik nije navrat-nanos odmaglio u Washington.

Četnički vojvoda, pa golobrad

Ni dvomandatni predsjednik SAD-a Barack Obama nije se „uvrijedio“ i smjesta otišao sa skupa demokrata 2010. godine u Philadelphiji, gdje su ga gađali knjigom u glavu, a jedan se manijak skinuo dogola ne bi li ga izvrijeđao. Gažene su, trgane i paljene i njemačke zastave, francuske, američke, ruske… Na izravne se uvrede i prostačka dovikivanja za svojih državničkih posjeta nisu se niti se obaziru ni važni državnici poput Angele Merkel, Donalda Trumpa, Vladimira Putina, okrunjenih glava…

A na rubu svijeta, gdje je stjecaj povijesnih okolnosti namijenio Hrvatima i Srbima doživotno obitavati jedni uz druge – ne moraju se ljubiti ta slavenska braća, ako baš ponekad neće, ali moraju biti pristojni jedni prema drugima – i Šešeljevi režirani incidenti dobivaju prenapuhano međudržavno značenje. Vojislav Šešelj, ma dajte, tko se Šešelja boji još. Nije on više nikakav vuk, ma koliko god da mu je šubara crna, a jezik izlizan oštrom crtom Virovitica-Karlovac-Karlobag. Ništa od toga. A za ono iz Jagodnjaka, da Hrvate treba klati hrđavom žicom i bacati ih psima iza plota, dobio je u Haagu 10 godina i medalju ratnog zločinca. Jest da to boli i da za takvu bol nema lijeka, ali sam si je kriv. Nekada najmlađi doktor znanosti u bivšoj SFR Jugoslaviji prometnuo se u četničko strašilo. Vojvodu? Sic. Golobradog. Sic. Kojeg je priroda kaznila govornom manom, pa ne može izgovoriti glasove „r“ i „l“.

„Neki dan u Beogradu, radi se o jednom ridikulu kojeg samo u Hrvatskoj doživljavamo kao facu“, ironizirao je Predrag Matić-Fred u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska, saborski zastupnik SDP-a i bivši ministar hrvatskih branitelja u vladi Zorana Milanovića. „Hrvatski vrh je reagirao kukavički. Vučić je bezveznjak, ali je doktor znanosti za ove naše. Naše izaslanstvo je trebalo sazvati konferenciju za novinare i usred Beograda se prisjetiti Škabrnje… Učinjeno je jedno degradiranje naše države, ali treblo im se to vratiti deset puta. Nemojte se baviti politikom, ako niste spremni. Uvijek možete doživjeti vrijeđanja i podmetanja. Nemojte se time baviti, ako niste spremni. Politika je sposobnost poentiranja.“

The post Zaista, tko se Vojislava Šešelja boji još? appeared first on Tacno.net.

Ilustracija: Frano Šimunović 

Povijest je rekla svoje i, što se tiče bitnog, nema važnijih nepoznanica ni o tzv. NDH niti o posljedicama ustaške rasističke, genocidne strahovlade, koja se ničim ne dâ opravdati. Nema bitnih nepoznanica ni o narodnooslobodilačkoj, partizanskoj borbi, o Titu i njegovih 45 godina SFR Jugoslavije, koje bi mogle promijeniti poznati povijesni pravorijek, ma što o tome mislio aktualni državni vrh RH, Katolička crkva i simpatizeri. Upravo je smiješno i remetilački agresivno u društvenom tkivu s koliko se žestine i zle namjere trse pojedine ideološki radikalne/isključive skupine krivotvoriti povijest, vratiti zemlju u glib mržnje i netrpeljivosti kakve su iznjedrile krvavo jasenovačko kopile. Je li kesa Judinih škuda, kojom pohlepne za vlašću varljivo snubi privid časti i moći, baš vrijedna iste nacionalne/ističke fatamorgane o tisućljetnom snu i etnosu koji se naciji već obio o glavu. Zbog nerazumnih koji su se samopozvali biti mesijama 

Marijan Vogrinec

Trenutni hrvatski državni prvaci – a svi su odreda iz ZNA SE koje ne-vjerodostojne političke opcije – iz dana u dan dokazuju kako su na nastavi novije povijesti ili sjedili na ušima ili su markirali s tih satova. U protivnom se ne bi busali u prsa kardinalnim neznanjem o dobrim i lošim momcima u Drugom svjetskom ratu na Balkanu i šire, pa im politički i crkveni manistream jedne Austrije mora u vezi s tradicionalnom već tzv. komemoracijom (12. svibnja) na Bleiburškom polju, „najvećim skupom neonacifašista u Europi“, čitati lekciju i davati gorke instrukcije o tome zašto više ne žele ustaše na svom tlu. Sramota je do neba da Austrija, Anschlussom 1938. godine silom pripojena Hitlerova domovina nacističkom Trećem Reichu, zemlja sa zanemarivim/neznatnim pokretom otpora nacizmu, uči antinacifašističkoj pameti jednu Hrvatsku, koja je pod Titovim i vodstvom komunista iznjedrila najmoćniji/najmasovniji, pobjednički pokret otpora u okupiranoj Europi. Partizanski i narodnooslobodilački, koji je pobijedio na Balkanu deset najelitnijih Hitlerovih divizija, snažnu Mussolinijevu fašističku vojsku i sav njihov ustaški, domobranski, četnički, belogardejski i ini izdajnički ološ.

Foto: Vesti online

Jamačno to nije jasno hrvatskom državnom vrhu i političkim ekstremima s desnice, uključujući dobar dio katoličkog klera, od HBK do seoskog župnika negdje bogu iza nogu. Da jest – a za tjedan dana će se uvjeriti kako Austrijanci ozbiljno misle svojim upozorenjem: neonacifašizam/ustaštvo na Bleiburgu no pasaran! – ne bi i dalje lupali kao Maksim po diviziji nebulozama o „pomirenju“ nepomirljivog, ustaša i partizana, te izvlačili iz naftalina kvaziideološke staretinarnice totalno zahrđali već u Tuđmanovoj glavi mikser za ustaške i partizanske kosti. Franjo Tuđman je, oponašajući u svemu svog partizanskog vrhovnog komandanta, partijskog mecenu i suseda s druge strane brega u Hrvatskom zagorju, maršala Josipa Broza Tita, maštao o nekoj verziji međuhrvatskog bratstva i jedinstva. To bi, barem za pomirbeni nacionalni početak, simbolizirao zajednički spomenik-kosturnica za crvene i crne Hrvate, što ih je ironija zle nacifašističke sudbine nagnala mrziti i ubijati jedni druge.

Državnopolitički eutanaziran satirični splitski tjednik Feral Tribune najtemeljitije je već tada ismijao tu suludu ideju. Čim je prvi hrvatski predsjednik i vrhovnik, kako se sam prozvao, pustio taj probni balon za dijagnosticiranje javnog mišljenja. Koji bi normalan čovjek dopustio da partizanske kosti njegova rođaka ili prijatelja, koji je položio život za slobodu, borio se protiv zla, počivaju uz kosti zlikovca, ogrezlog u nečovječnosti? Vrijedi i obratno. To su dva lica istog hrvatstva, koja jednostavno ne stanu pod istu mramornu ploču. Pogotovo im nije mjesto, kako se zamišljalo morbidnim mikserom, u Jasenovcu, uz ili u blizini Kamenog cvijeta velikog Bogdana Bogdanovića. Takva je zamisao o zajedničkom spomeniku/kosturnici izvan svake pameti i nema šanse da bi je građani podržali. Slučaj za psihijatriju ne može biti nikakva podloga za „pomirenje“ ili što slično, jer su to nepomirljivi svjetovi. Niti bi se partizan želio pomiriti s ustašom niti ustaša s partizanom, što se dnevno može provjeriti u nakaradnom životu RH.

„Pomirbeni“ larpurlartizam aktualnih politikanata raznih opcija osobito je ojačao nakon totalne travanjske sramote u Spomen-području Jasenovac, već treću godinu, jer su Židovi, Srbi, Savez antinacifašističkih boraca i antinacifašista RH, SDP, intelektualci i većina građana bojkotirali službenu državnu komemoraciju. Čak se ni predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nije našla u Jasenovcu uz premijera, ministre, izaslanike Hrvatskog sabora… Otišla je na mjesto bivšeg ustaškog gubilišta sama, ali toliko inkognito da je sa sobom povela novinare najvažnijih medija, tv-kamere i notornog za takve prigode hlačepadatelja Ivana Zvonimira Čička, predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora. Židovi su komemorirali prvi; samo su došli u kriptu Kamenog cvijeta. Politički predstavnici srpske manjine, antinacifašisti, SDP te velik dio građana imali su tjedan dana kasnije, u subotu, najveću kolonu, a dan poslije došao je krnji državni vrh na čelu s predsjednicima vlade i parlamenta, romskim saborskim zastupnikom Veljkom Kajtazijem i novim američkim veleposlanikom Robertom Kohorstom. „Predsjednica će biti na službenoj komoraciji u Jasenovcu kad opet bude jedna kolona“, značajno je medijima kazao Čičak, njezin izaslanik u državnoj koloni.

Jedinstvo nema šanse

A to će biti kad na vrbi bude grožđe raslo, ako se ne promijeni benevolentan odnos vlasti prema tzv. NDH i ustašama. Predstavnici Srba i Židova, najbrojnijih žrtava najvećeg nacifašističkog/ustaškog konc-logora u jugoistočnoj Europi – koji je jamačno progutao više od 82.000 popisanih žrtava najgore ideologije u povijesti čovječanstva – nikad više neće komemorirati u Jasenovcu zajedno s državnom vlasti koja tolerira grube javne ispade (pro)ustaških sentimenata i performanse notornog crnila. Dok sama predsjednica obnaroduje kako je krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ (ZDS) stari hrvatski pozdrav (sic),a premijer osniva tzv. povjerenstvo za bolju prošlost – za „suočavanje s posljedicama totalitarnih režima“ (sic) – nema šanse za jednu kolonu u Jasenovcu. ZDS-u nema mjesta ni na HOS-ovim pločama svojim palim bojovnicima niti na crnoj zastavi, tvrde Srbi, Židovi te najveći dio političke i društvene javnosti, a premijer proklamira da je ZDS, doduše, zabranjen, ali – dopušten u svečanoj prigodi.

Na tzv. komemoraciji na Bleiburškom polju ove godine, austrijska policija i pokretni prekršajni sudovi će na licu mjesta ne samo novčano kažnjavati svakog tko samo i pomisli na ZDS ili se nečim iskaže kao fan kvislinške tzv. Endehazije nego će se u drastičnijim slučajevima prekršitelje smjesta šupirati u zemlje iz kojih su došli. Kako Austrijancima jest bjelodano i neprihvatljivo sve što glorificira ustašku epizodu novije hrvatske prošlosti, a „europejskoj“ (sic) Plenkovićevoj vlasti to uopće nije zazorno te ne reagira jasno i odlučno. Nego mulja i izmotava se, zamjerajući se i velikom dijelu vlastitih građana i antinacifašističkom svijetu u koji je Hrvatsku uveo upravo njezin ponajbolji sin, „naš Joža“ iz Kumrovca, Hrvat i komunist. Bez njega bi danas mogli svirati nekoj stvari i premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zajedno s buljukom izvrsno potkoženih „domoljuba“, jer RH ne bi bilo.

Povijest je rekla svoje i, što se tiče bitnog, nema važnijih nepoznanica ni o tzv. NDH niti o posljedicama ustaške rasističke, genocidne strahovlade, koja se ničim ne dâ opravdati. Nema bitnih nepoznanica ni o narodnooslobodilačkoj, partizanskoj borbi, o Titu i njegovih 45 godina SFR Jugoslavije, koje bi mogle promijeniti poznati povijesni pravorijek, ma što o tome mislio aktualni državni vrh RH, Katolička crkva i simpatizeri. Upravo je smiješno i remetilački agresivno u društvenom tkivu s koliko se žestine i zle namjere trse pojedine ideološki radikalne/isključive skupine krivotvoriti povijest, vratiti zemlju u glib mržnje i netrpeljivosti kakve su iznjedrile krvavo jasenovačko kopile. Je li kesa Judinih škuda, kojom pohlepne za vlašću varljivo snubi privid časti i moći, baš vrijedna iste nacionalne/ističke fatamorgane o tisućljetnom snu i etnosu koji se naciji već obio o glavu. Zbog nerazumnih koji su se samopozvali biti mesijama.

U toj se priči o državi i etnosu nastoji opet prodati hlebincima rog za svijeću, hrđavi mikser za ustaške i partizanske kosti, koji jedino može zatrokirati i ozlijediti one što se njime bave. Kao, hrvatstvo je – pripadnost istoj naciji i osviještenost o toj pripadnosti – nadređeno ideološkom, veće, važnije i snažnije od prijepora o prošlom i aktualnom u politici i društvu. Podjele, razdori, netrpeljivost, tzv. hrvatski jal i podmetanja svake vrsti uvijek su u prošlosti – danas opet, krivnjom kvarne politike – suprotstavljali Hrvate jedne drugima. I uvijek u korist vlastite štete, po želji i za dobrobit drugih.

A loša, neslavna prošlost je takva kakva jest. Ne da se poboljšati. Jer nije bila bolja, nego što je uistinu bila. Zato politički alkemičari – a ne znaju tko je koga pobijedio u Drugom svjetskom ratu i zašto neki Hrvati bolje da se nisu ni rodili – kemijaju morskim idejama o zajedništvu mrtvih među živima. Trebaju se „pomiriti“, jelte, naraštaji koji se nikad nisu ni (po)svađali eda bi premijeru i predsjednici RH bila srca na mjestu? Neće ići zamisao o miksanju dobra i zla, može uroditi samo još većim zlom. Zašto HDZ-ovi državni prvaci vade iz staretinarnice toliko hrđav Tuđmanov mikser za partizanske i ustaške kosti? Što i kome žele dokazati? Što postići?

Ne postoji konstrukt u kojem je moguća tzv. jednakost totalirarnih ideologija i njihovih zločina, jednakosti „naših“ i „njihovih“ žrtava (teza: žrtva je žrtva, zločin je zločin), niti je moguća jednakosti u nedužnosti, jer bi to pretpostavljalo da je svaka žrtva uvijek nedužna. Pa kad su, neosporno, nedužne žrtve ustaških zločina u konc-logoru u Jasenovcu zašto bi, jelte, krivotvoriteljska je mantra novokomponiranih povjesničara, bilo sporno da nisu nedužni ustaše, kojima su po okončanju rata došli glave partizani. E, ne može. Pobijeni u Jasenovcu i na inim ustaškim stratištima po tzv. NDH nisu krivi, kazao je svojedobno bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, ni za jednog ubijenog pri ekstradiciji s Bleiburga, ali mnogi iz kvislinških četveroreda s Bleiburga krivi su i za Jasenovac i za sve organizirano zlo u međunarodno nepriznatoj paradržavi tzv. NDH.

Krivi su do neba za počinjene 1941.-1945. ratne i zločine protiv čovječnosti.

Ustaški rasistički režim zvjerski je pobio, raselio i „potjerao“ u partizane gotovo svo srpsko, židovsko i romsko stanovništvo na Kordunu, Baniji, Lici, Dalmatinskoj zagori, zapadnoj i istočnoj Slavoniji, na Kozari i drugim dijelovima tzv. NDH, na tlu današnje BiH. Genocidan pohod na nedužne ljude samo zato što su druge etničke pripadnosti, druge vjere ili drugih ideoloških/svjetonazorskih i inih opredjeljenja nije birao žrtve po spolu i dobi, nije štedio ni najmlađu djecu, žene, muškarce, starčad… O tome postoje šleperi i šleperi izvornih dokumenata u slici i riječi, jeziva svjedočanstva ljudi koji su slučajno izbjegli ustašku kamu, malj, oganj zapaljenog i opljačkanog doma… Nema ni jedne fotografije skupine partizana kako s krvavim noževima, lovački – s nogom na truplu – slavodobitno paradiraju nad zaklanim Srbinom, partizanom…

Takvim se jezivim snimcima ustaša i četnika iz njihovih „herojskih dana“ ne zna broja. Slali su ih obiteljima, rodbini i prijateljima, pune su ih knjige, muzeji, dokumentacijski centri, arhivi… Nikakva revizija i „traženje istine“ tu ne pomaže. Što kaže Borna Sor u kultnom „News baru“ televizije N1 Hrvatska, „istina je poznata i neproimjenjiva“. Zna se i to da su partizani i narod u dušu znali, poimence i po obiteljskim lozama tko je 1941.-1945., koje ustaške postrojbe, pod čijim zapovjedništvom i gdje ubijao, silovao, pljačkao, palio, etnički čistio, pokrštavao i činio druge zločine i takve je stigla kazna. Milo za drago. Jest da su zaglavili i mnogi uistinu nedužni, ali to je neusporedivo manje od broja nedužnih kojima je rasistička ustaška paradržava uzela živote i sve što su imali. Materijalno i duhovno. Čak zatrli cijele obitelji.

Božica s mačem

Je li takve – ogrezle u krvi i još smrdljive od paleža tuđih domova –  trebalo percem milovati po stražnjici ili, kad ih se identificiralo (npr. koljače/stražare iz Jasenovca), poslati pokretnim prijekim sudovima, gdje je kazna glasila – deseti bataljun? A to je otprilike značilo predati zločinca na postupak egzekutorima pod vodstvom znanog brkajlije Sime Dubajića. Kako je svjetska povijest pokazala od samih svojih početaka i još potvrđuje na svim aktualnim ratištima po globusu, ne samo balkanske mrzilačko-osvetničke tradicije, jao slabijima i pobijeđenima. Osveta je nepisano pravo pobjednika, a kakva će biti, ovisi… Ustaški su zločini itekako došli na vagu one zeznute grčke božice s mačem u desnici, kao nacistički (gotovo zanemarivo malim dijelom) u Nürnbergu, kao Mussolinijevi u Italiji, kolaboracionistički u Francuskoj, nacističko-izdajnički u Sovjetskom Savezu…

U tzv. NDH su počinjena strašna ustaška zvjerstva, a počela su ni sedam dana nakon što je bivši austrougarski dopukovnik Slavko Kvaternik – „lijevi krilnik“ legendarnog K.u.K. maršala Svetozara Borojevića iz Kostajnice – proglasio 10. travnja 1941. na zagrebačkom „krugovalu“ (sic) arijevsku Hrvatsku za arijevske Hrvate u kojoj Srbima, Židovima, Romima i psima više nije bilo mjesta ne samo na javnim mjestima nego – nigdje. Prema službenoj statistici, proglašenjem tzv. NDH u toj se paradržavi zateklo 1,848.000 Srba ili 26,5 posto od ukupno 6,966.729 žitelja. „Stručnjak za pitanja ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu na tlu SFRJ, Vladimir Žerjavić“, navodi Wikipedija, „procjenjuje njihove žrtve na 335.000, od čega su 217.000 žrtve fašističkog terora.“

Žerjavić je i ukupne gubitke u svim vojskama i bandama te civilne svih etničkih skupina na tlu bivše Jugoslavije procijenio na oko 1,050.000, što je najbliže istini. Sasvim precizan broj nikad se neće saznati. No, ti podaci ipak vrlo jasno ukazuju na razmjere i motive pretjerivanja brojem žrtava. Od nebuloza tipa da je samo u konc-logoru u Jasenovcu ubijeno 1,700.000 Srba (četnička/velikosrpska mantra), odnosno na Bleiburgu 600.000 Hrvata (ustaška/velikohrvatska izmišljotina) do neukusnih bagatelizacija kako u Jasenovcu i na Bleiburgu nije ubijeno više od po 20.000 ljudi. Kako i kada kome zatreba radi širenja mržnje i zova za osvetom, zvučnije se zvecka kostima (po)ratnih i redovito nedužnih žrtava. Umirovljeni ličko-senjski biskup Mile Bogović podigao je – naravno, ne svojim ili samo novcem svoje biskupije – velebnu Crkvu hrvatskih mučenika na (nekada pretežno srpskoj) Udbini, predviđenoj za sve pale Hrvate, osim onih s partizanskih groblja.

Zagreb, 8. svibnja 1945. godine,  Foto: HPM/MRNH A-11696/21

Među partizanima, jelte, nije bilo Hrvata? Baš kao što danas (ne)ideološki „nema Hrvata“ među ateistima, agnosticima, radikalnijim ljevičarima, injsl. A istinita se povijest smije glupostima pronacifašističkih luzera: Hrvat je bio i Josip Broz Tito, i sedamdesetak komunista Prvog sisačkog partizanskog odreda 22. lipnja 1941. iz šume Brezovice svi do jednog bili Hrvati koji su prvi u okupiranoj Europi ustali protiv Hitlera i Mussolinija, a hrvatskih je partizana (uključivo Srbe i ostale manjine) bilo više nego što su ih pod crvenu zvijezdu petokraku dali Srbija, Slovenija, Makedonija i Crna Gora zajedno. Do savezničke pobjede u Drugom svjetskom ratu vodio ih Hrvat iz Kumrovca, „naš Joža“, tvorac socijalističke zemlje s ljudskim licem, osnivač svjetski respektabilnog Pokreta nesvrstanih te jedan od najvećih državnika 20. stoljeća.

Svaki bi pametan političar u Hrvatskoj – sada tzv. samostalnoj, neovisnoj i suverenoj  državi za koju, doduše, malo tko zna u svijetu – od tog kapitala načinio globalno čudo. Malouman pak političar, kakvima Bijedna Naša danas ne oskudijeva, besramno je u stanju zatajiti i Tita i partizane, iako neprijeporno čine svijetlu epizodu novije prošlosti. Tko je god malo putovao po Africi, Aziji, Latinskoj Americi, kojekakvim europskim zabitima, ali i po SAD-u i ruskim prostranstvima, začudit će se da i tzv. obični ljudi tamo znaju za Tita, njegovu Jugoslaviju i dvoje-troje hrvatskih sportista svjetskog ranga, ali o RH nemaju pojma. Da je pitati samog Donalda Trumpa, ne bi znao RH pokazati na školskom globusu. Ne treba ni spominjati njegove lijeve i desne ruke kojima europski Jugoistok s brdovitim Balkanom nisu na administrativnom radaru. RH nije zemlja kakvom je mogla i trebala biti, jer je vode politikanti koji ne znaju odvojiti prošlost od budućnosti, odnosno izglednu budućnost povezati, napajati s pozitivnom popudbinom prošlosti. U tome je sva tragika aktualnog stanja zdravlja Hrvatske.

„Jako dobrim smatram prijedlog čelnika HHO-a Ivana Zvonimira Čička o formiranju međunarodnog povjerenstva, s članovima iz Srbije, Hrvatske te međunarodnih stručnjaka, koje bi utvrdilo istinu o Jasenovcu“, kazala je neki dan predsjednica Grabar-Kitarović u emisiji Hrvatskog radija „S predsjednicom izvan protokola“ i na društvenim mrežama izazvala pravu lavinu negodovanja i oponiranja. „Smatram da se u 21. stoljeću može modernom forenzikom utvrditi broj žrtava, ali i istina što se uistinu događalo u Jasenovcu, ne samo od 1941. do 1945. godine nego i kasnije.“

Je li ta žena pri zdravoj pameti? Prvo, u svakoj ozbiljnijoj i znanstveno utemeljenoj knjizi u slici je i riječi opisano i dokumentirano sve što se događalo u ustaškom konc-logoru i tu se više nema što bitno dodavati ni oduzimati. Pogotovo to nije posao ni za kakva međunarodna povjerenstva, u kojima se pak Srbi i Hrvati ni o čemu suštinski ne mogu dogovoriti. Ni o ulozi ustaškog vikara i zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca u tzv. NDH, kamoli o konc-logoru Jasenovcu i ustaškom genocidu nad Srbima. Povijesna istina nije predmet dogovora i pregovora. Nešto se dogodilo ili se nije dogodilo; ako se dogodilo, dogodilo se tako kako se dogodilo. Ne drukčije eda bi se korigirala nečija odgovornost/krivnja. Osim toga, otkad je jedan Čičak politički ili kakav već autoritet za bilo koga, kamoli jednu predsjednicu države?

Kosti na dvije hrpe

Kako to da Kolinda Grabar-Kitarović – zanemarujući šlepere dokumenata, koji su ciljano, povijesno-revizionistički uklonjeni iz muzejskog postava u Spomen-području Jasenovac do 1990., pa zbirka sada sugerira neki apstraktan „zločin“ počinitelja palih s Marsa, nedajbože hrvatskog ustaškog šljama, čak u franjevačkim habitima! – dakle, zašto predsjednica nasjeda na mantru hrvatske ekstremne emigracije o tome kako je Jasenovac „radio“ i poslije Jasenovca? Godina 1946./47. i čak 1948., pa svi iskopani kosturi ne pripadaju zvjerski pobijenim Srbima, Židovima, Romima, nepoćudnim Hrvatima i inim „neprijateljima hrvatskog naroda“, nego upravo „nedužnim Hrvatima koje su partizanski zločinci ulančene dotjerali s Bleiburga“. Tandem Kolinda Grabar-Kitarović i Ivan Zvonimir Čičak, slučajno ili ne, nisu se sjetili „najvećeg svjetskog hopla-popla forenzičara“ Dragana Primorca, koji bi učas, preciznošću 1/1 razvrstao jasenovačke kosti na dvije hrpe: ustaških žrtava na jednu, partizanskih na drugu.

Foto: Ured predsjednice RH

Dakako, onih bi zbog ustaške kame i savskog malja bilo u visini poljskog krtičnjaka, a onih zbog partizanskih plotuna kao Himalaja. E, to bi onda bila istina i na tom temelju bi se moglo instalirati Tuđmanov mikser za ustaške i partizanske (po)ratne kosti, a službenu komemoraciju nedužnim žrtvama ustrojiti u – jednom redu. Na čelu bi bili upravo „najvažniji“ u državi: Kolinda Grabar-Kitarović i Ivan Zvonimir Čičak, iza njih Andrej Plenković s ministarskom i diplomatskom svitom, pa „ukrasni“ manjinci, itd., što bi sve ovjekovječile HRT-ove kamere i mikrofoni… Poslije bi tako dobro sjela mlada janjetina s mladim lukom, sasvim pristojno sazreo rajnski barik rizling i sve što uz to ide u drugom, treće, sedmom… slijedu made in hrvatsko je hrvatsko. A toga će biti, rekosmo, kad na vrbi bude grožđe raslo, a to će se pak dogoditi kad premijer Plenković i nesuđeni mu ministar kulture Zlatko Hasanbegović osobno skoknu do nedaleke šume Trokut, na raskrižju za bivše srpsko selo Kričke, te šrafncigerima osobno odvrnu s postolja HOS-ovu za dom nespremnu ploču palim „vitezovima“.

„Ovu ženu ne treba uopće komentirati“, ustvrdio je na FB-u izvjesni Darko Francetić, „nije to zaslužila svojim glupostima, da ne kažem nešto gore.“ Bojan Glavašević iz SDP-a piše da „Kolinda Grabar-Kitarović relativizira Holokaust. Jer to je ono što se događalo u Jasenovcu. Za utvrđivanje te istine nije potrebna nikakva prokleta komisija. Micanje KGK s Pantovčaka nakon ove sramotne izjave više nije pitanje izbora PRH, nego narodnog oslobođenja“. Bivša premijerka i šefica HDZ-a Jadranka Kosor oglasila se na Twitteru jetkom opaskom kako je „dosta neugodno da će se opet utvrđivati neke istine o prošlosti“. Ima Kosor pravo. Ako je nešto istina, a ta je istina već utvrđena, što se još ima utvrđivati s tim u vezi?

Nikakva „forenzika 21. stoljeća“ ni Čičkovo međunarodno povjerenstvo ničim ne mogu opovrgnuti stravičan ustaški zločin u konc-logoru Jasenovcu i opovrgnuti organizirani genocid marionetskog režima paradržave tzv. NDH nad Srbima i činjenicu da je na svim ustaškim gubilištima i istrebljivačkim pohodina najviše pobijenih Srba, te žrtve čine dvije trećine ukupnog broja žrtava ustaškog terora. Tu je činjenicu Hitler osobno nabio na nos tzv. poglavniku NDH Anti Paveliću, smatrajući ustaški teror odgovornim za jačanje narodnooslobodilačkog pokreta, partizanske vojske i narodne averzije prema okupatoru, Nijemcima i Talijanima. Stoga je od kraja 1942. i početka 1943. godine taj teror neznatno popustio, a pojačano je pokatoličenje pravoslavnih vjernika, što im uopće nije pomoglo sačuvati imovinu i – glave.

Ustaše su, kao nacisti Židove u Njemačkoj 1930-ih godina, proglasili Srbe još i prije 1941. kolektivno krivima za sve hrvatske nevolje, i još štošta povrh, u Kraljevini Jugoslaviji. Kad su došli na vlast, Srbi su bili kolektivno krivi za partizanske oružane akcije protiv tzv. NDH i hrvatskih civila/svećenika koji su se aktivirali ili pomagali kvislinški režim, cinkarili svoje susjede, špijunirali ili sabotirali partizansku borbu. Jeziv ustaški režim ostao je jeziv do samog svog vojnog skončanja na Bliburškom polju. Narodne novine su objavile 7. srpnja 1941., ni tri mjeseca od uspostave tzv. NDH, izvješće sa skupa u Gospiću, gdje je Pavelićev ministar (čak i bogoštovlja, sic) Mile Budak – pisac osrednjeg romana „Ognjišta“, što mu je vrhunski životni domet, i navodni autor krilatice „Srbe na vrbe“ – huškački poručio da trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti iz zemlje, a trećinu pokatoličiti. Ustaše su sve četiri godine sustavno provodili sve tri mjere.

I zato je Mile Budak završio na vješalima: 18. svibnja 1945. su ga britanski saveznici kao bjegunca s Pavelićevom kolonom izručili jugoslavenskim vlastima, vojni sud II. armije ga je kao ratnog zločinca osudio na smrt te je 7. lipnja iste godine pogubljen u Maksimirskoj šumi u Zagrebu i pokopan u zajedničkoj grobnici, čija lokacija ni danas nije poznata. Prema knjigama povjesničara Hrvoja Matkovića, ustaše su od prvog dana svoje strahovlade – koju je odmah svesrdno pozdravio kardinal Alojzije Stepinac i preporučio svećenstvu u svojoj dijecezi – poveli žestoku protusrpsku kampanju na javnim skupovima, u tisku i gdje god su stigli. „Ustaški dužnosnici i članovi vlade“, zapisao je Matković, „tumačeći politiku nove države u odnosu na Srbe, poticali su netoleranciju.“ Mile Budak se „proslavio“ zločinačkim biserom mržnje i u Slavonskom Brodu: „Ako je tko Srbin ima Srbiju, i to je njegova domovina“. Istomišljenik gotovo stoljeće kasnije rođene desne ekstremistice Ruže Tomašić, ustaški ministar Milovan Žanić zborio je u Novoj Gradišci: „Ova država, ova naša domovina mora biti hrvatska i ničija više („svi ostali su u njoj gosti“, precizirala je prije koju godinu u Slatini Ruža Tomašić, op. M.V. ). I zato oni, koji su došli ovamo, ti treba i da odu“.

Ciceron u gimnaziji

Kakav bi to morao biti mikser za povijesnu istinu i kakvo međunarodno povjerenstvo da se te istine o zločinačkom karakteru i praksi nacifašističkog režima sprave kao probavljiv koktel, hranjiv za buduće naraštaje i magnetičan za svrstavanje u jednu jasenovačku komemorativnu kolonu u kojoj bi željela biti Kolinda Grabar-Kitarović? Da to kojim nesretnim slučajem netko provede, počinio bi novi zločin nad žrtvama ustaškog režima protiv čovječnosti. Genijalnu je misao ovih dana kazao novinarki Jutarnjeg lista mještanin vojvođanskih Hrtkovaca Miloš, srpske nacionalnosti, uoči najavljene osvetničke provokacije golobradog četničkog vojvode Vojislava Šešelja: „Ako je čovjeku najveća vrlina to što je Srbin, Hrvat, Mađar ili Englez, onda taj čovjek ima golem problem. Važno je što si u životu postigao, a ne što si po nacionalnosti. Voli svoje, poštuj tuđe“.

Stari Latini su, među sijaset mudrih gnoma, imali i onu Ciceronovu o povijesti kao učiteljici života, a marljivo su je u Titovoj SFR Jugoslaviji morali na latinskom bubati svi gimnazijalci u III. Razredu. O klasičarima da se i ne govori. Historia (est) magistra vitae. To je, zapravo, sažetak prostranijeg dubokoumlja iz Ciceronovog dijaloga „O govorniku“ što ga je u drugoj knjizi dijaloga stavio u usta Marku Antoniju, a glasi: Historia (est) testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis (Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine). Mudrost otprije više od dva milenija, otprije Isusa Krista i Biblije, a svaka dva-tri nova naraštja ili i češće stradaju upravo zto što ne drže do učiteljice života. Kažu, krhko je znanje.

Međutim, neznanje je neusporedivo opasnije i pogubnije. A kad se sljube neznanje i ljudska zloća, pa im se doda kap-dvije vlasti, nesretni publikum fasuje mikser za kosti krvnih neprijatelja. I kolo nesreće se okreće. Danse macabre.

The post HDZ-ovi državni prvaci vade iz staretinarnice hrđav Tuđmanov mikser za partizanske i ustaške kosti appeared first on Tacno.net.

Foto Jurica Galoić / PIXSELL

Zašto se premijer, ministri i predsjednica RH nisu djelom, protupopulistički iskazali pred građanima za koje su, tvrde, preuzeli odgovornost? Retoričko farbanje tunela populistička je voda na mlin tzv. populistima. Da su bili jaki na djelu, kao što nisu, a mogli su i morali biti, sada im se ne bi tresle gaće zato što Živom zidu raste - rejting, dakako – a njima mlitavi i pada, čak uz afričku šljivu posebno angažiranih PR-ovaca. Ali ne, građanima je poskupjela struja, benzin je skuplji od 10 kuna za litru, na redu je poskupljenje plina, domaće jabuke su skuplje od južnoameričkih banana i avokada, 10 posto poskupljuju cestarine, liječenje postaje nedostupnije i skuplje, svaki četvrti žitelj RH je gladan, od građana se traži solidarna kuna za kupnju medicinske opreme, pomoć siromašnim obiteljima, liječenje u inozemstvu teško oboljele djece, RH više nema 50 posto vlastitog mlijeka, jaja, povrća, voća, mesa svih vrsta… 

Marijan Vogrinec

Pukla bruka medijskom provalom u povjerljive e-mailove vladine potpredsjednice i ministrice gospodarstva RH Martine Dalić i aktera afere Agrokor koji su dosad već, navodno, izvukli pola milijarde kuna iz posrnulog koncerna. Samo za konzultantske usluge! Na presici čelnika Živog zida u srijedu, Ivan Vilibor Sinčić pozvao je premijera Andreja Plenkovića i cijelu vladu da podnesu ostavke i time omoguće izvanredne parlamentarne izbore. Stanje u Bijednoj Našoj više je nego kritično, tvrdi, a saborski zastupnik Peđa Grbin kaže da bi ministrica Dalić morala biti prepraćena izravno s vlasti – u zatvor. Vlast je korumpirana, riječ je o veleizdaji, izjavljuju iz oporbe. Vlast sve opovrgava i prikazuje kao režiran tzv. populizam političkih adolescenata i izbornih gubitnika, ali se u javnosti ipak osjeti rastuća nervoza i premijera Andreja Plenkovića i njegove šarolike koalicijske družine. Na stanovitu pritajenu radost oponenata u samoj vladajućoj stranci, gdje se nakon Istanbulske konvencije malo slegnula prašina.

No, Hrvatskom se i prije e-mail ekscesa već proširila umjetno inducirana histerija. Bauk tzv. populizma. Jer, Živom se zidu javni rejting (12,7 posto) opipljivo diže, a HDZ-u (26,4) i SDP-u (20,7) vidljivo mlitavi i pada. Afrička šljiva više ni u kojem promidžbeno-ideološkom pakiranju nije rješenje, a nemilosrdna voajerska konkurencija kojekakvih bogobojaznih maratonaca u srednjovjekovnu prošlost – udara brigu na veselje. Najveće populističke profitere u državi, HDZ i SDP, koji se s koalicijskim uhljebima ciklički smjenjuju na vlasti, ozbiljno trese panika: „domoljublje“, ustaše i partizani, Srbi i  izmišljene ugroze svake vrsti prestali su biti kurentna rejtinška roba. Građane zanima zašto u vlastitoj domovini ne mogu živeti kao ljudi. Zašto vlast dopušta da ih se neljudski tretira na poslu i pred državnom administracijom, zašto su im plaće i mirovine male pa nemaju za platiti režije, pristojno nahraniti i obući djecu, liječiti se i školovati kako žele, doći do krova nad glavom, planirati svoju i budućnost obitelji, osjećati se ugodno, bez straha i dnevnih tortura kojekakvih samozvanih skupina nastrane svijesti i namjera…

Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL

Iz stražnjice u glavu

U 28 godina upravljanja tzv. Suverenom, Neovisnom i Slobodnom, HDZ i SDP nisu pokazali ni minimum grizodušja zato što (ne)svjesno nisu dali ključne odgovore na ključna životna pitanja svojih građana i elementarna razvojna pitanja zemlje. Doduše, hrvatska puška se stjecajem režiranih okolnosti našla na hrvatskom ramenu, ali samo zato da hrvatska lisnica ne bude u hrvatskom, već u zapadnom džepu te, za nagradu „domoljubima“ koji su to omogućili – da hrvatski lopovi ne budu u hrvatskoj Lepoglavi. Otud gromoglasna protupopulistička dreka: „Drž’te lopova!“. Nekoga možeš prevariti jedanput, pa i nekoliko puta, ali ne možeš od njega stalno praviti budalu. Dođe tako čas kad i najvećem hlebincu dođe iz stražnjice u glavu, pukne mu film i tad je gotovo.

Već su prošli redovni i izvanredni parlamentarni izbori – ali i predsjednički (2014.) na neki način – bili jasan znak da je dvotrećinskoj Hrvatskoj navrh glave i HDZ-a i SDP-a, njihove demagogije, obećanja bez pokrića, nesavjesnosti, neznanja, srebroljublja i uvlačenja zapadnim gazdama – dok zemlja propada u beznađe. Otprilike svaki drugi birač apstinira na izborima, HDZ i SDP su prokockali povjerenje za samostalno ili bar logično/prirodno koalicijsko obnašanje vlasti. Najdrastičniji primjeri su aktualna HDZ-ova vlast s buljukom političkih marginalaca, prebjega, otpadnika te notornih političkih trgovaca i uhljeba na samoj granici od 76-77 zastupničkih ruku, ali i valjda najgora i najsmješnija u povijesti RH koalicijska vlast (2016. godine) HDZ-a i Mosta nezavisnih lista s buljkukom proustaških desničara i izmišljenim u Kanadi premijerom Tihomirom Oreškovićem. Na tim se ruševinama osovio na noge eurobirokrat  Andrej Plenković.

Razumljivo je zašto su se sada „protupopulistički“ uhvatili podruku HDZ i SDP, iako zasad javno odbijaju mogućnost tzv. velike koalicije, njemačke slamke „spašavanja države“ od ugroze populista opasnih namjera. Živom zidu se diže, a njima mlitavi i pada. Mislimo na rejting među biračima, dakako. Nikom u hrvatskom političkom kokošinjcu ne ide tako dobro kao polit-zabavljačkoj ekipi Sinčić-Pernar-Bunjac, koja je neki dan dodatno isprepadala stranačke središnjice na Trgu žrtava fašizma i Iblerovom trgu respektabilno žutom prepunom mladošću zagrebačkom Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog. Ima nas, poručio je živozidni kongres, prvi u sedam godina. Ulja je na vatru dolila rejtinška agencija Promocija plus CRO Demoskopom. Andrej Plenković i na početku svibnja, kao mjesecima dosad, suvereno drži vrh liste najnepopularnijih političara u zemlji, a 74,5 posto građana drži da njegova vlada ideoloških rogova u vreći (školska ocjena 2,2) vodi RH u pogrešnom smjeru, u sprezi s Hrvatskim saborom, ocijenjenim s 1,95. U toj „eliti“ najbolje kotira predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, školski ocijenjena čvrstom trojkom i anketnom potporom 16 posto građana, što je jadno u odnosu na političara „Nitko“ ispred nje, s potporom 25,1 posto (u travnju 19 posto), te agnostičkog joj prethodnika Ivu Josipovića (SDP), sa 75 posto potpore birača u istom komadu mandata.

HDZ je pod Andrejem Plenkovićem nastavio slobodan pad potpore i s 26,4 posto je na najnižoj je razini od parlamentarnih izbora. Glavni konkurent SDP je na jalovih 20,7 posto (u travnju 21,1 posto) i dozlaboga posvađan unutar sebe, pa zapravo više i nije respektabilna oporba. Kraj takvog SDP-a, HDZ može raditi što ga je volja, pa i sramotiti se Plenkovićevom prijetnjom da „neće dopustiti Živom zidu doći na vlast“. I da nije „veliki demokrat europske širine“, kakvim se prikazuje javnosti, nedopustiva je ta vrst poimanja demokracije i međustranačke borbe. Živi zid drži i HDZ i SDP istim zlom za hrvatsko jučer, danas i sutra te se kune da ni s jednima neće koalirati, treća je jakosna politička (i konfuzna ideološka) opcija u RH, s izborom 12,7 posto birača (u travnju 11,2 posto). Ne sviđa se to ni Plenkoviću niti Davoru Bernardiću. Zborno pušu u iste diple: „To su šuplji demagozi, populisti, kad bi došli na vlast uzeli bi vam mirovine, plaće, srozali životni standard…“ Što bi bilo kad bi bilo?

Foto: fah

Istina, najvidljiviji živozidaši – Ivan Vilibor Sinčić, Ivan Pernar i Branimir Bunjac, sva trojica na debelim zastupničkim plaćama ni za kakav saborski koristan rad – govore točno ono što dnevno muči građane bijesne na neprijateljsku im vlast i što žele čuti makar kao nekakvu treperavu nadu. Premijer je Plenković već u prvoj godini svog mandata mogao, da se usudio i želio, razoružati mrskog populističkog neprijatelja, a sebi osigurati aureolu nad glavom. Aureolu savjesnog prijatelja svog naroda, a ne anemičnog poslušnika Bruxellesa i Washingtona, što mu na opće odobravanje sve slobodnomisleće Hrvatske ubitačnom preciznošću serviraju iz Živog zida.

Recimo, novcem za rashodovanu borbenoleteću izraelsku starudiju američke proizvodnje, hrvatsku vojsku u Afganistanu, Poljskoj, Litvi, Kosovu, Libanonu…, nove automobile dužnosnicima, pametne telefone, plaće za neodrađene zastupničke sate u svaki dan praznoj sabornici, bezvezne državne reklame na HTV-u, beskorisna svako malo putovanja predsjednice RH globusom, čergarenje njezina ureda i vladinih sjednica po zemlji, izgonom korupcije iz javne nabave, itd., itsl., – plus 2,75 milijardi kuna uzetih lani poreznim obveznicima i nepotrošenih (?) – moglo se makar zakrpati najkritičnije socijalne rupe i ljudima olakšati život. Moglo se platiti dobar dio, ako ne i sve štete postradalima od katastrofalnih požara lani u Dalmaciji, od poplava širom zemlje ili enormne troškove zbog odrona zemlje u Kostajnici i čišćenja snijega u Gorskom kotaru. Nitko nije dobio ništa. „Kad nam se dogodilo zlo, dolazili su političari iz Zagreba s televizijama, pred kamerama su nam svašta obećavali; poslije više nitko za nas nije ni pitao“, kažu ogorčeni stradalnici.

Zašto se premijer, ministri i predsjednica RH nisu djelom, protupopulistički iskazali pred građanima za koje su, tvrde, preuzeli odgovornost? Retoričko farbanje tunela populistička je voda na mlin tzv. populistima. Da su bili jaki na djelu, kao što nisu, a mogli su i morali biti, sada im se ne bi tresle gaće zato što Živom zidu raste - rejting, dakako – a njima mlitavi i pada, čak uz afričku šljivu posebno angažiranih PR-ovaca. Ali ne, građanima je poskupjela struja, benzin je skuplji od 10 kuna za litru, na redu je poskupljenje plina, domaće jabuke su skuplje od južnoameričkih banana i avokada, 10 posto poskupljuju cestarine, liječenje postaje nedostupnije i skuplje, svaki četvrti žitelj RH je gladan, od građana se traži solidarna kuna za kupnju medicinske opreme, pomoć siromašnim obiteljima, liječenje u inozemstvu teško oboljele djece, RH više nema 50 posto vlastitog mlijeka, jaja, povrća, voća, mesa svih vrsta… Tristo trideset tisuća građana, s članovima obitelji oko milijun ljudi, blokirano je zbog 43 milijarde kuna duga bankama, teleoperaterima, komunalnim tvrtkama…, a HDZ-ova vlada ne želi izbaciti lihvare iz, trenutno, oko osam milijuna ovrha – javne bilježnike, odvjetnike, faktoring društva… Koji jednu kunu zaduženja nabildaju na 10 kuna duga. Strašno.

Smiješna demagogija

Građani ne žele Hrvatsku šake enormno bogatih „domoljuba“ – čiju je prekonoćnu imovinu zakonom zabranjeno propitivati i čije porijeklo ne moraju dokumentirati – te više od četiri petine životarećih od danas do sutra. Nisu živozidaši otkrili toplu vodu tvrdnjom kako RH plaća Uniji trostruko više godišnje članarine, nego što joj se vraća iz EU-fondova, odnosno da hrvatske porezne obveznike neusporedivo više košta članstva RH u NATO-u, nego što od njega imaju koristi. Zapravo, nemaju nikakve. Hrvatski novac za EU i NATO u samo bi jednoj godini zbrisao ukupan zdravstveni dug (blizu devet milijardi kuna), dug za autoceste (još pet milijardi) i uklonio potrebu za velikim dijelom kritičnih socijalnih potreba. Smiješna je i premijerova demagogija o tome kako bez EU-a ne bi bilo Pelješkog mosta, jer RH ne bi skucao tih 375 milijuna eura za gradnju. Brus. Ta svota je deseti dio hrvatskih uplata Uniji, a povučeno je tek sedam posto novca na koji „imamo pravo“.

Koliko bi se peljeških mostova i autocesta još izgradilo po balkanskom kifliću, koliko dječjih bolnica, škola i vrtića, napunilo rodilišta, izgradilo stanova mladim obiteljima, otvorilo radnih mjesta… kad bi kuna za EU i NATO ostala u hrvatskoj lisnici, a Banski dvori, Sabor i Pantovčak imali savjesne i mudre, autentične narodne izabranike kojim je opće dobro preče od osobnog ulizništva radi unosnih međunarodnih sinekura? U tim populistički idealnim okolnostima, naravno, ne bi bilo mjesta za obrazac političara tipa Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića, jer tada ne bi imalo smisla farbati tunele naivnim Hrvatima kako bi pasli travu i grizli kamenje da nema EU-a i NATO-a. Kad završi Brexit i eurobirokrati skockaju 14-15 milijardi eura kraći proračun, bit će druga priča i za RH. Neugodnija. Ne samo zato što Hrvatska nije zemlja prve ili druge brzine, nego možda ni treće, pa…

Živi zid nije jedini koji na tzv. euroskeptičnom plotu politički kukuriče prije zore, ali je trenutno najvidljiviji na javnom radaru. Splitski sociolog Dražen Lalić, predsjednik Hrvatskog politološkog društva, retorički se u HTV-ovom „Otvorenom“ pitao tko su ti iz Živog zida i što bi oni da dođu na vlast. Bi li to bio sumrak demokracije u RH? Toj bi opciji „odgovarala velika koalicija HDZ-a i SDP-a“, jer mnogi iz Živog zida su „aktivisti i neki jako dobro kumuniciraju na društvenim mrežama. Znaju oni da su nespremni za vlast, ali računaju da dolazi njihovo vrijeme. Velika koalicija bi bila udar na našu demokraciju, a otvorila bi prostor ovakvim izazivačima“. Bi li se oni, da su na vlasti, ponašali drukčije, nego što su se svih 28 godina dosad ponašali HDZ i SDP?

Šef Živog zida Ivan Vilibor Sinčić je, recimo, nedavno kupio zemljište za gradnju kuće u podsljemenskoj (elitnoj) zagrebačkoj zoni, a kredit je uzeo baš u banci protiv koje se bori njegova stranka zbog ovrha i deložacija prezaduženih građana. Indikativno? Možda. Pa, i čelnik derutnog Mosta Božo Petrov se u naponu trule koalicije s HDZ-om 2016. investicijski isprsio za milijun kuna u Metkoviću, gdje skroman stambeni prostor mora biti dostatan i za dio bliže rodbine, pa… Što ti je tzv. populizam, ha. Ima i svoju jezičavu inačicu, kojoj publikum plješće dok ga dlanovi ne zapeku, ali i šuškav ekvivalent što brzinski nabuja u sasvim pristojnu stambenu okaminu. Za početak, jer obitelj negdje „mora disati“ (Plenković), a kad „prodiše“, može ranč kao planinarski dom, jahta, privatni otok, helić, lude cestovne jurilice, dizajnersko intimno rublje za boli glava iznos, 100.000 eura džeparca u ženskoj torbici, i tako to… Ne manjka ih „domoljuba“ kojima se privatni bankomat zove RH, ali sposobno nacionalno sudstvo ni jednom nije pronašlo da je – lopov i veleizdajnik. I zato se ljudi iseljavaju iz RH, a one što nemaju kamo otići bjesomučno ubija migrena. Plenković ima, a ne dâ lijek.

HDZ je s desničarskim partnerima 21 godinu, a SDP sa svojom tzv. lijevo-liberalnom družbom bio sedam godina na vlasti. Ako se podvuče crta, a građani je podvlače svaki dan i međusobno i na društvenim mrežama spominju političarima bližu rodbinu, nema izgleda da će tzv. populizam doskora jenjati. Kao ni u sklerotičnoj staroj Europi i šire u svijetu, gdje su se birokratski izlizale stare polit-ekonomske matrice i drastično sukobile sve manji i bogatiji sa sve većim i siromašnijim svijetom. To napetost mora puknuti. Dvije glavne političke stranke RH, koje se uopće nisu snašle u tom okrutnom okružju, sinergijski su (na)činile međunarodnu sprdnju od Hrvatske. Naslijedile su iz SFR Jugoslavije industrijski i poljoprivredno srednjerazvijenu europsku zemlju, čiji su građani mogli bez vize i s bilo kojom čvrstom valutom putovati u 168 država.

Danas RH više nema iole važniju industriju ni poljoprivredu, nema hrane i energije za vlastite potrebe, nema svoje velike banke (osim još zakratko HPB-a; ostale su davno dokapitalizirane s 87 milijardi kuna, a darovane strancima za pet milijardi kuna, sic!), nema svoj telekomunikacijski sustav, na prezaduženim autocestama u Hrvatskom zagorju, Istri i čak tunelu kroz Učku ubiru vrhnje francuski i austrijski koncesionari, više nema svoju proizvodnju lijekova, inzulina, seruma protiv ugriza zmija i paukova, uništeni su tekstilni i obućarski divovi, tvornice namještaja, u turizam su uvelike ušli strani vlasnici… Još samo treba u bescjenje – kao banke: – prodati vode, obradivo zemljište, šume i željeznicu te dotući izdišuću brodogradnju u Rijeci, Puli i rudimente u Splitu, kutinsku Petrokemiju, Inine rafinerije u Sisku i Rijeci, naftna i plinska polja, pa se šaka još neiseljenih Hrvata može komotno iseliti na Kepler-452b. Ako netko u međuvremenu izmisli raketu bržu od svjetlosti i Hrvatima ne zabrani naseljavanje.

Populisti raznih stranačkih boja i ambicija trče počasni krug. Uključivo HDZ i SDP koji se javno izruguju populizmu Živog zida, upravo načinu podilaženja biračkom tijelu što ga sami prakticiraju u svim svojim izbornim kampanjama, od lokalnih i parlamentarnih do predsjedničkih i europarlamentarnih. Živi zid sada ima itekakvog štofa za obračun s opcijama „koje su upropastile Hrvatsku“. Politički raison d’être je „uspeti se i čim dulje održati na vlasti, pogodovati zapadnom financijskom/korporativnom kapitalu te ugađati moćnicima u Bruxellesu i Washingtonu, a ne bolji život građana“.

Kontraproduktivna galama

S obzirom na negativna iskustva građana i s HDZ-ovim i SDP-ovim vladama, koji bi to bio jaki razlog da im birači opet ukažu povjerenje? Nema ga, a do riječi ne drže. Ni do papira. A koji bi to jaki razlog bio za dovesti Živi zid na vlast? Tko jamči da neće na vlasti biti puka reinkarnacija HDZ-a ili SDP-a i da – kad Sinčića, Pernara i Bunjca o „pakračkom dekretu“ RH Uniji i NATO-u pitaju za zdravlje Angela Merkel, Emmanuel Macron, Jean-Claude Juncker, Donald Trump, Jens Stoltenberg i takvi – naglavačke odbrzati u Atenu pitati Alexisa Tsiprasa kako je on to Zapadu pokazao grb kad mu je inatljivom sveo penziće na bankomatima na 60 eura dnevno i ostavio ponosne Grke na korici starog kruha i čaši vode. Sam kriterij populizma, uči iskustvo, skliska je riba, a birači se svaki put iznova razočaraju, jer ju nisu uhvatili ni za glavu niti za rep. A tako su bili sigurni da jesu. Kako sada postupiti? Je li orijentir utemeljena kritika loših praksâ HDZ-a i SDP-a, koji su oba nastali iz bivšeg Saveza komunista, te Sinčiću i družini potpisati bjanko mjenicu za premijera i ministre, pa što bude? Pomiriti se sa slobodnim padom RH u režiji HDZ-a/SDP-a? Nije pametno ni jedno niti drugo, a treće je – golub na grani. Još neko vrijeme. Nedvojbeno.

Populizam ili ne, treba uvažiti realitete: apriorna je galama kontraproduktivna, jer će ionako točku na i staviti baš sinergija armije izbornih apstinenata i izdrilani, interesni ešalon ZNA SE čijih uhljeba. Što reče ruralni „domoljub“ iz mjesta u Dalmatinskoj zagori, čije ime je sinonim za prišt: „Kad bi HDZ i tovara stavio na izbornu listu, mi ćemo glasati za njega“. Dugima se dan ili sat-dva prije izlaska na birališta pošalje SMS ili netko nazove iz stranačkog stožera: „Nemoj zaboraviti tko te zaposlio“. Ako je tako, a jest, upravo je smiješno da se premijer samopozove u Središnji dnevnik HTV-a (prošle subote) gdje će – pa baš ustrtarenom trećerazrednom novinaru Damiru Smrtiću, bivšem dopisniku iz Međimurja, promoviranom za HDZ-ove vlasti u zvijezdu političkog programa (npr. „Otvoreno“) – recitirati svekolike protuživozidne „adute“, što ih samo on i kimoglavni sugovornik vide kao velike premijerove, vladine i HDZ-ove „uspjehe“ u upravljanju državom.

Foto: vladaRH

Što mu je trebalo odgovarati na nekritički afirmativna pitanja koja kao da je pisao sam sebi – tko jamči da možda nije? – i to Smrtiću, a ne, recimo, pravoj profesionalki Maji Sever? Za razliku od apologetskog Smrtića, Maja Sever zna i ne libi se pitati ono što zanima građane, ispreskakati sugovornika potpitanjima, podsjetiti ga na odgovornost na javnoj dužnosti i zauzeti se za opće dobro. Ovih dana joj je, degradiranoj na HRT-u, struka odala priznanje: Hrvatsko novinarsko društvo ju je u povodu Svjetskog dana slobode medija proglasilo novinarkom godine. Ona ne bi ustrašeno kimala glavom premijeru i pustila ga neometano mlatiti po – tuđem populizmu. Zapravo, otkud u Andreja Plenkovića toliki strah od trojice saborskih obadâ iz Živog zida?

U državi kojoj ništa ne ide kako treba, a sve ide kako ne treba – gdje baš zato ubrzano raste potpora tzv. populističkim opcijama (najviše Živom zidu, rejtinški već trećoj političkoj stranci u RH), koje se borbeno protive neokolonijalnom položaju RH, ekonomskim diktatima Zapada što masovno guraju građane u dužničko ropstvo te nekorisnom članstvu zemlje u Uniji i NATO-u – javni će medijski servis, baš zato što je javni, a ne privatni ni stranački, sučeliti premijeru darovitog novinara od imena i prezimena, kojem javnost vjeruje. Ne Damira Smrtića. On ne zna ili nema petlje pitati bitno prvog čovjeka države, koji se i osobno javno hvali kako je preuzeo odgovornost za vođenje RH, time i za sudbinu svakog građanina ponaosob. Stoga su im i premijer i HRT – za pretplatničkih oko 1,3 milijarde kuna godišnje – odgovorni odgovoriti na odgovorna pitanja. A to izostaje, što daje za pravo kritičarima vlasti i kloričnu hranu tzv. populizmu svake vrsti.

Intervju-lakirovka zdravstvrnog kartona Bijedne Naše povlači jaku sumnju u to da je naručen u trenutku kada se i premijer Plenković i HDZ ipak osjećaju jako neugodno, jer su u ozbiljnom škripcu zbog kritično narušenog unutarnjeg stanja u zemlji i stranci  te ozbiljnih vanjskopolitičkih spoticanja. Tu su latentan sukob s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović – sada mu prijeti vlastitim demografskim mjerama, iako nema ovlasti za provedbu niti ih vlada mora uvažiti – pa izmakla kontrola nad HDZ-om, što se vidjelo pri saborskom glasanju o ratifikaciji Istanbulske konvencije, spor s Katoličkom crkvom i „boljom prošlošću“, za vratom mu je Agrokor kao Damoklov mač koji samo što se nije obrušio, ne zna što će s urušavanjem brodogradnje, otkupom Ine od mađarskog MOL-a, kutinskom Petrokemijom, LNG-om za ukapljeni plin, ulaskom ruskog kapitala i političkog utjecaja preko RH u sami trbuh EU-a, što će s reformama, kompromitiranim pravosuđem, kurikulnim školstvom u humanističkim predmetima, kolapsom zdravstvenog sustava, javne i državne uprave, granicama s BiH, Slovenijom, Srbijom i Crnom Gorom, itsl.

Iz oporbe, osobito Glasa i tzv. Amsterdamske koalicije, opet je zaoštreno pitanje tzv. Vatikanskih ugovora, kojima se iz džepa poreznih obveznika prelijeva Crkvi oko 900 milijuna kuna godišnje, pa Plenković s razlogom nema miran san. Kako se postaviti prema NATO/SAD-ovim ratobornim prohtjevima za bildanje vojnog proračuna (do najmanje dva posto BDP-a), uključivo slanje naših vojnika na potencijalna/aktualna strana ratišta: u Afganistanu, Litvi, Poljskoj, Kosovu, Libanonu…? Kome se prikloniti – čelnicima EU-a Emmanuelu Macronu, Angeli Merkel i Jean-Claude Junckeru ili Donaldu Trumpu – u nerazumnom, imperijalnom pritisku američkog korporativnog interesa uduženog s jastrebovima u Saudijskoj Arabiji i Izraelu na Iran? Pod totalno neuvjerljivim izgovom o iranskom „nepridržavanju“ međunarodnog antinuklearnog sporazuma. Divljezapadno nastrojeni, bahati državni tajnik SAD-a Mike Pompeo besramno izvikuje po Bliskom istoku notornu laž: „Iran je baza terorista i opasan je za susjede i svijet“. Kako čovjeka nije sram tako govoriti, a zna da nije istina.

Pod tom istom angloameričkom mantrom su temeljito razoreni Afganistan, Irak, Libija i još se razara Sirija, gotovo odreda zemlje koje plivaju na najkvalitetnijoj nafti na globusu. Pod tom istom mantrom su izmišljena trovanja kemijskim agensima za masovno uništenje dvostrukog ruskog špicla Sergeja Skripala i njegove kćeri Julije u   Englekoj, zalihe takvog oružja u Iraku, terorizam u Libiji… Zbog crnog zlata je i Iran – teroristički. Gdje će miš-zemlja RH s vanjskom miš-politikom, za Plenkovića i Grabar-Kitarović uopće nije hamletovsko to be or not to be. Zna se, sve je vjerodostojno, i u tom je duhu zna se i vjerodostojno premijer zadovoljio Smrtić-HRT-ovu znatiželju. Tko šiša hrvatski državni i interes građana!? Sami su si krivi, jelte, što su takve birali na vlast, a ovi sebi poslušne za voditi tzv. javni medijski servis. Koji se servis i u srijedu navačer, u prime timeu, na Prvom programu otvorio premijeru da pred četvero novinara tzv. mainstream medija podeblja mantru kako njegova vlada uspješno radi, a sve što radi – radi za dobrobit građana. Sic. Kod kuće i u svijetu.

Kimoglavno novinarstvo

Neće, valjda, biti da su samo dvojica čelnih Ivana iz Živog zida toliko promućurni, pa jedini vide kako državni vrh podanički gura RH o trošku vlastitih poreznih obveznika u tuđe ratove, a ne zna im osigurati minimum životnih uvjeta da glavom bez obzira ne bježe iz vlastite domovine? A onda će krivci za ratove oktroirati izbjegličke kvote svima koji nisu na vrijeme registrirali da tuđa nesreća nikad neće biti njihova – sreća.

„Vjerujem da će građani, u trenutku kad izađu na izbore, znati napraviti razliku između onoga što je dobro i što nije dobro, što je odgovorna politika, a što populistička“, kazao je Plenković Smrtiću, a ovaj je s razumijevanjem potvrđivao glavom, što je valjda pravilo na HTV-u; da novinar najprije sam odgovori na pitanje koje će postaviti i potom potvrđuju kimnjem glave je li sugovornik točno reproducirao što je već rečeno. „Volio bih da povjerenje birača dobiju velike stranke jer imaju programe, ljude i sposobnost upravljanja Hrvatskom (velika je stranka još samo SDP, a šef HDZ-a joj priznaje sposobnost upravljnja Hrvatskom? Pa što onda on još radi u Banskim dvorima kad Hrvatskoj sve ide naopako? Ili najvješćuje tzv. veliku koaliciju?  – op. a.). „Protiv sam populizma, demagogije i programskih ideja na razini bizarnosti. Mi smo na vlasti i normalno je da nas svi kritiziraju. To je takav sport, to je utakmica, tu smo da izdržimo i napravimo odličan posao za Hrvatsku.“ A to nikako dočekati, jer se sva ta retorika svodi na obećanja i „vjerujte mi na riječ“.

„Velik broj projekata je usmjeren na razvoj projekata prometne infrastrukture“, mudro će premijer Plenković. „Ako se realiziraju ti projekti, Split će prodisati (kao što mu „moraju disati“ rođaci i kum, zbog čijeg je unosnog zapošljavanja fasovao prijavu Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa? – op. a.). Puno je projekata koji se tiču darovanja državne imovine, poboljšanja zdravstvene zaštite… Slično je bilo u prosincu u Osijeku kad je milijarda kuna išla samo za Osječko-baranjsku županiju, a potpisano je još niz ugovora za druge slavonske županije. Slična situacija je bila i u Kninu, Sisku i Vukovaru. Nastavit ćemo s tom politikom. To će potaknuti ukupan gospodarski rast.“ Na svim se tim mjestima potpisivalo hrpe papira i razbacivalo milijardama kojih – nema. Niti će ih biti. A onda je problem tuđi tzv. populizam.

The post Afrička šljiva s populističkog stabla appeared first on Tacno.net.

 Foto: svetigora

Indikativna je koincidencija da je Hrvatska samo par dana nakon obnarodovanja negativnog ECRI-jevog izvješća o stanju rasizma i netolerancije u RH preuzela od Danske – na skupu 17.-18. svibnja u kraljevskom dvorcu Helsingoru – šestomjesečno predsjedanje Odborom ministara Vijeća Europe, a među četirima temama hrvatskog mandata, kazala je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović-Burić, bit će – da čovjek ne povjeruje – upravo „učinkovita zaštita prava nacionalnih manjina i ranjivih skupina“ te „borba protiv korupcije“. Bijedna Naša – valjda zato što je zadnja u Uniji po učinkovitosti u borbi protiv tih zala – zadala si učiti pameti bolje od sebe. Sic 

Marijan Vogrinec

Hrvatska je opet dobila civilizacijski vrlo neugodnu, zvučnu pljusku iz Europske unije. „Rasistički i netolerantni govor mržnje u javnom diskursku eskalira; glavne mete su Srbi, LGBTQI osobe i Romi“, navodi se u sažetku izvješća Europske komisije Vijeća Europe protiv rasizma i netolerancije (ECRI) za 2017. godinu. „Sve više jača nacionalizam, posebno među mladima, uglavnom u obliku veličanja fašističkog ustaškog režima. U regionalnim medijima i na internetu uobičajeni su rasistički i ksenofobni izrazi protiv Srba, LGBTQI osoba i izbjeglica, kao i uvrednjiv jezik o Romima. Događaju se i fizički napadi na te skupine, kao i na njihovu imovinu.“ Analiza zakonskih paragrafa, rasističke i homo/transfobne prakse u RH, nasilja i politike integracije načinjena je nakon posjeta aktivista ECRI-ja Hrvatskoj u travnju 2017., a svodi se na zaključak da nema poboljšanja ni nakon petog takvog izvešća.

„Odgovori hrvatskih vlasti na te incidente ne mogu se smatrati potpuno primjerenim“, tvrdi ECRI. „Vlasti rijetko upućuju bilo kakve poruke protiv govora mržnje. Kazneni progon lako se odbacuje i većinu slučajeva govora mržnje i nasilja motiviranog mržnjom tretira se kao prekršaje. Odredbe o rasističkoj motivaciji kao otežavajućoj okolnosti također se rijetko primjenjuju zbog manjka znanja i stručnosti u pravosuđu u prepoznavanju govora mržnje.“ ECRI je u odnosu na pravosuđe i sankcioniranje čina mržnje bio blaži, nego što je smio biti: ne radi se tu o „manjku znanja i stručnosti“ tih koji sude, nego o nečasnom toleriranju, guranju pod tepih pojava kojima vlast ne želi stati na kraj, a suce postavlja ta ista – vlast, pa… Neće vrana vrani kopati oči.

Formalan politički govor o nacionalnim strategijama, osobito onoj za Rome, pun je velikih riječi o visokoj razini skrbi za tu populaciju, no, ta je etnička manjina – nešto manje srpska – suočena s visokim stupnjem društvene isključenosti. Zadnji su na redu za zapošljavanje, gotovo ih nema na skrbi u socijalnom i zdravstvenom sustavu, školstvo im je nedostupno zbog diskriminacije, itsl. Hrvatska je javnost posredstvom televizije nedavno saznala za slučaj mladog Roma s diplomom radiološkog tehničara, koji se uredno svaki mjesec javlja Zavodu za zapošljavanje, iako su samo u Zagrebu zdravstvene ustanove bile potrebite 13 takvih stručnjaka. Mladog Roma nitko nije želio zaposliti. Nikakve mu državne strategije ne pomažu. Samo zato što je Rom?

U drugom slučaju, njegov se također mladi sunarodnjak iz unutrašnjosti prijavio na natječaj za radno mjesto konobara u ugostiteljskom objektu na Jadranu, gdje je već alarmantan nedostatak konobara, kuhara, slastičara, sobarica, pomoćnog osoblja u ugostiteljstvu… Mladić je telefonski dobio pristanak za zapošljavanje, dogovorio se o radnim uvjetima i plaći te u sporazumno utvrđenom roku osvanuo na radnom mjestu. Kad ga je poslodavac ugledao i ljutito odmjerio od glave do pete, graknuo je: „Zašto mi nisi rekao da si Rom? Što bi kazali moji gosti da ih ti poslužuješ!?“ I, naravno, nije bilo ništa od posla. Presudile su boja kože i romske crte lica. Hrvatsko ime Ivan bilo je u redu. Nezaposleni mladić iz osmeročlane bjelovarske obitelji, koja preživljava od skupljanja sekundarnog otpada, uzalud je potrošio posuđeni novac za putovanje.

U nekim mjestima u Međimurju s većim brojem Roma, roditelji organiziraju masovne prosvjede protiv toga da „obojeni“ mališani sjede ne samo u istim školskim klupama nego čak u istim razrednim odjelima s djecom hrvatske etničke pripadnosti. Rasizam na djelu, kao i onaj protiv izbjeglica i migranata, čije su zemlje unesrećili SAD/NATO i ini zapadni saveznici. Hrvatski buntovnici protiv „obojenih“ i suživota s njima uopće se ne srame nedjeljom odlaziti na mise i busati se u katolička prsa. Sramota do neba, a čak i Bog i Crkva šute. Dođu iz Zagreba prosvjetni savjetnici gasiti rasističku vatru, ali bruka ostaje. Dvadeset prvo stoljeće nezaustavljivo otkucava dalje. Zapravo, nikog nije briga što Romi žive na rubu društva, neljudski, neželjeni u vlastitoj domovini. Kao i srpska starčad po devastiranim selima na Kordunu, Banovini, u Lici, Dalmatinskoj zagori, zapadnoj Slavoniji… Bez struje, vode, liječnika, trgovine, uređenih cesta i temeljne ljudske skrbi.

Foto: N1

Saborski zastupnici Veljko Kajtazi (romska i još 17 drugih etničkih manjina) te trojica srpskih zastupnika u „Visokom domu“, s Miloradom Pupovcem na čelu, sviraju nekoj stvari zbog državnog neprijateljstva prema njihovim sunarodnjacima u zemlji članici EU-a. Budući da su u koaliciji s nevjerodostojnim HDZ-om, pa im mjesečne anapaže po toj liniji zapasuju najmanje sedam minimalaca u RH ili više od tri prosječne plaće, treba im vjerovati, jelte, kad laprdaju javnosti kako ne žele rušiti bešćutnu vladu jer su politički savjesni, žele očuvati političku stabilnost u zemlji i uštedjeli građanima teške milijune kuna za izvanredne parlamentarne izbore. Da pukneš od smijeha, ali – nema pomoći! – naopako izdrilano biračko tijelo takvima je dalo ključeve vlasti. A oni su pak na postizbornoj burzi beščašća, korupcije, klijentelizma, nepotizma, laži i prijevara armirali baš to zbog čega su izabrali baviti se politikom: u se, na se i poda se.

Europske lekcije Hrvatskoj

ECRI, međutim, hvali nove zakonske paragrafe RH za LGBTQI manjinu – javno ih se takvima izjašnjava manje od 150, što je više nego jasan znak koliko su prihvaćeni u široj društvenoj zajednici – jer je SDP-ova koalicijska vlada Zorana Milanovića udarila kontru klerikalnom referendumu o ustavnoj definiciji obitelji (O = M + Ž), pa je srpnja 2014. progurala u Hrvatskom saboru Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola. No, time nisu suzbili – dapače, znatno je ojačala – klerikalno-konzervativnu agresiju na tu manjinu. Sva halabuka Katoličke crkve i njihovih ad hoc te režiranih svjetovnih skupina u sklopu pokreta tzv. konzervativne revolucije (Željka Markić, Vincent John Batarelo, sisački biskup Vlado Košić i takvi) permanentno zagorčava život „pederima“ i ženama kojekakvim inicijativama protiv temeljnih ljudskih prava i sloboda. LGBTQI manjinu dnevno bombardiraju najprizemnijim predrasudama (npr. difamiranje izmišljotinama tzv. rodne ideologije u Istanbulskoj konvenciji, roditelja 1 i 2, itsl.), čime ih se diskriminira na svakom koraku i na svaki način.

Europa, dakle, zahtijeva u preporukama Bijednoj Našoj da pod hitno uvede u škole obavezno obrazovanje o ljudskim pravima (u sklopu nastave građanskog odgoja), s osobitim naglaskom na ravnopravnost i strogu zabranu bilo kakve diskriminacije. Ti sadržaji moraju biti u udžbenicima, a nastavnici osposobljeni za učinkovito tumačenje tih civilizacijskih vrijednosti mladim naraštajima. Građanima suvremene, tolerantne i uključive Europe. Za dvije godine će ECRI provjeriti je li to učinjeno. Nacionalnu, pak, strategiju za društvenu uključivost Roma (2013.-2020.) „mora pratiti procjena svih integracijskih projekata provedenih posljednjih godina. Hrvatski političari, visoki dužnosnici i političke stranke trebali bi osuđivati govor mržnje i promicati toleranciju. Vlasti bi trebale osigurati i da akcijski plan za integraciju osoba koje su dobile međunarodnu zaštitu (2017.-2019.) ima dobro definirane ciljeve, vremenske okvire, financijska sredstva, indikatore uspješnosti te sustav nadzora i procjene provedbe. Potrebno je također donijeti akcijski plan za suzbijanje homofobije i transfobije u svim područjima svakodnevnog života, uključujući obrazovanje, zapošljavanje i zdravstvenu skrb“. Hoće li Bijedna Naša do roka za ECRI-jev monitoring, ako ne prije, udovoljiti preporukama civiliziranog svijeta. Neće, jer još dugo za to neće biti zrela. Naći će neki izgovor.

Indikativna je koincidencija da je Hrvatska samo par dana nakon obnarodovanja negativnog ECRI-jevog izvješća o stanju rasizma i netolerancije u RH preuzela od Danske – na skupu 17.-18. svibnja u kraljevskom dvorcu Helsingoru – šestomjesečno predsjedanje Odborom ministara Vijeća Europe, a među četirima temama hrvatskog mandata, kazala je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović-Burić, bit će – da čovjek ne povjeruje – upravo „učinkovita zaštita prava nacionalnih manjina i ranjivih skupina“ te „borba protiv korupcije“. Bijedna Naša – valjda zato što je zadnja u Uniji po učinkovitosti u borbi protiv tih zala – zadala si učiti pameti bolje od sebe. Sic. Koliko je cijela stvar na rubu zdrave pameti, može se pročitati na službenim vladinim internetskim stranicama: „Ministrica je, također, predstavila plan aktivnosti tijekom predsjedanja, naglasivši da je ukupno planirano 28 događanja, od toga najviše iz područja zaštite i promocije ljudskih prava, a većina događanja, njih 18, planirana su u Hrvatskoj“.

Zemlja kojoj su manjine zadnja rupa na svirali, kojoj su „domoljubi“ oteli oko 300 milijardi eura od 1990-ih do danas, milijunske HDZ-ove afere navezuju se jedna na drugu, ideološki ekstremizam pronacifašističkog lika hara društvom, a primitivizam špiljskog i praznoumlje srednjovjekovnog tipa dnevno marširaju ulicama i medijima, dakle takva država želi Europu (i šire?) učiti zaštiti i promoviranju ljudska prava!?

Turistički promidžbeni slogan o Hrvatskoj kao maloj zemlji za veliki odmor jamačno bi više odgovarao u verziji o maloj zemlji za veliku mržnju, lopovluk i primitivizam. To su konstante dnevnog života u Bijednoj Našoj, gdje svak svakog nekažnjeno hvata za gušu, jer disfunkcionalna država jednostavno ne funkcionira na civilizacijskoj osnovi. Ima li ikakvih izgleda za tzv. najljepšu zemlju na svijetu nakon što je već 28 godina Hrvat svoj na svome, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu, a hrvatska tzv. vlast na hrvatskom Markovom trgu – ne više u Beču, Pešti, Beogradu…? Nema izgleda. Ne zato što netko sa strane ne dâ naprijed „Božjem narodu“, već zato jer je povijesno Hrvat Hrvatu najveći dušmanin. Najljući vuk. Anto Đapić je svojedobno stavio vuka u stranački amblem/grb HSP-a. Legenda o hrvatskom jalu je – legendarna. Ni sa Srbima nije ništa bolje. Četiri ocila. Srpski jal je našao mjesto u samom nacionalnom grbu: „Samo sloga Srbina spašava“.

Unutarhrvatska/međuhrvatska vučja ćud, a zbog nje i povijesna nesreća, opetovala se u svim ratovima i imperijalnim kataklizmama, takorekuć od stoljeća sedmog do najnovijeg doba. Praznovjerni će se naći razlog u povijesnoj legendi o tisućljetnoj kletvi dobrog kralja Dmitra Zvonimira (vladao 1075.-1089.): „Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!“ Iliti, dabogda nikad ne bili svoji gazde. I bî tako. I danas jest.

Umirući 1089. godine kod „pet crkava na Kosovu“, sada Biskupija nedaleko od Knina – navodno u smrtonosnim ranama i mukama, koje su mu nanijeli vlastiti podanici, jer nisu željeli na poziv pape Urbana II. „oslobađati Svetu zemlju od nevjernika“ – kralj Zvonimir je prokleo Hrvate. I, kaže legenda, od tada im sve ide naopako, tuđini im se smjenjuju za vratom i pod tim jarmom Hrvati istrjebljuju sami sebe. I tako, navodno, mora biti 1000 godina. Kletvi u toj priči istječe rok tek 2089., za još 71 godinu. Dotad tko živ tko mrtav. Ako se uzme nadnevak pogibije Petra Snačića (ili Svačića) na Gvozdu 1097., posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi, rok trajanja Zvonimirove kletve produljuje se za osam godina. Smrću kralja Dmitra Zvonimira, čiji je tron dopao Stjepanu II., sinovcu Petra Krešimira IV., buknuo je sukcesijski sukob, za kojeg su Hrvati izgubili samostalnost. Na prijestolje su zasjeli mađarski Arpadovići, a Hrvati su od tada manje-više sluge moćnim susjedima iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ – uključivo Katoličkoj crkvi – i topovsko meso u svim njihovim ratovima. Međusobnim i onima kad su u Europu provaljivali osvajači s Istoka. Antemurale christianitatis (sic). Unutarhrvatski ratovi da se i ne spominju. Ili endehazijska farsa kada je kvisling Ante Pavelić, za posjeta Benitu Mussoliniju radi darovanja Italiji (Rimski ugovori) jadranske Hrvatske, molio kralja Vittoria Emanuela III. da nekog princa iz vladarske dinastije Savoja ustoliči kao hrvatskog kralja Tomislava II. Ustaški kretenizam na entu.

Kola na makadamu

I dan-danas „obitelj kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ ima sve češće potrebu povući uzde ne bi li se kola zadržala na makadamu ili „razigrane“ udariti uzdama po leđima ne bi li se smirili uz rudo. Bijedna je Naša – ne računajući Bugarsku – najsiromašnija zemlja u Uniji, kojoj najlošije ide unatoč činjenici da su joj prije tridesetak i više godina gledale u leđa gotovo sve zemlje bivšeg tzv. Istočnog lagera. Danas, kad je Hrvatska „svoja na svome“, „sama sebi gospodarica“, itsl., ona gleda u leđa Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, čak i Rumunjskoj… koje galopiraju prema horizontu. RH ih bez dalekozora sve teže prati. Bombastične gospodarske afere teške milijarde nečega (Agrokor, kutinska Petrokemija, brodogradilišta u Puli i Rijeci, Ina-MOL…), kriminal neviđenih razmjera (lopovski slučajevi Fimi media, Remorker, Planinska, Dinamo…) i primitivizam izvan svake pameti (nasrtaji na civilizacijske vrijednosti i humanizam u ime nacije, vjere i ideologije) dnevni su cirkusi, koji truju građanski ukus i rastjeruju ljude iz vlastite domovine. Iseljava se gladan i apatičan narod, ne rađaju se djeca, zemlja prosječne dobi stanovništva od 42,3 godine tiho izumire… I nikog briga!

Foto: Foto: Goran Stanzl/Pixsell

Ljudska prava i slobode nisu prioritet trenutnoj HDZ-ovoj koalicijskoj vlasti, koja se upravo rastače u aferi Agrokor, jer portal Index.hr dnevno objavljuje vruće razmjenu e-mailova bivše vladine potpredsjednice i ministrice gospodarstva Martine Dalić s alfa mužjacima interesne, samoprozvane skupine Borg. U manje od godine dana izvuklli su iz Agrokora pola milijarde kuna. Uzima i dalje, a vlada zborno farba tunele,  tvrdi da je – sve u najboljem redu. Transparentno i po zakonu. Tko i što (ni)je znao i tko (ni)je krivac za besprimjeran novi atak na gospodarstvo i državu? No, otkriva se da je i premijer Andrej Plenković sve znao, dapače, bio je na čelu operacije upada države (tzv. lex Agrokor) u privatno vlasništvo (Ivice Todorića) pod izgovorom „očuvanja desetaka tisuća radnih mjesta“ u četirima državama i izbjegavanja prave „stečajne katastrofe“. Martina Dalić i Andrej Plenković sami su krivi što su se našli na brisanom prostoru kao slobodnoleteći glineni golubovi. Prvi je pao, hoće li i drugi?

HDZ-ov predsjednik saborskog Kluba zastupnika Branko Bačić ima pravo kad tvrdi da predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, zbog uskipjele afere Agrokor i bujice hotmailova iz Indexa.hr „ne kreće u rušenje vlade“. Prije će biti da je vidjela svoju šansu u tome što se premijer našao u gadnoj stisci sa svih strana, osobito iz medija i s radikalno desnog krila svoje stranke, gdje se samo čekalo da na nečem posrne. Do neki dan su, inatljivo, izbjegavali jedno drugo i danima držali gluhe telefone, jer se Grabar-Kitarović za svojih čergarenja Uredom po županijama nije ustručavala uplitati u premijerove ovlasti, tu i tamo udijeliti mu packu, na što joj je on uzvraćao. Odnosi su ponešto zahladnjeli, iako to nisu željeli javno priznati. E sad, nakon što je premijer pogodio u srž njezinih ambicija, obećavši stranačku potporu za drugi predsjedničin mandat, ona je spremno podmetnula leđa pod njegova kola na nizbrdici.

Foto: Dalibor Urukalovic/pixell

Odgodila je već dogovorene službene posjete Slovačkoj i Crnoj Gori, najavila hitnu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost o temi Agrokora i tematsku sjednicu vlade ne bi li se, sinergijski, spašavalo što se spasiti još dade. Računa, ako Plenković padne s vladinog, a onda neminovno i sa stranačkog trona, vrag će znati tko će ga zamijeniti i kakve će biti njezine šanse u finišu predsjedničke kampanje za drugi mandat, ili pak izgledi pokuša li nastaviti diplomatsku karijeru u međunarodnoj politici. „Ostavka potpredsjednice vlade RH Martine Dalić razborit je i odgovoran politički čin“, poruka je iz Ureda predsjednice gotovo istim Plenkovićevim riječima. „Ni jedan državni posao, pa tako ni postizanje nagodbe o restrukturiranju Agrokora, ne može ovisiti o jednom čovjeku niti smije biti njegov talac. Jedini cilj tog procesa jest stabilnost kompanije, očuvanje radnih mjesta i zadržavanje ukupne gospodarske aktivnosti. To je strateški državni interes. Dosadašnji tijek tog procesa može se ocijeniti uspješnim. Zadaća je nadležnih državnih tijela utvrditi sve relevantne činjenice glede sumnji na netransparantnost, mogući sukob interesa osnosno moguće povrede zakona, bez pritisaka javnosti i politike.“

Vjerojatno će samo nepopravljivi skeptik povezati smisao njezine nevojbene potpore Plenkoviću u gabuli s činjenicom da se istodobno oglasilo i saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa i oslobodilo predsjednicu RH svake krivnje po prijavi za privatno sedmodnevno putovanje u SAD oko Nove godine 2016. Neka institucije rade svoj posao, pametuje Grabar-Kitarović u priopćenju, a zna tko i kako iz sjene uvjetuje ishode tog rada. Samo će notorni hlebinac prečuti njezinu znakovitu pripomenu: „bez pritisaka javnosti i politike“. Za politiku manje-više, ali zašto joj smeta pritisak javnosti kad bez tog pritiska ne bi isplivalo pet posto Agrokorovog mulja? I muljatora. Je li na djelu interesno slizavanje tipa ruka ruku mije među dvoje HDZ-ovih prvaka? Itekako.

Dok se u Bijednoj Našoj događaju kojekakve političko-kriminalne prljavštine i sukobi oko materijalnoh dobara, ciljano se skreće javna pozornost na ideološke obračune ustaša i partizana (Jasenovac i Bleiburg), koji nikad neće prestati dok osvetoljubivih budala ima živih, a falanga tzv. konzervativne revolucije lovi u mutnom, zapasuje sav javni prostor pokušajem refrendumskog izbacivanja etničkih manjina iz odlučivanja o vladi i državnom proračunu promjenom Izbornog zakona te otkazivanja Vijeću Europe nedavno ratificirane Konvencije o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulske konvencije. I jedna i druga inicijativa „obiteljske“ aktivistice Željke Markić i družine, za čije ostvarenje skupljaju potpise širom RH, uperene su protiv temeljnih ljudskih prava i sloboda u pluralnoj zbilji RH, multikonfesionalnom i multikulturnom društvu. To je protivno ne samo Ustavu nego i osnovnim uvjetima što ih je Bijedna Naša morala ispuniti da bi bila primljena u EU.

Ne damo svoje manjine

Ta vrst tzv. konzervativne agresije na pluralnost, demokraciju i slobode modernog sekularnog društva, kojim vrijednostima deklarativno i u međunarodnim tijelima priseže i RH, izazvale su oštra reagiranja one druge Hrvatske koja ni po koju cijenu ne dâ na civilizacijske stečevine. Ne dâ na svoje manjine – jer su bogatstvo društva – i ne dâ dogmatskom srednjovjekovlju da opet spaljuje žene na lomačama, smatrajući ih vješticama i griješnim Evama kojima je mjesto u kuhinji, rodilištu i pod muževom čvrsto stisnutom šakom. U subotu je u Zagrebu, Splitu i prvi put Rijeci održan svibanjski „Hod za život“ militanata tzv. konzervativne revolucije, sa svim živopisnim prvacima te scene. U Rijeci im se još masovnije suprotstavio svojevrstan pokret otpora pod indikativnim nazivom „Hod za slobodu“, koji će se proširiti po cijeloj zemlji, jer je vrag odnio šalu. Bunt nije slučajno bio u Rijeci. To je jedini grad u Bijednoj Našoj u čijoj bolnici ne prave nikakve smetnje ženama koje se odluče na pobačaj, odnosno u kojem gradska i županijska vlast znaju civilizacijski odnositi prema manjinama, gdje ljudska prava i slobode nisu licemjerna floskula za mazanje očiju međunarodnoj javnosti. Tako je i u Istri i Međimurju, gdje HDZ i Katolička crkva godinama – nemaju prođu. No pasaran! Taj poklič Isidore Dolores Ibárruri Gómez, legendarne La Pasionarie, bila je i znakovita poruka s jednog od transparenata „Hoda za slobodu“.

I neće proći konzervativno zlo, jer ne smije – proći. Bio bi to poraz Hrvatske sloboda i ljudskih prava za koje se umiralo prošlih stoljeća. Marinella Matejčić iz udruge PaRiter, jedne od suorganizatorica riječkog „Hoda za slobodu“, ovako je portalu N1 objasnila zašto ideja i smisao „Hoda za život“ ne smije biti budućnost RH: „Sloboda je dostojanstven i siguran život u koji se ne upliće kler. Sloboda je život koj se kroje manipulacije i laži interesnih skupina. Sloboda je biti to što jesi i živjeti u obitelji koju osjećaš, ne ‘skrojenoj’ prema nečijim idealima. Sloboda je moći raspolagati vlastitim tijelom na način na koji želiš, značilo to roditi jedno dijete, više djece ili nikad ne postati roditeljem. Davno izborena prava i jesu nešto što bismo trebali uživati, ne se boriti za njih opet: to nije način na koji možemo ostvariti napredak i društveni razvoj“.

The post Mala zemlja za veliku mržnju, lopovluk i primitivizam appeared first on Tacno.net.

Foto: rtl.hr

Politička oporba RH u punom je stanju pripravnosti zbog državnog pogodovanja nezaposlenim hrvatskim braniteljima u zapošljavanju na ravnateljskim mjestima u školama i učničkim domovima. „To je jedan od šatoraških zahtjeva koji je uveden u novi zakon iz studenog prošle godine i sada država ima velikih problema“, tvrdi bivši braniteljski ministar Predrag Matić-Fred. „Ministrica je dala blagoslov za taj zakon, a sada se čudi, iako je sudjelovala u njegovoj izradi. Sad treba vaditi kestenje iz vatre. Pozivam ih 150 da dođu i u Sabor, također bi trebali imati prednost.“ Predsjednik HSS-a Krešo Beljak je još oštriji: „Ovo je sramotan i nakaradan zakon, jer živimo u državi u kojoj se stvorila kasta ljudi koji misle da imaju veća prava od ostalih. I sâm sam hrvatski branitelj i ozbiljno razmišljam o tome da poderem braniteljsku iskaznicu i odreknem se svih prava koja proizlaze iz svih zakona. Svi koji traže veća prava od ostalih građana ratni su profiteri“ 

Marijan Vogrinec

Saborski zastupnik Nenad Stazić digao je desničarsku Hrvatsku na stražnje noge. Frka veća od tsunamija ili prekonoćnog otapanja obaju polarnih kapa. Na svom je FB profilu, ponukan državnim pokušajem da se nezaposlenim braniteljima i njihovoj bližoj i daljoj rodbini omogući prednost u zapošljavanju na mjestima ravnatelja škola i učeničkih domova, napisao: „Jeste li za to da pri odlasku u Irsku hrvatski branitelji imaju prednost?“ Napadnut je u neviđenoj dosad provali mržnje na društvenim mrežama, u desnim medijima i, u utorak, u Hrvatskom saboru, jer je mrziteljima odgovorio: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika“. Ta je dopuna pročitana među NDH-nostalgičarima kao žal za tim što partizani nisu pobili znatno više ili čak sve – „Hrvate“. Stazić, pak, odriče to tumačenje da je mislio na „likvidaciju političkih protivnika“ i zauzeo se za iseljavanje hrvatskih branitelja. Očito, satira i ironija u ideološki zavađenoj Bijednoj Našoj nemaju pravo građanstva, a kritika vrijedi samo kad je jednosmjerna, kad se njome liječe teški croatokompleksi, kad je uperena – protiv Srba i komunjara.

Kažu, i put u pakao je popločan dobrim namjerama. Je li ili nije, vrag će znati, no dobre namjere što ih je Odlukom o izboru i imenovanju ravnatelja školskih ustanova demonstrirala valjda urođeno nasmiješena ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak teška su podvala demokraciji, hrvatskim braniteljima i ustavno proklamiranoj socijalnoj državi, ali – što je najtragičnije – uvreda najvećem broju građana Bijedne Naše koji teško žive od vlastitog znoja ili na socijalnoj crkavici. Divjak je poslala školama i učeničkim domovima službeni dokument Ministarstva znanosti i obrazovanja, kojim ih – pod prijetnjom sankcijama – obvezuje dati prednost pri zapošljavanju jednoj neopravdano povlaštenoj skupini ljudi u odnosu na ostale građane. Odlukom o izboru i imenovanju ravnatelja školskih ustanova prednost u zapošljavanju na rukovodećim, dakle najplaćenijim radnim mjestima imaju nezaposleni vlasnici HB (hrvatski branitelj) iskaznica te članovi uže i šire obitelji poginulih i nestalih branitelja.

Kaže se, „pod jednakim uvjetima“, ali prednost je – prednost, a glede i u svezi prava na rad i život od rada u demokratski i pravno uljuđenoj zajednici nitko ne smije biti povlašten. Ni ratni veterani s članovima svojih užih i širih obitelji, jer se građane ne smije dijeliti na one prvog i drugog, nedajbože – trećeg reda. Obrana domovine čast je i dužnost svakog građanina, a ne privatna kalkulacija radi osobne/obiteljske koristi i društvenih povlastica. Ni sami hrvatski branitelji, kad ih se pita, neće reći da su se borili za kruh bez motike i diskriminacijsku državu po bilo kojoj osnovi: nacionalnoj, vjerskoj, političkoj, ideološkoj, socijalnoj, veteranskoj… „Domoljubni“ političari su ih bezočno iskoristili, raspršili u 1350 tzv. braniteljskih, stradalničkih, itsl. udruga te još i danas zlorabljuju njihov ratni doprinos u vlastitu korist.

„Domoljubni“ političari iz Tuđmanovog gnijezda krivi su za javni dojam o braniteljskoj populaciji kao iznimno povlaštenoj skupini društvenih parazita s visokim mirovinama i invalidninama, dionicama najprofitabilnijih tvrtki, formalnim počastima…, koji provode dane po kockarnicama i kafićima, stalno traže još veća prava, ubijaju dokolicu držeći fenjer HDZ-ovim i ekstremističkim javnim performansima… Od kojih se grozi razuman svijet. Kao za stožeraškog čekićanja ćirilice u Vukovaru, fizičkog onemogućavanje SDP-ovu državnom vrhu i diplomatskom zboru 18. studenoga 2013. zapaliti svijeće i položiti cvijeće na Memorijalnom groblju, 555-dnevnog šatorašenja usred Zagreba, pokušaja državnog puča na Markovom trgu, plinskih boca po Savskoj cesti…

Problem nije riješen

Dok su ljudi i sami sebi kupovali oružje i krvarili na bojišnicama, „državna politika“ za režima vrhovnika (sic) Franje Tuđmana je ratnoprofiterski 1991.-1995. pljačkala tzv. ničiju, društvenu imovinu iz socijalizma i uništila stotine tisuća radnih mjesta, na koje se više nisu mogli vratiti ni oni što su otišli braniti RH. Enormni iznosi za obranu su završavali na privatnim tajnim računima. Nakon pobjede 1995. godine,  „domoljubi“ u vrhu državne vlasti – osobno materijalno opskrbljeni kao brod, i za par svojih budućih naraštaja, zajedno s vojnim tzv. establishmentom  – počinili su najveći krimen prema ratnim veteranima te njihovim užim i širim obiteljima. Razvojačene branitelje u radno najpotentnijim godinama masovno su umirovili – dio bez i dana staža – te im podijelili invalidnine, višestruko veće od civilnih za puni radni staž. Umjesto da su im dali radna mjesta, uključili ih u svijet rada ne bi li se osjećali korisnim i sebi i društvu, ti su ljudi prepušteni samima sebi. Oko 3000 ih je u očaju i beznađu počinilo suicid.

Foto: jutarnji.hr

Braniteljski/socijalni problem nije riješen, dapače. Nauštrb ostalih korisnika, izveden je drastičan administrativni udar na mirovinski, zdravstveni i socijalni fond. Niknula je klica javnog nezadovoljstva, osjećaja neravnopravnosti i nepravde, koja se razrasla i danas baca debelu, neugodnu sjenu. Građani nisu budale: svaki zna bolje od ikojeg resornog ministra i premijera gdje mu je bio rođak ili susjed 1991.-1995., je li i koliki invalid, je li nastradao u ratu ili prometnoj nezgodi, je li otišao pod pušku gologuz, a vratio se punih džepova… U tom kontekstu, državni čelnici i veteranski vođe – koji su izvrsno unovčili svoje „domoljublje“, a ratni CV hiperbolizirali „zaslugama“ svake vrsti – bitno različito od tzv. običnih građana razumijevaju službenu mantru: „Hrvatski su branitelji zaslužni za neovisnu Hrvatsku, za našu slobodu i sve što danas imamo“. A to što imamo, bolje da nemamo. Nije malo branitelja koji otvoreno kažu da uopće ne bi išli u Domovinski rat da su znali ili bar pretpostavili za što i za koga su se borili.

Dvadeset tri godine nakon ratne pobjede, RH ima iseljen cijeli jedan Split budući da je zemlja postala neprijateljska vlastitom narodu, godišnje je više od 11.000 manje rođenih nego umrlih, milijun je (od 1,2 milijuna) civilnih mirovina od kojih se ne dâ živjeti, pučkih kuhinja i socijalnih dućana nekad nije bilo, teško bolesna djeca nemaju lijekove, još ima sela bez struje i vode, ali i bez stoke i ljudi, predindustrijski ropski rad za ne mari za radnička prava, ključne gospodarske i novčane resurse drže stranci, oko 325.000 ovršenih u osam milijuna ovrha tereti se za 43 milijarde duga, gladno je svako četvrto dijete, krov nad glavom mladim obiteljima je mislena imenica, društvo teško trpi u netoleranciji, mržnji i sukobima, agresivni klerikalizam i pronacifašizam nebranjeno zapasuju sav javni prostor, itsl. Ratni veterani, dakako, nisu krivi što su političari veleizdajnički izdali/upropastili zemlju, ali krivi su kad se daju „domoljubno“ manipulirati vođama svojih udruga ili pred rodbinom/susjedima/prijateljima prodati obraz za šaku Judinih škuda. To je mina pod HB iskaznicom, koja mora eksplodirati.

Javnost ne zna da otprilike 20 posto vlasnika HB iskaznica uživa u vrhnju zakonom utvrđenih prava, a velik dio izvan kvote od oko 82.000 korisnika čeka stjecanje uvjeta za braniteljsku mirovinu/invalidninu. Ali imaju neka ili sva ostala pripadajuća prava. Novim zakonom od prije šest mjeseci, na kojem i ministrica Blaženka Divjak zasniva svoju direktivu o ravnateljskoj prednosti u zapošljavanju ravnatelja, uvodi se naknada nezaposlenim veteranima od 1000 kuna mjesečno. Državnu pomoć na taj način, pak, nemaju ostali nezaposleni. Ni civilni bolesnici/invalidi, za razliku branitelja, nemaju  prednost u zdravstvenim ustanovama, odnosno bolnicama od kojih su neke (Zabok, Vukovar) samo braniteljske. Kao dio bolničkih odjela i rehabilitacijskih centara, itsl. Iz aviona je vidljivo da HDZ-ove vlade, u simbiozi s čelnicima svojih veteranskih udruga, peru nečistu savjest, tražeći kruha nad pogačom.

Iritirani građani zaziru od njihovih filipika o „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih građana“ iza kojih se uvijek ispostavlja račun – poreznim obveznicima. Nema džabe ni kod stare babe. To su redovito likovi koji su se zakrpeljili u državno tkivo i kojima je zadnja rupa na svirli branitelj kao ravnopravan i ničim povlašten član zajednice, koji ravnopravno dijeli dobro i zlo s ostalim ljudima. Kako će to razumjeti čelnik najveće braniteljske udruge Hvidre, Josip Đakić iz Virovitice, u više saborskih saziva nezamjenjiv je HDZ-ov zastupnik radikalnih stajališta, na državnoj apanaži, izvijestili su mediji, čak i 28.200 kuna na mjesec? Po čemu je taj branitelj vrjedniji ili zaslužniji „za sve što danas imamo“ od deset radnika koji u realnom sektoru primaju minimalac? Ili 555-dnevni vođa savskih šatoraša Đuro Glogoški, predsjednik Udruge 100-postotnih ratnih vojnih invalida prve kategorije, navodno glavni autor nabildanih veteranskih prava i proračunskih izdataka, koji s 4000 kuna „tuđe pomoći“ supruge Tatjane inkasira mjesečno oko 25.000 mirovinsko-invalidskih kuna?

Drugi su par rukava visoke materijalne i političke prinadležnosti – redovito podebljane zavidnom pokretnom i nepokretnom imovinom, stečenom u ratu ili poraću – generala i nešto nižih činova. Bolje je i ne pitati kako na to gledaju njihovi bivši vojnici, koji bolje od ikog znaju tko je kakav i je li bio u borbi, što je zaslužio, a što su mu darovali isti kao on. Recimo, Ivanu Bobetku, kontroverznom sinu slavnog Janka Bobetka, vojnika legendarnog Prvog sisačkog partizanskog odreda (22. lipnja 1941., zapovjednik Vlado Janjić-Capo) iz šume Brezovice, nitko nije dodijelio generalski čin, ali se – i nije jedini – predstavlja generalom. I član je Hrvatskog generalskog zbora, čiji predsjednik Pavao Miljavac znâ tu činjenicu, ali zagonetno sliježe ramenima. Farsa je, recimo, da miš-država RH s brojem žitelja kao pola duže ulice u Šangaju ima u postotku više generala od Kine, najmnogoljudnije države na svijetu.

U tom, što bi HRT-ove novinarske „zvijezde“ kazale – ozračju, pa se „nadovezale“ i „vršile događanje“, Odluka o izboru i imenovanju ravnatelja školskih ustanova morala je šokirati javnost. Pa je premijer u svoj svojoj nezahvalnoj agrokorijadi morao – kao onomad ministre Tomislava Tolušića zbog međunarodnog incidenta s poskupljenjem uvoza hrane i Nadu Murganić zbog fundamentalističke definicije obitelji u Obiteljskom zakonu – dati drugi put packu ministrici Blaženki Divjak. Smjesta je stala na loptu.

„Žao mi je zbog nastale situacije te molim škole da do daljnjeg ne primjenjuju poslani naputak te pričekaju nove informacije“, pojasnila je, a prethodno je već kazala da odluka o prednosti u zapošljavanju branitelja nije njezina, nego „pojašnjava postupak propisan Zakonom o braniteljima“. A taj se postupak odnosi i na sve druge javne ustanove i službe. „Ako Ustavni sud ocijeni neustavnim Zakon o braniteljima“, dodala je Divjak, „istog trenutka mijenjamo naputak školama.“ Braniteljski ministar i bivši 555-dnevni savski šatoraš Tomo Medved ne vidi ništa sporno u favoriziranju veterana i njihove rodbine, jer je i to jedan od zahtjeva što ih je ministar Predrag Matić-Fred (SDP) tada procijenio na blizu 20 milijardi kuna. Ukupna cijena svih prava.

Šatoraška megalomanija

„Govorimo o izboru osobe pod jednakim uvjetima“, ističe Medved. „Dakle, svi uvjeti moraju biti zadovoljeni i ako se jave dvije osobe koje ispunjavaju sve uvjete, a neka od njih je u kategoriji dragovoljca Domovinskog rata, vojnih invalida, djece nestalih ili poginulih branitelja, osoba koja je dala doprinos u obrani domovine ima prednost.“ Suzanu Hitrec iz Udruge srednjoškolskih ravnatelja zabrinjava odredba da za mjesto školskog ili domskog ravnatelja isključivu prednost imju nezaposleni branitelji s osam godina staža u školi. „Problem je što oni automatski preskaču izbornu proceduru i nemaju jednake uvjete s ostalima, a samo nezaposleni branitelj može ostvariti tu prednost“, tvrdi. „Svi ostali branitelji, iako rade u školi, to nemaju.“ Josip Đakić je, po navici, pametovao medijima kako nije stvorena posebna, povlaštena braniteljska kasta u državi, već su se „pobunili oni koji su dosad uživali na rukovodećim radnim mjestima“. Sic.

Politička oporba u punom je stanju pripravnosti, što joj i jest u opisu posla. „To je jedan od šatoraških zahtjeva koji je uveden u novi zakon iz studenog prošle godine i sada država ima velikih problema“, tvrdi bivši braniteljski ministar Predrag Matić-Fred. „Ministrica je dala blagoslov za taj zakon, a sada se čudi, iako je sudjelovala u njegovoj izradi. Sad treba vaditi kestenje iz vatre. Školski ravnatelji su s pravom zabrinuti, jer imamo oko 20.000 nezaposlenih branitelja i mogli bi preuzeti sve funkcije. Pozivam ih 150 da dođu i u Sabor, također bi trebali imati prednost.“

Predsjednik HSS-a Krešo Beljak je oštar pred tv-kamerama: „Ovo je sramotan i nakaradan zakon, jer živimo u državi u kojoj se stvorila kasta ljudi koji misle da imaju veća prava od ostalih. I sâm sam hrvatski branitelj i ozbiljno razmišljam o tome da poderem braniteljsku iskaznicu i odreknem se svih prava koja proizlaze iz svih zakona. Mislim da se 1991. nitko nije borio za nekakve povlastice, nego da bismo se obranili od velikosrpske agresije. Svi oni koji traže veća prava od ostalih građana ratni su profiteri.“ Ni predsjednica Glasa Anka Mrak-Taritaš nije mekša: „To izaziva revolt građana, koji se pitaju zašto? Pitanje je dokle sve to može ići, i to nije dobro. Apsolutno treba poštovati branitelje i omogućiti im sve što treba, ali kad napravite korak previše, onda je to korak u provaliju.“

Foto: narod.hr

Hrvatska je „državna politika“, nepovratno, učinila taj korak previše kad je maloumno tri kaste – političare, branitelje i Katoličku crkvu – uzvisila iznad svih ostalih u društvu, učinila ih najprofitabilnijim profesijama, koje jedino u Bijednoj Našoj jamče siguran kruh nad pogačom. Ta činjenica je put u pakao, netrpeljivost, mržnju, jal, unutarnje sukobe i neprincipijelna rivalstva… Nije se slučajno dogodilo 555-dnevno šatorašenje na Savskoj cesti u Zagrebu niti je slučajna sva negativa, koja se prosula iz te šatre. S njom će biti permanentan problem. Ne smiju u RH postojati građani prvog i drugog, nedajbože – trećeg reda. I nije slučajno, pod pritiskom šatoraške volje u HDZ-u, opet zatvoren za javnost (!?) Registar hrvatskih branitelja. U njemu je blizu 510.000 ratnih veterana. Gotovo pola kineske stajaće vojske. Navodno ih je još 30.000 na čekanju za riješiti status. Novim zakonom od 1. siječnja 2018. Ukinuti su rokovi za prijaviti braniteljski ili ratnoinvalidski status, pa…

Pacifisti su znali dizati tlak bran’teljima koji su gorljivo zagovarali tajnost Registra: „Da vas je doista bilo pola milijuna u Domovinskom ratu, za manje od mjesec dana biste bili u Nišu ili barem u Kraljevu, gdje je 1991. u brigadi JNA tadašnji potporučnik Damir Krstičević, s još friškom diplomom Vojne akademije JNA u Beogradu, bio zapovjednik voda“. I možda današnji ministar obrane RH nikad ne bi imao šanse za tu dužnost?

Dvadeset tri godine po okončanju Domovinskog rata – pa i kasnije, zašto ne – netko se može sjetiti da je ne samo bio na prvim crtama bojišnice i jurišao na „mrske četnike“, nego u junačkom davanju sebe za „sve što danas imamo“ bio – ranjen. Ili na drugi način stekao invaliditet. Kao otac (76) slavonskog generala Đure Dečaka, kojeg je u sami osvit Domovinskog rata šokiralo sinovljevo uhićenje u akciji šverca oružja iz Mađarske, te brat koji je uganuo nogu preskačući neki plot nedaleko od Pakraca. I kako „domoljubu“ uskratiti ravnateljsku prednost u školi ili đačkom domu u odnosu na „sinjeg kukavicu“, što je za hrdovsku protuvrijednost tadašnjih 100 DEM u tajkunskom najamništvu 1991.-1995. odbijao od usta vlastite djece ne bi li na bojišnice uredno stizalo streljivo, iće, piće, tekuće-plinovita sredstva za dizanje kuraže…? Ili, kako ne propustiti „domoljuba“ na ravnateljsku plaću prije mladca, koji 1991.-1995. nije imao sreće biti barem stariji maloljetnik?

Ne treba tu, jelte, tupiti o „natječajima, iskustvu, stručnoj spremi“ i tako tim sitnicama do kojih drži svaka demokratska selekcija i konkurencija? Tko ne voli bran’telje, ne voli Hrvatsku! Dakako. „Đe s’ bijo 1991. kad sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!?“ Okreni se na peti i pokrij ušima po glavi. Pokojni vrhovnik Franjo Tuđman, koji je tada Muslimane, ubrzo Bošnjake, starćevićansko-endehazijski držao Hrvatima islamske vjeroispovijesti, tvrdio je u Hrvatskom saboru 15. siječnja 1976. u izvješću o stanju države i nacije da je 1991.-1995. u Domovinskom ratu sudjelovalo ukupno 360.070 ljudi. Otkud ih sada 150.000 više, a doskora, zahvaljujući gumilastika kriterijima, vrag će znati koliko još? Iz tzv. münchenske ili šank bojne? Ni jedna vlast, uključujući Tuđmanovu, nije se to usudila problematizirati. Plenković-Medvedovoj nije ni nakraj pameti. General Zvonimir Červenko je 1976. godine prvi pokušao reviziju invaliditeta, ali su je srušili generali Janko Bobetko i Ante Gotovina te šef Hvidre Marinko Liović.

Červenku je bilo jasno da se događa kriminalna grebačina. Trpanje u privatne džepove ogromnih svota nezasluženog novca. Izmišljena i napuhana ozljeđivanja zapasala su stotine milijuna kuna, koje se isplaćuju i danas. U Domovinskom je ratu 1991.-1995. ranjeno 13.200 ljudi, a godinu poslije VRA Oluje bilo je 17.500 ratnih vojnih invalida. Nakon stopiranja Červenkovog pokušaja revizije – na meti su se našle i invalidnine 30 narazvijaknijih generala i „domoljuba“ od čijih imena podilazi jeza. Broj invalida je nabujao na 34.500. Jutarnji list je 2007. godine pisao da je resornom ministarstvu stiglo 33.000 novih zahtjeva za stjecanjem tog statusa, od kojih je 75 posto obrađeno, odbijeno tek 2733, odnosno da prosječna braniteljska mirovina iznosi 4955 kuna, a starosna 2100 kuna. Razlika iritantna.

Proteza za paniku

Pokušao je SDP-ov ministar branitelja Ivica Pančić 2000-tih godina napraviti reda u braniteljskom neredu revizijom invaliditeta i umalo – izgubio glavu. Sva je Hrvatska gledala izravan tv-prijenos performansa u tom ministarstvu, režiranog u virovitičkom HDZ-u, kad je ratni vojni invalid Darko Beštek vratio ministru nožnu protezu, navodno revoltiran time što ga je Pančićevo povjerenstvo „stavilo na listu lažnih invalida“ i time se „teško ogriješilo o dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“. A radilo se samo o tome da je Bešteku ukinuta naknada za tuđu pomoć, koju je primao – bespravno. Režirano iz desne oporbe, izbila je panika. Osim teške sramote zbog raznih invalidskih krivotvorina – koje su mediji poimenično ismijavali – postavilo se pitanje kaznene odgovornosti i povrata državi milijunskih svota nepripadnog novca. Nitko nikad nije odgovarao i gro zamračenog novca nikad nije vraćen.

Beštek je smišljeno – pod kamenjarskom parolom „Stipane i Račane, pojest će vas crne vrane“ – gurnut u središte medijske pozornosti kako bi prijevara senzibilizirala javnost: „na Domovinski rat i branitelje grubo nasrću oni što ne vole Hrvatsku“. Sic. A ovi što je „vole“, nezasluženo/nemoralno milijunski naplaćuju tu „ljubav“. Naraštajima  još, građani će odbijati od usta i iseljavati se iz vlastite domovine, jer nikad neće dovoljno platiti „najzaslužnijima za sve što danas imamo“. Sic. HDZ će još dvaput ponoviti beštekizam, ali u invalidskim kolicima: s izvjesnim Mirkom Čondićem 2001. i 2014. s Đurom Glogoškim, za kojega prije šatorašenja na Savskoj 66 također nitko nije čuo. Dolaskom HDZ-a Ive Sanadera na vlast, Bešteku je medijski gromoglasno vraćena proteza, a ministrica branitelja Jadranka Kosor uzela ga je za savjetnika.

No, pravomoćnom je sudskom odlukom 2006. godine presuđeno da Darko Beštek nije imao pravo na naknadu za tuđu pomoć te mora vratiti državi 100.000 kuna, s parničnim troškovima. Potom je, navodno iz zdravstvenih razloga, morao odstupiti sa savjetničkom mjesta u braniteljskom ministarstvu. Nikom nikad nije palo na um pitati, čak ni medijskim profesionalcima, kakva je tuđa pomoć potrebna 90-postotnom invalidu, koji se iz Virovitice u Zagreb osobno dovezao vratiti protezu u ganc novom VW Passatu. Ni Glogoškog nitko nikad ne pita te „gluposti“, jer – da pita, „gazio bi po dostojanstvu hrvatskih branitelja i dignitetu Domovinskog rata“. Beštek je izgubio u ratu samo jednu nogu, pa mu „treba tuđa pomoć“, a Glogoškom su oduzete obje, pa mu uz tuđu pomoć vlastite supruge Tatjane (4000 kuna mjesečno plus zdravstveno i socijalno), koja ga pred tv-kamerama gura u kolicima, treba i osobni automobil na koji mu država daruje svakih sedam godina, na koji ima pravo po braniteljskom zakonu i kojim – osobno upravlja. Indikativno je da i oboljeli od PTSP-a imaju pravo na osobno naoružanje (!?) i vozačku dozvolu (!?), a dijagnoza bolesti ne ide u prilog tom pravu.

Foto: srbija.blog.hu

U taj se moralno-bankomatski osinjak ne smije dirati. Ni pitati kako je toliki broj ljudi stekao braniteljski status (od čistačica i kuharica u MORH-u do novinara i kojekakvih administrativnih miševa po selima i zaseocima, rodbine i prijatelja višepozicioniranih u postrojbama, itd.), otkud visoki činovi likovima koji ne znaju rastaviti onih tri-četiri dijela ručnog bacača, kamoli pištolj ili kalašnjikov. Recimo, Tuđmanov tjelohranitelj Mile Ćuk, koji se nije micao iza stražnjice valjda i dok je „vrhovnik“ (sic) spavao, kamoli da je omirisao baruta na prvoj crti bojišnice, vrednovan je činom – generala! Ili navodno pjesnik Ivan Tolj, koji se cijeli rat nije micao iz kancelarije u MORH-u, stekao je i čin generala i status ratnog vojnog invalida. Kasnije, kad je nastala frka zbog niza namještanja, preprodaje invaliditeta – na čemu su članovi medicinskih komisija debelo zaradili, a liječnik i voditelj narodnjačkih formata na lokalnim radijima i televizijama Drago Rubala se obogatio i zaglavio u zatvoru – Tolj je sam tražio reviziju svog slučaja.

Sve su to odlomci jedne sramotne „domoljubne“ priče, koja se vrtjela naočigled većeg broja časnih branitelja, koji su išli u rat srcem i nošeni idealima, nikako radi pljačke, zločina protiv čovječnosti, činova, lažnih invaliditeta, društvenih počasti i doživotnog ispostavljanja masnih računa vlastitoj domovini za „iznimno junaštvo i zasluge“. Ta se nečasna storija odigra(va)la naočigled svih građana, koji jako dobro znaju – a nitko ih nije argumentirano razuvjerio i kad sumnjaju – kako su bivši konobari, vozači kamiona i autobusa, monteri centralnog grijanja, seoski harmonikaši, pomoćni geodeti, teroristi s međunarodnim dosjeima, plaćenici stranih vojski (npr. Legije stranaca), uredske tajnice, injsl. izašli iz Domovinskog rata kao multimilijunaši. Otkud? Kako? Zašto? Ma nema veze, misle si ljudi i okreću glave od „domoljuba“, a poštene je ratnike sram što je dio političko-vojne kaste nepovratno kontaminirao dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata. Blatom se nabacio na obraz Hrvatske.

A službena je slika sasvim drukčija. Hrvatska je uzorna demokratska država, koju su oslobodili i vodili/vode sve odreda časni ljudi s neprijepornim zaslugama za „sve što danas imamo“. Prema podacima iz Predsjedničkog ureda mjesec dana nakon što se u njega 2015. uselila Kolinda Grabar-Kitarović, to zorno ilustrira broj odlikovanja, medalje i priznanja trojice njezinih prethodnika. A te počasti, jelte, ne dobiva svaka šuša. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u svojih je deset godina autoritarne vlasti podijelio nevjerojatnih 735.210 odlikovanja, medalja i priznanja! Prosječno tri na dan. U nekim razdobljima ponestalo ih je na lageru, pa je obnavljo naružbe s oko 200.000 kuna po seriji. Drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u dva je mandata podijelio 10.149 počasti te vrsti, a njegov nasljednik Ivo Josipović u svojih pet godina na Pantovčaku – 3205 odličja, medalja i priznanja.

Hiperprodukcija invalida

Kazao bi onaj apologet-novinar s HRT-a, koji zna egzaltirano vikati na svoje sugovornike: Hrvatska za pet! Kako i neće biti kad ima, zasad, 150.000 priznatih branitelja više nego ih je bilo u svim bitkama do kraja 19915., ima bar 20 posto više ratnih vojnih invalida nego što je bilo branitelja na prvim crtama bojišnice te je imala 4600 aktivnih časnika HV-a s tim statusom u trenutku ulaska RH u NATO i EU. Ima tih paradoksa sva sila, moglo bi se napisati knjiga za desetak metara u regalu…, pa sam još treba dodatno sramotiti Bijednu Našu zapošljavanjem preko reda ratnih veterana na „zapovjednim mjestima“ u školama i đačkim domovima? Užas.

Analitičar Marko Rakar je svu tu sramotu komentirao još veljače 2007. na svom Mračnom blogu: „Ako se ne varam, trenutna brojka invalida je veća od ukupnog broja ljudi koji su sudjelovali u ratnim djelovanjima na prvoj liniji. Nije li malo čudno da su baš svi (ili barem velika većina) postali invalidi. Smatram da je toliki broj neopravdan i očigledno pogrešan (da ne iskoristim već neku drugu riječ), no daleko veći problem je što će ti ljudi desecima godina teretiti državni proračun, da se nijedna vlast neće htjeti uhvatiti u koštac s ovakvom hiperprodukcijom invalida te da će ti isti ljudi, između ostaloga i zato što imaju sasvim solidnu mirovinu ostatak svog radnog vijeka provesti generirajući sivu ekonomiju“.

Analizirajući istu kancerogenu pojavu u poslijeratnoj Hrvatskoj, portal Radnička fronta je 21. Prosinca 2017. godine počeo svoju indikativnu raščlambu karakterističnim mottom jugoslavenskog književnog nobelovca Ive Andrića: „Dođu tako ponekad vremena kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“. I danas jako aktualno na Balkanu, prepoznatljivo u RH? Pametnom dosta. Eurostat je upravo objavio frapantan podatak o tzv. odljevu mozgova: u prošle četiri godine iz RH se iselilo 66 posto više visokoobrazovanih građana, nego ikad dosad, što je dvostruko više od prosjeka (32,5 posto) svih država Unije. Drugi ne manje važan podatak kaže da je premijer Andrej Plenković u utorak odbio službeni poziv predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da zajednički održe temetasku sjednicu vlade o demografskom izumiranju zemlje. „Ima vremena“, poručio je, „drugi put.“

Zato branitelji jašu dalje! Ministrica Divjak predstavila je u utorak u Hrvatskom saboru promjene u školskom zakonodavstvu, gdje će se „transparentno riješiti i svi ključni uvjeti za zapošljavanje na svim, pa i rukovodnim radnim mjestima“. Živi bili, pa…

The post Cijena „domoljublja“ leti u nebo appeared first on Tacno.net.

Foto: portaluz

Apriorno podržavajući plemenita demokratska zauzeća tzv. Crkve u Hrvata, slobodu misli i savjesti – to proklamiraju i najgore diktature, jer nisu kadre zabraniti ono što je ljudima u glavi – uopće ne treba dvojiti da će svi žitelji Bijedne Naše, uključivo one koji su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) na sljemenu državne vlasti, a nisu psihijatrijski pacijenti, po savjesti odlučiti: nećemo deratificirati Istanbulsku konvenciju, Srbima i inim etničkim manjinama oduzeti pravo suodlučivanja o državnom proračunu i sastavu vlade, nećemo LGBTQI manjince sotonizirati jer su normalni građani kao svi ostali, nećemo nikom braniti rodno opredjeljenje, nećemo zakonski zabraniti ili znatno otežati pobačaj, jer žena ima pravo raspolagati svojim tijelom, nećemo klericima dopustiti paralelnu vlast u državi, kolovođama referendumskih skupina nametati zabrane i ograničenja jer bi to bila – katastrofa. Ne demokracije, nego zdrave pameti 

Marijan Vogrinec

Pustiš pijetla na prag, on bi na tavan, drevna je pučka mudrost za koju nije vjerojatno da je nepoznata klericima u Komisiji Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije (HBK). Vrag će znati – jer to samo s Nečastivim može imati veze – zašto je nisu uzeli u obzir kad su pisali, redigirali i upravo medijski obznanili urbi et orbi „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“. Moralizirajuću izjavu koja s moralom nema veze, nego s politikantstvom, već 28 godina problematičnim zauzećem tzv. Crkve u Hrvata sve dalje od prirodnog, ustavno (čl. 41., st. 1.) sekularnog plota svog cintora na ovom nesretnom balkanskom kifliću. Krvavim osvitom proklamirane demokracije, vjerskim je zajednicama dopušteno izaći iz separea „komunističkog mraka“ na danje svjetlo svojih cintora (čl. 41., st. 2. Ustava RH), što si je ideološki zadrtiji/osvetoljubiviji dio katoličkih pijetlova preveo kao bjanko dopuštenje da s državnog praga smiju ravno – na tavan. Štoviše, na samo sljeme licencirane tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, zdanja u nešto višem srednjem stupnju roh bau gradnje. Prevoditelji promijenjene društveno-političke zbilje na religijsku praksu, međutim, nisu raspolagali ni poštenim alatima koji ne bi podsjećali na ora et labora mučnih stoljeća istrjebjenja „heretika“ i „vještica“ niti su očitovali ambicije manje od apsolutne vlasti nad duhom i tijelom ljudi.

Uvijek u ime Isusa Krista, hrvatskih kršćanskih tradicija sve do opata Martina, u ime naroda, krvi i tla, mitova i dogmi u koje se ne smije sumnjati, glede i u svezi kojih je svako propitivanje – smrtni grijeh. Zbog te nakaradne svijesti i destruktivne feudalne prakse na njoj utemeljene, Francuska je revolucije iz temelja promijenikla svijet. Ali to je posebna storija i za naše je potrebe signifikantna samo u tom smislu, što neki u tzv. Crkvi u Hrvata nisu kadri pojmiti da više nema natrag. Kotač povijesti okreće se dalje, gazi neprilagodljive i tvrdoglave. Dvadeset prvo stoljeće nema razumijevanja za Tomasa de Torquemada ili pak misionarstvo franjevca Valderve i biskupa Hernarda de Luque nadimkom Hernardo El Loco (ludi) iz genocidnog konkvistadorskog pohoda lupeža Francisca Pizarra među Inkama u Peruu. Paralela jest pretvrda u odnosu na vrijeme, mjesto i aktere, alate i posljedice, ali ne u odnosu na fundamentalistički smisao podčinjavanja tuđe volje i slobode, osvajanja materijalne i političke moći.

U srednjovjekovnoj Španjolskoj „u ime vjere i Krista“, u Peruu „u ime španjolskog kralja i svj. Josipa“, u papinih devet križarskih ratova (1095.-1291.) radi „oslobođenja Isusovog groba i svetog grada Jeruzalema od nevjernika“, a u Bijednoj Našoj već tridesetak godina s uličnih fasada, tiskanih pamfleta ekstremista, prosvjedničkih transparenata, iz medija… vrišti budalaština „u ime Krista protiv komunista“. Dokaz o invenciji razine IQ 18 ili pjesničkom nadahnuću tipa auto trubi, mi smo domoljubi? Taj je duh snažno impregnirao, manje ili više vidljivo, cjelokupno djelovanje tzv. Crkve u Hrvata i na pastoralnoj (politikantska zloporaba homilija i vjerskih svetkovina) i na svjetovnoj razini (laički pokreti, udruge, inicijative, lekcije vlastima, svjetonazorskim i političkim neistomišljenicima, reinterpretacija novije povijesti, prosvjedni izlasci na ulice i trgove, sotoniziranje manjina, itsl.).

Savjest je kao otisak prsta

I inače trknuta i nezbrojena država i time postaje sve negostoljubivije mjesto vlastitim građanima, što će reći da je – statistički gledano – među više od 300.000 iseljenih u prošlih pet godina, pretežno mladih ljudi s obiteljima, građana u najboljoj fertilnoj i radnoj dobi – čak 86,28 posto deklariranih katolika. Svaki treći crkveno sklopljen brak se raspada u prvih nekoliko godine „blagoslovljenog“ staža dok nas smrt ne rastavi. A mladenci debelo platili svećeniku predbračnu pripravu, duhovnu obnovu, vjenčanje, obavili sve sakramente i 99,99 posto s odlikom odslušali školski vjeronauk. Kakvu su to transfuziju svijesti pastiri natočili u glave Božjem narodu (sic transit) kad stado ne mari za svete dogme, pravila članstva u internacionalnoj udruzi vjerujućih!? A onda pastirski crѐme de la crѐme nalazi hrabrosti zboriti zemaljskim vladarima – o savjesti?

Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše (Vladimir Anić), dakle savjest, toliko je sklizak i u sebi kontroverzan pojam da je nezahvalno pridavati mu univerzalno značenje, po bilo čijoj mjeri. Savjest je kao otisak prsta, ne postoje dva potpuno ista otiska, pa ni dvije iste savjesti. Za nekog je savjesno što je za drugog nesavjesno i obratno, baš kao što neki vjeruju da bog postoji, a drugi da ne postoji ili ne zna postoji li. I tako mora biti, ne drukčije, jer se ljudi ne rađaju sa serijskim – savjestima. Hercegovačkom fratru iz ustaškog konc-logora Jasenovca Tomislavu Filipoviću, kojeg je kapo Vjekoslav Maks Luburić nazvao Majstorović zbog majstorskog baratanja kamom (priznao je na sudu  više od 100 svojih egzekucija, „nisam brojao“), bilo je savjesno, primjereno habitu s tri čvora na bijelom konopcu i po Božjoj volji klati uhićene Srbe, Židove, Rome, Hrvate…  Pače, i malu djecu i starčad. Svećeniku Crkve sv. Marka u Zagrebu Svetozaru Rittigu bilo je savjesno maknuti se iz tadašnjeg Zagreba, od vojnog vikara tzv. NDH Alojzija Stepinca i Kaptola. Savjest ga je odvela u partizane.

 foto: Fah

Savjest crkvenih vlasti Bijedne Naše od tzv. osamostaljenja – čiji je nadbiskup Hranić zauzeti dionik – nalaže da se ime časnog svećenika Rittiga, koji je visoko dogurao u hijerarhiji slobodne Hrvatske, ne spominje čak ni u obljetničkom itinereru. (Ne)savjest unutar HBK-ovog mainstreama ne propušta dično slaviti mise zadušnice ustaškim ratnim i zločincima protiv čovječnosti na čelu s Antom Pavelićem (godinama u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu te u Splitu), hodočastiti na Bleiburg toliko neprilično da moraju prosvjedovati kod HBK i Katolička crkva u Koruškoj i austrijska javnost, mobilizirati se policija i sudstvo… Katolički kler škropi svetom vodom i kadi tamjanom i najmanji grob ubijenim hrvatskim kvislinzima, a sramotno bagatelizira Jasenovac. Triput je u zadnje vrijeme u Vrgorcu vandalski oskvrnjen grob svećenika, kojeg su ustaše mučki ubili 1943. godine, itd., itsl. Gdje je tu – savjest? Ili, u kakvoj su međusobnoj vezi savjest koju prakticira tzv. Crkva u Hrvata i ona koju izjavama HBK i uličnim demonstracijama tzv. referendumskog pokreta zahtijeva od drugih? Nikakvoj.

Da se „pastirski“ ceh nije već toliko osokolio u pohodu na svjetovno/sekularno – na osebujan način reinterpretirajući feudalnu caru carevo, bogu božje kao bogu i božje i carevo – ne bi predsjednik Komisije HBK Iustitia eti pax đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić tako svisoka ironizirao na presici kako će premijer Andrej Plenković (i ne samo on?) imati što pročitati u Izjavi „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“. Prepotentno i neumjesno. „I premijer Plenković ima što pročitati u toj izjavi i naći poruku za sebe“, bio je izravan Hranić, „ali ne želim da se shvati da je ovo pisano protiv njega i da se shvati kao da je najveći problem hrvatskog društva premijer Plenković.“ Da nije tako – što o raskoraku riječi i namjere kaže Hranićeva savjest? – ne bi imalo smisla u ovom trenutku praviti paradu kakve se sjetila Komisija HBK Iustitia et pax baš u trenutku kad pompozno u Hrvatski sabor stižu kutije tzv konzervativnog pokreta s potpisima građana za dva nova narodna referenduma.

Prozvani se predsjednik vlade neki dan, znakovito zbog nabujale netrpeljivosti među dvama državnim brdima, Pantovčakom i Gričem, pohvalio pred tv-kamerama time da „još nije ni pročitao“ netom dostavljen mu prijedlog mjera demografskog oporavka RH koji je, navodno, sastavila osobno predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović te da će to učiniti kad uhvati vremena, jer njegova vlada „ionako već radi na demografiji, donosi rješenja i ostvaruje obećanja“. Zašto bi Plenković uopće čitao i biskupske lamentacije o savjesti kad klerička, uz političare i branitelje iznimno povlaštena društvena kasta, ne samo nije odgovorna/nadležna – kao ni sama predsjednica RH – ni za što životno važno u upravljačkom sustavu zemlje nego ni premijer nije malodobni ministrant, kojem će neki vlč. prati mozak svojim poimanjem – savjesti? Kao što se svojedobno kardinal Josip Bozanić odvažio ispaliti ćorak o grijehu struktura prema autoritarnom Tuđmanovom režimu, pa se ovaj nasmrt uvrijedio, HBK je sada opet loše procijenio da je trenutak za pustiti jednog od svojih jastrebova da šefa vlade RH potegne za uho. Plenković i njegova tanka saborska većina bit će savjesni, jelte, ako deratificiraju Istanbulsku konvenciju, ukinu manjinama – makar samo Srbima iz SDSS-a, koji su uz Milorada Pupovca!? – pravo glasati o sastavu vlade i državnom proračunu te spuste izborni prag ispod pet posto tako da Željka Markić i njezini od povjerenja, s nosom među oblacima i crvenim tepihom ušetaju u sam panteon vlasti. „Narod to želi i narod odlučuje.“ Sic transit. To je smisao timinga i svrha izjave HBK. Plenkoviću je to jasno, baš kao što je vjerojatnost 99,99 posto da će Crkva opet udariti čelom u zid. Uništa.

I to javno. Tzv. Crkva u Hrvata – koja nije nacionalna, kao što su to pravoslavne, nego internacionalna u moru od 2,2 milijarde kršćana, odnosno 1,2 milijarde katolika na svim kontinentima – nije nadređena državi RH niti je HBK, crkvena vlada katoličke filijale u RH nadređena Banskim dvorima. Mogu biskupi pisati što požele i objavljivati što ih je volja, kao što kler i inače homilija debelu političku pristranost uoči svakih izbora, a vjernici pred glasačkim kutijama preferiraju Jinxe i Yayinu heretičku mantru „(…) idem tamo gdje je sve po mom“. Pa dvaput izaberu za predsjednika RH ateista Stjepana Mesića, jedanput agnostika Ivu Josipovića i dvaput SDP-ove lijevo-liberalne vlade, Ivice Račana i Zorana Milanovića. Statističkih 86,28 posto katolika, što je tek pomodarska stavka, simbolika koja nema veze sa zdravljem praktične vjere, Crkvi je opetovano kvaziargument za nedopušteno zalijetanje u svjetovni prostor sekularne države. Hrvatska nije, kako to žele prikazati, katolička država niti će biti vjerski etat.

Građani su na svim prošlim izborima demonstrirali takvo uvjerenje i time što nemaju upotrebljivo razumijevanja za tzv. tvrde konzervativno-klerikalne opcije u politici, pa je samo Hrast (osnivačica Željka Markić, šef nakon unutarstranačkog raskola Ladislav Ilčić) marginalno vidljiv samo u koaliciji s HDZ-om. A razlazom sa ZNA SE opcijom na Istanbulskoj konvenciji, i Hrast je opet nevidljiv i na političkoj margini. Dakle, mogu biskupi pisati što požele i objavljivati što ih je volja i kada im se sprdne, koristeći sve demokratske alate, ali to nikog ne obvezuje. Premijera najmanje. Ne samo zato što je on najodgovorniji za ovozemaljske probleme države i svakog sugrađanina posebno – za duhovne bi se i valorizaciju savjesti vjerujućih morao pobrinuti neki, odgovarajući (sve)moćnik u panteonu – nego i zato što je Plenković – ma što tko mislio – ipak zrelo, intelektualno i iskusno političko biće, kojem se ne može tek tako podvaliti suhoparno politikantstvo u kvazimoralističkom celofanu. Pa makar iz HBK.

Šef vlade i HDZ-a  Andrej Plenković neusporedivo bolje od nadbiskupa Đure Hranića zna tko mu, gdje i zašto sapuna dasku, odnosno na koga ne može računati u svojoj stranci kad zagusti (Davora Ivu Stiera, Miru Kovača, Ivanu Maletić, Nilijana Brkića nadimkom Vaso, i još neke; ostali će se kameleonski prilagoditi i mimo vlastite savjesti) tko bi mu bili poželjni budući koalicijski partneri (reformirani SDP, bez HNS-a i sličnih korumpiranih uhljeba) za voditi modernu, europski uljuđenu državu. U tom kontekstu uopće nije hlebinac – kao što možda drži onih pet-šest svjetonazorski distanciranih bivših HDZ-ovih ministara i stranačkih uzdanica, skompanih s dijelom katoličkog klera i referendumističkim pokretom laičkih udruga – tako da mu je sasvim prepoznatljiv timing i cilj bombastičnog istupa Komisije Iustitia et pax izjavom „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“.

Usred luzerskog ozračja

Unatoč prekomjernom medijskom granatiranju iz najtežih konzervativnih oruđa i čak ulične „narodnoj revoluciji“ desetak tisuća ljutih protivnika ratifikacije Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, popularne tzv. Istanbulske konvencije, jer navodno sadrži Crkvi neprihvatljivu „rodnu ideologiju“, dokument je u nacionalnom parlamentu glatko prošao. Zaslugom ponajviše premijera Plenkovića i unatoč barem 86,28-postotno vjerničkom/katoličkom opredjeljenju 151 saborskog zastupnika. Katolička crkva i njezin konzervativno-laički pokret doživjeli su poraz. Nema izgleda ni inicijativa tih udruga za otkazivanjem Istanbulske konvencije. Referendumom. Sic transit. Usred luzerskog ozračja, izvučen je konzervativni plan B, s ad hoc osnovanom Građanskom inicijativom „Narod odlučuje“ izvjesnog Zvonimira Troskota, alter ega Željke Markić, koji je jedne noći u teškom pijanstvu „otkrio Boga u sebi“, te srodnom (istom pod drugim imenom) Građanskom inicijativom „Istina o Istanbulskoj“ koordinatorice Kristine Pavlović, sestre izučenog violiniste Ladislava Ilčića. E, te su skupine na prvoj klerikalno-konzervativnoj crti referendumskog rušenja Plenkovićeve vlasti deratifikacijom Istanbulske konvencije, ukidanjem zajamčenih manjinskih prava i promjenom izbornih pravila u zemlji.

A ni jedno neće proći. I zato što su te inicijative duboko nehumane, protuustavne – jer se o temeljnim pitanjima ljudskih prava i ravnopravnosti ne odlučuje referendumom koji se može itekako izmanipulirati, negu demokratskim postupku u institucijama vlasti – i zato što su u biti sasvim nekršćanske. Nije premijer veslo sisao zato što je rodom s mora, s otoka Hvara. Iz sela Svirča, gdje svake godine s rodbinom i prijateljima obnoć u stoljetnoj procesiji gazi „Za križon“. Toj Hrvatskoj sa savješću po mjeri nadbiskupa Đure Hranića i pridruženih biskupa krucijalno je suprotstavljena ona Hrvatska, koja se ovih dana masovno (po policijskim uvidima više od 15.000 mahom mlađih ljudi i intelektualaca) ukazala na Zagreb Prideu pod rezolutnim sloganom „Da nam živi, živi rod“. Što, ta Hrvatska nema savjest, a onih 5000 u tjedan-dva ranije protiv ratifikacije Istanbulske konvencije je imalo – savjest!?

Ili, nema pravo na vlastitu savjest, koju osobno drži savjesnom, svaki građanin što se zalaže za ravnopravnost žena i etničkih i LGBTQI manjine, protiv je nasilja nad njima, žestoko protiv srednjovjekovnog tretmana žene, odnosno izborne diskriminacije Srba, jer je ta vrst savjesti bitno drukčija od savjesti Đure Hranića i HBK!? Svatko ima pravo na svoju savjest. I ima pravo na rod koji poželi. Masovna povorka „Neka živi, živi rod“ središtem metropole bila je samo vrh sante, bedž na reveru budućnosne, prave, moderne i svjetovne, sekularne Hrvatske koja ne želi biti poniznom konzervom gdje nije dopušteno misliti svojom glavom i voditi se – svojom savješću. Gdje po svoju savjest treba ići u sakristiju, ili u župni dvor. Sic transit.

Foto: bitno.net

Naravno da svatko ima pravo na vlastitu savjest, za koju je i osobno odgovoran. O kakvoći svoje savjesti nije dužan pitati – ako je i praktičan katolik – ni samog papu Franju, kamoli podastirati svoju savjest na valorizaciju nekim hrvatskim biskupima što su si umislili da cijela država mora biti ponizna pred njihovom voljom. Još je gluplje i samo pomisliti da su Crkva i katolički kler u Bijednoj Našoj savjest građana i države, jer su „Hrvati opstali kroz duga, vjetrometna stoljeća zahvaljujuči Katoličkoj crkvi i nepokolebljivoj vjeri u Isusa Krista“. Sic transit. Opstali su, jer su na ovim balkanskim krvavim raskrižjima – od samog doseljenja bogtepitaj otkud, jer povijest nije precizna – trebali Germanima, Latinima i Ugrima za samo dvije ključne misije: kao robovi i sluge u miru te kao topovsko meso u tuđim (i međusobnim: dividi et impera)  ratovima. I točka. Crkva je uvijek bila uz dvor, ma kakav i ma čiji bio, a stado je uvijek plaćalo znatno podebljanu – desetinu. Osim u onih 45 godina „komunističkog mraka“.

Ali, srećom za nadbiskupa Hranića, biskupe u HBK i cijelu regimentu nižerangiranih u pastirskoj piramidi, stjecajem raznih okolnosti, 1990-ih je „demokracija“ bučno upalila „svjetlo“ i nekadašnja se podebljana desetina Crkvi prometnula u blizu milijardu kuna godišnje. Što iz državnog proračuna, što iz lokalnih/regionalnih blagajni, vjerničkih džepova, iz vlastite trgovine koja se ne fiskalizira… Puna šaka brade, pa se iz zlatnih kula, svile i kadife može komotno i o „savjesti – čuvaru čovjekovog dostojanstva i slobode“. Zašto ne? Ništa ne košta, a možda bude neke vajde u okolnostima što ih tzv. Crkva u Hrvata licemjerno „smatra“ ozračjem straha, gušenja slobode mišljenja i klizanjem u jednoumlje!?

„U društvu kao da su na djelu elementi totalitarnog sustava, gdje politička stranka kaže svoje i svi se tako trebaju ponašati“, žestio se nadbiskup Hranić na presici. Što je u tome totalitarno, ako su HDZ-ova šarena koalicijska većina plus dio oporbe dali glas u parlamentu za ratifikaciju Istanbulske konvencije, pa je ratificirana, a šestero slobodnomislećih i slobodnosavjesnih hadezeovaca plus dio oporbe – nisu!? Čak je i „vitez“ Željko Reiner – tko mu je silovao praktičnu, bogobojaznu savjest? – kojeg je Crkva dvije godine pripremala za čuvara Groba Jeruzalemskog, glasao za ratifikaciju. Jest da je od prosinca 1989. do proljeća 1990. više od 97.000 članova SKJ/SKH naprasno bacilo crvene knjižice, okrenulo crvene kapute na denver plavu podstavu i osvanulo u HDZ-u, ali nenasjedanje na crkvene manipulacije tzv. rodnom ideologijom ne znači – totalitarizam. Samo primijenjenu demokraciju i slobodu savjesti. Kao što ne može biti pripadnik Katoličke crkve tko ne vjeruje u istočni grijeh, bezgrješno začeće, uskrsnuće od mrtvih, itsl. dogme, jer su to pravila koja se moraju upražnjavati, nije red biti članom političke stranke i glasati protiv njezina programa i odluka vodstva.

(Ne)savjesna biskupska drama

Tko to ne želi, široko mu polje. Klerikalno-konzervativna opcija ima i svoj politički ekvivalent, koji se trsi ojačati vidljivom evolucijom svojih građansko-populističkih udruga – obiteljskih, referendumskih, narodnih inicijativa i kojekakvih inih skupina – u političke stranke, pa tko se u HDZ-u ne slaže s Plenkovićevim totalitarizmom, a nema kameleonsku savjest, eto idealne prilike. I Stieru, i Kovaču, i Brkiću, i Maletić… Ali neće, znaju kako su dosad gadno prošli i njihovi i disidenti drugih stranaka. Lakše je mrmljati sebi u bradu i konspirativno tračati šefa, jer „doći će naše vrijeme“. Ma neće.

„Osjetili smo kako se u posljednje vrijeme u javnosti sve više dira u pitanja savjesti i slobode savjesti“, dramio je nadbiskup đakovačko-osječki. „Očekivala se nesloboda savjesti pri zauzimanju stavova i glasovanju. Susrećemo se s pitanjem i problemom odricanja slobode i neslobodom u političkom djelovanju. Imali smo raspravu o Istanbulskoj konvenciji i vidjeli smo izjave koje su osporavale pravo na glasovanje po savjesti (nije točno, nitko nikom nije osporavao glasati kako želi, i to se dogodilo u svim zastupničkim klubovima; poltroni koji su glasali protiv vlastite savjesti nisu vrijedni spomena, jer takvi ni Crkvi ne vrijede, op. a.). Negira se pravo na organiziranje referenduma (nije točno, nitko to ne negira, ali se mora dokazati je li sve po zakonu i Ustavu; sutra netko može tražiti i referendum da se eutanaziraju svi koji šepaju na lijevu nogu, ili koji nisu rođeni između 7. i 13. u mjesecu, itsl., op. a.). Ubrzo će u raspravu ući zakon o pobačaju (crkveno drukanje za zabranu neće proći; upravo i najkatoličkije, najrestriktivnije zemlje u tom smislu, Irska i Argentina, ukidaju zabranu pobačaj, a hrvatske bi ju konzerve ozakonile, glupost na ikstu, op. a.) Pravo na priziv savjesti je zadnja crta obrane demokracije.“

Pravo na priziv savjesti je u hrvatskoj dnevnoj praksi kriminalna zloporaba, nikakva obrana demokracije. Pod žestokim (ne)izravnim pritiskom Crkve i njezinih nakaradnih nazora o spolnosti, obitelji, začeću i početku života, pravu žene na vlastito tijelo i ulozi u društvu, medicinsko osoblje u javnim zdravstvenim ustanovama gotovo bez iznimke, masovno zlorabi „priziv savjesti“ i odbija obaviti pobačaj na zahtjev žene. Isti će zahvat – ne skidajući krunicu oko vrata – čak u istoj bolnici, ali u fušu, izvan radnog vremena i potajno, za oko 500 eura. Plus naplatiti redovnu cijenu HZZO-u, jer su „kod pacijentice nastupile ozbiljne komplikacije u trudnoći“. Vuk sit i ovce na broju. Savjest za vola ubit’! Nešto od te jako kvarne vjerničke savjesti cirkulira i prigodom novačenja za vojsku. Lakše je „časno služiti domovini“ bedinajući nemoćne u staračkom domu, nego s puškom na vojnom poligonu.

E sada, na zadnjoj crti obrane Hranićevog obrasca demokracije treba očekivati da će zbog priziva savjesti pilot odbiti sjesti u kokpit putničkog zrakoplova, jer ne podnosi toliko ljudi iza sebe; vatrogasac izaći na požarište, jer želi samo skidati mačke sa stabala; policajac naganjati kriminalce, jer ne podnosi tako pokvarene ljude; pekar raditi po noći, jer ne voli spavati danju… Ako nekom savjest ne da „počiniti ubojstvo pobačajem“, što uopće nije ubojstvo kakvim ga Crkva prikazuje – a sama je ubila više ljudi od svih liječnika zajedno – ne smije studirati za ginekologa. Kamoli za svećanika netko homo/pedofilskih sklonosti, kakve mediji otkrivaju gotovo svakodnevno na svim meridijanima i paralalama Plavog planeta. Kakva je tu savjest, pastirska!? Da te bog sačuva. Ali dobro, nadbiskup Hranić i nije zadužen mesti pred svojim pragom. Samo zato što Crkva nema tako veliku vreću za smeće?

„Savjest je ono u čovjeku“, kazao je na rečenoj presici dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Vladimir Dugalić, „gdje on oblikuje sebe u moralnom, vrjednosnom, svjetonazorskom identitetu. Dirnuti u to je dirnuti u samu osobu. Biti moralan znači djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjem (u politici je vlastito uvjerenje gotovo beziznimno kod šefa stranke; vidi primjer „viteza“ Željka Reinera na glasanju o Istanbulskoj konvenciji, op. a.). Nemoralan je onaj tko jedno misli, a drugo radi. Svaki čovjek ima pravo slijediti svoju savjest.“ U načelu, točno od A do Ž, ali u nekom društvu koje u moralnom smislu ni po čemu ne sliči ni Bijednoj Našoj ni njezinoj filijali univerzalne Katoličke crkve. Čast iznimkama koje treba naći – povećalom.

Ako je tako kao što tvrdi uistinu ugledan stručnjak za pitanja morala, dekan Dugalić, a zapravo bi moralo biti, čemu sada uopće izjava Komisije HBK Iustitia et pax i čemu Hranićevo dramatično obraćanje medijima, ako Crkva ne žel utjecati, odnosno izvesti pritisak na svjetovnu vlast u vezi s dvama referendumima, skorom raspravom o novom zakonu o pobačaju i – budući da računaju s opet neminovnim porazima – vjerojatnim skupljanjem potpisa za treći narodni referendum: o zabrani pobačaja. A novi je zakon u nadležnosti Ministarstva zdravstva i deklarirano bogobojaznog ministra Milana Kujundžića. U intervjuu dubrovačkog biskupa Mate Uzinića televiziji N1 Hrvatska, ugledni je klerik izričito kazao da „Crkva ne može biti suautor, pisati novi zakon o pobačaju“. Na novinarsko pitanje o tome, dekan Dugalić je odgovorio: „Crkva neće pisati taj zakon niti ga želimo pisati. Ne bi bilo dobro da se oformi stručni tim koji bi bio samo jednog svjetonazorskog opredjeljenja. Ali Crkva kao Crkva neće sudjelovati u tome.“ Ministar Kujundžić je bio neodređen glede i u svezi tog škakljivog pitanja, ali i naslutljive sklonosti: „Svi zainteresirani će sudjelovati u javnoj raspravi o novom zakonu“. Dakle i Crkva?

„Ne želimo utjecati na ministra Kujundžića“, po svojoj je (ne)savjesti kazao nadbiskup Đuro Hranić novinarima, „već želimo reći da svatko ima svoj stav i savjest i kad dođe do glasovanja, treba glasovati po savjesti.“ Što je tu sporno? Na prvu, ništa. Na drugu i svaku sljedeću, samo to da je kleričko-konzervativna parada s tom izjavom „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“ ciljano upriličena zato da se znatno oštrije „podsjeti“ ministra Milana Kujundžića i premijera Andreja Plenkovića na to gdje im je pohranjena savjest. Tek toliko, da se znaju ravnati pri odlukama o dvama iniciranim referendumima i formulacijama novog pobačajnog zakona. Jer, „narod odlučuje“, a narod su samo Hrvati koji su bespogovorno ponizni svojim „pastirima“. Bog i Hrvati! Sic transit. Da nije tako, biskupi ne bi zapisali u rečenoj izjavi neistine primjerene tek razmaženim klincima i klincezama, pa svjetonazorsko jednoumlje i vjerske dogme podvaljuju pod slobodu savjesti. U trknutoj zemlji, gdje upravo najvidljiviji u društvu najpovlaštenijih – političara, hrvatskih branitelja i Katoličke crkve – ne samo najmanje drže i do svoje i do tuđe savjesti nego niti ne znaju što je to. Nema ih tko poučiti.

Bajke od blata i grijeha

Priznaje se to čak u biskupskoj izjavi, ali u tom jazu i skreće voda na svoj mlin: „U Hrvatskoj je očito savjest podcijenjena i u društvenom i političkom životu postaje puka formalnost. Još uvijek zarobljeni određenim ideologijama (u istinskoj je demokraciji dopuštena konkurencija različitih ideologija, pa i to da netko bude ‘zarobljen’ nekom od njih, ako time ne nanosi drugima zlo, op. a.), prioritetom postavljamo stranačku stegu (bez toga politika ne funkcionira, op. a.) i uskogrudne društveno-političke interese (tko je kompetentan valorizirati ‘uskogrudnost’? – op. a.) te se tako u jednom demokratskom društvu (koje bi hrvatsko tek trebalo postati, op. a.) žrtvuje ono što je vrhunski cilj svake demokracije, a to je sloboda čovjeka (sama Crkva ne priznaje tu vrst ‘slobode čovjeka’, kritičku misao/sumnju i neposlušnost vjerskoj stezi/hijerarhiji, jer suštinski nije demokratska institucija niti može biti).

Ta činjenica mora zabrinjavati svakoga komu je stalo do toga da se hrvatsko društvo demokratski razvija i oslobađa jednoumnih robovanja (a što je vjera u nadnaravno, život vječni, Evu i Adama zamiješenih od blata, kolektivnu krivnju istočnog grijeha…, nego najnehumanije ‘robovanje jednoumlju’ na osnovi ‘stranačke/vjerske stege’? – op. a.). Izražavajući zabrinutost zbog takvog stanja, Komisija poziva i potiče (a biskupi se, kažu, ne bi šteli mešat’!? – op. a.) sve odgovorne osobe i institucije u hrvatskom društvu na bezuvjetno poštivanje prava na slobodu savjesti kao pretpostavke istinske slobode čovjeka u demokratskom društvu.“

Apriorno podržavajući plemenita demokratska zauzeća tzv. Crkve u Hrvata, slobodu misli i savjesti – to proklamiraju i najgore diktature, jer nisu kadre zabraniti ono što je ljudima u glavi – uopće ne treba dvojiti da će svi žitelji Bijedne Naše, uključivo one koji su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) na sljemenu državne vlasti, a nisu psihijatrijski pacijenti, po savjesti odlučiti: nećemo deratificirati Istanbulsku konvenciju, nećemo Srbima i inim etničkim manjinama oduzeti pravo suodlučivanja o državnom proračunu i sastavu vlade, nećemo LGBTQI manjince sotonizirati jer su normalni građani kao i mi ostali, nećemo nikom braniti rodno opredjeljenje bez obzira na spol po rođenju, nećemo zakonski zabraniti ili znatno otežati pobačaj, jer žena ima pravo raspolagati svojim tijelom, nećemo klericima dopustiti da budu paralelna vlast u državi, nećemo dopustiti kolovođama svjetonazorski ultraradikalnih referendumskih skupina nametati drugima zabrane i ograničenja ulaskom u krvotok vlasti i odlučivanja o sudbini zemlje jer bi to bila – katastrofa. Ne demokracije, nego zdrave pameti.

The post Biskupski pijetlovi na sekularnom tavanu appeared first on Tacno.net.

Getty Images 

Maršal Tito i komunisti bili su spiritus movens sveg pozitivnog utkanog u pobjedu nad ustaškim režimom i uopće nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu. Tu povijesnu činjenicu ne mogu izbrisati nikakve naknadne revizije, povjerenstva, likovi koji sline za kvislinškom Endehazijom i vide Hrvatsku očišćenu od Srba, LGBTQI manjinaca, ljevičara, ateista/agnostika i sličnih „remetilačkih faktora“. Kako ubiti mrtvog Tita pitanje je sad u Bijednoj Našoj, a nitko nema tako moćno oružje. Četvrti svibnja 1980. Josip Broz je otišao u legendu, ispratila ga je cijela SFR ugoslavija i mirotvoran svijet. Tamo, u legendi, koju su nasljedovala pokoljenja, više ga nitko nije u stanju dokučiti, povijesno mu nauditi ili ga umanjiti kao jednog od najvažnijih vojskovođa i državnika 20. stoljeća. Živom Titu svih politički aktivnih pedesetak godina nitko nije bio kadar staviti ni soli na rep, a mrtvom će još manje 

Marijan Vogrinec

Sudeći po tome kako je službena Hrvatska 22. lipnja obilježila državni praznik Dan antinacifašističke borbe i po tome kako je taj međunarodno važan povijesni nadnevak – prvi organizirani oružani otpor nacizmu i fašizmu u okupiranoj Europi – popratila tzv. javna/državna medijska kuća HRT, netko bi neupućen pomislio da je antinacifašizam u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu neka apstraktna slučajnost iz davnine, nevažna i za aktualni i za budući život na balkanskom kifliću. Koji „pravi Hrvati“ – oni što nisu učili zemljopis u pučkoj školi, ali znaju da su arijevske krvi i korijenja s tla slavnog perzijskog cara Darija – ne vide na brdovitom Balkanu, slavenski umozaičenog među rasnom subraćom (nedajbože!?), nego u samom srcu Europe, u germanskom ringu. Dakle, netko bi neupućen pomislio da su partizani, Narodnooslobodilačka vojska, rat i pobjeda dobra nad zlom pali s nekim meteorom iz svemirskog beskraja, da nisu duboko ukorijenjene vrijednosti za čije su ostvarenje zaslužni sasvim konkretni ljudi i duboko humanističke ideje. Hrabri, požrtvovni antinacifašisti koje su vodili komunisti i Josip Broz Tito. A Tita i komuniste službena Hrvatska i njezin medijski agitprop uopće ne spominju, kao da ih nikad nije bilo, kamoli da im makar prijetvorno – javno zahvale.

Da nema stotinu-dvije još živih ustaških metuzalema s osvetoljubivim potomcima, što ih je Franjo Tuđman 1990-ih benevolentno i bez pitanja o krivnji za ratne i zločine protiv čovječnosti 1941.-1945. pustio – čak i bez osobnih dokumenata – naseliti se u Hrvatskoj, koji sada besramno sotoniziraju antinacifašizam, te da nema bar dvostruko više sudionika/pobornika tradicija antinacifašističkog ponosa i slave, titovke, crvene zvijezde petokrake, srpa i čekića, Internacionale, itsl., koji slave NOB i bolju prošlost svoje zemlje, više se ne bi ni znalo što se uistinu dogodilo u Drugom svjetskom ratu na Balkanu. Zaslužni za pobjednu na strani antihitlerovske koalicije – komunisti na čelu partizanskog pokreta, kojim je zapovijedao jedan od najsposobnijih vojskovođa u Drugom svjetskom ratu Josip Broz Tito – revizionistički hrvatski sizifi žele sakriti na način da se temeljito detitoizira Josipa Broza i njegovo djelo koje ne stane ni pod jedan tepih u Bijednoj Našoj. Ni pod perzijske u Banskim dvorima, na Pantovčaku ili na Prisavlju, gdje stoluju poslovođe onih iz Banskih dvora.

foto: Listal

Spomen na antinacifašističku epizodu na hrvatskom tlu još kako-tako, jer je to znak pripadnosti rodnom mjestu moderne/suvremene Europe i obitelji EU-a te ustavno utemeljenje RH od 22. prosinca 1990., ali komunisti i Tito nikako. Jer ta povijesna činjenica izaziva mučninu u dijelu stanovništva pronacifašističko-endehazijskih gena, a takvi su sentimenti također u izravnoj protivnosti s alkemijskom zamisli o „pomirbi svih Hrvata, jer su djeca i ustaša i partizana bila rame uz rame u borbi za današnju samostalnu, neovisnu i suverenu Hrvatsku“. Hrvat iz sela Kumrovca u Hrvatskom zagorju, na rijeci Sutli, na granici Hrvatske i Slovenije, Josip Broz Tito – među svojim partizanskim suborcima omiljeni Stari, u narodnoj pjesmi opjevana Ljubičica bijela i Ljubičica plava, a među ustašama i današnjim negatorima Bravar – ne uklapa se u suludu pomirbenu fatamorganu aktualnih politikanata. I tu je srž razdora, društvenih podjela, netrpeljivosti, besmislene mržnje, prkosa, taština…

Na smetlištu povijesti

Kivni kompleksaši, pripadnici i fanovi luzerskog pokreta pobijeđenog 1945. osobito su nakon 1995. i oružane utihe po okončanju Domovinskog rata rasplamsali ideološku agresiju na zdravu pamet: krivotvorenjem povijesnih činjenica te sotoniziranjem Tita kao „jednog od 10 najvećih zločinaca u novijoj svjetskoj povijesti“, a komunista, NOB-a i partizana kao „protuhrvatskog, banditskog pokreta“. U knjizi „Elementi i metode komunističke gerile“ (Madrid, Drinine knjižnice, 1964.) ustaškog pukovnika Ivana Stiera, djeda aktualnog HDZ-ovog političar Davora Ive Stiera, navodi se za partizane da su bili „gori od ljudoždera“. Ta se kretenska tvrdnja ni opisi navodnih zvjerstava ne mogu uzeti ozbiljno kad se zna da je taj Stier bio mitraljezac (postoje fotografije iz tog doba) u elitnim koljačkim ustaškim postrojbama, ratni zločinac s jugoslavenske tjeralice 1946., koji je s obitelji pobjegao tzv. štakorskom stazom u Argentinu, a knjigu mu je tiskala privatna tvrtka Vjekoslava Maksa Luburića, najzloglasnijeg zapovjesnika ustaškog konc-logora u Jasenovcu i Stierovog intimusa iz zločinačkih dana. Luburić je pod svojim nadimkom general Drinjanin napisao predgovor Stierovim elementima notorno izopačene svijesti.

Taj je egzemplaran uradak zakletog kvislinškog otpadnika od vlastitog naroda (Stier = hrvatsko prezime?) obrazac, kojim se u tretmanu pobjedničkog antinacifašizma masovno služila ustaška emigracija i koji je – po potrebi, iz trenutno pragmatičnih razloga – modificirano u uporabi i dan-danas. Osim deklariranih antinacifašista, kojih u vlasti gotovo i nema, a izvan nje nemaju moć donositi zakone i propise, nitko ga drugi niti ne pokušava zbrinuti na smetlištu povijesti kako bi se raskužio javni prostor i kolektivna društvena svijest. U Bijednoj Našoj i jest problem u tome što su ucrnjene falange neonacifašista i preobraćenih komunista (97.000 ih je prešlo ih SKJ/SKH u HDZ) već 1990., pogotovo nakon povratka Franje Tuđmana i Gojka Šuška iz posjeta ustaškoj emigraciji u Kanadi i SAD-u, shvatile uspostavu RH kao reanimaciju tzv. NDH na tradiciji etničke i vjerske arijevštine, kao „državotvorne/državne politike“. Privremeno tolerirajući i partizanskog/komunističkog prvoborca, generala JNA Franju Tuđmana, i njegove ratne drugove Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Zvonimira Červenka, Janka Bobetka, Martina Špegelja…, i oficirske prebjege iz JNA Antuna Tusa, Petra Stipetića, Davora Domazeta Lošu, Rahima Ademija… i ražalovane bivše zadrte komuniste Vladimira Šeksa, Stjepana Mesića, injsl. U BiH Dragana Čovića.

Pod egidom povijest počinje od nas – naslonjeno na Domovinski rat i branitelje, s neskrivenim pozitivnim osjećajem za endehazijske bezvrijednosti/sentimente, jer su „hrvatski“ nasuprot „jugoslavenskom antinacifašizmu“, te Katoličku crkvu kao neformalnog partnera u vlasti – nesavjesni su i nesposobni političari dopustili da se rasplamsaju ideološki sukobi. Nisu Titovi sljedbenici nametnuli sukob, jer nisu imali razloga rušiti svoje hrvatske i europske antinacifašističke temelje i vrijednosti, nego dođoši iz tzv. neprijateljske emigracije, kojima je smetala ta stečevina, pa su upeli iz petnih žila detitoizirati Josipa Broza i sotonizirati NOB, partizane i komunizam. A to ne ide bez dramatičnih podjela u društvu, sukoba i dugoročnih neprijateljstava. Na balkanskom kifliću s kojega svi žitelji ne mogu naseliti jednu dužu ulicu u Šangaju, pola Londona ili solidno obraditi napuštene njive u Slavoniji. Ludilo na ikstu.

„Kumrovečki Joža“ – kakvim ga i danas slave njegovi Zagorci, a svake se godine na njegov rođendan, jugoslavenski praznik Dan mladosti 25. svibnja u Kumrovcu okupi i staro i mlado iz cijele bivše zajedničke 24-milijunske države i inozemstva – pobijedio je u Drugom svjetskom ratu kao saveznik antihitlerovske koalicije. Vratio je Hrvatskoj amputirane teritorije Istre, Kvarnera, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja, Dalmacije s otocima, Međimurja, Baranje… ,što ih je ustaški režim tzv. NDH darovao Talijanima, Nijemcima i Mađarima u znak zahvalnosti. Jatacima koji su ih naoružavali i obučavali u kampovima za terorističku obuku na svom tlu u godinama uoči Hitlerovog napada 6. travnja 1941. na Kraljevinu Jugoslaviju. Titovi partizani s komunistima na čelu Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POJ) bili su strah i trepet okupatoru i domaćim veleizdajnicima, kvislinzima ustašama, četnicima, belogardejcima…, kojih je dio 1945.-1947. zasluženo glavom platio počinjena zlodjela u službi okupatora. Sada se kukavički/osvetnički čak i s državnog vrha i iz svih niša tzv. Crkve u Hrvata – pod simbolima Bleiburgacijele, Kočevskog roga, Hude jame, Teznog, Maceljske šume, itd. te egidom „žrtva je žrtva“ – na sav glas anatemizira „partizanske/komunističke zločine nad Hrvatima“, plače, slave mise zadušnice, polažu vijenci i pale svijeće „stotinama tisuća bez suda i suđenja ubijenih Hrvata“… Ali se i dolazi s ustaškim znakovljem, pjesmama i zastavama, šahovnicama s bijelim početnim poljem…

Katolička crkva u Austriji i državna vlast zabranili su ove godine, napokon, takvo cirkusiranje, proglasivši Bleiburg „najvećim okupljanjem neonacifašista poslije Drugog svjetskog rata“. Poruka je bila jasna: e, nećete više, bude li se ustašovalo, zabranit ćemo vam okupljanje zauvijek. Otkad se HDZ godine 2016. vratio na vlast, Hrvatski sabor plaća „komemoraciju“ na Bleiburškom polju s 500.000 kuna iz džepa poreznih obveznika, a komemoraciju stotinjak tisuća poklanih Srba, Židova, Roma, Hrvata i inih na ustaškom stratištu u konc-logoru Jasenovcu – nula kuna. Nikom od tih što se okupljaju na ustaškim grobištima nikad nije skliznuo s jezika odgovor na notorno pitanje: tko su bili ubijeni „na Bleiburgu“, što su i zašto činili 1941.-1945., od čega su bježali i pritom pucali na partizane sedam dana nakon kapitulacije Trećeg Reicha, kakvo su suđenje zaslužili oni koji nisu nikom sudili, nego se čak fotografirali s nogom na zaklanom seljaku u stilu lovca nad lovinom!? Bliblijska deviza oko za oko, zub za zub ovdje se vratila osvetničkim – malj i kama metkom u potiljak. Znakovito? Itekako. Od vajkada je tako na brdovitom Balkanu. Bilo je i 1990-ih, bit će i ubuduće.

A onda se premijer Andrej Plenković zgraža kad mu čak i sin osuđenog u Haagu ratnog i zločinca protiv čovječnosti VojsIava Šešelja u utorak čita lekcije na sjednici  Parlamentarne skupštine Vijeća Europe zbog napadno benevolentnog odnosa RH prema uistinu neprihvatljivim, ekscesnim javnim demonstracijama nacifašističke i vjersko-fundamentalističke svijesti u javnom prostoru. Plenković ne zna da je ustaški poklič „Za dom spremni“ nakazni simbol nakaznog totalitarizma, pa mora osnovati tzv. povjerenstvo za bolju prošlost, a predjednica Grabar-Kitarović se javno sramoti tvrdnjom da je to „stari hrvatski pozdrav“. Sic transit. Nekakav lik mračna pogleda, baš tog 22. lipnja kada antinacifašisti slave u šumi Brezovici početak otpora Hitleru, a njihovi neprijatelji provociraju parstotinjak metara dalje kao „hrvatski branitelji“. Kakve veze oni imaju s partizanima i ustašama iz 1941.-1945.? Baš nikakve, ali evo ih na politikantskoj liniji maloumnosti i mržnje: „U ime Hrvata i Krista protiv komunista?“

Odgovornost za bolju prošlost

A komunista gotovo više i nema, osim možda nekolicina u strankama za koje nitko nije ni čudo, nego postoje samo na papiru. Da ih i ima, u demokraciji kakva navodno vlada i u Bijednoj Našoj imali bi sva politička/građanska prava kao članovi HDZ-a, SDP-a, HSS-a, IDS-a, pa i Živog zida ili klerikalnog Hrasta i proustaških Nezavisnih za Hrvatsku. I nitko ih ne smije progoniti. „Protiv komunista“, a za tzv. „NDH i Krista“ su i ucrnjeni „hodočasnici“ – ove godine s ljutim predsjedničinim izaslanikom Andrijom Hebrangom na čelu kolone – što se simbolično baš 22. lipnja okupljaju na Žumberku nad jamom Jazovkom u kojoj su navodno također kosti ubijenih ustaša i domobrana. Neki mračan lik smrknuta pogleda završava svoje uobičajeno sotoniziranje partizana izravno u oko tv-kamere: „Za dom spremni!“ I nikom ništa!? Plenković i povjerenstvo odlučili su da je taj ustaški poklič „zabranjen“, ali dopušten u „svečanim prilikama“, Da oni iz HOS-a valjda, zapjenjenih usta, ne navale kukom i motikom na Banske dvore?

Službena se Hrvatska pod vlašću HDZ-a, posredno Katoličke crkve i već više od pola milijuna hrvatskih branitelja s uskoro stotinjak tisuća ratnih vojnih invalida, napadno odriče svoje bolje prošlosti – NOB-a, Tita, partizana i 45 godina stečevina socijalizma – u korist povijesnih krivotvorina, nezasluženih povlastica odabranim kastama i lažnih nacionalnih vrijednosti. Država koja se vjesno odriče svoje bolje prošlosti ne može imati – budućnost. Ako se iz budućnosti RH amputiraju Tito i antinacifašizam, a upravo su Hrvati najzaslužniji za tu povijesnu stečevinu ponosa i slave, piši kući propalo je.

Ne samo što je državni vrh Bijedne Naše i ove godine bagatelizirao Tita i komuniste o proslavi Dana antinacifašističke borbe 22. lipnja, a državna medijska kuća HRT ih nije ni spominjala u radijskim i tv-izvješćima s mjesta događaja i tzv. kalendarskim formatima nego ni 25. lipnja, za pompozne proslave Dana državnosti RH, dana kada je Hrvatski sabor 1991. donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti RH. Bez komunista i Tita i onog što su učinili 1941.-1945., ta odluka ne bi bila moguće niti bi međunarodna zajednica kasnije priznala državu RH, no to danas nikog od odovornih za bolju nacionalnu prošlost – ne zanima. Kao ni 75. obljetnica legendarne Bitke na Sutjesci, presudnu (uz Bitku na Neretvi), najkrvaviju u Drugom svjetskom ratu, koja je izravno utjecala na to da antihitlerovska koalicija definitivno prizna Tita, partizane i Narodnooslobodilački pokret u Jugoslaviji kao saveznike u Drugom svjetskom ratu.

A najbrojniji su uz Tita bili upravo Hrvati – više od 250.000 ih je s oružjem u ruci, a barem još dvaput toliko u logistici izravno sudjelovalo u NOB-u.

Maršal Tito i komunisti bili su spiritus movens sveg pozitivnog utkanog u pobjedu nad ustaškim režimom i uopće nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu. Tu povijesnu činjenicu ne mogu izbrisati nikakve naknadne revizije, povjerenstva, likovi koji sline za kvislinškom Endehazijom i vide Hrvatsku očišćenu od Srba, LGBTQI manjinaca, ljevičara, ateista/agnostika i sličnih „remetilačkih faktora“.

foto: Christopher Morris

Kako ubiti mrtvog Tita pitanje je sad u Bijednoj Našoj, a nitko nema tako moćno oružje. Četvrti svibnja 1980. Josip Broz je otišao u legendu, ispratila ga je cijela SFR ugoslavija i mirotvoran svijet. Tamo, u legendi, koju su nasljedovala pokoljenja, više ga nitko nije u stanju dokučiti, povijesno mu nauditi ili ga umanjiti kao jednog od najvažnijih vojskovođa i državnika 20. stoljeća. Živom Titu svih politički aktivnih pedesetak godina nitko nije bio kadar staviti ni soli na rep. Nisu mogli ne samo Koba Staljin u dvije povijesne epizode te genocidni harlekini Hitler i Mussolini – u kompi s domaćim podguzima, Pavelićevim ustašama i Dražinim četnicima – u četiri godine najmračnije ideologije u povijesti čovječanstva nego ni svi udruženi teroristi nakon 1945. Unovačeni u pobjegličkim kružocima kvislinške emigracije (raznih HRB-ova, HOP-ova…) po Australiji, objema Amerikama, Kanadi i Europi, zemljama tzv. slobodnog svijeta.

Protukomunistički/protujugoslavenski jurišnici pretenciozno zvanih „revolucionarnih bratstava“, „oslobodilačkih pokreta“…, hrvatskog prefiksa, bili su aduti Zapadu u hladnoratovskom rukavu – zato su ih nakon Drugog svjetskog rata tolerirali na svom tlu – za onaj dan kad poklekne komunizam u postjaltanskom svijetu, a jataci na Zapadu zatrebaju i na balkanskom kifliću ponizne poslovođe radi širenja svojih multikorporativnih interesa. Sofisticirani neokolonijalizam? Itekakav. Službeno se vodi pod egidom demokracije u tzv. samostalnoj, neovisnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Podrobnija raščlamba kronologije formalnog državnog priznanja RH na razvalinama jugoslavenskog „komunističkog mraka“ i totalne detitoizacije Josipa Broza, što je tada uslijedila – inducirana masovnim povratkom u zemlju (čak i bez osobnih dokumenata) bivših kvislinga, njihove djece, unučadi i inih sudionika/apologeta ustaške tzv. NDH, jer im je 1990-ih Franjo Tuđman visoko podigao graničnu rampu – pokazat će nikako slučajnu podudarnost. Zapadne zemlje koje su 1992. među prvima priznale državu RH, uključivo Vatikan, postale su, i danas su, glavni ekonomski i političko-ideološki koncesionari na neodređeno vrijeme balkanskog kiflića koji rapidno propada i ne sliči uređenoj/uljuđenoj državi. Sraz sunarodnjaka iz političko-ideološke emigracije koji su donijeli u zemlju „zapadne vrijednosti“ (sic transit) i osjećaj zahvalnosti kapitalističkom Zapadu za gostoprimstvo sa žiteljima odgojenim na antinacifašističkim tradicijama Titove 24-milijunske zemlje naroda i narodnosti, bratstva i jedinstva, Ljubičice bijele i Ljubičice plave, stroge odvojenosti crkve i države… izazvao je unutar/međuetnički sukobe što je s vremenom izmaknuo kontroli.

Dok se politikanti na vlasti programirano glože zbog (re)interpretacije novije prošlosti, zavađaju građane oko činjenica koje se ne mogu promijeniti ne bi li manje mislili na svu bijedu svoje životne pozicije u obećanoj drugoj Švicarskoj/Norveškoj, „partneri“ ih u Bruxellesu i Washingtonu zadovoljno tapšaju po ramenu, jer učinkovito proizvode zakone i pravila da njihove kompanije izvrsno zarađuju u RH. Banke, teleoperateri, trgovci, koncesionari autocesta i tunela Učke, farmaceuti, posrednici u turizmu… Tito se okreće u grobu zbog svega što su mu ljudi nahvao (dum Marin) učinili od države, ali još više zbog toga koliko su dugoročno naudili njegovim narodima i narodnostima, naplavili zla i prljavštine sa Zapada, besmislene mržnje i ljudskog jada. Šteta.

Foto: jutarji.hr

Dok je bio živ prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, njegovog se patrona Josipa Broza Tita nije smjelo dirati, kamoli izbaciti mu mramornu bistu (umjetničko djelo Antuna Augustinčića) iz predvorja Predsjedničkih dvora na Pantovčaku (bivše Titove vile Zagorje) ili promijeniti ime Trgu maršala Tita u Zagrebu, najljepšem trgu u gradu. Prvo je besramno učinila predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović prvih dana po useljenju 2016. Na Pantovčak, a drugo političko-ideološki hermafrodit Milan Bandić za pet vijećničkih ruku proustaške koalicijske stranke (koja ne prelazi jedan posto javne potpore) u Skupštini grada Zagreba. Portal Express.hr objavio je u veljači 2016. Tekst Borisa Rašete i Anamarija Mlačak „Tuđmanova pisma maršalu: Mislio je da je Tito genije“ u kojem citiraju i dijelove Tuđmanovog intervjua tjedniku Poletu  studenog  1989. iz kojih se vidi da se Tuđman divio Titu, bio mu je neupitna vrijednost. No, Tuđmanovi nasljednici u HDZ-u busaju se u prsa povratkom Tuđmanu i tuđmanizmu, a prešućuju – Tita, koji mu je bio uzor i kojeg je u mnogočemu oponašao. (Vidi bijelu maršalsku odoru s vojne parade na zagrebačkom Jarunu u svibnju 1995.)

Tito izigrao i Staljina i Churchilla

HDZ-ovo licemjerje par exellence osobito vrijedi za Tomislava Karamarka, Kolindu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića, koji svi troje ne samo da nisu dorasli jednom Franji Tuđmanu nego ni vrijedni čistiti cipele – Maršalu. Gordan Jandroković, ne bez razloga nadimkom Njonjo i Pudlica, u svojoj kameleonštini nije vrijedan ni spomena. „Tito je nesumnjivo velika povijesna ličnost hrvatskoga i jugoslavenskog tla“, kazao je Tuđman Poletu. „To što se našao na čelu KPJ u prijelomnom razdoblju poput Drugog svjetskog rata nije slučajno. Našao se na čelu KPJ kao hrvatski komunist i kao takav shvaćao je da komunistički pokret u Jugoslaviji može uspjeti samo rješavajući nacionalno pitanje, što opet predstavlja tradiciju hrvatskog marksističkog pokreta iz dvadesetih godina. Takvu je ideju mogao prenositi samo pripadnik marksističkog pokreta iz hrvatskih redova, i pripadnik nesrpskog naroda. (…) Druga velika razlika između Tita, ko i između ostalih komunističkih prvaka u socijalističkim zemljama, jest u tome što je on bio političar velikog formata, pa i državnik velikog formata – nije slučajno on izigrao i Staljina i Churchilla – i što se nije u svojoj vladavini toliko oslanjao na teror koliko oni drugi. Kad to kažem, onda ne niječem da je KPJ upotrijebila revolucionarni teror u smislu osiguranja svoje pobjede za vrijeme rata i neposredno poslije rata. Revolucija nije imala samo klasne ciljeve, nego je u velikoj mjeri bila povezana s nacionalnim pitanjem.“

Javni odjek križarskog rata protiv Tita i komunista, navode autori u Expressu.hr, „vidi se na internetskim forumima, gdje i ljudi koji nisu titoljupci ističu u prvi plan vrijednosti njegove epohe, u kojoj je svatko, ako je imao dva zrna soli u glavi, mogao besplatno studirati i doći do doktorata. Danas se sve plaća, čak i večernje škole, a zdravstvo postaje sve očitiji privilegij bogatih. Sva društvena gibanja u Europi, od Slovenije, preko Bugarske, Bosne i Hercegovine, do Španjolske i Italije, imaju socijalnu matricu. Ljude zanima samo preživljavanje. U tom je smislu desničarski juriš na mrtvog protivnika posve promašena tema. Naročito ako se pritom deklarira povratak Tuđmanu, jednom od većih poštovatelja Titova lika i djela uopće“.

Pametnom dosta. Ima li među mainstream političarima posttuđmanovskog doba, osobito onim iz HDZ-a, pametnih? Pitanje ne vrijedi pišljive pare, jer svatko „s dva zrna soli u glavi“ – zna točan odgovor.

The post Hrvatski sizifi detitoiziraju Josipa Broza appeared first on Tacno.net.

 Foto: Glas koncila

Kažu, istina boli, a glupost ne. Ili, čega se pametan srami, time se budala diči. Nevjerojatno je, međutim, da je gajnički duhovni „pastir“ vlč. Ljubomir Vuković u tom smislu poželio – i to baš u radijskoj emisiji „Hvaljen Isus i Marija“ (!?), gdje srijedom u 6,45 sati stalno nastupa – udariti na profesionalnu svijest novinara Gorana Gerovca, koji ima slobodu reći što misli i na toj slobodi, profesionalnoj svijesti i savjesti zarađuje kruh svagdašnji. Svećenik, zauzet u slobodno vrijeme kao pjesnik, glazbenik i internetski duhovnik, ali i kontroverzni protivnik LGBTQI manjinaca (smatra ih nastranima), nije našao razložnim – a to je smisao službe kojoj se posvetio – opaliti po autorima nevjerojatne količine najprizemnijih prostota i uvreda u internetskim reagiranjima kakve uvjereni kršćanin ne smije prakticirati. Nisu na popisu izvornih kršćanskih krijeposti. Mrziti i željeti smrt drugom čovjeku? Užas. Velečasni o tome ni slova, pa vjerničkom licemjerju daje javni legitimitet 

Marijan Vogrinec

Bi li Isus Krist 1939. godine bio crnokošuljaš, nacist/fašist ili antinacifašist? Tom se parafrazom, sažeto, svećenik župe sv. Josipa radnika u zagrebačkim Gajnicama Ljubomir Vuković u jutarnjoj emisiji Radija Sljemena „Hvaljen Isus i Marija“ referirao „na jedan naslov u dnevnim novinama“. Politički. Ideološki naopako. Neprimjereno programskoj egidi redovnog dnevnog petminutnog „trenutka duhovnog zajedništva“. Posvećenog vjeri i kršćanskim krijepostima. Nekako je davnašnji profesionalni bonton imenovati novinarski uradak, autora i medij na koji se reagira, jer „jedan naslov u dnevnim novinama“ nikom ništa ne znači, podjednako može vonjati na kvazinovinarstvo, izmišljotinu i podvalu već uvriježenog citiranja „visokog izvora koji je želio ostati anoniman“. Ma dajte, „visoki izvor“, želi nešto poručiti javnosti, a krije se u – anonimnosti!? Sic transit . Nije vrijedan pozornosti.

Ideološki i povijesno je zločesto da autor radijske polemike pod egidom meditacije o Isusu i nacifašističkom pogromu elemetarne čovječnosti zataji da se zapravo referira na uradak komentatora Gorana Gerovca „Da je Isus bio živ 1939., vidite li ga kao antifašista ili u crnoj košulji? Ja nemam baš nikakve dileme“, objavljen 27. lipnja u dnevniku Večernjem listu. Podnaslovljen: „Tko nam je kriv što 1941. borbu protiv fašizma nije poveo HSS, akademici ili crkva, već su šutjeli i pustili boljševizmu poziciju moći“. Cijeli je set aktualnih lipanjskih povoda Gerovčevom profesionalno odrađenom i povijesno utemeljenom komentaru koji, razumije se zašto, može povisiti tlak dijelu „pastira“ kojima je, kao prije neku godinu na HDZ-ovom skupu u Splitu, „milija ustaška kapa od partizanske zvijezde petokrake“. Tim više, jer je tekst objavljen u mediju austrijskog gazde pod svjetonazorskim kišobranom Katoličke crkve i uopće se ne uklapa u ideološku matricu trasiranu u Večernjku prilozima Nine Raspudića, Milana Ivkošića, Zvonimira Despota, Tihomira Dujmovića, bivšeg svećenika Ivice Šole… Grovac je nešto drugo, pa još – u Večernjaku!? Nečuveno.

Pravi se tsunami čitateljske mržnje, uvreda, prijetnji i patoloških izljeva neprijateljstva stučio na novinara samo zato što je svjesno/savjesno konzumirao potpunu slobodu i pravo kazati kako bi cijenio Isusa isključivo kao – antinacifašista. „Ja nemam baš nikakve dileme.“ Ni jedan drugi odgovor nema smisla, jer bi svaka dilema bila esencijalna maloumnost. Stoga je i svećenikova usporedba Isusa Krista s Alojzijem Stepincem ne samo neumjesna, totalni promašaj, uništa nego i bogohuljenje. Isus Krist vis-à-vis Alojzija Stepinca!? Notorna glupost. Stepinčeve simpatije i suradnja (pokrštavanje Srba i Židova) s ustaškim zločinačkim režimom tzv. NDH u kojem je od travnja 1942. bio vojni vikar, ali i njegov aktivni antikomunizam nemaju nikakve pozitivne poveznice s antinacifašizmom, a još su manje alibi za Isusovo pretpostavljeno distanciranje od antinacifašizma. Čije su „razularene horde“, pročitao je gajnički „pastir“ u internetskim napadima na Gerovca, pjevale „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga“, a crnokošuljaši su im pak prije zarobljavanja – to fanovi crnila ne spominju – gromoglasno uzvraćali „U ime Krista protiv komunista“. I nakon ratnog poraza i počinjenih zločina postali – nedužne hrvatske žrtve.

Nepismeno, pa akademsko „stado“

Jednom profesionalnom duhovniku, kojem danonoćno življenje kršćanskih krijeposti ne bi smjelo biti nepoznanica, ni javnom mediju HRT-u što se financira javnim novcem (oko 1,4 milijarde kuna godišnje) ne pristaje niti je dopušteno urbi et orbi sotonizirati partizne kao „razularenu rulju“ i farbati tunele mantrom kako „Isus sigurno ne bi bio ni crnokošuljaš niti antifašist“, nego bi postupio „kao bl. Alojzije Stepinac, koji je jednako kritizirao i Pavelića i Tita“. Svećenik može osobno misliti što god želi i drukati za koju god ideologiju – njegova privatnost nikog ne zanima i ne treba ju neukusno davati na sva zvona – ali javna riječ je javna riječ. On ne zna i zato nije pozvan govoriti na javnom radiju kako bi Isus postupio te 1939. godine. Ako je uistinu takav kakvim ga duhovni „pastiri“ slikom i riječju uprizoruju najprije totalno nepismenom, a sada već i akademski uznapredovalom vjerničkom „stadu“ – pa, eto, već treći milenij – morao je te 1939. biti samo antinacifašist, jer bi u protivnom sâm srušio vlastiti nauk, jer je kršćansku doktrinu o Kraljevstvu nebeskom suštinski utemeljio na komunističkoj utopiji i antinacifašizmu. Zato i jest u prvom dijelu – čista iluzija. Nada?

Da je Krist uistinu takav, čovjekoljubiv i moćan, živ, uvijek s ljudima i na pomoć slabijima, 1. rujna 1939. na granici Njemačke i Poljske nikad se ne bi dogodio. Kristov svijet –  kakav je namijenio Čovjeku i kojim gospodari Bog – nikad ne bi dopustio Hitlera, Mussolinija, Hiro Hita, ustaše, četnike, konc-logore, genocide, holokaust… U ime Krista i „jedine prave vjere“, međutim, počinjeni su najstrašniji zločini u povijesti ljudskog roda i čak istrijebljeni cijeli narodi, a On nije reagirao. Zašto? Spaljeni su i utopljeni s mlinskim kamenom oko vrata milijuni nedužnih žena, poklana mala djeca, sotoniziran svaki s dva znanstvena zrna soli u glavi… Sâm je rimski biskup vodio devet križarskih ratova protiv „nevjernika“, pod pljačkaškom izlikom „oslobođenja Svetog groba“ i ubojicama „nevjernika“ oprosta svih grijeha. Rimokatolička je crkva uvijek bila uz vlast, koja joj je interesno dopuštala bezočno bogaćenje, raskoš, zlato, drago kamenje, kleru život u svili i kadifi, slasti i masti, krvava misionarenja u okupiranim zemljama.. Inkviziciju i indulgencije do te neumjerenosti da je prije pola milenija reformacijski svećenik Martin Luther morao uzviknuti prekretničko: „Stop rimskoj laži i licemjerju, vratimo se Isusu Kristu!“ I od tada u povijesti više ništa nije isto.

Crkva je u Drugom svjetskom ratu uglavnom odigrala negativnu ulogu: javno je i tajno lobirala i za crnog vraga, ako je bio protiv komunista. Papa Pio XII. je šutio na šest godina holokausta i nije malim prstom pomaknuo na genocidno istrjebljenje šest milijuna – samo Židova… Gdje je tu bio Krist? U crnoj košulji s onima što su ubacivali ciklon B u pretrpane „kupaonice“ u tvornicama smrti u Njemačkoj i Poljskoj ili s onima što su umirali u najtežim mukama? Je li pridržavao malj i krvavu kamu crnokošuljašima što su na jasenovačkoj skeli 1941.-1945. obarali u Savu zasužnjene nedužne Srbe, Židove, Rome i nepoćudne Hrvate ili je svaki put sa svakim od njih i Isus padao u rijeku? Zašto je to dopustio? Zato valjda tzv. Crkva u Hrvata šalje svoje najviđenije biskupe svake godine u svibnju prati nečistu savjest na Bleiburškom polju i na tuzemnim grobištima ubijenih ustaša. Za Jasenovac ju ne peče savjest, pa je dovoljno radi reda poslati na proljetnu komemoraciju tek najbližeg seoskog župnika? Na četrdesetak ostalih ustaških stratišta po RH baš nikog. A žrtva je žrtva!? Sic.

Bi li Isus Krist bio u konc-logoru u Jasenovcu s jezivim psihopatom „fra Sotonom“ alias fra Miroslavom (crkveno ime Tomislav) Filipovićem nadimkom Majstorović pod ušatim U ili s omiljenim među vjernim pukom vlč. Svetozarom Rittigom u šumi pod crvenom petokrakom u partizanima? Tog se časnog duhovnika Crkva odrekla tako što ga prešućuje ne samo o Rittigovim nego i obljetnicama zagrebačke crkve sv. Marka u kojoj je stolovao, a krvnika fra Filipovića, od čijih su se sadističkih klanja grozili i sami nacisti i vrpoljili nadređeni klerici, nije ekskomunicirala iz svojih redova. Crkva uredno godinama prešućuje i druge svoje časne službenike koji su se gnušali ustaškog režima tzv. NDH i nacifašističkih okupatora, npr. svećenika, kasnije biskupa Josipa Pavlišića, vlč. Zlatko Sivrić, koji je u Hercegovini spasio od ustaške kame nekoliko desetaka Srba, injsl. „pastira i pastirica“. Baš kao i o svim vjeskim dostojanstvenicima prvoslavnih crkava i židovske zajednice, koje su ubili ustaše.

Foto: 74. Svetozar Rittig, govori prije svečane mise u Topuskom u povodu oslobođenja Beograda – Album fotografija Mladena Ivekovića u NOB i na oslobođenom teritoriju 
HPM/MRNH A-6337-402

Treba znatno više od nadnaravne hrabrosti i znatno manje od minimuma ljudskosti u sebi, pa palamuditi u „trenucima duhovnog zajedništva“ o tome što je bilo zlo, a što dobro u Drugom svjetskom ratu i na kojoj/čijoj bi strani 1939. bio Isus Krist. Mogao je i morao biti samo na jednoj strani, ako već nije želio/mogao spriječiti svjetsku klaonicu, jer ne postoji, a ta je – antinacifašistička. Ni za potpisnika ovih redaka kao ni za kolegu Gerovca – nema dileme. Ni za povijesni pravorijek je nije bilo. Zbog debelog ratnog i ideološkog putra na glavi, kolaboracionističkog duha i proendehazijskih sentimenata što neukusno bujaju od 1990-ih godina, Crkva ima prepoznatljiv gard u odnosu na taj dio nacionalne prošlosti. Vlč. Ljubomir Vuković samo je savjestan službenik te dragovoljne udruge vjerujućih građana, koji se drži matice. U politici bi se reklo programa i statuta stranke gdje, kao u Crkvi, nema demokracije. Samo hijerarhija, red i disciplina. I nema labavo.

Nacifašizam, najstrašnija ideologija u povijesti ljudskog roda, zakotrljao se iz Njemačke, Italije i Japana porobiti cijeli svijet. Prvi rujna 1939. je nacistička Njemačka napala Poljsku i taj se dan uzima početkom Drugog svjetskog rata. Okončan je 2. rujna 1945. kapitulacijom Japana. U ratu su sudjelovale gotovo sve zemlje, a izravno je ubijeno oko 62 milijuna ljudi, vojnika i civila, više od 2,5 posto svjetskog stanovništva. Više nego svaki drugi ubijeni je pripadnik slavenskih naroda, od kojih najviše Rusa. Normalan čovjek, kamoli svemoćan bog, ne može biti bešćutan i nepoduzetan u odnosu na toliku nesreću. Ako postoji i jest takav – bešćutan i nepoduzetan, pa dopušta bezmjerne patnje i stradanja svog „stada“ – ne treba u njega vjerovati. Dapače, treba ga svrgnuti s nebesa, kao što je On svrgnuo cijeli politeistički panteon svojih prethodnika. I ognjem i mačem. Piše i u Svetom pismu i u gnostičkim evanđeljima, pa tko ne vjeruje…

Frojdovsko redefiniranje podsvijesti

„Povijesno iskustvo je neumoljivo, ono kroz kontinuitet neizrecivog, gotovo biblijskog nasilja ne govori, nego urla opomene koje danas sve manje znače“, tvrdi Goran Gerovac. „I više nitko nije siguran je li antifašizam pobijedio i je li revizija povijesti proces koji je nakaradan zbog revizije ili zbog povijesti. Stoga antifašizam nije pokret i ne bi smio biti pokret. On mora biti trajno stanje duha koje će se suprotstaviti svakoj vrsti nasilja, koje neće trpjeti da mu gospodari stvarnosti određuju koliko će visoko glavu smjeti dići i u kojem kutu mu je mjesto iz kojeg ima pravo tu i tamo baciti pogled na vlastiti život. Antifašizam je internacionalna obaveza prema budućnosti u kojoj ne može biti mjesta za ignoriranje nepravde i za mirenje sa zlom.“ Kako može biti da Krist ne bude na toj strani? Kakvo je – ako uopće može biti suvislo – kleričko objašnjenje toga zašto Krist nije stao na kraj krvnicima tog 1. rujna 1939., pa i mjesecima ranije po bavarskim pivnicama i SA zloslutnim performansima, jezivim kristalnim noćima, paleži Reichstaga i legaliziranom ugnjetavanju pola milijuna njemačkih Židova, jer da „egzistencijalno ugrožavaju 60 milijuna čistih arijevaca“ (sic transit)? Hrvatskom katoličkom kleru to nije razvidno?

„Hrvati s antifašizmom imaju gotovo frojdovski problem definiranja i redefiniranja svoje podsvijesti, mjesta na kojem se susreću povijesni uspjesi i povijesni propusti kao iskrivljena ogledala kolektiviteta što postoji isključivo kao autoimuna bolest intelekta“, piše Gerovac, i dira u živu ranu ucrnjene savjesti. „Zašto je hrvatski antifašizam toliko sumnjiv? Ponajprije zato što ne može biti ekskluzivno hrvatski (kao ni Goli otok, da bi ga „crnci“ iskoristili kao argument za Titovo „zločinačko protuhrvatstvo“, op. a.) da bi uopće bio antifašizam, a drugo što je hrvatsko građanstvo u ključnim povijesnim trenucima potpuno zakazalo u definiranju pozicije kolektiva prema histeriji. Građanska Hrvatska je tada po tko zna koji put ostala u kolaboracionističkom čudu sa šutnjom pa ovo što danas pokušava nije samo razotkrivanje zločina boljševizma, nego pranje vlastite savjesti koja će opet, kada kucne odlučujući čas, izabrati kolaboracionističku šutnju arbitriranu strahom. Ne činiti ništa da bismo ostali dosljedni sebi i unaprijed pripreman alibi da mirne savjesti i uz ispovijed grijeha okrenemo glavu kad zagusti.“

I vlč. Vuković drži kako bi Krist izabrao biti nesvrstan u nacifašitičko-antinacifašističkom sukobu, da je bio živio 1939. A kako pak pojmiti da nije bio živ kad Crkva uči da je Isus uvijek živ, i vječan, i svemoćan, može što god poželi, pa je valjda na vlas takav i živ-živcat bio i 1939.? A ništa nije učinio za spas nedužnog dijela potomstva prvih blatnih ljudi, Eve i Adama!? Ili je ipak učinio baš tako, kako je bilo. A uopće nije bilo dobro.

Velečasni je u radijskom formatu „Hvaljen Isus i Marija“ fulao usporedbu s pokojnim kardinalom Stepincem, jer taj nije bio ni trunku nesvrstan između partizana u borbi za oslobođenje Hrvatske (i cijele Jugoslavije) i ustaša u kvislinškom eutanaziranju čak i svog naroda. Navijao je za tzv. NDH i nakon rata štitio ratne zločince. To čini i većina katoličkog klera u RH, BiH i dijaspori. I sinergijskom nekritičnošću – Santo subito! – uzdiže Stepinčev život i djelo na postament mučeništva, svetosti i uzoritosti. Arogantno iskrivljujući povijesne činjenice zbog kojih i papa Franjo ima problema sa Srpskom pravoslavnom crkvom u vezi s proglašenjem aktualnog blaženika svecem. Kardinal Stepinac nije travnja 1941. pozvao kler svoje dijeceze na otpor nacifašističkom okupatoru i domaćim veleizdajnicima i potporu Narodnooslobodilačkom pokretu (u kojem su više od polovice sudjelovali upravo Hrvati i katolici), nego je pozvao na podršku i pokornost „novoj hrvatskoj vlasti“, ustašama i Anti Paveliću. To nema veze ni s kršćanskim naukom niti je valjana usporedba s tim kako bi Isus „postupio 1939.“ Da je bio živ, a praktični vjernici ne sumnjaju da jest.

Napokon, čudno je da sâm Svevišnji ni trc niti mrc glede i u svezi kleričkog napadnog javnog drukanja u korist pronacifašizma/neonacifašizma, koji uzrokuje sukobe i prijepore u društvu, a ljudi su 86,28 posto statistički katolici, vjernici. Pa se ipak dijele. Ovih je dana Istarski demokratski savez (IDS) prijavio katoličku Laudato TV Vijeću za elektroničke medije zbog maloumnog koketiranja s notornim ustaštvom. Nogometni uspjeh hrvatske reprezentacije protiv Danske na EP-u 2018 u Rusiji toliko je razgalio crne duše uredničko-novinarskim samoucima tog medija da su „vatrene“ pakosno svrstali među ustaše. Kao da su zajedno s izbornikom Zlatkom Dalićem – zločinačka Crna legija Jure Francetića i Rafaela „viteza“ (sic) Bobana. Koja je, eto, upravo smoždila i Maršala, i Vrhovni štab NOV i POJ i sve njihove proleterske divizije u kojima su, vidi povijesne ironije koja se narugala ustašama u brk, većinom bili – Hrvati. I legendarni im vođa bio Hrvat i komunist. Tito, naš Stari, kumrovečki Joža, Ljubičica bijela i plava… Bilo je tako, što bi rekao Tomislav Jakić.

„Laudato TV je na na svojoj službenoj Facebook stranici objavio sliku s natpisom ‘Ante zove, Luka viče, mi smo spremni izborniče’ jasno parafrazirajući ustašku pjesmu ‘Evo zore, evo dana’ u kojoj najpoznatiji stih glasi ‘Jure zove, Boban viče, za dom spremni Poglavniče’“, navode u IDS-u. „Sramotno je da se uspjesi naše nogometne reprezentacije koriste kao alibi za širenje fašističkih parola. Zbog svega onoga što su pokazali na terenu, naši nogometaši zaslužuju apsolutno poštovanje, a ne da ih se poistovjećuje s nacističkim suradnicima Francetićem, Bobanom i Pavelićem. Nedopustivo je da jedna televizija javno ističe simbole ustaškog režima i time potiče opasnu praksu normalizacije totalitarnih stavova koja je u Hrvatskoj, na žalost, u posljednjih nekoliko godina uzela maha. Objava Laudato TV, televizije koja bi se po vokaciji trebala voditi načelom tolerancije i kršćanske ljubavi, uvredljiva je za sve građane Hrvatske. Urednike Laudato TV podsjećamo da je ustaški pokret najveća mrlja u našoj povijesti i da je svako promoviranje simbola zločinačkog ustaškog režima u svojoj osnovi duboko antihrvatsko. Tako za Hrvatsku navijaju samo oni koji je ne vole.“

Je li to i obrazac na kojem se kršćanstvo – po izlasku iz katakomba i Konstantinovim ustoličenjem na monoteistički tron službene/državne vjere – u krvi otarasilo „heretika“ i zauzdalo milenijski opstanak, koji digitalno društvo argumentirano dovodi u pitanje? Otkako se fanovima Jure i Bobana posrećilo preroštati Vijeće za elektroničke medije i otjerati agilnu predsjednicu Mirjanu Rakić, barda (HRT) televizijskog novinarstva u Hrvatskoj, dakako da nova, ZNA SE družina neće uvažiti IDS-ov zahtjev za „najoštrije sankcioniranje protuzakonitog ponašanja Laudato TV-a“ tako da joj se „odmah oduzme ili suspendira koncesija za emitiranje“. To se ne čini ni javnom HRT-u, gdje gotovo nema emisije bez nekritičkog, snishodljivog i agresivnog promicanja katolicizma i praznovjerja nauštrb sekularizma, pluralnog građanskog društva u kojem su vjera i vjerovanje privatna, duboko intimna stvar pojedinca. Nikako javna, tako da bode u oči napisana i na plotu.

„Ali ja nisam vjernik!“

Uzima se kao normalno da su svi slušatelji/gledatelji katolički fanatici, a nisu, pa ne mogu živjeti da im se dnevno – osobito nedjeljom, u redovnim prijenosima misnih slavlja – ne serviraju neprobavljive količine indoktrinirajućeg praznovjerja/jednoumlja. Začinjenog zadrtim politikantstvom – referendumi, obitelj, pobačaji, LGBTQI manjinci, tzv. rodna ideologija, itsl. – i pronacifašizmom. Emisija „Hvaljen Isus i Marija“ jedna je u nizu. Ugovor HRT-a i Hrvatske biskupske konferencije (HBK) o suradnji sramotna je činjenica za javni medij – koji haračem od 80 kuna mjesečno plaćaju svi građani: katolici i inovjerci, ateisti i agnostici… – jer participacija vjerskih sadržaja u cjelini HRT-ovih programa znatno nadilazi objektivne potrebe šire javnosti. Crkva samostalno određuje sadržaj i realizatore vjerskog programa, nitko „svjetovan“ to ne nadzire, a podložnička atmosfera u upravi i uredničkom traktu javne kući dopušta vjerskoj indoktrinaciji kapilarnu dominaciju u slici i riječi na svim programima. I voditeljske eskapade, kojima se svaki gost apriorno tretira kao katolik.

Ponekad dolazi do smiješnih neugodnosti da sugovornik diskretno upozori voditelja: „Ali ja nisam vjernik!“ A ovaj se, ne razumijevajući, kiselo ceri. Na toj je razini i ideološka nezrelost ili notorno kameleonstvo u odnosu na popudbinu nacifašističkog, ustaškog dijela hrvatske prošlosti. Evidentna ne samo na javnom mediju HRT-u i cijeloj lepezi drugih medija nego i na obama državnim brdima, u političkom mainstreamu, tzv. Crkvi u Hrvata, pa sve do stadionske rulje koja nema pojma što znači „Za dom spremni“. Tko je kriv za to što ne znaju? Škola, kojoj je važnije da dijete u petom razredu osmoljetke zna naizust u kojem stoljeću je živio sv. Pavao i kako je progonio prve kršćane (ne da je i kamenovao sv. Stjepana, prvomučenika), nego da dijete ne mora pitati kod kuće: „Tata, a tko je bio taj Tito?“ A on i njegovi, zapravo naši antinacifašisti, bili su bolja hrvatska prošlost. Crkva samo djelomično jest, a ustaše uopće nisu. I točka, ne amen. Tko djeci skriva istinu? Oni koji Hrvatskoj ne žele dobro, nisu iskreni vjernici i lažu da vole svoju domovinu.

Narod koji se srami svoje bolje prošlosti nema budućnost. Narod koji je prisiljen odgajati nove naraštaje na povijesnim krivotvorinama i izmišljenim mitovima radi bildanja tzv. nacionalne svijesti, pa će im zatajiti istinu da se „kapa s tri roga“ nije borila „protiv Boga“, sam si je kriv što će – kaže Gerovac „kad zagusti“ – ponavljati do istrjebljenja epizode kad su najprije crni crvene do 1945., a crveni crne od 1945. osvetnički, bjesomučno hvatali za guše. Velik je krimen duhovnih „pastira“ što su sudjelovali i nastavljaju sudjelovati u ideološkom klinču dobra i zla, silom gurajući Krista na stranu zla, jer ta rabota na kraju uglavnom skonča u krvi. I još većoj mržnji. A Hrvata nema ni za pola Londona niti za cijelu ulicu u osrednjem kineskom gradu da bi se smjeli međusobno mrziti i ubijati.

„Vjera koju je potrebno braniti zabijanjem bajuneta u srca drugačijih i nije vjera nego vudu“, poentira Goran Gerovac. „Uostalom, kad govorite o Isusu, zamišljate li ga kao antifašista ili kao crnokošuljaša? Ja nemam dileme jer za mene je Ješua iskonski antifašist koji je u borbu protiv zla krenuo iz snage osamljenosti svog nepobjedivog duha. Možda bi zapjevao i Internacionalu da je znao riječi i čuo note, možda bi sljedbu poveo u šumu ili bar ponovno i zamjenski u neki vrt da je slutio neprijatelja, ali sam siguran da ne bi šutio. Ne bi! Pa i pod cijenu da Europa nikad ne bude kršćanska.“

Ili je Večernjakov admin možda zbog forsirane „ideološke ravnoteže“ probrao reagiranja čitatelja na Gerovčev komentar, pa pustio samo mrzilačke i nafutrane ljutim nacifašizmom, ili taj dnevnik uistinu okuplja samo vjerski/ideološki nastrani publikum, pa je onda sve jasno. I to zašto je loša dijagnoza civilizacijskog zdravlja Bijedne Naše. Teško da ima trećeg. „Što ovo partizansko kopile Gerovac sugerira??!!“, internetski grmi izvjesni plavac plavi, vjerojatno dobrano podmaliganjen plavcem malim, jer trijeznom katoliku i k tome Hrvatu takav diskurs ne bi pao na um. „Da bi Isus bio za zločince partizane, koji su bez suđenja pobili nekoliko stotina tisuća Hrvata i više od 600 svećenika, redovnika i redovnica????!!“ Plavac plavi nije precizirao jesu li među pobijenim redovnicama bile i one koje su u ustaškom dječjem konc-logoru u dvorcu Erdödy u Jastrebarskom glađu, žeđu, premlaćivnjem, hladnoćom i zvjerskim pogrdama „pomagale“ pohvatanoj srpskoj djeci s Banovine, Korduna, Like, Kozare… čim prije otići, valjda, u Kraljevstvo nebesko?

Ili svećenici i redovnici što su u ustaškim odorama sudjelovali u zločinima i borbi protiv partizana, a nisu imali sreće 1945.-1946. nabasati na tzv. štakorsku stazu svećenika Krunoslava Draganovića, zakrabuljeni se opskrbiti lažnim dokumentima u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu te sakriti u mračnim jazbinama prekooceanskih zemalja, s diktatorskim režimima? Treba li među pobijenim „mučenicima“ u crkvenim haljinama prepoznati  „fra Sotonu“, kako su jasenovački uznici prozvali fra Miroslava (Tomislav) Filipovića? Često spominjane fratre iz samostana u Širokom Brijegu, koji su se oružjem suprotstavili partizanima i ubili više od 200 uglavnom Hrvata iz 11. dalmatinske brigade? Kad je palo to ustaško uporište, ubijeni fratri nađeni su s oružjem, kao oni što su zarobljeni živi te u istrazi priznali što se događalo. Ubijeni svećenik Zvonimir Brekalo, pak, iz ustaške postrojbe u konc-logoru Jasenovcu odavao je egzekutorima ispovjedne tajne zasužnjenih, što je značilo smrtnu presudu. Kriminalizirajući partizanske „razularene horde“ za ubojstva 664 isključivo katolička svećenika, redovnika i redovnica, pronatalitetni je redikul don Anto Baković zapisao o Brekalu: „Nikog nije ubio ni silovao, bio je pravi Hrvat, a jedino mjesto za Hrvate su bili ustaše“. Većina razumnih Hrvata i manji dio katoličkog klera bije 1941.-1945. dvojio: svoje su jedino mjesto vidjeli među partiznima, ne među ustašama.

Široki Brijeg – foto: heiligenlexikon.de

Od 1990-ih se neukima militantno želi prati mozgove „zločinima partizanskih divljih horda“ – u akciji je cijeli jedan pokret tzv. konzervativne revolucije, naslonjen na pronacifašističke i rigidne dijelove tzv. Crkve u Hrvata – ne bi li se zločince prepravilo u nacionalne junake, a luzersku ideologiju u temeljni kamen nacionalno čiste (sic transit) državne budućnosti. Pa će i svećenik Josip Kaurinović biti poželjan lik, jer to što je u Prijedoru pucao iz crkve na partizane, don Baković će pohvaliti: „To je bio pravi borac za vjeru“. Jer, „nije istina da su Hrvati započeli ovu borbu. Krivi su Srbi i komunisti koji su mrzili NDH i koji su se digli protiv nje i mrzili Hrvate samo zato što su Hrvati“. Te su uknjižene nebuloze 2010. čistom peticom ocijenili, zapisao je tjednik Novosti, „kardinali Josip Bozanić i Vinko Puljić kao veoma značajno djelo. Uostalom, što Crkva misli o toj knjizi dovoljno govori to što sâm vojni ordinarij Juraj Jezerinac drži misu časnoj sestri Žarki Ivasić, koja je u septembru 1943. godine ustašama, kada su provalili u Otočac, prokazala 27 nepokretnih partizanskih ranjenika koje su ustaše onda zaklali“.

Časna je zaslužila paunovim perom po debelom mesu ili po kratkom postupku na prijekom sudu? Oni i njihovi potomci koji za „partizansku bandu“, njihove obitelji, širu rodbinu, čak prijatelje i poznanike nisu imali nikakve milosti, suda ili ljudskog osjećaja do li noža, metka, toljage, užeta, bodljikave žice… – pa se čak fotografirali sa zaklanim civilima kao s divljom lovinom, paležom i opljačkanom imovinom – sedam desetljeća po okončanju tih događaja zazivlju pravdu, sud, demokraciju, apeliraju na ljudskost… Što je Katolička crkva u Bijednoj Našoj zaslužila za to što već više od dva desetljeća u Zagrebu i Splitu slavi mise zadušnice najvećem izrodu kojeg su Hrvati ikad imali, zločincu Anti Paveliću, ludo pronacifašistički politizira na Bleiburškom polju i širom RH odaje počast crnokošuljašima koje je sustiglo milo za drago? I k tome odvlači na njihovu stranu samog Isusa Krista, na način da mu za model ponašanja u klinču dobra i zla nameće Alojzija Stepinca? U očitom nastavku kolaboracionističke histerije?

Pa, „kad kucne odlučujući čas“, gađa Gerovac usridu, naći će se već nekakav „alibi da mirne savjesti i uz ispovijed grijeha okrene glavu kad zagusti“. Licemjerno je reći kako mi nemamo ništa sa zločinima i osvetom za osvetu na koje crno zlo balkanski maloumnici s vremena na vrijeme natjeraju neko novo – topovsko meso. Čak i kad uteknu vješalima, streljačkom stroju ili jamama bez dna, ljudi nahvao (dum Marin) ne mogu izbjeći povijesnu ludaru. Kome pri zdravom razumu treba gurati Krista među takve, slaviti crnilo i zazivati blagoslov? Isus Krist vis-à-vis Alojzija Stepinca? Mission: Impossible.

Mržnja, ispovijed i hostija

Kažu, istina boli, a glupost ne. Ili, čega se pametan srami, time se budala diči. Nevjerojatno je, međutim, da je gajnički duhovni „pastir“ vlč. Ljubomir Vuković u tom smislu poželio – i to baš u radijskoj emisiji „Hvaljen Isus i Marija“ (!?), gdje srijedom u 6,45 sati stalno nastupa – udariti na profesionalnu svijest novinara Gorana Gerovca, koji ima slobodu reći što misli i na toj slobodi, profesionalnoj svijesti i savjesti zarađuje kruh svagdašnji. Svećenik, zauzet u slobodno vrijeme kao pjesnik, glazbenik i internetski duhovnik, ali i kontroverzni protivnik LGBTQI manjinaca (smatra ih nastranima), zagovornik rigidnih svjetonazorskih stajališta nije našao razložnim – a to je smisao službe kojoj se posvetio – opaliti društvenomrežne hiperproduktivce nevjerojatne količine mržnje, netolerancije, prostakluka, primitivizma i uvreda novinaru Gerovcu, kakve uvjereni kršćanin ne smije prakticirati. Nisu na popisu izvornih kršćanskih krijeposti, što ih j navodno propisao sâm Isus Krist. Mrziti i željeti smrt drugom čovjeku? Užas. Velečasni – „Hvaljen Isus i Marija“ – o tome ni slova, pa vjerničko licemjerje dobiva na javnom legitimitetu. Dopušteno je i poželjno kad je katoličko/hrvatsko.

Kao što biva i s ponoćnim pronacifašističkim grafiterima (ustaško ušato U s križem među krakovima, svastika, „ubij Mamića“, „ubij Srbina“, „Bog i Hrvati“…), i internetski se kukavelji kriju pod pseudonimima, šiframa i lažnim profilima, ali i iza te kulise – stoje ljudi. Mora biti s krunicom oko vrata ili na automobilskom retrovizoru, svejedno? Manje-više redovni na ispovijedi, gdje svoju mržnju i vjersko licemjerje – kaže papa Franjo gore od svakog ateizma – uopće ne spominju, jer ga ne smatraju grijehom. Mirne savjesti gutaju hostije. I mrze dalje i užasnije nego prije ispovijedi. Da nije tako, ne bi mržnja i prostakluk stupali strojevim korakom na procrkvenim hodnjama za ovo, za ono, gdje, ne bi erupirala iz „pastirskih“ homilija s oltara i izjava (npr. sisačkog biskupa Vlade Košića, prijetnji ekskomunikacijom pobornicima Istanbulske konvencije, itsl.), kuljala s društvenih mreža i crkvenih medija.

Kakvi su to „pastiri“ i kako su odgojili svoje „stado“, ako su spremni – „u ime Krista protiv komunista“, jelte – iskorijeniti svakog tko misli/djeluje drukčije od njih? Kakva je kvaliteta vjere u kojoj mržnja i netrpeljivost prema drugima i drukčijima nisu smrtni grijeh, pa na njega nije dužan upozoriti ni svećenik u javnom mediju? Prije, nego na ideološku razliku.

The post Lustracija zdrave pameti: Isus Krist vis-à-vis Alojzija Stepinca appeared first on Tacno.net.

 foto: themiddletown press

„Zahvaljujem hrvatskom narodu i državi“, egzaltirano je, suznih očiju i drhtava glasa od nabujalih valjda čuvstava ili provale glumačkog „dara“ kazala predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u povodu velikog uspjeha „vatrenih“ na nogometnom SP-u 2018 u Rusiji. Kakve veze imaju narod i država (sic transit), a još manje ona s trčanjem za bubamarom po travnjaku ili zabijanjem/promašivanjem golova? Ama baš nikakve. Ali demagogija je demagogija. Promašeni političari rado demagogiziraju, uvjereni da djeluju jako uvjerljivo i pametno. Sada će se svi razbježati na godišnji odmor, a od jeseni opet sve Jovo nanovo. Ništa ovo nogometno srebro vrijedno zlata neće učiniti boljim. Ni ljude, ni društvo niti poziciju RH u međunarodnoj zajednici. A Thompsonova krađa slavlja „vatrenih“ već se pokazala kontraproduktivnom i u svijetu i kod kuće. Njemu i njegovim porukama nije bilo mjesto ni u otvorenom autobusu niti na pozornici na Trgu bana Jelačića    

Marijan Vogrinec

Dosad neviđeni spektakl s vjerojatno dva milijuna ekstatičnih ljudi u RH i dijaspori, koji su izravno i posredstvom elektroničkih medija sudjelovali u slavlju, odnosno dočeku „vatrenih“ nogometaša nakon osvojenog drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu (SP 2018) u Rusiji povijesni je događaj kakav se vjerojatno neće ponoviti tako skoro. Dokaz je to više od ikojeg drugog pozitivnog događaja – a mogli bi se nabrojiti na prste jedne ruke – koji se posrećio malom balkanskom kifliću u njegovih 28 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, koji ukazuje na nesretnu činjenicu o tome koliko je narod željan bilo kakve pozitive u svojoj domovini. Koliko je sretan kad mu je država u nečem dobra u svijetu, služi za pohvalu i čime se može dičiti i pred velikima i moćnima, pa u vlastitim očima biva velik i (nad)moćan. Makar u nogometu, najvažnijoj nevažnoj stvari u životu.

A osvojeno drugo mjesto u svijetu – ispred globalnih nogoloptačkih divova kakvi su Brazil, Argentina, Španjolska, Belgija, Njemačka, Portugal… – tako je pregolema kvalitativna činjenica da svjetsko nogometno srebro sjaji jače od zlata. To što su baš nogometaši postigli igrajući za svoju državnu zastavu, a postigli su najvećim dijelom vlastitim znojem koji je livanjski Hrvat, izbornik Zlatko Dalić umio kanalizirati u dobru strategiju, čvrsto zajedništvo momčadi, uglavnom europskih zvijezda velikih klubova, polučilo je uspjeh kakav će pamtiti naraštaji. Kakav sva državna politika od 1990-ih do danas zajedno nije bila niti će biti kadra – takva, kakva jest – ikad postići, pa je taj dâr „vatrenih“ svojoj domovini vrjedniji za njezin image u svijetu od svih postignuća tzv. gospodarske i političke diplomacije zajedno. Nikakvi veleposlanici RH, konzuli, predsjednici države, premijeri koje se izabire po političkom pedigreu ni putujuća izaslanstva zajedno, u 28-godišnjem zbiru nisu učinili za Hrvatsku koliko „vatreni“ u samo mjesec dana SP-a 2018 u Rusiji.

I sad, da ne bi bilo baš sve čisto i bez greške kako bi moglo i moralo biti u jednom zrelom demokratskom društvu koje prepoznaje prave civilizacijske vrijednosti i ima igrađen odnos prema značenju sporta, ali i u jednom zrelom, psihološki, moralno i politički izgrađenom sportskom kolektivu, pobrinuli su se – nezreli političari i isto takvi nogometaši. Prvi, ne bi li na tuđi račun liječiti svoje komplekse zbog nesposobnosti i neuspješnosti u upravljanju državom, a drugi ne bi li vlastitu maloumnosti unovčili za glupavu samodopadnost i kilavu popularnost u javnosti. Pa se međunarodna javnost podrugljivo smijala – dobro, neki su simpatizirali i odobravali – kad je hrvatska „žena iz naroda“ na mjestu predsjednice države Kolinda Grabar-Kitarović ulijetala polugolim, znojavim „vatrenima“ u svlačionice, grlila ih i ljubila, stiskala u zagrljaj, slinila im niz obraze i lijevala suze zbog pobjeda. U igri ili nakon razigravanja jedanaestercima, nije bitno. Ona voli naslikavati se pred tv-kamera; neka svijet vidi kako navija.

Sramotni nastavak sramotne storije

Grabar-Kitarović, sva nacionalno ušarenjena od glave do pete, sjedi u Sočiju u VIP loži uz ruskog premijera Dmitrija Anatoljeviča Medvedeva, a on diplomatski korektno odjeven; ona skače sa sjedala, vitla rukama po zraku na dobre poteze i zgoditke „vatrenih“ u utakmici protiv ruske reprezentacije, on miran, korektno joj čestita kad je trenutak, smješka se i plješće pak kad njegovi uspješno pariraju. S njegove strane sve je diplomatski O.K., on predstavlja državu dobrog domaćina, svjetsku velesilu, prostorno najveću na globusu i tako se ponaša; ona predstavlja kiflastu miš-državu, najsiromašniju u EU poslije Bugarske, nevidljivu na karti svijeta i beznačajnu u međunarodnim odnosima velikih i moćnih i ponaša se kao razulareni navijač što vitla bengalkom po zraku. Nedostojno predsjednice ma kako male i beznačajne države.

foto: guardian

Za sramotni nastavak sramotne storije s Kolindom Grabar-Kitarović pobrinuli su se nakon hrvatske pobjede nad ruskom reprezentacijom nogometaš Domagoj Vida te članovi stručnog stožera „vatrenih“ Ognjen Vukojević i Ivica Olić. „Slava Ukrajini!“, čulo se s videa koji je odmah završio na društvenim mrežama. „Ovu pobjedu nad Rusima posvećujemo Ukrajini! Beograd gori! Ajmo Hrvatska!“ Vida i Vukojević su nogometni gastarbajteri u Ukrajini i dobro znaju da se u toj zemlji ratuje, gine se i na ukrajinskoj i na ruskoj strani, da je Moskva anektirala poluotok Krim, da je ruska manjina oko Donjecka i Luganska proglasila svoju autonomnu vlast uz svekoliku potporu Moskve, koja je zbog svoje uloge u Ukrajini pritisnuta teškim zapadnim sankcijama. Njih dvojica znaju i to da je premijer Andrej Plenković svojedobno čak izazvao međunarodni diplomatski skandal kad je za posjeta prijateljima u Kijevu nudio tzv. hrvatsku mirnu reintegraciju (podunavski recept s kraja Domovinskog rata) kao rješenje za rusko-ukrajinski spor, mimo sporazuma iz Minska.

Napokon, Vida i Vukojević, pa i Olić koji im se pridružio u razularenim provokacijama iz svlačionice, vjerojatno znaju da se u Ukrajini, na strani prozapadnog režima Petra Porošenka, bore i hrvatski plaćenici u brigadi „Azov“ oko Mariupolja na obali Crnog mora, pod nacistički preuređenim hrvatskim nacionalnim znakovljem, u kojoj su se skupili i pronacistički plaćenici iz više zapadnoeuropskih zemalja. Na ruskoj su strani isto takve plaćeničke postrojbe u kojima se srpski ekstremisti s četničkim kokardama na šubarama bore za „rusku stvar“ protiv „ustaša“ i regularne ukrajinske vojske. Vida i Vukojević se maloumno, usred Ruske Federacije, koja je više nego srdačno i iznad svega domaćinski ugostila hrvatske nogometaše i pratnju, baš zajebavaju s pokličem „Slava Ukrajini“ (hrv. dalje prste od Ukrajine), pokličem ukrajinskih nacista iz Drugog svjetskog rata, koji otprilike znači isto što i ustaški „Za dom spremni“ u tzv. NDH. Taj poklič bio je krilatica najkrvoločnijih nacističkih stražara, Ukrajinaca, u logorima smrti širom Njemačke i Poljske u Trećem Reichu, a danas je i službena krilatica ukrajinske vojske na bojišnicama. Hrvatsku nogometnu pobjedu u Sočiju „posvetiti Ukrajini“ ne samo da je uvredljiva glupost prema domaćinu SP-a 2018, Rusiji, nego kretenizam par excellence koji nekom pri zdravoj pameti ne može pasti na um. Pa još u Rusiji!?

U taj red šovinističkih kretenizama ide i urlanje, s bocom piva u Vidinoj ruci: „Beograd gori!“ Zašto bi Beograd gorio!? Pa, što se podmaliganjeni Vida, Vukojević i Olić ne upute s upaljačima preko Bajakova na onu stranu i – potpale ga? Kukavički je lupati praznu slamu iz nepregledne daljine. Lavovi na riječima, miševi na djelu. Nogomet se ne računa. Ta šaka moralnog jada i krajnje problematičnog karaktera osramotila je Hrvatsku, uvrijedila domaćina i susjednu Srbiju i teško ukaljala zlatan sjaj srebrnih medalja, što su im obješene oko vrata. To nije sportsko ponašanje, ali jest kvarno i zazorno „domoljublje“ kakvo ne treba nikom normalnom u Hrvatskoj. Izbornik Dalić nije imao druge – pritisnut prijetećom kaznom Fife i oštrim reagiranjem Moskve – već odglumiti strogoću: Vukojeviću je oduzeo akreditacije kao članu stručnog stožera reprezentacije, a Vidi i Oliću se progledalo kroz prste. Kao, u nacionalnom interesu, jer bez njih dvojice valjda bi „sve propalo“. Sic transit.

Novi skandal s „vatrenima“ u glavnoj ulozi uslijedio je neposredno po slijetanju A-319 Croatia Airlinesa na hrvatsko tlo, što je gotovo istodobno raspalilo društvene mreže i prelilo se u svjetske medije. Odnekud se pojavio Marko Perković Thompson i show je mogao početi. Jednima na bezgraničnu radost, drugima kao žeravica na jetra. Što taj lik u crnom ima tražiti u strogo kontroliranoj zoni, pitali su se i nazočni u Zračnoj luci i oni pred malim ekranima. Pa, nikakav koncert nije zakazan.

„Vatreni“ imaju pravo, privatno, družiti se s kim ih je volja, bez obzira pobjeđuju li na velikim nogometnim natjecanjima ili ne, ali kao najmarkantniji sportski ambasadori svoje zemlje imaju obvezu u javnom prostoru čuvati njezin ugled i čast, grb koji nose na prsima i zastavu pod kojom se bore na travnjaku. Javno intimiziranje s političko-ideološki kontroverznim estradnim pjevačem Markom Perkovićem Thompsonom u okolnostima dosad neviđene, praktično općenarodne slavljeničke histerije na dočeku zbog osvojenog drugog mjesta na SP-u 2018 u Rusiji izrazito je negativna politička poruka o Hrvatskoj. I, u Hrvatskoj. Svjetski mediji (ugledni britanski The Guardian…) zabilježili su to domovini srebrnih nogometaša kao veliki minus, ludu kontaminaciju zasluženog kvadratičastog slavlja sjenom pobijeđene ideologije u Drugom svjetskom ratu. Toliko nahvaljenom prošlih mjesec dana jedinstvu i zajedništvu Hrvata iz cijelog svijeta i svih žitelja RH subverzivno je, pak, ubačen debeli klip pod kotače. Thompson od same svoje pojave na tzv. domoljubnoj estradnoj sceni nije ujedinjavao. Dapače.

Maloumni sukobi partizani-ustaše, Srbi-Hrvati, lijevi-desni, Jugoslavenčine/udbaši-hrvatski „domoljubi“, komunjare/ateisti-vjernici i tako ta vrst glupih diferencijacija su beznadno rastočili/podijelili Hrvatsku, posvađali i sukobili njezine građane, ukaljali ugled i dignitet zemlje u međunarodnoj zajednici kao zemlje nezrele demokracije i po ključnim razvojnim parametrima – male, neuspješne države. Eto, dogodilo se, osim u nogometu, i još nekim sportovima. Spektakularan doček „vatrenih“ inspirirao je neke medijske izvjestitelje i na kvalifikativ – ludi narod, luda zemlja.

Thompsonovo crno „domoljublje“

U tim oporbama, koje su za SP-a u Rusiji samo uzele predah među dvama mentalno i fizički samoistrebljujućim poluvremenima, čije glavne aktere bubamara neće privesti pameti, upravo je Thompson ikona netrpeljive desne, tzv. domoljubne („gdje si bio 1941./1991. godine?“) svjetonazorske i političko-ideološke opcije. „Jedinstvo ljudi“, kako premijer Andrej Plenković i njegovi u državnoj politici vide opću opsjednutost ludog naroda „zlatnim“ nogometnim srebrom nespojivo je s razlikom kakvu čini baš pjevač Thompson, kao prepoznatljiva ikona dijela društva samo jedne, netrpeljive, isključive i militantne opcije „gena kamenih“, inspirirane stoljećem sedmim, ognjištem, guslama, izmišljenim nacionalnim mitovima „Božjeg naroda“, pobjedničkim bitkama, izdajama i žrtvovanjima…  Marko Perković Thompson je bez dvojbe vrlo popularan estradni pjevač na desnici, kadar napuniti i najveći stadion i najveću arenu u RH, ali je baš zbog imidža koji ga bije – dijelom i nezasluženo – zadnji koji se od svih estradnjaka treba pojaviti s „vatrenima“ u tako osobitoj povijesnoj prigodi, kakva je bila u ponedjeljak na dočeku „vatrenih“. Od Zračne luke do Trga bana Jelačića.

foto: Screenshot/Luka Modrić i Marko Perković

Na stranu to što nije jedini, čak ni najbolji domaći „domoljubni“ estradnjak ili što o kakvoći njegova glasa, stihova i glazbe postoje oprečna stručna stajališta, što javnost različito sudi o rejtingu njegova financijski iznimno unosnog domoljublja – uključujući svojedobno pravosudno propitivanje navodno HDZ-ovih 515.000 eura za nepjevanje u predizbornoj kampanji – Thompsonu nije bilo mjesto čak cijeli dan naslikavati se s nogometašima koje je pola Hrvatske slavilo na ulicama i trgovima. Od Zagreba do valjda zadnjeg sela bogu iza nogu. Jer samo njegovo ime, da se i ne govori o pojavi i kontekstu pojavljivanja – isključivo je negativna politička poruka. To nisu zaslužili ni nogometaši s izbornikom i stručnim stožerom ma koliko ga intimno simpatizirali ili mu bili fanatični fanovi (što Luka Modrić nije ni krio), ni oduševljeni građani u masama ludog naroda niti država RH. Thompson je iskakanjem u prvi plan – već u Zračnoj luci u autobus bez krova među „vatrene“ i na pozornicu na zagrebačkom središnjem trgu – uneredio masovan, nepolitički, slavljenički ugođaj. Je li nekom stalo pretvoriti slavlje u nacionalistički dernek tipa Croatia über alles, kojem upravo Thompsonova pojava i estradne poruke trebaju doliti koju kantu kerozina više?

Kojem je pametnjakoviću iz organizacije dočeka „vatrenih“ u zagrebačkoj Zračnoj luci i popratnog osiguranja pala na um ludost pustiti estradnog pjevača Marka Perkovića Thompsona u otvoreni autobus voziti se na Trg bana Jelačića s reprezentativcima i izbornikom Zlatkom Dalićem? Jesu li oni znali tko je taj pjevač i što će urbi et orbi značiti njegova pojava kao – 23. „vatrenog“? Ako je Luka Modrić, kako se šuška, uveo Thompsona u autobus, je li izbornik Zlatko Dalić trebao biti dovoljno priseban, pa upozoriti kapetana reprezentacije na političke konotacije/posljedice tog neozbiljnog čina? Je li sam Thompson trebao biti dovoljno politički savjestan domoljub, pa se kloniti i najmanje mogućnosti da svojim postupkom izazove negativne ideološke konotacije/posljedice i izravne političke štete Hrvatskoj u svijetu i kod kuće?

Je li HNS imao nekog važnog u blizini, osim indiferentnog Davora Šukera, koji bi uljudno uzeo Thompsona pod ruku i izveo ustranu: „Gospodine Thompson, ovo je fešta naših nogometnih junaka i cijele Hrvatske, vama nikako nije mjesto s njima u autobusu“? I sve bi bilo u najboljem redu. Ovako, nije. Ispalo je loše. U autobusu, njegovim naslikavanjem s igračima i izbornikom Dalićem, selfijima koji su istog trena završavali na društvenim mrežama, naočigled cijelom svijetu. Ispalo je loše i na pozornici, gdje se ugurao u sredinu među slavljenike i pozirao medijima, kao onomad neprirodno u teatru predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović među baletane nakon premijere „Labuđeg jezara“ Petra I. Čajkovskog na pozornici zagrebačkog HNK. Bilo je loše i nakon pjesme „Lijepa li si“, koja Thompsonova izvedba navodno nije bila predviđena scenarijem i za koju nije znao ni sveznajući Milan Bandić, a hvalio se novinarima da se njega sve pitalo.

„Neka nam Marko otpjeva još jednu“, poderanim se glasom Modrić unio u gladne uši raspomamljenog mnoštva na Trgu. A onda su u općoj kakofoniji naprasno prekinuti „Geni kameni“ bez matrice, jer je HRT-ov voditelj Mirko Fodor prišao Thompsonu, nešto mu šaptao na uho i ovaj je nestao sa scene. Nitko od medijskih izvjestitelja nije objasnio što se zapravo zbilo, a u tv-izvješćima kasnije Marko Perković Thompson je jednostavno izostavljen. Kao da nije ni pjevao. Jer nije ni trebao pjevati. Ako ga Luka Modrić želi slušati – zbog zavičajne srodnosti kamenih gena? – nema frke. Neka si ga pozove u svoju raskošnu, bivšu vilu legendarnog „vatrenog“ Zvone Bobana u elitnom, sjevernom dijelu Zagreba, pa ga na obroncima Medvednice sluša do mile volje. Sâm ili s društvom. Dan i noć. A ima i čime platiti, ako baš „domoljublje“ i prijateljstvo drže neku šuškavu cijenu. Ma koliko da je od neki dan vlasnik kipića najbolji nogometaš na svijetu, Modrić – o kojem su pak na fasadama ispisane svakojake prostote otkad ga pravosuđe sumnjiči za lažno svjedočenje u korist Zdravka Mamića – nema pravo svojim glazbenim afinitetima i prijateljima opsjedati javnost.

Ni Thompsonom, koji je dijelu građana RH političko-ideološki ili glazbeno zazoran. Treba imati i ukusa i mjere. O političkom ehu da se i ne govori. Ni sam estradnjak nije pazio na mjeru kad je na svom službenom FB zidu odmah objavio video iz autobusa s „vatrenima“, uz provokativan komentar: „’Vatreni’ još jednom odgovorili političarima na pitanje žele li da im Thompson pjeva…“ O Plenkovićevom „ostvarenom jedinstvu i zajedništvu“, koje mu Thompson prokazuje kad mu se sprdne, svjedoče i komentari na društvenim mrežama nakon što se Mirko Fodor došaptavao s pjevačem prekinutih „Gena kamenih“. Zbori izvjesni Zdenko Selman iza ustaškog grba umjesto svoje fotke  da mu „nitko nemre taj dan pokvarit ni kopilad kao dolenčić i fodor i ina udbaška gamad koja se na kraju nije niti pozdravila s igračima već ih podmuklo otjerala s pozornice. Doći će dan kada će i oni biti otjerani s nogom u dupe jer ta gamad ne zaslužuje ništa bolje“. Vladimir Biondić: „Kad mu UDBAŠI brane nastup trebalo bi takvima zabraniti da hodaju po Hrvatskoj. Tko ne dopušta Thompsonu da pjeva taj ne mora niti živjeti u Hrvatskoj. Jure Bacelj: „vaše neukusne komentare ostavite za sebe! Svi patrioti za vas su ekstremi!“

Užas, dakako

Te poruke simbolizira pjevač koji ima velikih problema s dijelom domaće i strane javnosti, a nositelji tih poruka, fanovi i vjerna publika – odreda praktični katolici, „domoljubi“ i Hrvati od stoljeća sedmog! – razmišljaju na vlas isto kako se razmišljalo u doba tzv. kristalne noći i paljenja Reichstaga, odnosno u tzv. NDH za strahovlade ustaškog ratnog zločinca Ante Pavelića. Oni bi progonili, ubijali, istjerivali iz RH… Užas. A prva je četvrtina 21. stoljeća, tek! Nikakva bubamara, sportska srebra i zlata, hadezeovski oktroirano partijsko držanje ruke na šupljem organu reprezentativaca za izvođenja državne himne neće dovesti u bratski zagrljaj „Mi, Hrvati“ ove što bi ubijali i progonili ne toliko zbog Thompsona, nego zbog onog što on simbolizira, i one što ne žele ni čuti za Thompsona baš zbog toga što simbolizira. Užas, dakako.

„Kako mu netko može zabraniti pjevati kad on ne pjeva nego njače!“ – istjerivačima pak odgovara izvjesni Ivan Brlić. „Obersnel je jedan od tih koji mu brane da pjeva, ali obersnel zajedno s tobom više voli one koji pjevaju srbijanske narikače“, tolerantno do boli, jelte, odvraća neki Ivanan Ivanić, a Ivan Anić će: „Da, došel je sa crnim šalom i na krajevima u s kockicama. Hvala bogu nije bilo nijednog političara!!!“ Jedinstvo i zajedništvo, ljubav koju su nam donijeli nogometaši i te frazetine bez imalo mesa – za vola ubit’. To s društvenih mreža, gdje svakojaki pametnjakovići i notorni glupani otvaraju dušu, realnost je ove zemlje. Kad se pospreme crveno-bijeli kvadratići za neku drugu prigodu općenarodnog raspamećivanja, navijački šalovi i šeširi, a maheri u nogometnoj vlasti podijele „zarađenih“ na SP-u 28 milijuna eura, ljudi će odjednom shvatiti da je počelo drugo poluvrijeme slobodnog pada države. Na svim razinama.

Hoće li netko odgovarati za narušen ugled RH u svijetu zato što se kontroverzan pjevač Thompson muvao među novim nacionalnim ikonama i svojom pojavom na mjestu kojem ne pripada „ukrao“ dio srebrne svjetske slave? Je li redatelj slavljeničkog spektakla Krešimir Dolenčić, koji je profesionalno bez zamjerke odradio posao po primjerno poslaganom sadržaju na pozornici bez političara, čak i bez neizbježnog Bandića – nije vrag da su ga svezali negdje na Kamenitim vratima? – prisiljen otrpjeti upravo Marka Perkovića Thompsona da mu onim što simbolizira „iskoči“ ili izmijeni poruku što ju je Zagreb s „vatrenima“ želio prenijeti građanima RH i svijetu? Nećemo znati. Estradnjak radikalo desnih nazora ničim nije zaslužan za drugo mjesto na SP-u 2018 u Rusiji. Sada se srebro, drugo mjesto sve službenije počinje nazivati mjestom svjetskog nogometnog doprvaka/viceprvaka, jer ljepše zvuči i valjda zlatnije sjaji.

foto: Business Breaking News

Pjevač kojem je zbog estradne ikonografije, koketiranja s ustaštvom i „specifične“ za dom (ne)spremne publike zabranjeno nastupati u pola Europe – uključujući zemlje prvo i trećeplasirane nogometne reprezentacije na ovogodišnjem SP-u – ili u njima izaziva velika sporenja o svojim nastupima, naslikava se pred tv-kamerama sad s Lukom Modrićem, sad sa Zlatkom Dalićem, sad… Vidljiv navrh autobusa. Ide od jednog do drugog, prijateljski komuniciraju kao da su intimni od djetinjstva. Navijači u kilometarskim kostimiranim špalirima frenetično pozdravljaju/zahvaljuju „vatrenima“ za neočekivani užitak što su im priuštili svojim nezaboravnim igrama. Pa, dobro, ne zanima ih Thompson, žele vidjeti svoje junake s ruskih stadiona, s kojima su mjesec dana strepili, plakali od sreće i tuge… U toj sreći i tuzi nije bilo ideologije, domaćih prijepora, mržnje i životnog beznađa, pa se to nije smjelo ni provocirati puštanjem Thompsona u autobus i na pozornicu Banovom konju gotovo pod repom.

Ali netko jako ideološki nastran/zadrt iz prvog ešalona krivotvoritelja novije hrvatske povijesti, onih što se povijesno prepoznaju u tzv. hrvatskom jalu ili gnomi o tri Hrvata – pet stranaka, našao se zlorabiti opću političku, pa onda i širu društvenu zbunjolu oko endehazijskih sentimenata. Na raznim mjestima slavlja subverzivno podvaljujući tv-oku zastave ustaškog designa šahovnice ili međunarodno zabranjene paradržave u BiH, tzv. HZ/HR Herceg-Bosne (ukinuta Washingtonskim sporazumom, 1994.). Na čija prkosno upriličena svakog kolovoza obljetnička slavlja vlada RH šalje izaslanike. Te zastave – možda ne toliko i jedna ukrajinska kako bi, kaže vrli HTV-ov izvjestitelj, „Domagoj Vida bio zadovoljan“ – te Marko Perković Thompson s reprezentativcima poruka su civiliziranoj Europi i svijetu, koju su oni odmah razumjeli. Mala zemlja za veliki, svjetski pače nogomet, ali i ideološke blesavoće najniže vrsti.

Počelo je drugo poluvrijeme svakojakog hrvatskog ludila. S kvadratičastih tribina još odjekuje navijačka neumjerenost: „Croatia über alles!“ Političari najradije slušaju taj huk, koji će zloporabiti u svojim besmislenim filipikama o tome kako, eto, država baš njihovom zaslugom napreduje i cvjeta. U Bijednoj je Našoj sve baš naopako, a narod misli kako ih je nogomet vinuo u nebesa. Samom Svevišnjem uz desnu nogu, pa zato u stotinama tisuća izlaze na ulice i trgove pozdraviti „vatrene“. Kako masama malo treba da budu prevarene, izigrane i omlovažene, a osjećaju se sretno. Hrvatska se mainstream politika od samog tzv. državnog osamostaljenja na sva usta diči time da su naši sportaši najbolji ambasadori države i najstarijeg naroda u Europi, hrvatskog, što je licemjerje par excellence. Ne vjeruju ljudi, jer osjećaju kako žive lošije nego bi smjeli, ali – godi uhu. A političare larpurlartistika ništa ne stoji, pa..

Država u slijepom crijevu

Hlebincima itekako godi i nova himna „vatrenih“ milijunaša „Nije u šoldima sve“. Misle da je to istina. Uistinu nije u šoldima sve, ali danas se nogomet više ne igra iz ljubavi, entuzijazma i radi zdravlja, nego upravo zbog love, velike da se jedva može pojmiti, pa nogoloptačima jest „u šoldima sve“. Da nije, ne bi igrali. Recimo, Modrić je lani u proljeće iskeširao lijepih četiri milijuna eura Zvonimiru Bobanu za superluksuznu vilu na elitnom zagrebačkom Pantovčaku, gotovo pokraj čuvene Vile Weiss, površine 286 četvornih metara s 4370 kvadrata okućnice, izgrađenu 2010. godine, a vlada će mu, kao i ostatku vatrenih“, isplatiti ovih dana 10.000 eura nagrade za uspjeh na SP-u te slijedi respektabilna svotica nagrade od zarađenih 28 milijuna eura za plasman na drugo mjesto u svijetu. Narodu kruha i igara, nogometašima i prišipetljama lova, a muljatorima s vlasti – političke lovorike, selfiji s nacionalnim junacima, medijski poeni i koješta drugo što se dade upotrijebiti u predizbornim kampanjama. Bijednoj Našoj i dalje tavorenje u slijepom crijevu smislene državne skrbi. Tek, medalje i postolja ne daju se jesti, platiti njima račune za režije, školovati djecu, dobiti pristojan posao, plaću ili mirovinu… Kad sport zataji, pa izostane uspjeh, što je prirodno u toj vještini, sportisti više nisu ni ambasadori svoje zemlje niti su politici na radaru.

foto: BBC

„Zahvaljujem hrvatskom narodu i državi“, egzaltirano je, suznih očiju i drhtava glasa od nabujalih valjda čuvstava ili provale glumačkog „dara“ kazala u tv-kamere Kolinda Grabar-Kitarović. Kakve veze imaju narod i država (sic transit), a još manje ona kao predsjednica RH s trčanjem za bubamarom po travnjaku, zabijanjem/promašivanjem golova? S raspucavačkim ruskim ruletom nakon produžetaka? Ama baš nikakve. Ali demagogija je demagogija. Promašeni političari rado demagogiziraju, uvjereni da djeluju jako uvjerljivo i pametno. Sada će se svi razbježati na godišnji odmor, a od jeseni opet sve Jovo nanovo. Ništa ovo nogometno srebro vrijedno zlata neće učiniti boljim. Ni ljude, ni društvo niti poziciju RH u međunarodnoj zajednici.

U nogometu će i dalje zaudarati močvara, s istim krivcima i žrtvama, a „velikani“ Luka Modrić i Dejan Lovren – bez obzira na predvidljiv ishod – morat će dokazati na sudu da nisu lagali u korist odbjeglog, prvostupanjski osuđenog na 6,5 godina zatvora tzv. gazde hrvatskog nogometa Zdravka Mamića, da nisu s njim dijelili mutni novac te da mu nisu služili kao bankomat. Samo je HRT-ovom komentatoru Jošku Jeličiću, valjda mu je u pobjedničkoj euforiji zatajio osjećaj za građanske obveze prema državi, do toga da se toj dvojici uistinu zaslužnih „vatrenih“ skine „teret pod kojim moraju igrati“. Ma nemoj! Po toj se naopakoj logici ne mora odgovarati ni za ratni zločin, za pljačku državne blagajne ili obiteljsko nasilje, jer je netko „zaslužan“ za nešto državi (!?) jako važno? Ako su krali, varali i lagali pred zakonom, imaju biti primjerno kažnjeni. To nema nikakve veze sa zabijanjem golova za hrvatsku reprezentaciju. Kruške i šljive se ne zbrajaju. No, Bijedna je Naša i u tome egzemplar. Dakako, kad nisu posrijedi tzv. mali ljudi, koji vrijede državi samo kao – porezni obveznici, jeftina radna snaga i, kad zatreba, topovsko meso.

Naličje velikog nogometnog i postnogometnog spektakla, kad se stišaju strasti i ohlade glave, nešto je što će se morati podnijeti. Ma kako gorko bilo.

The post Srebro zlatnog sjaja s blatnim tufnama appeared first on Tacno.net.

foto: sportsoftheday

Poštenom građaninu, koji sizifovski trpi da ga veslaju oni što ne mogu preko noći, a ne znaju i ne žele preko dana, jednostavno se stropošta roleta guste noći preko organa vida i u takvoj pravnoj državi, dok mu ne dođe iz guzice u glavu, morat će čekati da mu – svane. A ne može svanuti, uvjeravaju ti što spuštaju rolete – preko noći. Ma lažu, debelo lažu i znaju da lažu. Baš kao što zagrebački suci znaju da debelo laže „hodajući mrtvac“ (kako ga ironizira ugledni  Ante Tomić), koji propisno ušahovničen puca od zdravlja, skače i slavi na ruskim tribinama, a dan-dva kasnije izigrava pred pravosuđem u domovini teškog bolesnika i jedva pokretnog nedužnika. Zna hrvatska pravda da „nedužnik“ laže, ali mu svejedno ništa neće. Kako bi preko noći, kad ne želi – preko dana? 

Marijan Vogrinec

U neka bolja prošla vremena, kad se živjelo siromašnije, sigurnije, druželjubivije i  socijalno postojanije, s dnevno osjetnim pomacima životnog standarda nabolje i međunarodno uvjerljivije, cijenjenom je Vjesnikovom redaktoru u rubrici unutarnje politike Jakši Mimici jednog dana puknuo film. „Ne može preko noći“, bila je istorodna demagoška mantra za nerad/neuspjeh u „komunističkom mraku“ – zbog koje je vrijednom Mimici prekipjelo – aktualnim u kapitalistički „rasvijetljenom hrvatskom Betlehemu“ strukturnim reformama (bez reformi, sic), strateškom partneru ili pravnoj državi u kojoj institucije rade svoj posao. Vjesnikov redaktor, koji nije pisao, nego samo profesionalno uljuđivao tuđe tekstove po regulama struke i zdrave pameti, nabrušen je zbog bujajućeg mentaliteta moja brigo prijeđi na drugog zasukao rukave i bacio se na još dobrodržeću Olivetticu Letteru 32. „A može li preko dana?“ – pitao je.

Redom je inteligentni Jakša Mimica, ne zazirući od partijskog Big Brothera – kakav ni danas usred „danjeg svjetla demokracije“ ne propušta upravo sadistički mijesiti već metastazirajuću profesiju – nanizao najvažnije, što se navodno „ne može preko noći“. Gotovo kao telefonski imenik. Ili avangardna refleksivna poezija u slobodnom stihu. I zaključio glosu od samo kartice teksta pitanjem: „A može li preko dana?“ Jer, logično, zašto ne bi moglo danju to što se ne može noću? Pouku o noći i danu, iz koje politika ni tada nije ništa shvatila, pa se ni vječno budan partijski Big Brother nije našao baviti redaktorom u tada vodećem dnevnopolitičkom listu u SR Hrvatskoj, čije se stajalište nije smjelo razlikovati od jednopartijskog/državnog, itekako bi se moralo opetovati – danas. Radi onog što će uslijediti sutra. Ne kao mȁna s neba, nego našim obiteljskim uzdanicama i njihovim uzdanicama kao bumerang posred čela.

Nerad, nesposobnost, kvaran mozak, podla usta i patološka savjest političkih vođa – što je urušilo bivšu 24-milijunsku zajedničku državu naroda i narodnosti u šest manje-više samoneodrživih bantustana s kosovskim čardakom ni na nebu ni na zemlji – pukom su nesrećom preživjeli, „domoljubno“ reciklirani u politikantske mimikrije za nasmijavanje svakog s dva zrna soli u glavi. Jer, ovi s vlasti – basnoslovno plaćeni zato što su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) – „poduzimaju mjere“ za pokretanje strukturnih reformi „o kojima ovisi bolja budućnost zemlje“, „transparentno“ traže strateškog partnera sa svježim kapitalom ili donose „zakonske okvire“ (sic, okvire?)  da institucije pravne države rade svoj posao… Dio ministara, pa i sam njihov šef Andrej Plenković, više ne izbjegavaju ni sparušen već smokvin list iz „komunističkog mraka“, što ga je u neka i žurnalistički bolja vremena ironizirao Vjesnikov redaktor Jakša Mimica. Naime, ta je velika redakcija – kao i sve manje profesionalne medijske sredine u Hrvatskoj, uključujući tada Radio Zagreb i Televiziju Zagreb – zapošljavao fakultetski obrazovane i redaktore i lektore, pa se samo iznimno moglo dogoditi da urednik objavi polupismen/nepismen tekst.

„Novohrvatski“ samo za „domoljube“

Danas je standard jezična nekompetencija u medijima. A upravo je jezik, uz nešto općeg akademskog znanja i poštenja, glavni alat u struci, bez kojeg se nitko ne bi smio baviti novinarstvom. Pa ni HRT-ov Davor Meštrović kojem nitko na hrvatskoj dalekovidnici ne zna reći kako ne smije opetovano govoriti „ove kolege“, jer je imenica kolega muškog roda, pa će u množini biti „ovi kolege“. Njegove kolegice i kolege, a nije riječ samo o egzemplarima, ne bi se smjeli „nadovezivati“, „slaviti protiv“, „praviti skauting“, „vršiti prihranu“, govoriti „po redu“ iza rednog broja (npr. treći, peti…), „više od nekoliko“, „vezano za“, „odvijao/odvio se“ (sastanak), govoriti „na temu“, raspravljati „u smjeru“, razbacivati se pleonazmima „no međutim“, mucati i ekati iza svake druge riječi, magareći kimati glavom dok sugovornik odgovara na pitanje, itsl. Neprofesionalnost i jezična nekompetencija, a zbrojeno – medijski shit. Ni javni nastupi političara koji – uglavnom nekompetentni za ono za što tvrde da su „preuzeli odgovornost“ – ne razlikuju se od takve i larpurlartistike tipa „cestovni pravci“ (a svaka je cesta krivulja) ili „hotelski kapaciteti“… Što nedostaje dobrim i razumljivim imenicama cesta i hotel? Nitko se ne bi smio baviti novinarstvom i politikom, ako bar korektno ne vlada standardnim materinskim, u RH imenovanim kao – hrvatski jezik.

Ne bi smio, u tom smislu, ministar zdravstva Milan Kujundžić soliti pamet javnosti o stanju u svom katastrofalno disfunkcionalnom resoru, a ne znati razliku između pojmova potrebno i potrebito. Naime, potrebito nije, kako on pogrešno upotrebljava, hrvatska inačica za valjda nehrvatsko – potrebno. A Kujundžić nije jedini koji bi zborio „novohrvatski“, kao svaki pravi „domoljub“, ali avaj, stručan je za liječenje bolesnika. I to, specijalistički, u gastroenterologiji i hepatologiji. U jeziku je samouk budući da više ne priznaje sve što su ga učili na nastavi materinskog jezika u školama bivše države, od lingvističke literature čita valjda samo neologističke inačice kakvima se služe tek učenici profesora Stjepana Babića u časopisu „Jeziku“ i agitpropovci Željke Markić na portalu Narod.hr. A to nije to kad je posrijedi neostrašćena jezična kompetencija za koju ne vrijedi to da se – ne može steći preko noći. Ni ne treba, stječe se preko dana.

Ali, evo, Kujundžić se sjetio i davnašnje, a sada reinkarnirane invalidske štake za nerad, nesposobnost i neučinkovitost obnašatelja neke od javnih vlasti/upravljanja te se svom svojim impozantnim korpusom oslonio na nju – ta, ne može preko noći. Ne kaže može li preko dana. Eeeee, u Bijednoj Našoj – baš kao u Bivšoj Zajedničkoj – ne može ni preko dana! Komentirajući novinarima činjenicu da je hrvatsko zdravstvo u prošle dvije godine, u njegovom mandatu, palo sa 16. na 35. mjesto među europskim zemljama, čak ispod Srbije, Crne Gore i Makedonije, Kujundžić je lakonski odgovorio: „Idemo korak po korak, brzih rješenja nema. Liste čekanja u bolnicama ne mogu se riješiti preko noći“. Kamo to korak po korak? Nizbrdo. Gubici zdravstva premašili su 8,5 milijardi kuna, veledrogerije oštro prijete obustavom isporuke lijekova bolnicama, jer ih ove ne plaćaju i po tri godine, sustavu prosječno već nedostaje 35 posto kadra,  liječnika i medicinskih sestara (na potezu od Osijeka do Zagreba više nema ni jednog ortodonta), ulaganja u opremu su ispod svake kritike… A Milan Kujundžić, koji slovi za najgoreg ministra u tom resoru otkad je RH, ide korak po korak, što njegov gazda u vladi Andrej Plenković stoički trpi. Sic transit.

Foto: Hrvoje Jelavić/pixsell

Javnost je upravo zgranuta Kujundžićevim prijedlogom – već s podužom bradom – da se drastičnim poskupljenjem duhanskih proizvoda i alkohola, spominje se i za više od 50 posto, uprihodi u državnoj blagajni dodatnih dvije milijarde kuna. Uz to ide skuplje dopunsko zdravstveno osiguranje, a pacijentima bez njega i skuplja participacija za svaki posjet liječniku. Iako „srebrno“ nogometno ludilo još medijski luduje – doduše, jenjava, ali… – a godišnjeodmorsko ljeto puca od euforije dolazaka/noćenja, vladajući su spremili set iznenađenja osiromašenim građanima za koja računaju da će proći ispod radara javne pozornosti. Ako baš ne, bit će po onoj da ne može sve preko noći, odnosno da se „o tome još moramo dogovoriti, čuti mišljenje koalicijskih partnera te upriličiti javno savjetovanje (terminološka novoizmišljotina za javnu raspravu), a onda idemo pred saborsku većinu“. Noć i dan hrvatske zbilje? Itekako.

Samozatajan i uvijek smiren ministar financija Zdravko Marić sazvao je u ponedjeljak socijalne partnere – sindikate i poslodavce – ne bi li ih izvijestio o epohanim vladinim mjerama s menija strateških reformi, snižavanja PDV-a, doprinosa na plaće i daljnjih poreznih rasterećenja, no pozvani su izašli sa sastanka razočaran. „Nismo čuli ni jedan konkretan prijedlog, nego općenite fraze o tome što treba učiniti“, kazali su. No, ministar je ipak bio malo nervozan u izjavi novinarima: teški se problemi, a većina ih je, kaže, naslijeđenih, ne mogu riješiti preko noći: „Već mi je malo neugodno stalno govoriti o tome da vlada radi na rasterećenju plaća, poboljšanju standarda građana i reformama. Konkretne mjere? Strpite se još malo…“ I Marićeva državna blagajna ide korak po korak, tako i socijala/demografija neuspješne ministrice Nade Murganić, pa resor regionalnog razvoja ministrice Gabrijele Žalac inkasiranjem europskog novca (zapravo povratom dijela članarine RH Uniji), itsl.

Ministar Zdravko Marić se i nedavno domišljato poslužio prekonoćnom štakom na vrlo skliskoj hrvatskoj gospodarskoj, društvenoj i moralnoj nizbrdici kad je, jamačno u premijerovo ime, bio prisiljen upozoriti zajapurenu, socijalno iznenada probuđenu predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović – za jednog od uistinu rijetkih dana kad nije izbivala iz zemlje – da egzistencijalno obilje i jata roda nad rodilištima jednostavno nisu mogući – preko noći. Te se noći dan-dva kasnije, jer se trenutna gazdarica bivše Titove vile na Pantovčaku nikako nije dala isključiti iz etera, sjetio i sam Plenković, pa urbi et orbi objavio da se radi o dugotrajnim negativnim trendovima, što ih je njegova vlada naslijedila u svoj njihovoj negativnosti, da ih želi preokrenuti, ali to ne ide preko noći, nego postupno, korak po korak prema boljitku. „Sve što se kvarilo svih prošlih godina i za svih prošlih vlada, mi ne možemo ispraviti – preko noći“, kaže.

Ali nije sasvim u pravu, jer lista prioriteta njegove momčadi u Banskim dvorima – na kojoj je upravo iskrsnulo 1000 novih automobila (220 milijuna kuna!) za predstavnike vlasti, o čemu ministri redom, „ništa ne znaju“ – dokazuje da ključni problemi zemlje i svakog pojedinog građanina nije moguće, ne želi ili nije sposoban riješiti ni – preko dana. Ni za svih dana svih godina makar i dvostrukog mandata. Noći se, jelte, ionako ne računaju. Jest da je Plenković naslijedio zapuštenu državu, ali to nije alibi. Nitko od njega ne traži da se muči za svoj narod po noći, bit će dostatno raditi savjesno i tih osam radnih sati – preko dana. Ali raditi, ne odgađati odluke, izbjegavati ih, skrivati se iza kojekakvih povjerenstava za svaku iole škakljiviju stvar, dodvoravati se ratnim veteranima, tzv. Crkvi u Hrvata te nekritički povlađivati Bruxellesu i Washingtonu…

Kad je neki dan novinar Nove TV Mislav Bago ispreskakao u Središnjem dnevniku vinkovačku ekonomisticu Gabrijelu Žalac, samodopadno figurirajuću na mjestu ministrice regionalnog razvoja i europskih fondova, javnosti je grubo servirana tužna istina da Hrvatska iz omotnice s 10,7 milijardi eura iz financijske perspektive 2014.-2020. godine povukla iz EU-a samo 15,03 posto novca. Zašto ne znatno, znatno više? Jesu li bili smetnja dan ili noć? Financijska pak perspektiva 2020.-2026. bit će Bijednoj Našoj omča oko vrata. Zbog Brexita, u EU blagajni bit će petnaestak milijardi eura manje zbog izostanka članarine Velike Britanije, a Hrvatska je već svrstana u kritičnu skupinu zemalja s Poljskom, Slovačkom, Češkom, Mađarskom, Bugarskom i Rumunjskom kojima će se smanjiti omotnice za pomoć iz zajedničkih sredstava. Ako su dosad bili problem stručna priprema i aplikacija programa, rokovi, ekipiranost te kvaliteta administracije koja na tome radi, vlastita nesnalažljivost i lijenost, što slijedi u odnosu na financijsku perspektivu 2020.-2026.? Žalac tvrdi da „napredujemo“.

Traži se strateški partner

Za razliku od kolegica i kolega u vladi, ministrica Žalac valjda radi i – noću. Dakako, ne mislimo na njezino troje djece već u mladoj dobi čime je, demografski osviještena, svijetao primjer ostalima u vladi, posebno demografskoj kolegici Murganić (jedno dijete; kćer), ali i pronataliteno strašno (larpurlartistički) zauzetoj gaf-predsjednici RH Grabar-Kitarović (dvoje djece; kćer i sin). Rádimo ljudi, ne laprdajmo u leru! Itekako se puno, jako, jako puno dobroga dade napraviti upravo – preko noći. Tim više, što je noć gušća. Eto, vlada je preko noći skucala pola milijarde kuna poreznih obveznika za sanaciju totalno posrnule brodogradnje (pulskog Uljanika), a gotovo isto toliko za spas od utapanja kutinskog giganta za proizvodnju umjetnih gnojiva Petrokemije. No, nema vajde bez – strateškog partnera. Hoće li se naći? Navodno hoće, ali se još ne zna koji je ni odakle je. No, strateški partner mora dojahati preko dana, na bijelom konju lipicancu i s punim bisagama šuškave kešovine. Inače, piši kući – propalo je.

Bijedna Naša jest država – doduše, ovisna o svemu i svačemu izvana, o Bruxellesu i Washingtonu ponajprije, vanjskopolitički apstraktna i diplomatski promiskuitetna do bola – koja će se očitovati i tim fenomenom, što izravno proturječi frazi da se nešto ne može preko noći. Ne može se, jelte, samo kad je u općem interesu i na zajedničko dobro, a itekako može preko noći kad je posrijedi privatan, klijentelistički, nepotistički ili bilo koji drugi koruptivan interes. Ista ta HDZ-ova nakaradnokoalicijska vlast, koja ne može preko noći – jer čeka sljedeću, predizbornu godinu – sniziti PDV barem za jedan posto, povisiti minimalnu plaću i sramotno niske mirovine, zauzeti se za bolji položaj radnika i socijalnu državu, može i preko noći i preko dana tjerati dužnosnički luksuz, bildati izdatke za vojsku, NATO, branitelje, tzv. Crkvu u Hrvata, itsl. I dok arči sirotinjsku kunu preopterećenih poreznih obveznika, kadra je prešutjeti prekonoćno premještanje osječkog suđenja za lažno svjedočenje Mamićevom bankomatu Luki Modriću u Zagreb. Ili, suglasiti se s DORH-ovim nalazom o tome da „nitko nije kriv“ za trovanje 90.000 ljudi u/oko Slavonskog Broda zagađenom vodom za piće.

Foto: Ivica Galović/PIXSEL

S obzirom na nogometno ludilo koje je poput tsunamija zgromilo cijelu zemlju, a u utorak i Livno, rodno mjesto izbornika Zlatka Dalića, te Luka Modrić ispao zaslužniji za drugo mjesto hrvatske reprezentacije na SP-u 2018 u Rusiji od vratara Danijela Subašića – bez kojeg Hrvatska ne bi ni privirila u četvrtfinale Mundijala – „normalno je“ osloboditi kapetana „vatrenih“ svake sumnje, nedajbože krivnje za navodno lažno svjedočenje u sporu protiv Zdravka Mamića (prvostrupanjski osuđenog na 6,5 godina zatvora; pobjeglog u BiH) i družine, kojima su Modrić i Dejan Lovren bili bankomat za pranje više od sto milijuna Dinamovih kuna. Koji će se sudac nakon općenarodnog kvadratičastog crveno-bijelog ludila, na pravdi boga, usuditi „nacionalnim herojima“ odrezati (ne)zasluženu kaznu? Netom prije kraja SP-a 2018, bivši je nogometaš Joško Jeličić, stalni komentator utakmica u HTV-ovom studiju Zabivake zdvajao kako Modrić (valjda i Lovren) „mora igrati pod ogromnim psihološkim opterećenjem zbog pravosudnog sumnjičenja u svojoj domovini“.

Kao, treba ga pustiti na miru, jer on zabija golove za RH, kolateralno milijune uredno sprema u privatne džepove, a zakon i pravna država ništa su prema tim „zaslugama“. Kretenizam na entu. Taj isti Modrić već je platio i milijun eura kazne u Španjolskoj da ne mora u zatvor zbog utaje poreza. Što je prema toj svoti sitna milijunska provizija za uslugu Mamićima, etc.!? Bagatela za koju prosječan radnik odvali cijeli radni vijek. I još ne zaradi toliko. Pitanje za drugi milijun eura: kako će u Zagrebu proći Luka Modrić pred čuvarima zakona i pravne države? Lišo, dakako. I Lovren također, bez obzira gdje se i kako okonča istraga. Službeno objašnjenje za hlebince glasilo je da se pravosudni predmet protiv Luke Modrića vraća iz Osijeka u Zagreb zbog „blizine njegova prebivališta i nižih troškova“, a prešućen je upravo ključan razlog preseljenja sudskog postupka protiv Zdravka Mamića i družine iz Zagreba u Osijek. Htjelo se izbjeći ili maksimalno otežati možebitnu sudsku pristranost zbog klijentelističkih ili političkih pritisaka sa strane. Sada se pritisci i pristranost više ne spominju, a je li hrvatsko pravosuđe reinkarnirana Djevica Marija osobno, svatko može zaključiti sam za sebe, jer je dokaza napretek.

Za pravosudnu sramotu do neba u Slavonskom Brodu, čijem se bezobraznom ishodu gorko izruguje cijela zemlja i zbog kojeg je jedino mogući krivac bez stida tužio sudu gradonačelnika Mirka Dusparu, jer je prijavio „nepoznatog počinitelja, premijer pak Plenković bešćutno kaže da je DORH utvrdio kako nitko nije kriv za kontaminiranje ugljikovodicima lokalnog vodovoda, a on – vjeruje DORH-u. Njegov ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Čorić – bez ikakvog srama pred obitelji, rodbinom, prijateljima, 90.000 oštećenih građana, koji su tjednima pili vodu iz cisterni ili je kupovali u prodavaonicama, te pred cijelom zemljom!? – nabusito je, s iritantnim smiješkom izjavio novinarima da se „zagađenje dogodilo slučajno“, a on „ne zna ni jedan način kako se slučajnost može spriječiti“. Uistinu treba imati obraz kao džon ili biti slučaj za psihijatrijsko promatranje, pa izvaliti takvu budalaštinu. Istodobno se i „domoljubno“ naslikavati s rukom na šupljem organu. Voli Hrvatsku i odgovoran je građanima!? Sic transit.

I takvi ljudi danas vode sve Bjedniju Našu, koja od lude crveno-bijele nogometne kvadratičnosti ne vidi dalje od nosa. Jer, ono što se ne može preko noći, eto, ne može se ni – preko dana. Ima li Hrvatska šanse? Nema s takvima, kakve politički infantilno favorizira u najboljem slučaju svaki drugi izašli pred biračke kutije.

Samo tri dana nakon što su „vatreni“ preuzeli nogometno srebro na onoj kišurini u Moskvi, objavljena je vijest – vidi timinga: usred općenarodnog ludila, kad ni Brođani ne znaju gdje im je glava, a gdje rep pred svojim 

Blago rečeno, neobična storija

Mandžukićem! – da je „Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu odbacilo kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zbog curenja naftnih derivata iz produktovoda, koji je za potrebe prenamjene (plinovod za rafineriju u Bosanskom Brodu, op. M.V.) ispitivala tvrtka Crodux“. A vlasnik tvrtke Crodux, hrvatski je šeik Ivan Čermak, umirovljeni general HV-a i žalbeno oslobođen krivnje za ratni zločin haaški uznik, danas pravi nacionalni heroj Domovinskog rata. Baš kao i njegovi suoptuženici za ista nedjela, pa nakon godina i godina iza rešetaka u Sheveningenu pušteni na slobodu – umirovljeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač. „Normalno je“, zar ne, da Čermak i njegov Crodux „nemaju blage veze“ s neopreznim trovanjem 90.000 Brođana koji, jelte, niti su bili u Haagu za ‘našu stvar’, nisu „zaslužni za hrvatsku slobodu i sve što danas imamo“ niti su vlasnici kompanije što vrti milijarde u businessu s Rusima.

Ni u toj blago je reći neobičnoj storiji ne da se ništa promijeniti, zasad, ni preko noći niti preko dana. Da komedija bude veća, „Županijsko državno odvjetništvo odbacilo je i sumnju u kaznenu odgovornost osoba koje su sudjelovale u procesu uzorkovanja vode i ispitivanja njezine kakvoće. Tijekom istrage na terenu policija je izuzela brojne uzorke tla i vode koji su analizirani u Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja ‘Ivan Vučetić’ u Zagrebu, u uzorcima vode nađeni su tragovi komponenti teških naftnih frakcija, u koje spadaju motorna ulja, parafini, sredstva za podmazivanje i drugo, te se u nalazu zaključuje kako je vjerojatno da je do onečišćenja uzoraka vode došlo slučajno“. Pa ne može onda ekološki ministar Čorić valjda biti pametniji od službenog nalaza institucije koja radi svoj posao!?

Pametnom dosta, kažu u onoj tv-reklai za namještaj. Poštenom građaninu, koji sizifovski trpi da ga veslaju oni što ne mogu preko noći, a ne znaju i ne žele preko dana, jednostavno se stropošta roleta guste noći preko organa vida i u takvoj pravnoj državi, dok mu ne dođe iz guzice u glavu, morat će čekati da mu – svane. A ne može svanuti, uvjeravaju ti što spuštaju rolete – preko noći. Ma lažu, debelo lažu i znaju da lažu. Baš kao što zagrebački suci znaju da debelo laže „hodajući mrtvac“ (kako ga ironizira ugledni  Ante Tomić), koji propisno ušahovničen puca od zdravlja, skače i slavi na ruskim tribinama, a dan-dva kasnije izigrava pred pravosuđem u domovini teškog bolesnika i jedva pokretnog nedužnika. Zna hrvatska pravda da „nedužnik“ laže, ali mu svejedno ništa neće. Kako bi preko noći, kad ne želi – preko dana?

The post Ako ne može „preko noći“, može li „preko dana“? appeared first on Tacno.net.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Gotovo 50 posto žitelja RH je protiv uvođenja eura kao službene, državne valute, a tek 8,7 posto za. No 39,8 posto anketiranih drži da Hrvatska treba uvesti euro, ali tek kada se uspostave odgovarajući gospodarski uvjeti. Sada tih uvjeta još nema ni na horizontu, unatoč svim hvalospjevima o napretku što vladajućima, prirodno, ne silaze s jezika. A kako bi drukčije građani znali koliko im je dobro i u kako sretnoj zemlji imaju sreću živjeti – da im to vladajući ne kažu? Moraju im reći, jer računaju na njihove glasove. Kada god izbori bili. Najtragičniji su odgovori ispitanika o uspješnosti djelovanja hrvatskih predstavnika u Uniji: „najviše ih je, čak 81,4 posto, uvjerenja da Hrvatska bespogovorno sluša veće članice EU-a; hrvatski političari ne uspijevaju se izboriti za interese RH“ 

Marijan Vogrinec

Upravo je u najvećoj crveno-bijeloj euforiji nacionalnih kvadratića zbog svjetskog nogometnog srebra na SP-u 2018 u Rusiji ikad viđenoj u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj prohujao poput avetinjske sjene indikativan nadnevak – punih pet godina otkako je Republika Hrvatska službeno primljena u Europsku uniju ili, kako to vole reći ovdašnji raspamećeni politički poslovođe kapitalističkih interesa Zapada, u „obitelj kojoj oduvijek pripadamo“. Zbog nogometnog spektakla kruha i igara, ništa drugo jednostavno nije imalo šanse probiti se pod svjetla pozornice, a bilo bi itekako vrijedno. Neki politolozi i ekonomski analitičari već su unaprijed pokušali zbrojiti dva i dva dobitaka i gubitaka od članstva RH u Uniji, ali – ovisno o ideološkim uvjerenjima, pristupima, metodama i koječim statistički apsolutne većine sličnim – ni rezultati im nisu isti i, što uopće nije čudno, nerijetko se dijametralno razlikuju od javnih refleksija vladajućih struktura. Ugrubo, nije sve crno i beznadno, ali je daleko od lažne pozlate i nekritičke apologije neznatnog dijela hrvatskog društva, koji je osobno jako profitirao od članstva u Uniji.

Skor prve petoljetke u toplom domu „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ – obilježen krahom životnog standarda, iseljavanjem oko 300.000 ljudi iz RH u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, tzv. bijelom kugom koja godišnje čini negativnu razliku između nataliteta i mortaliteta za prosječno više od 11.000 duša, dužničkim ropstvom za 325.000 žitelja i svom negativom koja to prati – svodi se na prostoseljački zaključak najvećeg broja građana sve Bjednije Naše da su temeljito iznevjerena politička obećanja i nade o životu dostojnom čovjeka. Plaće i mirovine nisu ni približne europskim, socijalna i radna prava podsjećaju na ona u predindustrijsko doba u Velikoj Britaniji i Njemačkoj, a RH je po svim ključnim kriterijima razvijenosti spao na pretposljednje mjesto među 28 zemalja EU-a. Nešto je lošija samo Bugarska. Danom 1. srpnja 2013., nakon što su tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor stavili svoje autografe na pristupni dokument, državni je suverenitet RH ustupljen Bruxellesu, baš kao i vojni/obrambeni 1. travnja 2009. NATO-u. I to je to.

Sve nakon toga je povijest gospodarske, društvene i moralne nizbrdice, koja bolno udara po državnom proračunu, žitelje čini nezadovoljnim zdravljem vlastite domovine, ubija u njima svaku nadu u bolje sutra, čini ih apatičnim… Iznuđeni referendum zbog kojeg se zakonski mijenjalo cenzus prolaznosti (većina izašlih na birališta umjesto apsolutne većine svih registriranih s izbornim pravom) služi i danas političarima na vlasti u RH te vrhu Unijine birokracije u Bruxellesu kao dokaz narodne volje te modus operandi za sve što se bitno odlučivalo u/o Uniji, a tiče se i nacionalnog/državnog interesa Bijedne Naše. Trenutno je frka s pulskim brodogradilištem Uljanikom, kojem je još SDP-ov koalicijska vlada odobrila državna jamstva za 350 milijuna eura čisto operativnog novca (plaće radnika, materijal za gradnju brodova, neophodna davanja iz poslovanja, itsl. troškovi), a sada se škver našao u programiranoj (?) stisci, posao nije obavljen, novca nema i škverani žele aktivirati – državna jamstva. Pa bi novca bilo. I jamačno nemaju otkud vratiti posuđenih više od pola milijarde „bratskom“ škveru u Rijeci (3. maj), koji je nagomilao gubitke i našao se pred zidom.

Eutanazija škverova

Eeee, sad se i vlada zatekla u nebranom grožđu, jer i tu Bruxelles ima zadnju riječ, pa je na brzaka poslala u sjedište EU-a na odobrenje plan restrukturiranja Uljanika. Tajnovito, da nitko ne zna što u njemu piše, je li time dovedeno u pitanje partnerstvo s multimilijunašem iz Južne Afrike Dnkom Končarom i je li u to uključen i nekretninski business. Dakle, o sudbini Uljanika neće se odlučiti u tom škveru, u Gradu Puli, u Istarskoj županiji ili u Zagrebu, što bi bilo logično, jer su sve te niše u državi RH, nego će to učiniti činovnici – u Bruxellesu. Hoće li EU dopustiti rasplet događaja na način kako su to smislili premijer Plenković i njegova polit-interesna skupina, gdje se mutno isprepliću državni novac (jamstva) i privatni imovinski apetiti, ostaje vidjeti, ali jest već sada vidljivo da RH gubi brodogradnju.

Hrvatska je tradicionalno i pomorska zemlja koja je stoljećima u nebrojenim velikim i malim škverovima gradila brodove i za sebe i za cijeli svijet, a njezini su pomorci bili cijenjeni na svim morima i oceanima, na svojim i tuđim brodovima. U bivšoj pak SFR Jugoslaviji, brodogradilište Uljanik u Puli spadalo je u sam svjetski vrh, zajedno s 3. majem u Rijeci, škverovima u Splitu, Trogiru, Šibeniku, Kraljevici, Betini, na Korčuli… Danas umiru i posljednji veći navozi, s kojih se još samo tu i tamo porine novogradnja od koje autoritetima za tu vrst proizvoda zastane dah. Brodogradilište Uljanik spadalo je u sam vrh i nakon što su ostala restrukturirana uglavnom po principu ključ u bravu, ali se sada i ono našlo u situaciji biti – ne biti. Zapravo, više ne biti, nego biti.

Ulaskom RH u Uniju – čije su veće i moćnije članice Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Italija, Poljska… brodogradilišno respektabilni na globalnom tržištu – mala zemlja za velike razvojne promašaje pokorno je i maloumno pristala odreći se svoje stoljetne pomorske tradicije i brodograđevne industrije. Politika je godinama jedno govorila, a drugo radila ne bi li škverovi postali preskupi i nekonkurentni. Unatoč, kao u slučaju Uljanika, prepunim knjigama narudžbi. Nije nerazumljivo zašto EU ne treba brodogradilišta u RH, ali jest blesavo da to bespogovorno odobravaju i desne i lijeve vlasti RH. Za čije babe zdravlje? Za iste one babe na megakapitalističkom Zapadu, koja je ciljano više od dva desetljeća pripremala teren za sve što je karakteriziralo prvu petoljetku hrvatskog članstva u Uniji (i devet godina u NATO-u), odnosno što se danas događa u brodogradnji i cjelokupnoj industriji, poljodjelstvu, itsl. u RH.

Foto: Goran Šebelić / CROPIX

Gradi li Uljanik ili bilo tko u RH novi brod, bez obzira tko je i odakle naručitelj, škver mora kupiti u inozemstvu gotovo sav materijal: od čeličnih limova, kablova i boje do agregata i stroja. Uz milijun vrsta drugog potrošnog materijala, pa čak alata, i da stvar bude tragikomičnija – uvesti iz inozemstva radnike. Više nema domaćih tvornica – a bilo ih je do 1990. krcata periferija Zagreba i doslovno svih većih gradova u Hrvatskoj – koje su proizvodile ne samo brodske dijelove (čelične limove, električne kablove i agregate, strojeve, boje, plastiku…); u školama zjape prazne klupe za zavarivače, montere, brodocjevare… Budući da je nakon 1990. uništena naslijeđena industrija u rangu srednjerezvijene europske zemlje – „nerentabilni socijalistički mastodonti“ bili su dobri samo za „domoljubnu“ pljačku u tzv. ratnoprofiterskoj pretvorbi, sic transit! – pa poljoprivreda, stočarstvo i ribarstvo, financije su gotovo bez ostatka preuzeli mutni bjelosvjetski lihvari, a Katolička crkva i braniteljski vođe manjeg dijela od 1350 udruga „vlast“ nad dušama, sviješću i savješću svih koji „vole Hrvatsku“, Bijedna je Naša bila zrela tog 1. srpnja 2013. godine svući do koljena svoje već šporkane i više puta loše zakrpane gaće. A nakon pet godina?

„Iako ne možemo sasvim izolirati koji su to učinci članstva na naše gospodarstvo od drugih učinaka, ipak danas, pet godina kasnije, možemo zaključiti da je došlo do makroekonomske stabilizacije, porasta izvoza i ono što je bitno da su se naše tvrtke konsolidirale i da nalaze sve više i više mogućnosti na tom europskom prostoru kako za izvoz tako, naravno, za javne nabave i sve druge pozitivne aspekte članstva“, kazala je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, kako prenosi Hina, uključujući se s đurđevačke „Picokijade“ izravno u HTV-ovu posebnu emisiju „Pet godina članstva RH u EU“. „Druga prednost jesu slobode kretanja u sklopu jedinstvenog tržišta koje omogućuju mobilnost nšim ljudima, dakle strudiranje, zapošljavanje. Život u inozemstvu, u drugim državama članicama EU-a i, naravno, mnoge poslovne prilike za naše gospodarstvo, za naše tvrtke, bile one male, srednje ili velike. No, nismo definirali što je to što želimo konkretno od samog članstva, koji su naši ciljevi, specifični interesi i, naravno, kako ćemo iskoristiti sredstva iz fondova EU-a. Mislim da inicijalno programiranje nije bilo dobro, i nije se tražilo predfinanciranje koje se može tražiti u toj fazi. Sada je nažalost prekasno za to.“

Je li Hrvatska grlom u jagode ili kao guska u magli srljala pod Unijine skute, naivno držeći da će ju „obitelj kojoj oduvijek pripada“ – gorka je istina: kao kolonijalno roblje ili ovce za striženje, odnosno po potrebi prvo topovsko meso na najisturenijim ćukama! – prihvatiti kao izgubljenu mezimicu te ju posjesti na ravnopravno, ako ne i počasno  mjesto za svojim ekonomskim i političkim stolom. A to se svih prošlih pet godina nije dogodilo. Niti će se dogoditi. Hrvatski građani su to iskusili i ostali razočarani. Oni pak koji su bili srcem i dušom za „europejsku internacionalizaciju“ i te „globalističke“ priče, osjetno su se – ohladili. A politička kasta, kojoj je članstvom RH u EU pala sjekira u med, jer uživaju/apliciraju na nevjerojatno unosne apanaže u birokratskom aparatu u zemlji, u Bruxellesu ili Strasbourgu, zborno tepaju razočaranim sunarodnjacima čuveni Krležin stih: „Ni med cvetjem ni prvice“. I nije.

Netko jest med cvetjem, med fijolice, a netko je – većina nasanjkanih nezadovoljnika – samo smardljivi terputec, jalnuš, tvardogutec. Pa traži kruha u Irskoj, i gdje god je malo bolje nego tu, gdje su ga „domoljubi“ i „hrvatski idelisti“ prevarili da je „svoj na svome“. Sic transit. Zapravo, svoji su na svome ovdje strani vlasnici vjerovničkih prava na sve što iole vrijedi i vrijedit će u Hrvatskoj. Pa i vlasnici ovdašnjih žitelja. Tu činjenicu ne samo da Unija u prvih pet godina članstva RH nije okrenula u hrvatsku korist niti je RH bio spreman izvući za sebe sve što se obećavalo i moglo, nego se u nekim područjima katastrofalno pogoršalo. Recimo, iskorištenost europskih fondova u sadašnjoj financijskoj perspektivi do 2020. godine premršavih je 11 posto od 10,7 milijardi raspoloživih eura, a ugovoreno je tek 40 posto. Ministrica Gabrijela Žalac je na čelu eurofondovskog, jednog od najneuspješnijih resora Plenkovićeve vlade.

Nema kapaciteta

Osim megalomanskih obećanja za razdoblje do kraja 2020., odnosno 2023. – kada garant više neće biti ministrica, a tvrdi da će RH dotad biti među najuspješnijima u EU u povlačenju novca iz eurofondova – od nje se ništa ozbiljnije i ne može očekivati. Hadezeovka iz Vinkovaca jednostavno nema taj kapacitet za učiniti više. Ima neke druge kapacitete, ali nebitne za iznimno važan posao koji joj je povjeren.

No, sve to nije spriječilo državni vrh da u povodu pete obljetnice članstva RH u EU organizira svečani koncert u zagrebačkom HNK, kojem su nazočili samo odabrani te prigodno zaključili – a što bi drugo? – da je prva petoljetka imala „pozitivan učinak na hrvatsko gospodarstvo koje se oporavlja i raste, a dobri gospodarski rezultati i promjena društvenog ozračja smanjit će potrebu za iseljavanjem hrvatskih građana“. Naravno da premijer Andrej Plenković, karijerno opsjednut Unijom, u toj prigodi neće kazati ništa manje vrijedno od tvrdnje da se, osobito za njegova mandata, „Hrvatska kvalitetno pozicionirala kao uvažena članica Unije te su ekonomski učinci članstva očiti“. Jer, precizira, „RH u smislu gospodarskih pokazatelja od članstva u EU do danas raste, oporavlja se. Nakon recesije koja je bila koristimo dodatnu vrijednost europskog proračuna i europskih fondova te zajedničkog tržišta i politika. No, treba proći još točno pet godina da se napravi rezime o pravim efektima na hrvatsko gospodarstvo i društvo, ali mislim da smo sada uređeniji, kvalitetniji, predvidljiviji, prepoznatljiviji nego što smo bili ranije i na tom tragu ćemo nastaviti našu politiku“.

Jest taj diskurs o uspjesima i benefitima članstva RH u EU u velikom raskoraku s dnevnom zbiljom, koja ukazuje na potpuno suprotne činjenice, pa se i premijer u tom smislu ipak nije mogao oteti kanti već pripremljenog pepela za posipavanje političkih glava: „Jest da je Hrvatska pogođena visokim valom iseljavanja stanovništva, ali nije prva članica iz koje je otišao veliki broj ljudi; to se dogodilo i Poljskoj i Rumunjskoj“. Uvjeren je da će se iseljavanje zaustaviti, pa i iseljeni vraćati u zemlju „promjenom društvenog ozračja u RH i postizanjem boljih gospodarskih rezultata“.

U Hrvatskoj upravo boravi dvjestotinjak uspješnih poslovnih ljudi iz cijelog svijeta, okupljenih u ekskluzivnu američku asocijaciju Chief Executive Organization (CEO), koji su u sklopu krstarenja od Italije do Turske posjetili Šibenik i Dubrovnik. Tu je prigodu u Šibeniku iskoristila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kako bi im predstavila investicijsku klimu u RH i pozvala ih na ulaganja. „Neću reći da je Hrvatska samo mala zemlja budući da je zemlja velika onoliko koliko se velikom učini, a mi imamo velike snove i otvoreni smo za posao“, naglasila je i odmah tome dodala svoju već olinjalu vanjskopolitičku fiks-ideju o „tri mora“ (Baltik-Crno more-Jadran) i energetski trumpizam s LNG terminalom za ukapljeni plin na otoku Krku, čime će „RH postati jednim od najjačih energetskih igrača centralne Europe“. Tu su, dakako, geostrateški položaj između zapadne i jugoistočne Europe, turizam, itsl.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Dobro, u takvim se prigodama – a hrvatska gaf-predsjednica ne može bez blještavila pozornice ni prepotentnog soliranja mimo svojih ustavnih ovlasti i operativne moći – ne govori da poduzetnik u RH mora računati s milijun birokratskih i prepreka političke te pravne nestabilnosti, koje se bitno mijenjaju svakom promjenom vlasti. Gotovo 600 (para)fiskalnih nameta i beton-korumpirana, neprobojna državna birokracija zagorčat će život svakom ulagaču čim se pojavi s idejom za poslovanje na balkanskom kifliću. Čuvenom švedskom koncernu Ikei trebalo je punih sedam godina samo za skupljanje bezbrojnih odobrenja/“papira“ za otvaranje prodajnog centra u Rugvici nedaleko od Zagreba, sic transit. LNG je povelik upitnik budući da je Europa većinom ovisna o jeftinijim, bližim i dostupnijim ruskim energentima. Osobito velika Njemačka koja gradi i novi dobavni pravac velikog kapasiteta Sjeverni tok 2. Što će im, npr. američki san Grabar-Kitarović – Trump o dobavnom plinskom pravcu via Omišalj na otoku Krku i RH kao „jedan od najjačih energetskih igrača centralne Europe“? Za hren ribat’.

Zanimljiva je caka sa šibenskog susreta predsjednice RH s međunarodnim poslovnim ljudima asocijacije CEO, koja vjerojatno najbolje ilustrira stanje ekonomske i političke ozbiljnosti – za investicije spremne Bijedne Naše. Grabar-Kitarović je, već kako to ona voli, proglasila svoju zemlju Eldoradom za investitore, a njezin stranački drug iz HDZ-a Željko Burić na poziciji gradonačelnika Šibenika okrenuo je ćurak naopako: „Ne bih rekao da postoje direktni poslovni kontakti, ali u Šibeniku se priprema niz zanimljivih ulaganja i sigurno je da ugledni poslovni ljudi iz moćnih država to prate i znaju“. Da nije turizma, nekada moćan industrijski Šibenik danas bi bio slijepo crijevo u državi iz kojeg bi se moralo trbuhom za kruhom iseliti i preostalo stanovništvo.

Prema istraživanju rejtinške agencije Ipsos plus za Dnevnik Nove TV, 45,4 posto od 606 ispitanika RH po stratificiranom slučajnom i nacionalno reprezentativnom uzorku ocjenjuje da je Bijedna Naša u prvih pet godina podjednako imala i štete i koristi od članstva u Uniji. Samo ih 28,4 smatra da je imala više koristi, a 23,1 posto da je imala više štete. Istraživanje je provedeno od 21. do 28 lipnja 2018. Otprilike je isti omjer odgovora bio i na pitanje jesu li osobno osjetili više koristi ili više štete. Prednosti od povlačenja euronovca u velikoj mjeri je osjetilo 11 posto ispitanika, u manjoj 17 posto, a 36 posto drži da je sve ostalo isto. U vezi s dostupnošću kvalitetne hrane, 51 posto građana drži da se ništa nije promijenilo nabolje. Dapače. Četrdeset pet posto ljudi je u velikoj mjeri osjetilo nedostatke zbog iseljavanja ljudi iz RH, a svaki četvrti ispitanik u velikoj je mjeri osjetio nedostatke radi otežane poljoprivredne proizvoidnje (RH više nema dovoljno vlastite hrane za opskrbiti već manje od četiri milijuna svojih žitelja). Svaki treći pak smatra povećanje administracije velikim problemom.

Politička poslušnost

Gotovo 50 posto žitelja RH je protiv uvođenja eura kao službene, državne valute, a tek 8,7 posto za. No 39,8 posto anketiranih drži da Hrvatska treba uvesti euro, ali tek kada se uspostave odgovarajući gospodarski uvjeti. Sada tih uvjeta još nema ni na horizontu, unatoč svim hvalospjevima o napretku što vladajućima, prirodno, ne silaze s jezika. A kako bi drukčije građani znali koliko im je dobro i u kako sretnoj zemlji imaju sreću živjeti – da im to vladajući ne kažu? Moraju im reći, jer računaju na njihove glasove. Kada god izbori bili. Najtragičniji su odgovori ispitanika o uspješnosti djelovanja hrvatskih predstavnika u Uniji: „najviše ih je, čak 81,4 posto, uvjerenja da Hrvatska bespogovorno sluša veće članice EU-a; hrvatski političari ne uspijevaju se izboriti za interese RH“.

Zanimljivo u tom smislu, ali samo kao šuplja retorika protokolarne predsjednice RH koja ni o čemu bitnom ne odlučuje, zvuče riječi Grabar-Kitarović s konferencije koju je o prvoj petoljetci RH u Uniji upriličio Večernji list: „Držim da je naša zajednička odgovornost osigurati vodstvo i vratiti povjerenje naših ljudi u europski projekt. U svim našim promišljanjima o budućnosti EU-a, li i Hrvatske, moramo nastaviti biti vođeni najboljim interesom naših građana i usredotočiti se na aktivnosti EU-a na područjima, gdje ona može dati većinu opipljivih prednosti i stvoriti najveću dodanu vrijednost za njih. To je nešto, što pokušavamo postići Inicijativom triju mora. Zajedno s 11 srednjoeuropskih država članica pokrenuli smo Inicijativu triju mora kako bismo smanjili razvojni jaz između tzv. ‘stare’ i ‘nove’ Europe te potaknuli daljnju koheziju europskog prostora kroz gospodarsko i infrastrukturno povezivanje država srednje Europe. (…) Hrvatska ima sve predispozicije postati ‘Hrvatska kakvu trebamo’“.

E sad, kad bi njezine inicijative i bezbrojna „ekonomski prosperitetna“ putovanja po svijetu bili korespondentni s inicijativama i premijerovim svako malo hodočašćima u glavne domove „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“, puna šaka brade. Možda bi tada i prva petoljetka članstva RH u EU bila krupan razlog za slavlje. Ovako, to je petoljetka kraha životnog standarda, iseljavanja i bijele kuge u zemlji koju je, prenavljaju se vrli „domoljubi“, Bog namijenio – samom sebi. Valjda za umirovljeničke dane, tko zna?

The post Prva petoljetka kraha životnog standarda, iseljavanja i bijele kuge appeared first on Tacno.net.

Foto: People and Portraits

U utorak 31.07.2018.g., Štefica – urednica portala tacno.net u popodnevnim satima objavljuje moj tekst: Oprosti mi Majo! Reakcije i čitanost odlični. Obećavam nastavak. Nakon dogovora u Crvenom krstu Mostara, dva dana kasnije u četvrtak u 8,30 sati sam u kući dobrih i humanih ljudi.

Spakovali su obroke za 150 unesrećenih u Salakovcu. Krećemo. Vozač, glavna kuharica, moja malenkost i sedamnaestogodišnji mladić s prslukom i oznakama Crvenog krsta. Pretpostavljam, zaposlen u ovoj organizaciji, pa ga više reda radi upitah: Ko si i kako ide? Slijedi iznenađujući odgovor: Ja sam Adi Humačkić. Sa roditeljima živim i idem u srednju školu u Bejrutu. Sad sam na ljetnjem raspustu pa sam došao kod dede i nene u Mostar. Umjesto na more, ovo ljeto ću volontirati u Crvenom krstu i pomagati im. Ostadoh zatečen, pa nakon par minuta jedva izustih: Svaka ti čast.

Oni pošli da podijele nafaku, a ja da upoznam moju devetogodišnju drugaricu Maju. Pričao mi Stefan M Detrich, humanitarac i dobri čovjek iz Švicarske, da je u Salakovcu Maja iz Avganistana. Govori naš jezik i najbolji je prevodilac kog je imao priliku upoznati.

U jednoj od prostorija, ovog za naše prilike prelijepo uređenog naselja, čekam Maju i njene roditelje. Stiže otac Muhamed, majka Fatima, a nekoliko koraka ispred njih, moja drugarica Maja. Upoznajemo se. Kulturni i obrazovani ljudi, zaključujem, bez dvoumljenja.

A Maja?

Radoznala i znatiželjna. Stamena i odlučna, ne kao da joj je devet, nego više od devetnaest godina. Pa priča: Iz Hirata u Avganistanu odlazim u stomaku moje majke Fatime. Zbog toga i ne znam tamo nikoga. Iz Avganistana u Iran, iz Irana u Grčku, iz Grčke u Bugarsku. Potom, četiri godine u kampu Principovac kod Šida, gdje sam i naučila vaš jezik. A Majin jezik, kako god ga mi zvali, mnogo je, vjerujte mi bolji, od onih što su ga u našim školama redovno završili kroz prvu petoljetku.

Pitam, a Maja kratko i jasno odgovara: U Srbiji mi je bilo dobro, u Bosni i ovdje u Salakovcu mi je baš dobro. Prije par dana sam pala na stadionu, pa sam završila u bolnici. Zašili su ranu, pijem lijekove, idem na kontrolu, ali kao što vidite čiko, ponavlja Maja, meni je baš dobro, ali ne idem više na stadion. Maja, priča li priča, kao da se znamo čitavu deceniju, ili bar onih njenih devet godina. Ponekad roditeljima prevede to što nas dvoje ćakulamo. Mašta i dvoumi se Maja, hoće li biti doktorica i pomagati ljudima, ili će prevoditi da se ljudi bolje upoznaju i zbliže. Da pričaju, a da ne ratuju. Već smo se sprijateljili pa pitam svoju drugaricu Maju: A što bi Majo, voljela da imaš, možda već danas, ili sutra, najkasnije? Kao da je očekivala, odmah i bez dvoumljenja, odgovorila je:

“Čiko, ja bih bila najsretnija da imam svoj bicikl”.

Spremno kao i Maja, odgovorih: Pa imaćeš ga. A kada, opet će Maja? Pa danas, a sutra najkasnije.

Ispratila me Maja zajedno sa svojim roditeljima do kapije i opet bar tri puta ponovila: A kad ću dobiti bicikl?

Pozvao sam stražara i zamolio ga da za moju Maju donese stolicu, da me sačeka tu na portirnici i da će najdalje za sat vremena, biciklo biti u naselju. I Majino, svakako.

I tako bi.

Ostavljam tebi, prijatelju moj koji ovo čitaš, da zamišljaš Majinu sreću, koju ja sada i odmah nakon susreta s Majom, ne umijem opisati.

Meni su zato ostale tri predivne fotografije koje sam nazvao: Maja, biciklo i ja.

Ostalo je i ono najvrednije, Majino mahanje i poruka:

Hvala ti čiko!

O svemu i naširoko nekom drugom prilikom, ili kad se slegnu utisci.

Obećavam!

The post OPROSTI MI MAJO! (nastavak priče) appeared first on Tacno.net.

 Foto Nikola Vilić, Nikša Stipaničev, Robert Fajt / HANZA MEDIA, MORH

Ako išta dođe glave Bijednoj Našoj, to će biti prenemaganje, neskromnost, egoizam, kompleks vrijednosti/važnosti bez pokrića… Država koja se maloumno odrekla svega što je vrijedilo iz prošlosti i što je pozitivno baštinila iz desetljeća života u socijalizmu, srušila srate vrijednosti, a nije ih nadomjestila općeprihvatljivim novim, dapače, nema budućnost o kakvoj su zborili državni prvaci za praznika VRA Oluje u Kninu, službeno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Tu budućnost moraju izgraditi neki novi ljudi, čestitiji i svjesniji općeg dobra 

Marijan Vogrinec

Kninska proslava u nedjelju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, 5. kolovoza, prošla je bez zvižduka državnom vrhu – zbog kojeg je straha fešta navodno premještena u ranije jutarnje sate – ali ne bez zajedljive primjedbe šefa veteranske udruge „Tigrova“, jedne od 1350 takvih, bivšeg zagrebačkog šatoraša Ilije Vučemilovića da ta obljetnica „ne smije biti proslava političke elite“, nego hrvatskih branitelja i naroda koji se klanja pobjedi svoje vojske u Domovinskom ratu. No, tu je prigodu, na kojoj su se 2012.-2015. lomila koplja notornog bezobrazluka, primitivizma i nepoštivanja institucija vlastite države, što su protiv SDP-ovog predsjednika RH Ive Josipovića i koalicijske vlade Zorana Milanovića demonstrirale organizirane skupine ucrnjenih zviždača i izvikivača epiteta kućnog neodgoja, ove godine zamijenila jaka sinergija vladajuće kaste i HRT-a u bljutavom podilaženju ratnim veteranima. Ista je HDZ-ova kuhinja iz sjene, koja je „u ime naroda i branitelja“ (sic transit) slala ešalone bukača u boj, u boj… i samo zovi, svi će sokolovi na „komunjare, jer ne vole Hrvate i Hrvatsku“, odradila u nedjelju programiranu tišinu i pljesak govorima vladajućih.

Nije bivši šatoraš Vučemilović bezveze spominjao „političku elitu“, koja kao privatizira feštu, pa ispada da je to proslava Kolinde Grabar-Kitarović, Andreja Plenkovića, šefa Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i njihovih desnih i lijevi ruku u vlasti i samo izabranih ZNA SE ratnih veterana koji su ratovali u raznim stožerima i institucijama daleko od bojišnice, a ne naroda i najzaslužnijih što su „krvave gaće nosali po Dinari, Velebitu, Promini, Lici, Banovini, Kordunu, zapadnoj Slavoniji…“ Valjda bivšeg „Tigra“ Vučemilovića, koji se u jednom kritičnom času 2015. godine navodno posvađao s poslovođama savske šatre Đurom 25.000 Glogoškim i Josipom Zrće Klemmom, pa napustio drugove koji su dolazili pod voštanu ceradu samo naslikavati se za medije, nisu zvali u prvi kninski red. A jesu zvali tamo nepripadajućeg člana Predsjedništva BiH i šefa b-h HDZ-a Dragana Čovića, Ljubu Ćesića Rojsa, koji je 2016. poslao HDZ-u jezivo kompromitantno pismo o svom ratnom drugu, potom Plenkovićevom ministru obrane i potpredsjedniku vlade Damiru F-16 C/D Barak Krstičeviću.

Foto Nikola Vilić, Nikša Stipaničev, Robert Fajt / HANZA MEDIA, MORH

Mirka Norca, osuđenog ratnog zločinca (12 godina „apartmanskog“ zatvora u Lipovici nedaleko od Kutine), vlasnika iznimno uspješne u poslovima s državom zaštitarske tvrtke, nitko nije zvao na proslavu u Knin – kaže, došao je sam, vidjeti ratne drugove – ali su se svi viđeniji iz struktura vlasti srdačno pozdravili s njim, osim Kolinde Grabar-Kitarović. To što su i kako o VRA Oluji, Domovinskom ratu i braniteljima već tjedan prije fešte u Kninu i za izravnog prijenosa zborili premijer i predsjednica RH te osobito HRT-ovi bljutavo ulizivački novinari Petar Vlahov i Branko Nađvinski – čiji se rječnički kapacitet o obljetnici svodi na četiri-pet epiteta tipa veličanstveno, blistavo, emotivno, jedinstveno, dostojanstveno… i imenice jedinstvo, zajedništvo, domoljublje, ponos, dostojanstvo… – odaje jak dojam ne samo o političkoj zloporabi tzv. Dana Oluje, na što podsjeća veteran Vučemilović, nego i o strahu vladajućeg HDZ-a, najviše baš premijera i braniteljskog ministra Tome Medveda, od veteranskog bunta jer su im više obećali, nego dali i novim zakonskim paragrafima. Obećanja s figom u džepu? Očito vladajući računaju na populizam i demagogiju kao ljepilo za privlačenje glasova birača, pa je njihova zloporaba masovne javne pozornosti događajima koji nemaju nikakve veze s politikom i upravljačkim (ne)uspjesima vlasti – npr. iznenađujuće visok plasman „vatrenih“ na nogometnom SP-u 2018 i očekivana smrt estradnog pjevača Olivera Dragojevića – prešla svaku granicu dobrog ukusa. Da to puši dobar dio ljudi, potvrđuju podaci o rastu javne percepcije, rejtinga i predsjednice RH, i HDZ-a i vlade.

Hrana i režije

Dvadeset treća obljetnica VRA Oluje gotovo je u cijelosti bila obilježena premijerom i predsjednicom: oni ovamo, oni onamo, oni drže govore, oni daju izjave, oni na tvrđi kralja Zvonimira, oni odaju počast kilometarskoj zastavi, oni „domoljubno“ pjevaju, oni na čelu kolone, oni u prvim redovima, oni u crkvi na misi, oni na svečanom ručku, oni na Sinjskoj alci, kamere surfaju, cijeli se svijet vrti oko i zbog Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića… A država im u neredu neimaštine i beznaađa, koje oni zdušno farbaju frazetinama o „obećanoj zemlji Hrvatica i Hrvata“, „strateškom partnerstvu sa SAD-om i Izraelom“, „pozicioniranjem RH u civiliziranom svijetu“… Glupo, licemjerno i nadasve smiješno, jer smrdi na demagogiju od koje tzv. mali ljudi, na čije glasove ovi računaju, neće moći ni sutra platiti račune za hranu i režije.

Budući da je sva ta storija nekako obljetničarski ratno-braniteljska, premijer Plenković se nije libio pojačanim intenzitetom ići niz dlaku veteranskoj kasti. Dan uoči proslave u Kninu, HTV je objavio i prime timeu ekskluzivan razgovor rečenog Petra Vlahova s premijerom u kojem je do neukusa ishvalio i sebe i vladu zbog nevjerojatnih uspjeha. Doduše, građani ih ne vide, ali… Tko im je kriv kad ne znaju koliko im je dobro. „Na pitanje ima li država sredstava za podmiriti sve benefite za braniteljsku populaciju“, objavio je HRT na svojim službenim internetskim stranicama, „Plenković podsjeća na jedinstveni Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i njihovim obiteljima, koji je donesen prošle godine na sjednici Vlade održane upravo u Kninu. ‘Povećali smo proračun za hrvatske branitelje otkad je moje Vlade skoro za pola u odnosu na ono što je bilo 2016. Sredstava ima. Mislim da smo našim zakonskim rješenjima uspjeli riješiti mnoge nedorečenosti, pa možda čak i mnoge nepravde koje su postojale. Zakon je rađen transparentno, uključivo, sva sredstva su predviđena i vjerujem da oni koji su korisnici toga zakona, a tu se i ministar Medved istaknuo – moram ga pohvaliti – kao i ministre Krstičevića i Božinovića, koji su svi u toj domeni, mislim da smo napravili velike iskorake, a sredstva su tu’, rekao je Plenković.“

U samo pola godine otkako je stupila na snagu nova, financijski jako nabildana, tzv. šatoraška (Tomo Medved – Đuro Glogoški) verzija braniteljskog zakona – kojim se premijer hvali na štetu svih ostalih, što ih je besramno svrstao u kategoriju građana drugog reda – na brzaka se 8500 žena i muškaraca prijavilo za priznanje statusa i novčanih prinadležnosti ratnog vojnog invalida. Javnost je neugodno iznenađena i prosvjeduje. Bruji otvorenim nezadovoljstvom, neskrivenom sprdnjom o „domoljublju“, o „dostojanstvu hrvatskih branitelja i dignitetu Domovinskog rata“, koje se poštuje samo kad su izraženi u besprimjernim pravima, a ova armiraju zdravom šuškom. Masovno se stječe dojam da se Domovinski rat nije vodio radi bolje budućnosti svih hrvatskih građana, njihovu ravnopravnost, slobodu, za neovisnost i suverenitet RH, nego za državu u kojoj će se doživotno inkasirati obilna naknada za unovčeno „domoljublje“, „ratne zasluge“, nacionalno i vjersko „uvjerenje“, u kojoj će i pravi i lažni branitelji sa svojtom, političari i Katolička crkva biti građani prvog, a ostali drugog/trećeg… reda.

Šatoraši su izričito zahtijevali, a Plenković im je udovoljio, da se ne samo nakon 23 godine po okončanju Domovinskog rata nego i iks godina ubuduće, čim se nekom sprden, ako ide – ide, opet može priznati braniteljski staž i ratni vojni invaliditet, pa time ugurati među građane prvog reda. Time, prije svega, zauzeti prvo mjesto pred – bankomatom. U tom kontekstu, barem 95 posto junačkih lamentacija s proslave VRA Oluje u Kninu, u medijima u povodu slavljeničkih dana – osim kad evociraju sjećanja tzv. obični branitelji, koji su jedini doslovno iskrvarili pobjedu – zvuče protokolarno neuvjerljivo, odglumljeno, kao već poznato japajakanje kakvo ne može dirnuti ničiju dušu. U istinskih junaka s prvih crta bojišnice i sugrađana koji su drhtali u podrumima i zadnju lipu odbijali od usta svoje djece ne bi li ratnici imali dovoljno streljiva, hrane, benzina…, takvo krčmljenje „domoljublja“, gramzljivosti i notornih laži izaziva gađenje.

„Joooj, pa i ja sam se borila/o u ratu, a to što škripi u mom zdravstvenom kartonu, pa to je posljedica rata!“ Trezveniji dio stručne javnosti, tzv. lijevo-liberalni političari, ali i neki iz ogromne armije od 505.000 (do sada) registriranih vlasnika HB iskaznice već su 2015. godine upozoravali na kobne učinke nepromišljenog šatoraškog populizma, koji se upravo ostvaruje sa, zasad, 8500 novih mirovinsko-invalidskih zahtjeva u samo pola godine. Država će biti prisiljena ili opet prevariti veterane, što sada podmuklo čini, ili pustiti da joj se raspadne proračun. Bez obzira na premijerovu riječ, u njemu nema novca za ozakonjena nenormalno nabildana stara te uvedena nova prava. Kad je o državnim jaslama riječ i kruhu bez motike, uopće se ne treba čuditi tome da tisuće onih što se u prošlih 23 godine nisu ogrebli za status i braniteljski novac po nekoj od sijaset osnova to sada žele ostvariti. Žele biti građani prvog reda.

Ovima iz prvog reda na raspolaganju su plaće, mirovine i invalidnine od kojih se više nego pristojno živi, mogu – doduše po stranačkom VIP-u i nacionalnom pedigreu od stoljeća sedmog – birati najbolja radna mjesta, najpovoljnije kreditirane businesse, državne poticaje, škole i zdravstvene usluge, napredovati u karijeri… Svima ostalima, koji su na vrijeme pročitali tko je tko i što je što u Bijednoj Našoj – a bit će ih oko 300.000 u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi – široko je prekogranično polje. U Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Kanadi… Debelo su ih, „domoljubno“ prevarili svi prvi u državi, i Franjo Tuđman i Kolinda Grabar-Kitarović. Tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu nisu učinili obećanom Švicarskom/Norveškom, osim za povlaštene tri kaste ljudi koji jedini iz zemlji „vole Hrvate i Hrvatsku“: političare, branitelje i Katoličku crkvu.

Foto Hrvoje Jelavić /Pixsell

U doba prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, ljudi su svjesno, dobronamjerno i masovno, vjerujući u državotvorna obećanja (ispalo je ludima radovanja?) odbijali od usta svoje djece ne bi li na bojišnicama bilo i streljiva, i hrane, i pića, i odjeće i obuće – bez tolike žrtve ne bi bilo ni branitelja niti države – a od prve hrvatske predsjednice pak Grabar-Kitarović i premijera RH Andreja Plenkovića glavom bez obzira bježi u inozemstvo, trbuhom za kruhom i zbog patološke društvene zbilje, potomstvo tih koji su u ratu za bolju Hrvatsku podnijeli najveću žrtvu. Prevarili su ih i nije malo onih, koji razočarano kažu: „Da smo znali za kakvu smo se državu borili, ne bismo riskirali život za nju“. Zatreba li, tko će riskirati život za Kolindu Grabar-Kitarović, Andreja Plenkovića i buljuk njihovih birokrata u strukturi vlasti? Zapravo, tko će riskirati život ili dijelove tijela za Hrvatsku u vlasti Bruxellesa i Washingtona, NATO-a i ovih što drže i RH i građane u dužničkom ropstvu? Malo morgen, za takvu se Hrvatsku nije išlo u rat 1991. niti će se ići ubuduće. Ne bi išli ni ovi što o njemu najglasnije zbore.

Zbirka dokumenata

Prvi hrvatski „domoljubi“ Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković čak su, radi diplomatskih karijera i osobnih probitaka, izbjegli otići u Domovinski rat, pa kada danas laprdaju o tim „svetim danima“, nevjerojatno je da se uopće toga ne srame. Staju uz rame braniteljima, a nemaju nikakve zasluge, pa svoj dezerterski pedigre otkupljuju bildanjem braniteljskih prava tuđim novcem, iz džepova svih poreznih obveznika. Ukidanjem rokova za priznavanje statusa branitelja i ratnog vojnog invalida, što donosi dodatni novac, počeo je stampedo po državnim ustanovama, bolnicama, nekim od 1350 veteranskih i stradalničkih udruga i kojekamo još radi skupljanja papira i žigova, popunjavanja obrazaca, itsl. za zbirku dokumenata na osnovi kojih će stručna/državna povjerenstva odobravati ili odbijati takve zahtjeve. Odobrane, birokratski korektno opremljene potpisom i žigom, proslijediti Hrvatskom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranja kako bi se XY-u već sljedeći mjesec počelo isplaćivati – braniteljsku mirovinu. Neodobrene pak zahtjeve, opet opremljene potpisom odgovorne osobe i žigom povjerenstva, vratiti nesuđenom ratnom vojnom invalidu s preciznim žalbenim uputama.

„Očekivao sam to i govorio o tome u Hrvatskom saboru“, kazao je nedavno bivši ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić-Fred (SDP) u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska, istakavši da će novopečenih branitelja sada biti „kao u priči, a invalid će biti i svaki koji ima išijas“. „Moj je glas bio glas vapijućeg u pustinji. Poznajem sve te ljude u glavu i tko je što u šatoraškom prosvjedu tražio. Vlada im se nije uspjela oduprijeti. Ministar Medved je sindikalni povjerenik šatoraša, ono što oni požele, to on napravi. Plenković nema snagu to odbiti jer, ako odbije, morao bi smijeniti ministra, a on bi se vratio u Sabor. A ministar je iz Karamarkove ekipe, pa bi mu to ugrozilo većinu. Oni prihvaćaju sve, iako je to neprovedivo. Proračun će to jako koštati. Tih 8500 ljudi je samo vrh sante leda ili predvorje pakla. HDZ manipulira branitelje već 20 godina. Toliko su im zakomplicirali to priznavanje, da ili će status ostvariti svatko živ ili gotovo nitko, odnosno samo njihovi podobni.

Pravi pakao počinje 1. siječnja 2019., jer je gro odredbi mahom za financijske stvari. Ti branitelji nisu tražili dostojanstvo, to nije bilo ugroženo, ugroženo je njihovim ponašanjem. HDZ je zatvorio Registar branitelja, jer će biti novih. Invalida će biti kao u priči. Prosječan branitelj ima 56 godina kao ja. Svi koje bole leđa, imaju išijas, tražit će prava. Psihijatrijske klinike su prepune tražitelja koji skupljaju dokumente. Njih će HDZ na kraju izigrati i dat će podobnima. Medved je u Saboru lakonski izjavio da će proći samo 400 ljudi. Na 8500 dosad je prolaznost u Ministarstvu branitelja na temelju bolesti bila 75 posto. Neka sada bude 50 ili 25 posto. Izgleda da ima nade za pacijente koji su u komi. Nevjerojatno je sjetiti se 30 godina nakon rata da je netko bio branitelj, ali nakon 25 godina se sjetiti da još imaš i neku bolest… Dvadeset pet godina nakon rata počinje veliki animozitet prema braniteljima. Šatoraši su bili prijelomna točka. U Hrvatskoj su djeca pojela svoju revoluciju. Da sam poduzetnik, ne bih nikad zaposlio hrvatskog branitelja kad vidim što sve oni traže. Zadovoljan je plaćom od 5000 kuna, ali samo prvi dan. To ima negativne posljedice za društvo. Dio braniteljske populacije misli da je državni proračun torba Sport Billyja iz koje se samo daje. U RH će ostati samo branitelji kao Pale sam na svijetu.“

HRT je ovih dana javio da je na tzv. braniteljskom odjelu kninske bolnice samo jedan branitelj. Zašto? Dosad se u taj povlašteni program zdravstvene skrbi dolazilo samo s uputnicom liječnika opće prakse, a odnedavno je – u skladu, jelte, s novim zakonskim propisima Tome Medveda – postrožen postupak tako da je neophodna dugotrajna procedura do uputnica posebnog povjerenstva HZZO-a. Je li Matić-Fred imao pravo da će HDZ i ministar Medved prevariti branitelje? Jer, u protivnom – pada proračun. Nema tog novca za tolika obećana, pa sada i ozakonjena, braniteljska prava, plus ista prava blizu 7000 pripadnika HVO-a u BiH (koji su se borili za tzv. buduću Veliku Hrvatsku) te članova njihovih užih i širih obitelji. Kninski branitelj Božo Ivančić još je i dobro prošao na svom križnom putu do bolničkog kreveta, ali vrag će znti što će biti sa stotinjak njegovih suboraca koji su već dugo na – listi čekanja. Izvjesni hrvatski dragovoljac iz sela u zadarskom zaleđu, dugo nezaposlen, živi od vrta uz kuću i par koza, pokušao je ostvariti pravo na ozakonjenih 1000 kuna mjesečne naknade po osnovi nezaposlenosti, ali je glatko odbijen. Objašnjenje činovnice u Medvedovoj filijali u Zadru bilo je da njegov sin ima stari kombi, kojim vozi povrće na tržnicu u grad, pa… A kombi zahrđao, prevalio trideset petu…

To što se premijer u povodu praznika VRA Oluje pohvalio kako je „osiguran novac za branitelje“, odnosi se na nekih 300-400 milijuna kuna više za nova zakonska prava, uz 1,3 milijarde dosad, međutim, činjenica je da ni on ni, ministar Medved niti vlada ne znaju konačan iznos računa. Prethodno nije načinjena nikakva fiskalna procjena tog troška, pa se obećava i mulja – napamet. Europska komisija već i na dosadašnje privilegiranje veteranske populacije gleda poprijeko, prigovara i traži ravnopravnost s ostalim građanima, što je i HDZ-ovim i SDP-ovim vlastima bilo kao gluhom dobroj’tro. Šatoraški zahtjevi teški su miljarde i milijarde kuna, koje je tadašnji ministar Predrag Matić-Fred, inače vukovarska braniteljska legenda, procijenio na blizu 20 milijardi. On spominje „pakao od 1. siječnja 2019.“, ali pravi udar novog zakona na državu osjetit će se tek 2020. kada sjednu sve obećane naplate. U 213. članku novog zakona je odrteđeno da će resorno ministarstvo tek nakon dvije godine „provesti naknadnu procjenu“ njegovih učinaka na državni proračun. Prekasno? Itekako.

Tomo Medved, vrag će znati na osnovi čega, obznanjuje kako će novi paragrafi biti skuplji do 2020. godine samo 869 milijuna kuna, SDP tvrdi da će to u sljedećih četiri, odnosno osam godina stajati porezne obveznike dodatnih od šest do osam milijardi kuna, a saborski zastupnik Glasa Goran Beus-Richembergh uvjerava da će to biti 5,5 milijardi kuna do 2025. godine. Resorno ministarstvo, premijer i vlada RH to pobijaju, ali nemaju uvjerljive argumente za to koliko će (i zašto!?) bolna leđa i starački išijas kao determinanta ratnog invaliditeta koštati građane drugog reda. Jer, sudeći i po enormnom političkom podilaženju, samodopadnom prenemaganju, preuveličavanju i bildanju svega što u svečarskim prilikama obično ide uz dane ponosa i slave, kakav je i praznik VRA Oluje, „svetinja nacionalnog jedinstva“ i njezini „pastiri“ – nemaju cienu. Odnosno, smrtni je grijeh građana drugog/trećeg… reda pitati za cijenu. Moraju platiti koliko se traži. I točka.

Gnjusno i odvratno

Nema veze koliki ih je zapao dio „izborene slobode“. Ako se neka naivna budala usudi pitati: „A gdje je moj dio izborenog blagostanja?“ – to je zasigurno nacionalni veleizdajnik, petokolonaš, Jugoslavenčina, udbaš ili samo komunjara koji „ne voli Hrvate ni Hrvatsku“. I onda? Ništa. Crne legije s društvenih mreža (samo?) spremne su iz istih stopa doći glave cijeloj mu obitelji ili, u blažoj inačici, kao za šatoraških dana s tv-legendom Mirjanom Rakić i učestalo, godinama s profesionalnim Srbinom Miloradom Pupovcem – istjerivati ih iz vlastite domovine. Gnjusno i odvratno. Kao i to kada se Bojan Glavašević (SDP), sin legendarnog novinara u opkoljenom Vukovaru Siniše Glavaševića, smaknutog 1991. na Ovčari, zapitao kako to da RH ima 35.000 oboljelih od PTSP-a, a neprijateljska vojska ni jednog.

Ili, famozni Registar hrvatskih branitelja, koji je SDP-ova vlada 2012.-2015. otvorila za javnost, a HDZ-ova 2016. žurno zatvorila, sadrži po posljednjim dostupnim podacima 505.694 branitelja, a svi će braniteljski vođe i sama službena povijest reći da je „Hrvatska vojska ratovala u Domovinskom s brojčano višestruko nadmoćnijim i bolje naoružanim neprijateljem“, čak s JNA – „trećom po snazi vojskom u Europi“. Nešto tu iritantno škripi. Logika? Da samo logika, znatno više od nje – glave u kojima je mozak zamijenila bezgranična ljubav prema plavičastim starćevićima. A to je jadno, jer dijeli i suprotstavlja ljude jedne drugima, čak i najbliže rođake. Badava „vatreno“ srebro s nogometnog igrališta ili ncionalna žalost za estradnim glazbenikom, koji nije veći od velikana svoje branše Arsena Dedića, Vice Vukova, Josipe Lisac, svojedobno Ive Robića… Kojima nije proglašen prvi put u povijesti Dan sućuti niti su ih na posljednji počinak pratile raketne topovnjače HRM-a, vozio vladin katamaran, cijeli državni vrh plakao u HNK-u…

Ako išta dođe glave Bijednoj Našoj, to će biti prenemaganje, neskromnost, egoizam, kompleks vrijednosti/važnosti bez pokrića… Država koja se maloumno odrekla svega što je vrijedilo iz prošlosti i što je pozitivno baštinila iz desetljeća života u socijalizmu, srušila srate vrijednosti, a nije ih nadomjestila općeprihvatljivim novim, dapače, nema budućnost o kakvoj su zborili državni prvaci za praznika VRA Oluje u Kninu, službeno  Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Tu budućnost moraju izgraditi neki novi ljudi, čestitiji i svjesniji općeg dobra.

The post Braniteljska mirovina za starački išijas i bolna leđa appeared first on Tacno.net.

Foto: Marko Todorov /Cropix

Puna šaka brade da je samo HDZ cirkus od stranke, a ostatak političkog spektra zdrav i prosperitetan. Ali nije. Isti je scenarij aktualan u SDP-u i, dakako, opetovano viđen na političko-ideološkoj margini – od HNS-a i Mosta nezavisnih lista do HSS-a, niza tzv. pravaških stranaka, itsl. Nešto je trulo, a zna se što, u državi koja se tek prigodno i samozavaravajuće može dičiti kvalifikativima – samostalna, neovisna i suverena. A pravo je pitanje: koliko će još biti moguća i ta vrst mazohizma!?      

Marijan Vogrinec

„Lički Putin, kako su svojevremeno tepali Milinoviću, odlučio je pokrenuti pobunu, istovremeno demantirajući da je to – pobuna“, možda je preciznije od ostalih medija portal Index.hr komentirao autobusni desant ličkih hadezeovaca, koji su u srijedu pod vodstvom kontroverznog gospićkog ginekologa Darka Milinovića „napali“ stranačku Središnjicu na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. Navodno su došli po objašnjenje zašto se već treći put odgađaju unutarstranački izbori u ličkom HDZ-u, a čak je iz druge galaksije razvidno da je „vječni gazda“ ZNA SE opcije u razvojno krajnje devastiranoj i tonućoj tzv. regiji vuka, medvjeda i bukve Darko Milinović ratoborno i zavjerenički pokušao frakcijski udar na aktualno HDZ-ovo vodstvo i samog predsjednika/premijera Andreja Plenkovića, s kojima je već neko vrijeme u sukobu. I to zbog najprozaičnijeg i najprimitivnijeg razloga: uhljebničkog. A taj je u pupčanoj vezi s pozicijom političke moći, koja pak Milinoviću rapidno izmiče.

HDZ-ov trenutni vrh više ga ne želi i on, ma što govorio, ne može podnijeti da nakon 17 godina „gazdovanja“ ličko-senjskim ogrankom te stranke više nije u igri, pa je autobusni desant dvjestotinjak njegovih pristaša imao biti upozorenje Plenkoviću i suradnicima da je on – a ne njihov protukandidat Marijan Kustić, HDZ-ov saborski zastupnik i jedan od direktora u Hrvatskom nogometnom savezu – opet bogomdan za predsjednika ličko-senjske stranačke filijale. Milinović, koji je kupio bjanko mjenicu za napredovanje u HDZ-ovoj hijerarhiji prosvjednim 2001. godine u Gospiću vezivanjem lancima zbog uhićenja Mirka Norca, optuženog za teški ratni zločin u Domovinskom ratu protiv civilnog srpskog stanovništva, ima visoko mišljenje o sebi kao političaru i drži da je pozvan doživotno vedriti i oblačiti u Ličko-senjskoj županiji. I ne samo u toj županiji. Njegove su ambicije čak državničke, jer si „zasluge“ smatra državotvornim, pa je spreman i autobusnim desantom s višesatnom „okupacijom“ Središnjice HDZ-a i još drastičnijim potezima izboksati predsjedničko mjesto u ličko-senjskom ogranku ZNA SE opcije. Računica mu je dalekosežna, o čemu se tu i tamo znao izlanuti.

Pa, računa, ako doskora Andrej Plenković posrne pod teretom Agrokora, Uljanika i 3. maja, Petrokemije, Ine, raspada zdravstvenog, mirovinskog, socijalnog i školskog sustava, referendumskim diverzijama klerokonzervativnih ultraša, unutarstranačkih trvenja s radikalnim desnim krilom, itsl., odnosno digne ruke od svega tog jada te se u hrvatskoj kvoti uhljebi na visokom polit-diplomatskom mjestu u Bruxellesu (uskoro će biti izbori za najviše dužnosti u Uniji), pozicija šefa županijske organizacije HDZ-a nenadomjestiva je odskočna daska za osvajanje stranačkog trona, a potom… Samo nebo je granica. Dosad je Milinović bio jedini kandidat za „političkog vođu“ na svakim izborima u Lici, a sada mu stranački vrh suprotstavlja svog protukandidata! Otkuda sad taj Marijan Kustić? Aaaa, neće majci na moj leno, misli si lički Putin. I predvodi „pobunjenike“, što ih je sam povukao s radnih mjesta u županijskoj upravi, gdje ih je sâm i uhljebio po stranačkom, nepotističkom, klijentelističkom i kakvom sve ne ključu, pa se ljudi nisu ufali kazati mu – neću u Zagreb. A naravno da nisu išli o svom trošku i samo zato što neizmjerno ljube Darka Milinovića.

Lika Milinoviću ili Plenkoviću?

„Okupacija“ prostorija Središnjice HDZ-a na Trgu žrtava fašizma okončana je kasno navečer u srijedu nakon što se Milinović telefonski navodno čuo s Darkom Nekićem, povjerenikom raspuštene ličko-senjske organizacije stranke koji mu je, opet navodno, zajamčio da će se unutarstranački izbori održati 9. rujna. Lički Putin sumnja da su dosadašnje odgode izbornih termina ciljano pogodovale protukandidatu Marijanu Kustiću budući da se tražilo što više vremena za projektiranje njegove pobjede u sredini koju je gotovo dva desetljeća neprikosnoveno kontrolirao Milinović. Mediji su u tzv. sezoni kiselih krastavaca danima izvještavali o tome kako se lički stranački boss suprotstavio svom šefu Plenkoviću već u povodu saborske ratifikacije Istanbulske konvencije, priklonivši se Davoru Ivi Stieru i Crkvi, a ovaj mu je vratio milo za drago odbacivši njegova i instaliravši svog kandidata za ravnatelja Nacionalnog parka Plitvička jezera te raspustivši disfunkcionalnu organizaciju HDZ-a u Lici.

U međuvremenu je eskalirala također unutarstranačka pobuna u SDP-u protiv šefa stranke, aktualnog Davora Bernardića, i dok se članstvo i vodstvo HDZ-a čoporativno naslađivalo nesrećom svojih najizravnijih konkurenata za vlast u državi, reflektori javnosti nisu osobito osvjetljavali medijske špekulacije o tome je li u Lici „jači Milinović ili Plenković“. Jamačno uskoro slijedi konačan odgovor na tu dvojbu, pa autobusni desant iz Like na Trg žrtava fašizma u Zagrebu možda treba iščitavati i kao očajnički potez gubitnika. Jer, Darko Milinović i njegov politički pedigre u prošlih 17 godina nisu po mjeri europejskog poimanja demokršćanstva Andreja Plenkovića. Milinović očito nije intelektualni potencijal i politički vizionar sposoban izdići Liku i tamošnji HDZ iznad mentaliteta Budakovog guslarskog ognjištarstva i trodecenijske „domoljubne“ tuđmanovštine, što je u oba slučaja nekompatibilno s duhom i vizijom suvremene Europe kakvoj je sklon Andrej Plenković.

Ma, dovoljno je samo sjetiti se kakva to mora da je svijest kada se zreo čovjek, akademski obrazovan, politički aktivist i lokalno ugledan ginekolog ide svezati lancima usred ličke metropole, ne bi li nekom nešto dokazao. I prdnuo u vjetar. Mirko Norac je osuđen kao ratni zločinac, kao i drugi lički „junak“ Tihomir Orešković i još neki, te ipak odleža 12 godina u prdekani. Doduše, luksuznoj, s povlasticama da ti pamet stane, većim od prosječnog ročnika koji nije mrava zgazio, kamoli ustrijelio staricu revolverom u potiljak, ali ipak – prdekani. Lički Putin nije se svezao lancima kad je u turističkom raju na Kanarima uhićen kao osumnjičenik za ratne zločine u Domovinskom ratu Ante Gotovina, ali ni tada kad je podmetnutom eksplozivnom napravom mučki ubijen u svom dvorištu u Gospiću hrvatski branitelj Milan Levar, izravni svjedok hrvatskih ratnih zločina protiv srpskog civilnog stanovništva na tom području. Levar je ubijen u nazočnosti vlastitog malodobnog sina. Ubojice do danas nisu otkrivene i zasluženo kažnjene. Zapravo, nitko ih ni ne traži. Kamoli Milinović.

Koliko su uhljebništvo i politička moć kao „zaslužena“ popudbina Domovinskog rata indikativni za bolesno stanje svijesti – ali ne samo u Lici – i danas je vidljivo gotovo na svakom koraku. Drastičan je primjer pokušaj ubojstva ovih dana gradonačelnika Senja Sanjina Rukavine (HDZ), koji podupire Milinovićeva protukandidata Marijana Kustića. Rukavini je „iz čista mira“ u Svetom Jurju na Jadranskoj magistrali otpao kotač na službenom automobilu u vožnji, a na ostalim dvama su bili odvrnuti zavrtnji. Tko je počinio tu diverziju u nakani da ubije Sanjina Rukavinu koji bi, kao i Milinović, bio kadar bez po’ muke dovesti u Zagreb pet-šest autobusa prepunih hadezeovcima što ne žele ličkog Putina za svog županijskog vođu? Kriminalističku obradu pokušaja ubojstva preuzela je ličko-senjska policija, županijska, a župan je – Darko Milinović. Osim senjskog, još nekoliko načelnika i gradonačelnika ne podržava Darka Milinovića kao kandidata za predsjednika Županijske organizacije HDZ-a Ličko-senjske županije te se vjerojatno do 9. rujna – ne bude li opet odgode – još svašta može očekivati.

foto: Marko Todorov Cropix

„Naša misija je uspjela“, nekako se usiljeno veselo obratio Milinović novinarima po okončanu „okupacije“ prostorija Središnjice HDZ-a u Zagrebu. „Dobili smo jamstvo da će izbori za županijsku organizaciju biti 9. rujna. Imamo izbore! Za izbore u Gospiću smo spremni bilo kada, ne mogu nas oni toliko puta raspustiti koliko mi puta možemo pobijediti. Naša misija je završena, ovo su pošteni i radišni ljudi. U Središnjici ujutro gospođa koja čisti stranku nema što čistiti, oni su pospremili sve za sobom.“

Prema pisanju Jutarnjeg lista, povjerenik raspuštenog ličko-senjskog ogranka HDZ-a Darko Nakić tvrdi da nadnevak izbora nije ni bio upitan, o čemu se pak iz stranačkog vrha čuje i nešto drugo. Ili barem dijelom drukčije, pa se Milinović-Nekićev diskurs baš i ne mora uzeti zdravo za gotovo. Jamačno su obojica svjesni toga, ali javnost im je ionako uvijek medij za modeliranje po „vlastitom ukusu“, po trenutnim potrebama. „Oni nisu došli zbog tih izbora“, kaže Nekić, „oni su tražili da se odredi datum gradskih izbora za Gospić i taj datum danas nisu dobili, jer nisu htjeli razgovarati. Taj datum će odrediti povjerenstvo Temeljnog odbora Gospić i povjerenstvo Gradske organizacije HDZ-a Gospić. Nisam trebao davati nikakva jamstva za županijske izbore, jer su oni već zakazani.“

Indikativno je u svom tom cirkusu u denver plavom da ličke „pobunjenike“, iako su se tome nadali, pa čak i uvjetovali, nije primila prva vladajuća ZNA SE postava, čak ni druga ili treća, nego predsjednik Središnjeg izbornog povjerenstva Damir Sesvečan, član tog povjerenstva Karlo Ressler, mlađahni posinak Vladimira Šeksa, te Darko Nekić. To je više nego znakovita poruka autobuserima iz Like. Tim više, jer je glavni tajnik HDZ-a Gordan Jandroković uoči njihova dolaska u Zagreb izjavio da „sastanka s njima neće biti“, što je Milinović komentirao time da je „car sada gol“ i da se „vidi za koga navija HDZ-ovo vodstvo“. Dvjestotinjak denver plavih Ličana ovjekovječilo je svoj dolazak na Trg žrtava fašizma uzvicima „Franjo, Franjo“ i grlatim „Zovi, samo zovi“. Jamačno se njihov idol Franjo Tuđman nervozno okretao pod onom crnom mramornom pločom veličine rukometnog igrališta na Mirogoju, ali… Nema pomoći.

Ceh uskoro na naplati

„Kao član Središnjeg izbornog povjerenstva HDZ-a, neovisnog tijela zaduženog za organizaciju i provedbu unutarstranačkih izbora, nažalost, moram konstatirati da nismo uspjeli održati sastanak budući da za to nisu bili stvoreni uvjeti“, izjavio je Ressler. „Uvjeren sam da ćemo uspjeti u organizaciji i provedbi regularnih izbora u Ličko-senjskoj županiji.“ Nekić je dodao: „Sama činjenica da se autobusima dolazi pred Središnjicu HDZ-a je očit pokušaj pritiska na Središnje izborno povjerenstvo kao neovisno tijelo HDZ-a“. Pohod na Središnjicu HDZ-a očito nije uspio na način kakvom se lički Putin nadao pa je, piše Jutarnji list, „za Resslera, Nekića i Sesvečana rekao da su oni sami odlučili da nema uvjeta za sastanak te je ustvrdio kako su njegove ljude svojim postupanjem okarakterizirali kao luđake i divljake. Kazao je i da se Ressler spustio među ljude i dobio pljesak, ali da je onda sastanak propao jer je tražio uvjete na koje on i njegovi ljudi nisu htjeli pristati. Nakon izjave, Milinović se vratio u stranačke prostorije, u kojima osim njegovih pristaša i nekolicine HDZ-ovih zaposlenika, nema nikog od dužnosnika“.

No, uokolo ZNA SE zgrade zato je bilo itekako primjetnih specijalnih policajaca u punoj „protuterorističkoj“ opremi, koji su se tamo porazmjestili već uoči dolaska autobusnog desanta ljutitih Milinovićevih Ličana. Zlu ne trebalo. No, nije trebalo intervenirati, ali „buntovnicima“ je i sama ta „neprijateljska“ situacija jamačno bila dovoljno poučna i upozoravajuća. Vjerojatno i nekima s radikalnijeg desnog krila stranke, koji su intimno svršavali od zadovoljstva što se netko, makar i lički Putin, usudio pokazato zube nepopularnom Andreju Plenkoviću. Uzalud, dakako, a ceh će uskoro doći na naplatu ne samo Darku Milinoviću nego i mnogima koji su ratoborno stali na njegovu stranu. Recimo, bivši gradonačelnik Gospića i ličko-senjski župan Milan Kolić, kojega je portal Index.hr ovih dana uhvatio da se fotografirao s ustaškom zastavom. „Domoljub“ od glave do pete, ništa manji od Jose Mraovića nadimkom Lički Tuđman, koji je odležao zatvorsku kaznu zbog silovanja (prije deset godina) crnopute američke košarkašice Illishe Jarret.

„Milinović pokazuje vidnu nervozu“, komentiraju u HDZ-ovom vrhu, „jer prvi put ima ozbiljnog protukandidata na stranačkim izborima u Ličko-senjskoj županiji. HDZ želi graditi europsku i modernu stranku jer se ovakav model politike i na zadnjim izborima pokazao neuspješnim budući da smo i na lokalnim izborima doživjeli debakl. Ako Milinovićev kandidat izgubi i u Gospiću, gdje bismo trebali dobivati 80 posto glasova, onda to dovoljno govori samo za sebe.“

foto: brotnjo.info

Nešto precizniju i zajednjiviju ocjenu autobusnog desanta na Andreja Plenkovića dao je portal Index.hr, ironizirajući da se „lički HDZ-ovci nisu pobunili protiv središnjice zbog, recimo, neslaganja s gospodarskim planom i programom, zbog sporih reformi ili zbog, primjerice, rasta javnog sektora usprkos sve većem iseljavanju. Razlozi su puno prizemniji i primitivniji, puno hadezeovskiji. HDZ-ovci su se posvađali zbog, evo iznenađenja, fotelja i uhljebskih funkcija. I pritom uveli još jedan novi vid političke borbe – krcate autobuse. Kao što su pred ljeto HDZ-ovci, sjetit ćete se, analizirali tko je dobio veći pljesak – Plenković ili Stier, tako se i sada hvale i natječu tko može napuniti više autobusa“. Indeksovci su, međutim, zaboravili da cirkusku autobusijadu nije izmislio Milinović, nego davni stratezi doktrine što gore to bolje, koju su nekoliko puta primijenili na zgražanje cjelokupne zdravorazumske javnosti Bijedne Naše. Onih  2000-ih u pokušaju nasilnog rušenja SDP-ove koalicijske vlasti Ivice Račana („Stipe i Račane, pojest će vas crne vrane“, dernjali su se dovezeni „domoljubi“ iz pasivnih krajeva RH), pa na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 18. studenoga 2013. u Gradu heroju, pa za 555-dnevnog sramotnog „braniteljskog“ šatorašenja na Savskoj cesti 66, usred metropole…

Inspiracija banalna: Miloševićeva „događanja naroda“ ili „antibirokratska revolucija“, što je u terminalnoj fazi bivše SFR Jugoslavije inscenirao („Narod se pita kada će Sloba zameniti Tita“) širom zajedničke države u izvedbi najprije onog harlekina razdrljenih grudi Miroslava Šolevića i nadripolitičara Mihalja Kertesa (Kertész Mihály) nadimkom Braca/Bracika, a potom i po Hrvatskoj u koprodukciji s ludim psihijatrom Jovanom Raškovićem, zubarom Milanom Babićem, policajcem Milom Martićem i buljukom po hrvatskim selima bradatih likova s kokardama na šajkačama. Samo dan nakon Milinovićevog događanja Ličana na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu i provale u stranačke prostorije Središnjice, predsjednik HDZ-a Andrej Plenković sazvao je uže Predsjedništvo svoje stranke, koje je pokrenulo stegovni postupak protiv ličkog Putina „zbog osobito teške povrede članske obveze“. Milinović je pak kazao HRT-u kako je iznenađen takvim postupkom i da ga o toj odluci nije izvijestio nitko iz vrha HDZ-a, nego je za nju saznao iz medija.

„Smatramo da je Darko Milinović svojim jučerašnjim nastupom nanio političku štetu HDZ-u i ja kao predsjednik stranke, kao i ostali članovi užeg Predsjednišva, nećemo dopustiti da se, u prenesenom smislu, od HDZ-a radi cirkus i nikakva događanja naroda“, komentirao je Plenković. „Smatramo da je to jako loše i nepotrebno jer je sva pitanja koja su bila na dnevnom redu trebao i mogao riješiti s Povjerenstvom koje je zaduženo za organiziranje izbora.“ Za odluku o pokretanju stegovnog postupka pred Visokim časnim sudom HDZ-a glasalo je 29 članova Predsjedništva od kojih je 27 bilo za stegovni postupak protiv Darka Milinovića, jedan protiv i jedan suzdržan. Prema riječima glavnog tajnika Gordana Jandrokovića, novi stranački statut – napisao ga je upravo Šeksov posinak Karlo Ressler, Plenkovićev blizak suradnik i osoba od osobita povjerenja još iz njegovih eurodiplomatskih dana – omogućuje isključenje iz HDZ-a, ako to Visoki časni sud procijeni odgovarajućom sankcijom.

„Nisam ovo očekivao, iskreno govoreći“, ispovjedio se Milinović HRT-u. „Nisam mislio da u HDZ-u može postojati ovakav stupanj nedemokratičnosti. Mislim da sam za sve ono što sam dao HDZ-u zaslužio barem minimum poštovanja. Neka mi još netko kaže je li to u duhu demokracije u stranci koja je stvarala Hrvatsku, da se na telefonskoj sjednici, bez prava i mogućnosti da kažem bilo koju riječ, neću reći u svoju obranu jer sam ja tu potpuno u pravu i čist… Ja sam bio potpredsjednik Sabora, bio sam potpredsjednik vlade, ministar zdravstva i zamjenik predsjednika, odnosno predsjednice stranke – i mislim da je prema meni trabao biti minimum poštovanja, da barem mogu izreći svoj sud o ovoj odluci.“

Tko šiša građane!

Ako bude izbačen iz HDZ-a, prijeti, dat će ostavku na dužnost ličko-senjskog župana, vratiti se na mjesto saborskog zastupnika i tamo glasati – „protiv Plenkovića“. A ovom se, jelte, već sada tresu gaće od straha. Darko Milinović će glasati protivno saborskoj većini. Iz osvete. A birači ga nisu propustili u „Visoki dom“ da se nekom osvećuje, već da se bori za njihove interese. Ma brus. Ni oni iz saborske većine niti oni iz saborske manjine ne bore se za opće dobro, nego za vlastito i stranačko. Tko šiša građane!

Izgubi li Milinović stranačku iskaznicu pravorijekom Visokog časnog suda HDZ-a, ne može više biti kandidat za šefa ličko-senjske stranačke filijale. Na njegovu tvrdnju o tome da „po statutu nije moguće isključiti iz stranke kandidata u izbornom postupku“, ministar uprave Lovrko Kušćević (HDZ) šaljivo dodaje: „Možda Milinović jest dobar liječnik, ali očito nije dobar pravnik“. I točka. Po svoj si je prilici lički Putin autobusnim desantom na Središnjicu HDZ-a zapečatio stranačku karijeru. A njegovi će uhljebi već od sutra pretrčati u tabor novog ličko-senjskog bossa Marijana Kustića – vidi samo karikaturalnu povijest unutarstranačkih pretrčavanja samog glavnog tajnika Gordana Jandrokovića, koji je baš zbog te nemoralne „vještine“ stekao posprdne nadimke Pudlica i Njonjo – i sve će i dalje biti kao što u HDZ-u jest već gotovo puna tri desetljeća. I kao što u truloj hrvatskoj parapolitici jest. Sve je isto, samo njega nema, pjeva ona pristala makedonska estradnjakinja Tijana Dapčević.

Puna šaka brade da je samo HDZ cirkus od stranke, a ostatak političkog spektra zdrav i prosperitetan. Ali nije. Isti je scenarij aktualan u SDP-u i, dakako, opetovano viđen na političko-ideološkoj margini – od HNS-a i Mosta nezavisnih lista do HSS-a, niza tzv. pravaških stranaka, itsl. Nešto je trulo, a zna se što, u državi koja se tek prigodno i samozavaravajuće može dičiti kvalifikativima – samostalna, neovisna i suverena. A pravo je pitanje: koliko će još biti moguća i ta vrst mazohizma!?

The post Događanje Ličana na Trgu žrtava fašizma appeared first on Tacno.net.

Foto: DubrovnikNet 

„Jasno je tko su jedine prave žrtve u svim seksualnim skandalima Katoličke crkve – to su svi oni ljudi, često maloljetnici, koje su popovi zlostavljali i silovali“, jedina je točna, prava i dugoročno zabrinjavajuća dijagnoza masovnih pedofilskih zločina napaljenih „pastira“, na koju bez dlake na jeziku i „razumijevanja“ upozorava kolumnist Indexa.hr Gordan Duhaček. Svećenici Katoličke crkve i njezine strukture su počinitelji. Ako dopustimo da svoju krivnju i odgovornost svaljuju na druge, „postajemo sudionici u popovskom silovanju žena i djece“. Ugledni dubrovački biskup msgr. Mato Uzinić oštro je ovih dana ustao protiv pedofilije i licemjerja u redovima tzv. Crkve u Hrvata ne zato da se pravi važnim, moralno boljim/čišćim od svojih kolega u „pastirskim“ haljinama ili hrabrijim, jer se usudio javno progovoriti o čemu svećenici uglavnom šute ili si nešto mrmlja u bradu kad ih javnost pita za moralno zdravlje, već zato da se osvijesti sva pogubnost pedofilije i licemjerja za budućnost vjerske sljedbe kojoj vjerodostojnost kopni kao gruda snijega na dlanu 

Marijan Vogrinec

Za tzv. Crkvu u Hrvata, dokazano, ne postoji „pastirska“ pedofilija, seksualno maltretiranje djece, čak časnih sestara i „zabludjelih“ ovčica iz župnog stada koje u potaji valja izvesti na pravi put, agresivno politikantstvo s besprimjernim upadima u svjetovno/državno dvorište, licemjerje na entu, nekršćanski privatni život i svako drugo stramputičarenje istim onim sotonskim prostorima, što ih ljutito nedjeljom i blagdanima anatemizira u oltarskim homilijama. Ni kriminala u Crkvi, jelte, nema. Svaka lipa milodara i „dragovoljnog“ harača od posvećivanja obiteljskih domova, krštenja, vjenčanja, pogreba, prodaje vjerske bižuterije, tiskovina svake vrsti, itsl., dakako, potpuno je transparentna porezničkom sitnozoru. A kad stasiti svećenik s ljubavnicom na prigodnom mjestu u banci mazne 10 milijuna kuna na (pre)prodaji crkvenog zemljišta na atraktivnom mjestu u južnoj Dalmaciji, crkveni mu se oci prave grbavi. Nema nikakve štete.

Baš kao što Dinamovi „upravljački“ aparatčici tvrde da zagrebački nogometni klub nije pretrpio nikakve štete u valjda (sic transit) politički montiranoj aferi u kojoj pravosuđe prvostupanjski tereti Zdravka (6,5 godina zatvora) i Zorana Mamića (četiri godine) da su uz unosnu asistenciju „vatrenih“ Luke Modrića i Dejana Lovrena ukrali Dinamu više od 100 milijuna kuna. Mamići pobjegli – Zdravko u rodni BiH, a Zoran na Bliski istok – Dinamo „nema štete“, a Bijedna se Naša može slikati u korupcijsko-duginim bojama koje odavno više na zapadnom Balkanu nisu nikakva nepoznanica. Katolička crkva, međutim, godinama i desetljećima, pače stoljećima – tvrdoglaveći na celibatu i ne priznajući svojim „pastirima“ i „pastiricama“ da su ljudi s potrebama kao i zadnji/a u „stadu“ – ne samo krije gnjusne zločine, ne sankcionira ih niti prijavljuje policiji nego prešutno relativizira temeljne vjerske dogme, s „pastirskim“ zavjetima Bogu.

Nakon pravog tsunamija otkrića ovih dana o pedofilskim/seksualnim zločinima klera u SAD-u, Latinskoj Americi, Australiji i, praktično, najkatoličkijim zemljama u Europi, kao što je Irska, gdje se i licemjerje klera u vezi sa zataškavanjem ljušti poput lažne pozlate, jedan od nedvojbeno najmoralnijih i najrazumnijih biskupa Katoličke crkve u RH dubrovački msgr. Mato Uzinić ostavio je javnost bez daha neuvijenom, izrazito britkom osudom licemjerja „pastirskih“ kolega u vlastitoj domovini kad su posrijedi ne samo pedofilija nego i nekršćanski osobni život ljudi koji bi morali biti uzor vjernicima. A nisu. Ruglo su vjernicima i sramota za međunarodnu vjerslu zajednicu, koja okuplja oko 2,2 milijarde kršćana na svim kontinentima, među kojima 1,2 milijarde katolika.

Istina, Uzinićev tekst o licemjerstvu klera i svećeničkoj pedofiliji, objavljen ovih dana na službenim internetskim stranicama Dubrovačke biskupije, uslijedio je nakon više uzastopnih osuda tih besprimjernih zločina, kojima je istupio u javnosti sam papa Franjo i prije i poslije svog „pastirskog“ posjeta Irskoj, ali i nakon više takvih slučajeva koji su u posljednje vrijeme zgrozili hrvatsku javnost. Napaljeni popovi u poznoj dobi nasrću na djevojčice i dječake, Crkva ih ne prijavljuje policiji niti po kratkom postupku izbacuje iz svojih redova, a zavjet roditeljske šutnje ili dječji osjećaj krivnje/sramote daje krila tim mantijašima. Neki su seksualni manijaci s „pastirskim“ štapovima – kao nedavno u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i masovno u SAD-u, Irskoj i drugdje po svijetu – razlobličeni tek u poznim godinama „služenja Bogu“, jednom nogom već u grobu, pa je jako relativno kakvu će žrtve dobiti satisfakciju. Jest da je seksualnih delinkvenata nekontroliranih svjetovnih strasti/poroka bilo otkad je i samog kršćanstva, odnosno da se to donedavno i nije uzimalo kao zlo, ali to ne bi smio biti niti jest razlog da svjetovno društvo ne ukori Crkvu zbog licemjerja i propusta i protiv seksualnih manijaka u kršćanskim haljinama ne poduzme najoštrije mjere. Kao protiv ubojica i ratnih zločinaca, odnosno najtežih kriminalaca.

Izmotavanja i frazersko muljanje

Uzoran i omiljen u svojoj sredini i široj, čak nevjerničkoj javnosti, na način baš kako je mudri papa Jorge Maria Bergoglio prihvaćen u međunarodnoj zajednici, dubrovački biskup msgr. Mato Uzinić bez fige u džepu, alibi-izmotavanja ili frazerskog muljanja otvoreno tvrdi da se Katolička crkva u Bijednoj Našoj ne suočava vjerodostojno i kako Bog zapovijeda ni s pedofilijom u svojim i šire crkvenim redovima niti s licemjerjem. Svoj je papreni diskurs uvodno ilustrirao citatima iz Svetog pisma i Rječnika biblijske teologije o licemjerima, osobito religioznim, što njegovim opservacijama daje težinu ozbiljne osude „pastirima“ i „stadu“ nepriličnog ponašanja prema drugima/slabijima i kvazivjerničkog privatnog života. „Osuđujući ovakvo ponašanje, Isus želi upozoriti nas, svoje učenike, da ne bismo i mi bili licemjeri poput farizeja, odnosno da ne bismo bili oni koji će svoju vjeru i vjersku praksu živjeti na jedan način ondje gdje ih se vidi, osuđujući i odbacujući one (kao što je dio klera u RH tražio ekskomunikaciju iz Crkve svih, ne samo HDZ-ovih, političara koji su podržali ratifikaciju Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru, op. M.V.) koji tako ne čine, a na drugi način ondje gdje ih se ne vidi“, napisao je msgr. Uzinić, i poentirao:

„Nažalost, čini se da mi u Crkvi nismo ozbiljno shvatili to Isusovo upozorenje. To ide dotle da bismo mogli reći da smo i mi, kad kažem mi onda osobito mislim na nas koji u Katoličkoj Crkvi imamo vodeću ulogu, postali svojevrsni sinonim za licemjerje. Kako drukčije razumjeti skandale koji posljednjih godina potresaju Katoličku Crkvu, a kojima se u medijima osobito intenzivno bavimo posljednjih dana? Ne ulazeći u procjenu nekih navoda koji su posljednjih dana podigli prašinu, a s potpunim povjerenjem u papu Franju i njegova nastojanja koja su osobito bila glasna u njegovim nedavnim irskim susretima, želio bih samo reći da je upravo licemjerje ono što nas je spriječilo u odlučnom suočavanju s ovim problemom u Katoličkoj Crkvi i što nas sprječava u konačnom razračunavanju s njim. Licemjerje je i razlog zašto se u Katoličkoj Crkvi više primjećuje taj problem nego li u drugim vjerskim zajednicama i organizacijama, a što ide sve dotle da smo mnogima mi katolički svećenici postali sinonim za pedofile. I sâm sam u nekoliko navrata mogao osjetiti posljedice takvog poistovjećivanja. Iako mi je ovo teško prihvatiti i na neki način se osjećam i sâm kao žrtva, s velikom većinom dobrih katoličkih svećenika i biskupa koji vjerno i predano vrše svoje svećeničko poslanje, ovo ipak donekle mogu razumjeti.“

Naime, primjećuje zauzeti dubrovački biskup msgr. Uzinić, u javnosti se stječe dojam da upravo kler, koji svima drugima drži moralna predavanja, „prikrivajući pedofiliju u Crkvi i opredjeljujući se za zaštitu zločinaca, a ne žrtava, sebi i svojima“ dopustio i dopušta „najgore moguće oblike nemorala“. Biskup je uvjeren da većina svećenika nema ništa s pedofilijom u svojim redovima niti podržava prikrivanje/zataškavanje tih zločina, ali isto tako ne dvoji da „ima onih koji su imali i imaju“ veze sa seksualnim napastovanjem djece. „Papa Franjo ovo licemjerje kojim se prikrivala pedofilija u Crkvi, kao i neka druga devijantna ponašanja svećenika, s pravom označava pojmom klerikalizmom“, ističe msgr. Mato Uzinić. „Jer što li je drugo nego klerikalizam, a s njim i licemjerje, misliti da je svećenicima dozvoljeno nešto što drugima nije? I što li je nego klerikalizam i licemjerje zloporaba moći i zlostavljanje savjesti i toleriranje spolnog zlostavljanja za koje je papa Franjo na početku mise u Dublinu od Boga tražio oprost? To je ponašanje koje je Isus najviše osuđivao, a i danas osuđuje po evanđelju koje nam je naviješteno, ali i, usuđujem se i to reći, po osudi suvremenog svijeta, osobito medija, koji s pravom u Katoličku Crkvu i nas njezine službenike upiru prstom tražeći odgovore. Najčešće različite medije zbog toga prokazujemo kao one koji nas ne vole. Možda je to i istina. No ja bih u ovoj stvari, koliko god da se ponekad imao drukčiji doijam, a imao se ne zbog njihovih izvještaja nego zbog našeg licemjerja, želio istaknuti njihovu pozitivnu ulogu.“

Mediji su pomogli Crkvi, smatra biskup, da istini pogleda u oči: „U glasu medija, kao i općenito u glasu današnjeg svijeta i vremena, Bog sve nas u Katoličkoj Crkvi, a posebno nas posvećene osobe, svećenike i biskupe, uključujući i Svetog Oca, poziva na obraćenje.“ Problem, istina, nije samo problem tzv. Crkve u Hrvata, ali to ne izuzima njezin kler od odgovornosti. Msgr. Uzinić tvrdi da je u RH u tom smislu učinjeno više, nego drugdje u svijetu, iako je bilo teško susresti se sa žrtvama i zatražiti od njih oprost. „U tome traženju oprosta, koji je nažalost dosta kasnio, prednjačili su i prednjače papa Benedikt XVI. i papa Franjo“, ističe dubrovački biskup. „Ovome treba dodati i druge važne korake, poput promjene procesnog prava u Katoličkoj Crkvi koje je postalo puno djelotvornije i jasnije, ali i otvorenosti za suradnju s državnim vlastima koja nije uvijek i svugdje bila na zadovoljavajućoj razini.

Bojim se, međutim, da uz sve korake koje smo poduzeli i poduzimamo u borbi s pedofilijom u Crkvi, kao i s drugim oblicima nemoralnog ponašanja među posvećenim osobama, svećenicima i biskupima koji nisu spojivi s onim što propovijedamo i što bismo trebali živjeti, još uvijek nismo dovoljno sazreli za onaj odlučni korak koji sve može promijeniti, a on je izbacivanje iz Katoličke Crkve bilo kakvog oblika licemjerja. A bez toga koraka svi ostali su, koliko god da su važni, nedovoljni. Bez toga se ništa bitno neće promijeniti. S tim se može promijeniti sve. Božji zakoni i uredbe, koji su farizejima Isusovog vremena bili povod licemjerju, nisu dani da bismo njima spočitavali drugima njihove nedostatke nego da bismo ih sami cjelovite – niti što dodajući, niti što oduzimajući – vršili i tako poživjeli. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost, poručuje Mojsije. Slično kaže i sv. Jakov.“

Hrvatska biskupska konferencija – unutar koje msgr. Mato Uzinić predsjeda Vijeću za život i obitelj – dosad nije reagira na oštar javni istup svog člana, što može, ali i ne mora biti znakovito. Međutim, njegov je istup protiv pedofila u svećeničkim haljinama i protiv klerikalnog zataškavanja tih zločina izazvao velik, pozitivan odjek u javnosti baš kao što je i svjetska javnost pozitivno reagirala na Papine osude i oštre mjere u ostatku svijeta budući da se ugled Katoličke crkve rapidno topi. Dakako, to ne znači da će aktualna protupedofilska kampanja definitivno iskorijeniti to zlo iz bogomolja, ali i mali napredak ogromno je postignuće u odnosu na crnu prošlost. Makar i mala, ali ipak nekakva satisfakcija žrtvama koje su bile prisiljene desetljećima šutjeti o nasilju i nasilnicima, koji se općenito postavljaju kao arbitri vjerničkim obiteljima u tri ključna područja njihove slobode – pri novčaniku, stolu i krevetu. I zato Crkva pribjegava svim vrstama psiholoških pritisaka, zlorabeći alate dogme i autoriteta, služi se mentalnim nasiljem i sakramentalnim ucjenama, što reče pjesnik: od kolijevke pa do groba.

Katolicizam – državna vjera

Hrvatska biskupska konferencija, ako ćemo pravo, niti ima petlje niti bi bila u pravu reagvećeničkim haljinama i u svjetovnim odoramairati/suprotstaviti se tvrdnjama msgr. Mate Uzinića. Ne zato što nema zašto ni čime opovrgnuti njegove ključne teze o opasnoj truleži u toj internacionalnoj udruzi vjerujućih građana – pod nazivom Katolička crkva – nego i zato što ne reagira ni na opasno politikantstvo nekih svojih ultraradikalnih članova (npr. sisačkog biskupa Vlade Košića, injsl.) kad neovlašteno pokušavaju arbitrirati u striktno svjetovnim pitanjima, a nisu ovlašteni vjernički odvjetnici. Tzv. Crkva u Hrvata ima debelog putra na glavi kad su u pitanju problemi glede i u svezi Istanbulske konvencije, prava žena u odnosu na mušku supremaciju, pobačaja, zdravstvenog odgoja u školama, tzv. rodne ideologije, LGBTQI manjinskih sloboda… Sve ono u tom smislu što je radikalno katolička Irska promijenila – izabrala je i deklarirnog homoseksualca za premijera – a papa Franjo nedavno ishvalio i opravdao, Bijednoj Našoj prijeti da će biti primorana ozakoniti. Pod pritiskom svojih katoličkih fundamentalista i usvećeničkim haljinama i u svjetovnoj odjeći.

Foto: Patheos

Bojazan dubrovačkog biskupa o još „nezreloj svijesti za pozitivne promjene u Crkvi“ nije bez osnove. U Bijednoj je Našoj, krivnjom promiskuitetnih državnih vlasti, jako prisutan ratoboran katolibanski val sa Zapada, koji koristi sve moderne, digitalne i ine alate za oktroiranje konzervativne svijesti, pravila ponašanja i načina života ljudi, što nisu valjali ni u sâm osvit kršćanstva, još manje za inkvizicijskog pogroma prije pola milenija, a najmanje danas i pogotovo sutra. U toj konstelaciji je pedofilija puki prdež u vjetar, pa nije bez vraga to da se osobno papa Franjo zauzeo izdići Crkvu gotovo sa samog dna. Osim valjda samo u Bijednoj Našoj, gdje je katolicizam postao gotovo obavezna državna vjera, od vrtića i osmoljetke do vojske i državnog vrha, Crkvi ne raste popularnost. Dapače. No, i hrvatska katolička zbilja naoko je pozitivna: između dvaju prošlih popisa stanovništva, u RH je 200.000 katolika manje, pa…

Kolumnist portala Index.hr Gordan Duhaček nedavno je komentirao „novo dno Katoličke crkve“ na koje se, eto, pobrinuo strovaliti svoju „posvećenu“ (sic transit) družbu američki katolički biskup Robert Morlino, ustvrdivši u otvorenom pismu javnosti da su za klerička silovanje djece krivi homoseksualci. Morlino je pobjesnio zato što je pravosuđe u saveznoj američkoj državi Pennsylvniji napokon energično uzelo na zub najnovije seksualne skandale degeneričnih mantijaša. „Vrijeme je da priznamo kako postoji homoseksualna subkultura unutar hijerarhije Katoličke crkve, koja unosi veliki razdor u Gospodinovu vinogradu“, citira Duhaček rečenog američkog biskupa. „Nauk Katoličke crkve jasno ističe da homoseksualna sklonost nije grešna sama posebi, već je intrinsičan poremećaj na način da čini svakog muškarca koji je njome trajno zahvaćen nesposobnim za svećeničku službu. Nadalje, odluka da se prakticira ova poremećena sklonost toliko je težak grijeh da vapi u nebo za osvetom, osobito kada uključuje iskorištavanje mladih ili ranjivih osoba.“

Američki kolega po „posvećenoj“ haljini msgr. Mate Uzinića, ali nedorastao visokoj razini intelektualne/ljudske/vjerske svijesti uzoritog Dubrovčanina, u svom je diskursu relativizirao odvojenost homoseksualnosti od pedofilije, tvrdi Duhaček, „implicirajući da je jedina razlika između seksualne orijentacije i psihičkog poremećaja to što je homoseksualnost ‘sada kulturno prihvatljiva’, dok je pedofilija ‘javno osuđena’. Homoseksualnost je dodatno opisao kao devijantnu“. Puna šaka brade da je Morlino jedini ili barem među rijetkima u Katoličkoj crkvi, ali i u laičkoj javnosti – sve do nekih egzemplara s akademskim/znanstvenim titulama – koji ima tako nakazna stajališta i koji omalovažavaju značenja pedofilskih zločina i popratnog licemjerja u Katoličkoj crkvi. U Bijednoj je Našoj cijeli pokret koji se upinje iz petnih žila nametnuti krivnju LGBTI osobama za nakazna ponašanja, a njihovu seksualnu orijentaciju i rodna opredjeljenja drži bolešću koju treba iskorijentiti – svim sredstvima. Po uzoru na neke trknute zemlje, čak i nedopuštenim i u RH i u civiliziranom svijetu. Recimo, tipa katoličke Irske, gdje su pedofilska zvjerstva među svećenicima i časnim sestrama teškom tminom sramote i notornog zločina, čak sadističkim ubojstvim djece, trudnica, „osramoćenih“ žena, zamračila sve donedavnu prošlost zelene zemlje sv. Patrika.

Preozbiljan je problem o kojem se msgr. Mato Uzinić ohrabrio javno progovoriti, za razliku od biskupa i nadbiskupa koji toleriraju, štite ili u krajnjem slučaju premještaju seksualne zločince u druge župe kad ih se dohvate mediji, a njihovom zaslugom nevoljko i – policija/pravosuđe. Papine intervencije protiv pedofila, zazivanje Božjeg oprosta te izrazi sućuti sa žrtvama silovanja grozničav su pokušaj spašavanja svega što se još spasiti dade, jer ugled i značenje Crkve u društvu drastično erodira čak i u sredinama/zemljama, gdje je vjerski život bio na prilično visokoj razini. Za mnoge od teško korodiranih moralnih vrednota katoličke hijerarhije i vjerske moralke već je kasno – od blata, truleži i smrada se ne dâ načiniti zlatan broš, Jedino je rješenje ono msgr. Uzinića, za koje ispravno drži da tzv. Crkva u Hrvata za njega još nije zrela: odlučni korak koji sve može promijeniti, a on je izbacivanje pedofila i svakog oblika licemjerja iz Katoličke crkve. Nema tu: druga župa i opet među djecu ili pak blagodat svećeničkog staračkog doma na Ksaveru. Samo drastična kazna. Za primjer, da se napasnik češe dok je živ, i tegli svoju sramotu pred Bogom i ljudima.

Nije Crkva žrtva seksualnih bolesnika ili homoseksualaca, pa joj treba gledati kroz prste jer se zlo infiltriralo u čednu vjersku zajednicu, nego je ona povijesno leglo zla. I mora ga sama iskorijeniti ili će – nestati s društvene scene. Baš kao što je i nastala prije dva milenija, pobila unutar svojih redova vlastite „heretike“ te ognjem i mačem zapasala globalan prostor: prijetnjom, ubojstvima, paleži, pljačkom, silovanjima bez svake mjere, čak incestom na papinskoj razini (npr. obitelj Borgia), inkvizicijskim genocidom, koji su papinim blagoslovom predvodili španjolski dominikanci…  Sve što nastane mora i nestati, temeljni je prirodni zakon, pa ni Bog – kojega je izmislio čovjek – nije iznimka. Ljudi nisu budale, svijet znanstveno/spoznajno zrije, život se mijenja u svakom smislu prema sve novim i novim potrebama.. Kraljevstvo nebesko se već  digitaliziralo, a Eva i Adam svakih se par mjeseci propituju za novi model pametnog telefona. Ni u komunikaciji s Bogom više nema labavo.

Crkvene dogme i homofobija

„Pritom uopće nije upitno“, tvrdi kolumnist Indexa.hr Duhaček, „da među klerom ima i onih koji jesu homoseksualci, kao što nije upitno da je među ustašama bilo mnogo onih koji su Hrvati, ali to ne znači da treba izjednačavati ustaše i Hrvate. Homoseksualci koji se odlučuju postati svećenici i fratri posebna su sorta koju proizvodi baš katolička homofobija čije su oni isprva žrtve, da bi se kroz pridruživanje Crkvi pretvorili u počinitelje protiv vlastite slobode i ravnopravnosti. Odgojeni u većini u katoličkim obiteljima i unutar takvog homofobnog habitusa, oni su od malena inficirani najstrašnijom internacionaliziranom homofobijom te su prepoznavanje vlastite homoseksualnosti smatrali smakom svijeta. Pristupanje Crkvi im se pak čini kao način da zatome vlastitu homoseksualnost jer je ne mogu prihvatiti, oni dakle imaju posve nezdrav odnos prema svojoj homoseksualnosti i seksualnosti uopće, što je još jedna karakteristika učenja Katoličke crkve, koja svaki seks koji nije unutar heteroseksualnog braka sa svrhom začetka smatra pogrešnim, a osuđuje čak i masturbaciju.“

Crkvene dogme i homofobna diskriminacija milenijima sustavno generiraju patologiju dijela klera, koju je gotovo nemoguće iskorijeniti, pa – koliko god bio indikativan, na mjestu i, valjda, poticajan i crkvenim i svjetovnim vlastima – javni angažman vrijednog dubrovačkog biskupa msgr. Mate Uzinića imat će ishod Don Quijotovih juriša na vjetrenjače. Teško da će se u sadašnjoj konstelaciji odnosa i u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i u truloj društveno-političkoj zbilji Bijedne Naše naći ikog tko bi mu želio biti Sancho Panza. Disfunkcionalna država u kojoj se ni vlastiti građani ne osjećaju dobro nije zrela čak ni – iznjedriti jednog štitonošu, Sancha Panzu. Sic transit.

„Jasno je tko su jedine prave žrtve u svim seksualnim skandalima Katoličke crkve – to su svi oni ljudi, često maloljetnici, koje su popovi zlostavljali i silovali“, jedina je točna, prava i dugoročno zabrinjavajuća dijagnoza masovnih pedofilskih zločina napaljenih „pastira“, na koju bez dlake na jeziku i „razumijevanja“ upozorava Gordan Duhaček. „Katolička crkva, njeni predstavnici i njene strukture, pak su počinitelji. I baš zato im ne treba dozvoliti da svoju krivicu i svoju odgovornost isporučuju na neku drugu adresu. Jer ako to dozvolimo, onda i mi postajemo sudionici u popovskom silovanju žena i djece.“ Msgr. Mato Uzinić nije zapisao svoj vapaj žednog u pustinji zato da se pravi važnim, moralno boljim/čišćim od svojih kolega u „pastirskim“ haljinama ili hrabrijim, jer se usudio javno prokazati zlo i u tzv. Crkvi u Hrvata o kojem njezin kler uglavnom šuti ili si nešto mrmlja u bradu kad ga javnost pita za moralno zdravlje, već zato da se osvijesti sva pogubnost pedofilije i licemjerja za budućnost vjerske sljedbe kojoj vjerodostojnost kopni kao gruda snijega na dlanu.

The post Don Quijote de la Dubrovnik msgr. Mato Uzinić, tko je Sancho Panza? appeared first on Tacno.net.