Foto: Dalibor Urukalović/Pixsell

Nije nikakva enigma to zašto hrvatski građani – kao uostalom i bivši jednodržavni sugrađani iz ostalih pet zapadnobalkanskih bantustana, plus kosovski međunarodno (ne)priznati čardak ni na nebu ni na zemlji – kupuju u stranim trgovačkim lancima, jedu uvozni instant kruh i peciva iz namjenske smjese, meso, mlijeko, voće i povrće sa stranih farmi, nose odjeću i obuću made in China… Najmnogoljudnija zemlja na svijetu neformalno drži monopol na svu ostalu robu tzv. široke potrošnje u Bijednoj Našoj: od dječjih igračaka i kućanskih aparata svih vrsti i namjena do sportske opreme, pametnih telefona i elektroničkih računala… Stanovi se opremaju akcijskim namještajem iz Italije i Švedske; a zanatlije/obrtnici poljoprivrednici opskrbljuju se strojevima i alatima iz Njemačke, Austrije, Francuske, Italije… Na lihvarski kredit. U socijalizmu je Hrvatska sve to imala iz domaćih izvora, a danas joj se „ne isplati“ čak ni proizvoditi brodove, umjetna gnojiva, lijekove, prerađivati naftu…, nego trostruko skuplje – uvoziti iz inozemstva ili tražiti – strateškog partnera 

Marijan Vogrinec

Bila, pa otišla. Povjerenica Europske komisije za tržišno natjecanje Marghrete Vestager u Zagreb, Marghrete Vestager iz Zagreba, a političke redikule u Banskim dvorima (ne)očekivano tresnula – masovna migrena. Plenkovićeva vladajuća družba manje-više i u vlastitim lokalnim sredinama ne-uglednih HDZ-ovih narcisâ i narcisa veeeelikih uhljebničkih nagona mogla je znati unaprijed da Bruxelles neće prihvatiti program restrukturiranja do nosa u sranje nelikvidnosti uvaljenih brodogradilišta u Puli (Uljanik) i Rijeci (3. maj). Iz prostog razloga što velike zemlje tzv. stare Europe, one prve i druge brzine – kritično pritisnute nesmiljenom konkurencijom s Dalekog istoka (Kina, Južna Koreja) – imaju dovoljno navoza s također proizvodnim/profitnim brigama da im u borbi za opstanbak ne samo na zajedničkom tržištu od pola milijarde potrošača nego i u konkurenciji sa SAD-om i ostatkom svijeta ne trebaju još i slavne, višestoljetne hrvatske brodarske/brodograditeljske tradicije.

Pogotovo kad i nakon upumpanih 30 milijardi kuna novca poreznih obveznika u nešto više od 10 godina te tradicije sad izgledaju kao ruzinava brodica što ju Komižani u drevnom običaju tzv. pogreba broda (život mu počinje krštenjem) 6. prosinca svake godine, o blagdanu sv. Nikole Putnika, zaštitnika pomoraca, spaljuju ispred mjesne benediktinske crkve. Simbolično, kao žrtvu za spas svih brodova koji plove. Oni koji znaju čitati između redaka i pamte kako je vlada RH još prije šest mjeseci tajnovito, ne formalno u svoje ime, poslala u Bruxelles plan restrukturiranja skupine Uljanik s riječkim brodogradilištem 3. maj unaprijed su vidjeli Unijin palac dolje. U okolnostima kada se i Europa tzv. prve brzine vidljivo odmiču od brodograditeljske industrije, jer istočna Azija znatno brže, jeftinije, dovoljno kvalitetno te poštujući rokove gradi plovila tipa tankera, trgovačkih, specijaliziranih, brodova za rasute terete, injsl., Bruxelles će naći caku zbog koje hrvatski plan restrukturiranja neće imati prođu.

Crni scenarij u Puli i Rijeci

Tako se i dogodilo. No, kao što birokracija ima genetsku naviku rastezati i komplicirati u svom odlučivanju, zašto bi u Uniji bilo drukčije? Dok je štrajkaška pobuna u Puli i Rijeci već prijeteći izašla iz kruga tamošnjih škverova na ulice dvaju velikih gradova budući da ti navozi desetljećima hrane većinu radničkih obitelji, a sada su plaće došle na bubanj, vladi Andreja Plenkovića je zaprijetio gadan socijalni rusvaj. Četiri i pol tisuće radnika, pa puta najmanje još dva-tri člana obitelji, plus velika većina ne samo žitelja Pule i Rijeke nego i cijele zemlje, eksplozivna je smjesa koja će se – detonira li se, a više nije daleko taj čas – odnijeti kvragu uvlakačko EU/SAD-u politikantstvo svih dosadašnjih vlada, osobito trenutnu HDZ-ovu Andreja Plenkovića. Jedva-jedvice je premijer skucao pedesetak milijuna kuna za zakašnjele srpanjske plaće škveranima, kolovoške su navodno osigurane, rujan se primiče polovici, a još ih nitko ne isplaćuje, no rujanske su totalno – na vrbi svirala.

Račun skupine brodogradilišta Uljanik je opet blokiran i svi su izgledi da se počinje ostvarivati najcrnji scenarij. Bruxelles je formalno poslao program restrukturiranja na popravni ispit, koji ne mogu položiti ni škverovi jer su do grla u živom blatu gadne nelikvidnosti niti vlada kojoj je pak Unija zabranila i dalje ih izvlačiti novcem poreznih obveznika. Navodni strateški partner Danko Končar (Zagreb, 1942.) – multimilijarder iz Južne Afrike stacioniran u Londonu, s businessom u čak 38 tvrtki raznih djelatnosti u RH; godine 1977. osuđen u Zagrebu na 12 godina teške robije zbog privrednog kriminala i pljačke – nije se isprsio šuškavom kešovinom ni kad su plaće došle u pitanje, nego tek sa simboličnih 100 milijuna kuna za „upad“ u Uljanik skupinu. Plan restrukturiranja podrazumijeva nešto manje od 500 milijuna eura ulaganja, s tim da država jamči tri četvrtine, a 30 posto strateški partner. Europa je glatko odbila tu konstrukciju, Končar pak želi rekonstruirati i rekonstruktivni plan u korist djelatnosti koje nemaju veze s brodogradnjom, država je na mukama, pa njezini aparatčici u Ministarstvu gospodarstva i inim nišama vlasti već naveliko spominju tragičan za radnike i brodogradilišnu tradiciju scenarij: smanjenje djelatnosti, otpuštanje radnika, prenamjenu dijela zemljišta i mora te intervencije u strukturu vlasništva, gdje radnici posjeduju oko 47 posto dionica.

Bijednoj se Našoj više ne isplati graditi brodove sa sve većim gubitkom, neslužbena je mantra ispisana krupnim slovima na svim probnim balonima za prepariranje najšire javnosti. Politika se iz petnih žila trsi široj javnosti utuviti u glavu kako pomorska i mediteranska zemlja – s nekad brodograditeljskim gigantima u Splitu, Rijeci, Puli, Trogiru i Šibeniku te manjim škverovima u Kraljevici, na Korčuli, u Betini na Murteru, etc. i trgovcima još od Dubrovačke Republike na svim svjetskim morima – nije u stanju ili ne treba graditi brodove. Jer vlasnici hrvatske tzv. neovisnosti, samostalnosti i suverenosti u EU/SAD-u drže kako hrvatski brodovi ne trebaju ni Europi, ni ostatku svijeta niti matičnoj zemlji, pa „nije normalno“ da vlada uzdržava tu neprofitabilnu industriju. Brodogradnja je već eutanazirana u nekad perspektivnom Brodosplitu, koji je privatizirao kontinentalac Tomislav Debeljak, pa također privatnom Remontnom brodogradilište u Šibeniku… Brodotrogir u vlasništvu rečenog Danka Končara više nema za plaće radnicima, na rubu je totalne propasti, jer elektroinženjeru po struci i rudarskom bogatašu, teškom najmanje dvije milijarde eura, brodogradnja jamačno služi tek kao smokvin list za sasvim druge nakane i izvore novca. Nekretninske.

Jedna je od morskih ideja Danka Končara ta da se – kada država, Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) ili netko treći restrukturno, bez njegove kešovine, osovi na noge Uljanik skupinu s 3. majem – pridruži toj grupaciji Brodotrogir i 30 posto riječkog brodogradilišta Viktor Lenac, koliko u vlasničkoj strukturi posjeduje 3. maj. S Dankom će Končarom biti još problema jer, ako je vjerovati bivšem saborskom zastupniku IDS-a Damiru Kajinu, taj ulgač već posjeduje trećinu Pulskog zaljeva. S Končarom se povezuje u Bijednoj Našoj sve više kriminalnih i koruptivnih afera sa zajedničkim nazivnikom u nekretninama – od one s businessom u Istri, gdje se zbog zamračenih desetaka milijuna kuna zakvačio s poznatom estradnom obitelji Cetinski do sada s europarlamentarcem, bivšim istarskim županom i šefom IDS-a Ivanom Jakovčićema, koji je od Končara inkasirao dva milijuna kuna za „savjetničke/lobističke“ usluge u Istri i Europarlamentu, gdje se Jakovčić angažirao u području – rudarstva. Sic transit.

Istra odavno više nije rudarska regija, i Raša je tek socijalistička uspomena, zajedno s mrežom svojih ugljenokopa u Labinu, Ripendi, Vinežu, Koromačnom i Tupljaku. No, vlasnik sela Svetog Jurja, poznati someljer i župan s dosta nekretninskog putra na glavi (npr. projekt Brijuni rivijera, gdje je Končar također glavni igrač), tvrdi politička oporba, svojedobno je na neki način najavio razvoj događaja koji sada uznemiruju širu hrvatsku javnost, a osobito istarsku, najzainteresiraniju dižu na noge. Navodno je kazao da brodogradilišne dizalice u samom središtu povijesnoga grada još iz antike, danas mainstream turističke destinacije, nagrđuju Pulu. Vjerojatno bi superluksuzni hoteli i marina za megajahte svjetskih lovatora i kruzeri podno Arene bili prihvatljivije pulske vedute, a strani bi investitori/vlasnici zadovoljno trljali dlanove?

Drama više od 4500 radnika brodogradilišta Uljanika i 3. maja, kojima neprilagođena, državna politika s posebnim potrebama sada bešćutno ukida radna mjesta i uzima kruh iz usta, jer se „moraju poštovati pravila članstva u EU“, odnosno zakoni tržišta i profita, a Banski dvori su vjeran/pouzdan poslovođa tih pravila i zakona, samo je vrh kapitalističke sante neokolonijalnog podčinjavanja na tragu tzv. novog svjetskog poretka. Po obrascu da se „Hrvatskoj ne isplati“ industrijska proizvodnja s dodanom vrijednošću vlastite pameti, znanja i vještina niti poljoprivreda, željeznica, ceste, pa ni banke, trgovina, etc. – osim još turizam, „dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“, praznovjerje i jalovo politiziranje nesposobnih iz vladajućih kastâ – maloumno se prepustila teškoj ovisnosti o uvozu svega i svačega. Najviše bofla. I, kolateralno, ne samo državnom nego i dužničkom ropstvu svojih građana. Bankrotu, ovrhama i blokadi računa 325.000 ljudi, osobno dužnih lihvarima 43 milijarde kuna, plus 10.000 eura i svaka novorođena beba za podmirenje državnog javnog duga.

„To je nama naša borba dala…“

Nije nikakva enigma to zašto hrvatski građani – kao uostalom i bivši jednodržavni sugrađani iz ostalih pet zapadnobalkanskih bantustana, plus kosovski međunarodno (ne)priznati čardak ni na nebu ni na zemlji – kupuju u stranim trgovačkim lancima, jedu uvozni instant kruh i peciva iz namjenske smjese, meso, mlijeko, voće i povrće sa stranih farmi, gotovo beziznimno nose odjeću i obuću made in China, ili susjedne azijske države. Najmnogoljudnija zemlja na svijetu neformalno drži monopol na svu ostalu robu tzv. široke potrošnje u Bijednoj Našoj: od dječjih igračaka i kućanskih aparata svih vrsti i namjena do sportske opreme, pametnih telefona i elektroničkih računala…, također svih vrsti, oblika i veličina. Stanovi se opremaju najviše na gotovo neprestanim akcijama namještaja iz Italije i Švedske; zanatlije/obrtnici – koji se sada nazivaju poduzetnicima – i poljodjelci, sada pak vlasnici tzv. obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, opskrbljuju se strojevima i alatima iz Njemačke, Austrije, Francuske, Italije… Na lihvarski kredit uglavnom njihovih banaka-kćeri, najviše austrijskih, jer RH među tridesetak od dvostruko više svojih novčarskih ustanova 1990-ih godina ima u vlasništvu samo jednu, Hrvatsku poštansku banku. A, i njoj treba – strateški partner.

Dobro, kaže mudar puk, ne treba žaliti za prolivenim mlijekom, što će reći za onim „komunističkim mrakom“ kad se cijelom bivšom Jugom orilo „To je nama naša borba dala, da imamo Tita za maršala“. Bilo, pa prošlo, a nikom pri zdravoj pameti ne može nauditi jugonostalgija velike mase starijih od 50 godina, koji su se s razlogom dičili i Josipom Brozom Titom, i njegovi vremenom i sjajnom petokrakom „usred tunela, usred mraka“, pa tvrde da je „tada bilo bolje nego danas“. Ne samo zato što su tada jeli kruh od domaćeg brašna i domaće meso, nekontaminirano voće i povrće s naših polja i vrtova, pili mlijeko donaćih krava, odijevali se u Varteksu, obuvali u Borovu, vozili Fiću, Stojadina ili Yuga na Inin benzin, neizostavno s pristojnim K-15 ljetovali u sindikalnom odmaralištu na moru…

Varteksovi štofovi i Baby-Beef iz hrvatskih staja nisu bili mrski ni okrunjenim glavama u Londonu i inim europskim kraljevskim kućama. Izvozilo se u svijet bešavne cijevi iz Željezare Sisak, turbine za hidroelektrane iz Rade Končara, presijecale vrpce u svim škverovima, proizvodilo se lokomotive i vagone, tramvaje, autobuse, čak sastavljalo Citroënove osobne automobile, izvozilo tenkove, pješačko oružje najbolje svjetske kakvoće, pronalazilo i crpila naftu u Angoli i Siriji, građevinska industrija je činila čuda na stranim gradilištima, najviše u tadašnjem SSSR-u, sjevernoj Africi i Iraku… U Splitu je Jugoplastika zapošljavala gotovo sve radno sposobno žensko Dalmatinske zagore. Zagreb je u to vrijeme brzog napretka i sve višeg standarda građana – za legendarnog gradonačelnika Većeslava Holjevca – smjelo prekoračio Savu te na desnoj obali izgradio domove za blizu 150.000 žitelja, najvećim dijelom zaposlenih u industriji, društvenim djelatnostima, administraciji i uslužnim poslovima metropole. Danas Zagreb jest hrvatska metropola i glavni grad države, ali industrijski se oprostio s prošlošću, migracijsko-demografski folklorizirao i mentalitetno ruralizirao. Ne bi mu škodio – strateški partner. Koji bi na suvremen način revitalizirao srednjoeuropsku mu agramerovštinu, ali i industrijsku auru kakvu mu je grubo skinulo „domoljubno“ ratno profiterstvo i kriminalna pretvorba socijalističkog društvenog, zajedničkog narodnog u kapitalističko privatno vlasništvo.

Ali i to je samo tlapnja – neki će ju prepoznati kao jugonostalgiju, iako to nije – jer hrvatska državna politika s posebnim potrebama unaprijed znade kako se to „ne isplati“. Nevjerojatan je to fenomen u modernom svijetu da se Bijednoj Našoj ništa dohodovno i probitačno „ne isplati“, a drugima se isplati. Čak u bliskom susjedstvu, recimo Sloveniji, gdje država solidno zarađuje i postupno bilda životni standard građana te ugled u civiliziranom svijetu baš na onom što se Hrvatskoj „ne isplati“. Toj se susjedi Bijedne Naše itekako isplati razvijati pomorsku luku u Kopru kao ulazno-izlazna trgovačka vrata srednje Europe i same Slovenije, a Hrvatskoj se nikako „ne isplati“ iskoristiti znatno veće geostrateške, prometne, gospodarske i ine prednosti Rijeke. Rijeka već sada kardinalno zaostaje za Koprom, koji je odavno izbacio iz konkurencije i talijanski Trst, a ubuduće jedva da će ga ikad biti u stanju dostići.

Uz ostalo, mutave hrvatske razvojne/investicijske politike u prošlih 28 godina nikako da prioritetno stave u operativni program hitnu izgradnju nizinske željetničke pruge Zagreb-Rijeka, u nastavku trase Budimpešta-Zagreb, bez čega nema prosperitene riječke luke. Čeka se navodno nekakav novac EU-a, što je ravno čekanju Godota. Politikanti mudruju, a karavane europskog napretka prolaze. Bijedna Naša stagnira i zaostaje. Europski statističari upravo su objavili podatak koji dovoljno govori sâm za sebe: industrijska proizvodnja RH pala je u prošlih godinu dana 5,7 posto (Matla 6,3 posto), što je drugi najgori rezultat u Uniji. Državni poticaji u poljoprivredi svih ovih godina popeli su se vrtoglavih 40 milijardi kuna, a taj je sektor u potpunom rasulu i nije kadar ne samo nositi se s europskom i konkurencijom u balkanskom susjedstvu nego ni osigurati po pristojnim uvjetima osnovnu hranu na hrvatskom stolu. Za to nije kriv netko iz Beograda ili iz Svemira kad je napokon Hrvat svoj na svome, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu.

Foto: Vlada RH, Flickr

Hrvatskoj se, otkako je 1990-ih stekla tzv. samostalnost, neovisnost i suverenost više „ne isplati“ ni proizvoditi umjetna (dušična) gnojiva u kutinskoj Petrokemiji, jednoj od dviju takvih u bivšoj SFR Jugoslaviji (druga je bila Zorka u Šapcu, u Srbiji) i jedinoj u RH, sada, pa ju bez strateškog partnera čeka ista sudbina kao navoze u Puli i Rijeci. Stečaj. Ključ u bravu zbog gubitaka koje država ne smije (niti može, kad bi Bruxelles dopustio!) podmiriti, a nitko drugi neće, jer nije lud propasti u tom riziku. A zapravo se radi o vrsti iznimno profitabilne industrije u svijetu, koja se isplati svim zemljama koje imaju tu proizvodnju. Tim više, radi se i o Hrvatskoj koja je, osim pomorske, na više od tri četvrtine teritorija – poljoprivredna zemlja. Je li smiješno da se na oranice baca uvozno gnojivo iz Norveške i Mađarske kad bi kutinska Petrokemija, koja iz političkih razloga izvozi dio proizvodnje, mogla bez problema pognojiti cijelu Bijednu Našu i još bi preostalo za izvoz? Itekako je smiješno, kad ne bi bilo tragično zbog lumena u vrhu države koji „moraju primjenjivati pravila članstva u EU“, a odlikuju se rudimentarnom sviješću o tome da je prvi/najpreči nacionalni/državni interes. Taj je bez konkurencije osigurati sve uvjete za samoodrživu domaću proizvodnju svake vrsti radi podmirenja i domaćih potreba i zarade na izvozu.

Upitna renacionalizacija Ine

Vlada se, kad ju novinari pritisnu neugodnim pitanjima, izmotava time da će sudbina Petrokemije biti zadovoljavajuće riješena do kraja godine: izgledan je model kojim će se namaknuti sudinski važnih oko 500 milijuna nečega i naći strateškog partnera. Frka s Agrokorom – izručenje Hrvatskoj iz Velike Britanije bivšeg vlasnika koncerna Ivice Todorića u tom smislu nije bitno – zasad je u induciranom mirovanju budući da ključne stvari nisu riješene: restrukturiranje ogromnog sustava sa stotinjak tvrtki te oko 40.000 zaposlenih samo u RH, sudske tužbe zbog neplaćenih potraživanja, sudbina radnika u preustroju, etc. Ipak, izvjesno je da se Bijednoj Našoj „ne isplati“ imati svoj koncern, na svom i tlu susjednih država i sa svojim vlasnicima/radnicima, koji će trgovačko-proizvodni sustav biti neugodna konkurencija kojekakvim lidlima, kauflandima, sparovima, injsl. Treba uistinu biti alfa jedinka u državi s posebnim mentalnim potrebama, pa podrediti svoj interes tuđem ne bi li tuđin nastavio hiniti velikog prijatelja. U stilu one birtijske da je svatko prijatelj dok ti plaća piće, a prestane li – prijatelj nikad nije ni bio.

Krajnje je upitno kako će se Hrvatskoj isplatiti renacionalizacija naftne industrije Ine, za što nema ni računice, ni odgovarajuće strateške studije niti modela financiranja otkupa oko 50 posto dionica u vlasništvu mađarskog MOL-a. Plus, potpuna je enigma žele li Mađari uopće prodati svoj udio, ako žele – komu, Hrvatskoj ili nekom drugom? Zašto ne drugom, recimo, Rusima? Oni imaju i novac koji RH nema, pa bi mogli platiti koliko god MOL zatraži, ali imaju već i svoje interese u energetskom kocernu, kao i interes proširiti svoj energetski utjecaj na zapadnom Balkanu. Neke kombinacije u tom smislu javna su tajna, pa još ništa nije isključeno. Pravi li Plenkovićeva vlada apriorno ražanj za zeca koji šalabajza negdje u dubini šume i pojma nema isplati li se državi uopće imati Inu, ako joj se ne isplati štošta neusporedivo jeftinije i unosnije ne samo u gospodarskom sektoru?

Ima jedno rješenje, međutim, koje bi se garant isplatilo i vladarima Bijedne Naše s posebnim potrebama i svakom njezinom žitelju ponaosob: predati državu sa svim njezinim resursima, npr. Kinezima ili Japancima u stogodišnju koncesiju za rentu koja će osigurati lagodan život Hrvatima na nekom rajskom mjestu Plavog planeta. Da ne moraju malim prstom pomaknuti i ni o čemu brinuti, a med i mlijeko teku u izobilju. A koncesija bi se obnavljada dok je svijeta i vijeka. Eeee, to bi bio život: svega obilja, a mozak na pašu. Drugi rade, mi uživamo!?

The post Državna politika s posebnim potrebama appeared first on Tacno.net.

Mudar puk ima onu drevnu: tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju… Da se Andrej Plenković – navodno modernih europejskih nazora i nakana, prihvaćen takvim potkraj 2016. u političkom kokošinjcu kad je izvlačio HDZ iz septičke jame u koju ga je maloumnim raspaljivanjem protusrpskih/“protukomunjarskih“ strasti strmpopizdio redikulozni Tomislav Karamarko s vukovarskim stožerašima i zagrebačkim tzv. 555-dnevnim šatorašima, ekstremistima iz pet-šest od 1350 veteranskih/stradalničkih udruga – dakle, da je tada Plenković rekao bobu bob, a popu pop, ne bi mu se sada to događalo da mu subverzivno razbijaju tikve o glavu baš oni koje je mogao/morao prve pomesti i iz HDZ-a i s relevantne političke scene. Kao kancerogene metastaze u stranci i remetilački faktor u društvu. Danas bi cijela Hrvatska lakše disala. Ovako…

„Ne zanima me što ćete reći o mom radu i stranci“, odbrusila je saborska zastupnica Nezavisnih za Hrvatsku Bruna Esih premijeru Andreju Plenkoviću na Aktualnom prijepodnevu, na početku jesenskog zasjedanja parlamenta, nakon što ju je poklopio tvrdnjom o dvogodišnjoj neaktivnosti i žaljenjem da je „zbog pohvala s Pantovčaka i nekih u stranci, mojom pogreškom“ izabrana u Sabor na HDZ-ovoj listi. „Molit ćete Boga uskoro da nas doista nema. Ukoliko mislite da je ovo smjer koji će vas odvesti u drugi mandat, ja vam bacam rukavicu, raspišite izbore, budite muško, a ja ću biti žensko… Znamo vaše prethodnike kojima su čuvali leđa, a kasnije su leđa bila puna noževa. Niste za valjanje u blatu, nabavite si padobran.“ Ovako kočoperne prijetnje noževima u leđa, valjanjem u blatu i zazivanjem Boga u pomoć, čime je brzotrepčuća radikalna desničarka iz tabora bliskih uzdanica predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović (izaslanica na Bleiburgu, etc.) besramno napala premijera Plenkovića, nisu se odavno čule ni od polupismenih, kamoli akademski obrazovanih zastupnika.

Ako ni po čemu drugom, Plenković je pokazao muškost ne samo time što je priznao svoju krivnju za politički debakl s Brunom Esih nego i odlučnim otporom militantima tzv. konzervativne revolucije, koji bi zabranili srpskoj manjini odlučivati o sastavu vlade RH i proračunu, obranom Milorada Pupovca od rasističkih pokušaja linča pod izmišljenim optužbama za nedomoljublje, brzinskim nogiranjem iz HDZ-a ličkog Putina, Darka Milinovića, inzistiranjem na demokraciji i zakonitosti glede i u svezi tzv. referendumskih inicijativa kojima se kani poništiti ratifikaciju Istanbulske konvencije, vratiti civilizacijske stečevine sekularne države u naftalin prošlosti, etc. Tu ne treba biti muško ili žensko, nego imati čist obraz i makar dva zrna soli u glavi. Sve drugo su Grimmove priče za malu djecu. I nacionalističko-praznovjerska magla, ekstremizam koji razdvaja ljude, širi netrpeljivost svake vrsti, huška jedne na druge, a to nije opcija koja Bijednu Našu može učiniti Lijepom Našom. Lijepom svim žiteljima; ugodnim domom osobito manjinama, jer se veličina većine u zrelom/demokratskom/uljuđenom društvu najprije mjeri stupnjem prava i zaštite manjine. I točka. Nema izgovora.

Jest da Plenkovićeva vlast šeprtlja na tom putu, ali to je manji grijeh od – perspektive noža, boga ovog ili onog, blata… Apage satanas! Egzorcisti, kojih se Crkva nikad nije odrekla, a politička i kakva sve ne družba saborske zastupnice Esih poimence zna za makar jednog, imaju „zgodne alate“ kojima navodno učinkovito istjeruju Nečastivog iz opsjednutih, pa i noževima, bogom ovim ili onim, blatom… Koga pri zdravoj pameti briga je li zastupnica Bruna Esih muško ili žensko, i što je željela poručiti premijeru nudeći mu da će ona biti žensko, ako on bude muško. Znači li to da je (do) sada muško, ali u ženskom tijelu? Sačuvaj Bože, ako su njezinu ponudu čuli Željka Markić, biskup Vlado Košić, Vincent John Batarelo, Ladislav Ilčić i drugi i glavnog stožera njezine polit-interesne opcije na ljutoj desnici. Ta, javnost još ne može zaboraviti taj paničan strah Željke Markić od cincilincija u sauni, uvjerenog da je breskvica.

Noževi u Plenkovićevim leđima?

Esih će biračka javnost – kandidira li se na ovoj ili onoj listi, a garant hoće, što je njezina privatna stvar, i stvar procjene izgleda za (ne)uspjeh – valorizirati po djelima, po tome što je dobro učinila dok su je porezni obveznici izdašno plaćali za (u)činiti dobro. Žestina riječi i „domoljubno“-populistička prenemaganja puki su  balon od sapunice. Ljudi znaju biti hlebinci, povremeno i politički mazohisti, ali nisu blesavi. Ako to Esih ne zna, neka se propita već u svom neposrednom susjedstvu što ljudi drže i kako cijene isključivost u politici, presvlačenje stranačkih kaputa, moralnu kameleovštinu, zôv na obračune, glad za vlašću i vladanjem, spominjanje noževa, etc. Gadno će se razočarati.

Ako već verbalizira zabijanje noževa u Plenkovićeva leđa, što je notorni znak zlobe, pakosti, nemoći i kukavičluka, možda bi se mogla sjetiti da mu je upravo ona zabila prvi nož u leđa. Nezahvalnošću za zastupničku instalaciju na kojoj je dosad inkasirala lijepih oko 350.000 saborskih kuna, te naprasnim razvodom s klubom zastupnika baš opcije što ju je iz debele sjene političke margine izvukla pod javne reflektore. Na tu se marginu pak samovoljno vratila kao uvrijeđena vlaška mlada zato što premijer Andrej Plenković nije produžio mandat kontroverznom, ideološki isključivom Karamarkovom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću. Inače, kućnom joj prijatelju i istomišljeniku. Ali – što bi inače bio (ne)moralni skandal u ovdašnjoj degeneričnoj političkoj zbilji – nije se ostavila HDZ-ova saborskog mandata. Ha, lova je to, pa… Kakvi lonci, kakvi bakrači.

I naravno da znanstveni, „domoljubni“, pronatalitetni i kakav sve ne lumen ne računa ostati dovijeka politički marginalizirana. S obzirom na to kakvoj se visokopucačkoj družbi priklonila, a budući da HDZ-ova izborna lista više ne može biti opcija – barem dok je Plenković sastavlja, i drži stranačke uzde – izabrala je rješenje za koje drži da će je odvesti na neku od zapaženijih niša u vrhu državne piramide. Pokušat će dakle  zidati političku karijeru na tzv. tvrdoj desnici. Kapilarno razvedenom, ali nevjerojatno šarenom, međusobno nepovjerljivom zbog liderskih kolizija i razjedinjenom korpusu. Koji u ime tzv. naroda – namjerno nedefiniranog etnički, političko-ideološki, vjerski ili teritorijalno, jer bi dobili smiješno ograničenu interesnu skupinu – ali i u ime obitelji (isključivo tipa O = M + Ž), u ime katoličke vjere (ateisti, agnostici i inovjerci isključeni) te mitova i tradicija zapasuje ambiciozne i izmanipulirane pojedince i institucija. Od stotinjak najmilitantnijih šefova/članova među 1350 veteranskih/stradalničkih udruga,  referendumskih/građanskih inicijativa i Katoličke crkve s tjednikom Glasom Koncila, Laudato TV-om i inim njezinim medijima te religijskim sadržajima na javnom HRT-u do ikstog broja političkih mini strančica „bezodvlačno“ (sic) hrvatskog prefiksa i Mount Everest „državotvornih“ ambicija.

Odatle sinkronizirani napadi na vlast ne HDZ-a kao takvog i njegove vlasti kao takve, jer je i denver plava ZNA SE opcija – tzv. desnica, nego protiv Andreja Plenkovića i svih u stranci i oko nje što mu drže štangu. Desno krilo HDZ-a nikad nije prihvatilo uljuđenog Europejca, „sina lekarke“ s još toplom ZNA SE iskaznicom, nego tek kao nužno zlo za premostiti kloaku što ju je stranci namrlo rigidno razdoblje Tomislava Karamarka. I sada, drži desnica u kojoj i Bruna Esih ima važne borbene/ofenzivne zadaće, kad je odradio ključni dio posla, vrijeme je da se makne. Zajedno sa „svojima“ u vrhu stranke i države. A izgovora ne manjka: nedostaje   obuhvaća Vrlo širokom, ali i, samovoljno vratila i, udružena s Da nije bilo    rijedak je primjer  s razlogom nije prešutio,

Hoće li prijevremeni izbori u Bijednoj Našoj ili neće? Neće. Koliko god ga provociraju slijeva i zdesna – u zadnje doba bez pardona i s unutarstranačke tzv. tvrde desnice – jer „vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru“, premijeru Andreju Plenkoviću ne pada na um ići buntovnicima niz dlaku. S razlogom. Prvo, nije mu upitna saborska većina od kojih 76-80 HDZ-ovih i konvertitsko-uhljebničko-trgovačkih ruku, životno u svakom smislu ovisnih o vladinoj infuziji, kojima dirigira po slobodnoj volji, pa može relativno mirno broditi prema kraju mandata. Sviđalo se to komu ili ne. Drugo, samaritanska empatija za uštedjeti poreznim obveznicima nešto više od 50 milijuna kuna, koliko bi zdrobili izvanredni parlamentarni izbori, što premijer komunicira posredstvom svojih stranačkih trbuhozboraca, u izravnoj je političkoj korelaciji sa sasvim predvidljivim učinkom – uništa. Jad, bijeda, agonija i opća politička impotencija kao i sada.

Da su izbori već sutra: HDZ je relativni pobjednik, a SDP drugi po broju mandata, jer unatoč svemu ima stabilnu biračku jezgru. Kakav jest da jest, ipak bi bio drugi. Potom jamačno Živi zid, koji ne želi ni s kim koalirati, a budući da nema ni infrastrukturnih uvjeta niti odgovarajućih personalnih kapaciteta, na vrbi je svirala da može biti važna sastavnica neke buduće vlasti. Doduše, populizam je danas top moda i izvan RH, ali nije nikakva preporuka. Dok za SDP glasaju uglavnom stariji birači, Živi zid je opcija mlađih. U podjeli političko-rejtinških niša, na znatno pak skromnije potom pozicije može računati Most nezavisnih lista, poznat samo po Boži Petrovu, Nikoli Grmoji i Miri Bulju, dvjema propalim koalicijama s HDZ-om i vjersko-desničarskoj orijentaciji… Svi ostali tzv. lijevi, tzv. desni i kakvi sve ne tzv. akteri aktualnog političkog kokošinjca jedva su vrijedni spomena, čak u slučaju da im se rezultati zbirno uzmu u obzir.

Rejting ispod jedan posto

No, dobro dođu dvjema velikim strankama kao neophodna koalicijska zakrpa, jer je njihovim šefovima  nerijetko jedinim vidljivim članovima svojih stranaka – jako stalo ogrepsti se o pristojniji zalogaj državne apanaže i dohvatiti koju mrvicu utjecaja/moći sa stola vlasnika vladajuće franšize. Zato će danas najveći protivnici izvanrednih parlamentarnih izbora biti Ivan Vrdoljak (desetkovani HNS), Darinko Kosor (HSLS), Branimir Glavaš (HDSSB), Milorad Pupovac (SDSS), Radimir Čačić (Reformisti), Furio Radin (manjinci), Branko Hrg (HDS), Tomislav Saucha (SDP-ov otpadnik), pa i Milan Bandić (MB 365…) i još neki marginalci. Bez HDZ-a, koji pak bez njih ne bi ni primirišao Banskih dvora, ta trgovačko-koalicijska klijentela bila bi slobodnolebdeća niš’koristi skupina čestica u vakuumu, izvan bitnih orbita utjecaja i odlučivanja. Nitko od njih ne prelazi izborni prag od pet posto, pa zato i jest tolika referendumska strka na desnici da se promijenom Izbornog zakona snizi izborni prag kako bi se regularno otvorila vrata prema unosnim državnim nišama/vlasti i Željki Markić, i Vincentu Johnu Batarelu, i Kristini Pavlović, i Željku Sačiću, i Đuri Glogoškom, i Bruni Esih, i Zlatku Hasanbegoviću i vidljivijim pojedincima iz njihove družbe.

Jer, s javnim rejtingom ispod jedan posto (Nezavisni za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegoviča, etc.) ili Bandićevih oko tri posto (plus-minus), odnosno manje od dva posto ostatka ostataka haenesovaca Ivana Vrdoljaka, ta politička grupacija nema baš nikakvih izgleda za to da im birači okrenu palac gore. Samostalno ne postoje kao ozbiljna opcija koju građani uzimaju ozbiljno. Bez kolaboracije s HDZ-om – HNS pak sa SDP-om, dok je tzv. liberalnim socijaldemokratima išlo – sva tzv. „državotvorna“, ljuta i izrazito nacionalistička/šovinistička desnica nema u biračkom tijelu više od 15 posto sljedbenika. Svi zajedno stanu u jedan osrednji čamac za spašavanje. To je ne samo aktualna rejtinška nego i povijesna činjenica. Najvjerodostojnijom se pokazala u olovno doba ustaške paradržave, tzv. NDH (1941.-1945.), kada su hrvatski građani, pretežno Hrvati, masovno zgazili okupatorski/kvislinški nacifašizam. Osim trknutih pojedinca i skromnog broja fanatiziranih im sljedbenika slučajno, ironijom historije isplivalih do pozicija odlučivanja, Hrvati nikad nisu bili genetski isključiv, negostoljubiv i netrpeljiv narod i zato nikakav ekstremizam nema prođu. Niti će prirodno ikad imati, a nasilje, nered, laž i prijevara su nešto drugo.

Opcija kojom je zastupnica Bruna Esih priprijetila premijeru Plenkoviću – time valjda i svima u Bijednoj Našoj koji se gnušaju ekstremističkih performansa „u ime naroda, vjerskih i nacionalnih tradicija, hrvatskih branitelja, zanemarenih žrtava Domovinskog rata“, etc. – žestoko se okomila upravo na vlast (HDZ i Andrej Plenković), koja joj je neodgovorno omogućila mjesto među građanima prvog reda. Sa svim materijalnim i inim prinadležnostima. Zôv vlasti i moći snažnija je droga od bilo koje poznate, a do tih se vrhunaca dolazi milom (na demokratskim izborima, većinskom voljom birača) ili silom (nožem u leđa, u doslovnom i najširem smislu). Družba, čiji je Bruna Esih samo markantna trbuhozborkinja, ima bogato iskustvo o tomu kako se uličnom silom „u ime naroda“ i „pravih hrvatskih vrijednosti“ osvaja vlast. Od splitske Rive 2001. indikativne egide „Svi smo mi Mirko Norac“ do skandalozne „druge kolone“ 18. studenoga 2013. u Vukovaru, 555-dnevne savske šatre 2014.-2015. „Oba su pala, oba će pasti“, „100 posto za Hrvatsku“, „1991. protiv Jugoslavije, 2015. protiv Jugoslavena“, veteranskog pokušaja državnog udara na Markovom trgu, dernek-kolonom oko 5000 „crnaca“ za smjenom predsjednice Vijeća za elektroničke medije Mirjane Rakić, ugledne bivše HRT-ove vanjskopolitičke komentatorice…

Zašto baš sada ista militantna skupina diže kuku i motiku protiv „grijeha struktura“ opcije koju je silom, bukom i izazivanjem javnih nereda ne bi li se isprovociralo tada vladajuće, a već na odlasku „komunjare“, da upotrijebe policijsku silu protiv „hrvatskih branitelja, invalida Domovinskog rata i vlašću nezadovoljnog naroda“? Opet izmišljen motiv za „braniteljsku“ bunu sada glasi: „Prošlo je već 27 godina od početka agresije na RH te masovnih jugosrpskih zločina protiv Hrvata, a državne institucije gotovo ih nisu procesuirale, nije pronađeno gotovo 2000 u Domovinskom ratu nestalih Hrvata, zločinci se slobodno šeću Vukovarom i ostatkom Hrvatske, smiju se žrtvama u lice; to više nećemo trpjeti, jer nadležne državne institucije ne rade posao za koji su dobro plaćene“. Badava se ministri Dražen Bošnjaković i Davor Božinović posipaju pepelom i citiraju statističke podatke o tome da se „dosta učinilo i čini“, ali da „to nije dovoljno“ i da smo „svi nezadovoljni dok se ne procesuira i zadnji zločinac i ne pronađe zadnji nestali“… Buntovnicima nije do dijaloga. Kao što ni stožerašima/šatorašima nije bilo 2015. do dijaloga s tada predsjednikom RH Ivom Josipovićem i premijerom Zoranom Milanovićem, odnosno braniteljskim ministrom Predragom Matićem-Fredom, njihovim ratnim drugom, legendom obrane Vukovara i zarobljenikom/uznikom srpskih logora.

Drugi su im bili motivi i ciljevi, subverzivni kao i sada. Izazvati rusvaj i prijevremene parlamentarne izbore, odnosno zamjenom teza i zloporabom sentimenata prema Domovinskom ratu i „hrvatskoj prošlosti, tradicijama i interesima“ navesti birače da većinski podrže populističku opciju s radikalne desnice. Budući da tzv. liberalna socijaldemokratska struja više nije ozbiljan protivnik, ostala je samo proeuropska Plenkovićeva struja u HDZ-u. Dogodine su europarlamentarni izbori, dolaze lokalni i  predsjednički, pa valja pravodobno promiješati karte. A gdje smo tu mi, pitaju se ovi s tzv. tvrde desnice u HDZ-u te bliže i šire oko njega, svjesni da ih se Plenković neće sjetiti kad bude sastavljao liste. Jamačno bez euroskeptika, protumanjinskih radikala,   nacionalističkih jastrebova, politikantskih solista, proklerikalnih apologeta, ljudi skromnih intelektualnih kapaciteta i izobrazbe, etc. Mnogo je novih/starih gladnih usta na desnici, a Plenković srca kamenoga i, naravno, drže ovi što mu čoporativno sapunaju dasku, valja prije veće štete izbaciti taj iritantan kamenčić iz cipele.

Nije bez veze lički Putin Darko Milinović ovih dana u jednom intervjuu – gotovo diskursom Brune Esih – također priprijetio/ironizirao „skorašnju“ Plenkovićevu sudbinu u HDZ-u: ako se Kolinda Grabar-Kitarović vrati u stranku, Andreju Plenkoviću je odzvonilo. A nešto ranije, netom što je izbačen, najavio je kako će se „uskoro vratiti u stranku na velika vrata, i onda će mi se ispričati za nanesenu nepravdu“. Preračunao se kad je autobusnim desantom iz Like na Središnjicu HDZ-a u Zagrebu pokušao isprepadati svog stranačkog šefa ne bi li ga ipak pustio na mjesto predsjednika ličko-senjske organizacije HDZ-a umjesto – prvi put protukandidata – Marijana Kustića. Milinović je neugodno stao Plenkoviću na žulj kad se nedavno, s još petero viđenijih hadezeovaca, suprotstavio ratifikaciji Istanbulske konvencije i otvoreno stao na stranu militantne tzv. referendumske desnice i Crkve.

Neke veze i „slučajne“ kavice

Na krijesti tih političkih interesa, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava (HDZ) na čelu kolone, s protućiriličkim/stožeraškim „stalno budnim“ lokalnim pokretom ne odustaje od održavanja „mitinga istine“, „događanja naroda“ u Vukovaru 13. listopada, na koji je skup pozvao cijelu Hrvatsku. On „ne može podnijeti“ da država, a država je trenutno HDZ s buljukom inostranačkih uhljeba, bagatelizira žrtve jugosrpskih zločina i ne sankcionira zločince“. Predsjednica RH Grabar-Kitarović, inače svakom loncu poklopac i kad je se to uopće ne tiče, simptomatično, šuti o „događanju naroda“ u Vukovaru. Je li Milinović, poznat po tome da često ne kontrolira vlastiti jezik, izlanuo nešto o čemu se zasad javno šuti? Naime, da možebitno ona stoji iza desničarske ofenzive na aktualnu Plenkovićevu vlast i njega osobno? U kompi s dijelom kolovođa već znanih veteranskih udruga iz svih buntovničkih performansa protiv „komunjara“ i „četnika“ Milorada Pupovca (SDSS), buljuka marginalnih ultradesničarskih strančica i polit-radikalnim dijelom katoličkog klera. Neke veze i vezice, „slučajni“ susreti i konspirativne kavice, odnosno sve jača grmljavina iz apologetskih desnih medija ne odaju dojam da se „ne događa ništa neobično“.

Predsjednik tzv. Stožera za obranu Vukovara (od koga, sic transit?) Tomislav Josić „slučajno“ je netom po Penavinom izboru za gradonačelnika instaliran kao njegov savjetnik za branitelje, i sada je među organizatorima „mitinga istine“. Istaknuti pak 555-dnevni savski šatoraš Ante Deur, zauzeti praktičan katolik i otac brojne obitelji, netom je po useljenju Kolinde Grabar-Kitarović u bivšu Titovu vilu „Zagorje“ na Pantovčaku ustoličen kao njezin – savjetnik za branitelje. Predsjedničine redovite i vrlo prisne veze s prvacima tzv. Crkve u Hrvata nešto su čime se ona diči, svjedoči i nazoči svim najvažnijim misnim slavljima. Vodeći medij Katoličke crkve u RH, tjednik Glas Koncila već mjesecima – iz pera svog glavnog urednika Ivana Miklenića, uvodno  – kritizira aktualnu vlast Andreja Plenkovića. Zbog istih „grijeha“, koje mu zamjeraju Bruna Esih, Žejka Markić, sisački biskup Vlado Košić, kojekakve ad hoc građanske, referendumske, pro life, obiteljske, protuistanbulske, protupobačajne i kakve sve ne inicijative, politikanti s društvene margine… Crkva se sada dohvatila i ratnih žrtava.

„Hrvatska je službena ili državna politika, bez obzira bila na vlasti koalicija lijevog ili tobožnjeg desnog (Plenkovićev se HDZ više ne smatra ni desnim centrom? – op. a.) političkog predznaka, učinila da čitava Hrvatska danas ne zna ime i prezime ni jedne jedine hrvatske civilne žrtve, ni jednoga jedinoga hrvatskog učenika ili učenice koji su stradali samo zato što su bili Hrvati i što su živjeli na području koje su velikosrbi željeli za sebe“, lamentira vlč. Miklenić u komentaru u zadnjem broju Glasa Koncila, izravno podržavajući vukovarski „miting istine“. „Nitko ne može poreći da je u tom pitanju smjer diktirala isključivo – politika.“

U nekim teorijama zavjere, koje se pomljaju u medijskim naznakama, a iskrsnut će kad „vruća politička jesen“ postane – prevruća, mogu se naći kojekakvi indikativni orijentiri za zbrojiti dva i dva u političkom kokošinjcu Bijedne Naše. Recimo, Kolinda Grabar-Kitarović ne može ni sanjati drugi predsjednički mandat bez HDZ-ove učinkovite potpore i infrastrukturne logistike, a Andrej Plenković se nije pretrgao biti uvjerljiv u iskazu kako će to dobiti. Višekratno je kazao novinarima da se Kolinda Grabar-Kitarović tek treba očitovati hoće li se kandidirati ili ne, a ona pak ne želi svoj ego staviti na kocku. Kaže, kad bude vrijeme, izjasnit će se o kandidaturi, što može ali i ne mora svašta značiti. S obzirom na stalno zategnute, povremeno i svađalačke odnose s Plenkovićem, međusobno durenje i pred tv-kamerama, neugodnu škripu u nesinkroniziranoj vanjskoj politici i njezinom stalnom miješanju u vladinu nadležnost, diplomatske gafove, etc., dade se iščitati da su odnosi Grabar-Kitarović – Plenković složeniji, neizvjesniji i evidentno lošiji od odnosa premijera Zorana Milanovića (SDP) i  SDP-ovog predsjednika RH Ive Josipovića, koji je zbog toga za prsa izgubio drugi predsjednički mandat. SDP/Milanović ga „nije volio“, a još je na dugačkom štapu „voli li“ HDZ/Plenković „ženu iz naroda“, koju je instalirao Tomislav Karamarko. Uz pomoć svih već poznatih „braniteljskih“ derneka i kleričkih homilija.

I, da, predsjednica RH je – na osobnu i sramotu cijele zemlje – u izvrsnim odnosima s Velimirom Bujancem, ekstremnim desničarom (dao se fotografirati u crnoj odori sa svastikom na rukavu), apologetom proustaštva, osuđenim dilerom kokaina, kojim je i plaćao usluge prostitutki, te voditeljem opskurnog talk showa „Bujica“ na privatnoj, lokalnoj televiziji Z1. Velimir Bujanec je i prisni prijatelj Tomislava Karamarka, što će potvrditi svevremenska, nevjerojatno popularna fotografija na društvenim mrežama: zagrljeni i dobro raspoloženi, korpulentni Karamarko i žilet iznad pojasa mu okrugli Bujanec. U Bujančevoj „Bujici“, koju sada financira „prvi hrvatski trgovački lanac Pevec“, polit-ideološki se jednoobrazno reda dvadesetak permanentno istih mentalno ucrnjenih bojovnika protiv „komunjara“, Milorada Pupovca, Srba, Vesne i Zorana Pusića, Milanovića, Tita, partizana…, i sada već Plenkovića i njegove vlade.

Kolinda Grabar-Kitarović je tog besprizornog lika pozvala među VIP gostima na svoju predsjedničku inauguraciju pred Markovom crkvom 2015. godine, na istoimenom gornjogradskom trgu u Zagrebu. Prvi predsjednički intervju dala je upravo – „Bujici“. Ne javnoj medijskoj kući HRT-u, što bi bilo po političkom i bontonu poštivanja svih građana RH, bez obzira na nacionalna, vjerska ili ideološka opredjeljenja, od kojih očekuje da je uvažavaju kao svoju predsjednicu. Već se tada očitovala tko je i što je, a nedavnom suludom izjavom da je okrvaljeni ustaški poklič „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav, potvrdila je i notorno nepoznavanje povijesti i masovno uvjerenje da nije dorasla biti predsjednicom svih građana svoje zemlje.

Na svojoj svadbi ljetos na hrvatskom istoku, Bujanec je okupio – kako su izvijestili mediji – tristotinjak izabranih gostiju, zapravo sve ono što, s neznatnim iznimkama, nešto znači na radikalnoj i nijansu manje militantnoj desnici, koju pak neumorno promiče svojim tv-formatom. Taj materijalno-interesni, svjetonazorski, polit-ideološki i nacionalno pročišćen kružok preslika je personalnog, programskog i ideološkog laboratorija na “državotvornoj“ desnici u kojem se kreiraju sve ključne akcije za konzervativnu i povijesno-reanimacijsku renacionalizaciju društva u svakom smislu. Andrej Plenković i njegovi trenutni pouzdanici smetnja su na tom putu i tek će se vidjeti sljedećih tjedana hoće li odoljeti njegova utvrda na čijim su isturenim čukama i bedemima navodno – tvrdi novinarka tjednika Nacionala Orhidea Gaura  – vrlo moćni Vladimir Šeks (Plenkovićeva desna ruka iz sjene), Miroslav Šeparović (predsjednik Ustavnog suda RH), Branko Bačić (šef HDZ-ovog kluba zastupnika te dirigent većine u sabornici) i Božidar Kalmeta (prvoborac iz stare garde krcat optužnicama i unatoč tomu instaliran za prvog pomoćnika političkom tajniku HDZ-a Gordanu Jandrokoviću). I navodno ta četvorica kumova iz sjene dirigiraju Bijednom Našom.

„Toga nije bilo ni u komunizmu“

Dužnosnik SDSS-a Boris Milošević ustvrdio je u HTV-ovom „Otvorenom“ da agresija rigidne desnice na saborskog zastupnika Milorada Pupovca, čelnika srpske manjine, i provociranje „mitinga istine“ u Vukovaru nije drugo do pokušaj zabijanja klina između suradnje SDSS-a i Plenkovićeve vlade. Što neće uspjeti. Premijer je oštro i odrezao desnici da neće nikom dopustiti da mu bira koalicijske partnere, diktira politički smjer i traži tematsku raspravu u parlamentu o nekom zastupniku (Miloradu Pupovcu), koji je legitimno izabran. „Toga nije bilo ni u najcrnje doba komunizma“, kaže. Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković još je žešće odbrusio „braniteljima i desnici“ da njihovom zahtjevu neće udovoljiti. No pasaran! „HDZ je najviše kriv što se nisu procesuirali ratni zločini, jer je najviše vremena bio na vlasti“, tvrdi Mostov saborski zastupnik Nikola Grmoja, koji neće na „događanje naroda“ u Vukovar, jer „ne želim parazitirati na žrtvi“. I to, vidi glupa Penavina izgovora, sasvim slučajno na nadnevak braniteljskih sportskih igara u tom gradu, gdje će se skupiti velik broj ratnih veterana i gostiju iz cijele zemlje. Koincidencija!? Malo morgen…

Već viđen politikantski scenarij za koji će se snositi posljedice. Tim više, jer znači raspirivanje protusrpske mržnje – baš na najosjetljivijem mjestu, punom nezacijeljenih ratnih rana s obiju strana, stradalničkih sjećanja, u Vukovaru – huškanje, produbljivanje nepovjerenja i provociranje novih međuetničkih sukoba. Komu to drugom treba, ako ne onima što su masno unovčili svoje „domoljublje“, naciju i vjeru te nabildali ratni put, pa bez tenzija i „rata nakon rata“ ne vide ne samo smisao života nego ni dugoročnost trenutnog blagostanja. Jer, svako zlo dođe na naplatu. Kad-tad, ako ne prije. A, u strahu su uvijek velike oči. U mitingaškoj zbilji i – dugačak jezik.

Mudar puk ima onu drevnu: tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju… Da se Andrej Plenković – navodno modernih europejskih nazora i nakana, prihvaćen takvim potkraj 2016. u političkom kokošinjcu kad je izvlačio HDZ iz septičke jame u koju ga je maloumnim raspaljivanjem protusrpskih/“protukomunjarskih“ strasti strmpopizdio redikulozni Tomislav Karamarko s vukovarskim stožerašima i zagrebačkim tzv. 555-dnevnim šatorašima, ekstremistima iz pet-šest od 1350 veteranskih/stradalničkih udruga – dakle, da je tada Plenković rekao bobu bob, a popu pop, ne bi mu se sada to događalo da mu subverzivno razbijaju tikve o glavu baš oni koje je mogao/morao prve pomesti i iz HDZ-a i s relevantne političke scene. Kao kancerogene metastaze u stranci i remetilački faktor u društvu. Danas bi cijela Hrvatska lakše disala. Ovako…

The post Zloporaba branitelja u bratoubilačkom ratu na kilavoj hrvatskoj desnici appeared first on Tacno.net.

Foto: Davor Puklavec/PIXSEL

Da se u „domoljubno-obrambenom“ diskursu Damira Krstičevića zamijene pojmovi hrvatski s jugoslavenski i „novohrvatska“ (sic transit) vojna terminologija proustaškog predznaka jugoslavenskom, nikakva se tzv. domovinsko-sigurnosna inovacija ne bi pronašla ni sitnozorom. Koju, čak i razrađenije, nije sadržao sustav tzv. općenrodne obrane i društvene samozaštite SFR Jugoslavije u koji su bile integrirane i sve službe od policije, civilne zaštite, vatrogasaca i zdravstva, etc. do stajaće vojske u gotovo svim većim gradovima (i šire). Sada se obrambeni ministar na sva usta hvali kao uspjehom „ove vlade, Plenkovićeve vlade“ da postupno vraća vojsku, gdje je i nekad bila. Nije čudno da vojno-akademski iškolovani bivši oficir bivše JNA poznaje u dušu bivši vojno-obrambeni sustav – utemeljen „u interesu naroda i tadašnje države“ – pa ne treba biti svetogrđe preuzeti sve što je bilo dobro, ali jest licemjerje plagirati te se praviti grbav. Amerika i topla voda su otkriveni davno 

Marijan Vogrinec

Tek što je završila sezona kiselih krastavaca i uzduh počeo vonjati po ukiseljenim paprikama u ulju, ajvaru, pinđuru, turšiji i pekmezu od šljiva, dunja…, a zakašnjeli požari navalili na dalmatinski jug, medijski su poslenici iznebuha dobili priliku opet brusiti pera na političkim prenemaganjima bez kraja i konca, što će reći da je „vruća jesen“ ušla u svoju harlekinsku fazu. Negdje iza vremenski već dohvatljivog obzorja potmulo se čuje hûk nadolazećih predizbornih kampanja. Politička oporba i tvrdo, tzv. radikalno desno krilo HDZ-a s militantnim prišipetljama u ekstremnoj desnici sijaset marginalnih strančica, uključivo mali dio od 1350 braniteljskih/stradalničkih udruga i tzv. Crkvu u Hrvata, trbuhozbori o prijevremenim parlamentarnim izborima, smjeni ili ostavci Andreja Plenkovića na objema šefovskim dužnostima (HDZ i vlada), jer da „nije proveo obećane reforme i vodi državu u pogrešnom smjeru“. Naravno, neće im biti udovoljeno, jer Plenković ima dovoljno uhljebnički pouzdanu više nego minimalnu saborsku većinu, a vlastiti mu oponenti u stranci zasad ne mogu ništa, osim izazivati mu nevolje (npr. afera SMS-ovi, „miting istine“ u Vukovaru, etc.).

Očito je da raznorazne političke/politikantske struje, ambiciozne ad hoc skupine (Dalija Orešković, Bojan Glavašević, Vlaho Orepić…), stranački otpadnici u grupaciji 17 tzv. nezavisnih saborskih zastupnika (odreda iz gubitničkih stranaka, u kojima su stekli mandate), injsl. zauzimaju pozicije, traže si prolazno mjesto kad uskoro počne utrka za europarlamentarne, lokalne, predsjedničke i, za dvije godine, parlamentarne, redovne izbore. U tim su okolnostima prvaci Banskih dvora – ponajprije sâm premijer Plenković i bi-ne-bi-ostavka ministar obrane i vladin potpredsjednik Damir Krstičević – navalili uveseljavati općinstvo nevjerojatno napadnim/neutemeljenim brendiranjem Bijedne Naše kao – sigurne zemlje. Sigurne od svake moguće ugroze, kao da nitko drugi na zapadnom Balkanu nije siguran, samo RH. Ako hrvatske susjede Slovenija, Mađarska, Srbija, BiH, Crna Gora i Italija nisu sigurne države, ima smisla isticati to da Hrvatska jest sigurna. Za razliku od njih.

Premijer Plenković je vrhunac svog sigurnosnog nadahnuća demonstrirao upravo na velikoj fešti, svečanoj akademiji u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu u povodu Dana policije, gdje je – pazi sad: sigurnost Bijedne Naše! – proglasio ni manje niti više, nego „komparativnom prednošću“. Sic transit.  U komparaciji – mogao je Hrvat hrvatski kazati usporedbi, da ga cijeli svijet razumije – valjda sa susjedama Slovenijom, Mađarskom, Srbijom, BiH, Crnom Gorom i Italijom, jer bi bilo blesavo za tako inteligentnog Europejca uspoređivati RH sa Sirijom, Jemenom, Libijom, Irakom, Afganistanom, Nigerijom, Venezuelom… Čak bi bilo šašavom tvrditi da je – neovisno o ratu na dijelu teritorija – Bijedna Naša sigurnija zemlja od Ukrajine. Ili od Sjeverne Koreje i Irana, koje nezbrojeni američki predsjednik ne prestaje agresivno pritiskati ekonomskim sankcijama radi izgladnjivanja gotovo 150 milijuna ljudi i provociranja unutarnjih nereda, ali i prijetiti armagedonskim rješenjem.

Fatamorgana „komparativne prednosti“

Italija je godinama – ne samo preko sredozemnog otoka Lampeduse – zbrinjavala na desetke tisuća izbjeglica/migranata s Bliskog istoga, Azije i Afrike, dnevno spašavala iz mora nesretnike svih dobi, od novorođenčadi do staraca, koji su bježali i još bježe  od terora, gladi, smrti, rata, pljačke, razorenih domova, neviđene nesreće koju su im donijeli imperijalni gospodari života i smrti sa Zapada. Multikorporativni, kapitalistički interesi, a ti su pljačkanje tuđih prirodnih resursa, zauzimanje geostrateških pozicija i bezočno iskorištavanje domaćeg stanovništva. Normalno je da ljudi bježe od nesreće i traže bolji život, na koji imaju elementarno ljudsko pravo, kao što multikorporativni kapitalizam – u operativnoj izvedbi instaliranog političko-vojnog establishmenta SAD i NATO-a sa saveznicima i „partnerima“, među kojima nečasnu ulogu igra i miš-država RH – nema nikakvo pravo i ni pod kakvim izgovorom ugrožavati tuđe ljudsko pravo na miran i pristojan život u vlastitom domu. Ili bilo gdje na zajedničkom planetu.

Notorna je glupost, recimo, samo i pomisliti da je sigurnost „komparativna prednost“ RH u odnosu na Italiju, koja je spasila od smrti, zbrinula, odobrila azil ili proslijedila dalje u Uniju cijelu armiju izbjeglica/migranata koji iz očaja, ne obijesti ili zlih nakana putuju u EU. Kroz Bijednu je Našu od jeseni 2015. godine prošlo – što legalno, što ilegalno – oko milijun tih nesretnika, gotovo bez i jednog incidenta na štetu domaćeg stanovništva ili tranzitne države. Za SDP-ove vlasti, svjetski su mediji hvalili hrvatsku policiju, državne i humanitarne institucije: bili su krajnje profesionalni, organizirani, susretljivi na svakom koraku i u svako doba dana i noći, policajci su na rukama nosili malu djecu, pomagali trudnicama, stanovnici uz tranzitne pravce dijelili su hranu i vodu izbjeglicama… Humanost je bila na visini i nitko nije imao nikakvu potrebu baš to isticati kao nekakvu „komparativnu prednost“.

Otkako se HDZ čudnom poslijeizbornom alkemijom uselio najprije u bivšu Titovu vilu „Zagorje“ na Pantovčaku (Kolinda Grabar-Kitarović, u veljači 2015.) i u Banske dvore 2016., odnos državne vlasti prema izbjeglicama/migrantima temeljito se – orbanizirao. Naime, mađarski premijer Viktor Orbán otpočetka je zauzeo ekstremno ksenofobno stajalište prema izbjeglicama/migrantima te Mađarsku ogradio žilet-žicom na granici prema Srbiji i Hrvatskoj, dijelom i prema Sloveniji, doveo vojsku i duge cijevi braniti očajnicima prolaz „u Njemačku“, izmislio čelična vrata, etc. Mađarska se otpočetka postavila kao neprijateljska zemlja izbjeglicama/migrantima, ne želi ih primiti na svoje tlo, ne želi pristati na kvote EU-a i zbog toga je ušla u sukob s Bruxellesom… Koliko je to bilo simpatično HDZ-u, potvrđuje činjenica da je tek instalirana predsjednica RH najprije otrčala u Budimpeštu kolegi Orbánu cinkati premijera RH Zorana Milanovića (SDP) i njegovu vlast, a kad je i njezin stranački mecena Tomislav Karamarko okupio onu smiješnu družbu s Božom Petrovom (Most nezavisnih lista) i kanadskim Hrvatom Tihomirom Oreškovićem, koji „domoljubno“ natuca hrvatski, nesretnicima na putu „u Njemačku“ prolaz je kroz Bijednu Našu postao noćna mora. Samo bez žilet-žice, ali duge policijske cijevi ipak – nisu izostavljene.

Foto: EPA

Nešto manje od tri godine poslije Zorana Milanovića, za HDZ-ove smiješne vlasti neprirodne koalicije premijera Andreja Plenkovića, strani mediji pišu negativno o RH, a humanitarne organizacije pokreću postupke protiv institucija koje krše temeljna ljudska prava čak i azilanata. Policija puca na izbjeglice/migrante (uz granicu s BiH, nedaleko od Donjeg Srba, teško su u kombiju ranjeni 12-godišnja djevojčica i dječak), premlaćuje ih, oduzima/uništava mobitele, otima novac, razdvaja roditelje od djece, silom protjeruje u Srbiju (pod koračima vlaka stradala je šestogodišnja djevojčica) i BiH, premijer Plenković odbija pomoć Frontexa (da ne svjedoči teškim grubostima i kriminalu?), azilantska prava prakticiraju se na kapaljku… Glede i u svezi izbjeglica i ekonomskih migranata, službeno je stajalište tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene da se izbjeglički/migrantski gordijski čvor mora presjeći na mjestima, gdje je nastao (a tko će u tom slučaju istjerati s Bliskog i Srednjeg istoka, Afrike… multikorporativne zapadne lupeže, koji tamo neviđenom vojnom silom proizvode izbjeglice i teroriste?) i na vanjskim granicama Unije, čime bi RH profitirao. No, Hrvatsku nitko ništa ne pita, ali joj Bruxelles udjeljuje zadaće i kvote, a „mudra“ trenutna vlast balkanskog kiflića ponizno pristaje na sve. Što koštalo porezne obveznike – koštalo. Nema veze.

„Premijer Plenković je ustvrdio na svečanosti u povodu Dana policije da je u vrijeme suočavanja s najvećim sigurnosnim izazovima Hrvatska sigurna zemlja, što joj je postala jedna od ‘komparativnih prednosti’“, izvijestili su mediji. „Kazao je da je i vlada dala potporu naporima Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) koje je napravilo ogromne iskorake u zakonodavnom okviru, ali i strategiji i operativno-financijskom aspektu. Kao policijske uspjehe, premijer je istaknuo i snižavanje ukupne stope kriminala za 5,2 posto, sudjelovanje u protupožarnim aktivnostima, visok stupanj sigurnosti prilikom dočeka hrvatskih nogometaša nakon osvojenog drugog mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu te osnivanje službe za kibernetički kriminal. Ipak, kao posebnu policijsku zadaću s kojom se uspješno nosi, premijer je naveo ‘požrtvovnost 6500 policajaca koji danonoćno štite našu sigurnost i sigurnost EU-a’.“

Vidi tisućljetnog podaništva i poniznosti tisućljetnim gazdama – od samog doseljenja Slavena na zapadni Balkan, od kojih će se jedno pleme u razdoblju konstituiranja nacija, u 18./19. stoljeću, prozvati Hrvatima. Velike europske imperijalne sile, odreda zemlje tzv. prve brzine EU-a ili Stare Europe, u kompi sa SAD-om, neokolonijalno i dalje siju nered i smrt dijelovima globusa koji nikad nisu bili njihovi niti na njih imaju ikakvo prirodno pravo, a kiflasta miš-država s Balkana, svojedobna Antemurale Christianitatis (papa Lav X.), brani zlo od zasluženih posljedica. Bez migracija ljudi i pameti s juga, Europa danas ne bi bila to što jest i ne bi bila bogata koliko jest. Nije prirodno da to bogatstvo i blagodati što uz njega idu sebično drži samo za sebe, a i unutar sebe – selektivno. Nema te sigurnosti za sebe, ako je odbijaš priznati drugom.

Premijer Andrej Plenković je jamačno pobrkao lončiće, ali ne zato što nije dovoljno inteligentan ili je neupućen u stanje stvari, nego namjerno, ciljano demagoški budući da, objektivno, policiji uopće ne cvjetaju ruže, nema ih dovoljno (oko 20.000 plavaca) za pokriti svje obveze od kvartovskih pozornika i prometa do granica i kriminala svih vrsti, potplaćeni su (izvan rukovodnih struktura), nedovoljno opremljeni, etc. To pak ne jamči uistinu kvalitetnu zaštitu i građana i tzv. viših/složenijih interesa države. Što su to „najveći sigurnosni izazovi“ u svijetu ili kod kuće, koji bi Bijednu Našu kvalificirali kao intaktnu, sigurnu zemlju? Za razliku od bilo koje. Po čemu je Hrvatska sigurnija od Njemačke, Francuske, Velike Britanije ili Španjolske samo zato što u njoj nije bilo teških terorističkih ekscesa s velikim brojem mrtvih i ozlijeđenih, ako RH uopće nije zanimljiv teroristima? Nije zanimljiv ni izbjeglicma/migrantima, osim kao silom prilika tranzitni put u bogate zemlje EU-a, pa zato i ne traže azil. Žele čim prije proći, i otići.

Policija odrađuje svoj posao

Hrvatska nije zanimljiva čak ni vlastitim građanima, pa ih se već blizu 400.000  mlađe i srednje dobi nepovratno iselilo u iste te zapadne zemlje, uključivo prekooceanske, kamo žele i ovi očajnici s tzv. balkanske i sredozemne rute. Bijedna Naša je postala nesretna i beznadna, siromašna i praznovjerna, rasistička, mrzilačka i ksenofobna zemlja u kojoj se teško živi, u kojoj buja uhljebnička birokracija, pravosuđe štiti krupni kriminal i ratne zločince, strane banke drže u dužničkom ropstvu najmanje milijun građana (s članovima obitelji), zdravstvo i školstvo su u kolapsu, socijla je čista simbolika, etc. Već i Eurostat upozorava na drastično produbljivanje socijalnih razlika, a redovna godišnja izvješća američkog State Departmenta o stanju u svijetu ističu RH kao kršitelja ljudskih prava i sloboda, zemlju falične demokracije… O kakvoj je onda sigurnosti uopće moguće govoriti, o kakvoj je „komparativnoj prednosti“ riječ, ako ne o bljutavoj demagogiji i šupljem populizmu?

Policija odrađuje posao za koji je nadležna i plaćena, a kako ga odrađuje, može se raspravljati. Nema tu nikakvih natprosječnih rezultata zbog kojih bi si Plenković, njegov policijski ministar Davor Božinović i vlada imali razloga pripisivati neke velike zasluge. U trenutku kad premijer slavljenički/prigodno maše svojim „komparativnim prednostima“, u Zagrebu je u tri dana došlo triput do revolveraških obračuna na ulici i samo pukim slučajem nije bilo ozlijeđenih prolaznika. Tek propucana potkoljenica jednog od aktera oružanog incidenta. Je li policija zakazala u preventivi? U prometu je pak stanje sigurnosti katastrofalno – broj mrtvih u prvih devet mjeseci ove godine debelo prešao 200, broj ozlijeđenih puta tri-četiri, materijalna šteta enormna; lani broj mrtvih 331 – jer policija nema ni dovoljno djelatnika na cestama niti odgovarajuće opreme, a zakon je poput ementalera.

Je li ta sigurnost „komparativna prednost“, ako je Hrvatska četvrta u Europi po broju prometnih nesreća s tako teškim posljedicama? Sic transit. U manje od tjedna, 11 je mrtvih i 150 ozlijeđenih. Mladost, neiskustvo, brzina, obijesna vožnja, alkohol, droga, mobiteliranje u vožnji, nevezanje sigurnosnog pojasa, etc. ne odaju dojam o zemlji, čija vlast i državne institucije odrađuju posao kako treba da bi se imali obraza hvaliti sigurnošću kao „komparativnom prednošću“. Ništa bitno lošije nije bilo ni za prošlih vlada koje su, kao Plenkovićeva, na svim važnijim radnim mjestima uhljebile svoje stranačke/koalicijske podobnice/ke. Bez obzira na to znaju li posao, a uglavnom ga ne znaju. Za policijskog ministrovanja Ranka Ostojića (SDP) 2012.-2015. samo je u policiji smijenjeno više od 2500 ljudi i premješteno na niže/neutjecajne poslove, ali su im ostavljene više plaće kako ne bi imali razloga za tužbu. Nova vlast je pak smijenila „Ostojićeve kadrove“ i postavila svoje.

I tako svake četiri godine Jovo nanovo, što ne jamči ni kvalitetu, ni ikakav napredak niti veću sigurnost građana i države. Kamoli „komparativnu prednost“ u odnosu na bilo koga i bilo gdje. Profesionalnost i stručnost, znanje i rezultati strogo su podređeni politici, kojekakvim koalicijskim kombinacijama nebrojenih uhljeba i dok je tako – a tako je na svim nišama državne strukture – nema niti će biti sreće za Bijednu Našu. Kakva vražja sigurnost ili, kako vladajući vrh voli važno telaliti: domovinska sigurnost. Plenkovićeva je vlada o toj tzv. domovinskoj sigurnosti donijela i posebnu strategiju te na toj osnovici i cijeli novi zakon, što bi imalo poručiti javnosti ili makar pomilovati ega tvorcima kako „ova vlada ozbiljno misli i ozbiljno shvaća svoju odgovornost“. Pa sada i rutinski, kakav-takav rad policije – razumljivo, obljetničarski/svečarski malo nafutran kao ono „o mrtvima sve najbolje“ – ispada sigurnosnom „komparativnom prednošću“ sigurne Hrvatske. Sigurnije od sigurnih.

Milorad Pupovac i Boris Milošević – Foto: Patrik Macek/PIXSELL

To s policijom i sigurnošću građana, jelte, nema veze što se na glavnoj zagrebačkoj tržnici Dolcu u petak neki proustaški „veseljak“ nabacio iz restorana tanjurom hrane na saborskog zastupnika srpske manjine Milorada Pupovca (SDSS) te mu zagadio odjeću. Tom primitivnom, fizičkom izljevu mržnje, dakako, prethodili su dugi mjeseci orkestrirane protusrpske hajke ekstremne desnice – u kojoj sudjeluje i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, a premijer mlitavo odaje dojam Dudeka koji se ne bi štel mešat – pa je samo bilo pitanje vremena kada će se Pupovcu dogoditi isto što se 1998. godine, također usred Zagreba, u restoranu Purgeru dogodilo prof. dr. sc. Stipi Šuvaru, njegovoj supruzi i dvama bračnim parovima s njima na večeri. Pretučeni su iz šovinističko-ideološke mržnje prema neistomišljeniku, pa makar Hrvatu, a ta vrst kretenizma sad je nasrnula i na – također znanstvenika i profesora istog Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Plenkovićevog koalicijskog partnera koji drži vladine ključeve, hrvatskog Srbina Milorada Pupovca. Sramota do neba za državu i trenutnu vlast koja upravo sigurnost građana u sustavu tzv. domovinske sigurnosti proglašava „komparativnom prednošću“. Sic transit. Ruku u vatru da policija neće naći bandita s Dolca, iako je usred dana bilo svjedoka koliko hoćeš, a ipak, pronađe li ga/ih, ruku u vatru da će „pravdoljubivo“ pravosuđe Bijedne Naše biti i milosrdnije nego prema narkodileru Davidu Kruljcu, sinu razvikanog umirovljenog generala Mladena Kruljca.

Diler će za tzv. opće dobro „guliti krumpir“ 730 sati za nedjelo za koje je zapriječena zatvorska kazna do 12 godina zatvora, a Pupovčev bi napadač u poštenog hrvatskog suca mogao fasovati samo no-no, nemoj to više ponoviti. Nije isto u Bijednoj Našoj biti sin zaslužnog za „hrvatsku slobodu i sve što danas imamo“, makar i narkodiler, i vrhunski znanstvenik, manjinski Srbin, koji govori hrvatski bolje od Željka Glasnovića, Steve Culeja, Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića zajedno. Napadnuti Pupovac morat će se zadovoljiti samo osudom fizičkog izljeva protusrpske mržnje, što su je medijski obznanili premijer Plenković, neki članovi vlade, neke političke stranke i masovno građani na društvenim mrežama. Ne bude li otkriven i primjerno kažnjen šovinistički lupež s Dolca – ili lupeži, na policiji je da to otkrije – ostat će dojam kako je dopušten zločin te i još gore vrsti protiv manjinskih Srba u Bijednoj Našoj, a to je eksplozivna poruka. Premijer je od početka mandata tikve sadio s ekstremnom, čak proustaškom  desnicom i u HDZ-u i oko njega, pa mu se već razbijaju o glavu.

Pupovac je pak u veljači 2016. poslao dramatično otvoreno pismo predsjednici RH Grabar-Kitarović u kojem ju je upozorio na zabrinjavajuće „narastanje atmosfere netolerancije i poruka mržnje prema političkim, etničkim i drugim manjinama u Hrvatskoj, što je postalo posebno uočljivo nakon formiranja nove vlade“. HDZ-ove, najredikuloznije od tzv. osamostaljenja RH, kanadskim doseljenikom Tihomirom Oreškovićem na premijerskoj poziciji te Tomislavom Karamarkom, kako se službeno to nazivalo – prvim potpredsjednikom vlade. U izravnom nastavku ekstremističkih uličnih derneka, vukovarsko-stožeraških i zagrebačko-šatoraških. Tada je Pupovac upozorio i na neugodnosti što ih osobno doživljava na javnim mjestima, gdje neki šovinistički debili pljulju na njega, nazivaju ga četnikom i protjeruju u Srbiju.

„Neće Srbin sastavljati hrvatsku vladu…“

Predsjednica RH je odgovorila Miloradu Pupovcu „baršunastom ignorancijom“, poručivši da i ona doživljava neugodnosti u Rijeci, a poslije se znala povremeno „proslaviti“ i drugim biserima protusrpske netrpeljivosti, do one notorne budalaštine kako je krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ – stari hrvatski pozdrav. Apage satanas! I to su dokazi tzv. domovinske sigurnosti!? Domovinske nesigurnosti, da. Otkako se Pupovac skompao s Plenkovićem u vladajućoj koaliciji, pa sa svojom trojicom saborskih zastupnika vladi drži glavu iznad vode, sve militantno desno u Bijednoj Našoj, ekstremno, proustaško, etc. diglo je kuku i motiku na tog političara, kojem u biti nisu vrijedni cipele čistiti. „Srbi da su presudan uteg hrvatske vage, e to je nepodnošljivo“, halabuči desnica i masovno truje javnost tom vrsti mržnje. „Neće nama Pupovac sastavljati vladu i odlučivati o državnom proračunu!“

U državi kojoj prvak izvršne vlasti Plenković proklamira tzv. domovinsku sigurnost kao „komparativnu prednost“, pa policiju kuje u zvijezde, nedopustivo je stanje, gdje ta ista policija nije u stanju prevenirati, otkrivati i suzbijati ekscese netolerancije i fizičkih ataka protiv ljudskog integriteta, slobode i prava svakog pojedinca. Bez obzira na etničku, vjersku, polit-ideološku ili bilo koju drugu pripadnost. Kako se pouzdati u učinkovitost sustava tzv. domovinske sigurnosti u izvanrednim okolnostima državne ugroze, vanjske ili unutarnje, ako u zemlji postoje nepomirljive tenzije? Ako ljudi mrze jedni druge, ako se konspirativno stvaraju „crne falange“ koje dijele „pravdu“ mimo zakona i institucionalnog ustroja, koje svojataju državu, uzurpiraju si pravo oktroirati vlast, određivati što će se učiti u školama, tko će i kakve snimati filmove, postavljati kazališne predstave, igrati u nacionalnim sportskim vrstama, etc.

foto: Goran Mehkek/ Cropix

Najnovija sigurnosna afera s krivotvorenim SMS-ovima u korist Zdravka Mamića, koja je izbacila na površinu prljave veze policije i sigurnosnih mehanizama s nekim pojedincima u samom vrhu vladajuće, HDZ-ove politike dala je razloga javno posumnjati u vjerodostojnost/nepropusnost sustava tzv. domovinske sigurnosti. Jesu li, ako jesu kakvu, ulogu u tome imali zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora Milijan Brkić nadimkom Vaso, bivši visokopozicionirani policijski djelatnik, i Tomislav Karamarko, njegov tada nadređeni ministar unutarnjih poslova. Najprije je uhićen krivotvoritelj SMS-ova, bivši policijski informatičar Franjo Varga, a potom i Blaž Curić, službeni vozač poljoprivrednog ministra Tomislava Tolušića (HDZ) i, vidi „slučajnosti“, kuma Milijana Brkića. A Brkić nadimkom Vaso podržava vukovarski „miting istine“, „događanje naroda“ Ivana Penave (HDZ). Nije tajna da ta ekstremna desnica već neko vrijeme, reklo bi se od početka mandata, sapuna dasku premijeru Andrju Plenkoviću i šefu HDZ-a, pa je tim čudnije otkud mu „komparativne prednosti“ sustavom tzv. domovinske sigurnosti.

Možda bi na to pitanje bolje odgovorio vladin potpredsjednik i obrambeni ministar Damir Krstičević, koji se na zadnjoj sjednici vlade „proslavio“ nebulozama o velikim sigurnosnim iskoracima/dometima RH, a još više u susretu s novinarima nakon toga.

„Ministre, što mislite o curenju povjerljivih informacija iz policijskog i sigurnosnog sustava?“ – pita sedma sila.

„Domovinska sigurnost“, on će po onoj nabijam obruč.

„Ministre, je li došlo do raskola u HDZ-u?“

„Sigurnost.“

„Je li netko iz vlasti zloporbio policiju?“

„Sigurnost.“

„Ministre, jesu li Milijan Brkić i Tomislav Karamarko u pozdini afere SMS-ovi?“

„Domovinska sigurnost“.

Etc., etc… Na svako od pitanja koja zanimaju javnost o skandaloznim političkim događajima, odgovor je bio „sigurnost“ i „domovinska sigurnost“, što nema veze s onim što ga se pita. Nije želio odgovoriti, nego bahato ignorirao javni interes kao da su građani zbog njega, ne on zbog građana: „Ja sam ministar obrane i sigurnosti. Bavim se sigurnosti. Ja pazim na sigurnost i sustav domovinske sigurnosti. To je ključ, da gradimo sigurnost. Sigurnost, sustav domovinske sigurnosti. Hrvatska vojska“. Novinari ne pitaju zato što su osobno znatiželjni, nego zato što su političari zakonski obavezni odgovoriti javnosti na sve što ju zanima. Čak i da je pitanje najblesavije. Čega dakako ima. Javnost itekako masno plaća političre na vlasti, pa je transparentnost njihova djelovanja i zakonska i moralna obaveza. Nikako stvar dobre volje. Ministar Damir Krstičević već se odavno ponaša bahato prema javnosti, odgovara samo ono čime drži da bilda svoju važnost, a to su salve besadržajnih fraza kakvima su se nekada služili oficiri JNA (i sam je Krstičević 1991. godine završio Vojnu akademiju JNA u Beogradu, stekavši čin potporučnika, te bio raspoređen na dužnost u garnizon JNA u Kraljevu, u Srbiji).

Da se u „domoljubno-obrambenom“ diskursu Damira Krstičevića zamijene pojmovi hrvatski s jugoslavenski i „novohrvatska“ (sic transit) vojna terminologija proustaškog predznaka jugoslavenskom, nikakva se tzv. domovinsko-sigurnosna inovacija ne bi pronašla ni sitnozorom. Koju, recimo, čak i razrađenije, nije sadržao sustav tzv. općenrodne obrane i društvene samozaštite SFR Jugoslavije u koji su bile integrirane i sve službe od policije, civilne zaštite, vatrogasaca i zdravstva, etc. do stajaće vojske u gotovo svim većim gradovima (i šire). Sada se obrambeni ministar na sva usta hvali kao uspjehom „ove vlade, Plenkovićeve vlade“ da postupno vraća vojsku, gdje je i nekad bila. Nije čudno da vojno-akademski iškolovani bivši oficir bivše JNA poznaje u dušu bivši vojno-obrambeni sustav – utemeljen „u interesu naroda i tadašnje države“ – pa ne treba biti svetogrđe preuzeti sve što je bilo dobro, ali jest licemjerje plagirati te se praviti grbav. Amerika i topla voda otkriveni su davno.

Na kraju zadnje vladine sjednice, Krstičević opet nije odolio kovati u zvijezde sustav tzv. domovinske sigurnosti, ilustrirajući „golemu učinkovitost“ gašenjem požara što su se ovih dana rasplamsali na više mjesta u Dalmaciji, od poluotoka Pelješca do Kule Norinske na Neretvi. Novinari su podrugljivo komentirali njegov diskurs, a – kako se moglo vidjeti na malim ekranima – premijer se meškoljio, pomalo u dosadi ili neugodi. Portal Nove TV je pod egidom „Brend ove vlade“ objavio izvješće „Krstičević je bio posebno inspiriran: Pogledajte njegov… hm, zanimljiv govor na sjednici Vlade“, drugi put tog dana o važnosti sustava tzv. domovinske sigurnosti.

Besmislena trakavica frazetina

„To je bila vrlo ozbiljna situacija“, citira portal Nove TV. „Prvo je bio Marjan, u nezgodno vrijeme, ali intrvencijom naših ljudi u Splitu na vrijeme taj je požar lokaliziran i to je velika stvar jer znamo što znači Marjan za Split. Nakon toga su bili ozbiljni požari u Metkoviću, Orebiću, Konavlima… imali smo i Posedarje. U odnosuna meteosituaciju to su vrlo ozbiljni požari. Obišao sam sve, mislim da je stanje sad zadovoljavajuće. Svi su pod kontrolom. Obišao sam i ozlijeđene ljude, u ime Vlade zaželio sam im brz oporavak jer čovjek je sve i centar domovinske sigurnosti. Jasno je u svemu ovome da ima oštećenja imovine. Potrebno je što prije razgovarati o tome da Metković dobije vatrogasno vozilo. Kad vidimo ove požare, kad vidimo menadžment u požarima, sustav domovinske sigurnosti koji je brend ove Vlade se potvrđuje. Štoje to? To zajedništvo, solidarnost, sve sastavnice sustava domovinske sigurnosti, i vatrogasci i policajci, vojnici, GSS, cijela zajednica, općina, grad, županija, ostala ministarstva, procesi, menadžment krizni stožer, upravljanje sa svim tim stvarima, narastanje, kako ide to narastanje snaga…

To je stvarno velika stvar u svemu tome, znači kroz taj sustav. Mislim da se nosimo s time i ono što bih želio na kraju je pohvaliti sve ljude na terenu. Upravo kroz taj sustav domovinske sigurnosti ljudi vide… Pohvalio bih vatrogasce, stvarno ljudi daju sve od sebe. Vojska je tu i spremna pomoći narodu u nevolji, policija naša koja je na terenu, lokalna zajednica, župani, općine, gradonačelnici i GSS, Crveni križ, medicina… velika pohvala ogroman napor, velika pohvala. I ono je ključ, čovjek, mještani i to je taj koncept domovinske sigurnosti. Mi želimo da ljudi brane svoj dom, brane svoju kuću, imaju odgovornost. Jasno je da država ima najveću odgovornost za sigurnost, međutim moraju ljudi gledati što je oko kuće, kako, ima li ičega što bi moglo, radi li hidrant, ne radi i sve ostalo. Ta cijela priča. Ali mislim da smo na dobrom putu. Hvala Bogu u svemu tome nama ljudskih žrtava što je dobra stvar. U svemu tome imamo oštećene imovine.

Kad vidite da to gori, lako je pričati, ali treba to ugasiti, treba ući u tu vatru, treba to sve postaviti. Stvarno su junaci. I sada angažiranost. Skoro je 500 vatrogasaca sada na terenu u jednoj smjeni. Mi smo angažirali 150 vojnika u jednoj smjeni. A gdje su naši kanaderi, dečki piloti. Svi su junaci. Svi su junaci te cijele priče. U ime cijele Vlade mislim da možemo biti zadovoljni. Vidimo i druge države i probleme s tim i jasno trebamo ulagati dalje u sigurnost u te procese i mislim da to radimo. Analiziramo svaki požar i želimo raditi na tim poboljšanjima. I ono što je ključ, mislim da smo na terenu i da angažirano na terenu to sve rješavamo.“

Foto: MORH / J. Kopi

Ni pas ne bi progutao tu besmislenu trakavicu frazetina i neumjesne egzaltacije, pa nije čudno što je premijeru bilo nelagodno. Baražno, gotovo bez daha izgovoriti takvo što, jednostavno je nepodnošljivo. A što bi to vatrogasci trebali drugo činiti, osim gasiti vatru što, istina, nije ni lagan niti bezopasan posao, ali – posao im je to. Uvijek je bio i prije Krstičevića i bit će poslije njega. Vojska je također pomagala u većim nedaćama – požari, poplave, snježne mećave, potresi, veće prometne nesreće itsl. – a Crvenom križu, policiji, lokalnoj zajednici, pa i samim građanima, to je ionako u opisu posla. Što bi trebali, sjediti skrštenih ruku i čekati Krstičevića da im počne frazirati o tzv. domovinskoj sigurnosti? O kakvom se tu posebnom junaštvu treba ili može govoriti, osim o državnim propustima u neophodnoj financijskoj potpori? Kao što su iste te službe, uključivo vojsku, jednako tako djelovale i u bivšoj zajedničkoj državi i za prethodnih vlada, jer im je to posao, djelovat će i ubuduće. Zašto ne bi?

Paradoks, dok je obrambeni ministar neutemeljeno hvalio sustav tzv. domovinske sigurnosti za čije se formalno utemeljenje smatra osobno zaslužnim i koji se još nije pokazao u ozbiljnim okolnostima nacionalne ugroze – lani je zakazao baš u požarima po Dalmaciji kad umalo nije izgorio i sam Split, a Krstičević je posrkao jezikovu juhu  od same predsjednice RH te prijetio neopozivom (sic transit) ostavkom – tv-kamere su to ilustrirale nepreglednim zgarištima, izgorjelim kućama i automobilima, izvrnutim vatrogasnim vozilom u provaliji ispod ceste, izjavama vatrogasnih zapovjednika kako slijedi „još jedna besana noć“, etc. Ali i izjavama mještana kojima je izgorjela imovina i koji se, iz iskustva, kažu, ne nadaju nikakvoj državnoj pomoći. Čovjek kojemu je lani izgorjelo 150 maslina tvrdi da je država procijenila jedno stablo na 12 kuna (!?), ali ni taj novac još nije dobio. Premijer Plenković jamačno baš u tome vidi „komparativnu prednost“ Bijedne Naše, a njegov obrambeni ministar i vladin potpredsjednik Damir Krstičević blistavu demonstraciju sustava tzv. domovinske sigurnosti. Da nije tužno i neistinito, bilo bi smiješno i smjeholomno.

The post Hrvatska je „sigurna zemlja“, jer nije zanimljiva ni vlastitim građanima appeared first on Tacno.net.

 Foto: TRIS/H. Pavić

Zašto bi sada glede i u svezi ishoda HDZ-ove SMS afere bilo drukčije kada već skoro tridesetak godina božica Pravda u Bijednoj Našoj ima kugino lice, tupi/zahrđao mač i nebaždaren kantar? Tako nakazna i onemoćala – kadrovska smjena 1990-ih godina po nacionalnom i ideološkom ključu – otjerala je sve pravosudno vrijedno iz državne službe u privatnike, odvjetnike koji potom suvereno „ismijavaju“ neuspješnu praksu sustava treće vlasti. Kao u samaritanskom postupku akterima lanca prostitucije 2011. i potpunim aboliranjem doušnika iz policijske vlasti, tzv. nepoznatog/ih počinitelja, zbog kojeg/ih je provaljena tajnost kriminalističke istrage. Ni jedan uistinu krupan krimen, velika pljačka, sigurnosna subverzija ili ratni zločin „naših“ na štetu „njihovih“, čovječnosti i međunarodnog prava nije riješen kako bog zapovijeda. Ni jedan krupan kriminalac i ratni zločinac – ako ima pedigre „domoljuba“ i „hrvatskog branitelja“ – nije dobio odgovarajući pravomoćan sudski pravorijek

Marijan Vogrinec

Zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju, ironizira javnost pučkom mudrošću najnoviji SMS-cirkus u HDZ-u, koji će – ruku u vatru – skončati crnohumorno: pojeo kum magarca. Ni Milijanu Brkiću nadimkom Vaso, trenutno zamjeniku predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića i potpredsjedniku Hrvatskog sabora, neće se ama baš ništa neugodno dogoditi. Ni u stranci niti u parlamentu. Kamoli na već poslovično kompromitiranom hrvatskom sudu, koji je u Bijednoj Našoj zadužen goniti kao vrag svog ćaću tzv. obične građane, male ljude drugog/trećeg društvenog reda i paunovim perom maziti debelo meso tzv. velikima, kalibra Brkića nadimkom Vaso iz tzv. prvog reda. Ni njegovom dugogodišnjem policijskom, pa onda stranačkom šefu Tomislavu Karamarku neće se ama baš ništa dogoditi, ako se ipak sazna da je imao svoje prste u aferi SMS te mišlju i djelom puhao u jedra Brkićeve ruzinave jedrilice. Privremeno (?) sklonjen u  duboku sjenu HDZ-ovog mainstreama, Karamarko jamačno ne smatra da je definitivno osuđen na umirovljenje u političkom naftalinu.

Pojeo kum magarca? Bivši policijski haker Franjo Varga formalno je iza rešetaka, a Brkićev kum Blaž Curić, službeni vozač poljoprivrednog ministra Tomislava Tolušića i cinker Vargi da je pod kriminalističkim mjerama prismotre („odmah uništi UBS stikove i hard diskove, policija ti je na tragu“), uhvaćen u kontaktima s Brkićem nadimkom Vaso, istražno je saslušan i – pušten. Branit će se sa slobode. Bude li ga uopće itko ozbiljno gonio za odavanje tajnih informacija i provaljivanje policijske istrage ili samo pitao otkud običnom vozaču podaci o mjerama o kojima ne smije ništa znati.

Sve sluti na takav ishod – pojeo kum magarca – iako građani itekako moraju biti zabrinuti očitom krim-političkom zloporabom tajnih službi i represivnog aparata, uključivo pravosuđa, jer afera SMS nije ni prva niti sigurnosno najosjetljivija. Garant, neće biti ni posljednja u (vele)izdajničkoj trakavici te vrsti, s glavom zacrvotočenom još u olovnom dobu tzv. državnog osamostaljenja RH. Od bezočne ratnoprofiterske i pretvorbene, „domoljubne“ pljačke vlastitog naroda do izdajničkih trčkaranja političkih špiclova iz HDZ-a, Banskih dvora i Hrvatskog sabora u američko veleposlanstvo u Buzinu. O tomu je Wikileaks objavio stotine dokumenata, koje nitko nije opovrgnuo. Neke su svojedobno prenijeli hrvatski mediji gdje se, među inim, spominjalo i ime Gordana Jandrokovića, aktualnog HDZ-ovog glavnog tajnika i predsjednika Sabora.

Sprega politike, tajnih službi, represivnog aparata, pravosuđa i krim-podzemlja nikad nije raskrinkana niti ju je itko ikad pokušao suzbiti. Rodijačko-kumovsko-lopovski aparat funkcionira kao švicarska urica, zlorabljuje se za među/unutarstranačke gadne obračune, raskrinkavanje/“pakiranje“ pojedincima u političkoj nemilosti… Evidentno sada u aferi SMS i svemu oko nje. Te u svemu nečasnom/kriminalnom što će se još otkriti. U sav taj HDZ-ov SMS-cirkus (ne)izravno su uključeni upravo najodgovorniji ljudi za državnu i sigurnost građana, za zakonito funkcioniranje institucija i uredan demokratski život u zemlji. Morali bi to biti i najsavjesniji/najsposobniji među nama, a nisu. Komentatorica Nove TV Ivana Petrović, znana i po politikantskoj pristranosti desnici i isključivosti glede i u svezi Domovinskog rata, s razlogom retorizira: „Ova afera postavlja pitanje – tko uopće vlada Hrvatskom? I jesmo li mi država ili smo tigar od papira?“ Ma kakav tigar!? Čak ni od papira. Bijedna je Naša surogat gadne polit-gospodarske impotencije, ideološke mržnje, šovinističke/protumanjinske nakaznosti, gluposti, lopovluka, praznovjerja, kompleksa „slavne prošlosti i svijetlih tradicija“, kameleonstva, apatije, itsl. budalaština.

Puknula bruka, javnost na nogama

„Hrvatska je talac jedne mafije, čiji pipci organiziranog kriminala idu do samih vrhova ove vlasti, odnosno HDZ-a“, komentirao je predsjednik SDP-a Davor Bernardić curenje informacija iz tajnih policijskih istraga i nestanak/„gubljenje tijekom selidbe“ (sic transit) u DORH-u ključne dokumentacije iz 2011. godine o razbijanju lanca elitne prostitucije, gdje se – prvi je objavio tjednik Nacional –  navodno teško inkriminira tada zamjenika glavnog ravnatelja policije Milijana Brkića nadimkom Vaso, ali i „uglednike“ iz javnog i političkog života RH. „To je stanje nedopustivo i neizdrživo.“ Sada, kad je puknula bruka, kad je javnost na nogama, a politička/represivna vlast pritisnuta uza zid odgovornosti za stanje stvari, „izgubljeni“ su dokazi, pa će DORH, pazi sad – rekonstruirati izgubljeni spis. Kada i na osnovi čega? Glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić se nije izjasnio, a njegova se institucija, simptomatično, oglasila tek nakon dva dana šutnje. Nešto jako smrdi u državi Danskoj?

Tim više, jer je navodno nestalo i 11 stranica inkriminirajućeg sudskog spisa punog imena i prezimena ključnih aktera – vrlo zvučnih „uglednika“ iz političkog, kulturnog, poduzetničkog, sportskog, etc. segmenata javnog života RH – procesuiranog 2011. godine lanca prostitucije, u kojem je Milijan Brkić nadimkom Vaso navodno odigrao ulogu glavnog doušnika kriminalnim kumovima i najtraženijim eskort „damama“. Tko je, kada i kako mogao ukloniti kompromitirajuće dokumente? Koga se time pokušalo zaštititi? Nestanak dokumenata u DORHU i Općinskom sudu u Zagrebu je ili krajnja birokratska aljkavost, nemar i sudski bezobrazluk ili – kriminal. Krađa? Skrivanje? I jedno, i drugo i treće je kažnjiva okolnost i sada se, navodno, traga za krivcem/ima.

Poznato je već od 2011. godine, prijelaznog doba kad je deklasirani HDZ predavao vlast gotovo aklamativnom izbornom pobjedniku SDP-u, da je postupak protiv aktera prostitucijske hobotnice ne samo kompromitiran curanjem povjerljivih informacija (iz samog policijskog vrha) nego i pretvoren u pravosudnu lakrdiju vrlo traljavo vođenim postupkom. Suđenje je – pazi pravosudnog čuda, većeg i od najvećeg svetačkog – brzinski okončano za manje od mjesec dana. Na zgražanje javnosti, nagodbom i tek uvjetnim osudama prvooptuženom Nebojši Perunoviću Panči i glavnoj mu operativki Sari Sikirić. Svjedoci su jedno kazali policiji, predomislili se, pa drugo PNUSKOK-u, a krunski svjedok/osumnjičenik, navodno doušnik/informator kriminalaca i prostitutki o tajnim istragama Milijan Brkić nadimkom Vaso, nije čak ni ispitan. A bilo je itekako razloga. Sada taj lik – široko i nevino pokazujući afro-bijele zube, kao reakciju na svu javnu fertutmu u sigurnosno škakljivoj za državu aferi SMS – tvrdi da će se odazvati DORH-ovu pozivu. Ako ga – u ozbiljnoj nakani ili radi mazanja očiju javnosti – pozove glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić.

A neće, zaboravi  li mu Plenković namignuti. Dovraga, nije valjda za nečije lijepe oči premijer nedavno zamijenio uspješnog šefa DORH-a Dinka Cvitana zamjenikom mu Jelenićem, kao i uspješnu Daliju Orešković, predsjednicu saborskog Odbora za odlučivanje o sukobu interesa zamjenicom joj Natašom Novaković. Sasvim slučajno, dakako, prijateljicom/partnericom tada Plenkovićevog savjetnika za medije Krešimira Macana. I Cvitan i Orešković, popularni u javnosti i uspješni u svom poslu, što im ni HDZ nije osporavao, ipak su bili trn u oku ZNA SE opciji; nisu imali pardona prema tzv. velikim ribama. Dalija Orešković je uzela „na zub“ i samu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, što joj je ova, neosnovano nabildanog ega – javno zamjerila.

Zašto „institucije tako rade svoj posao“? Tko su bili ti u samom vrhu policije, DORH-u i sudstvu – pojedinac to nije mogao učiniti sâm – koji su presudno utjecali na sramotan ishod razbijanja lanca elitne prostitucije u Zagrebu (i znatno šire), nisu se pozabavili Brkićem nadimkom Vaso, a sada, nakon sedam godina, vade kosture iz ormara? Hoće li premijer Andrej Plenković imati petlje glede i u svezi svog zamjenika u HDZ-u, koji je bio i protiv ratifikacije Istanbulske konvencije i sada podržava vukovarski „miting istine“, reći bobu bob, a popu pop? Neće. Znâ da bi vragu gadno nagazio na kurje oko, a onda kom’ pita, kom’ tepsija. Premijer bi radije komad pite.

„Dokumente koji teško terete Brkića sastavili su policajci“, pisao je portal Index.hr, „a potpisao ih je Božo Barbarić, tadašnji načelnik Odjela za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala Rijeka, koji je kasnije postao šef cijelog PNUSKOK-a te je razotkrio i Milana Bandića.“ Vladajući u Bijednoj Našoj odreda su suglasni s oporbom u tome da „aferu SMS“ i sve što je kriminalno isplivalo s njom treba „raščistiti do kraja i bez obzira o kojim se imenima radi“, jer „institucije moraju raditi svoj posao“. No, drže figu u džepu. Plenković se ipak obrecnuo na šefa SDP-a Bernardića – „neka najprije počisti pred svojim vratima“ – jer ga je očito zapekla opaska o „RH u vlasti mafije“. HDZ je odbio SDP-ov prijedlog o osnivanju saborskog povjerenstva radi raščišćavanja uzroka/posljedica curenja povjerljivih informacija te privatne zloporabe sustava državne sigurnosti.

I svi važni akteri vlasti fraziraju bez veze i prave se grbavi. Od premijera Plenkovića do predsjednice Grabar-Kitarović, inače svakom loncu izvršne vlasti neprimjeren poklopac. Sad se odjednom proglašava nenadležnom za slučaj SMS i ulogu Brkića nadimkom Vaso, iako afera ruši povjerenje građana u najvažnije državne institucije i dužnosnike. A državna sigurnost, za koju jest nadležna? To nema veze s potresom u vladajućoj stranci, najodgovornijoj za stanje u državi i njezin položaj u međunarodnoj zajednici? Otkad je to takav gordijski čvor politike, tajnih službi, represivnog aparata, pravosuđa i krim-podzemlja, važniji za stanje demokratskog zdravlja Bijedne Naše od mača, kojim ga netko već jednom mora presjeći? Ili zbog nečega, što tzv. običan građanin s dva zrna soli u glavi ne razumije, rodijačko-kumovsko-lopovski aparat na „domoljubnoj“ infuziji mora funkcionirati dok balkanski kiflić ne ode u vražju mater?

„Razgovarala sam sa službama“, očitovala se HRT-u predsjednica RH netom po povratku iz jednotjednog, još jednog neproduktivnog boravka u SAD-u, gdje se opet družila s proustaškom emigracijom i pjevala Thompsona, „u ovom trenutku ne mogu ništa reći; to pitanje nije u mojoj ingerenciji – time se trebaju baviti relevantne službe, pratit ću svakako stanje, tražit ću informacije. Nažalost, to je nešto (curenje tajnih podataka iz tzv sustava domovinske sigurnosnosti i krivotvorenje dokumenata, op. a.) što se ne događa samo u Hrvatskoj već i u drugim državama. Na tome svakako treba poraditi i to treba spriječiti. To je na relevantnim službama da to rješevaju (ovakvim kao Općinski sud u Zagrebu, ili DORH koji „u selidbi“ gubi krucijalne dokumente o kriminalu i akterima!? – op. a.), to nije u okvirima mojih ovlasti da dajem nekom naloge kako da radi svoj posao. Naravno, cijelo stanje je zabrinjavajuće, ali nekako je to postalo i problem uopće suvremene situacije u raznim državama.“

foto: Goran Mehkek/ Cropix

Od gaf-predsjednice još jedan gaf: što se mi, građani ionako trknute tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene imamo toliko uzrujavati zbog rodijačko-kumovsko-lopovskog aparata na „domoljubnoj“ infuziji kad takav djeluje i u drugim državama? Ako to itko znâ, znâ Kolinda Grabar-Kitarović, koja je u tri godine mandata barem dvije i pol, ako ne i više, provela na turističkim putovanjima po globusu, čime drži svjetski rekord među kolegicama i kolegama svog državničkog ranga. Utješno? Jest, onima bez dva zrna soli u glavi. Mnogi ju simpatiziraju ovih dana, jer su ju ženska revija Glorija i „In magazin“ Nove TV ovih dana promovirali u prvu manekenku svijeta. Koja stylingom na međunarodnim crvenim diplomatskim tepisima žari i pali, pobire uzdahe…

„Moj je stav kao predsjednika vlade“, pametuje Plenković na predsjedničinom tragu (dogovoreno?), „da se sve do kraja treba rasvijetliti. Kad tijela koja su za to zadužena budu smatrala da imaju sva saznanja, informacija bi trebala biti dostupna javnosti. Na DORH-u je da kaže što misli o toj temi. Ne namjeravam na to utjecati, jer bi to bilo loše za funkcioniranje institucija. Za mene, za vladu i za nas kao stranku bitno je da se vidi što je točno, a što nije točno.“ Milijan Brkić nadimkom Vaso najprije mu je bio nedostupan, a kasnije mu je – tvrdi premijer – opovrgnuo sve optužbe i sumnje, kojim ih mediji dnevno granatiraju sve novim i novim otkrićima, a HDZ zbraja štetu. I unatoč svim tim gadarijama, zadnja anketa agencije Promocije plus ukazuje na činjenicu da HDZ-u i Grabar-Kitarović rejting početkom listopada raste, SDP-u i Bernardiću pada, Plenković je i dalje najnegativniji političar u zemlji, a 72 posto građana drži da vlada „vodi RH u pogrešnom smjeru“.

Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković najprije kaže u povodu afere SMS, Brkića nadimkom Vaso i curenja povjerljivih državnih informacija da „stanje nije dobro“, a potom gotovo od riječi do riječi opetuje svog stranačkog šefa. Predsjednik HDZ-ovog Kluba saborskih zastupnika Branko Bačić „ne bi prejudicirao“, sankcionirao „članove stranke prije nego što institucije istraže o čemu se radi i daju svoj pravorijek“, jer se „mora poštovati presumpcija nedužnosti“. U tim okvirima i tom porukom na medijsko propitivanje o sudbini Milijana Brkića nadimkom Vaso u HDZ-u i strukturama državne vlasti počinje i završava svaki diskurs pripadnika Plenkovićeve momčadi. Indikativno, čak i predsjednica RH, gorljiva pripadnica iste ZNA SE opcije, ne dvoji o tome kako mora biti na istoj valnoj dužini s premijerom – s kojim inače već dugo ratuje – kad je iz druge galaksije vidljivo da je kum pojeo magarca. Čemu fitiljiti kad je itekako svjesna koliko je isti taj kum zaslužan za sve što ima i blaguje na Pantovčaku. I htjela bi opet.

Sedam godina zaborava

„U okviru kuće želim raščistiti radi li se o slučajnom propustu ili namjeri – tvrdi Dražen Jelenić u povodu izgubljene dokumentacije. „Ako je namjera, možemo razgovarati o izvidima, istraživanjima i drugim vrstama kazneno-pravnih postupaka.“ U intervjuu Netu.hr, čije je dijelove prenio portal televizije N1 Hrvatska, bivša je predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu intreresa Dalija Orešković bila vrlo precizna:

„Ovo je jedan u nizu dokaza da institucije ne rade posao kako bi trebale. Evidentno je da pravni sustav ne postupa jednako prema svim građanima, odnosno, da postupa drugačije prema osobama koje su povezane s političkom moći. Da je sustav pravičan, da postupa jednako prema svima odmah kada treba, ne bi se mogao tako lako instrumentalizirati. Ako se sada otkriva da su istražna tijela imala još prije sedam godina sve potrebne podatke da poduzmu daljnje korake protiv Milijana Brkića, a ona to nisu učinila, to je ono što zvoni na alarm. Dakle, još prije sedam godina postojali su podaci koji su duboko kompromitirali Milijana Brkića i bili su nekome na raspolaganju, no slučaj se nije istraživao, a potom se čekao odgovarajući trenutak za puštanje tih podataka u javnost. To je čvrsti dokaz o zarobljenosti pravne države i njenih tijela u rukama ljudi koji drže vlast.

Ne mislim da se radi ovdje o nuklearnoj fizici, sigurno se može utvrditi trag kretanja dokumenata: tko je kada imao kakve izvještaje i podatke na raspolaganju i što je s njima dalje napravio. Ne radi se ni o kakvim apstraktnim propustima i sigurno se može utvrditi lanac odgovornosti, s konkretnim imenima i prezimenima. Neovisno o tome što svjedoci koji su pred policijom teretili Milijana Brkića takav iskaz nisu ponovili i pred istražnim sucem, slučaj se morao pozorno istražiti, jer je prokazana osoba i nadalje ostala u sustavu, na bitnim pozicijama represivne, a potom i političke moći. S obzirom na tu okolnost, obrazloženje kako se baš ovaj spis izgubio, a da je unatoč tome glavni državni odvjetnik uvjeren kako nikakvog zataškavanja nije bilo, može se protumačiti kao vrijeđanje inteligencije javnosti.

Rekonstrukcijom spisa u pravilu se ne može generirati apsolutno sve što se nalazilo i u onom izgubljenom. Ako se u ovom slučaju utvrdi nečija odgovornost, to će biti samo zato jer to očito sada nekome treba. Vjerujem da je u Hrvatskoj ljudima već pun kufer kumova i kumstava koja znače put do zapošljavanja ili neke druge koristi. Zato pakiraju kufere i odlaze odavde. Kakvu poruku šalje ova vlada kada osobu koja je u povlaštenoj mirovini od 12 tisuća kuna zapošljava još na ugovor o djelu, a ne zapošljava ljude kojima je egzistencijalno nužan posao? (…) Možda će doći do otvaranja nekih novih istraga protiv Brkića, a vjerojatno i još nekih osoba iz njegova kruga. No to nije nešto što bismo trebali shvatiti kao nekakav osobito pozitivan pomak za cijeli sustav. Brkić je sporedan. Danas je to on, sutra će se nekome drugome nešto izvući, a nešto drugo nekom drugom prikriti. Nas treba brinuti funkcioniranje cijelog sustava, koji politika očito instrumentalizira“.

Photo: Dino Stanin/PIXSELL

Bivši Mostov (nezavisnih lista) ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić u HDZ-ovoj vladi 2017. godine, gostujući u HTV-ovoj emisiji „Otvoreno“, tvrdi da je i u stručne komentare slučaja SMS ušao populizm, kao i u politiku. „Akteri koje su spomenuli akteri što su privedeni – nisu saslušani“, kazao je Vlaho Orepić. „USKOK daje nalog PNUSKOK-u koji provodi istražni postupak. Zašto su iz istražnog postupka isključeni Tomislav Karamarko i Milijan Brkić? Isključeni su zato što imaju izvaninstitucionalni utjecaj u MUP-u i vjerojatno DORH-u. Ovo je situacija koju moramo iskoristiti i riješiti da bismo postali uređena država. Moje je stajalište da Milijan Brkić dominantno utječe na sustav i kadroviranje. Ovaj slučaj je ‘politički Agrokor’. Danas narod ima percepciju o tome što gospodin Brkić može. Volio bih da narod ima percepciju da to može država.“ Predsjednik pak Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić potvrdio je televiziji N1 Hrvatska da je dio spisa o curenju službenih tajnâ poslan DORH-u:

„Sud nije izgubio spis u dijelu u kojem ga je zastupao, jučer smo ga pronašli i na zamolbu Državnog odvjetništva dostavili dijelove spisa koje je zatražilo Općinsko državno odvjetništvo. Bio je zahtjev za provođenje hitnih istražnih radnji radi sumnje da je počinjeno kazneno djelo odavanja službene tajne od strane nepoznatog počinitelja. Sačinjen je zapisnik koji je tada i jučer poslan Općinskom državnom odvjetništvu. Nije se spominjalo ime Milijana Brkića, nego se predmet vodio protiv nepoznatog počinitelja“. Turudić opovrgava tvrdnju predsjednika saborskog Odbora za unutarnju politiku Ranka Ostojića o tome da je sud zaključio predmet „nepoznati počinitelj, doušnik aktera lanca prostitucije“, jer da to znači nepoznavanje Zakona o kaznenom postupku koji je vrijedio te 2011. godine. „Sud to nije mogao učiniti“, kaže, „niti je bio pozvan da to učini. Spis je dostavljen državnom odvjetniku radi donošenja državnoodvjetničke odluke o tome hoće li se postupak nastaviti ili ne, hoće li se podići optužni akt ili će se postupak obustaviti. To nije u ovlasti istražnog suca, nego državnog odvjetnika.“

Ivan Turudić drži mogućim da se „spis izgubio preseljenjem“, da to „nije poželjno, ali događa se“ te da se dokument može rekonstruirati: „Poslali smo dijelove originalnog spisa, dio sigurno postoji u policiji. Ako su novinari mogli dobiti dijelove spisa, može i DORH“. Iako je suđenje akterima lanca prostitucije završilo brzinski, zatvoreno za javnost na zahtjev odvjetnice optuženih Jadranke Slokovića i nagodbom, tu je točka. „Ti su ljudi rehabilitirani i za njih više nema pravnih posljedica“, kaže Turudić. „Sad se čudimo zašto je ekspresno završilo, drugi put ćemo se čuditi što je predugo trajalo.“

„Guljenje krumpira“ umjesto Lepoglave

Zašto bi sada glede i u svezi ishoda HDZ-ove SMS afere bilo drukčije kada već skoro tridesetak godina božica Pravda u Bijednoj Našoj ima kugino lice, tupi/zahrđao mač i nebaždaren kantar? Tako nakazna i onemoćala – kadrovska smjena 1990-ih godina po nacionalnom i ideološkom ključu – otjerala je sve pravosudno vrijedno iz državne službe u privatnike, odvjetnike koji potom suvereno „ismijavaju“ neuspješnu praksu sustava treće vlasti. Kao u samaritanskom postupku akterima lanca prostitucije 2011. i potpunim aboliranjem doušnika iz policijske vlasti, tzv. nepoznatog/ih počinitelja, zbog kojeg/ih je provaljena tajnost kriminalističke istrage. Ni jedan uistinu krupan krimen, velika pljačka, sigurnosna subverzija ili ratni zločin „naših“ na štetu „njihovih“, čovječnosti i međunarodnog prava nije riješen kako bog zapovijeda. Ni jedan krupan kriminalac i ratni zločinac – ako ima pedigre „domoljuba“ i „hrvatskog branitelja“ – nije dobio odgovarajući pravomoćan sudski pravorijek. Ako se pod tim ne podrazumijeva parstotinjak sati „guljenje krumpira“ za opće dobro umjesto samice u Lepoglavi (bivši HDZ-ov ministar Petar Čobanković, narkodiler David Kruljac, sin znana umirovljenog generala Mladena Kruljca, etc.) ili apartmanski smještaj u kaznionici poluotvorenog tipa u Lipovici-Popovači (ratni zločinci Mirko Norac, Tomislav Merčep).

Boji li se šef HDZ-a/premijer Andrej Plenković svog stranačkog zamjenika i saborskog potpredsjednika Milijana Brkića nadimkom Vaso i ucrnjenih skupina iza njega, što se zbog „braniteljskih/nacionalnih zasluga“ i krvnih zrnaca arogantno ponašaju (vlasnički nad državom), jer Europejac – „sin lekarke“, „anemični“ i „hadezeovac od jučer“, kako mu pogrdno tepaju desničarski ekstremi – nema nad njima niti je ikad imao kontrolu? Pogotovo nema vjerodostojnu, dovoljno brojnu i odanu infrastrukturu istomišljenika na terenu, koji su kadri pravodobno suprotstaviti se manipulativno učinkovitoj laži o „ugroženosti dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata“. Sic transit. Društveno i materijalno najpovlaštenija kategorija (uz političare i tzv. Crkvu u Hrvata), branitelji, i najneupitnija svetinja svih vlasti RH, Domovinski rat, zlorabe se za najprizemnije interese pojedinaca i skupina, moneta su za potkusurivanje.

Je li slučajno da su Tomislavu Karamarku i Milijanu Brkiću nadimkom Vaso uvijek kad je HDZ na vlasti prvi interes – policija, sigurnosni aparat? Zbog nečeg što policija zna, a ne bi trebala znati ili to što zna „upotrijebiti“ u pravom trenutku na pravi način? Je li slučajno da su najviđeniji dođoši iz proustaške emigracije 1990-ih godina najprije provaljivali u policijske i arhive Službe državne sigurnosti (tzv. Udba) i masovno krali dosjee? Ne samo svoje. A poslije su u medijima iskrsavale kojekakve inkriminacije, optužbe i demantiji, svađe i čak fizički napadi na pojedine ljude. Je li isti rukopis sada aktualiziran aferom SMS, gdje se kolateralno – ili je to zapravo cilj – vade crijeva baš „policajcu“ Milijanu Brkiću nadimkom Vaso? Je li to kontraindikacija ataka zdesna na Andreja Plenkovića te njegove istomišljenike u HDZ-u i vladi?

Nije slučajno da Plenković sada ima problema ne samo s Penavinim „braniteljskim mitingom istine“ u Vukovaru te jakom referendumskom ofenzivom tzv. konzervativnih revolucionara, etc. Osvećuje mu se što je kukavički ili kalkulantski propustio usponom na čelo HDZ-a i vlade učiniti tzv. bolni rez, maknuti Karamarkov alter ego Milijana Brkića nadimkom Vaso – s HDZ-ovim tzv. tvrdim krilom i vanjskim apologetima – s političkog mainstream radara. Pa što košta – košta. Budući da to nije učinio već na početku mandata, kada je bio prihvaćen i u HDZ-u i u tzv. socijaldemokratskoj i inoj oporbi kao dobrodošlo, proeuropsko osvježenje nakon nazadnjačkog, iritantnog i razjedinjujućeg mraka vladajuće karamarkovštine – u kojoj je i Milijan Brkić nadimkom Vaso bio u najužoj glumačkoj podjeli – te mu skupine od početka uzrokuju migrene, noćne more i sapunaju dasku. I ništa od obećanog HDZ-a kao moderne, europske demokršćanske stranke desnog centra, s infrastrukturom što ulijeva povjerenje i većeg broja onih plus-minus 50 posto koji bojkotiraju izbore.

Boji li se Plenković Brkića nadimkom Vaso, pa ga neće sankcionirati? Makar nekom vrsti suspenzije zbog štete što su je HDZ-ovoj vjerodostojnosti nanijeli afera SMS te popratne sumnje glede i u svezi kumstava, curenja informacija, cinkarenja s državno utjecajnih pozicija, zloporabe službenog položaja te moralno krajnje zazornih veza s prostutucijom, intimiziranja s krim-podzemljem, etc. Gdje se vjerojatno ne bez razloga spominju i Milijan Brkić nadimkom Vaso i bivši mu policijsko-stranački šef Tomislav Karamarko. Javna je tajna da upravo njih dvojica, bez obzira na trenutnu poziciju u stranci i državnoj vlasti, imaju kontrolu tamo, gdje Plenković nema. Među militantnim vođama dijela od 1350 braniteljskih/stradalničkih udruga. Uz koje se „u ime naroda i Hrvatske“ šlepa cijeli pokret tzv. konzervativne revolucije s radikalnim dijelom tzv. Crkve u Hrvata. Osim svjetonazorske i ideološke koristi, materijalna je najvažnija, jer uz novac ide i moć.

Sva ta veteranska „avangarda“, koja pretenciozno nastupa u ime svih „hrvatskih branitelja i hrvatskog naroda“ kao danonoćni čuvari „dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata“ od pete kolone i četnika, tvrdi bivši braniteljski ministar Predrag Matić-Fred, vukovarska legenda i uznik srpskih logora – „stane u samo jedno dizalo, i još ima mjesta za ponekog sa strane“. Znak prepoznavanja je potkoženost enormnim ratnoveteranskim invalidninama/mirovinama i besprimjernim povlasticama građana prvog reda. Recimo, 555-dnevni šatoraški vođa Đuro Glogoški inkasira čak 25.000 kuna mjesečno, sa svotom supruzi za tzv. tuđu pomoć, mužu koji samostalno vozi automobil. Šatoraš Ante Deur je promoviran u predsjedničinog savjetnika za branitelje na Pantovčaku, a sudrug ispod voštanog krova Josip Klemm netom je po HDZ-ovom osvajanju obaju državnih brda dobio od ličkog Putina unosnu 20-godišnju zaštitarsku koncesiju na svjetskom divljalištu Zrću u Novalji na otoku Pagu…

U lijepim berivima iz džepa poreznih obveznika ne oskudijeva ni Tomo Medved na mjestu braniteljskog ministra, šatoraš zadužen za kontrolu te populacije dok je HDZ na vlasti, što mu baš i ne ide. Sada se mora opredieliti: ili Plenković ili Ivan Penava, ili osuda „događanja naroda/branitelja“ ili potpora. To vrijedi i za HDZ-ovog „vječnog“ šefa Hvidre i kontroverznog saborskog zastupnika Josipa Đakića nadimkom Jopa, pa za šefa Hrvatskog generalskog zbora Pavla Miljavca, etc.

Izvor: Pixsell / Autor: Robert Anic

Svi odreda prijatelji su i ratni drugovi Brkića nadimkom Vaso i Karamarka, koji je bio u Domovinskom ratu samo kao tv-gledatelj. U istoj postrojbi s najmanje još 250.000 „domoljuba“ s HB-iskaznicama i ikstim brojem onih što će Glogoški-Medvedovom zakonskom preinakom imati doživotno pravo ne samo upisati se u Registar hrvatskih branitelja nego i steći ratnoinvalidski status. A ZNA SE što to znači. Najprije za džep poreznih obveznika, koji u ovakvoj državi spadaju u građane drugog/trećeg reda i, ako im se to ne sviđa, široko im polje – u iseljeništvo, trbuhom za kruhom. Društvena zbilja u Bijednoj Našoj ne ostavlja atom sumnje u to da će HDZ-ova SMS afera i sva prljavština što je s njom isplivala na površinu i zgranula javnost – spoznajom s kakvim ljudima živimo i kakva pokvarena svijest upravlja tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom – sramotno završiti: pojeo kum magarca. A sad se može samo natucati tko je kum, a tko magarac, jer institucije koje rade svoj posao neće biti na usluzi građanima. Samo politikantima na vlasti, jer ih oni stranački postavljaju i plaćaju, ali iz tuđeg džepa. Neumrli Ostap Bender je davno izmislio lezilebarošku glosu: „Ideje naše, benzin vaš“. I zašto bi onda institucije radile svoj posao, kad ne moraju?

Zajedljiv vox populi

Danonoćni čuvari „dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata“ u svakom trenutku mogu ponovo podignuti šatru, zapaliti cjepanice na logorskoj vatri, izvući crne zastave i dovesti don Branka Stojića ili Vladu Košića s raspelima i svetom vodom, tamjanom, a onda… Plenkoviću (ili tko već bude), vidjet će se čija mati crnu vunu prede. I zato udruženi hadezeovci na državnom vrhu neće ići ni protiv Milijana Brkića nadimkom Vaso niti protiv onih što su za dnevnicu, besplatan prijevoz, iće i piće do mile volje spremni potegnuti i nakraj svijeta. Kamoli ne u Vukovar ili Zagreb. Pogotovo Zagreb, „metropolu, glavni grad svih Hrvata“.

Kako na sve to gleda vox populi, bolje je i ne spominjati. No, zbog političkih daltonista na objema stranama Markovog trga i na Pantovčaku, ne bi bilo zgorega katkad čuti potmuli, prijeteći hûk narodnih masa. „Mi smo država koja na najvišim pozicijama vlasti već godinama ima kriminalce jer su zaštićeni“, komentirao je SMS aferu u HDZ-u izvjesni Nenad Jerković na FB-u. „Ljaga koja uz to sebe zove braniteljima i poštenjacima. A ako ih dotaknete odu u Ercegovinu gdje im je baza. Tamo su im imanja, a novci su dostupni jer su na vrijeme prebačeni na mjesta gdje im se ne može ući u trag. To je naša dična Hadezeovska elita koja je našu zemlju upropastila do temelja, a zaklinje se u domoljublje.“ Osobitom se pameću istaknuo neki Vasilije Brkić: „Ovako pakirati hrvackim braniteljima, domoljubima i vjernicima mogu samo najokorjeli komunjare, partizani, antife, ateisti i brm-brm traktoristi! Sramota me zemlje u kojoj živim!“

Da vox populi nema pardona ni iluzija o stanju stvari, internetsko je reagiranje Ines Krauth: „Da nije tragično bilo bi smiješno, šibicar Brkić malo sa švorama pa onda s prostitutkama, nakon toga Mrakićka, Nadrk i narod pa red Glasa Koncila i šatoraša, pa zapošljavanje kumova u mafijozo stilu. Drin, drin, Medved, tri udovice i jedno dvajstpet likova iz ercegovine, može lažne braniteljsko-domoljubne pemzije, 28 glasova za nas. I onda se čudimo kako država izgleda. Srećom, imamo Hasanbegovića i onu Esih da glupome narodu ‘lijepo objasne’ kako su sve to komunističke ‘radnje’. Iz apsurda u još veći apsurd“.

I zato se u takvoj državnoj/društvenoj zbilji Bijedne Naše, zapravo, neće ništa loše dogoditi jatacima i mentorima ne samo pohapšenih cinkera i hakera iz afere SMS nego ni samim „fizikalcima“, koji su odradili posao u sigurnosnosno-pravosudnom ekscesu. Šef HDZ-a i premijer RH Andrej Plenković apaurinski će, kao što čini u svim delikatnim okolnostima, privremeno smiriti anksiozno stanje. Pojeo kum magarca.

The post Pojeo kum magarca appeared first on Tacno.net.

 foto: RT

„Postoji više oblika nespojivosti između religije i znanosti“, kaže Jerry A. Coyne. „Prvi se sastoji u metodi kojom se utvrđuje je li neka tvrdnja istinita. Znanost koristi empirijsku metodu, a religija se poziva na dogmu, spise, autoritete i vjeru. No to nisu pouzdane metode za otkrivanje što je istina. To nas dovodi do drugog oblika, a to je nespojivost u rezultatu tih metoda. Naime, kada primijenimo religiozne metode u istraživanju što je istina, one vrlo često dolaze do krivih tvrdnji. Možete napraviti cijelu listu religioznih tvrdnji koje su prokazane kao neistinite. Primjerice, u kršćanstvu i u judaizmu to su priče o stvaranju, koje je opovrgnula evolucija, zatim je tu opovrgnuta tvrdnja o bijegu Židova iz Egipta na Sinaj i sl. Također, svaka religija razlikuje se od svake druge religije po pitanju toga što smatra istinom, a to znači da je metodologija kojom religije utvrđuju što je istina nepouzdana i nespojiva sa znanošću.“ 

Marijan Vogrinec

U medulinskoj osnovnoj školi pet mjeseci horora – U ime Isusa Krista? Općinsko je državno odvjetništvo u Puli podiglo optužnicu protiv 47-godišnje vjeroučiteljica, koju se tereti da je fizički nasrtala na učenike, tukla ih, vukla za kosu, govorila im da su debili… Horor je navodno bio i strašniji od formulacija u optužnici. U varaždinskoj pak II. osnovnoj školi učenik je petog razreda fizički napao razrednicu i vjeroučiteljicu te je brzinski izbačen iz te odgojno-obrazovne ustanove jer – potvrdila je i ministrica, također Varaždinka Blaženka Divjak – „za tako agresivan čin pod školskim krovom  nema opravdanja“. Vjeroučitelj u Osnovnoj školi Matije Gupca u Zagrebu zgranutim je osmašima „predavao“ sablažnjivo „gradivo“ protiv Srba i lijevih hrvatskih političara,  „komunjara“, kojima treba „sjeći glave i nabijati na kolac“… Jedan učenik je kriomice snimio mobitelom maloumni vjeroučiteljev šovinističko-ideološki egzorcizam, i umalo zbog toga sankcioniran. Hrvatska je biskupska konferencija (HBK) osudila/ogradila se od vjeroučitelja; dobio je otkaz u školi i sudski je gonjen. Ipak, našla se časna sestra Valentina Mandarić, predstojnica Ureda Zagrebačke nadbiskupije, napasti na televiziji N1 Hrvatska medije, jer da „nemaju isti tretman“ i počinitelja koji nisu vjeroučitelji ili svećenici.

Bit će bliže istini da su baš mediji ta (sedma?) sila, koja čini bitnu razliku glede i u svezi političkog mainstreama budući da ide Crkvi niz dlaku. Ne samo u odnosu na školski vjeronauk, nego – još tragičnije – u odnosu na „pastirsko“ zlostavljanje djece, učestale primjere pedofilije te megalomanske financijske apetite prema kuni poreznih obveznika. Katastrofalno, traumatično, dugogodišnje i zločinačko zlostavljanje djece, najnemoćnijih, od strane katoličkih svećenika i časnih sestara postalo je globalni problem u svijetu, kojim se u posljednje vrijeme, htio – ne htio, morao intenzivno pozabaviti sâm papa Jorge Maria Bergoglio. Pedofilska zvjerstva u Crkvi potresaju svijet: od Čilea i SAD-a do Nizozemske, Njemačke…, pa i Hrvatske do Irske, gdje su časne sestre u internatima za tzv. posrnule žene masovno usmrćivale djecu. Hrvatski kler nema ozbiljno na radaru svoje pedofile, nema strategiju preventive, ne shvaća problem u svoj svojoj tragici, nego traljavo reagira neuvjerljivim izjavama tek kad mediji otkriju manijake u habitima i alarmiraju javnost.

Foto: AFP

Pedofilski ekscesi katoličkih službenika – kojima je osobito stalo „raditi“ s djecom i mladeži, od škole i kojekakvih slobodnih aktivnosti do sakristije – drugo je, ili prvo poglavlje, kako se komu sviđa, horora u ime Isusa Krista. Horora koji dnevno okupira prve stranice i udarne informativne termine medija. Ne samo u Bijednoj Našoj nego i globalno. Najrazumniji među desetak zadnjih nositelja pontifikata papa Jorge Maria Bergoglio, globalno, lijevo i desno omiljeni papa Franjo, riječju i djelom trsi se čupati zlo u ime Isusa Krista. Koje ruinira Crkvu i njezino poslanje. Naravno da neće uspjeti, jer ljudi su slabi i jaki, dobri i kvarni, imaju svoje želje, strasti i potrebe, a katolički su „pastiri“ i pripadnici „stada“ samo ljudi. Nije malo svjetskih autoriteta koji tvrde da je čovjek izmislio boga ne bi li sâm sebi našao razlog postojanja, a ne bog čovjeka, pa još na svoju sliku i priliku. I to od blata, pa još u šest dana, s odmorom – sedmi dan.

Pedofilski grijesi katoličkih „pastira“

„Pedofiliju se smatra spolnom nastranošću, seksualnom perverzijom, a medicina je svrstava u kategoriju duševnih i spolnih poremećaja“, kazao je predsjednik HBK i zadarski nadbiskup Želimir Puljić u tematskoj emisiji Hrvatskog radija „U mreži Prvog“ uoči zasjedanja HBK, koje tijelo neki kritičari ironično nazivaju Centralnim komitetom Katoličke crkve u RH. „Takve su bolesti stare koliko i ljudska civilizacija, grčka, rimska, perzijska… Možda je specifikum naše civilizacije što se te bolesne sklonosti, i ako ćemo ih nazivati pravim imenom što se tiče djece, zločinstva, u nekim zemljama htjelo ozakoniti, legalizirati. Npr. u Nizozemskoj postoji stranka NVD (Ljubav, sloboda i raznolikost) koja traži dekriminalizaciju spolnih odnosa s djecom starijom od 12 godina. Strašno. (…) Ja sam član Crkve, biskup u Crkvi i strašno se stidim zbog toga (pedofilskih skandala među svećenicima u Čileu, SAD-u, Njemačkoj, Irskoj, etc., op. a.) i prezirem sve one koji su to činili. Stoga, pohvala svima koji su te stvari iznijeli na svjetlo dana, pa makar, ponekad, možda i s ciljem da se Crkva ponizi, da se njezino svećenstvo izvrgne ruglu poniženja.“

Nadbiskup Puljić spominje izvjesno istraživanje „od prije nekoliko godina“ iz kojeg se vidi da katolički i protestantski svećenici sudjeluju u samo 1,7 posto svih pedofilskih zločina, odnosno da se više od 98 posto delikata na štetu maloljetnika počini drugdje: najviše u obitelji, pa u raznim klubovima, udrugama, vojsci, etc.

„Crkva je sada u središtu pozornosti zbog objavljenih slučajeva“, razložno je ustvrdio predsjednik HBK Hrvatskom radiju. „I s pravom, jer mora biti najčistija. Ali treba učiniti sve da se zaštite sva zlostavljana djeca, da se zaštiti djecu od tog strašnog zla. Volio bih da i društvo nešto od toga nauči. Crkva je sada s pravom u središtu pozornosti, a pedofilija se ne događa samo u Crkvi, nego i na drugim poljima i segmentima u društvu.“ U emisiji Hrvatskog radija je rečeno i to da će Crkva ubuduće posvetiti više pozornosti, preventivno, samom odabiru sjemeništaraca, budućih svećenika. Kako je to moguće, potpuna je enigma, jer nikom na čelu ne piše da ima nastrane seksualne sklonosti prema djeci. Homoseksualnost je odvajkada javna tajna među božjim službenicima obaju spolova i predmet sprdnje među vjerničkim „stadom“. Koliko god ju Crkva smatra teškom bolešću, ali ništa ne čini za istjerati zlo pod svojim krovom, pedofilija i homoseksualizam neiskorjenjivi su od početka kršćanstva. Ni totalitarni režimi u povijesti – tipa nacističkog u Hitlerovoj Njemačkoj ili komunističkog za Kobe Staljina – nisu im uspjeli doskočiti.

Koliko je problem pedofilije u Rimokatoličkoj crkvi ozbiljan i razoran za povjerenje „stada“ u svoje „pastire“, potvrđuje i podatak da je papa Franjo sazvao za veljaču 2019. godine u Rimskoj kuriji skup svih predsjednika biskupskih konferencija u svijetu na kojem će se analizirati stanje i donijeti obvezujući zaključci. Nisu problematične samo zemlje u kojima su medijski dramatično izbili pedofilski skandali – čak i biskupa s jednom nogom u grobu (npr. Australija i SAD) – već i neke u kojima je katoličanstvo gotovo iskorijenilo „heretički“ sekularizam. Ili mu, npr. u Poljskoj, zatiru rudimentarne ostatke u prvim desetljećima 21. stoljeća (sic transit), jer naivno drže kako će time izliječiti teške komplekse 45-godišnje boljševičke prošlosti i sovjetskom jarmu. Ma neće. Što je bilo, bilo je, a to što je bilo – ostavilo je trag, koji je povijesna činjenica. Povijest i njezina baština u ljudskoj svijesti ne daju se eutanazirati ni ekstremnim desničarenjem i navodnim povratkom kršćanskim počelima, jer je svaki ekstremizam zločin po sebi. I vjera također, jer organski ne podnosi druge i drukčije. Agnostici, ateisti i inovjerci jednako su – nevjernici. Kao pedofilima djeca – seksualni objekti.

Kršćanstvu je od prvih početaka imanentan zločin u ime Isusa Krista. Počelo je nakon 324. godine i tzv. Milanskog edikta rimskog cara Konstantina – kršćanstvo je ozakonjeno kao jedina, državna vjera u Rimskom carstvu) kada su ognjem i mačem, u oceanima krvi, razaranjem „poganskih“ hramova/gradova u Maloj Aziji, Palestini, Egiptu… tzv. mainstream kršćani istrijebili gnostike, inomisleće kršćane. Počinili su genocid i kulturocid. Spalili su čuvenu knjižnicu u  Aleksandriji. Oko milijun papirusnih svitaka pohranjenog sveg znanja antičkog svijeta… U ime Isusa Krista!? U ime Isusa Krista (sic transit), gotovo dva milenija potom, kršćani su „nevjerničkom“, ali i krvlju samih kršćana zalijevali globus. Samo je 500 godina inkvizicijskih užasa uzelo Europi trećinu stanovništva i katastrofalno degeneriralo razvitak znanosti Giordano Bruno je spaljen na lomači, a epur si muove Galileo je samo zato što je bio pametniji od svojih „svetih“ sudaca – izbjegao istu sudbinu. Etc., etc.

foto: telesurtv

Devet tzv. križarskih ratova od 1095. godine – papini pljačkaški pohodi na Bliski istok pod izgovorom „oslobađanja Svetog groba od nevjernika“ i oslobađanja kršćanskih agresora od grijeha – uzrokovalo je nesreću, koja još traje. Kršćani su u ime Isusa Krista istrijebili cijele narode (Inke, Asteke, Maje, etc.)  i zatrli njihovu stoljetnu kulturu u pljačkaškim/ubilačkim/kolonizatorskim pohodima u Srednju i Južnu Ameriku, u kojima su neizostavno sudjelovali katolički „misionari“. Masovnim zločinima i terorom u ime Isusa Krista, bez presedana u povijesti ljudskog roda i protivno esencijalnim postavkama kršćanskog nauka. Npr. 1550-ih godina s Franciscom Pizarroma u pohodu na južnoameričke Inke, tako da su danas Latinoamerikanci veći katolici od samog pape. I pape Franje, koji dolazi baš iz te sredine (Argentina). Cijela povijest kršćanstva naslanja se na krv i zločin u ime Isusa Krista, na upravo zločnačke uloge pojedinih papa, odnosno crkvenih redovao. Kao što su, npr. dominikanci prednjačili u inkvizicijskim pokoljima u srednjovjekovnoj Europi tako su i pojedini pape svojedobno prednjačili u nevjerojatnom izrugivanju/kršenju svih Božjih zakona. Portal Index.hr objavio je prije pet godina, u povodu naprasnog umirovljenja pape Benedikta XVI.,  popis (ekipa stranice Oddee) deset najgorih papa u povijesti.

Bili su masovni ubojice, pedofili, homoseksualaci, sadisti, sodomisti, incestuozni degenerici, kleptomani… Negativni „sveti“ egzemplari na zemaljskom stolcu Svetog Petra su papa Stjepan VI., Sergije III., Benedikt IX., Ivan XII., Lav X., Aleksandar VI., Inocent VIII., Urban VI., Bonifacije VIII., Julije II., etc. To, što su ti „sveti pastiri“ na čelu Rimokatoličke crkve zločinački, nevjernički i psihopatološki činili Crkvi, izazvalo je, uz štošta sotonističkog još, svećenik Martina Luthera prije pola milenija da pribije svojih čuvenih reformističkih, revitalizirajućih 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu. To je nakon crkvenog raskola 1054. godine između „istočne“ i „zapadne“ crkve bio najveći prevratnički događaj u povijesti kršćanstva, rođenje protestantizma.

Prodao stolac Svetog Petra!?

Recimo, papa Stjepan VI. (pontifikat 896.-897.) bio je dovoljno blesav da dade izvesti na sud svog prethodnika papu Formozija, a taj je umro još prije osam mjeseci. Dao ga je izvući iz grobnice, obući u papinsku odoru i postaviti na optuženičku klupu. I budući da leš nije odgovarao na pitanja Stjepanovih sudaca, mrtvac je proglašen, leš su potom sotonistički razvlačili rimskim ulicama i bacili u rijeku Tiber. Formoziju je sudio i Stjepanov nasljednik na stolcu Svetog Petra, Sergije III., koji je postao papa 897. godine, početkom tzv. razdoblja vladavine bludnica, jer je optužen, tvrdi se u Indexu.hr, „da je ubio svog prethodnika i ljubovao s udatom Marozijom, kćerkom Teodore koja je opisana kao ‘besramna kurva koja je Rimljanima vladala kao muškarac’, s kojom je dobio sina koji je, vjerovali ili ne, također postao papa“. Ludost i lažnu pobožnost na samom vrhu „zapadne Crkve“ do apsurda je dotjerao Benedikt IX., „jer svoje je papinstvo doslovno prodao 1044. godine; vratio se 1045. na mjesec dana pa je ponovno napustio ‘funkciju’ (neki pretpostavljaju da se u tom vremenu oženio) tako što ju je, pogađate, ponovno prodao i to svom kumu za 650 kilograma zlata“. Ni kasnije u povijesti nije manjkalo skandala, a sve – u ime Isusa Krista.

Taj je Benedikt IX. bio na zlu glasu i kao „nepopravljivi“ homoseksualac, čak sklon i „izletima u bestijalnost“. Pa galerija „svetih likova“ iz razvikane renesansne obitelji Borgia, kojima nije bilo strano ništa što je mogao izmisliti sâm pali anđeo Sotona u devetom krugu svog podzemnog carstva. Povijesnu titulu Sotoninog fana, ubojice, razvratnika, incestuoznog tipa, silovatelja, tzv. toplog brata, etc. ponio je pak papa Ivan XII. „Proslavio“ i time što je „oslijepio svog ispovjednika, kastrirao kardinala, Lateransku palaču pretvorio u javnu kuću, krao milodare, nazdravljao Sotoni, kockao i sakatio sve koji su mu se usprotivili. A kako je živio tako je i napustio ovaj svijet, 964. Ubio ga je suprug jedne od žena s kojima se zabavljao“. Lav X. (Giovanni di Lorenzo iz važne plemićke kuće Medici) izumio je tzv. indulgencije, otkup grijeha za novac radi punjenja crkvene/papinske blagajne – platiš „pastiru“ po cjeniku za svaki grijeh, i čist si kao suza. To je osobito uzrujalo Martina Luthera. Navodno je taj papa kazao svom bratu: „Budući da nam je Bog dao ovo papinstvo, uživajmo u njemu“.

Naravno da na školskom vjeronauku nema ni riječi o istinskoj povijesti kršćanske vjere, o ludim, moralno iskvarenim i krvožednim papama. Uključivo Pia XII., koji je tolerirao/prešutio nacistički genocid nad Židovima, Slavenima i Romima u Drugom svjetskom ratu te pustio 1945.-1946. pobjeći kroz Vatikan u prekomorske zemlje najgore ustaške krvnike i Führerove ubojice, jer je više mrzio Staljina (komunizam), nego Hitlera (nacizam). O moralnom liku i djelu nižeg klera da se i ne govori. Dakako da je među svećenicima u cijeloj „pastirskoj“ hijerarhiji bilo, ima i bit će vrijednih i zauzetih „pastira“, odanih evanđeoskom duhu Crkve i svom pozivu. Što nije razlog da se ne apostrofira i inkriminira svaka vrst zloporabe vjere i nastranosti pojedinaca, da se pod osobito jako povećalo – ne samo izrazito sekularnog društva – stavi činjenica kako je (i zašto) Crkvi nadasve stalo do masovne (prazno)vjerska indoktrinacije djece i mladeži. Nije slučajno da su obitelj, djeca i škola condicio sine qua non ili pak, što mu dođe na isto, raison d’être trajne vjerske penetracije u svjetovni život.

Ipak, katolički službenici u RH jamačno imaju veći kompleks od školskog vjeronauka, nego djeca i njihovi roditelji, jer – da nije tako – ne bi svako malo imali nekakve fobije kako neka sotonistički subverzivna sila problematizira činjenice o kojima službenom državnom voljom – nema spora. Vjeronauk je školski predmet, ali izborni – što Crkvi ne ide pod kapu – dakle neobavezan, roditelji ga mogu i ne moraju izabrati svojim obiteljskim uzdanicama. To je stvar njihove slobodne volje. U tu se slobodnu volju ne smije dirati niti se itko sa strane ima pravo miješati. Ni sama država. Još manje Crkva i njezini „pastiri“: od HBK i (nad)biskupa za područja svojih dijeceza do nižeg klera u župama. Činjenica je također da školski vjeronauk zadnjih godina izrazitije gubi na atraktivnosti među „stadom“, ali je i dalje ravnopravan svakom drugom predmetu u nastavnom planu, npr. matematici, hrvatskom/stranom jeziku, kemiji, fizici, biologiji… Pohađa ga 92 posto svih učenika. Ocjenjuje se i utječe na prosjek ocjena, koji je – zbog desetljeća infarktne upisne politike – životno važan, presudan za upis u bolju srednju školu i na studij, pa…

Otkud onda „panika“ među svećenstvom i početkom ove školske godine kad ta suvišna i opterećujuća nastava u svjetovnim školama – umjesto znatno potrebnije npr. religijske kulture, etike ili odgoja za uspješnog građanina civilizirane zajednice – ničim nije ugrožena? Dapače. Nema šanse da školski vjeronauk uskoro i bude na crnoj listi, ma koliko sekularisti prosvjedovali i pozivali se na zdrav razum, budući da zanemarivih nešto manje od četiri posto statističkih ateista i agnostika u „katoličkoj državi“ (sic transit) nema ni teorijskih izgleda suzbiti metastaze mediokritetstva u politici i društvu, gdje su praznovjerje i nacionalizam razlikovna determinanta. I gdje se nitko savjestan, a moćan, ne protivi indoktrinirajućoj kleričkoj mantri o tome da je ustavno sekularna Bijedna Naša „katolička država“, jer se 86,28 posto stanovnika popisom 2011. izjasnilo katolicima. Doduše, 200.000 manje nego demografskom inventurom 10 godina ranije, ali u bitnom to ništa ne mijenja na stvari.

Što se babi snilo…

U čemu je onda problem? U tome što Crkva još uspijeva držati školarce na uzdi do prve pričesti i krizme, a poslije krizme – kada se mladež već ozbiljnije služi vlastitom glavom i ima širi uvid u svijet oko sebe – većinom joj izmiče kontroli uma, kreveta i svjetonazorskih vrijednosti? Sasvim u skladu se realnom činjenicom da među 86,28 posto statističkih katolika u Bijednoj Našoj nema više od petnaestak posto praktičnih vjernika. Iz politikantskih pak homilija zadrtijeg klera telali se o „katoličkoj državi“, što je antiprotivno čl. 41., st. 1. Ustava RH: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“. Čitaju li „pastiri“ Ustav RH ili homilijaju u leru samo ono – što se babi snilo?

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak bila je prisiljena intervenirati u povodu nedavnog zahtjeva Ureda požeške biskupije školskim ravnateljima u Požeško-slavonskoj županiji da se prigodom kategorizacije nastavnih predmeta u e-imeniku i e-matici uvede da vjeronauk treba birati kao – obavezan predmet. Ne izborni, kakav po zakonu jest. „Tehničke upute školama vezane uz korištenje sustava e-dnevnika daje isključivo Carnet i nadležno Ministarstvo“, ustvrdila je. „Nadležnosti su jasne i tražimo da se poštuju. Vjeronauk je izborni predmet, a pravila izvođenja mogu se naći u relevantnim propisima.“ Požeški biskup Antun Škvorčević razuman je „pastir“, spada u red ideološki neostrašćenih klerika, pa je tim čudnije da je baš iz njegova dvora izašla tako neprimjerena pisanija. Koja zvuči bahato i arogantno, pa i nepristojno budući da ne poštuje svjetovnu vlast. Jedino nadležnu za pitanja škole.

Nekako istodobno, istaknuti fizičar svjetskog glasa Ivica Puljak (vodio tim u CERN-u, koji je otkrio Higgisov bozon, tzv. Božju česticu) objavio je na svom FB profilu dopis kojim predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije don Josip Periš upozorava škole da ne smiju roditeljima djece pri upisu u prvi razred  osmoljetke, a izabrali su vjeronauk kao izborni predmet, nuditi ankete s mogućnošću ispisivanja s te nastave. „Dakle, kada je vjeronauk jednom izabran“, piše don Periš ravnateljima, „ne smije ga se više stavljati učenicima i roditeljima na izbor. Takva praksa, kao i stavljanje katoličkog vjeronauka izvan redovnog rasporeda sati (u drugu smjenu, na početak ili kraj nastave kako bi se riješio problem učenika koji ne idu na vjeronauk, op. a.), je diskriminacija pravnog statusa katoličkog vjeronauka i kršenje međunarodnog ugovora (Sveta Stolica – RH, 19. prosinca 1996., op. a.). Stoga Vas, poštovani ravnatelji i ravnateljice (žene na drugom mjestu, sic transit), dobronamjerno molim da ubuduće u anketama koje dijelite učenicima o izboru novih nastavnih predmeta ne stavljate katolički vjeronauk, budući da je on već izabran (ili nije) u prvom razredu osnovne škole.“ Puljak komentira da taj nadbiskupijski zahtjev znači produbljivanje „mnogih problema u školama i dovođenje mnogih drugih izbornih predmeta u neravnopravan položaj. Sve u svemu još jedno oživotvorenje izreke iz Orwelove Životinjske farne: ‘Svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih’“.

Televizija N1 Hrvatska je provela anketu u javnosti o tome treba li školarcima ostaviti mogućnost ispisivanja s vjeronauka u kojoj je 96,38 posto (1305 anketiranih) kazalo „da“, a samo 3,6 posto (49) odgovorilo „ne“. Podaci su više nego indikativni, izravno i jako zabrinjavajući za Katoličku crkvu, jer otprilike daju realan uvid u stanje zdravlja katoličanstva u „katoličkoj“ Bijednoj Našoj. Jedno su (prazno)vjerska moda i državno poltronstvo, kojim je gotovo cjeloživotni deklarirani komunist, ateist i Titov partizan Franjo Tuđman zahvalio santo subito papi Ivanu Pavlu II. za potporu priznanju tzv. osamostaljenju Bijedne Naše, a nešto sasvim drugo – realan život. U čijim virovima ni bog, ni anđeli niti ini žitelji Kraljevstva nebeskog ne priskaču u pomoć.

Katolički vjeronauk u svim boljim školama ima specijaliziranu učionicu za kabinetsku nastavu, udžbenike i  radne bilježnice, pametne ploče i inu didaktičku infrastrukturu, zajedničku s ostalom nastavom… Ima i svojih 3000 (vjero)učitelja – svi imaju mjesto u zbornici i odgovarajuće rubrike u imeniku – kojima je jedini cilj utuviti u mlade glave svih dobi kako je „Bog stvorio sve na svijetu i sâm svijet, i svime upravlja“ i kako pravi katolik to mora vjerovati, i biti ponizan „pastirima“. U protivnom im duša neće poslije tjelesne smrti u Kraljevstvo nebesko. Svaka sumnja ili, nedajbože, kritička misao koje nema bez sumnje, razmišljanje vlastitom, a ne „pastirskom“ glavom nisu dopušteni. A sumnja i kritičko razmišljanje su condicio sine qua non civilizacijskog napretka otkad su primati prohodali Zemljom. Sumnja i kritička misao su opasni, jer čine upitnom i disfunkcionalnom vjeru u nadnaravno. Život vječni, koji je vjerodostojan koliko i  sâmo obećanje da će se uistinu dogoditi onom tko dovoljno fanatično vjeruje da će se dogoditi. Plaća lemuzinu, ide nedjeljom i blagdanom na misu, štuje sakramente i šalje djecu na – školski vjeronauk.

Bez obzira na to što prirodoznanstvena nastava dokazuje sasvim suprotno židovsko-kršćanskom plagijatu (iz mezopotamske mitologije) u starozavjetnoj Knjizi postanka o Elohimovom/Jahvinom šestodnevnom stvaralaštvu i odmoru sedmog dana, sve su vlade u prošlih četvrt stoljeća uredno plaćale teške milijune svih poreznih obveznika za školski vjeronauk, plaće, socijalno i doprinose vjeroučiteljâ te Crkvi ostavile punu slobodu odabira tog kadra, autora i sadržaja udžbenika i radnih materijala te čak pogodovale Crkvi u sastavljanju školskih dnevnih i tjednih rasporeda nastavnih sati. Na štetu – ili u inat? – roditeljima/učenicima koji iz raznih razloga ne žele vjeronauk, pa djeca taj sat, koji iz pukog kleričkog hira – što se vidi i iz dopisa don Josipa Periša – „ne smije biti“ ni prvi niti zadnji, ubijaju vrijeme na hodnicima, naganjaju se oko škole ili, u najboljem slučaju, čekaju zvono u knjižnici. Ako ima koji slobodan učitelj biti s njima. Sve to radi pozitivne diskriminacije vjeronauka na štetu ostalih predmeta.

Odnos Crkve i države glede i u svezi financiranja i realizacije školskog vjeronauka armiran je tzv. Vatikanskim ugovorima (1996.) na dugoročnu štetu i sramotu RH, jer je čista benderovština: ideje naše, benzin vaš. Crkvena vlast suvereno odlučuje o svemu – od izbora vjeroučiteljâ do sadržaja udžbenika, gradiva i metodike nastave – a država pak bespogovorno podmiruje ispostavljene račune. Velikodušno, široke ruke, pa čak i novcem ateista, agnostika i inovjeraca. Katolicizam ima prednost. Vrag će znati za čije babe zdravlje, država se u odnosu na Katoličku crkvu i školski vjeronauk ponaša kao pijani milijarder i valjda zato ignorira – bez obzira jesu li tzv. desni ili tzv. lijevi trenutno na vlasti – povremene prosvjede sekularne javnosti. Duboko zadire u državni i proračune lokalne/regionalne samouprave. Pokušava arbitrirati u politici i nastrano, nametljivo ulazi ljudima u spavaće sobe. Kadi/škropi policiji i vojsci. Muva se među liječnicima po bolničkim vizitama, etc.

Bog i znanost u istom razredu

Crkvi je, rekosmo, osobito stalo do djece i mladeži, jer – šiba se savija dok je mlada. Kontrolni mehanizmi ustavno proklamiranog sekularnog društva odavno su zatrokirali i postoje još samo na papiru. Forma bez sadržaja, kompas bez pokazivača strane svijeta. Zato i jest moguće da se samopozvala osvojiti najosjetljivija područja odgoja i izobrazbe, koja su neotuđiva domena roditelja/obitelji i svjetovnog sustava. U grubom srazu izmišljene vjerske mitologije o tome kako je „Bog stvorio sve na svijetu i sâm svijet, i svome upravlja“ i prirodoznanstvenog učenja o Velikom prasku i evoluciji živog svijeta mora rezultirati svjetonazorskim hermafroditom, koji vjeruje u drveno željezo i suhu vodu Elohimovog/Jahvinog šestodnevlja i Charlesa Darwina istodobno, ili ne vjeruje ni u prvo niti u drugo, već u nešto treće. A zapravo ne zna što je to treće. Nadnaravno i znanost ne mogu zajedno u sekularnu školu.

Koje vražje kritičko mišljenje kad u istom razredu iste javne škole jedan (vjero)učitelj tupi djeci da je „Bog stvorio svijet, čovjeka i sve na svijetu, i svime upravlja“, a drugi učitelj ga pobija znanstvenim činjenicama o tome da se nije zbilo ono što se babi snilo. Pitam susjeda Ivana (9), učenika trećeg razreda osmoljetke, odlikaša, što će odgovoriti kad ga u školi pitaju o tome – za ocjenu. Nije se dao smesti: „Vjeroučitelju kažem da je Bog stvorio čovjeka, svijet i sve na svijetu, a učiteljici na satu prirode i društva da je svijet nastao Velikim praskom, a ljudi evolucijom.“ I svi zadovoljni? Ne bi smjeli biti. „Dobro“, provociram mališu, „a što ti osobno misliš o tomu? Je li u pravu vjeroučitelj ili učiteljica prirode i društva?“ Znakovito je podigao obrve: „Pa, naravno, znanost.“ Treba li Crkva biti zabrinuta? Ne treba, osim ako još drži da je Zemlja ravna ploča i da se Sunce okreće oko nje.

Da je vjeronauk prije dvadesetak i kusur godina – državničkom mudrošću hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i „pastirskom“ dalekovidnošću imenjaka mu i bliskog prijatelja Franje Kuharića, tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa i kardinala – ostao u župnom dvoru i iza crkvenih vrata, kao što u zrelim sekularnim državama jest i kao što je bio za socijalizma u bivšoj državi, vjerski sadržaji i vjernička pripadnost ne bi se danas problematizirali i diskriminatorno razdvajali građane na one prvog, drugog ili trećeg reda. Hrvate i katolike u prvom te inoetnike, ateiste, agnostike i inovjerce u drugom/trećem redu. Ni vlč. Ljubo Vuković iz zagrebačkih Gajnica ne bi imao razloga srijedom ujutro i navečer, u svojoj stalnoj emisiji na HRT-ovom Radiju Sljemenu „Hvaljen Isus i Marija“ (tema: „Vjeronauk u školama EU“) kovati u zvijezde/citirati novinarku „mog omiljenog dnvnog lista“, koja je zapravo korektno argumentirala stanje vjeronaučne nastave na Starom kontinentu.

Najveći dio zemalja EU-a, ali i na drugim kontinentima imaju vjeronauk u školama. U čemu je onda problem u Bijednoj Našoj? Ima ga i Hrvatska. Po podacima Eurostata, presiromašna/sirotinjska Hrvatska godišnje izdvaja blizu dvije milijarde kuna (250 milijuna Katoličkoj crkvi samo iz državnog proračuna) za održavanje praznovjerja živahnim. Treća je po toj vrsti izdatka u Uniji. Nije dosta, treba više? Rimokatolička crkva je već desetljećima u debeloj krizi, a zadnjih nekoliko godina osobito. Čak u tzv. najkatoličkijim zemljama – npr. Irskoj, Poljskoj, Francuskoj, etc. – gotovo dnevno izbijaju skandali sa svećenicima u glavnim ulogama. Rekosmo, skandali i kvaran život, licemjerje… čak na zemaljskom stolcu Svetog Petra kršćanska/katolička su tradicija svih dva milenija ove vjere i na toj podlozi ne rastu zdrave biljke.

Traži se neki novi Martin Luther ili to već, na svoj način, jest papa Franjo, koji se prepozntljivo obračunava s okoštalim konzervativizmom i nemoralom u Katoličkoj crkvi. Otpori su žestoki, ali ni Jorge Maria Bergoglio nije od jučer. Ključni uzroci toga zašto se Crkva našla pod kritičkim sitnozorom javnosti u samoj su toj globalnoj udruzi vjerujućih građana. Nema druge, nakon punih pola postlutherovskog milenija (opet) glavinjanja Katoličke crkve stazama koje joj (ni)je Sotona podvalio, valja se sjetiti one oca reformističke preobrazbe svijeta: „Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutarnju religioznost daje neposredno sâm Bog“.

„Roditelji su svjesni da je znanost dobra za njihovu djecu i mislim da većina ljudi u Hrvatskoj želi da im djeca uče znanost“, kazao je splitski fizičar svjetskog glasa Ivica Puljak travnja 2018. u intervjuu Novom listu. „Zato mislim da vjeronauku nije mjesto u školi, nego u crkvi. Vjeronauk zbunjuje djecu, zauzima prostor u satnici i – košta. Tristo milijuna kuna! Zamislite što se može svake godine napraviti za taj novac. Ili možete ta sredstva upotrijebiti da dizajnirate posebne znanstvene predmete od prvog razreda osnovne škole. Neka istraživanja pokazuju da što djecu ranije izložimo znanosti – vjerojatnije je da će više uspjeti u životu. Prirodu ćete objašnjavati ili na vjerski ili na znanstveni način, ta dva pristupa se ne mogu pomiriti. Kako je danas moderno društvo takvo da se i ono i priroda baziraju na znanosti, a znanost sigurno funkcionira, mislim da nam religija nije potrebna. Činjenicu da religija postoji u društvu ne treba antagonizirati, jednostavno je treba svesti na privatnu sferu.“

Prošlih je nekoliko dana gostovao u Zagrebu ugledni američki biolog Jerry A. Coyne sa Sveučilišta u Chicagu, autor svjetskih bestselera o evoluciji, znanosti i religiji, a dvije najpoznatije – „Zašto je evolucija istinita“ i „Vjera protiv činjenica: Zašto su znanost i vjera nespojive“ – prevedene su i u RH. Coyne je održao vrlo zapažena predavanja, među inima na Prirodoslovno-matematičkim i na Filozofskom fakultetu, a u opširnom intervjuu Indexu.hr zgrozio se nad činjenicama o školskom vjeronauku u hrvatskim školama. Ustvrdio je da postoji sukob između znanosti i religije budući da se 86,28 posto ljudi izjašnjava vjernicima, a tek 44 posto građana drži da evolucijom upravlja priroda, ne Bog. Samo 18 posto ih smatra da će znanost odgovoriti na pitanja na koja danas ljudski rod nema odgovora. Po prihvaćanju evolucije, hrvatski su građani zajedno s Amerikancima i Turcima na samom dnu ljestvice. Ali je među prvima u Europi po davanju novca Crkvi. Bog joj pomogao – zbog gluposti.

Voda na vjerski mlin

„Postoji više oblika nespojivosti između religije i znanosti“, kaže Jerry A. Coyne. „Prvi se sastoji u metodi kojom se utvrđuje je li neka tvrdnja istinita. Znanost koristi empirijsku metodu, a religija se poziva na dogmu, spise, autoritete i vjeru. No to nisu pouzdane metode za otkrivanje što je istina. To nas dovodi do drugog oblika, a to je nespojivost u rezultatu tih metoda. Naime, kada primijenimo religiozne metode u istraživanju što je istina, one vrlo često dolaze do krivih tvrdnji. Možete napraviti cijelu listu religioznih tvrdnji koje su prokazane kao neistinite. Primjerice, u kršćanstvu i u judaizmu to su priče o stvaranju, koje je opovrgnula evolucija, zatim je tu opovrgnuta tvrdnja o bijegu Židova iz Egipta na Sinaj i sl. Također, svaka religija razlikuje se od svake druge religije po pitanju toga što smatra istinom, a to znači da je metodologija kojom religije utvrđuju što je istina nepouzdana i nespojiva sa znanošću.“

Dakako da se Crkva ne slaže s tim, pa je razumljivo da vjeroučitelji – gdje god i kada god stignu – tjeraju vodu na religiozni mlin. „Starozavjetne tekstove moramo sagledavati u svjetlu Novog zavjeta u kojem se Krist spominje kao ‘novi Adam’, Spasitelj“, zapisao je vjeroučitelj Nikola Milanović u stalnoj kolumni „Lica i naličja“ u potportalu Misija dnevnika Slobodne Dalmacije. „Zato je najvažnija teološka poruka teksta o stvaranju da je Bog Stvoritelj i Spasitelj svakoga čovjeka i cijeloga svijeta. A kakoje svijet nastao: u šest dana, Velikim praskom ili na neki treći način, to je od sporedne važnosti.“ U drugoj će pak kolumni zapisati i sljedeće: „Počela je nova školska godina pa je logično da se krenulo s uobičajenom hajkom na školski vjeronauk, jer on je u Hrvatskoj, jasno, jedan od glavnih, ako ne i glavni problem. U svim europskim državama (osim u tek nekoliko njih), školski vjeronauk je standard. Ali u Hrvatskoj nekima smeta pa smeta. Otvorite bilo koji tzv. mainstream medij i neizostavno ćete naići na prigodan srcedrapajući tekst kakvog anonimnog (čitaj izmišljenog) roditelja ili, pak, genijalnog (ma što je Einstein) novinara, koji, i jedan i drugi, plaču i nariču jer im djeca moraju pohađati taj mrski predmet. Zar moraju?“

Naravno da ne moraju. Oni roditelji (i novinari), koji drže do sebe, svog svjetonazora u koji se ne uklapa praznovjerje i nisu pomodarski/podoltarski licemjeri što se jedno mole, drugo misle, a treće rade protiv svoje volje – šalju djecu na nastavu etike, ne na vjeronauk. Kad im već vlastita domovina nije ostavila mogućnost izabrati nastavu religijske kulture, gdje bi saznali što je zapravo religija, u što sve i zašto vjeruju razni ljudi, kakve vrijednosti/bogove štuju, etc. Žalibože isključive kakav je Misijin kolumnist Milanović pustiti u javnu školu i povjeriti im djecu da ih uče. Čemu životno važnom? Što će im sutra trebati na poslu ili kao svjesnim građanima zrelog, ne praznovjernog društva koje ne vjeruje znanosti, a vjeruje u Adama i Evu? Sic transit. Na nesreću, o tim milanovićima i 2999 ostalih ne odlučuje država, nego ih Crkva šalje u razrede.

The post Katolička crkva na nizbrdici: horor u ime Isusa Krista appeared first on Tacno.net.

 Foto: TANJUG/ FOTO HINA/ MLADEN VOLARIC/ nr

Hrvatska tutnji, grmi i trese se od afera svake vrsti. Agrokor. Uljanik. 3. maj. Milijan Brkić nadimkom Vaso; bez kojeg ne bi zasjela na Pantovčaku. Ministarski vozači dilaju policijske/obavještajne tajne. Elitna prostitucija navukla na tanki led političare i društvene „uglednike“. Naprasno obustavljen sudski progon zbog navodnog kriminala i laganja sudu Luke Modrića i Milana Bandića. Ivo Sanader u beskonačnoj trakavici pravosudne bruke, kojoj otpadaju članci po prokazanom tipu presumpcije nedužnosti. Policija na međunarodnom tapetu zbog teroriziranja i pljačkanja izbjeglica/migranata. Zemlja demografski umire. Mlade obitelji se masovno iseljavaju iz vlastite domovine, etc. A  predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, svakom loncu poklopac gdje i kada ne treba, nastavlja medijski bildati vlastiti ego prosipanjem demagoško-populističkih, bezvrijednih fraza bez smisla i učinka. O bitnom za narod i državu – ni mukajet 

Marijan Vogrinec

Ako ni zbog čega drugog – a itekako je ogromna gomila „drugog“ – HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović nije vrijedna drugog mandata zbog niza nebuloznih gafova, kojima si je gusto premrežila prve tri godine prvog mandata. Kojeg  također nije vrijedna, ali, kad je već tu… trebat će stisnuti zube, pa nekako izdržati još dvije godine. Napraviti se slijepim, gluhim i nijemim kao mudri japanski majmuni Mizaru, Kikazaru i Iwazaru, pa stoički podnijeti još ohoho gafova kojima će novoimenovana među općinstvom Marie Antoinette Josѐphe Jeanne de Habsbourg-Lorraine iz bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku garant još uveseljavati domaću i stranu javnost. A nadimak Marie Antoinette – po imenu povijesno znamenite obožavateljice raskošnog stylinga, dvorskog luksuza i neuspješne političarke skončale na giljotini, supruge također giljotiniranog u Francuskoj revoluciji kralja Luja XVI. – priskrbila si je ovih dana u slavonskom selu Sikirevcima, gdje je djeci osnovne škole koja nemaju, a nadasve žele dvoranu za tjelesni odgoj skandalozno pokazala rukom: „Pa zato imate okolo livadu. Mnoga djeca u gradu nemaju ni dvoranu niti livadu“.

„Da, imamo veliku livadu“, nije joj prešutjela ravnateljica, a gaf-predsjednica RH koja uživa ama baš sve blagodati ovog nevoljnog svijeta – od boli glava plaće, deviznih i kunskih dnevnica da ti pamet stane i sofisticirane teretane za bildanje linije do četiri tone (!?) lososa na jelovniku Ureda predsjednice RH (sic transit) – nastavila je sijati među klince i klinceze besplatne osnijehe od uha do uha. Kada su tih preokretnih liberté, égalité, fraternité dana, kojih je Bijedna Naša kritično deficitarna i gotovo dva i pol stoljeća poslije Treće Republike, kazali supruzi Luja XVI. da narod umire od gladi, Marie Antoinette je, kaže predaja, sućutno odgovorila: „Ako nemaju kruha, neka jedu kolače“. Kolači, haljine, zlato i koješta drugo stajali su je glave. Danas svaki četvrti žitelj RH gladuje, 21.000 djece ide gladno na počinak, u humanitarnoj akciji HRT-a i Crvenog križa „Niste sami“ – koje ne bi trebalo da je RH zrela socijalna država i vođe joj savjesni ljudi – građani su ipak odvojili od svojih i usta svoje djece 570.000 kuna za pomoći 170 starih i nemoćnih sugrađana, blizu 400.000 mladih se iselilo iz Bijedne Naše, etc. Marie Antoinette iz bivše Titove vile Zagorje (iz koje je netom po useljenju sramotno izbacila bistu njezina vlasnika, osobu koja je zadužila 20. stoljeće) neće biti dekapitirana. To više nije u modi, više se ne nosi. Iza Grabar-Kitarović samo će ostati kužan trag nesposobnosti, beskorisnosti, narcisoidnosti, neukusnog manekenstva…

Na pitanje HRT-ovog novinara Aleksandra Stankovića u nedjelju u gledanoj emisiji „Nedjeljom u dva (Nu2)“ o tome kako ocjenjuje trenutnu predsjednicu RH i tri godine njezina mandata, gošća, pravnica, vrlo uspješna donedavna predsjednica saborskog Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa Dalija Orešković ispalila je kao iz topa:

Problematično brendiranje Bijedne Naše

„Nula! Ništa. Ajmo ovako: koja je njezina osnovna uloga? Brinuti se o usklađenom djelovanju državne vlasti. Ja ne znam je li to zbog umjetnih trepavica ili zbog toga što je potkapacitirana za funkciju koju obavlja, ali meni se čini da njoj nešto magli pogled na stvarno stanje u državi, u smislu kako njezini građani žive. Kada vidi neprimjerene stvari, kao predsjednica bi morala reagirati. Npr. prošli tjedan obilježila je masovna pojava žena koje su progovorile o kiretaži. Nisam čula da je predsjednica rekla o tome i jednu jedinu riječ. Kad su joj se djeca požalila da nemaju dvoranu, ona im je rekla da imaju livadu. Događaji u Rusiji ponijeli su sve nas, ali mislim da to brendiranje ne treba asocirati uz slike nekontroliranog padanja u zagrljaj bilo koga tko se našao oko nje, pa grljenje pehara pobjedničke ekipe koja nije njena. Također mislim da se brendiranje ne može svesti na nogometne uspjehe. Kao ni što se ne može svesti na osobu koja, kad pogledamo neku od krupnih korupcijskih afera i ljude koji baš i ne sliede slovo zakona, izravno je ili neizravno u jednom do dva koraka vezana s njima. Tu mislim na Bandića, Mamića, Brkića… Također, nije dobro da se brendiranjem bavi osoba koja si vrlo često dopušta slikanje i naslikavanje s hrvatskom zastavom na kojoj je grb na kojem je prvo polje obojeno bijelom bojom“.

Hrvatska tutnji, grmi i trese se od afera svake vrsti. Agrokor. Uljanik. 3. maj. Milijan Brkić nadimkom Vaso; bez kojeg ne bi zasjela na Pantovčaku. Ministarski vozači dilaju policijske/obavještajne tajne. Elitna prostitucija navukla na tanki led političare i društvene „uglednike“. Naprasno obustavljen sudski progon zbog navodnog kriminala i laganja sudu Luke Modrića i Milana Bandića. Ivo Sanader u beskonačnoj trakavici pravosudne bruke, kojoj otpadaju članci po prokazanom tipu presumpcije nedužnosti. Policija na međunarodnom tapetu zbog teroriziranja i pljačke izbjeglica/migranata. Zemlja demografski umire. Mlade obitelji se masovno iseljavaju iz vlastite domovine, koja im je maćeha, ne majka. Zdravstvo i školstvo su u  komi. Ekstremna desnica – skompana s militantnim dijelom katoličkog klera i vođama veteranskih/stradalničkih udruga deficitarnog broja članova – nasrće na temeljna ljudska prava i slobode žena i manjina. Parlament se pretvorio u cirkus. Etc., etc.

A  predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, svakom loncu poklopac gdje i kada ne treba, nastavlja medijski bildati vlastiti ego prosipanjem demagoško-populističkih, bezvrijednih fraza bez smisla i učinka. O bitnom za narod i državu – ni mukajet. Gdje je, uistinu, ta HDZ-ova „žena iz naroda“, što je obećala lupati šakom o stol, disati premijeru za vratom, sazivati (sic transit) izvanredne/tematske sjednice parlamenta i vlade, Vijeća za nacionalnu sigurnost, dizati na noge institucije sustava čim nešto ozbiljnije zaškripi u zemlji. Bdjeti nad Hrvatskom kako bi bila demokratski, pravno i na svaki način uljuđena europska država, vjerodostojna u međunarodnoj zajednici. Za SDP-ove vlasti 2015. godine drčna i na svaki način živahna izvan ustavnih ovlasti – dok ju premijer Zoran Milanović nije prizemljio potpunim ignoriranjem; nije joj ni čestitao predsjedničku pobjedu, što nikako nije mogla progutati – kilavim se dolaskom Karamarkovih štrumpfova u Banske dvore naprasno preobrazila u svoju suprotnost.

Od 2016. godine više nema govora o lupanju šakom o stol, disanju premijeru za vratom, sazivanju (sic transit) izvanrednih/tematskih sjednica parlamenta i vlade… Zadnjih je godinu dana znala spopasti takva želja, pa je (ne)izravno ulazila u sukob sa svojestranačkim premijerom Plenkovićem, trasirajući si put u kampanju za drugi mandat, ali i sabranog je Europejca tada spopadao – sindrom Milanović. I ona bi se, da valjda smiri povampirene hormone, hvatala putnih kovčega i na neko vrijeme tek FB/Twitter porukama u slici i riječi davala znati „ljubljenom hrvatskom narodu“ kruha gladnom na kojoj je prekooceanskoj destinaciji bacila sidro: SAD, Australija, Novi Zeland, Kina… Politička i ekonomska korist za RH? Ništica, ništica, ništica na entu… Državi koja ima Marie Antoinette u Versailesu na elitnom zagrebačkom brdu, koje ipak nije mijenjala za obećanu „jeftiniju“ Visoku ulicu na Griču, već godinama ne ide pa ne ide ili, tko voli – ide naopako.

Komu ili čemu služi Kolinda Grabar-Kitarović, ako drži da joj je ta činjenica na repu opisa poslova, ili primjetno manje važna od neukusnih, a beskorisnih za Bijednu Našu ulizivanja svjetskom političko-vojnom mainstreamu, osobito SAD/NATO-a? Za svojih učestalih posjeta SAD-u i napadnih proguravanja Donaldu Trumpu uza skute čim se ukaže i najmanja prilika (npr. summit NATO-a u Varšavi), nije uspjela – ako ju to i zanima? – isposlovati makar da SAD ukine vize hrvatskim „partnerima“ kad putuju u tu zemlju. Ali jest uspjela obećati Twitterašu i njegovom vojnom poslovođi u NATO-u Jensu Stoltenbergu – građane nije pitala smije li – uzeti do 2024. godine poreznim obveznicima još desetak milijardâ kuna (najmanje 0,7 do uvjetovanih u SAD/NATO-u najmanje dva posto BDP-a) za vojsku, kupnju američkog oružja, trošak CRO vojske na kriznim žarištima po svijetu (Afganistan, Kosovo, Poljska, Litva, Jordan, etc.) radi obrane američkih multikorporativnih interesa. Hrvatska tamo nije ničim ugrožena.

Velikodušno je obećala Trumpu i gradnju plutajućeg LNG terminala u akvatoriju otoka Krka radi problematične (komu?) distribucije (pre)skupog ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a… Nema veze, jelte, što tamošnji žitelji i ekološke udruge to ne žele, plašeći se katastrofalne kontaminacije mora i kopna. Nitko drugi u Europi nema interesa za taj isključivo američki trgovački interes kao kontrapunkt znatno jeftinijem, bližem i već uhodanom ruskom opskrbljivaču Europe najvažnijim energentima. Vrag će znati kakav je tu interes Grabar-Kitarović. Može se pretpostaviti, ali… Valjda misli da su ju sebi izabrali udruženi republikanci i demokrati, pa njima mora služiti, jer će ju prigrliti kad vlastitoj domovini izvisi i na Pantovčaku, i na Trgu žrtava fašizma i, kolateralno, na Markovom trgu. Ti isti Ameri ne zarezuju ni nju niti stranačkog joj druga Andreja Plenkovića kad je riječ o hrvatskim interesima na zapadnom Balkanu, osobito u BiH, ali i pozicijama/utjecaju u međunarodnoj zajednici.

Kakav je RH „partner“ SAD-u i obratno kad je već 28 godina vizni režim na ledu, što upućuje na nepovjerenje prvih stanara Bijele kuće prema miš-državi sa zapadnog Balkana. Koja poslušno obavlja svaku joj povjerenu zadaću i spremno se naoružava američkom starom kramom, kao potencijalno topovsko meso u tuđim ratovima, koje ne može dobiti. I još se time hvali. Blizu 10 milijuna kuna zdrobljeno je lake ruke za združenu vojnu vježbu „Velebit 2018“ (5500 vojnika u 72 sata) na kojoj se državni vrh nasikavao u borbenim kacigama, a ministar vojni u „čudnoj uniformi“ (Arsen Bauk), u kakvoj jedva punoljetni Ameri – ispranih mozgova imperijalnom prijevarom da brane SAD, svoje obitelji, tzv. zapadne vrijednosti i „naš način života“ – jurišaju u pustinjskim operacijama i siju smrt u tuđim zemljama, gdje nikad neće pobijediti.

Tito nije fermao ni Istok niti Zapad

„Sigurnosno“ prenemaganje ministra vojnog Krstičević „pohrvaćenim“ diskursom bivšeg/ih oficira JNA, stasalog/ih na sigurnosnoj koncepciji tzv. općenarodne obrane i društvene samozaštite u Titovoj SFR Jugoslaviji – čelični zagrljaj vojske i naroda u ratu i miru, u prirodnim katastrofama, požarima, poplavama, snježnim nepogodama, infrastrukturnim radovima, prometnim nesrećama) bilo bi tragično, da nije za puknuti od smijeha. Ta, nije zaludu ministar prošao četverogodišnji vojno-ideološki dril na Vojnoj akademiji JNA u Beogradu i zaslužio 1991. čin potporučnika vojske koju sada mrzi više od samog Sotone. A Krstičević-Grabar-Kitarović-Plenkovićeva „sigurnosna“ strategija ničim se bitnim ne razlikuje od jugoslavenske, osim punom podčinjenošću SAD/NATO-u (Tito nije fermao ni Istok niti Zapad) i modernijom tehnologijom. Čak je i tu Krstičević za katastrofalnih požara lani u Dalmaciji hinjeno mahao ostavkom, jer mu je pogodila ego predsjedničina kritika iz Salzburga: HV je zakasnio na požarišta. Sada su ministar vojni i Grabar-Kitarović opet u čvrstoj ljubavi prema vojnim odorama i oružju; nadasve prema svemu što Twitteraš gura kroz NATO.

Foto Srećko Niketić/Hanza Media

Na službenoj stranici Kolinde Grabar-Kitarović objavljeno je o njezinoj nazočnosti na vježbi „Velebit 2018“, što potvrđuje vojno podaništvo i njezina već dana obećanja, za koja nije tražila ničiju suglasnost: „Predsjednica je pohvalila povećanje proračunskog izdvajanja za obranu ‘na primjerenu razinu’ (Plenković se neki dan u Zagrebu hvalio glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu kako je u svoje dvije godine mandata povećao vojne izdatke 1,5 posto, op. a.) te je ocijenila kako je to važno i da bi se poštovale međunarodno preuzete obveze Hrvatske kao članice međunarodne zajednice i NATO saveza, ali i zato jer to jamči sigurnost i stabilnost zemlje.“ Ako pak  Perun opet ozbiljno zagrmi i sijevne ratnim munjama – a hoće, kad-tad, tek je pitanje vremena jer računi nisu podmireni; dapače, vjerovnici i dužnici varljive su sreće, a kronično osvetoljubivi – „zajamčena sigurnost i stabilnost zemlje“ relativan je pojam.

SFR Jugoslavija imala je 1990-ih godina navodno treću ili četvrtu po moći vojsku u Europi, a nije bila kadra opravdati također „zajamčenu sigurnost i stabilnost zemlje“. Sve je otišlo u vražju mater, raspalo se na šest manje-više samoneodrživih, izuzev Slovenije, karikaturalnih bantustana. Iz Bijedne se Naše pak iselilo već blizu 400.000 mla(đ)dih ljudi, i još će se iseljavati, pa je krajnje upitna i u RH „zajamčena sigurnost i stabilnost“, koju će možebitno braniti samo profesionalno oružje. Gdje je penzićima na crkavica-aparatima za preživljavanje i iseljenoj mladosti interes braniti zemlju u kojoj samo politički mainstream, nešto manje od 100.000 (od blizu 510.000 ratnih veterana) i katolički kler – da se ne spominje rascvjetali krim-milje – mogu uvjerljivo izvikivati onu Tuđmanovu neposredno postolujno-„domoljubnu“ s Kninske tvrđave: „Imamo Hrvatsku!“ Oni je imaju i dalje i sve više, na koji grdan defekt Banske dvore upozorava i EU, a gro žitelja ima Hrvatsku sve manje. Grabar-Kitarović to ne dira.

„Da sam znao kako će nas prevariti državom za koju se nismo borili“, često se može čuti među veteranima, koji se gnušaju čekićanja ćirilice, savske šatre, „mitinga istine“, uličnih nereda onih što traže kruha nad pogačom (Đuro Glogoški, injsl.) ili bi uvodili srednjovjekovlje u 21. stoljeću (vođe tzv. konzervativne revolucije), etc., „ne bih se borio u Domovinskom ratu.“ Drže li Grabar-Kitarović i Krstičević da će se „hrvatski narod“ sutra boriti za Bijednu Našu kojoj su oni za državnim i vojnim kormilom samo kao bogovski – materijalno, povlasticama i političkom moći – opskrbljeni poslovođe tuđih kapital-imperijalnih interesa? Političke kaste RH su u prošlih 28 godina počinile neoprostivu veleizdaju time što su dopustile neokolonijalno podčinjavanje zemlje i 95 posto žitelja, kojima je vlastita domovina izdala pakrački dekret. Praznovjerna zemlja hinjenih vjernika, afera, kriminala, pravosudnih skandala, lažnih domoljuba, sirotinje u masama, redikuloznih, ako ne i munjenih političara što se prijevarama, trgovinom ili korupcijom stalno isti motaju na/oko vlasti – jer birači nemaju produktivne alternative – takva država ni hlebince ne može uvjeriti da je regionalna vojna velesila (sic transit).

Koja, tvrde Krstičević i Grabar-Kitarović, „nikom ne prijeti“ (ni Srbiji?), ali danonoćno je budna narodna vojska, „spremna s narodom za sve ugroze“. Sigurnost i narod dva su pojma koja Krstičeviću ne silaze s jezika, a starijima, koji po mnogo čemu dobrom pamte bivšu zajedničku 24-milijunsku državu, već su za jugoslavenskog doba izašli navrh glave zbog izrazito politikantskog naboja. Ministar je gotovo pao u nesvijest od sreće kad je u tv-kamere opisivao kako je ispaljeni projektil na vježbi pogodio cilj na 30 kilometara udaljenosti – „ravno u sridu“. Nevjerojatno! Voda je mokra, i gasi vatru. Otkriće za Nobela! U tom raketnom sustavu i ne može biti drukčija, jer posao obavlja elektronika i stvar je samo u točnim koordinatama i programiranju. K tomu, u miru, na oglednoj vježbi nema protivnika koji raspolaže sustavom, kadrim srušiti projektil već na putanji do mete. Tzv. vrhovna zapovjednica Grabar-Kitarović – od glave do pete u ratničkom stylingu, ali bez oružja koje joj je inače neiživljena ljubav – i vojni skrbnik u miru Plenković nisu krili oduševljenje. Smokvin list za obećane i neostvarene reforme (loše stanje zdravlja RH) te za futranje vojnog proračuna u okolnostima kad „nema novca“ za zdravstvo, školstvo, djecu i starije, za penziće, životno ugroženu starčad po slavonskim selima, Banovini, Kordunu, Lici, Dalmatinskoj zagori, etc. Kada se državni blagajnik Zdravko Marić s premijerom i cijelom vladom neodgovorno diči – proračunskim uštedama. Koje crne uštede po receptu: baš kad sam magarca naučio gladovati, krepao je? Predsjednica na sve to ipak ne lupa vladi šakom o stol niti diše Andreju Plenkoviću za vratom. Nestala je iz javnog prostora, pa se ukazala kao Marie Antoinette iz bivše Titove vile Zagorje: „Nemate školsku dvoranu, imate veliku livadu!“

 CNN

Valjda je već i samoj Grabar-Kitarović postalo neugodno što je mediji prozivaju zašto šuti o aferama koje baražno potresaju državu, a naslikavanje na „Velebitu 2018“ ili čergarenje Uredom po Slavonsko-brodskoj i Virovitičko-podravskoj županiji nije neki štos – čak ni dijeljenje svojih nasmijanih fotografija djeci – odazvala se novinarki Nove TV Sabini Tandara-Knezović objasniti u velikom intervjuu zašto je „nevidljiva“ glede i u svezi zaglušujućih afera. I pogodila, alkarski rečeno – uništa.

Vraga je ona zaključila…

„Mislim da se od afera ne može živjeti“, pametovala je Grabar-Kitarović. „I pokušavam se koncentrirati na pozitivne stvari i na ono što treba odrađivati. Ova godina je, za razliku od drugih, godina bez izbora. Dakle, trebala bi biti godina kada trebamo provoditi reforme i kada Hrvatsku trebamo povesti naprijed u nizu pitanja. Prvenstveno u okviru onoga što sam predstavila u svojoj demografskoj strategiji i konkretnim mjerama. Dakle, raditi na poboljšavanju životnih uvjeta, na povećanju životnog optimizma i mislim da ova koncentracija na afere, koliko god one bile važne kao predmet istrage pravosudnih tijela, u javnom prostoru nije dobra i da dalje utječe na iseljavanje stanovništva iz Hrvatske. Ako se osvrćete na posljednju, tzv. SMS aferu, nakon povratka iz SAD-a razgovarala sam s osobama s kojima mogu razgovarati u okviru svojih ustavnih ovlasti (sic transit – kad je škakljivo sjeti se „svojih ustavnih ovlasti“, kad misli da joj treba, zaboravi ih, op. a.). Zaključila sam da u ovom trenutku nema potrebe za bilo kakvom mojom reakcijom, primjerice za sazivanjem sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost.“

Vraga je ona zaključila, dogovorila se s premijerom Plenkovićem i šefom Hrvatskog sabora Gordanom Jandrokovićem kako, trenutno, nije dobro za stranačko zdravlje izazivati Plenkovićevog zamjenika u HDZ-u i Jandrokovićevog u Saboru Milijana Brkića nadimkom Vaso. Lik ima iza sebe upravo ucrnjene „domoljube“ HB pedigrea, što su 2015. doveli Grabar-Kitarović na Pantovčak, a 2016. Karamarkov HDZ na obje strane Markovog trga, pa… Šatoraški kolovođa Đuro Glogoški znakovito je u povodu vukovarskog „mitinga istine“ kazao da se stanje potpore HDZ-ovoj vlasti „promijenilo“. Što se „promijenilo“ u predsjedničinim političkim kalkulacijama, pa afere i skandale u RH tretira kao da ih nema, šuti o njima, bježi u SAD, pravi se grbavom? „Zaključila sam da u ovom trenutku nema ugroze za nacionalnu sigurnost i da nema ugroze stabilnosti institucija“, tvrdi, „što je jedna od mojih ustavnih ovlasti, dakle da vodim računa o tome. (…) Treba ostaviti pravosudnim tijelima da u potpunosti istraže sve činjenice, da ih utvrde i da temeljem toga eventualno pokrenu postupke ili ne.“

Institucije kojima je HDZ po svom ukusu, kriterijem podobnosti promijenio šefove – od policije, DORH-a i pravosuđa do saborskog Povjerenstva za sukob interesa – odradit će svoj posao? I HDZ-ova „žena iz naroda“ odrađuje svoj posao!? Dajte, najte, kazao bi Štijef s kvartovskog šanka, vrana vrani ne kopa oči; od vajkada je tako bilo.

The post HDZ-ova „žena iz naroda“ izgubila se na livadi u Sikirevcima? appeared first on Tacno.net.

RH ima ustav i zakone koji nedvosmisleno stoje na pravoj strani i ne dopuštaju neke zabune ili revizionističke preinake glede i u svezi ustaša, kvislinškog režima ratnog i zločinca protiv čovječnosti Ante Pavelića, prošlosti te Drugog svjetskog rata na hrvatskom tlu, dobrih i loših momaka, ustaškog konc-logora Jasenovca i četrdesetak manjih stratišta za masovno istrjebljenje Srba, Roma, Židova, komunista, nepoćudnih Hrvata, etc., pa ni proklamativno javnoj medijskoj kući HRT-u, dok ju financiraju svi građani, ne samo ustaški potomci čoporativno pripušteni iz emigracije, nije dopušteno odstupati od istine kakva je bila i bez koje danas ne bi bilo RH. Da ta javna kuća ima upravu i nadzorni odbor kakve nema, nego hrpu kameleona koji ni sami ne znaju što misle i zašto ne misle svojom glavom, red je da se urednici formata „Dobro jutro, Hrvatska“ Ani Milić i voditeljici Ljiljani Vinković „bezodvlačno“ uruče izvanredni otkazi ugovora o radu. Kao što je to prethodno trebalo učiniti – zašto nije? – novinarkama Karolini Vidović-Krišto i Marini Pulić-Medved te njihovim urednicima. Zbog krimena također omalovažavanja povijesne istine radi promocije proustaških krivotvorina 

Marijan Vogrinec

Tek što se malo slegla prašina u javnosti zbog proustaških provokacija na HTV-u reklamiranjem u udarnom jutarnjem terminu knjige „Istina o Jasenovcu“ izvjesnog Igora Vukića te posipanja pepelom odgovornih za ispade profesionalno bljedunjavih i ideološki pristranih novinarskih „uzdanica“ Marine Pulić-Medved i, osobito, Karoline Vidović-Krišto, evo nastavka ucrnjene sapunice na programu samoproglašeno javne medijske kuće, novi proustaški skandal u izvedbi urednice HTV-ovog „Dobrog jutra, Hrvatska“ Ane Milić, majke novog, mlađahnog vladina glasnogovornika Marka Milića (HDZ), sina iz prvog braka poznatog novinara Gorana Milića, te voditeljice emisije Ljiljane Vinković koja si je, skandalozno, dala oduška grubo izvrijeđati zdrav razum gledatelja, propagirajući povijesni šund na osnovi kvaziistraživanja, krivotvorina i ignoriranja istine o zločinačkoj/genocidnoj ideologiji i praksi podrepaškog Trećem Reichu, ustaškog režima i tzv. NDH. Reklo bi se, ništa novo s ovakvom rukovodnom, pa onda, analogno, trećerazrednom uredničko-novinarskom garniturom. Za vola ubit’.

Ne samo medijski nego je i širi javni prostor eksplodirao već u četvrtak zgražanjem nakon što su ideološki kratkovidna ili ciljano zločesta urednica Ana Milić i njezina isto tako nedobronamjerna – nedopustivo u ozbiljnom javnom mediju – voditeljica „Dobrog jutra, Hrvatska“ Ljiljana Vinković ugostile u studiju dvojicu valjda glavnih „krivaca“ za još jednu „kulturnu“ provokaciju, pretenciozno nazvanu Festival domoljubnog filma Gordan Lederer. Izvjesni Marijan Capek potpisuje se kao autor festivala, a uz njega je u HTV-ovu studiju bio dopredsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Smiljan Tomašević. Jedne od 1350 tzv. braniteljskih i stradalničkih udruga čiji šefovi bez respektabilnijeg broja članova i javnog autoriteta, među inim, rasipaju obilan novac osiromašenih i opljačkanih poreznih obveznika na kojekakve „projekte“ što nemaju blage veze s povijesnom istinom. Ali itekako imaju sa širenjem ideološke i protusrpske mržnje, krivotvorenjem prošlosti (osobito novije) te izravno raspiruju političke, etničke, vjerske, etc. podjele u zemlji koja tone i izumire.

„Prije nego što su organizatori uopće stigli predstaviti program festivala (na koji su uvršteni filmovi „Štafeta smrti“, „Dr. Franjo Tuđman – junak Domovinskog rata“, „Broj 55“, „Krvava berba grožđa“, „Jazovka“, Ovčara, neispričana priča“, „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj 1918.-2018.“ Jakova Sedlara, etc., dijelom amaterski ili uradci izazivačkih/neprihvatljivih poruka, op. a.)“, komentirao je Denis Mahmutović na portalu Indexu.hr, „prekinula ih je voditeljica Ljiljana Vinković. ‘Ne smijemo zaboraviti, to je Jakov Sedlar i film Sto godina srbijanskog terora, kojim će se on predstaviti’, rekla je voditeljica, pokazujući grafičko rješenje filma. Na slici se, u varijanti američkog Mount Rushmorea, iznad hrpe požutjelih lubanja nalaze Aleksandar Karađorđević, Svetozat Pribičević, Milorad Pupovac i Aleksandar Vučić.“

„Domoljublje“ na gomilama leševa!?

Nakon Capekovog predstavljanja festivalskog programa i Tomaševićeve dopune, „opet se javila voditeljica Vinković, ovaj put s drugim grafičkim rješenjem. ‘Tu je i Mit o Jasenovcu od Romana Leljaka. Drago mi je da ste i njega uključili, on je puno istraživao o ovome, tako da će biti zanimljivo pogledati njegova dva filma’, rekla je Vinković. Na to joj je Tomašević odgovorio kako vjeruje da smo mi zrelo demokratsko društvo koje se može suočiti s prošlošću. ‘Trebamo ići s istinom i krajnje je vrijeme da se ne dijelimo na lijeve i desne i da moramo prihvatiti prošlost nakva kakva je’, rekao je Tomašević dok je kamera zumirala naslov Mit o Jasenovcu. Čelnici gradova Samobora i Čakovca već su se ogradili od prikazivanja ovog filma (na kojem te na knjizi Leljak diže lovu, hodočasteći po župnim dvorovima i braniteljskim prostorijama širom RH, op. a.) te oštro osudili pokušaj povijesnog revizionizma ‘najmračnijeg doba hrvatske povijesti’“, komentirao je Index.hr.

Foto: Screenshot

Na minornog redatelja Sedlara i njegovo ideološki isključivo, protukomunističko, a proustaški apologetsko djelo nije vrijedno trošiti riječi. Još manje na poslovenčenog Hrvata, podrijetlom iz Đurmanca u Hrvatskom zagorju, Romana Leljaka. Sedlarove samoizdat-filmovane „povijesne istine“ već su odavno ismijali znanstvenici od formata i autoriteta, kao krivotvorine i zlonamjerna podmetanja pobjednicima u Drugom svjetskom ratu, partizanima i njihovom genijalnom vođi Josipu Brozu Titu zločine strašnije od ustaških, nacističkih i fašističkih zajedno. Sic transit. Upravo je „znamenita“ Sedlarova podvala u, kao, dokumentarcu „Jasenovac – istina“, gdje je kao krucijalan dokaz „komunističkih preuveličavanja“ ustaških žrtava u Jasenovcu objavio presliku navodne prve stranice dnevnopolitičkog lista Vjesnika iz svibnja 1945. godine, gdje je preko svih stupaca, u šlageru krupnim slovima tiskano da su „leševi ubijenih u Jasenovcu plivali Savom sve do Zagreba“.

A Sava, jelte, teče u suprotnom smjeru, pa… Samo što su komunisti bili toliko glupi da to nisu znali, nego nabijedili ustaše za nešto, što nema blage veze sa zdravim razumom? A Luburićevi mesari jaganjci bijeli, kako je nesretni Thompson telalio u „pravom“ ZDS-društvu pjesmom „Jasenovac i Gradiška Stara“. Portal Lupiga i još neki – opsjednuti zdravom žurnalističkom sumnjom – smjesta su si dali truda provjeriti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici komplete Vjesnika iz tog doba, tražeći nakaradnu strancu s totalno blesavim šlagerom. Kad ono – ništa! Uzalud vam trud svirači. Našli novinari sporan broj Vjesnika, godinu, mjesec i dan iz Sedlarovog „dokumenta“, ali ni traga „preslikanom“ naslovu, leševima do Zagreba, etc. Autor jasenovačke „Istine“ je lagao, podvalio neistinu. Poslije se vadio da nije znao kako je sporna Vjesnikova naslovnica krivotvorina. Sic transit. Navodno je kupio taj zapaljiv „dokument“ – a gdje će drugdje? –  u Beogradu (sic transit, na entu), ne zna od koga, nije provjeravao autentičnost i tako te bajke za jasličku djecu, što ih ne bi progutao ni pas s maslom.

Roman Leljak, pak, poseban je slučaj. Radi se o samouku-istraživaču tzv. Udbinih zločina, osobito tzv. partizanskih zločina nad Hrvatima nakon ustaškog debakla na Bleiburgu. Tog lika totalno kontroverzne i prošlosti i sadašnjosti, valjda i budućnosti, ne uzimaju ozbiljno ni slovenske vlasti. Možda tek desničar Janez Janša u nekim svojim političkim kalkulacijama, a u Bijednoj Našoj ekstremna/proustaška desnica kojoj je glavni trubadur osuđeni diler kokaina i maneken crnila sa svastikom Velimir Bujanec. On ga redovito poziva u svoj agitprop talk show „Bujicu“ na lokalnoj Z1 televiziji. I, dakako, neizostavan je gost militantnog klera po župnim dvorovima, politikantske desnice i dijela šefova minornih tzv. braniteljskih/stradalničkih udruga. S njim su lani službeno (!?) šurovali čak Božo Petrov i Nikola Grmoja iz Mosta nezavisnih lista. Ni manje niti više, nego Roman Leljak u Uredu predsjednika Hrvatskog sabora. Apsurd izvan svake pameti. Roman Leljak?

Foto: Oste Bakal

„Postoji jedan problem s kojim, izgleda, državni dužnosnici Petrov i Grmoja nisu upoznati“, objavio je 8. veljače 2017. Jutarnji list iz pera Roberta Bajrušija. „Roman Leljak, koji je u Zagrebu primljen na visokoj političkoj razini kao ekspert (i to je razina, i to su političari koji primaju „eksperta“, jednog Leljaka, sic transit, op. a.), osuđivani je kriminalac koji je u Sloveniji odležao skoro četiri godine u zatvoru između 2008. i 2012. zbog financijskih malverzacija. Usto, on je bivši obavještajac JNA, u kojoj je također završio u zatvoru kada je 1988. ukrao kasetofon i neke novce. (…) Unatoč takvoj biografiji, Leljak se predstavlja kao vodeći slovenski istražitelj Udbinih arhiva i autor nekoliko knjiga kojima je navodno razotkrio djelatnost bivše Službe državne sigurnosti, poznatije kao Udba. (…) Roman Leljak je klasični desničarski propagandist i zagovornik teorija prema kojima Udba još uvijek vlada u državama ex-Jugoslavije (optužio i slovenskog predsjednika Boruta Pahora kao udbaša, op. a.), a u Hrvatskoj ima veliku potporu nekih medija i javnih osoba poput Zlatka Hasanbegovića i Velimira Bujanca. Pritom se redovito prešućuje podatak da je Leljak bio oficir i profesionalni špijun u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

U Beogradu je završio školu za vojne kriptografe, a potom službovao u Pančevu, gdje je bilo jedno od sjedišta Kontraobavještajne službe, famoznog KOS-a. Kao što smo naveli, u JNA je zbog krađe osuđen na 14-mjesečni zatvor, što je poslije opisivao kao politički proces. Vratio se u Sloveniju i osnovao ZAT (Založba za alternativne teorije) te 1993. upleo u skandal s uvoznim automobilima na leasing, zbog čega su u Austriji zabranili poslovanje s Leljakovom tvrtkom. Tu nije bio kraj i 2005. je osuđen jer je oštetio 448 osoba i pronevjerio 54.000 eura od Dinersa, među ostalim, na astronomske račune u pariškom striptiz-klubu Crazy Horse. Godine 2008. završio je u zatvoru Dob i ondje napisao nekoliko knjiga s tematikom Udbe. U listopadu 2015. Opet se našao na sudu zbog duga od 580.000 eura banci Sparkasse i osobama koje su mu posuđivale novac, a prošle godine (2016., op. a.) mu je suđeno jer je u parlamentu izvadio kemijsku olovku i tvrdio da je to eksplozivna naprava pa je reagiralo osiguranje.“

Među inim, kazao je lani Jutarnjem listu: „Imam 180 kaznenih prijava. Nisam čovjek bez grijeha, ali korektno radim svoj posao“. To valjda misle i HRT-ovke Ana Milić i Ljiljana Vinković – naime, da „korektno radi svoj posao“, na kojem diže lovu gdje god stigne – kad zlorabe javni medij za propagiranje djela i ljudi kakvi su Jakov Sedlar i Roman Leljak? Koje dio građana ne može smisliti samo zato što se bave rabotom što ne samo ne pridonosi povijesnoj istini, koja je globalno poznata i dokumentirana neposrednim svjedočanstvima aktera, dokazima i znanstvenim provjerama nego ni miru i snošljivosti u političko-ideološki posvađanoj i ekonomski devastiranoj zemlji. Točno se zna tko je bio tko u Drugom svjetskom ratu, tko je kome i zašto činio zlo, za čije babe zdravlje, tko je i kako platio za počinjeno zlo, etc. I to je to. Točka.

„Prostor slobode“? Sic transit

Kakvi lonci, kakvi bakrači!? Kakvi nekvalificirani „istraživači“ (sic tansit) Sedlari, Vukići, Leljaci, Hasanbegovići, injsl. koji, jelte, znaju što cijeli svijet ne zna, pa su ih oni samopozvani podučiti. Npr. povijesnoj tajni da su ustaški krvoloci pobijedili u Drugom svjetskom ratu, a ne Titovi partizani – među kojima je bilo najviše Hrvata – i, naravno, da nisu ti zločinački ujaci bježali pred rukom pravde, pa ih dio skončao, gdje je skončao, nego su – kako reče vrla predsjednica Bijedne Naše nedavno ustaškim potomcima u Argentini – samo „pred komunističkim terorom tražili prostor slobode na Zapadu“. Sic transit. „Istraživačka“ družina „otkriva Ameriku“ više od pola milenija nakon što je otkrivena, pa – idemo u osvetnički linč. Maloumnima nije pri svijesti da se izgubljene bitke više nikad ne mogu dobiti, a zločinački okrvavljene ruke nikad oprati. To nije jasno ni HVO-„junaku“ Željku Glasnoviću, bivšem vojniku triju vojski u trima državama – na nesreću zdrave pameti trenutnom saborskom zastupniku – koji se diči sramotom što putuje u Njemačku na konvenciju neonacističke stranke NPD-a.

RH ima ustav i zakone koji nedvosmisleno stoje na pravoj strani i ne dopuštaju neke zabune ili revizionističke preinake glede i u svezi ustaša, kvislinškog režima ratnog i zločinca protiv čovječnosti Ante Pavelića, prošlosti te Drugog svjetskog rata na hrvatskom tlu, dobrih i loših momaka, ustaškog konc-logora Jasenovca i četvrdesetak manjih stratišta za masovno istrjebljenje Srba, Roma, Židova, komunista, nepoćudnih Hrvata, etc., pa ni proklamativno javnoj medijskoj kući HRT-u, dok ju financiraju svi građani, ne samo ustaški potomci čoporativno pripušteni iz emigracije, nije dopušteno odstupati od istine kakva je bila i bez koje danas ne bi bilo RH. Prema tome, da ta javna kuća ima upravu i nadzorni odbor kakve nema, nego hrpu kameleona koji ni sami ne znaju što misle i zašto ne misle svojom glavom, prema onom što su naučili u školi (ako nisu sjedili na ušima?), red je da se urednici formata „Dobro jutro, Hrvatska“ Ani Milić i voditeljici Ljiljani Vinković „bezodvlačno“ uruče izvanredni otkazi ugovora o radu. Kao što je to prethodno trebalo učiniti – zašto nije? – novinarkama Karolini Vidović-Krišto i Marini Pulić-Medved te njihovim urednicima. Zbog krimena također omalovažavanja povijesne istine radi promocije proustaških krivotvorina.

RH jednostavno nikad neće biti NDH-2, makar cijela ucrnjena falanga s medijskim trbuhozborcima hodala na trepavicama. Ako im nije pouka javni rejting kao političkih marginalaca, morat će biti nešto znatno uvjerljivije. Pitanje je za milijun eura: što? Proustaškom agitpropu i sentimentima nema mjesta u javnom prostoru, a to pak podrazumijeva učinkovit odgovor.

The post Sramotan proustaški maraton na HRT-u appeared first on Tacno.net.

Foto. gettyimeges

Politikantsko-nediplomatski salto mortale HDZ-ove „žene iz naroda“ dogodio se bez konzultacije sa, sada zatečenim događajem, premijerom Andrejem Plenkovićem i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova bez čije suglasnosti Kolinda Grabar-Kitarović ne bi smjela ni ozbiljnije kihnuti u vanjskim poslovima, kamoli glumatati Franju Tuđmana u suknji. A što bi Twitteraš, jelte, „mislio o meni da potpišem Marakeški sporazum“, dok je ksenofob već dovukao na granicu s Meksikom 15.000 do zuba oboružanih vojnika spremnih pucati na goloruke migrante? Na nesretne i siromašne ljude iz zemalja što ih (je) Uncle Sam devastira(o) u svakom smislu. Premijer se Plenković usred Kine čudom čudi, a izbjegava otvoreno priznati – što to Kolinda opet izvodi. On se još ne izjašnjava – „vidjet ćemo“, kaže – hoće li i koga RH imati na međunarodnoj konferenciji o legalnim migracijama 10. i 11. prosinca u Marrakechu, a Grabar-Kitrović je diplomatskom poštom poslala drugo pismo glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu kojim poništava svoja stajališta iz kolovoškog      

Marijan Vogrinec

Hrvatska gaf-predsjednica napadno narcisoidnoga garda Kolinda Grabar-Kitarović se može privatno, za svoj ćef, bljutavo ulizivati i Donaldu Trumpu, i Mikeu Pompeu, i Viktoru Orbanu i ksenofobnim im fanovima u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj… koliko joj drago, ali to nema pravo činiti u ime i na sramotu građana svoje zemlje. Izgubljena u prostoru i vremenu svojih ustavnih ovlasti kad je riječ o razumijevanju temeljnih normi ponašanja u sukreiranju vanjske politike – protivnih egomanskom soliranju, iskakanju pred rudo, arbitriranju, prevrtljivosti, nekonzistentnosti, etc. – gaf se predsjednica RH upravo potrudila u tom smislu proizvesti novi skandal. Objavila je da neće putovati u Maroko, gdje je pozvana i prihvatila nazočiti 10. i 11. prosinca u gradu Marrakechu međunarodnoj konferenciji o izbjeglicama/migrantima, te da neće potpisati Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama (tzv. Marakeški sporazum), koji je još 26. rujna na sva usta hvalila na 73. zasjedanju Opće skupštine UN-a u New Yorku. Marko Špoljar je u Jutarnjem listu u ponedjeljak ekskluzivno objavio što je već 16. kolovoza pisala glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu.

„Iznimno mi je drago što ću sudjelovati na usvajanju ovog važnog dokumenta koji predstavlja ispunjenje dogovora iz Njujorške deklaracije o izbjeglicama i migrantima, kao i odgovor međunarodne zajednice na najveće migracijsko kretanje ljudi u povijesti s kojim se danas svijet susreće“, zborila je, dok još nije znala da ksenofobne  vlasti SAD-a, Mađarske i Austrije ne žele Marakeški sporazum; osobito redikulozan Twitteraš iz Bijele kuće. „Vjerujem kako će održavanje navedene konferencije biti prigoda za raspravu na visokoj razini o partnerstvima i inovativnim inicijativama za rješavanje pitanja migracija, kao i o aktivnostima vezanim za ispunjenje ciljeva Globalnog kompakta o sigurnim, urednim i regularnim migracijama…“ Marakeški bi sporazum o zakonitim migracijama, procjenjuju neki analitičari, mogao zbog svoje globalne važnosti/aktualnosti prerasti u novu, svojevrsnu Istanbulsku konvenciju.

Nakon što je eksplodirala sramota, podmetnuta s Pantovčaka i ekstremne političke desnice cjelokupnoj hrvatskoj javnosti, pa čak i premijeru s vladom i HDZ-ovim koalicijskim partnerima, saznaje se iz predsjedničina ureda kako je gaf-predsjednica Bijedne Naše poslala novo pismo na manhattansku adresu Antónija Guterresa u kojem ga izvješćuje da se ipak neće ukazati u Maroku zakazanog nadnevka. Ispričava se za to što je promijenila mišljenje, a „opravdani razlog“ nije navela, jer to „u takvim dopisima nije neophodno“. Nije ni bilo važno, jer ugledni diplomat ionako dobro zna tko je i što je žena iz miš-države, koja sanja „narančastog baruna“ i noću i danju. Misli i govori kao on. Jedino mu zavidi što nema bar promil njegove moći u globalnoj politici. Ugled joj valjda ne treba, kad ni Donald Trump – makar naoko, u javnom diskursu – ne mari što o njemu svijet misli. Čak ni sami Ameri, pa ni sami republikanci, koji su se grdno nasanjkali pustivši ga na vlast. On America first, ona Yes, America first, pa Croatia second, third… I eto ti desne ljubavi – bezgranične.

Ksenofobna histerija kao korov

Politikantsko-nediplomatski salto mortale HDZ-ove „žene iz naroda“ dogodio se bez konzultacije sa, sada zatečenim događajem, premijerom Andrejem Plenkovićem i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova bez čije suglasnosti ona ne bi smjela ni ozbiljnije kihnuti u vanjskim poslovima, kamoli glumatati Franju Tuđmana u suknji. A što bi Twitteraš, je li, „mislio o meni da potpišem Marakeški sporazum“, dok je ksenofob već dovukao na granicu s Meksikom 15.000 do zuba oboružanih vojnika spremnih pucati na goloruke migrante? Na nesretne i siromašne ljude iz zemalja što ih (je) Uncle Sam devastira(o) u svakom smislu. Po Trumpovoj naredbi razapinje se žilet-žica granicom i širi mržnja prema izbjeglicama/migrantima koji već u desecima tisuća nadiru s juga te samo žele život dostojan čovjeka. Austrija i Mađarska već su od 2015. godine žilet-logori za vlastite žitelje. Izbjeglice/migranti su persone non grata i u Sloveniji, gdje također ksenofobi kolo vode već gotovo tri godine.

Ksenofobna histerija kao otrovan korov kontaminira i Poljsku, Češku i Slovačku, odreda zemlje od kojih migranti zaziru kao da su kužne: žele „u Njemačku“. Ne zanima ih ni Bijedna Naša, jer RH nema ništa privlačno ni za vlastite građane – već ih je 400.000 pobjeglo u potrazi za boljim i sigurnijim životom – kamoli za strance koji bi u njoj poželjeli skrasiti svoje obitelji. To su izbjeglicama/migrantima samo neizbježne, prolazne rute prema bogatom Zapadu. Koji se stoljećima bogatio i obogatio na njihovoj i muci/resursima njihovih predaka, a sada odbija sanirati štetu. Pače, vrije populističko-ksenofobnim animozitetima od socijalno osviještenih skandinavskih zemalja do država Unijine tzv. prve brzine. Tragikomičan je paradoks te trknute zbilje da su baš u protumigrantskoj histeriji najglasnije zemlje iza bivše tzv. željezne zavjese, komunističkog lagera pod patronatom bivšeg SSSR-a, iako ih izbjeglice/migranti niti ičim ugrožavaju niti se u njima žele nastaniti. Hrvatska unutar SFR Jugoslavije nije bila iza željezne zavjese – Titova 24-milijunska socijalistička država bratskih naroda i narodnosti bila je Zapad tima iz Varšavskog pakta – ali svejedno nije zanimljiva masama u pokretu.

Za najvećeg izbjegličkog/migrantskog vala tzv. balkanskom rutom od rujna 2015. godine, za SDP-ove koalicijske vlasti, Hrvatska je bila svjetski primjer organiziranog i humanog odnosa prema izbjeglicama/migrantima. Globalni mediji su prikazivali kako policajci nose malu djecu u naručju, kako volonteri zbrinjavaju izmučene putnike u nepoznato, kako im vlasti omogućuju prijevoz i domicilno stanovništvo dijeli hranu, vodu, odjeću, obuću… U to je doba ksenofobna Kolinda Grabar-Kitarović sramotno trčala u Budimpeštu cinkariti Viktoru Orbnu vladu vlastite zemlje, jer da je humana prema izbjeglicama/migrantima. Sic transit. Državi koja je, doduše prije Orbana i inih ljubitelja žilet-žice, bila velikog srca, iskazala se istinskom humanošću – i na svom tlu – prema desetcima tisuća Hrvata u Domovinskom ratu. Bijedna je Naša sada svjetski primjer nehumanosti, čak policijske pljačke i divljaštva prema nesretnicima na putu „u Njemačku“ kad ih zatekne da prelaze granicu iz BiH i Srbije. Strani mediji prenose jezive slike i svjedočenja žrtava terora, a međunarodne organizacije prosvjeduju.

Opcija Kolinde Grabar-Kitarović sada grmi protiv izbjeglica/migranata iz unesrećenih dijelova globusa – devastirali su ih SAD/NATO i stoljećima prije počeli eksploatirati zapadni kolonijalisti, danas odreda „partneri“ Uncle Sama – a pravi se grbavom nad činjenicom („Jebote, kol’ko nas ima!“ – dernjaju se navijači uza sportske terene) da Bijedna Naša ima više milijuna Hrvata izbjegličkog/migrantskog pedigrea u cijelom svijetu. Neki tvrde četiri milijuna, isto koliko u RH. Nije li i to razlog više da se državni vrh savjesno i s punom ozbiljnošću uključi u marakeški dogovor o zajedničkom, globalnom rješavanju izbjegličkog/migrantskog problema za koji i Grabar-Kitarović registrira kako potresa – cijeli svijet?

Hrvatskim izbjeglicama/migrantima ni u Domovinskom ratu, ni prije ili poslije njega  nitko nije postavljao žilet-žicu niti dovlačio vojsku s dugim cijevima na rutama u bolji i sigurniji život. Pridružiti se zadrtim ksenofobima u Europi i Twitteraševim junošima iz Bijele kuće, teška je sramota za stoljetno izbjegličku/migrantsku Hrvatsku. Kolinda Grabar-Kitarović nema pravo sramotiti vlastiti narod i državu, lažno ih legitimirajući u međunarodnoj zajednici kao zaostalu, zadrtu, ksenofobnu sredinu. Tim više, jer im tu nepravdu nanosi na krajnje neukusan i neprimjeren način, koji je za svaku osudu. Na poligonu, gdje je izbjeglička/migrantska kriza već i razlogom fizičkih razračunavanja ekstremne desnice i liberalnog svijeta. To Kolinda Grabar-Kitarović pokušava zlorabiti kao alibi za prekonoćni marakeški salto mortale. Neki nezbrojeni anonimac iz Petrov-Grmoja-Bulj stranke, karakteristično albanskog naglaska, koji jedva sriče hrvatski iz podmetnutog jamačno prijevoda Trumpovih prijetnji silom izbjeglicama/migrantima s latinskog juga, prošlog je vikenda pred tv-kamerama prizivao vojsku na granice RH s BiH i Srbijom. Albanac bi, pa baš u Hrvatskoj, vojskom i vatrenim oružjem na živo meso!? Jest pametan, a Nikola Grmoja – Mostov drugi čovjek, saborski zastupnik, obavezan skakač iz svake paštete iliti svakom loncu poklopac – stoji mu iza leđa i šuti. Odobrava? Svaka čast! Mogu obojica u kolo s ksenofobnom predsjednicom RH.

Jer, oružana će sila, bunca taj lik, imati „preventivan učinak“ na izbjeglice/migrante. Marakeški sporazum, dakako, neće riješiti uzroke nesreće zbog koje je, tvrde UN-ove statistike, trenutno već 65 milijuna ljudi na izbjegličkim/migrantskim nogama. S malom djecom u naručju, nešto starijom za ruku i plastičnom vrećicom… Poznati prizori iz 1990-ih godina na ovim balkanskim prostorima? Itekako. Ali, Marakeški sporazum može pomoći, što je i hrvatska predsjednica točno primijetila u kolovoškom pismu Guterresu. Koje će bagatelizirati u novoj pisaniji. Bogati Sjever sada žanje ono što je na osiromašenom Jugu imperijalno/kolonijalno posijao. I dužan je platiti cijenu, ma kakva da je. Nikakva vojska i žilet-žica, nastrana patologija „zapadnih vrijednosti i našeg načina života“ više ne može zaustaviti sve te nijagare i amazone gladnih, opljačkanih i obespravljenih kad navale na granicu.

Liderica desnice? Sic transit

Sila na silu nije rješenje. Strah od drugih i drukčijih jest razumljiv, ali je jako opasan kad proizlazi iz neznanja ili netrpeljivosti i pothranjuje se manipulativno izazvanim, refleksom odbijanja, a priori. Na toj potki, populisti na Zapadu bildaju politički rejting. I Grabar-Kitarović digla nogu kad je vidjela da se žabe potkivaju? Jelte, republikanske žabe u SAD-u, ali i sve više kreketuša po europskim barama. I fundamentalističkim, copy and paste crnim hrvatskim.

„U trenutku kada je za emisiju Velimira Bujanca izjavila da neće potpisati UN-ov Marakeški sporazum o migrantima“, komentirao je Robert Bajruši u Jutarnjem listu, „Kolinda Grabar-Kitarović napravila je završni korak u političkoj metamorfozi i pretvorila se u predvodnicu desnice u Hrvatskoj. Ništa novo, zaključit ćete jer Kolinda je zagovornica Donalda Trumpa, u Mađarskoj je podržala Orbána kada je stavljao žicu na granice, kao što je nedavno iskazala empatiju za protudemokratske referendumske inicijative kojima se žele ukinuti prava manjinskih zastupnika u Saboru, a u svom Uredu je angažirala osobu (Antu Deura, kao savjetnika za branitelje, op. a.) iz nekadašnjeg šatora u Savskoj, koji je sudjelovao u izvaninstitucionalnoj operaciji rušenja bivše Vlade.“ Bajruši vrlo precizno determinira i stanje zdravlja te hrvatske desnice, kojoj se Grabar-Kitarović ulizuje ne bi li ju prihvatili za lidericu. Ako puca u tu metu, mogla bi se debelo razočarati.

Jamačno ona nije ta vrst psihičkog materijala da bi joj se moglo dogoditi isto što i međunarodnom teroristu Zvonku Bušiću-Taiku 2013. u Rovanjskoj („Nisam više mogao živjeti u Platonovoj pećini“, napisao je u oproštajnom pismu) kad se vratio u Bijednu Našu nakon odležanih 32 godine robije u SAD-u. Skopčao je da ne može ujediniti razmrvljene desničarske stranke – prastaro pravilo: tri Hrvata, pet stranaka – i biti im lider. Jer, liderskim egoizmima ne trabaju – lideri.

„Što god mislili o ovdašnjim desničarima i koliko god se zgražali nad njihovim stavovima“, kirurški precizno secira Bajruši, „nekako vam dođe žao kada vidite tko ih predstavlja jer ideje ne rastu ondje gdje trust mozgova čine Stevo Culej, Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Velimir Bujanec, Đuro Glogoški, Bruna Esih, Željka Markić i biskup Vlado Košić. Jednostavno, radi se o osobama koje artikuliraju stavove desnog biračkog tijela kakvo postoji u cijeloj Europi, ali nitko među njima nema osobinu lidera. To jest najveći problem fundamentalističke desnice u Hrvatskoj, koja sigurno ima podršku 15 ili 20 posto biračkog tijela (pretjera, brate Robert, pretjera; rejting svakog od tih stranačkih patuljaka više je nego upola niži od izbornog praga na pet posto; zato i traže sniženje referendumom i eliminaciju manjina, osobito Srba, op. a.). Ali bez predvodnika, neke vrste mikroverzije Viktora Orbána ili Marine Le Pen, desnica je prisiljena djelovati zaobilazno pritiskajući premijera Andreja Plenkovića kroz braniteljske udruge, Katoličku crkvu, Bujicu, desničarske portale ili povremene demonstracije kao u vrijeme bunta protiv Istanbulske konvencije ili nedavnog prosvjeda u Vukovaru.

Sve dok je zastupaju Hasanbegović, Glasnović ili Željka Markić, desnica će, istina, utjecati na događaje i permanentno kontaminirati prilike u Hrvatskoj, ali neće imati ono što želi, a to je vlast u državi. Jednostavno govoreći, većina HDZ-ovih birača na izborima će začepiti nos i glasati za Plenkovića jer znaju da su ljudi koje smo spomenuli politički marginalci, čije im ideje zvuče dobro, ali nisu ekipa koja može osigurati željeni ideološki preokret kakav vidimo u Poljskoj, Mađarskoj, Italiji i Austriji.“

Izbjeglice/migranti jesu trenutno hit-tema na kojoj desni fundamentalisti i liberali na Zapadu bruse zube i skupljaju političke poene, pa zašto ne bi i hrvatski, ali to nije ni r od mogućeg rješenja. Marakeški sporazum može biti koristan u iznalaženju globalno prihvatljive prakse u pristupu izbjegličkom/migrantskom gordijskom čvoru budući da se ne može razmrsiti pojedinačno (npr. suluda Trumpova praksa prema migrantima u SAD-u i na granici s Meksikom) ili separatnom akcijom uže skupne zemalja (npr. ksenofobnim soliranjem tzv. Višegradske skupine, protivno uspostavi zajedničke migrantske politike EU-a). Gaf-predsjednica Grabar-Kitarović, neskriveno opčinjena orbanovštinom na tlu Unije i clintovštinom, pa prekonoć trumpovštinom na globalnom vanjskopolitičkom planu, ne doživljava činjenicu da time grubo gazi po kurjim očima svakom premijeru i ministru vanjskih poslova. Milanović ju je znao svesti na njezinu ograničenu, ustavnu mjeru, a to znatno „finije“ čini i Plenković, pa su svako malo sukobi takorekuć normalna pojava.

Premijer se Plenković usred Kine čudom čudi, a izbjegava otvoreno priznati – što to Kolinda opet izvodi. Sada s potpisivanjem Marakeškog sporazuma za što uopće nije nadležna – participaciju u pripremi dokumenta odradilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pod vladinim nadzorom, što je priznala u odgovoru Bujancu – niti je od nje umjesno skakanjem u vlastita usta dovoditi Plenkovića i ministricu vanjskih i europskih poslova Mariju Pejčinović-Burić u neugodnost pred civiliziranim svijetom. Sramota je do neba blamirati se činjenicom da Bijedna Naša nema konzistentnu, usklađenu i vjerodostojnu vanjsku politiku. Čak ni u glavi same Grabar-Kitarović, kamoli u koordinaciji s premijerom i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova. Što je istina: predsjedničin diskurs u kolovoškom pismu glavnom tajniku UN-a i poruke sa zasjedanja Svjetske organizacije ili neobjašnjiv protumigrantski salto mortale mjesec dana kasnije? Ulizništvo i diplomatska vjerodostojnost ne idu zajedno.

Foto: Pixsell/Goran Stanzl/Index

Možda „marakeški skandal“ ne bi toliko odjeknuo u najširoj javnosti da njezinu odluku nije isprovocirao (?), pa ekskluzivno objavio na FB-u jedan od njezinih jako zazornih prijatelja: pronacifašistički trbuhozborac Velimir Bujanec, karikaturalni lik koji se dao fografirati s kukastim križem na rukavu totenkopf crne košulje, nedavno pravomoćno osuđeni diler kokaina, što je teškom drogom prostitutkama plaćao usluge. Urednika i voditelja proustaškog agitpropa „Bujice“ na lokalnoj televiziji Z1, Bujanca, sjetit će se neki s pamćenjem makar do tri godine unatrag, pozvala je kao VIP gosta na svoju predsjedničku inauguraciju pred crkvom sv. Marka i dala „Bujici“ prvi predsjednički intervju. Ne javnoj medijskoj kući HRT-u, što bi bio red, ili zbog nekih razloga kojoj od triju većih komercijalnih „dalekovidnica“ s nacionalnom koncesijom, već privatnom formatu kvazižurnalističkog marginalca. Smatrala ga je iznimno zaslužnim za to što je upregnuo i najcrnju desnicu u kola koja su ju dovezla za gazdaricu u bivšoj Titovoj vili „Zagorje“ na Pantovčaku. A dobro se dobrim vraća, jelte. I pamti. Tim više, jer je već neko vrijeme u otvorenoj, a službeno nenajavljenoj kampanji za drugi mandat.

„Budite sigurni da neću potpisati…“

Velimir Bujanec je očito i dalje osoba od njezina najvećeg medijskog povjerenja kad je baš njemu, ne nekom vjerodostojnom profesionalcu u mainstream mediju – kako i pristoji dignitetu predsjedničke dužnosti – dopustila objaviti: „Apsolutno je razumljiva Vaša zabrinutost. Budite sigurni da neću potpisati ‘Marakeški sporazum’“. Jebote, jedan Bujanec je zabrinut za nešto, što ga se apsolutno ne tiče, a gaf-predsjednica to drži apsolutno razumljivim!? Da ne povjeruješ vlastitim očima i ušima. Koji su to likovi i koja je to država! No, Grabar-Kitarović je i nizom drugih svojih poteza u zemlji i vani dala znati da se ni ubuduće ne kani lišiti potpore crnila, političko-ideoloških ekstrema od kojih je široj javnosti mučno u želudcu. A Bujanec joj dođe itekako uporabljiv u tom smislu, pa… Dokazao se glede i u svezi stožeraškog čekićanja ćirilice u Vukovaru, 555-dnevne šatre na Savskoj 66 u Zagrebu, „braniteljske“ (sic transit) generalke državnog udara na Markovom trgu, izgona iz RH legende hrvatskog vanjskopolitičkog tv-novinarstva Mirjane Rakić, tada čelnice Vijeća za elektroničke medije, etc., etc.

Nema da Bujanca nema kad je riječ o medijskom bildanju bilo kojeg politikantskog „braniteljskog“ derneka, o ekstremistima u kleričkim haljinama, anatemiziranju Tita, partizana, Srba, udbaša, „komunjara“, bilo koje Jugoslavije, SDP-a i partnera, etc. i „bezodvlačnom“ veličanju/opravdavanju svega i svih koji u korist nacionalne štete udarnički krivotvore istinu o ustaškoj prošlosti ove nesretne zemlje. Ali i istine o Domovinskom ratu, poslijeratnih dva i kusur desetljeća, međunacionalnim odnosima, manjinama… Vrag će znati što je u toj glavi pod svako malo drukčijom frizurom – kompatibilnom umjetnim trepavicama i svaka dva-tri sata novom stylingu, da se ženski tjednik Glorija može dičiti „otkrićem“ (sic transit) nove Heidi Klum u bivšoj Titovoj vili „Zagorje“ – kad ima tako osebujan osjećaj za čuvanje digniteta državničke dužnosti na kojoj je ograničen rok trajanja i vlastitog digniteta, kojem bi u normalnim okolnostima rok trajanja morao biti neograničen.

„Jebote, kol’ko nas ima!“ – jamačno bi onako iz Žujom podmaliganjenog navijačkog srca dreknuo ne baš ubrojiv, ksenofobno nabrijan i ušahovničen naš „domoljub“ da ga je bilo pitati što drži o politikantsko-medijskoj sinkronizaciji protumigrantske mržnje u Bijednoj Našoj. Kojoj upravo udaraju ritam jedan Velimir Bujanec i jedna Kolinda Grabar-Kitarović, atakirajući na zdrav razum. Koliko ga je još preostalo neiseljenog. Izvan je svake pameti, boljeg kućnog odgoja i digniteta visoke javne dužnosti to da se predsjednica RH – kojoj je prva zadaća ne sramotiti svoju zemlju – ulizuje jednom manekenu nacifašizma sa svastikom na rukavu totenkopf crne košulje i presudom u džepu za dilanje kokaina, a njih dvoje u kompi ekstremnoj desnici u Bijednoj Našoj, na Starom kontinentu i u Bijeloj kući. To nije nikakav hrvatski nacionalni interes, nego neprobavljivo poltronstvo i ulizništvo. Zbog tih tradicionalnih osobina svojih vladara, Hrvati tisuću godina nisu bili svoji na svomu niti su ubuduće sposobni biti više od topovskog mesa tuđinu. Nekad Germanima i Latinima, danas SAD/NATO-u, sutra…

„Žao nam je vidjeti da nervoza dolazi s Pantovčaka, kazala je u utorak novinarima u Dubrovniku ministrica Marija Pejčinović-Burić u povodu marakeškog slučaja. „Za nas marakeški Global kompakt nije sporan ni u jednom segmentu. Nismo saznali što je u tom dokumentu prijeporno predsjednici Republike. To bi bilo važno čuti i znati. Radi se o prvom dokumentu kojim se pokušava regulirati važno pitanje.“ Tim više, jer je Hrvatska – s većinom zemalja članica UN-a – sudjelovala u pripremanju Marakeškog sporazuma, globalnog kataloga mjera za reguliranje legalnih migracija u svijetu. Taj bi dokument, predviđeno je, trebalo prihvatiti na međunarodnoj konferenciji u Maroku, u prosincu. Hrvatska diplomacija je bila spremna za to, uključivo predsjednicu RH, a onda se iznebuha dogodio eksces. Ona je protiv i ne želi ići na skup u Marrakechu.

Kad se na nju digla medijska i politička (slijeva) kuka i motika, jer šuti o tome da se i zašto predomislila, opalila je po vladi i Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, koji da „nisu objasnili građanima što znači taj dokument“. Novinara televizije N1 Hrvatska Hrvoja Krešića neuvjerljivo je – zatečena u prevrtljivosti i bez valjanih argumenata o dijametralno suprotnim stajalištima u samo dva i pol mjeseca – arogantno pokušala uvjeriti kako je i u pismu Guterresu, i na zasjedanju UN-a i sada („niti podržavam niti ne podržavam dokument“, sic transit) zastupala isto stajalište. A to nema blage veze s logikom. „Želite li da vam citiram vaše riječi?“ – inzistirao je Krešić. Blijeda u licu, procijedila je negaciju, uvrijeđeno se okrenula i otišla. Krajnje je nevjerodostojno zvučalo i njezino posipanje pepelom pred novinarskim mikrofonima: „Držala sam da Marakeški sporazum regulira dio tih (migrantskih, op. a.) pitanja i u kolovozu sam poslala poruku glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu da ću doći u Marrakech. U međuvremenu se dogodilo niz promjena, ispalo je da ne postoji globalni dogovor o migracijama. Iz dana u dan sve je veći broj država koje odustaju od tog sporazuma iz raznih razloga. Ja se ne povodim za SAD-om niti Austrijom ili bilo kojom državom, nego za interesima RH“.

Nije šija, nego vrat. Da je Twitteraš digao ruku za dokument, a ne slao vojsku i žilet-žicu na granicu s Meksikom, eto Kolinde Grabar-Kitarović u Maroku i prije ostalih. Još da je i Trum podlučio doći, eeee, gdje bi njoj bio kraj… Na prvoj devi do njega!? No, šalu na stranu, prvi američki ksenofob na takvo što ne pomišlja ni u ludilo – ima službenu potvrdu da nije psihički bolestan! – budući da zapanjujućom arogancijom izvlači SAD iz svih važnijih međunarodnih sporazuma: o klimi, trgovini, nuklearnom oružju…, pa zašto ne bi i iz sporazuma o izbjeglicama/migrantima, etc. Bez obzira što time pridonosi nesigurnosti, nestabilnosti i neredu u svijetu.

Foto D. Kovačević

Ovako, premijer Plenković se još ne izjašnjava – „vidjet ćemo“, kaže – hoće li i koga RH imati na međunarodnoj konferenciji o legalnim migracijama 10. i 11. prosinca u Marrakechu. Bilo bi krajnje neozbiljno da – nema. Još neozbiljnije da ima – Kolindu Grabar-Kitarović. Što je gotovo nemoguće, ako joj Donald Trump prethodno ne upali zeleno svjetlo. A neće. Niti njega zanima miš-država RH niti mu je ičim stalo do njezine predsjednice, koja mu dodijava čim ga slučajno ugleda na svjetskoj pozornici. „Jebote, kol’ko nas ima!“ – kliču hrvatski ksenofobi kad su skopčali da su na njihovoj strani i „narančasti barun“, i Kolinda Grabar-Kitarović, i Velimir Bujanec, i…

Obiteljsko prljavo rublje

Budući da je ipak riječ o još jednoj vrlo neugodnoj, u osjetljivom društvenom trenutku, unutarhadezeovskoj svađi – i premijer Plenković s većinom ministara i predsjednica Grabar-Kitarović pripadaju istoj denver plavoj ZNA SE opciji – Koli, obiteljskom prljavo rublje može imati vrlo nezgodne posljedice u predstojećim predizbornim kampanjama što će uskoro biti i službeno otvorene. Za europarlamentarne, predsjedničke, lokalne/regionalne i parlamentarne izbore, pa… „Netko namjerno generira takve sukobe i pokušava izazvati sukob između predsjednice i vlade RH, tj. Ministarstva vanjskih i europskih poslova“, žesti se predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković. „Trebamo utvrditi tko to radi i zašto. Mogu pretpostaviti o komu se radi, ali u ovom trenutku o tome ne želim govoriti.“ Grabar-Kitarović pak ima sasvim jasnu metu, i krivce: „Uz dužno poštovanje svim diplomatima, Ministarstvo se treba zbrojiti. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, koje je bilo nositelj svih zadaća i koordinator pregovora o Globalnom kompaktu, nije odradilo svoju zadaću umjesto da objavljuje moju korespondenciju i sada pokušava izazvati nekakve prijepore u javnosti koji ne bi trebali postojati“.

Predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, do neki dan glavnog Plenkovićevog koalicijskog partnera dok ga s 11 zastupnika u svom saborskom klubu nije prešišao Milan Bandić, žestok je prema Kolindi Grabar-Kitarović: „Nedopustivo je da se predsjednica RH dodvorava i opravdava huškačima i ekstremnoj desnici umjesto da s vladom sukreira vanjsku politiku. Sukreiranje vanjske politike, naime, stoji predsjednici u opisu posla, a ne samopromocija i slične aktivnosti. HNS smatra da bi bilo primjereno da predsjednica svoju odluku o neodlasku na međunarodnu konferenciju o migracijama u Marrakechu obrazloži vladi i hrvatskoj javnosti“.

Malo morgen, kazao bi onaj nesretnik iz požarevačkog groba. „Ali daleko je East River, a predsjednički izbori su puno bliže i predsjednica pokazuje da želi glasove desno-konzervativnih birača“, procjenjuje Robert Bajruši u Jutarnjem listu. „Pa ih okuplja oko sebe tako što periodično kritizira Plenkovićevu vladu, ne napada one koji krivotvore referendumske propise, učestalo govori da su Hrvati u BiH diskriminirani, na način koji je jako blizu miješanju u prilike u suverenoj zemlji, a sada, eto, odbija otići u Marrakech. Zašto? Zato jer su izbjeglice ovosezonska hit-tema ksenofobičnih europskih krugova, koji taj realno vrlo ozbiljan, višedimenzionalan problem zloupotrebljavaju kako bi se predstavili braniteljima nacije i države. Zato se iole ozbiljni političari moraju nedvosmisleno ograditi od ovog trenda.“

The post Ksenofobne akrobacije Kolinde Grabar-Kitarović na diplomatskoj štangi appeared first on Tacno.net.

Foto: Goran Stanzl/Pixell

Premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović 4000 kuna na ionako boli glava plaću, blagajnici u samoposluzi na crkavicu – ništa. Na toj osnovici kuju se zakoni u „Visokom domu“ Bijedne Naše, oktroiraju Superhik reforme, zbog čega mladi, školovani ljudi s makar dva zrna soli u glavi podebljavaju kvotu od 400.000 već iseljenih svojih sugrađana. Trend raspamećivanja i demografske eutanazije zbog toga što se Hrvati ne mogu oteti Zvonimirovoj kletvi? Nije, ali ima nešto u tome da su se Hrvati povijesno iskazali kao ponizni/dobri sluge i kardinalno loši gospodari kad ih se pusti biti – svojima na svomu

Marijan Vogrinec

Kaže mudar puk da vrag uvijek kaka na veliku hrpu. Budući da se HDZ-ova vlada u ove dvije godine mandata pokazala i „mudrom“ i „odgovornom“ za te nepregledne mase od još neiseljenih nešto manje od 3,8 milijuna duša (blizu 400.000 ih je već otišlo putem bez povratka) u Bijednoj Našoj, skockala je s vrijednim državnim blagajnikom Zdravkom Marićem matricu porezne Superhik reforme. Baš po uzoru na vraga, koji kaka na veliku hrpu. Premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović po 4000 dodatnih kuna na ionako boli glava plaću, njihovim desnim i lijevim rukama na nižim nišama državno-uhljebničke birokracije 3500, 3000, 2500, etc. Blagajnici u samoposluzi ništa; policajcu, učitelju, medicinskoj sestri, vatrogascu… ponižavajući bakšiš, vrijedan litre milijeka i pola štruce polubijelog, tzv. narodnog kruha. Prosječni bi se penzić, pak, s prosječnih 2350 kuna na mjesec morao zadovoljiti nedavnim – ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, meteorolog i oceanograf po struci, tvrdi senzacionalnim – 2,7-postotnim povećanjem mirovine, pedesetak kuna. Raj na zemlji hrvatskoj, samo ga slijepe  mase ne osjete.

Optimistično!? Huuuura za poreznu reformu, vladu, premijera i financijskog ministra Marića. Da Hrvatska nema tih i takvih lumena, „bezodvlačno“ (sic transit) bi ih trebalo izmisliti. Visoki vladini dužnosnici trbuhozbore s ministrom financija Zdravkom Marićem kako je to druga faza porezne reforme, jer je prva bila uspješna. I u prvoj je, rekosmo, vrag kakao na veliku hrpu, pa zašto ne bi u drugoj, ako je na državnom vrhu kakav maran Samaritanac ili „Robin Hood“ superhikovskog DNK? Dok je ove i ovakve vlasti na objema stranama Markovog trga, zašto bi itko mijenjao praksu iz prve porezne faze? Je li to realno očekivati ili će sirotinja opet biti preskočena?

Neznanje, nesposobnost i korupcija

Svikla je već u prošlih 28 godina na svakovrsnu dijetu i pod svakovrsnim lažima, pa… Sindikati – koje ionako više ne zarezuje ni vlast niti oni što ih vlast gnjete – malo će prosvjedovati, u raznobojnim sindikalnim kapama fućkati po ulicama, vikati, bubnjati, mahati zastavama i parolama punim gorčine, ironičnih žalaca, smiješnih dosjetki i to će biti sve. Sklepana uhljebnička većina politikantskih rogova u vreći opet će vezati konja u „Visokom domu“ kako joj gazda (premijer/vlada) kaže i zemaljska će se kugla i dalje okretati oko Sunca. Umirovljeni će sveučilišni profesori i dalje prekopavati kontejnere s kućnim smećem, tražiti plastične boce. Da je nema, takvu bi asocijalnu državu kakva je Bijedna Naša i neki najmračniji još etati po globusu – trebalo izmisliti. Ceri se Nečastivi iz sumpornog smrada, satiričnom poukom novim naraštajima kakva država – ne smije biti.

Oko pola milijuna zaposlenika s manje od 5000 kuna mjesečno, koji nisu u škarama poreza na dohodak, odnosno imaju neke uzdržavane članove obitelji, predloženom reformom neće dobiti ništa. Njima je predviđena na vrbi svirala: s 25 na 13 posto niži PDV na voće, povrće, ribu, meso, živu stoku te – pelene. I pelene za odrasle, dakako. Prođu li u tzv. javnoj raspravi – koja se sada, novohrvatski, zove javno savjetovanje (sic transit) – bitne reformske zamisli, kako bi imali čemu pljeskati gazde financijske sudbine RH u MMF-u, Svjetskoj banci, Wall Streetu, londonskom Cityju, etc., većini pûka ne gine prolom kronične dijareje. I inkontinencija.

Iskustvo državnih egzibicija s nižim PDV-om (npr. svojedobno na dnevne novine, kada su razliku od jedne kune izdavači stavili u svoj džep) uči da svaki put izvisi upravo kupac, građanin, tzv. krajnji potrošač. Na njega se prevaljuje politička demagogija, veliki gubitci zbog kriminalnog poslovanja stranački/politički/uhljebnički instaliranih uprava i nadzornih odbora, promašena ulaganja, pljačka, rastrošnost… Sve to netko mora platiti, a taj netko je redovito na kraju hranidbenog lanca. Građanin. Tzv. mali čovjek, nezaštićen i izvaran na pasja kola.

Neznanje, nesposobnost, korupcija, klijentelizam, nepotizam, osobna gramzljivost i sektaška pohlepa, sumnjive javne nabave i redovito (pre)skupe tzv. intelektualne usluge, glomazna i neučinkovita birokracja, nezasluženo visoke plaće i povlastice „onih na vrhu“, novac „na stolu (četvrtina) i ispod stola (tri četvrtine)“, etc., sve to na (ne)izravan način ulazi u cijenu što ju plaća tzv. krajnji potrošač. A porezna ju reforma ne zahvaća. Temeljni je prigovor vladinom prijedlogu taj da Plenkovićeva momčad pogoduje krupnom kapitalu i svojim kvazireformskim mjerama, navodno ih je šest – uključivo najosjetljiviju, mirovinsku – opet proširuje siromaštvo u zemlji i produbljuje socijalne razlike. To su i glavni razlozi masovnom iseljavanju mladih obitelji iz RH. Uz neljudske, eksploatatorske radne uvjete, političku nestabilnost i pravnu nesigurnost, zbog čega ozbiljna strana ulaganja i vjerodostojni strateški partneri zaobilaze Bijednu Našu u širokom luku. Po konkurentnosti, Hrvatska je potonula ispod Srbije izvan EU-a te Bugarske i Rumunjske, dviju Unijinih fenjerašica.

Smiješna je tvrdnja ministra Zdravka Marića da je porezna reforma toliko dobra da će omogućiti prosječnoj obitelji, bude li dovoljno štedljiva, uštedu od 800 kuna godišnje ili tvrdnja radno-mirovinskog ministra Marka Pavića, oceanografa i meteorologa po struci, da je „Plenkovićeva vlada senzacionalno, kao ni jedna do sada, usklađivanjem s rastom troškova života, povisila mirovine 2,7 posto“. Rečenoj obitelji gotovo ništa ili jako malo znači ušteda od sedam-osam, odnosno 10-15 kuna mjesečno u okolnostima kad rastu cijene energenata, režija, stanovanja, liječenja, školovanja djece, prijevoza… Zapravo svi bitni parametri životnog stndarda prosječne obitelji, kojoj će se Plenković-Marićeva obećana „ušteda“ otopiti u neizvjesnijem, skupljem, težem i depresivnijem zbiru temeljnih životnih troškova poput kockice šećera. Zrno slatkog u bokalu žuči? A „reformatori“ to nude masama kao svoj doprinos boljitku Bijedne Naše. Lijepa perspektiva…

„Pustili smo devet zakona u javnu raspravu“, poručio je ministar Marić te nakon niza oštrih kritika i protuargumenata pokušao obraniti poreznu reformu. „Sniženjem PDV-a na 13 posto na meso i još neke artike najviše ćemo pomoći građanima s najnižm dohotkom. Ne razgraničavamo domaću proizvodnju od uvozne. Nadamo se korekciji maloprodajnih cijena, ali nema elemenata prisile da možemo natjerati nekoga da snizi cijene. No, tržište je konkurentno i možemo zaključiti da će tržište učiniti svoje. To je prostor za dizanje plaća.“ No, to je i prostor demagogije: proizvođači tvrde da su im ulazni troškovi toliki da posluju na rubu rentabilnosti, a porezna opterećenja pak toliko nenormalno visoka/brojna da neće biti mogućnosti ni za iole veće sniženje cijena niti za „dizanje plaća“. Dakle, najprije valja skočiti, a tek onda viknuti „hop“. Kako sada stoje stvari, Plenković-Marićevom i poreznom i mirovinskom reformom nezadovoljni su i građani, i sindikati i poslodavci. Ekonomisti i financijski stručnjaci tvrde da bi taj projekt imao smisla da je Bijedna Naša bar Švicarska, Norveška ili Njemačka. Ovako, na samom Unijinom začelju i 12. u svijetu po (para)poreznom opterećenju, budućnost joj ne izgleda bajno. Rast BDP-a u RH je predviđen na 2,9 posto, a rast potrošne više od četiri posto, s povećanjem plaća javnoj upravi za cijelih milijardu kuna. Kakva je to reforma koja ne počinje od javne i državne uprave?

Porezno sve i ništa

Prema prvim procjenama, 18.000 ljudi u Bijednoj Našoj će dobiti po 4000 kuna višu plaću, a 600.000 zaposlenika od 1,4 milijuna s manje od 4000 kuna plaće jedva mogu očekivati ili ih uopće neće dopasti ni mrvice s „reformiranog“ poreznog stola. Toj velikoj većini ama baš ništa neće značiti što će uvezenom iz Njemačke svinjskom carskomu mesu cijena u samoposlugi također njemačkog/austrijskog vlasnika u RH biti 18,99 umjesto 22,99 kuna za kilogram. Uvoznu junetinu iz vrag će znati koje prekooceanske klaonice, kojoj je prošao rok trajanja, ionako ne može kupiti po 55 kuna za kilogram buta. Etc., etc.

Kaže mudar puk da vrag uvijek kaka na veliku hrpu, pa i poreznu reformu neskriveno već imenuje – Superhik reformom. Plenković-Marićev projekt u suštini je uzimanje sirotinji da bi se dalo bogatima. Što nema blage veze s ustavno proklamiranom socijalnom državom RH. Hrvatska udruga banaka ovih je dana obznanila svoju analizu učinaka vladinih mjera za, navodno, pomoć blokiranim građanima, kojih se u dužničkom ropstvu skupilo oko 325.000, navalivši si dug s popratnim troškovima od 43 milijarde kuna. Mlinski kamen o vratiom koji vuče ravno u propast, na životno dno. Najsažetiji je zaključak te analize da je vlada najviše pomogla dužnicima s više od 10 milijuna kuna, među kojima je najveći dug iznosio 404 milijuna kuna. Ako ništa drugo, samo taj podatak upućuje na licemjerje vladajućih: tzv. mali čovjek i građani s nižim dohotkom premijeru su Andreju Plenkoviću i državnom blagajniku Zdravku Mariću zadnja rupa na svirali. Jer, tko im je kriv što su glasali za – kapitalizam!?

Bankari tvrde da su vladine mjere utjecale na to da se u razdoblju od lipnja do rujna 2018. godine ukupno ovršeni dug smanjio za blizu 60 posto: s 43,1 na 18 milijarda kuna, što je statistički vrlo lijep uspjeh, međutim, suštinski je ipak jako slab. To jednako vrijedi za podatak da je broj blokiranih građana u istom razdoblju smanjen s 323.708 na 274.066, s tim da se broj dugova do 10.000 kuna čak blago povećao. Isto tako, oko 61.000 žitelja Bijedne Naše dobilo je posredstvom servisa e-Građani obavijest o prisilnoj naplati dugova. Više od ičeg, pučku mudrost o vragu i kakanju ilustrira spoznaja Hrvatske udruge banaka da su vladine mjere „pogodovale malobrojnim velikim dužnicima na teret banaka i sličnih velikih vjerovnika“, što dokazuje da su institucije slabe te nisu u stanju u bitnom provesti najavljeno labavljenje dužničkih negava. U odnosu pak na učinkovitost utjerivanja dugova, stanje također nije za pohvalu budući da se i na novom „stupu srama“ Porezne uprave RH, listi dužnika, uglavnom nalaze stalno ista imena. Zaključiti je, dakako, da se u Bijednoj Našoj isplati – ne plaćati poreze, i ne vraćati dugove.

Na „stupu srama“ Porezne uprave RH upadaju u oči imena i prezimena „uglednih“ ljudi iz svijeta estrade, sporta. Medija, odvjetništva, ugostiteljstva, etc. Dugovi im rastu – zašto im poreznici godinama idu niz dlaku, a tzv. male građane će i zbog 100 kuna duga, nabildnanog s abnormalnim troškovima postupka na deset puta viši iznos izbaciti iz njihovog doma? – pa je jedino logično objašnjenje kako čekaju da prođe šest godina na „stupu srama“. I nastupi zakonska zastara, što podrazumijeva brisanje duga. Poreznici će, međutim, reći da ne sjede skrštenih ruku i to dokazivati podatkom da su od 31. listopada prošle do 31. listopada ove godine poduzeli 219.147 mjera naplate dugova (od toga 157.705 opomena), gdje se našlo i 53.562 zahtjeva za ovrhom na tekućim računima, 6000 pljenidbi pokretne imovine i vrjednosnica te „pokrenuta 1253 postupka osiguranja i ovrha nad nekretninama“. Učinak? U rečenom je jednogodišnjem razdoblju samo 4767 dužnika sa „stupa srama“ vratilo tek 564 milijuna kuna poreznog duga. Navodno se svim mjerama utjerivanja poreznog duga građana, prisilno i otpisom nenaplativih iznosa dug smanji za oko dvije milijarde kuna na godinu. Godine 2012. je prvi put objavljena lista srama Porezne uprave RH, na kojoj su pojedinci i tvrtke dugovali državi oko 50 milijarda kuna.

„Iz svega se može zaključiti da samo budale plaćaju porez i da je bolje biti državi dužan milijun kuna, nego 100 kuna“, komentira na FB-u stanoviti Damir Gasparlin, „jer sa 100 kuna si dužnik sa svim posljedicama i represalijama koje država primjenjuje, a s milijun duga si partner pa se prema tebi tako i ponašaju… Razgovori, nagodbe, otpis i konačno zastara… Ako se ljudi pitaju otkud pojedincima skupi auti, vile s bazenima i dvoetažni stanovi u centru, eto, izvor je novac koji im ostaje od neplaćenih poreza – je, formalno porezna poduzima ovrhe i blokira račune, ali ti likovi nemaju ništa na svoje ime i novac ne drže na dostupnim računima, pa na kraju sve završava otpisom ili zastarama…“ Vox populi je progovorio i tipkovnicom Nikole Radakovića: „Prvo kreću opomene, a onda država SELEKTIVNO otima stanove i auta. Ključna riječ je selektivno“ te Silvija Dinore: „Cirkus od države, fuj!“

Uspješna bivša predsjednica saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković – poznata po tomu da nije imala milosti prema mainstream političarima i državnim dužnosnicima, uključujući predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića, pa joj zato nije produljen mandat – kazala je nedavno u intervjuu televiziji N1 Hrvatska da je „premijer sebe stavio iznad zakona“. Predsjednica pak Hrvatske udruge poslodavaca Gordana Deranja, gošća „Točke na tjedan“ iste medijske kuće, na pitanje o poreznoj reformi drži da „jedini koji nešto radi jest ministar financija Zdravko Marić“. Poslodavci, rekla je, već desetljećima traže od države, zahtijevaju provođenje suštinskih, dubinskih reformâ koje će promijeniti smjer u kojem će društvo ići, ali ništa od toga. „Prave reforme ne vidim“, ističe Deranja, „ali činjenica je da jedino Ministarstvo financija nudi nekakve pomake, nudi rasterećenje gospodarstva. To smo osjetili na zadnjoj poreznoj reformi. S druge strane, bilo je u Ministarstvu gospodarstva govora o smanjenju parafiskalnih nameta za iduću godinu; ne razumijemo zašto to ove godine nije moglo biti odrađeno. (Zato što je tek iduća godina predizborna i europarlamentarno izborna – op. a.)

Vrućih 400 kuna

Tim više što je premijer najavio da je ovo godina reformi. Imali smo velika očekivanja, jer imamo kroničan nedostatak radne snage. Tko će sutra puniti proračun i isplaćivati mirovine? Mi smo u početku inzistirali da se ide u jače rasterećenje gospodarstva. Ovo što ide u treći korak, što je napravilo Ministarstvo financija, ne vidimo velike uštede, a najavljuje se kao nešto što će poslodavcima omogućiti da povećaju plaće. Navest ću plastičan primjer: ako se ukinu dva doprinosa, a poveća doprinos za zdravstvo, na masu plaća od 830.000 kuna, ušteda je 5000 kuna. Komu ćete od 100.000 radnika dati povećanje od 5000 kuna? To se najavljuje kao rasterećenje gospodarstvu i mogućnost za povećanje plaća. Zato ukazujemo na problem nedostatka radne snage i da je nužno nešto napraviti da plaće rastu. Mi imamo elementarnu nepogodu, imamo požar. Ovo što Ministarstvo predlaže je kantica s kojom ćemo ići na taj požar, na način da smo svjesni činjenice da ministar razmišlja o budžetu i da ima puno obaveza, zahtjeva i puno toga servisirati. Nama je potpuno jasno da Ministarstvo financija ne može spasiti gospodarstvo i rasteretiti onoliko koliko hoćemo, a da drugi ne čine ništa i ne rasterećuju niti provode reforme da bi se trošak države smanjio i da bi se imala otkud smanjiti ta davanja.

Mi smo svjesni da neće proći svi ti prijedlozi, ali ono na čemu inzistiramo su neporezna davanja, jer ona ni sada ne opterećuju budžet. Država limitira visine do kuda mi možemo isplatiti jubilarne nagrade, regrese da su neoporezivi. (U međuvremenu je, neki dan, granica neoporezivosti podignuta s 2000 na 7500 kuna, op. a.) Mi tražimo da se granice podignu, da možemo radnicima isplatiti topli obrok, smještaj. To država ne gubi u budžetu, to je naš trošak. Svaki radnik marenda i to troši od svoje plaće; ako mu dam 400 kuna za topli obrok, država će uzeti 150 kuna, znači radnik neće dobiti 400 kuna. Pa pustimo mu tih 400 kuna, država neće u budžetu izgubiti kuna, a on neće potrošiti svojih 400 kuna na hranu. To je na neki način povećanje plaće.“

Kad su onomad 1990. „glasali za kapitalizam“, pa dva desetljeća kasnije i za članstvo Hrvatske u NATO-u i Europskoj uniji, građanima (zlo)namjernonitko nitko nije želio  objasniti ključno za njihovu sudbinuda: više neće biti radnici (klasa ili ne, ideologija je nebitna), nego dehumanizirana radna snaga na predatorskom tržištu radne snage, gdje ljudskost i socijala presudno ustupaju primat profitu manjine izrabljivanjem obespravljene većine. Sredstva za proizvodnju više nisu naša, onih koji stvaraju vrijednost – vlasnici kapitala i marionete im u politici posprdno iritiraju ljude ironijom da više nema socijalizma i samoupravljanja, jer su ih sami, dragovoljno eutanazirali opredjeljenjem za kapitalizam – nego privatna (ma kako stečena!?), onih koji su u prigodi raspolagati vrijednostima što su ih proizveli drugi. Na toj osnovici kuju se zakoni u „Visokom domu“ Bijedne Naše, oktroiraju Superhik reforme, zbog čega mladi, školovani ljudi s makar dva zrna soli u glavi podebljavaju kvotu od 400.000 već iseljenih svojih sugrađana. Trend raspamećivanja i demografske eutanazije zbog toga što se Hrvati ne mogu oteti Zvonimirovoj kletvi? Nije, ali ima nešto u tome da su se Hrvati povijesno iskazali kao ponizni/dobri sluge i kardinalno loši gospodari kad ih se pusti biti – svojima na svomu.

The post Superhik reforma: Vrag uvijek kaka na veliku hrpu appeared first on Tacno.net.

 Foto: UN, by Cia Pak

Luka Modrić i Nikola Tesla u istom košu!? Nezamislivo. Kolindi Grabar-Kitarović, ženi što se baca po svlačionicama na oznojene gurače lopte, koji će nedugo zatim popušiti šest španjolskih komada, pa se osvetiti s 3-2 u Maksimiru, to jest zamislivo. Pogotovo kad je Modrić Hrvat, a Tesla Srbin. Što uopće nema veze s činjenicom da će Luka ostati tek brojka u nogometnoj statistici i vlasnik nogometnih milijuna od čega naraštajima Hrvata ni u džep niti iz džepa, a Tesla vrijednost koja je trajno zadužila čovječanstvo. Čiji je genijalan um omogućio neiscrpno dobro ljudskom rodu. Od ozbiljne državnice ozbiljne zemlje – a mala Hrvatska globalno velikog civilizacijskog doprinosa bi to morala biti – očekuje se ozbiljno ponašanje, sadržajan, ne birokratsko-frazerski diskurs i inteligencija glede i u svezi trajnih identitetskih vrijednosti

Marijan Vogrinec

Ugledna ekonomistica s diplomom (1993.) profesorice engleskog i španjolskog jezika zagrebačke univerze Kolinda Grabar-Kitarović, trenutno u ulozi predsjednice države i izlagateljice na berlinskoj gospodarskoj konferenciji tjednika Süddeutsche Zeitunga, upravo je – tko zna koji već put – zadivila (ne)stručnu, (ne)diplomatsku i širu domaću i stranu javnost svojim briljantnim zapažanjima, inicijativama i postignućima glede i u svezi ne samo stanja razvojnog zdravlja vlastite domovine nego i pozicioniranja RH u međunarodnoj zajednici. Ponajprije u europskoj obitelji. U zaključku je tek jedna stvar ostala visjeti u zraku: zašto si ustavno fikus-predsjednica miš-države „na kraju grada“ – koju svjetski politički mainstream ne doživljava sebi barem približno ravnom – nikako ne uspijeva osvijestiti to da željeti nije isto što i znati i moći? I da istina nije glinemol, pa se može mijesiti i modelirati kako se dječjoj mašti pusti na volju.

„Hrvatska se ne svodi samo na prirodne ljepote nego i na nadarene ljude“, citirao je novinar Jutarnjeg lista Damjan Raknić iz izvješća televizije N1 Hrvatska izvanredno mudru i inovativnu poruku Grabar-Kitarović gospodarskim znalcima u Berlinu. „Ne samo na nogomet, nego imamo puno ljudi poput Luke Modrića i na inim područjima. Imamo i Marka Pola, on je rođen na otoku Korčuli u Hrvatskoj. To su ljudi poput Nikole Tesle, koji je Srbin, ali je iz Hrvatske, tu je Mate Rimac, drugi poduzetnici, sportaši, ljudi iz javnog života. Jako sam ponosna na svoju zemlju.“ Ima li ikog makar s dva zrna soli u glavi da ne voli i ne ponosi se svojom domovinom, iako nema Luku Modrića, beznačajnog u usporedbi s jednim Teslom, čak i Rimcem ili Markom Polom za kojeg povijest nije dokazala ni da je rođen na Korčuli niti da je hrvatska korjenika. Luka Modrić pak jest neupitna svjetska nogometna klasa, ali i lik čije se ime povlači ne samo po domaćim i španjolskim sudnicama radi financijskog kriminala nego i po uličnim fasadama, „ukrašenim“ krajnje ponižavajućim grafitima.

Treba biti osobito inteligentan, pa u pokušaju brendiranja svoje zemlje povezati Luku Modrića, Nikolu Teslu, Marka Pola i Matu Rimca, a zanemariti  nemuštom frazetinom „drugi poduzetnici, sportaši, ljudi iz javnog života“ uistinu gromade znanosti, kulture i umjetnosti, izumiteljstva, etc. s hrvatskog tla bez kojih bi svijet u bitnim sastavnicama bio torzo. Nije da Grabar-Kitarović nije čula – da ih nasumice navedemo – za Ruđera Boškovića, Marka Marulića, Fausta Vrančića, Nikolu Šubića Zrinskog, Julija Klovića, Josipa Juraja Strossmayera, Miroslava Krležu, pa nobelovce Ivu Andrića, Lavoslava Ružičku i Vladimira Preloga, Ivana Meštrovića, pa i Doru Maar, Andriju Mohorovičića, Milutina Milankovića, Ivana Vučetića, Slavoljuba Eduarda Penkalu, etc., ali i jednog od najvećih državnika 20. stoljeća i ratnog pobjednika u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima Josipa Broza Tita. Sav tzv. Treći svijet i ostatak globusa, koji nemaju pojma tko je Kolinda Grabar-Kitarović, čija je predsjednica i što je i gdje je Hrvatska, još i danas znaju za Tita, cijene njegov povijesni doprinos svjetskom miru i suradnji.

Tito nije smetao

HDZ-ova se „žena iz naroda“ 2015. godine debelo osramotila  i pokazala nedoraslom državničkoj odgovornosti kad je već po useljenju u bivšu Titovu vilu „Zagorje“ izbacila njegovu mramornu bistu – umjetnički rad velikog Augusta Augustinčića – iz predvorja novoimenovanih Predsjedničkih dvora. Tito nije smetao ni Franji Tuđmanu, potom ni Stjepanu Mesiću u dva mandata niti Ivi Josipoviću, ali jest – Kolindi Grabar-Kitarović. Sic transit. Iz istih će ulizničkih razloga, ucjenom Nezavisnih za Hrvatsku te kupnjom pet „crnih“ ruku u Gradskoj skupštini ne bi li mu BM 365 – Stranka rada i solidarnosti imala većinu, Milan Bandić rujna 2017. istjerati Maršala s njegovog trga u hrvatskoj metropoli. No, dobro, ljudima kojima je antinacifašizam floskula, a ne civilizacijska vrjednota, odnosno krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav, ni istinski hrvatski velikani svjetskog glasa ne mogu biti jača strana.

Svojedobno je tzv. zagrebački Bezgrešnjak objavio da je Hrvatski obzor 1999. proveo „prvo ozbiljnije istraživanje“ o tome koje osobe u hrvatskoj povijesti građani RH drže osobama tisućljeć. Redosljed je sljedeći: 1. Nikola Tesla, 2. Josip Broz Tito, 3. Ruđer Bošković, 4. Ante Starčević, 5. Alojzije Stepinac, 6. Josip Jelačić, 7. Marko Marulić, 8. Stjepan Radić, 9. Miroslav Krleža i 10. Matija Gubec. Svjetskog formata s tog popisa, međutim, samo su Nikola Tesla, Ruđer Bošković i Josip Broz Tito, a nešto blažim kriterijem Marko Marulić i Miroslav Krleža. „Posljednje kvalitetno istraživanje proveli su agencija za komunikacijski menadžment Millenium promocija i Večernji list, uoči ulaska Hrvatske u EU 2013.“ – pisao je taj list. „Najpopularniji među njima su bili Nikola Tesla i Ruđer Bošković“ – objavio je list. Međunarodna intelektualna zajednica danas pak osobito skida kapu – ne Luki Modriću – nego svevremenskim postignućima Marina Soljačića, Ivana Đikića, Miroslava Radmana, Franje Kajfeža, Igora Štagljara…

Luka Modrić i Tesla u istom košu!? Nezamislivo. Ženi što se baca po svlačionicama na oznojene gurače lopte, koji će nedugo zatim popušiti šest španjolskih komada, pa se osvetiti s 3-2 u Maksimiru, to jest zamislivo. Pogotovo kad je Modrić Hrvat, a Tesla Srbin. Što uopće nema veze s činjenicom da će Luka ostati tek brojka u nogometnoj statistici i vlasnik nogometnih milijuna od čega naraštajima Hrvata ni u džep niti iz džepa, a Tesla vrijednost koja je trajno zadužila čovječanstvo. Čiji je genijalan um omogućio neiscrpno dobro ljudskom rodu. Od ozbiljne državnice ozbiljne zemlje – a mala Hrvatska globalno velikog civilizacijskog doprinosa bi to morala biti – očekuje se ozbiljno ponašanje, sadržajan, ne birokratsko-frazerski diskurs i inteligencija glede i u svezi trajnih identitetskih vrijednosti na tlu svoje zemlje.

„Nije lako rebrendirati zemlju“, pametovala je Grabar-Kitarović berlinskom auditoriju. „Sokrat je rekao da će vas poštovati ako živite ono kako se predstavljate. Brending znači i promjenu zemlje iznutra. Ja želim da ovo bude poticaj na uspjeh Jadranskog tigra, pritom mislim na Hrvatsku.“ Pristojni ljudi na konferenciji uspjeli su suspregnuti nekontroliran big bang neugodne smjese smijeha i čuđenja. Ma koliko se ona sjetila Sokrata (469.-399. p.n.e.) – ne bi li se valjda dojmila kako je uz engleske i španjolske skripte čitala i nešto filozofske literature – Platonov učitelj, osuđen na smrt zato što je kvario atensku mladež, nje se kao mogućnosti ne bi sjetio ni onomad kad ga je žena zalila vjedrom vode u kojoj je oprala rublje. „Kakav prljav oblak“, navodno se stresao Sokrat. Nije preinačio svoju mudrost; nije mu ni u peti bilo da će se jednog dana, u jednoj kiflić-državici na Balkanu pojaviti na državnom vrhu narcisoidno/egomanski nabildana žena koja – ne živi, ne govori, ne misli i ne ponaša se kako se predstavlja.

Iz primjera kako je nogoloptača Luku Modrića stavila u istu nišu s najvećim svjetskim znanstvenikom svih vremena Nikolom Teslom, ali i izbor tih što ih je nedavno pozvala na Pantovčak kao kompetentne za „brendiranje RH“ dokaz su da ni Grabar-Kitarović niti ostatak HDZ-ove vlasti zapravo nemaju pojma o, lijepe li hrvatske riječi Hrvata od stoljeća sedmog – brendingu. Promjena zemlje iznutra? Besadržajna fraza. Dvadeset osam je godina tih promjena iznutra, 21 godina odgovornosti samo HDZ-ovih uprava – od pretvorbenog kriminala i ratnoprofiterske destrukcije prenesene u RH „ničije“, socijalističke, zajedničke imovine, uništenja industrije srednjerazvijene europske zemlje do eutanazije poljoprivrede, proizvodnje hrane, financijskog, energetskog i prometnog, sektora, zdravstva, školstva, znanosti, kulture i umjetnostiali te totalnog socijalnog i moralnog rastrojstva – beznadno je pretvorilo Lijepu Našu u Bijednu Našu. Nesamostalnu i nesuverenu zemlju, egzistencijalno ovisnu o volji Bruxellesa i Washingtona. Premijer Andrej Plenković i predsjednica RH Grabar-Kitarović izravni su poslovođe tuđe volje u vlastitoj domovini, a ne inteligentni, nacionalno osviješteni državnici, kojima je – Croatia First.

Tigar od papira

Predsjedničina nebuloza o Bijednoj Našoj kao Jadranskom tigru valjda je najsmješniji od svih njezinih gaf-produkata u uskoro četiri godine mandata. Tigar!? Sic transit. Da, u negativnom smislu, kao tigra od papira. Čak da se zanemari činjenica kako su jadranske zemlje i Crna Gora, i Albanija i Italija, pa i Slovenija i BiH (s arbitražnim, dogovornim ili nekim drugim rješenjem izlaza na otvoreno more). To će reći da je samoproglašenje nekakvog tigra uz taj sredozemni plitak zaljev krajnje neumjesno. Pogotovo od jedne predsjednice države. Jednako neozbiljno kao teza o Hrvatskoj kao lokomotivi europskog Jugoistoka. Lokomotiva, tigar i tako to… Što slijedi?

„Uza sve probleme (tigar, pa u problemima? – op. a.) koje imamo zbog različitih okolnosti koje idu od povijesnog aspekta do nedostatka ambicije i truda koji ulažemo u reforme, ipak ostvarujemo veliki napredak“, izrekla je Grabar-Kitarović oksimoron, antiprotivan već prvom silogizmu logičkog deduktivnog zaključivanja iz Aristotelovog Organona. Kad već ljubuje sa starogrčkom filozofijom, a Sokratova joj je moralka na duši, morala bi to znati. Prva premisa: Svi ljudi su smrtni; druga: Sokrat je čovjek; zaključak (conclusio): Sokrat je smrtan. U gaf predsjednice RH bilo što može biti i smrtno i besmrtno, kako joj kada zatreba u diskursu, pa su mogući i drveno željezo, i mokra vatra, i užasno sretna, i… Zašto onda ne bi bila moguća zemlja RH potrebita „ambicija i truda“ za reforme, a ipak „ostvaruje veliki napredak“. Gdje se to igdje u bijelom svijetu napreduje bez ambicija i truda? Samo u Hrvatskoj, a kako je moguće, znâ samo HDZ-ova „žena iz naroda“.

Da se umili uvrijeđenom već stranačkom drugu Plenkoviću i vladi, jer je u posljednje vrijeme itekako pretjerala soliranjem o temama za koje nije nadležna te ulizivanjem ekstrenoj desnici radi potpore kandidaturi za drugi predsjednički mandat, reći će u Berlinu kako „osobito radimo na poboljšanju investicijske i poslovne klime kako bismo privukli strane ulagače. Naša je namjera povećati konkurentnost hrvatske ekonomije kako bi Hrvatska postala konkurentna zemlja EU-a“. Radimo? Mi? Ako se išta radi, a baš se i ne vide rezultati, rade premijer i vlada. Grabar-Kitarović ne radi, ona hoda naokolo po globusu – svako malo u SAD, gdje ju ne doživljavaju ni glede i u svezi ukidanja viznog režima, jelte, „partnerskoj“ Hrvatskoj – troši novac hrvatskih poreznih obveznika, a nije im u tri godine na Pantovčaku dovela ni jednog ozbiljnog stranog ulagača. S ozbiljnom kešovinom. Čak ni iz bogate proustaške emigracije s kojom se svako malo naslikava. U neobičnom društvu, uz neobičnu ikonografiju. Tamo su ju valjda poučili da je poklič „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav, pa taj rog prodaje za svijeću kad se vrati u Zagreb. I neznanjem nasmijava antinacifašističku javnost.

Činjenica je, međutim, da fraza osobito radimo zapravo znači – ne radimo. Jedino je to vjerodostojno (Plenkovićeva izborna agenda) da HDZ-ovu vlast da u svoje dvije godine nije provela ni jednu tzv. strukturnu reformu i da odreda svi ministri bez razlike trbuhozbore istu šuplju mantru – „ova vlada, Plenkovićeva vlada, osobito radi, kao ni jedna dosad“. Pripremamo, tvrde, analiziramo, predvidjeli smo, osnovali smo povjerenstvo, zaključili smo, namjeravamo učiniti, dogovaramo se, etc. Konkurentna zemlja? Prema Eurostatovim kriterijima konkurentnosti i investicijskim pogodnosima, Bijednu su Našu prestigle Unijine već i Unijine fenjerašice Rumunjska i Bugarska te odavno već Srbija, od susjeda izvan EU-a. Hrvatska je zadnja, zabrinjavajuće slabog rasta u odnosu na sve srednjoeuropske zemlje bivšeg komunističkog Varšavskog pakta, tranzicijske države iza nekadašnje tzv. željezne zavjese, koje su tada, do pada Berlinskog zida 1989. godine i Hrvatsku i cijelu SFR Jugoslaviju smatrale Zapadom.

Nije rat najvažniji krivac, što građani RH danas jedva još vide poodmakla leđa Čeha, Poljaka, Mađara, Slovaka, baltičkih patuljaka…, koji smjelo hitaju u budućnost dok se Hrvati – kao omađijani (Zvonimirova kletva?) – međusobno kolju zbog prošlosti, vjere, sekularizma, ideologijâ, tko je gdje bio 1941.-1945./1991.-1995., uhljebništva i tako tih gluposti. Zbog koje se mučne i budućnosno impotentne zbílje već iselilo 400.000 mlađih ljudi s obiteljima. Većinom školovanih, u najproduktivnijoj radnoj i fertilnoj dobi. Deseci tisuća drugih – liječnici, sestre i ino medicinsko osoblje, profesori, majstori svih struka, inženjeri, konobari, kuhari, profesionalni vozači, deficitarni radnici u građevini, ugostiteljstvu, poljodjelstvu, brodogradnji, etc. – još pakiraju kovčege. Više od 10.000 beba rode zaborave parkirati u RH, pa neke UN-ove računice predviđaju da će 2050. godine u Hrvatskoj živjeti najviše 3,5 milijuna ljudi, od kojih 40 posto penzića. Kojima više neće imati tko zaraditi mirovine, kao ni platiti ono silno, a već naručeno, polovno američko naoružanje, članarine Uniji, NATO-u, UN-u…, apanaže Katoličkoj crkvi niti plaće nevjerojatno brojnom javnom i državnom činovništvu, političarima te Grabar-Kitarović-Plenkovićevim nasljednicima na Pantovčaku i objema stranama Markovog trga. Ako te halapljive hobotnice uopće još bude te, 2050. godine. Jer…

Rekla, pa porekla

Bilo bi zanimljivo da je predsjednica kazala u Berlinu kako će vratiti iseljene u Bijednu Našu, i to baš ona, odnosno kako će, također baš ona napuniti hrvatska rodilišta, jer bez odnosa natalitet-mortalitet barem 1,5-1 tzv. se bijela kuga ne može suzbiti. Ako su uzoran primjer demografske svijesti predsjednica (s dvoje djece, samo za čistu reprodukciju) i ministrica obitelji, demografije, mladih i socijalne skrbi Nada Murganić (s jednim djetetom, kćerkom), a ne makar ministrica europskih fondova i regionalnog razvoja Gabrijela Žalac (s troje djece) ili kakva savjesna katolkinja s komada 12 (HRT se pohvalio primjerom iz Dubrovnika), Hrvatskoj se loše piše. Štono sutra, neki će se tuđi neodomicili voziti Dalmatinom i sijati žito Slavonijom, gdje više neće biti ni triju hrvatskih žitelja na četvornom kilometru, kao po prolasku Sulejmana Veličanstvenog prema Budimu i Beču. A Hrvatska – Jadranski tigar!?

„Mnogi su krivo interpretirali tu moju izjavu“, kazala je Grabar-Kitarović u povodu svog obećanja u predsjedničkoj kampanji da RH ima snagu konkurirati i najbogatijim zemljama u EU, „misleći da sam mislila da će se to dogoditi u mom mandatu.“ Ona jamačno ni sama ne zna na što je mislila kad je mnogim svojim izjavama došla u sukob sa zdravim razumom jer, da je mislila, valjda ne bi kazala to što jest? Pa ni sljedeće u Berlinu: Ljudi odlaze od nas, posljedice mobilnosti su da se smanjuje broj stanovnika, ljudi aktivnih na tržištu rada i to je nešto, što predstavlja opasnost mirovinskom sustavu. Moj primarni cilj je vratiti te ljude“. Kako? Nema pojma. Željeti nije znati i moći. To ne zna i ne može čak ni premijer s demografskom ministricom i cijelom vladom, kojima to uopće nije ni proračunski, što je najvažnije, niti politički prioritet, gdje glavne smjernice određuju Bruxelles i Washington. Prema tome, ne neproduktivno je lupetati populističkim jezikom ne bi li se – ostavilo dojam.

„Mnogi su mi rekli – kad bih imao bar 1000 kuna više mjesečno, ostao bih u Hrvatskoj“, pohvalila se, pa zagazila u bespuća frazerske zbiljnosti: „Cilj je postići ekonomski rast i razvoj koji se temelji na robama i uslugama s visokom dodanom vrijednošću i otvaranje novih radnih mjesta.“ Mora da se netko neslano našalio s hrvatskom predsjednicom, jer za samo 1000 kuna višu plaću ni jedan od iseljenih 400.000 građana ne bi se vratio u takvu zemlju koju su napustili baš zato što jest takva. Razvojno trknuta, posvađana, mrzilačka, praznovjerna, moralno devastirana, osiromašena, međunarodno ovisna, nesvjesna svoje bolje prošlosti, besperspektivna novim naraštajima, sa sve gorim vlastima kojima su fotelje preče od naroda u koji se promiskuitetno zaklinju. U tu Hrvatsku ne bi se vratili ni za 2000 i više kuna. Nije u šoldima sve, pjevaju „vatreni“ multimilijunaši srebrnog sjaja – a pamti se samo zlato – pa ne bi bilo zgorega da je Grabar-Kitarović napravila jedan return „mnogima koji su mi rekli“ glede i u svezi rečene tisućice, pa pitala iseljene što bi ih vratilo u domovinu. Ljudi odlaze u uređene zemlje, u svakom smislu uređene, gdje su znatno bolje plaće i sigurniji život potomstvu, ljudski radni uvjeti i gdje politika i vjera nisu prioritet.

„Puno govorim o ekonomiji, o malim poduzetnicima“, ustvrdila je, a valjda nije držala važnim pripomenuti da je ta znanja možebitno studirala na večernjem tečaju jednog od HDZ-ovih ekonomskih bardova iz prethodnih vlada – a sada red. prof. dr. sc. na nekoj od milijun i tri privatna visoka učilišta u RH ili menadžera/savjetnika u sustavu poduzetništva – koji su sinergijski tjerali balkanski kiflić na prosjački štap i građane u iseljeništvo. Što Grabar-Kitarović mudro kvalificira razumljivom – mobilnošću. „Puno me kritiziraju da kritiziram vladu, ali to nije istina, ja kritiziram trendove.“ A trendove diktira vlada svojim (ne)činjenjem. Pa, da se opet sjetimo starog Aristotela: ako je A = B, a B = C, valjda je logično zaključiti da je i A = C. I eto ti „ispravne“ dedukcije: ona ne kritizira A (vladu), nego B (negativne trendove), pa C nema veze s A (vlada nije kriva za negativne trendove). Genijalno. Da nije nakaradno. Kao da Plenković ne zna ne samo sve što Grabar-Kitarović znâ nego i štošta od onog što HDZ-ova „žena iz naroda“ drži da on – ne zna. Moglo bi biti čupavo s potporom za njezin drugi mandat.

„Vjerujem da bi osnova naše ekonomije trebala biti industrija i proizvodnja proizvoda s dodanom vrijednošću“, otkrila je Ameriku Grabar-Kitarović predstavnicima moćnih europskih privreda na berlinskoj konferenciji, kojima hrvatska ekonomija znači kao lanjski snijeg, a potom pobrzala ispravljati krivu Drinu svoje tzv. Inicijative triju mora (Jadran. Baltik i Crno more). „U početku je bilo krivih shvaćanja, shvaćali su je kao političku inicijativu koja će razbiti jedinstvo Europe, ali cilj inicijative je kohezija,  konektivnost naše regije. Nakon nekoliko godina nakon što su mnoge zemlje bivšeg sovjetskog bloka ušle u EU (Zapad ih je ekspresno primio već pripremljenim SAD-ovim projektom radi infiltracije NATO-a na ruske granice u Europi, op. a.), one i dalje zaostaju za zapadnim zemljama EU-a po infrastrukturi, ali i po načinu razmišljanja naroda koji žive u tim zemljama. Tu moram spomenuti i zemlje jugoistočne Europe koje mnogi nazivaju zemljama zapadnog Balkana, no mnogi ne vole taj naziv, jer ne žele Balkan u svojoj obitelji. Moramo biti puno objektivniji i jače prigrliti naše susjede.“

Život na kapaljku

Nije kazala tko je i zašto nakon 1990. godine „domoljubno“ lišio RH jake industrije, pa Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Sisak, Slavonski Brod, Bjelovar, Varaždin, Čakovec, Karlovac, Pula i niz manjih mjesta, čak sela, više nema iole važnije tvornice, koje su u „komunističkom mraku“ zapošljavale, davale siguran kruh i redovnu plaću (s tzv. trinaestom, K-15, toplim obrokom, prijevozom, plaćenih 30 radnih dana godišnjeg odmora, etc.) stotinama tisuća radnika. Kolateralno su uništeni poljoprivreda, stočni fond, ribarstvo…, pa Hrvati danas kusaju uvoznu bofl-hranu iz njemačkih/austrijskih trgovačkih lanaca, kupuju petorazrednu tehniku, odjeću i obuću iz Azije, zadužuju se do ovrhe u austrijskim, njemačkim, francuskim i ruskim bankama, žive na kapaljku i trpe svakovrsnu predindustrijsku tlaku na radnim mjestima tzv. poduzetnika. Na crno se izveze godišnje više od 300.000 trupaca iz hrvatskih šuma, „dodana vrijednost“ su i ispiljeni letve i daske, što se uiveričeno vraća iz Italije, Švedske… kao pedeset puta skuplji namještaj. Poznatih hrvatskih tvornica namještaja, dakako, također više nema

Kako to kad Hrvatsku više ne okupiraju ni Beč, ni Pešta, ni Venecija niti Beograd ili tko takav, kad više nema Tatara ni Osmanlija, talijanskih fašista i njemačkih nacista, kad je Hrvat napokon svoj na svomu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu, da se u demokraciji živi teže, neizvjesnije i siromašnije neko prije? Kolinda Grabar-Kitarović sada tvrdi da je „krivo interpretirana“: ona nije rekla da će već u njezinom mandatu, dakle u pet godina, RH imati snagu konkurirati i najbogatijim zemljama u EU. A kada će? Realan je rok kad na vrbi urodi grožđe, a to će biti baš onda kad njezina Inicijativa triju mora poluči fatamorgana-rezultat: da se razvojno, životnim standardom i mentalitetom žitelja zemlje tzv. nove Europe, bivšeg komunističkog lagera, izjednače sa zemljama tzv. stare Europe. Mission: Impossible. U pravom životu nema mjesta logičkom paradoksu – ajmo opet malo u antiku – da će kornjača stići na cilj prije Ahila.

Pa ni Rumunjska, Bugarska ili Bijedna Naša s takvim vlastima ikad sustići Njemačku, Francusku, Belgiju, Švedsku… Dok se zemlje tzv. druge i treće brzine dovezu Fićom ili Trabantom do njemačkog Autobahna, Danke Deutschland će se Merđom utrkivati na Saturnu. I to je to. Nepremostiva razlika u klasi.

The post Berlinski poučak o Hrvatskoj – željeti nije znati i moći appeared first on Tacno.net.

Foto: Jabuka

Pitanje za milijun eura: što će se dogoditi ministru obrane Damiru Krstičeviću zbog silnih skandala u Hrvatskoj vojsci? Ništa, baš ništa. Niti će on dati ostavku, što mu je inače jedna od karakterističnih prijetnji (npr. slučajevi Podravka, požari 2017. u Dalmaciji, etc.) niti će ga premijer smijeniti zbog stegovnih ekscesa. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa neće ništa učiniti ni premijeru Andreju Plenkoviću zbog zapošljavanja rodbine i svojte, odnosno ministru zaštite prirode i energetiku Tomislavu Čoriću zbog Raosovog zapošljavanja u Parku prirode Biokovo, ministru turizma Gariju Cappelliju zbog Nere Miličić u Münchenu, etc., jer „nisu imali pojma“ tko su ti ljudi njihovom stranačkom i šefu u vladi. Kamoli da su mu pogodovali 

Marijan Vogrinec

Pobjednički hrvatski krivolovci, pijanci, kumovi, sestrične, šogori, provincijski politikanti i ini „domoljubi“ trče počasni krug Bijednom Našom. Gotovo nema dana bez skandala na tzv. državnoj razini tako da oni lokalni/regionalni, često i pogubniji za stanje zdravlja balkanskog kiflića „na kraju grada“, ostaju ispod javnog radara. Prošli je tjedan prenio u ovaj nekoliko medijskih cveba zbog kojih ni jedna normalna vlast ne bi mogla mirno spavati, no hrvatska bez ikakva grizodušja hrče iz petnih žila. Neizravno poručuje plagijatom one iz slavnog partizanskog doba: što je više medijskih kleveta i laži, HDZ nam je miliji i draži. Kolateralno, i premijer Andrej Plenković s buljukom anonimnih provincijskih politikanata – za koje šira javnost nikad nije čula – instaliranih u vladu, ministarstva, parlamentarnu većinu, stranačke izdignute niše i ostatak „državne/državotvorne“ piramide.

Potvrđuju to „miliji i draži“ istraživanja agencije Promocije plus o društvenim i političkim preferencijama CRO Demoskop, koja upućuju na spoznaju da već nekoliko mjeseci otkako afere i promašeni proračunski i politički potezi HDZ-ove nakaradne koalicijske vlasti, diplomatski gafovi predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, etc. pojačano tresu zemlju potpora denver plavoj ZNA SE opciji, najodgovornijoj za stanje u zemlji, ne opada. Dapače, neznatno raste – s 27,5 u listopadu na 28,4 posto prvih dana studenoga – kao i HDZ-ovoj „ženi iz naroda“, s 19,8 posto potpore na 20 posto. S tim da ju je njezino napadno ulizivanje ekstremnoj desnici u zemlji i svijetu – dilanje informacija o tzv. Marakeškom sporazumu s proustaškom maskotom Velimirom Bujancem i sukobljavanje s premijerom o nizu važnih vanjsko/unutarnjopolitičkih tema, poltronstvo u odnosu na defektne ispade trknutog Twitteraša iz Bijele kuće, ksenofobni ispadi, orbanizacija vanjskopolitičkog diskursa… – stajalo pada s prvog na drugo mjesto ljestvice pozitivnog doživljaja političara. Nakon tri mjeseca, primat je opet preuzeo političar „Nitko“, s potporom 21,1 u odnosu na 20 posto u listopadu. Predsjedničino, pak, slizavanje s rigidnim likovima desnice na godišnjoj joj je razini umanjio izbor za najpozitivniju političarku za četvrtinu: s lanjskih 25,2 na sadašnjih 19,4 posto. Kazna? Jest, zaslužena.

Vjerojatno je zaslužena kazna javnosti SDP-u, glavnoj oporbenoj stranci, što je početkom studenoga zabilježila samo bijednih 17,4 posto (17,7 posto u listopadu) društvenih i političkih preferencija, najmanje dosad. Mjesecima je trend negativan i nedvojbeno zaslužuje posebnu analizu uzroka i posljedica, jer bez jake, angažirane socijaldemokratske političke opcije u zemlji, makar  povremeno u oporbi, u Bijednoj Našoj ne može biti produktivn demokracije. Ovo što sada živi najvjerojatnije već manje od četiri milijuna još neiseljenih građana RH nije ni demokracija, ni pravna i uređena država, ni socijalno osjetljiva zajednica, ni gospodarski prosperitetna i globalno konkurentna niti sekularno samosvjesna država, gdje se donose/poštuju dobri zakoni, u kojoj je ugodno i poželjno živjeti. Šleper ekonomija divljezapadnog kapitalizma i državno-pravno oktroirana logika nepripadnog blagostanja na lovorikama lažnog hrvatskog domoljublja, hinjenog katoličanstva i nedostatka dokaza kad se treba pokazati otkud imaš to što ne bi smio imati esencijalna je građa toga čudnovatog društva.

Münchenska bojna ili šank-brigada

Čudnovatog zato, jer je u njemu nedomoljubno i nepristojno kazati kvarnom političaru da je običan pokvarenjak i lažljivac, korumpiranom da je kriminalac, ucrnjenom „veteranu“ iz münchenske bojne ili šank-brigade da je lažni vojni umirovljenik/invalid Domovinskog rata, atributima nadarenoj sponzoruši da je escort-kokoš u kljucanju prekonoćnih lovatora, a debelom pastiru što u sakristijskoj polutami pohotno drpa i slini nad djecom obaju spolova da je pedofil kojem treba amputirati nježnik zajedno s dvjema pikulama… Zemlja u kojoj je sve nenormalno i defektno postalo normalno i ispravno, pa se političkom alkemijom obnašatelja vlasti bagatelizira kao medijsko pretjerivanje, subverzija ili hibridni rat protiv pojedinih aktera vlasti (potpredsjednik vlade i ministar obrane Damir Krstičević, npr.), nije svjesna živog blata u kojem se koprca. Oni, pak, svjesni beznađa, iseljavaju se glavom bez obzira, vode sa sobom i djecu i bračne drugove.

Čemu ostati na tlu, gdje jedan premijer RH i šef najbrojnije, pače vladajuće stranke, Andrej Plenković, koji bi morao biti primjer poštenja i proklamirane predizborne vjerodostojnosti, nekorumpiranosti, imunosti na klijentelizam i nepotizam biva stavljen na kantar saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, jer da je – zahvaljujući svom položaju u vlasti i političkoj moći – raskošno uhljebio svog vjenčanog kuma Igora Pokaza (veleposlanik u Velikoj Britaniji), šogora, brata svoje supruge Ivana Maslaća (direktor Zračne luke Dubrovnik), sestričnu Neru Miličić (voditeljica Ureda Hrvatske turističke zajednice u Münchenu) te ujaka Marka Raosa (šef u Parku prirode Biokovo). Ne treba ni spominjati da premijer Andrej Plenković „nije imao pojma“ o tim uhljebljivanjima, što su potvrdile sve ustanove, pa i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova glede i u svezi kuma Pokaza.

Screenshot: RTL

Tako da se Plenković „s pravom“ čudi: „Što je u tomu neobično, sve je po zakonu, pa i ti ljudi moraju srednjeg obrazovanja, op. a.); da sam njega imenovao za veleposlanika, to bi bila katastrofa“. Zaista, što tu nenormalnog i HDZ-u nepriličnog ima biti kad hadezeovac hadezeovcu revno drži fenjer: Plenkovićevom šogoru Maslaću posao je ponudio upravo direktor Zračne luke Dubrovnik Frano Luetić, slučajno brat HDZ-ove europarlamentarke Dubravke Šuice. Tko će komu, nego svoj svomu. Nepotizam i klijentelizam bez ikakvih skrupula!? Itekako, ali koga briga!? Jedinoj stranci među 143 u Bijednoj Našoj, koja je prvostupanjski osuđena za pljačkanje vlastitog naroda – raste rejting. SDP nije cvijet poštenja i ogledni primjer imunosti na korupciju, nepotizam i klijentelizam, ali u tome neusporediv s HDZ-om, tiho vene na ljestvici političko-ideološke ponude.

Ako se gazda smije omrsiti tom vrsti blagodati vlasti i moći, što ne bismo i mi uz njega, pomislili njegovi ministri i utjecajniji hadezeovci, koalicijski partneri i ini uhljebnički narod kojem su politika i politikantstvo raison d’être, jer ništa drugo ne znaju raditi i bez državnih/uhljebničkih apanaža ne bi imali od čega živjeti. A nakrcali se kreditima, navikli na udoban život, djecu upisali na „prestižna“ privatna učilišta, preuzeli i neke druge obaveze, pa… Kvragu i to, što će mediji malo tamburati o nepotizmu i vući nam imena po moralnom blatu kad je – sve po zakonu. A opet, „naši“ su glavni na svim instancama, koje konačno važu je li nešto ili nije zakonito. I nema zime.

„Svjedoci smo, dakle“, tvrdi oporba, „cijele mreže HDZ-ovih uhljebljivanja na najvišoj razini, dogovaranja zapošljavanja bez natječaja, izvlačenja visokih plaća iz gradskih/općinskih blagajnâ te poduzeća u državnom vlasništvu.“ U SDP-u ističu i slučaj Tonka Obuljena, brata ministrice kulture Nine Obuljen-Koržinek, kojeg je vlada imenovala predsjednikom najmoćnije regulatorne agencije u zemlji HAKOM-a (Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti), a Svetimir Marić, brat ministra državne imovine Gorana Marića bio je akter afere koja je punila medije. Najprije se javnost čudila kako je taj lik ekspresno, s burze rada, nevjerojatno, postao članom Uprave društva Tehnički servisi željezničkih vozila d.o.o. u sklopu Hrvatskih željeznica, da bi – navodno pod pritiskom javnosti (sic transit) – podnio ostavku i, opet na brzaka, dobio unosno radno mjesto pomoćnika voditelja Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET) u sastavu najveće tvrtke u državi, Zagrebačkog holdinga. Svetimiru Mariću je navodno ponudio posao osobno gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Još prije pet mjeseci.

No, aferi tu nije bio kraj. Čim je ministrov brat Svetimir zatvorio HŽ-ova vrata, u Tehničkim je servisima brzopotezno poslovno unaprijeđen ministrov šogor Miro Jurič, suprug ministrove sestre, a nova je Marić-afera puknula u ZET-u. Žalila se kandidatkinja na natječaju Jasminka Lozančić, koja je imala iste stručne preferencije kao ministrov, udovoljavala je svim natječajnim uvjetima i k tome imala zakonsku prednost – bila je hrvatska braniteljica (186 dana u neborbenom sektoru). Ministrov brat nije imao status hrvatskog branitelja i po Zakonu o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji nije mogao biti zaposlen prije protukandidatkinje Jasminke Lozančić. Ali, zakon je valjda za to da ga se krši. I pojeo vuk magare. Nikomu ništa.

Ta iznimno raširena i već s gotovo 30-godišnjom bradom ortačko-rodijačka, pače „domoljubna“ i „katolička“ praksa zapošljavanja „naših“, ne „njihovih“ i „ničijih“, materijalno/gospodarski je srozala Bijednu Našu na prosjački štap, a moralno i društveno na zazornu zemlju, maćehu vlastitim građanima. Znanje, radišnost i sposobnost puke su floskule za uporabu u predizbornim kampanjama i demagoškim diskursima politikanata na vlasti od kojih se građanima diže kosa na glavi. CRO Demoskop već godinama upozorava na tu činjenicu da oko 75 posto plus-minus građana smatra da ti pogrešni ljudi na pravom mjestu vode zemlju – u krivom smjeru. U propast, ne naprijed. A virus destrukcije, nesposobnosti i lijenosti, grabeža i ideoloških farbanja tunela, ortačko-rodijačkog mentaliteta i dogovorne šleper-ekonomije učinili su bantustan od zemlje, koja – uz savjesne vođe s makar dva zrna soli u glavi – može pristojno hraniti 20 milijuna ljudi i domicilnom četirimilijunskom stanovništvu omogućiti vrlo komotan život u uzronoj demokraciji. Ne sluganstvo o tek nešto više od narodnog kruha i koliko-toliko ispravne vode.

Shinkansen na liniji Tokyo-Hiroshima

Pobjednički hrvatski krivolovci, pijanci, kumovi, sestrične, šogori, provincijski politikanti i ini „domoljubi“ trče počasni krug Bijednom Našom. Taj pridjev časti, ponosa i slave – pobjednički – uveo je ne tako davno u vojno-demagoški diskurs Plenkovićev pouzdanik nad pouzdanicima Damir Krstičević, pa nema prigode za izlanuti štošta pred novinarskim mikrofonima da se ne busa u već poplavjela prsa sintagmom: pobjednička Hrvatska vojska. Koliko se znâ, ne pada mu na um podnijeti ostavku na dužnost ministra obrane – bogme ni njegovu šefu u HDZ-u i vladi Plenkoviću smijeniti ga – zbog niza sramotnih gafova, demagoškog prenemaganja bez pokrića, skandala i ekscesa aktivnih vojnih osoba u vojarnama i izvan njih, što ih je pokušao zatajiti medijima i narodu kojem verbalno priseže, ali i koječega još neprispodobivog uzornoj vojsci kakvom ju želi prikazati. Ni najnoviji skandali i afere glede i u svezi pripadnika hrvatske stajaće oružane sile – uzalud sada medijsko: „Ministre, kada će ostavka? – neće u bivšem diplomiranom oficiru JNA (1991.), potporučniku Vojne akademije u Beogradu kresnuti istu iskru grizodušja ili zapovjedne odgovornosti, što japanskog ministra prometa tjera na odstup zato što je Shinkansen na liniji Tokyo-Hiroshima zakasnio tri i pol sekunde. Ili švedsku ministricu, koja je službenom karticom kupila čarape, jer trenutno nije imala gotovine, odmah je vratila državi potrošen sitniš, ali je svejedno podnijela ostavku – koja je i prihvaćena.

U Bijednoj je Našoj nezamislivo to, što je u civiliziranom svijetu bilo gdje na globusu normalno ponašanje na javnoj dužnosti kad je neki dužnosnik akter ili se dovodi u vezu s događajem u resoru koji mu narušava vjerodostojnost, jer se očekuje da bude moralan i odgovoran svom narodu. Krstičevićev je britanski kolega, recimo, ministar obrane Michael Fallon odstupio s dužnosti budući da se saznalo kako je prije 15 godina jednu novinarku dirao po koljenu. U Bijednoj bi Našoj svaki takav dobio medalju za macho muškarca i milijun pozitivnih lajkova na društvenim mrežama. Zašto bi se onda Damir Krstičević, najodgovorniji za mirnodopsko, političko vodstvo pobjedničkom Hrvatskom vojskom osjećao pozvanim dati ostavku, jer su nakon hodočašća te vojske u listopadu u Mariju Bistricu – sic transit, vojska na hodočašću umjesto u učionici i na poligonu; praznovjerje ne odlučuje o uspjehu u ratu – u autobusu uhvaćeni u nepriličnom klinču mlada ročnica i nadređeni joj instruktor? Pa nije se ministar zaigrao s ročnicom, čak je nije dirao ni po koljenu, a drugi je par rukava to što je zatajio javnosti „nemili događaj“ dok ga nisu mediji razvalili.

Molitva Bogu u razvikanom marijanskom svetištu, tamjan, sveta vodica i na povratku udri po alkoholu, „stado“ se malo opustilo od režirane predanosti Svevišnjem, pa zašto ne i hopa-cupa u autobusu!? Ministrstvo obrane je na inzistiranje medija, jer je bruka puk’la u javnosti, priopćilo „da je neposredno nakon navedenog događaja provedena istraga te je utvrđeno da su počinjeni stegovni prijestupi“ te „donesene odgovarajuće mjere u skladu sa Zakonom o službi u OSRH-u“. Kakve mjere protiv napaljenih ročnice i instruktora, protiv časnika koji su vodili hodočašće i bili odgovorni za hodočasnike u vojnim odorama, protiv onih koji su unijeli alkohol u autobus i protiv svih koji su ga konzumirali, kršeći pravila službe i rušeći dignitet Hrvatske vojske? To je enigma, začinjena demagogijom krstičevićevskog tipa: „Podsjećamo, kao što smo i u prethodnom odgovoru naveli, sankcionira se svaki stegovni prekršaj, u skladu sa zakonskim propisima, a Hrvatska vojska kao uređeni sustav uvijek preuzima punu odgovornost“.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Ta puna odgovornost je jako relativna stvar. Možda vrijedi tu i tamo za neke u podrumu vojne hijerarhije i ponajviše za javni diskurs visokopozicioniranih osoba koje žive od vojske i vojnog poziva, međutim ne i za njihovu političku nadgradnju s ministrom i premijerom na vrhu piramide. To će reći da Damir Krstičević i Andrej Plenković ne moraju osjećati nikakvu nelagodu, kamoli pomišljati na ostavke, ni kad je u pitanju alkoholičarski skandal u hrvatskom kontingentu u misijama NATO-a, gdje se u pribaltičkim državama, gdje se na Ruskog medvjeda hrusti šaka mala. Zajedno s bogobojaznim „pastirom“, kojem također nije mrska, dapače milija je kapljica „vatrene vode“ od kapljice svete vode, pa… Mediji su, zaslugom zataškavanja u Ministarstvu obrane, s gotovo jednogodišnjim zakašnjenjem objavili da su zbog pijanstva vraćeni iz NATO-ove misije u Poljskoj vojni kapelan i trojica hrvatskih vojnika. Bit će da su nasjeli isparavanju ionako velikih količina votke u tom prostoru, što je tradicionalna narodna okrjepa i na ruskoj i na poljskoj strani granice.

Vojni ordinarij Jure Bogdan poslije je branio/opravdavao svog kapelana kao, eto, tek je malo zavirio u čašicu, što nije nikakav grijeh. To čine svi normalni ljudi. Povremeno, u nekim prigodama. Zašto se i svećenik ne bi smio ponašati kao svi normalni ljudi? Ordinarij Bogdan drži medije krivim zato što operiraju bezobraznom sintagmom alkoholizirano stanje ili još gore, pojmom pijanstvo. Javnost ni ovog puta nije saznala kakve su stegovne mjere fasovala trojica vojnika, vraćenih iz misije NATO-a u Poljskoj zbog pijanstva, odnosno kako je Katolička crkva postupila prema vojnom kapelanu. Ako je i on fasovao sankciju tipa premiještanja dokazanih pedofila „pastirskog“ reda iz jedne župe u drugu, gdje ne znaju što je činio djeci u prvoj, onda – „svaka čast“ tako moralnoj i posvećenoj vjerskoj zajednici.

Iako se vojni ordinarij, kaže, „ne može sjetiti“ koliko je promila alkohola nađeno u kapelanovoj i krvi trojice hrvatskih vojnika da su morali biti vraćeni iz NATO-ove misije u Poljskoj, je li im to bilo prvi put ili su recidivisti, Bogdan je znâ što medicinska struka ne zna: „To znači da je čovjek bio pijan, no to nije točno. Ne vidim tu nikakav veliki problem i ništa dramatično, ali prekršeno je pravilo da se ne pije“. Alkotestiranje u Poljskoj i „pastirska“ riječ, što je vjerodostojnije? Zna se, kazali bi čak i trezveniji u HDZ-u.

Lovokradice u vojnoj odori

Teško je vjerovati da nije presudnu ulogu imala i koja kapljica alkohola više i  među časnicima i vojnicima, što su se odvažili ratnim helikopterom ići u lov na vepra i krivoloviti ribu, a revni opet ministar pobjedničke Hrvatske vojske Krstičević osam mjeseci ni o tomu ni mukajet dok ga nisu novinari priupitali za junačko  zdravlje u resoru vojnomu. „Optužnica je podignuta protiv pripadnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (iz baze u Divuljama, op. a.) zbog kaznenog djela protuzakoniti lov i ribolov iz čl. 204. st. 2. Kaznenog zakona“, priopćilo je Ministarsztvo obrane. „Predmetni događaj dogodio se nakon planirane obuke prilikom povratka u vojarnu u nenaseljenom planinskom dijelu“ Biokova. Krivolovci su bili toliko samouvjereni i bahati da su snimali svoju akciju, što je Vojna policiji poslužilo kao jedan od dokaza u kriminalističkoj obradi slučaja i priavi Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, na osnovi čega je podignuta optužnica.

U helikopteru su se našla i dvojica pripadnika Zapovjedništva specijalnih snaga OSRH-a. Zanimljiva je indikacija da su se pobjednički hrvatski vojnici iskazali takvim streljačkim „sposobnostima“ da je nesretni vepar ostao – neozlijeđen. Preživio je i snajpere, i helikopter i svu borbenu obučenost. Iz zraka. Može se samo misliti kakva tek opasnost čeka možebitnog agresora na narod i državu. Ministar papagajski ponavlja: „Spremni smo!“ Itekako. Vepar je bolji dokaz od ičeg. „Mediji od muhe rade medvjeda“, žele se iz MORH-a i opet vrte istu staru vinilku iz hodočasničkog autobusa: „Napominjemo kako je riječ o izdvojenom slučaju nedopustivog ponašanja pojedinaca te se ne može govoriti o kolektivnoj odgovornosti pripadnika Hrvatske vojske. Naglašavamo da se u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama svaki stegovni prekršaj, bez iznimke, sankcionira u skladu sa zakonskom regulativom“. A zašto se ostavka, ministre, ne upražnjava u skladu s moralnom regulativom i odgovornošću za stanje resoru? Bez obzira na pojedinačnu ili kolektivnu dimenziju odgovornosti. Tajnik Hrvatskog lovačkog saveza Ivica Budor odgovorio je novinarima da sudjelovati u lovu smiju samo osobe s položenim lovačkim ispitom i vlasnici lovačke iskaznice, što pripadnici pobjedničke Hrvatske vojske – nisu. Javna je tajna, međutim, da se na crnom tržištu već godinama preprodaje meso divljači, ustrijeljene na također crni način vojnim i policijskim oružjem. Mete na vježbama gađanja? Navodno da, reći će preprodavači.

„A gotovo četiri milijuna je onih kojima je pobjednička hrvatska vojska institucija u koju se najviše uzdaju“, komentirat će jedan medij aktualne ekscese, što ih ministar Krstičević uporno gura pod tepih, a javnost redovito ne izvješćuje o tome kako su sankcionirani prekršitelji. To, je li, nije važno ili građani ne smiju znati da su sankcije možda – čista smijurija? Zapravo, čista je smijurija sva gotovo tridesetgodišnja praksa sankcioniranja korupcijskih, klijentelističkih, nepotističkih i izvorno kriminalnih nedjela političke i tzv. poduzetničke kaste u Bijednoj Našoj. Veliki lopovi, koji upropaštavaju državu i narod, pokradu stotine milijuna ili zatru tisuće radnih mjesta u RH fasuju u najboljem slučaju par stotina sati „guljenja krumpira“ za tzv. opće dobro; na malim  lopovima, lopovčićima, država trenira najgrublju strogoću. Sic transit.

Pitanje za milijun eura: što će se dogoditi ministru obrane Damiru Krstičeviću zbog silnih skandala u Hrvatskoj vojsci? Ništa, baš ništa. Niti će on dati ostavku, što mu je inače jedna od karakterističnih prijetnji (npr. slučajevi Podravka, požari 2017. u Dalmaciji, etc.) niti će ga premijer smijeniti zbog stegovnih ekscesa. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa neće ništa učiniti ni premijeru Andreju Plenkoviću zbog zapošljavanja rodbine i svojte, odnosno ministru zaštite prirode i energetiku Tomislavu Čoriću zbog Raosovog zapošljavanja u Parku prirode Biokovo, ministru turizma Gariju Cappelliju zbog Nere Miličić u Münchenu, etc., jer „nisu imali pojma“ tko su ti ljudi njihovom stranačkom i šefu u vladi. Kamoli da su mu pogodovali.

Kako bi to Krstičevićevi pobjednički podanici resko odrezali, ako nisu na mrtvoj straži: „Pobjednički hrvatski krivolovci, pijanci, kumovi, sestrične, šogori, politikanti i ini ‘domoljubi’ naprijed, ostali stoj! Pa kada dođete na red, ako ikad dođete…“ Povjerenstvo je već riješilo da Plenković i Cappelli nisu u sukobu interesa glede i u svezi premijerove sestrične u Njemačkoj, ali je na tihoj vatri ostavilo Čorića zbog Marka Raosa i samog premijera zbog Ivana Pokaza. No, teško je očekivati da će vrana vrani kopati oči kad je HDZ već učinio ključnu personalnu promjenu na čelu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa: bez razloga je zamijenio uspješnu Daliju Orešković Natašom Novaković, navodno bliskom prijateljicom Plenkovićevog – sada bivšeg bliskog suradnika/savjetnika za PR – koja se već „proslavila“ nekim oslobađajućim odlukama. To, što je sada, neočekivano, ostavila Plenkovićev slučaj na tihoj vatri, izazvalo je uzbunu njegovih samozvanih odvjetnika iz vladajuće garniture – predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i ministra uprave Lovre Kušćevića – koji su zgroženi njezinim ponašanjem, a sam premijer je komentirao tihu vatru time da postupak protiv njega – nema smisla. Nije on, kaže, ni u kakvom sukobu interesa, pa…

Tko je taj Lovro Kuščević?

„Moram kazati“, pametovao je Kuščević, „kako u pravničkim krugovima u Hrvatskoj postoji određena zabrinutost zbog kvalitete odluka što ih donosi Povjerenstvo. Svjedoci smo da Ustavni sud (predsjednik je hadezeovac od povjerenja, bivši ministar Miroslav Šeparović, op. a.) učestalo poništava te odluke. Imali smo nedavno takav slučaj i u Ministarstvu uprave. Dakle, to zaista zabrinjava i dâ se zaista naslutiti da se to povjerenstvo, koje bi trebalo biti nepolitično i neovisno, polako stavlja u funkciju politike, a da to vidimo i po slučaju bivše predsjednice Dalije Orešković. Ne bih htio da se takvim primjerom povedu i svi drugi članovi i članice Povjerenstva. U svakom slučaju, Povjerenstvo da, neka radi svoj posao u okviru zakona, a nikako da se to tijelo politizira.“

Svojedobno je i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović ljutom jezikovom juhom počastila Daliju Orešković kad se nju „drznula“ uzeti na zub zbog sukoba interesa vidljivog iz druge galaksije, pa presuditi političkoj karijeri HDZ-ovog redikuloznog šefa Tomislava Karamarka, etc. „Je li on normalan, je li mu dobro“, reagirala je Orešković na Kuščevićevo pametovanje. „Nije mi ni ime znao izgovoriti. A ne idu mu ni pravo, matematika i logika. Tko je on? Prisjećam se kako me, kad više nisam bila u Povjerenstvu, javno zvao da kao ekspert sudjelujem u radnoj skupini za novi zakon o sukobu interesa, a sad tvrdi da sam politizirala tijelo. Ja sam u međuvremenu ostala ista osoba. A to što se Kuščević poziva na pravničke krugove, da možda nije u pitanju odvjetnički ured Borisa Švorića? U svakom slučaju, moramo se suprotstaviti barbarskim pritiscima ove vlasti na rad neovisnih institucija. Tim bahatim, bezobraznim političarima treba reći: ‘Tko ste vi da se usuđujete ovako nastupati!?’“

Ministru Kuščeviću nije ostala dužna ni Nataša Novaković: „Povjerenstvo je neovisno tijelo i na njega ni na koji način neće utjecati i nije utjecala politika. Ne razumijem kontekst u kojem je Kuščević uputio da se bavi zakonom, a ne da se bavi politikom. Mi se politikom ni ne bavimo. Povjerenstvo je neutralno tijelo  i mislim da je apsolutno neprimjerena ministrova odluka da komunicira na ovakav način prema jednom neovisnom tijelu“. Što vrijedi, hrvatska demokracija i politička svijest još moraju – odrasti.

The post Pobjednički hrvatski krivolovci, pijanci, kumovi, sestrične, šogori, politikanti i ini „domoljubi“ appeared first on Tacno.net.

Suludo je i dugoročno štetno za Hrvate i u BiH i u RH – budući da samo lijepa riječ i zlatna vrata otvara – sabotiranjem Željka Komšića, kolateralno i Šefika Džaferovića (SDA), bošnjačkog člana Predsjedništva, kontaminirati iz službenog Zagreba ne samo međuetničke odnose triju konstitutivnih naroda u BiH već i neprijepornu upućenost dviju susjednih zemalja jedne na drugu. Zatezanje tenzija zato što Dragan Čović nije prošao na izborima i HDZ nema bjanko mjenicu za manipuliranje Hrvatima na neodređeno vrijeme znači političku nezrelost, impotenciju, inat na štetu BiH, RH i hrvatskih interesa, stranputicu, a ne europski put što će, jer remeti hibridnu ravnotežu u ionako disfunkcionalnoj zemlji, međunarodna zajednica kazniti 

Marijan Vogrinec

„Željko Komšić je legalno i legitimno izabran za člana Predsjedništva BiH po istom zakonu po kojem je prije njega izabran i Dragan Čović. Ne znam po čemu bi to sada bilo nezakonito, a kada je Čović biran, bilo je zakonito. To nema smisla“, kazao je bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić HRT-u u povodu neprijateljskog odnosa vlasti RH i HDZ-ovog mainstreama u zapadnoj Hercegovini (BiH) prema Komšićevoj izbornoj pobjedi i Komšiću, jer da „nije izabran voljom hrvatskog naroda, nego bošnjačkim preglasavanjem“. A ta bi, je li, „volja hrvatskog naroda“ bila zadovoljena isključivo na jedan način: izborom Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, na drugi mandat hrvatskog člana tog tijela u  kojem su i po jedan predstavnik Srba i Bošnjaka, drugih dvaju konstitutivnih naroda u susjednoj državi.

Mesić je neki dan sudjelovao na međunarodnom panelu „BiH nakon izbora“, kojem su u Press klubu Concordia u Beču nazočili ugledni profesori, političari i novinari što prate rovita zbivanja na zapadnom Balkanu. Bio je najavljen i član Predsjedništva BiH Željko Komšić, ali se nije pojavio. Ex-predsjednik RH je na pitanje HRT-ovog novinara o budućnosti BiH nakon izbora kazao da je ta država „stvarnost i činjenica, a to što je netko ne priznaje, njemu šteti. BiH ostaje. Treba omogućiti da funkcionira. Može doživjeti određene promjene u svom ustroju, ali legalno je pravo građana BiH da o tome odlučuju. Dok god su zakoni takvi kakvi jesu, nema smisla ovo što se događa – da se lagalno izabranom predsjedniku uskraćuje gostoprimstvo. Mogli su onda reći da mora biti izabran predstavnik HDZ-a, pa bismo znali na čemu smo“.

Stjepan Mesić je, objavio je HRT, poručio premijeru Andreju Plenkoviću i ministrici vanjskih i europskih poslova Mariji Pejčinović-Burić „kako bi trebalo komunicirati s predstavnicima BiH, slati poruku Hrvatima u BiH da je to njihova domovina BiH, da je njihov glavni grad Sarajevo i da svoju politiku moraju kreirati s druga dva naroda u BiH“. To otprilike tvrdi i Komšić, da će žitelji te države sami odlučivati o svojoj sudbini i da neće dopustiti nikakvo miješanje/tutorstvo nad „svojima“ ni Zagrebu, ni Beogradu niti ikom drugom sa strane. Izravno je prozvao RH zbog dugogodišnjih grubih nasrtanja na državni suverenitet, politički i teritorijalni integritet svoje zemlje. Nedopustivo ponašanje i zbog dobrosusjedstva i zbog kršenja međunarodnih uzusa o nemiješanju u unutarnje stvari drugih suverenih zemalja. Kontraproduktivno pak za međuetničke i druge prihvatljive odnose među Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i ostalim žiteljima BiH.

Mostar glavni grad BiH?

Komšić je i protiv tzv. trećeg, hrvatskog entiteta, za građansku je, jedinstvenu državu, protiv federalizacije po nacionalističkom ključu. Pa kad još spomene i gradnju Pelješkog mosta kao možda međudržavni problem velikog kalibra (uz nekoliko već postojećih, manjih), jer nije utvrđena morska granica RH i BiH u akvatoriju Neuma, odnosno izlaz BiH u međunarodne vode Jadrana (npr. po piranskom arbitražnom obrascu?), Željko Komšić postaje nepodnošljiv balvan u oku tzv. velikim ili trećeentitetskim Hrvatima bilo gdje da su na globusu ili su neki faktor u strukturama HDZ-ove stranačke/državne vlasti. Sol na ranu tih što se drže nacionalno osviještenim i povijesno potkovanim  bio je i njegov prvi supredsjednički potez: vraća iz Mostara u Sarajevo Ured hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što ga je njegov prethodnik Dragan Čović preselio. Mora da se zabunio. Pomislio da je Mostar glavni grad BiH?

No, kako bilo, Komšić sada jest, što Čović nije. Više no uvjerljivom izbornom računicom upravo Komšić jest adresa, koju vlast RH ne smije bagatelizirati, ako drži do međunarodnog diplomatskog bontona i digniteta svoje zemlje te, nadasve, koristi za Hrvate s obiju strana međudržavne granice. Osobito do Hrvata u BiH, koji su se naraštajima rađali i umirali na tlu s kojeg se masovno iseljavaju baš od ratnih 1990-ih i pojačano, u velikom broju upravo s etnički očišćenih područja, gdje je godinama „pretplaćen“ na vlast – isključivo HDZ. Ali službeni Zagreb i HDZ ne žele prihvatiti realnosti poslijeizborne političke zbílje u BiH, jer je dvoglava ZNA SE filijala (HDZ BiH i HDZ 1990) popušila (predsjedničke) izbore 7. listopada. Unatoč interventnom vodu iz stranačke središnjice s Trga žrtava fašizma u Zagrebu, kojim je na terenu zapovijedao osobno Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić nadimkom Vaso.

Njegov stranački šef i prvak hrvatske vlasti, premijer Plenković se dan uoči izbora samopozvao u Mostar, u tuđu državu agitirati u Čovićevu korist i time se izravno umiješati u krojenje vlasti u BiH. Ispalo je – uzalud vam trud svirači. Unatoč nacionalnoj euforiji, denver plavom urnebesu nabijenom državnom simbolikom RH na kojem si samopozvani premijer susjedne zemlje – kao da je na HDZ-ovom skupu u rodnom selu Svirču očevih predaka – uzurpira pravo „arbitrirati“ o vlasti tuđe države. Nema toga ni na Zanzibaru, a svejedno je Bog htio: Komšić naprijed, Čović stoj.

Državni vrh RH i HDZ-ov mainstream u zapadnoj Hercegovini ne samo da se dure kao vlaška mlada i sabotiraju konstituiranje vlasti BiH na osnovi rezultata izbora 7. listopada nego su i prosvjedno alarmirali i Bruxelles, Washington i sve važnije (ne)diplomatske adrese između o „nepravdi nanesenoj Hrvatima“. I deklariranog Hrvata Željka Komšića proglasili personom non grata u svim mjestima/županijama u BiH, gdje je HDZ na vlasti, neslužbeno i u RH. Neki je dan supredsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić boravio u Zagrebu, ali ga nitko od državnih prvaka nije primio. Mediji su izvijestili tek da je u hotelu Sheratonu ručao sa Stjepanom Mesićem, a veleposlanstvo BiH u RH, tvrde, nije imalo nikakvih spoznaja o Komšićevom službenom posjetu Zagrebu. No, tenzije ne popuštaju. Naprotiv.

U utorak se u Mostaru sastalo Predsjedništvo Hrvatskog narodnog sabora (HNS), koje također vodi „nezamjenjivi“ Dragan Čović, te objavilo „zajednički nastup svojih stranaka na svim razinama vlasti u BiH“, odnosno da će „tražiti partnere među bošnjačkim strankama, spremnim prihvatiti promjenu Izbornog zakona i europski put BiH“. Idu u borbu, idu uz dlaku poslijeizbornoj zbilji, jer – vlast je najprije slast, a onda i čast. I skup je život na mostarskom Beverly Hillsu. Ni svako malo putovanja u Zagreb nisu baš jeftina. To, je li, nema veze s „neravnopravnošću i bošnjačkim preglasavanjem“ b-h Hrvata, koji s manje od 15 posto zastupljenosti u stanovništvu zauzimaju 34 posto radnih mjesta u piramidi federalne vlasti u BiH? Koja se struktura neće promijeniti ni izbornim rezultatima 7. listopada. Svejedno, predsjednik HNS-a i HDZ-a BiH Dragan Čović izjavljuje HRT-u:

„S partnerima među Bošnjacima tražimo nekog tko bi bio u stanju zajamčiti legitimno političko predstavljanje Hrvata prema odluci Ustavnog suda BiH, bez preglasavanja. Ključne hrvatske stranke iz HNS-a neće se moći isključiti iz vlasti entiteta Federacije BiH čak ni uz pokušaje makinacija izborom Hrvata od bošnjačkih stranaka u Dom naroda Federacije BiH. (U njemu se mora dobiti potpora najmanje šest od 17 izaslanika kako bi se izabralo federalnu vladu predsjednika, op. a.) Nismo naivni da ne postoje ti pokušaji. Ako je netko želio izabrati hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasovima Bošnjaka, jasno je da je spreman to nastaviti i dalje. (Čoviću ne pada na um priznati da su Srbi glasali za njega, a ne za Komšića, pa je svejedno izgubio izbore, op. a.) Uvjeren sam da imamo dovoljno kapaciteta i snage da zaštitimo poziciju Hrvata te da nismo ovisni o bilo komu (otkad je njegova osobno i pozicija HDZ-a pozicija Hrvata? – op. a.)“.

Sastali se, pa rastali

Pozicija Hrvata je, uz takve kao Dragan Čović s istomišljenicima u HDZ-ovom mainstreamu, najizglednija u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj, etc., samo ne gdje bi morala biti: u vlastitoj domovini. B-h Hrvatima je to BiH, sunarodnjacima iz Bijedne Naše Hrvatska, dijaspori tamo gdje žive, rade, rađaju djecu i plaćaju porez. I amen. Sve drugo su šuplja laprdanja o, je li, „domoljublju, nacionalnoj osviještenosti, vjeri“ i tim sranjima od kojih bogovski žive samo lažni mesije. I ovi u Mostaru/Širokom i ovi u Zagrebu, a mantra hrvatski narod im dođe kao crvena krpa kojom mašu kad im se god sprdne. Bijedno i jadno, ali svejedno se skupi svaki put dovoljno hlebinaca koji potrate svoj birački glas.

O stanju bosanskog lonca na poslijeizbornoj vatri zloslutno svjedoči činjenica da se sjednica Zastupničkog doma parlamenta Federacije BiH – gdje su dva sukobljena bloka: SDA i HDZ BiH nasuprot SDP-u BiH, Demokratskoj fronti Željka Komšića i Našoj stranci – raspala netom po konstituiranju. To baš i nije iznenadilo pozvane na sjednicu predstavnike Delegacije EU-a u BiH, koje je vodio Lars-Gunnar Wigemark. Cirkus se nastavlja, na redu su novi klaunovi, akrobati, dreseri, gutači vatre, brkate babe…

Suludo je i dugoročno štetno za Hrvate i u BiH i u RH – budući da samo lijepa riječ i zlatna vrata otvara – sabotiranjem Željka Komšića, kolateralno i Šefika Džaferovića (SDA), bošnjačkog člana Predsjedništva, kontaminirati ne samo međuetničke odnose triju konstitutivnih naroda već i  neprijepornu upućenost dviju susjednih zemalja jedne na drugu. Zatezanje tenzija zato što Čović nije prošao na izborima i HDZ nema bjanko mjenicu za manipuliranje Hrvatima na neodređeno vrijeme znači političku nezrelost, impotenciju, inat na štetu BiH i hrvatskih interesa, stranputicu, a ne europski put, što će – jer remeti hibridnu ravnotežu u ionako disfunkcionalnoj zemlji – međunarodna zajednica kazniti.

Da su EU i SAD željeli da Hrvate u Predsjedništvu države dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda zastupa Hrvat Dragan Čović, a ne Hrvat Željko Komšić, dopustili bi ne samo takvu promjenu Izbornog zakona BiH nego i radnje tzv. izbornog inženjeringa od kojih se poštenom čovjeku ionako diže kosa na glavi i bude mu mučno u želudcu. Ako HNS-ova ofenziva s možebitnim bošnjačkim partnerima – kakvih zapravo nema na radaru, ako iole nešto znače – poluči tu vrst promjene Izbornog zakona, kojom će se reći da su samo HDZ BiH/1990 i samo Dragan Čović legitimni predstavnici hrvatskog naroda i da protiv njih ne smiju glasati nehrvatski sugrađani u Federaciji BiH o njima ne smije…

Je li izgledno da vlastima u RH, stranački nadređenim HDZ-ovoj infrastukturi u BiH – zapravo je relevantna samo zapadna Hercegovina, gdje je već 1991. počelo paradržavno „osamostaljivanje“ etničkim čišćenjem Srba i Bošnjaka iz tzv. Hrvatske zajednice, pa Hrvatske republike Herceg-Bosne – padne na um da razvijanje prijateljstva s vlastima u BiH, dobrosusjedstvo, suradništvo i sporazumno rješavanje spornih pitanja, europski put, gospodarska razmjena i poštivanje ljudskih prava i sloboda nemaju alternativu? RH ima više od tisuću kilometara granice i gotovo tisućljetnu zajedničku ili vrlo blisku povijest s tom zemljom etničke tigrove kože. Smrtni je grijeh velikohrvatske politike režimâ u RH od 1990-ih sustavno odvikavala b-h Hrvata od prirodnog osjećaja da im je BiH domovina i Sarajevo glavni grad. Ne Hrvatska i Zagreb u drugom koraku po priznanju tzv. trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Zbog čega se sad zapravo i diže sva ova buka i dramatizira Komšićev izbor.

S Komšićem u Sarajevu, a ne Čović-Dodikovom kompom na „europskom putu“ u definitivan raspad BiH kao „nemoguće države triju naroda koji se ne vole i toliko su različiti da ne mogu živjeti zajedno“, velikonacionalne silnice potpuno gube na smislu. Dapače, postaje vidljivijim i daltonistima da ni HDZ nije isključivi jamac očuvanja nacionalnog identiteta i hrvatske opstojnosti u BiH, s ekskluzivnim pravom – tko mu ga je ikad dao u vlastitoj, kamoli u tuđoj zemlji!? – suflirati i uvjetovati Hrvatima kako će graditi suživot s Bošnjacima i Srbima. Kako im komšija Jovan i komšija Mustafa ne smiju biti bliži i važniji od brata Mate u Njemačkoj i sunarodnjaka Hrvoja u Zagrebu.

Krivci su u Zagrebu

A HDZ-ovi se vladajući režimi u RH – s osobito tragičnim posljedicama onaj „velikodržavotvoran“ Franje Tuđmana i Gojka Šuška 1990-ih godina, s Matom Bobanom u Mostaru i tzv. HZ/HR Herceg-Bosnom – ne prestaju miješati u BiH baš kao da su tamošnji Hrvati svi odreda maloumni, maloljetni ili slijepi, pa ih treba voditi za ruku i govoriti im što je sve – za njihovo dobro. Sic transit. To je ključni izvor problema, stalno novih sabotaža i kurzschlussa na dalekovodu između Sarajeva te Zagreba i Mostara. Banje Luke ne, jer tamošnji neupitni separatist Milorad Dodik – od neki dan zaprisegnuti srpski član Predsjedništva BiH – otvoreno druka s Čovićem za tzv. treći, hrvatski entitet, naoko umiveni surogat međunarodno poništene HZ/HR Herceg-Bosne. U pogrešnoj je, lošoj politici RH prema BiH razlog „nestajanju“ tamošnjih Hrvata. Baš kao što loše vlasti na Markovom trgu u Zagrebu – HDZ 21, SDP sedam godina – učinkovito čiste Bijednu Našu i od Hrvata i od svih drugih žitelja. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić svako malo glasno zdvaja, a prešućuje istinu: „Naočigled cijelog svijeta, u BiH nestaje cijeli jedan narod, hrvatski, najmalobrojniji“.

Foto: Sipa Press / Autor: DUBRAVEC/SIPA

Krivci su u Zagrebu i na dugogodišnjem tretmanu po haaškim prdekanama – jedan od osuđenih na 20 godina je po izricanju kazne strusio cijankalij, a svoj šestorici u tom procesu Žalbeno je vijeće potvrdilo ukupnu kaznu na čak 111 godina iza rešetaka. U optužnici je popis uistinu jezivih ratnih i zločina protiv čovječnosti, ali i kvalifikacija tzv. udruženog zločinačkog pothvata, za koji je inkriminiran/odgovoran sami vrh RH, time i potvrđena agresija RH na BiH. I Dragan Čović je dio te neslavne ratne priče o zločinačkom životu tzv. HZ/HR Herceg-Bosne – kao direktor mostarskog Sokola pisao je zamolbu da mu iz konc-logora HVO-a pošalju u tvornicu zatočene Bošnjake kao robovsku radnu snagu, kao u Trećem Reichu – a slaba je utjeha desetcima tisuća b-h Hrvata koji su zbog maloumnih ljudi i suludih ideja o podjeli suverene države BiH po etničko-vjerskom ključu otišli pred tsunamijem zločina, besmislene mržnje, progona, netrpeljivosti, etc., te im je u RH ili širom svijeta zauvijek (?) uskraćeno komšiju Jovana i komšiju Mustafu smatrati braćom. Prvima kojima će se s povjerenjem obratiti i koji će im pomoći u nevolji. S kojima će biti zajedno i o Božiću, i o Bajramu, o krsnoj slavi, rođendanu, imendanu, radovati se na svadbi, o rođenju djeteta, žalovati o pogrebima… Tempi passati.

Sav taj suživot u bogatstvu razlika i različitih u tzv. Jugoslaviji u malom, koji nikomu nije smetao, jer nije bilo važno tko je koje nacije ili (ne)vjere, dapače, ljudi nahvao (dum Marin) su silom ludosti i nasilja krvavih 1990-ih sotonizirali i uništili. Umjesto kriterija je li tko čovjek ili nije, ima li obraz i čast ili nema, je li dobar komšija ili nije silom je zamijenilo razlikovni uvjet je li tko „naš“ ili „njihov“. Otrov umjesto eliksira. I zato Hrvati – ali ne samo Hrvati, i Bošnjaci i Srbi također – još odlaze iz BiH u bijeli svijet. Pod HDZ-om, ni u etnički očišćenim krajevima više nema života ni u miru. Kao ni u RH, ako nisi pripadnikom uhljebničke armije licemjera, demagoga, lažnih branitelja/invalida/vjernika koji dnevno bar nekoliko puta „domoljubno“ ne vrište u javni prostor „volim Hrvatsku i Hrvate“. Za čije babe zdravlje? Što itko ima od toga?

Hrvatski narod i u BiH i u RH nije dobio ništa, a izgubio je jako puno. Među inim, najveću blagodat: izgubio je komšije i susjede s kojima je stoljećima dijelio dobro i zlo, zajedničku povijesnu sudbinu. No, besprimjerno se pljačkom i ratnoprofiterskim pogodovanjem u sprezi s politikom obogatio uzak sloj političkih, vojnih i logističkih vođa. Danas najbogatijih Hrvata ne europskom Jugoistoku. Možda i šire. Mantra o nacionalnoj neravnopravnosti Hrvata „u svakoj Jugoslaviji“, ugroženosti od Srba i Bošnjaka, pravoslavlja i islama, jugoslavenstva, komunizma i ateizma, etc. budalaštine su koje ne puše ni jaslička djeca. Posijano zlo ne dopušta ni danas – kad se zbog Čovićevog izbornog debakla sva službena Hrvatska u HDZ-ovom aranžmanu dignula protiv BiH – da bosanski lonac prijeđe u normalnu fazu vrenja. Bez provokacija i novih napetosti među dvjema balkanskim susjedama. Da je, primjerice, međunarodna zajednica priznala, kao što nije, isti status etnički očišćenoj od Srba i Bošnjaka HZ/HR Herceg-Bosni kao jednako etnički čistoj Republici Srpskoj, je li, b-h bi Hrvatima danas cvjetale ruže, množili bi se barem kao janjevački sunarodnjaci, blagovali slobodu, duhovna i materijalna dobra svake vrsti, bajna bi im se budućnost nudila na dlanu, etc.? Sic transit. 

Luciferovi apartmani

Budući da međunarodni gazde cjelovite BiH nisu imali razumijevanja ni sluha za paradržavnu tvorevinu tzv. HZ/HR Herceg-Bosnu te anuliranje udruženog zločinačkog pothvata (službena haaška inkriminacija) ni progledati kroz prste najvažnijim političkim i vojnim b-h poslovođama velikodržavotvorne politike tada HDZ-ovog službenog Zagreba, Washingtonski i Daytonski sporazumi skrojeni su kako su skrojeni. Tako da ni jedan od trojice tadašnjih gospodara života i smrti par milijuna Srba, Hrvata, Bošnjaka i inih –  Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović – nije mogao biti zadovoljan. Njih su trojica na vrijeme zbrisali u predvorje ureda sv. Petra igrati preferans, dok čekaju smještaj u nekom od Luciferovih apartmana, a svojim su sunarodnjacima ostavili čistiti nered u kojem moraju liječiti migrenu. A kako to nasljednici rade? Traljavo. Zapravo nikako, nered čine još gorim i zazornijim. Beograd via Banja Luka, a Zagreb via Mostar i Široki glumataju daltoniste, što bauljaju i mrgodno nasrću jedni na druge. U korist štete vlastitih naroda.

Ni Bošnjaci ne ostaju dužni svojim političko-ideološkim slijepcima, koji usred velebne sarajevske Zetre svršavaju maloumnim ulizništvom – da čovjek ne povjeruje – turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu koji je došao baš u Sarajevu voditi svoju predsjedničku kampanju. Sic transit. „Erdoğane, sinko, vi se pobrinite za ovo područje“, citirao je turski predsjednik navodne riječi karizmatičnog Bošnjaka Alije Izetbegovića iz ratnog uragana u svojoj zemlji, a Izetbegović mlađi, Alijin sin Bakir, još Čovićev supredsjedatelj u Predsjedništvu BiH, dao si je oduška: „Drago mi je vidjeti izmiješane zastave Turske i BiH. Dugo smo mi zajedno, i dobro smo živjeli zajedno i dobro smo se borili zajedno. Bošnjaci su zadnji put na Çanakkaleu (Galipolje) branili Tursku kao svoju domovinu, a ako nas je povijest razdvojila, sudbina nam je opet bila slična. Turke i Bošnjake pokušavali su odvojiti od njihove vjere, identiteta i ponosa, no svakih stotinu godina Bog pošalje nekog čovjeka koji će narodu vratiti vjeru, a kad ga pošalje, onda mu i pomogne, a kad mu pomogne, nitko ga ne može pobijediti. Takav Božji izaslanik na zemlji bio je u slučaju Bošnjaka i BiH moj otac Alija, a u slučaju Turske i Turaka upravo Erdoğan. Vi imate čovjeka kojega vam je Bog poslao, a ime mu je Recep Tayyip Erdoğan.“

Foto AP

Kad su Hrvati posrijedi, otvoreno miješanje jedne u unutarnje stvari druge suverene države nastavilo se drugim, tzv. trećeentitetskim sredstvima nakon iznuđenog rata Srba protiv Hrvata i Bošnjaka, pa Hrvata protiv Srba i Bošnjaka i Bošnjaka protiv Hrvata i Srba. Cilj je bio razbiti i podijeliti Titovu „umjetnu tvorevinu“ BiH. S tim da – kad se Srbi i Hrvati raskusuraju kako se vožd Slobo i vrhovnik Franjo dogovore – Aliji i „njegovim Balijama“ možebitno će ostati ficlek „džamahirije“ oko Tuzle. Nema veze, je li, što je Bošnjaka po broju kao Srba i Hrvata zajedno? Remetilački su faktor, čulo se i sa srpske i s hrvatske strane bojišnice. Bolna muslimanska špranja u kršćanskom tkivu? Hrvatska podokničarska, iz preporodnog doba, da svaka ptica svomu jatu leti – u srpskoj istoznačnici sažeta čak u povijesnoj heraldici s četiri ocila – nije išla pod kapu međunarodnoj zajednici te se dogodilo što i jest: Washingtonskim i Daytonskim sporazumom zaustavilo se ratno krvoproliće, razaranja i ohladilo samozvane nacionalno-vjerske mesije, ali se nije dopustilo raskrojiti BiH po velikoetničkom arku. Privremeno je trodjelno federalizirati, pa čim se ukaže prva povoljna prilika – ćao, đaci. Neki velikoetnički, separatistički mentaliteti još nisu odustali od traganja za tom prilikom, mimikrijski se uvlačeći u svaku promjenu međunarodnih okolnosti.

Svojedobno je posljednji rotirajući predsjednik bivšeg Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić prepričavao svoj razgovor u Beogradu sa srbijanskim članom tog tijela već umiruće bivše države Borisavom Jovićem  o razlozima pobune dijela Srba u Hrvatskoj i ulozi Srbije/Slobodana Miloševića. „Nas ne zanimaju Srbi u Hrvatskoj“, navodno mu je odgovorio. „Činite s njima što vas je volja, nas, Srbiju zanima BiH.“ Gdje su Srbi Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ekipe, doduše, za zelenim stolom dobili znatno manje od onog što su prisvojili oružjem, a peterostruko ih je više nego Hrvata i Bošnjaka zajedno na kraju dana skončalo u Sheveningenu i sankcionirano u Haaškom tribunalu. Bošnjaci se brojem svojih sankcioniranih zločinaca ne uspoređuju sa Srbima i Hrvatima, Srbi pak nešto muljaju i uopće ne priznaju svoju krivnju – nedajbože krimen službenog tada Beograda Slobodana Miloševića i zapovjedne strukture JNA – a Hrvati i u BiH i u RH ne prestaju jadikovati da su najgore prošli s međunarodnim pravosuđem, a „najmanje su krivi za rat“.

foto The Associated Press

Iz tih, pak, činjenica nikakve pouke nije izvukao Milorad Dodik, koji se ne libi osobno osramotiti izjavom: „Više volim Srbiju, nego BiH“. A ne samo što je član Predsjedništva zemlje koju ne voli nego je i rođen u BiH (Laktaši, 1959.) te po djedu Tomi Dodigu iz sela Studenih Vrila nedaleko od Tomislavgrada navodno – Hrvat. Prema istraživanjima novinara Slobodne Dalmacije Petra Miloša, djed Tomo je bio žandar u Kraljevini Jugoslaviji, dosta se selio, oženio Crnogorkom, a hrvatsko prezime Dodig je promijenio je u srpsko Dodik te s katoličanstva prešao na pravoslavlje. Dragan Čović, veliki istomišljenik i sve bolji prijatelj Milorada Dodika nikad se nije baš tako izjasnio u javnosti, ali se po političkom ponašanju i pedigreu od 1990. godine dade pretpostaviti da i on više voli Hrvatsku nego BiH. I on je rođen u BiH (Mostar, 1956.) i, za razliku od Dodika, samo malo više farba tunele hinjenim europejstvom i neuvjerljivim frazama o „jedinstvenoj državi BiH u kojoj će Hrvati biti ravnopravni s ostala dva konstitutivna naroda“. Dakako, samo ako ga vode on i HDZ. Inače ne, jer ni jedan drugi Hrvat iz BiH i hrvatska stranka toga nisu dostojni. Ni Željko Komšić.

Kad Čović spomene jedinstvo BiH, čvršće stisne figu u džepu. Da nije tako, ne bi za svog mandata člana Predsjedništva BiH, znakovito, preselio svoj ured iz Sarajeva u Mostar – što njegov nasljednik Željko Komšić ukida, kao svoj prvi potez u drugom mandatu na istoj poziciji – niti bi prošlog kolovoza sudjelovao u pompoznom komemoriranju 25. obljetnice osnutka tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne. Na kojem se pompoznom skupu u Mostaru okupila još nepozatvarana ili već puštena na slobodu politička i vojna „krema“ aktera te međunarodno poništene tvorevine. HDZ-ov je službeni Zagreb, znakovito, na način da se ne kompromitira pred međunarodnom zajednicom, poslao izaslanike. Predsjednica RH generalnog konzula u Mostaru Marka Babića, a Markov trg Zvonka Milasa, državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH (kazao je da nazoči u svoje ime), te saborskog zastupnika dijaspore Božu Ljubića (glavni govornik na svečanoj akademiji). Babić i Ljubić nisu objasnili razloge svog postupka.

Haaški pravorijek

„Franjo Tuđman iskreno je vjerovao da je podjela BiH najbolje rješenje“, pisao je ugledni povjesničar i diplomat Ivo Goldstein u tjedniku Globusu. „Teško je kalkulirati po obrascu ‘što bi bilo kad bi bilo’, ali, da on nije nametnuo Herceg-Bosnu, posve je jasno da bi antimiloševićevska opozicija bila puno jača, da bi agresija na BiH, suočena s bošnjačko-hrvatskom koalicijom, bila slabija, pa bi i zlo posljedično bilo manje. Potkraj 2017. Haški je tribunal potvrdio u drugom stupnju zaključak da su prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i drugi hrvatski vođe imali cilj osnovati hrvatski entitet koji bi omogućio ujedinjenje Hrvata (analogno Miloševićevoj psihopatiji ‘svi Srbi u jednoj državi’, op. a.). Oni koji brane Tuđmanovu politiku prema BiH uvijek su bili u manjini, njihovi su argumenti neuvjerljivi. Svima bi bilo bolje kad bi se slavljenici iz Mostara (lanjska proslava 23. obljetnice Herceg-Bosne, op. a.) suočili s povijesnom istinom, a ne da pričaju priče sebi i drugima.“

Nažalost, ništa od toga: tvrdoglavost je i dalje kurentna roba. Tuđman-Šuškov velikohrvatski duh pod smežuranim smokvinim listom tzv. trećeg, hrvatskog entiteta i time BiH na europskom putu? Kontra Komšića koji, pak, kontra tom duhu, idejom o građanskoj, jedinstvenoj državi BiH nije na europskom putu zato, što njegov europski put ne podržava HDZ-ova vlast u RH, pa ne smiju ni Čović sa svim trećeentitetcima oko sebe? Makar se trenutna vlast u RH ne uspijeva sama sa sobom dogovoriti je li na europskom ili, pak, na američkom, Trumpovom putu, mađarskom Viktora Orbana, ili vrag će znati kojem „europskom“ putu… Što mu dođe isto sranje u drugom pakiranju, jer o budućnosti BiH neće odlučivati ni Zagreb, ni Mostar, ni Beograd niti Sarajevo, kao što nikad u povijesti nisu odlučivali o toj zemlji. Petljali se jesu, prtljali i palamudili, ali – ništa više.

Da je međunarodna zajednica željela HDZ da u ime b-h Hrvata, ali i neprežaljenih/nenapuštenih velikohrvatskih fatamorgana trećinski su-vlada disfunkcionalnom državom BiH, poslovođa bi zagrebačkih ZNA SE suflera i interesa Dragan Čović bez većih problema dobio drugi mandat u tročlanom Predsjedništvu države dvaju entiteta i triju suverenih naroda. No, uvjerljivo je izvisio, a sve po važećem Izbornom zakonu i pravilima, koji nisu promijenjeni u Čovićevu korist. Preventivno. Uza svu sinkroniziranu političku dreku iz Mostara, Širokog i Zagreba, uključivo Katoličku crkvu u liku kardinala i nadbiskupa vrhbosanskog Vinka Puljića te trećeentitetsku logistiku svake vrsti i čak i neskrivenu potporu neupitnog separatističkog šerifa Republike Srpske Milorada Dodika. Međunarodna je zajednica – a to će reći veliki igrači, vlasnici sudbine BiH u Bruxellesu, Washingtonu, Moskvi, Ankari, etc., uz fikusno statiranje Srbije i RH po daytonskoj formuli za jamstvo – dopustila je da Željko Komšić, šef nevelike Demokratske fronte, s 53 posto ili blizu 200.000 glasova na izborima 7. listopada drugi put zasjedne u Predsjedništvo BiH kao hrvatska sastavnica državne vlasti.

Valjda najomraženiji Hrvat na hrvatskoj nacionalističkoj desnici u BiH i RH, kažu, osvojio je vlast „bošnjačkim glasovima, preglasavanjem“; Hrvata je  triput manje nego Bošnjaka, pa… Rezultat očekivan. Na užas obaju HDZ-ovih filijala u BiH (HDZ BiH i HDZ 1990), središnjice u Zagrebu i trenutne državne vlasti u RH, također presudno u HDZ-ovim rukama. Na „domoljubni“ užas i svih što egzistencijalno ili poslovno ovise o tomu da baš denver plava ZNA SE političko-ideološka opcija drži ključne poluge upravljanja mehanizmima vlasti i moći. Korupciji, klijentelizmu, nepotizmu i kojekakvim besprizornim ili čisto kriminalnim aktivnostima nikomu ne pada na um podrezati krila.

Vuk i tri praščića

Sada više nema natrag, Željko Komšić je upravo drugi put prisegnuo kao član Predsjedništva BiH u ime konstitutivnog hrvatskog naroda, ali to HDZ-ovim političarima i istomišljenicima u objema državama nije razlog da obustave sve to poslijeizborno prekomjerno granatiranje i dramatiziranje trenutnih i možda buduće odnose RH i BiH. Suštinski, ne priznaju izbornu volju birača i važeće zakonodavstvo u BiH. Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, koja se znala zamjérati službenom Sarajevu i osobito Bošnjacima, krajnje neukusnim izjavama o terorističkoj prijetnji islamističkih fundamentalista iz BiH Hrvatskoj i Europi, negativno je primila Komšićev izbor, ohrabrivala bunt u Hercegovini i diplomatski alarmirala europske i američke političare zbog dramatičnog pogoršanja položaja Hrvata u toj zemlji. To da Željko Komšić nije legitiman hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH, jer nije izabran voljom hrvatskog naroda, gotovo istim riječima, daje znati europskom mainstreamu i premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković, gdje god stigne i kad god stigne. I to nije dobro. Ni za koga.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Bošnjački su politički predstavnici, osobito prošle dvije godine, oštro reagirali na „miješanje službenog Zagreba u unutarnje odnose susjedne države, pod izgovorom brige za Hrvate“. Predsjednica i premijer RH napadno su izbjegli Sarajevo svaki put kad su posjećivali Mostar/Široko Brijeg, a Dragan Čović, iako član Predsjedništva BiH, koji bi trebao biti svjestan svoje odgovornosti na dužnosti što ju je obnašao, više je boravio u RH nego u svojoj državi. Muvao se s hadezeovcima ne samo na njihovim skupovima, nego čak po provinciji, bio na folklornim smotrama, na priredbama HTV-ovog putujućeg cirkusa „Lijepom našom“ Branka Uvodića i uvijek istih estradnjaka, „dragih prijatelja“, po Vukovaru, etc. Koga vraga je i što imao svako malo tražiti po RH, u kojem svojstvu, što on znači hrvatskim građanima…? Ama baš ništa.

Hrvatski gordijski čvor u BiH, ako uopće jest čvor, presijeca se samo u Sarajevu, dobronamjerno i sporazumno sa svim važnim akterima u toj državi, po važećim zakonima i poštujući međunarodne uzuse, ne u Zagrebu i kolateralno – u Mostaru. Da je pameti, kao što nije, sjeli bi ljudi negdje na kahvu, pa se dogovorili. Nije ni taj Željko Komšić neki bauk, a politička akrobatika ima svoje zašto i zato, pa… Neki bi to zadrti ironičar sažeo u parafrazu dječje priče o vuku i tri praščića: „Tko se boji Komšića još/ tri za groš, tri za groš./ Komšića se ne bojim ja, tra-la-la-la-la“. I, vuk sit, praščići na broju, a tamo – mirna Bosna. I Hercegovina.

The post Ruski rulet s hrvatskim interesima u BiH appeared first on Tacno.net.

Foto: Dragan Matic CROPIX

Vrag će znati je li slučajno ili ne, tek, predsjednica je Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Nataša Novaković počela trenirati strogoću na HDZ-ovim uzdanicama, što je kulminiralo ovih dana odlukom tog navodno neovisnog saborskog tijela da su bivša potpredsjednica vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić i također vladin potpredsjednik i ministar financija Zdravko Marić „povrijedili načelo obnašanja javne dužnosti u slučaju Agrokor“. I ona i on su dokazano uhvaćeni u laži glede i u svezi niza netransparentnih okolnosti. Od pisanja tzv. lex Agrokora i okupljanja skupine Borg do angažiranja tzv. strvinarskih fondova i izvlačenja iz koncerna ogromnih svota novca. Drugi ili treći put već oporba je na nogama zbog Marića, kojega premijer Andrej Plenković brani iz petnih žila i svim svojim verbalnim kapacitetom 

Marijan Vogrinec

Jedna od valjda najsmješnijih floskula u hrvatskom političkom prostoru zadnjih dana je upravo ona o (ne)postojanju tzv. sukoba interesa ljudi na istaknutim javnim dužnostima, uključujući predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, premijera Andreja Plenkovića, ministre, etc. Ti bi državni dužnosnici morali u tom smislu biti čisti kao izvorska voda, transparentni i vjerodostojni na svakom svom koraku ne samo što je to prvi i najvažniji uvjet za obnašanje takve dužnosti već i stoga što im za vratom diše strog parlamentarni Big Brother – Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. To je navodno neovisno tijelo – pod predsjedanjem nepotkupljive, uspješne pravnice Dalije Orešković – presudilo 2016. godine političkoj karijeri redikuloznog  šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, otpravivši ga s javne scene u ideološku ropotarnicu. Prozvalo je i predsjednicu Grabar-Kitarović da položi račune poreznim obveznicima za svoje desetodnevno, tajnovito novogodišnje putovanje 2016./2017. u SAD, na koje je vodila i predstojnicu Ureda predsjednice RH Nataliju Hmelinu, pa imalo na tapetu premijera Plenkovića zbog nekoliko prijava za sukob interesa (npr. zapošljavanja sestrične, šogora, kuma… na unosnim mjestima u RH i inozemstvu) i niza drugih osoba jačeg političkog kalibra u poziciji i opoziciji.

Naravno da to ovima nije išlo pod kapu, jer sebe drže nedodirljivima, vlašću koja se ne propituje. „Neka se Povjerenstvo drži svojih ovlasti i bavi temama zbog kojih je i osnovano“, žestila se Grabar-Kitarović i nije se ni do danas udostojila odgovoriti na sasvim razumljivu i opravdanu prozivku: što je radila u SAD-u toliko dana, potrošila velik novac, nije se sastala ni s kim važnim uoči smjene administracije u Bijeloj kući, a njezino puko naslikavanje pored ograde tog zdanja mediji su grohotom ismijali. Ni premijer Plenković nije ostao dužan jezikove juhe „nadobudnoj“ Orešković, iako mu je većinom progledala kroz prste, kao nedugo potom ni HDZ-ova trgovačko-uhljebnička većina u parlamentu. Vrlo  uspješnoj – po općoj ocjeni svih u Hrvatskom saboru – predsjednici Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Daliji Orešković nije produljen mandat. Zapravo je smijenjena. Na njezino je mjesto izabrana dotadašnja joj zamjenica u Povjerenstvu Nataša Novaković, navodno bliska prijateljica Plenkovićevog savjetnika za medije/PR, s kojim se ubrzo razišao.

Sukob interesa? Ma, dajte…

Vrag će znati je li slučajno ili ne, tek, predsjednica je Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Nataša Novaković počela trenirati strogoću na HDZ-ovim uzdanicama, što je kulminiralo ovih dana odlukom tog navodno neovisnog saborskog tijela da su bivša potpredsjednica vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić i također vladin potpredsjednik i ministar financija Zdravko Marić „povrijedili načelo obnašanja javne dužnosti u slučaju Agrokor“. I ona i on su dokazano uhvaćeni u laži glede i u svezi niza netransparentnih okolnosti. Od pisanja tzv. lex Agrokora i okupljanja skupine Borg do angažiranja tzv. strvinarskih fondova i izvlačenja iz koncerna ogromnih svota novca. Drugi ili treći put već oporba je na nogama zbog Marića, kojega premijer Andrej Plenković brani iz petnih žila i svim svojim verbalnim kapacitetom, a ovaj pak, ljutit kao ris, najavljuje da će obraniti svoju čast i osporiti pravorijek Povjerenstva. Izjavio je da kani „poduzeti odgovarajuće pravne radnje“. Ma što to značilo. A znači da je cijeli HDZ-ov vrh u državnoj strukturi stao iza Zdravka Marića, jer to su „pouzdani“ ljudi što misle „svojim glavama“ tako da – kud’ premijer i šef denver plave ZNA SE opcije okom, oni smjesta skokom. Gromoglasno vičući: „Drž’te lopova!“ Sukob interesa? Ma, dajte…

„To je sve malo konfuzno“, pobrzao se izjasniti medijima pred Banskim dvorima, pa baš ministar uprave Lovro Kuščević, koji bi morao bolje od ikog razumjeti važnost upravnog postupka i smisao djelovanja Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, „ali je bitno da tu nema kaznenog djela, da je postupak vođen transparentno (u slučaju Agrokor, op. a.) i da su spašene tisuće radnih mjesta..Povjerenstvo je jasno reklo da nema ni natruha političke odgovornosti, a DORH je jasno rekao da nema kaznenog djela.“ Budući da su ga novinari prizemljili tvrdnjom da kršenje načela javnog djelovanja znači političku neodgovornost, Kušćević je bubnuo nešto o čemu bi vrijedilo priupitali je li uopće zreo za svoju dužnost. „To što je reklo Povjerenstvo“, kazao je, „nije Sveto pismo. Čuli smo da će se kolega Marić žaliti, pa onda možemo razgovarati ako drugi stupanj, a zna se da je to Upravni sud (kojim također upravlja HDZ, op. a.), odluči da nije bilo povreda. Indikativno, prethodno je i premijer bagatelizirao značenje i ulogu Povjerenstva tvrdnjom da njegove odluke ne podrazumijevaju nikakve ozbiljne sankcije. Ako je tako, zašto Povjerenstvo uopće postoji? Samo radi privida demokracije? Da vadi prljavo rublje samo političkoj oporbi?

Kuševićeva budalasta objašnjenja još su budalastija kad se pojmi da netko na poziciji ministra uprave može biti ove pameti i neodgovornosti: nisam pročitao objašnjenje odluke Povjerenstva, ali podržavam ministra Zdravka Marića. Podržava kolegu, jer  ga valjda smatra nedužnim, a nema pojma zašto mu saborsko tijelo stavlja na teret povredu načela obnašanja javne dužnosti. Znâ Lovro Kušević da Marić nije kriv, a nema objašnjenja – kako/zašto to znâ, ili jednostavno ne poštuje Povjerenstvo za odlučivnje o sukobu interesa. Državnu instituciju. A državni je dužnosnik, kojeg porezni obveznici (pre)masno plaćaju da bi se bahatio ili jednostavno pravio grbav. Teško je reći što je gore od toga dvoga. Ili pak prejudicira neke stvari budući da nije slučajno da je HDZ-ova vlast, s premijerom Plenkovićem na čelu, namjerila izraditi novi zakon o sprječavanju sukoba interesa koji bi, najavljeno je, trebao biti gotov početkom 2019. godine. U njemu će se naći i nekima sporno Povjerenstvo. Hoće li mu ovi s „optuženičke klupe“ za sukob interesa, sada u prilici krojiti zakone, podrezati krila? Gotovo je nevjerojatno da će mu proširiti i produbiti ovlasti.

Na redu su Plenković i Petrov

To  nisu jedine enigme vladinog zauzeća u izrazito koruptivno ruzinavom društvu RH, pa Kuševićevi odgovori novinarima zapravo ništa ne govore, kamoli preciziraju ili pojašnjavaju: „Zakon će biti dobar i transparentan te će ostvariti cilj i svrhu da se u djelovanju lokalnih i državnih dužnosnika jasno utvrdi razlika između javnih i privatnih interesa“. Nataša Novaković je, gostujući u Dnevniku Nove TV, pojasnila Marićev krimen: „On nije bio u sukobu interesa, međutim, došlo je na razini načela do povrede Zakona o sprječavanju sukoba interesa. On nije uhvaćen s prstima u pekmezu. Radio je u Agrokoru i još je Povjerenstvo u  prethodnom sazivu utvrdilo da nema sukoba interesa kod pokretanja postupka budući da Zdravko Marić nema pravo vratiti se na radno mjesto u Agrokoru, nema rodbinske veze niti ima dionice u Agrokoru. Međutim, sam je rekao da će se izuzeti iz svih radnji koje se tiču Agrokora. Kako su informacije curile u određenim vremenskim razmacima, nakon što smo donijeli raniju odluku da nije povrijedio načela, došlo je do nekih novih momenata, novih informacija – to je sastanak 19. veljače 2017. godine, kao i čitav niz sastanaka i predlaganja osoba u tu tzv. skupinu Borg, dakle, direktno sudjelovanje.

Pritom bih podsjetila da su neke nahveće odluke Povjerenstva u bivšem sazivu zapravo bile bez kazne, bez sankcija, pa tako i predmet koji je vođen protiv predsjednice Repubike Kolinde Grabar-Kitarović, a isto tako i onaj protiv Tomislava Karamarka. Dakle, ni u jednom predmetu nije bilo kazne kao takve, međutim, to ni nije naša funkcija. Protiv šefa Mosta Bože Petrova i premijera Andreja Plenkovića su pokrenuti postupci prije dva mjeseca i bit će na redu za očitovanje početkom sljedeće godine. Mi u svakom predmetu u kojem se meritorno odlučuje pozivamo stranku da dođe. Mislimo da je dobro da stranka dođe, da objasni neka svoja stajališta, da možda kaže da smo mi nešto protumačili. Pozivamo svaku stranku da dođe, pa ćemo tako pozvati i premijera Plenkovića. Ako hoće, odazvat će se, ako ne – neće. Ne znam bi li mu bilo korisno ili ne, ali u svakom slučaju može doći“.

Predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa nije preskočila ni pitanje svoje smjene, odnosno smjene cijelog sastava navodno neovisnog saborskog tijela kojem je na čelu. Je li to realna mogućnost? Možda se zato i pripremaju novi zakonski paragrafi, to tako ekspresno. Već za mjesec-dva? „U prijelazne završne odredbe stavi se odredba da s novim zakonom ide i novo povjerenstvo, i to je to“, kaže Nataša Novaković. „Ali mi smo spremni na sve.“ Ni to ministru Lovri Kuševiću nije dobro sjelo, pa je pobrzao baciti kost javnosti. „Glavne promjene novog Zakona o sprječavanju sukoba interesa su te da se poboljša rad Povjerenstva i podigne razina transparentnosti rada lokalnih i državnih dužnosnika“, prenijela je Hina njegove riječi uoči vladine sjednice u Karlovcu. „Odbacujem nagađanja da postoji mogućnost smjene sadašnjih članova Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Naprotiv, želimo da Povjerenstvo bude još jače, da ima kvalitetniji zakonski okvir kako bi preveniralo i spriječilo potencijalni sukob interesa nekog dužnosnika.“

E sad, vrijeme će uskoro pokazati je li govorio istinu i što će predložiti vladi njegovi „pametni ljudi u Ministarstvu, ljudi koji su članovi radne skupine, koji će iznaći model da to bude tako“. Izlanuo se da će se u novim paragrafima naći i tzv. period hlađenja, „da dužnosnik neko vrijeme nakon obnašaanja dužnosti ne smije obavljati određene dužnosti u drugim upravama, ali će ovaj put taj period biti kategoriziran na bolji i pravedniji način“. Kakav način? „To ćemo vidjeti kad zakon ugleda svjetlo dana.“ Živi bili, pa vidjeli, bude li uopće imali čegagod za vidjeti.

Hina je izvijestila s konferencije za novinare skupine prolijevih političkih stranaka tzv. Amsterdamske koalicije (udružili se na sastanku u Amsterdamu, pa otuda i naziv koalicije) – GLAS, IDS, HSS i vjerojatno uskoro HSU – vrlo negativno izrazila o daljnjem statusu vladina potpredsjednika i ministra vanjskih poslova Zdravka Marića samo dan nakon negativne odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. „Marić se mora zahvaliti na dužnosti u vladi i otići“, sažela je čelnica GLAS-a Anka Mrak-Taritaš zaključak tog dijela parlamentarne oporbe. „No, vrlo je bitno i donijeti novi zakon koji regulira sukob interesa, ali ne onako kako to želi ministar Kuščević. To je povjerenstvo odlučivalo u drugom pokušaju. Kad radite posao, onda recite zašto ste ga odradili, ako ste pisali zakon, recite da jeste i zašto ste to napravili. Što se tiče Marića, već se jednom u Hrvatskom saboru odlučivalo o povjerenju ministru financija i rezultat je bio 75 glasova za njegov ostanak i 75 glasova protiv. To je pokazalo što mislimo o njemu. Već se nagađa da ministar ide iz vlade od Nove godine te da je već pokazao da ima rezervirano radno mjesto.“

„Odlazim, ako sam kriv“

No, šef HDZ-ovog saborskog Kluba zastupnika Branko Bačić ironizira novu oporbenu akciju za uklanjanje državnog blagajnika Marića: „Što se babi htilo, to se babi snilo“. I naravno, premijeru Plenkoviću ni ovaj put ne pada na um bilo čime i bilo kako nauditi ministru Mariću. Ponajmanje zbog još jedne afere kojom je okončan prošli tjedan: Marićeva sestra Ljiljana Orlovac imenovana je novom direktoricom Sektora za superviziju osiguranja u iznimno važnoj državnoj agenciji HANFA-i koja, među inim istražuje je li bilo trgovanja povlaštenim informacijama u razdoblju dok se pisalo tzv. lex Agrokor. A njezin brat je u to vrijeme bio vladin potpredsjednik, ministar financija i premijerova desna ruka, izravan suradnik Martine Dalić koja je dugo muljala, a potom bila prisiljena priznati – „ja sam pisala lex Agrokor“. Lažno priznanje? Da se sakriju velike ribe i alfa krivci? Pokazat će vrijeme.

„Ako je utvrđeno, utvrdi se i potvrdi da sam bilo gdje napravio nešto krivo, suprotno propisima, isti čas sam spreman odstupiti“, ljutito je reagirao Zadravko Marić. „Moja sestra je 1995. godine bila direktorica u Adriatic osiguranju, koje je postalo Allianz. Godine 2010. je došla u HANFA-u na mjesto zamjenice pozicije na koju je došla sada. Ovo je mjesto direktorice, nije mjesto u Upravnom vijeću ni čelnih ljudi, ovo je mjesto ispod toga. Meni su mnogi ljudi sugerirali da nju predložim u Upravno vijeće HANFA-e, jer je svim svojim kvalifikacijama odgovarala za to mjesto, ali ja sam ipak želio zaštititi i nju i sebe i nisam je htio predložiti. Pogledajte sve kvalifikacije, počev od mojih, do njezinih. Ja nema tu što sakrivati, to je moja sestra, moja obitelj, koja mi je najveća svetinja. Ako je to razlog da ja sutra moram otići s mjesta ministra financija, ja ću taj čas otići. Ako vi stvorite pritisak oko toga (novinari, op. a.), ja ću otići, ako sam se o nešto ogriješio.“

Premijer Andrej Plenković i o tom se slučaju izjasnio otvoreno i nedvosmisleno: „Napredovanje sestre ministra Marića u HANFA-i nije sporno“. A zašto bi baš to unosno u svakom smislu uhljebljivanje uz obilne/sigurne državne jasle bilo sporno, kad nije sporno istovrsno uhljebljivanje Plenkovićeve sestrišne, šogora, kum…, brata Svetimira ministra Gorana Marića, brata Tonka ministrice Nine Obuljen-Koržinek, etc.? Rodbina, svojta i prijatelji naprijed, ostali stoj, pa – trkom u Njemačku, Irsku, Švedsku, Kanadu…, gdje god za pošten rad ima poštenog kruha.

„Oni u Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa ne znaju bi li piškili ili bi kakili“, tvrdi predsjednik HSS-a Krešo Beljak. „Ako su Marić i Dalić bili u sukobu interesa, onda su to trebali reći, pa to povlači političke posljedice kao što je ostavka, ali i iuključivnje DORH-a u cijelu priču. „Problem države je taj, što institucije nisu neovisne, pa imamo ovako mlake odluke umjesto da se jasno reklo da su Marić i Dalić bili u sukobu interesa.“ Portal televizije N1 Hrvatska proveo je anketu među građanima u kojoj se 50,55 posto izjasnilo da treba, a 49,45 posto da ne treba tako da i ta činjenica dosta govori o stanju zdravlja u aktualnom hrvatskom društvu.

The post Sveto pismo evanđelista iz Banskih dvora appeared first on Tacno.net.

Foto: journal

Licemjerje na djelu, s koje god da se strane pogleda. Od crkvenog oltara i sakristije u kojoj napaljeni „pastir“ slini nad ministrantima i drpa djevojčice do javne medijske kuće HRT-a sa samoukim HDZ-ovim uhljebima te saborske govornice. Pretvorene napokon u cirkus nad cirkusima, u kojem nedostaje samo još ping-pong kutijama suzavca kao u Prištini, šaketanje kao u Madridu i Rumunjskoj te bombaško-revolveraško uvjeravanje neistomišljenika kao u Belfastu… No, kakvi zastupnički umovi imaju pristup „Visokom domu“ i kakvih strasti ih nije sram, svašta je moguće. Ništa nije isključeno 

Marijan Vogrinec

Ako za ikoga još novohrvatski „osviještenog“ u RH vrijedi stara krilatica „Bog i Hrvati“ – starčevićansko-pravaški plagijat francuske „Bog i sloboda“ (Felicité Robert Lammenais: Dieu et liberté!) ili talijanske „Bog i narod“ (Giuseppe Mazzini: Dio e popolo!) – vrijedi za HRT-ovu jezično faličnu („nadovezala bih se“, etc.) Ljiljanu Vinković. Voditeljsko prenemaganje vjerom/katoličanstvom u vrlo gledanom tv-formatu „Dobro jutro, Hrvatska“ – ma koliko da je prigodno Bijedna Naša u induciranom adventskom transu, jer se narod nema čemu drugom radovati, pa… – prelazi granice dobra ukusa. Čak i za praktičnog vjernika, koji stabilnije stoji nogama na zemlji. Ne samo zato, što je HRT javni medij, time i pretplatničko vlasništvo (više od 1,4 milijarde kuna godišnje) svakovrsnih (ne)vjernika, a država ustavno sekularna, nego i stoga, što ono čega je previše – ni s kruhom ne valja.

„Nešto najljepše u ovo adventsko doba je slušati kršćanske duhovne pjesme“, kazala je suvoditeljica Ljiljana Vinković u najavi (13. prosinca) nastupa neke skupne anonimnih glazbenika, baš ničim posebnim zaslužne biti pripuštene gledateljima u dnevne boravke, ali… U svakom seoskom crkvenom zboru sva je sila takvih amatera, pa bi HRT istim kriterijem mogao ispuniti puni 24-satni program, bez kojekakvih reklama što nikog ne zanimaju, a svojim  agresivnim opetovanjem ljudima idu na živce.

„Nešto najljepše“ je jako glinemol-tvrdnja kad se generalizira, kad se plasira kao spoznaja o općem uvjerenju ili osjećaju. „Nešto najljepše“ je osobna stvar pojedinca, a suvoditeljica „Dobrog jutra, Hrvatska“ nije profesionalno pozvana ni kvalificirana govoriti u ime svih. Pojedinaca. Nije, da problem dotjeramo do apsurda, čak profesionalno pozvana u tim okolnostima, u javnoj emisiji javnog medija govoriti u svoje ime. Koga briga što je izvjesnoj Ljiljani Vinković ili pak izvjesnoj Janji Janjić – lijepo i najljepše!? Svaka čast dobu došašća/adventa u katoličkom svijetu kada se i kakve se duhovne pjesme pjevaju – među kojima je, istina, i lijepih, i kako komu najljepših, manje lijepih i sasvim ne-lijepih – ali zašto bi nekom nekršćanske vjere, agnostiku ili ateistu bilo „nešto najljepše u ovo adventsko doba slušati kršćanske duhovne pjesme“? Ili bi nekom katoliku baš moralo biti „najljepše“ slušati takve pjesme u izvedbi glazbenika pozvanih u „Dobro jutro, Hrvatska“?

Privatni ukus – javna stvar?

To „nešto najljepše“ profesionalno će pošten i izučen voditelj tv-emisije na javnom mediju – kakav HRT proklamativno jest, a dnevnom praksom nije – formulirati drugim riječima, objektivno, informacijski točno, neće kontaminirati svoj izričaj vlastitim vrjednosnim stajalištima ili sugestijama što „najljepše“ jest ili nije. Kaže mudar pûk da se o ukusima ne raspravlja, jer je glupo komentirati zašto (ni)je u redu da se nekom sviđa plava, nekom crna, a ne obratno, etc., ali jest velik problem kad se pokušava ukus pojedinca, vjera, političko uvjerenje ili što slično i različito nametnuti kao jedino ispravno. Odnosno držati to općenito prihvaćenim.

Biti katolikom, praktičnim vjernikom, poniziti se „pastirima“ kao smjeran pripadnik „stada“ stvar je osobnog uvjerenja i privatnog ponašanja u privatnom ozračju, protiv čega nitko normalan nema ništa. Ali ponašati se kao da je to prihvatljivo i poželjno u ustavno determiniranom (čl. 41., st. 1. Ustava RH) sekularnom prostoru sekularno determiniranog javnog medija puno je  – previše. Čak nepristojno i uvredljivo za građane, koji ne dijele to uvjerenje, a takvih je – sudeći po popisnoj statistici iz 2011. godine – barem 13,72 posto. I oni plaćaju 80 kuna obavezne mjesečne pretplate HRT-u iz koje, pak, pretplate dobivaju solidnu plaću i voditeljica Ljiljana Vinković i svi njezini urednici, koji su osmislili medijsku interpretaciju katoličkog adventa.

Zašto se na njih ne misli, ako već žive među nama? Iz istih heretičkih razloga zbog kojih su u programima HRT-a marginalno, tek prigodno zastupljeni sadržaji glede i u svezi drugih religija, odnosno kultura, života i rada narodnih manjina. Licemjerje jest naraslo do neba, pa se sustavno nastoji i medijski uvjeriti općinstvo kako Bijedna Naša nema niti treba imati bilo kakve pupčane veze s prethodnim 45-godišnjim razdobljem „komunističkog mraka“, u kojem je „vjera bila zabranjena“. Sic transit. Ateistički/agnostički sadržaji, koji su u bivšoj državi dominirali u odnosu na drastično podzastupljene religijske, sada su u javnim medijima, osobito na HRT-u, gurnuti ne samo na rub nego i preko ruba margine. Otuda i voditeljici Vinković „velika hrabrost“ prsiti se svojim katoličanstvom i vjerom u Boga i uredničko toleriranje te „velike hrabrosti“ kao nečeg normalnog i samorazumljivog.

Tim više, jer nije jedina u toj javnoj kući, koja valjda drži da si je time osigurala u Kraljevstvu nebeskom prvo mjesto, do samog i Oca i Sina i Duha svetog u Jednom, s desne strane. No, Vinković ipak još mora pojesti mnogo svojih slavonskih žgânācā da sustigne bogobojaznu zauzetost svog kolege Branka Uvodića, koji već ohoho godina vodi HTV-ov putujući cirkus „Lijepom našom“ i svaki put ga homilijarno – valjda ga je sam papa ovlastio!? – završava obraćanjem publici: „Neka vas dragi Bog blagoslovi“. Da se popišaš od smijeha i čuđenja. Kao i onom neuspješnom ministru uprave Lovri Kuščeviću, koji pozdravlja koga god susretne s „Hvaljen Isus i Marija“. Pa zašto, ljudi, niste pošli u sjemenište, prisegnuli na celibat i danas biste u nekoj župi lijepo bili na mjestu? Prigodno kostimirani i (prazno)vjerski predani svom poslanju, koje se ipak bitno razlikuje od svakog – svjetovnog.

Previše, ni s kruhom ne valja

Jer, ponašati se u javnom mediju/javnosti kao da su svi građani, „potrošači“ medijskih programa i sadržaja katolički vjernici i zauzeto prakticiraju svoju vjeru jednostavno nije korektno. Srećom, reći će meštri vjerskog preodgoja nacije, postoje daljinski upravljači, pa tko ne voli ponuđeno – neka izvoli… A ti što ne vole ono čega je previše, pa ni s kruhom ne valja, kazat će neka država uredi na svom monopolskom mediju HRT-u da religijsku indoktrinaciju plaćaju samo oni koji to žele konzumirati od jutra do mraka. I obnoć reprize. Povrh specijaliziranih oko 30 posto radijskih i tv-formata, koje izravno uređuje Katolička crkva, a HRT emitira primjereno sporazumu te javne kuće s Hrvatskom biskupskom konferencijom. Na štetu sekularnog društva.

HRT-ovoj djelatnici Ljiljani Vinković nije prvi put da gura pred tv-kamere neka svoja, privatna uvjerenja, simpatije i afinitete na koje privatno ima puno pravo, privatno, za tzv. kućnu ili uporabu među prijateljima, ali pred tv-kamerama javne televizije takvo ponašanje ne dolazi u obzir. Recimo, autoru ovih redaka – Hrvatu, odgojenom u katoličkoj obitelji duge obrtničke tradicije, polazniku crkvenog vjeronauka i ministrantu iz doba „komunističkog mraka“, kad je „vjera bila zabranjena“, uvjerenom ateistu, nakon brda pročitane teološke i ine literature, etc. – hvala na pitanju zašto, nije „nešto najljepše u ovo adventsko doba slušati kršćanske duhovne pjesme“. Tolerira ih i poštuje svakog tko to voli i odobrava. Međutim, život je nešto drugo i više, sadržajnije, vrjednije i općeljudski prihvatljivije od guslanja jednoteistih, već dvomilenijskih bajki, što ih poduzetnički hinjeno „bogobojazan“ Zapad, Crkva i tradicija omasovljenja praznovjerja učinkovito posljednjih godina pretvaraju u nezamislivo unosan business. Koji u fokusu betlehemske štalice, u zemlji bivšeg „komunističkog mraka“ obrće teške milijarde kuna.

Ništa bitno drukčije od starorimske prakse panem et circenses, kojoj se Juvenal narugao u svojim „Satirama“ (10, 80-81). Tek s nenormalno puno iluminacije, šarenog kiča svake vrsti, tamjana i svete vodice, gipsanih ovaca, magaraca, svetaca, etc., čega, recimo, uopće nije bilo u onoj betlehemskoj štalici, ali… Ljudska mašta čini svašta. Čuda. Suvoditeljica „Dobrog jutra, Hrvatska“ već je znala i prije dovesti u neugodnost i sebe (za to manje-više, mora paziti što će ljudi misliti o njoj i njezinoj profesionalnosti), i sugovornike i medijsku kuću, gdje joj prisilni pretplatnici daju kruh svagdanji. Kad se jednom također napadno zaigrala vjerskom euforijom, sugovornik joj je diskretno morao skrenuti pozornost na činjenicu da on – nije vjernik, pa… Malo crvenila u inače blijedom licu nije otjeralo neugodan dojam. Neočekivana neugodnost, pak, nije poslužila kao pouka. Šteta.

Na nesreću, Ljiljana Vinković nije jedina niti je među rijetkima u masi svih koje HRT gura u svoj radijski eter i pred tv-kamere ne bi li – primjereno društvenom trendu u Bijednoj Našoj posljednjih gotovo već tri desetljeća – misionarili vjeru, notornom praznovjerju udarali pečat „katoličke države“ budući da se 86,28 posto građana u popisu stanovništva 2011. godine izjasnilo katolicima. Crkva uzima taj podatak zdravo za gotovo te si – neslužbeno, ali ipak ignorirajući sekularnost proklamiranu Ustavom RH – uzurpira  puni legitimitet preodgajati društvo u duhu svojih dogmi. Ima u tom smislu vrlo dobro organiziranu mrežu svjetonazorskih „janjičara“, militanata u medijima, političkim strankama te kojekakvim pro life, obiteljskim, molitvenim, građanskim, narodnim i kako li se sve ne zovu „udrugama/inicijativama“ s masom zauzetih „volontera“, što se ne libe izravno napadati „mrski sekularizam“ i svjetovnu vlast Bijedne Naše. Na svaki način, koji drže učinkovitim. Referendumskim inicijativama, tužbama sudu navodno zbog „uvrede“ Boga i katoličkih vjernika (vigilaristi australskog doseljenika Vincenta Johna Batarela, proobiteljska Željka Markić, etc.), čak raznim prijetnjama, polemikama, agresivnom propagandom srednjovjekovlja na tzv. duhovnim obnovama i predbračnim savjetovanjima…

sh.wikipedia.org

Užas na entu, a političko-ideološki promiskuitetna vlast Bijedne Naše tolerira tu svjetonazorski kvarnu pošast. Baš kao što je zadnjeg dana uoči zimskog, jednomjesečnog i ničim zasluženog odmora, u petak 14. prosinca, odbila u parlamentu SDP-ovu interpelaciju o „vladinom nečinjenju“, ignoriranju javne uporabe okrvavljene ustaške krilatice „Za dom spremni“. Ne radi se o tomu da je HDZ-ova koalicijska saborska većina – čiji ključ drže trojica zastupnika hrvatskih Srba iz SDSS-a, stranke Milorada Pupovca, čijih sunarodnjaka su ustaše najviše poklali u doba tzv. NDH; više od 200.000, u konc-logorima i izvan njih – odbacila interpelaciju o državnom toleriranju proustaške zbílje u RH zato što i inače stopostotno odbija stotine SDP-ovih amandmana, već zato, jer se ne želi zamjeriti biračkom tijelu ekstremne desnice u Katoličkoj crkvi i političkim strankama.

To najbolje potvrđuje kukavički odnos premijera Andreja Plenkovića prema krvavoj ustaškoj/endehazijskoj prošlosti 1941.-1945. i vampirima te prošlosti danas, što „demokratski“, je li, zagađuju javni prostor šovinizmom, raspaljuju međunacionalnu nesnošljivost i ksenofobne strasti otkako su ojačali pokreti izbjeglica i migranata s Juga na Sjever, produbljuju razlike i sukobe u društvu. Premijer Plenkoviću treba (sic transit) posebno povjerenstvo – s akademikom Zvonkom Kusićem na čelu, sveučilišnim profesorom onkologije i nuklearne medicine – koje će mu kazati kako je završio Drugi svjetski rat na hrvatskom prostoru, jesu li pobijedili ustaše ili partizani i je li krilatica „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav (kako tvrdi povijesno neuka predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović) ili odiozan ustaški poziv na klanje ne-Hrvata.

Da je pitao Hasanbegovića i Prkačina?

Mogao je proći sa znatno manje sramote i više ušteđenog novca – makar za reprezentacijske kave, sokove i kiselu vodu na sastancima tzv. povjerenstva za bolju prošlost – da je o svom neznanju pitao samo dvojicu neprijeporno kompetentnih: Karamarkovog ministra kulture, povjesničara po struci Zlatka Hasanbegovića i umirovljenog generala HOS-a Antu Prkačina. Smjesta bi mu, bez okolišanja i patetičnih tirada skresali u bebu: „Za dom spremni“ je ustaški pozdrav; ustaše su nacionalni/moralni pobjednici u Drugom svjetskom ratu, borili su se za nezavisnu od Srba hrvatsku državu, a partizani su (po)ratni zločinci nad najboljim sinovima i kćerima hrvatskog naroda. I amen. Da ne bi bilo zabune, dohvatili bi se knjige „Elementi i metode komunističke gerile“ ustaškog pukovnika Ivana Stiera, djeda po ocu HDZ-ovog istaknutog političara Davora Ive Stiera, koji je odnedavno Plenkovićev ideološki oponent. Djed Stier, s medijski znane ratne fotografije u ustaškoj odori i njemačkim 12-kilogramskim šarcem na ramenu, 13. s jugoslavenske liste 1946. godine traženih za izručenje iz Argentine ratnih zločinaca, pisao je u toj knjizi – koju unuk Stier naziva vojnim priručnikom, korištenim 1970-ih godina u protugerilskoj borbi u Južnoj Americi – da su partizani bili „gori od ljudoždera“.

foto jutarnji list

Da, također, ne bude zabune o kakvim se „nacionalnim junacima“ radi, a ne valjda ustaškom šljamu koji objavljuje vlastita koljačka iskustva iz Crne legije i konc-logora Jasenovca, knjigu/priručnik ratnog zločinca Ivana Stiera tiskala je 1964. godine u Madridu nakladnička kuća (edicija „Drinine knjižnice“) ratnog zločinca Vjekoslava Maksa Luburića, izbjeglog i najzloglasnijeg zapovjednika najkrvavijeg na europskom Jugoistoku ustaškog konc-logora Jasenovca. Doduše, intimnom Stierovom prijatelju i drugu u zločinu protiv čovječnosti i zdravog razuma Luburiću ubrzo će Udba doći glave. Ivan Stier je umro nekažnjen. Tko normalan o četverogodišnjem krvavom, kolaboracionističkom režimu bolesnih koljača i njihovim dragovoljnim suradnicima može i danas imati kakve dvojbe? Nitko pri zdravoj pameti i s makar dva zrna povijesnog znanja o novijoj hrvatskoj i prošlosti zapadnog Balkana.

Dobro, nećemo reći da ovi sa znatno više od dva zrna povijesne istine, makar školske količine validnog znanja od prije 1990-ih godina, pohranjene u moždanim vijugama, ne znaju razlikovato povijesno dobro od povijesnog zla, ali jest upitno zašto pristaju gnjaviti se šumom kad imaju slobodu – drumom. Na istom je tragu enigma masovnog nagnuća religiji i praznovjerju, što je već poprimilo neslućene razmjere i karakteristično je za sva postkomunistička društva u Europi. Ako to uopće jest enigma, a ne urođena ljudska osobina, sklonost pomodnosti, oponašanju i osobnoj koristi: kud’ svi Turci, tud’ i ćelavi Mujo, smijulji se mudar pûk otkad je svijeta i vijeka.

Zašto bi onda, recimo, HRT-ova javno bogobojazna voditeljica imala i nekih dvojbâ ili obzira prema reinterpretaciji hrvatske novije prošlosti? U odsječku tzv. NDH, ustaša i partizana, poraća, pa i cijelog 45-godišnjeg razdoblja „komunističkog mraka“. Nedavno je svojim voditeljskim aktivizmom na strani krivotvoritelja povijesne istine o Drugom svjetskom ratu i poraću dospjela u žižu medijske pozornosti. Zajedno s urednicom „Dobrog jutra, Hrvatska“ tog dana Anom Milić, koje su pozvale u emisiju zazorne sugovornike govoriti o zazornoj temi, gdje si je Vinković dala punog oduška glorificirati ljude i (ne)djela kojima je, recimo, Australija – zabranila ulazak u svoju zemlju. Ustašluk i proustašluk, otvoreno su kazali Jakovu Sedlaru, Velimiru Bujancu, Romanu Leljaku i takvima: no pasaran! U Bijednoj Našoj, na javnom mediju HRT-u, kod Ljiljane Vinković, Ane Milić i viših šefova na Prisavlju proustaško krivotvorenje razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća itekaka je: pasaran, pasaran, pasaran!? Na sramotu Hrvatske u međunarodnoj zajedinici i njezinih državnih prvaka.

Ljiljana Vinković i Ana Milić u normalnim bi okolnostima normalnog javnog medija, kakav bi HRT morao biti a nije, bile smijenjene s dužnosti. Ali Bijedna Naša nije normalna, demokratska država. Ni približno kao, recimo, Njemačka, gdje su mesinganim pločicama u nogostupu (npr. u Berlinu) označena mjesta i događaji nacističkog genocida nad Židovima. Gdje je u RH na sličan način obilježen ustaški genocid nad Srbima, Židovima i Romima? Nigdje. Tamo pak, gdje je u doba „komunističkog mraka“ bilo obilježeno neko mjesto većeg stradanja od ustaške ili okupatorske, nacifašističke ruke, razbijeno je ili  vandalski uklonjeno netom što je na Markovom trgu skinuta s jarbola zastava SR Hrvatske i podignuta prva (ustaška) inačica nacionalne trobojnice, a „domoljubi“ upalili svjetlo od kojeg je već pobjeglo iz vlastite domovine oko 400.000 mahom mladih ljudi s obiteljima, a ostatak zaslijepljenih „blještavilom slobode i demokracije“ diše na škrge. I spominje bližu i dalju rodbinu ovima što su, rastjerujući „komunistički mrak“ – upalili svjetlo. Krvavim rukama?

„Ovi veliki današnji vjernici, kao u ono doba veliki partijski sekretari“, kazao je ugledni zagrebački književnik i kolumnist Miljenko Jergović ovih dana u velikom intervjuu Radiju slobodna Europa u povodu stote obljetnice osnivanja Jugoslavije, koja je u Bijednoj Našoj – gubitnici u Prvom svjetskom ratu – prošla gotovo nezapaženo; jedini veći.prilog objavio je tjednik Globus – bili su aktivni borci protiv slobode vjeroispovijesti. Među današnjim nacionalistima i klero-nacionalistima nemate liberale iz osamdesetih, nemate pripadnike onih takozvanih mekih ili reformatorskih struja iz SKJ. Ti ‘reformatori’ iz onog doba su, u međuvremenu, ili nestali sa lica zemlje, ili su se pretvorili u velike neprijatelje ovoga današnjeg vremena i ‘savršenih društava’ u kojima živimo.“

Nacionalistički turbo-dernek

Jergović drži 1980-godine „komunističkog mraka“ najslobodnijim razdobljem koje „moja generacija pamti i to je bio najslobodniji period koji će ova zemlja upamtiti. Još jedna vrlo važna stvar. To je bio period kada smo zaista bili najbliže Zapadu. To se najbolje moglo vidjeti preko rok muzike. Uzmite dvadeset ključnih albuma jugoslavenskog rokenrola i novog vala i stavite ih uz dvadeset ključnih evropskih albuma tog vremena, pa ćete vidjeti da smo mi bili dio tog svijeta, a danas ni na koji način nismo. Mi smo danas zaostali za istočnom Evropom, a kamoli za zapadnom“. Po Jergovićevim riječima, „kod nas su politički konzervativci, zapravo, ekstremni nacionalisti. A u nekoj zapadnoj slici svijeta – konzervativizam – ne samo da nije nužno nacionalizam, nego vrlo često nije uopće nacionalizam. Angela Merkel je primjer konzervativne političarke. Kod nas je nezamislivo da na vlasti bude neko ko bi bio barem malo sličan njoj, po njenom pogledu na svijet i političkim idealima. Ako bi se slučajno neki takav pojavio, vjerovatno bi ga proglasili za ekstremnog ljevičara, jugonostalgičara ili ne znam šta. Sve naše političke elite su desnije od Angele Merkel. Krivo je čak reći desnije, jer naše desnilo i naše desničarstvo je povezano isključivo sa nacijom i religijskom ustanovom, dakle, crkvom ili vjerskom zajednicom“.

„S jedne strane“, raščlanjuje Miljenko Jergović aktualnu društvenu i političku zbílju bantustantski raspadnute post-Jugoslavije, „ti vladajući nacionalistički narativi (…) sada su, čini mi se, radikalniji i ekstremniji i dalje su otišli nego pred početak rata 1991. godine. Dakle, danas izrečena psovka je puno prljavija od one psovke koja je, da se simbolički izrazim, izazvala rat 1991. godine. (…) Pogledajte šta je ‘soundtrack’ ruralnog hrvatskog nacionalizma. Pogledajte kakvu muziku ti ljudi slušaju. Pogledajte u kojim je krugovima i strukturama u Hrvatskoj srpski turbo-folk privlačan i identitetski važan. Sasvim sigurno ne u ovim ljevičarskim i koji govore lijepo o Srbima i Srbiji.“

Licemjerje na djelu, s koje god da se strane pogleda. Od crkvenog oltara i sakristije u kojoj napaljeni „pastir“ slini nad ministrantima i drpa djevojčice do javne medijske kuće HRT-a sa samoukim HDZ-ovim uhljebima te saborske govornice. Pretvorene napokon u cirkus nad cirkusima, u kojem nedostaje samo još ping-pong kutijama suzavca kao u Prištini, šaketanje kao u Madridu i Rumunjskoj te bombaško-revolveraško uvjeravanje neistomišljenika kao u Belfastu… No, kakvi zastupnički umovi imaju pristup „Visokom domu“ i kakvih strasti ih nije sram, svašta je moguće. Ništa nije isključeno.

The post (Prazno)vjersko prenemaganje i pohvala zločinu appeared first on Tacno.net.

Foto: MARKO PRPIĆ/PIXSELL 

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić akcentira važnost toga da roditelji, nafutrani homilijarnom indoktrinacijom, žešće pritisnu svjetovnu vlast radi utjecaja na kurikulnu reformu školstva, osobito u odnosu na njezine ciljeve, programske sadržaje i udžbenike jer „nije dovoljno reaktivno djelovati i čekati na određene krizne situacije s kojima se sve više susrećemo“ budućio da „roditelji imaju pravo i dužnost aktivno sudjelovati u kreiranju odgoja i obrazovanja vlastite djece“. I, očituje se otvorenih karata: „Danas, u sučeljavanju s odgojnim izazovima koji dolaze iz globalizirajuće kulture, društva, masovnih medija i novih tehnologija, nitko više ne može biti samodostatan u stvaranju odgojno-obrazovnoga programa, jer je u pitanju opće dobro nacionalne zajednice i budućnost novih naraštaja“ 

Marijan Vogrinec 

Što opet hoće zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić? Isto što i jučer i što će htjeti sutra. Partnerstvo u svjetovnoj vlasti, kojeg se njegova crkva zapravo nikad nije odrekla. Pritisnuta revolucionarnim buntom ugnjetenih masa u prošlih dva-tri stoljeća i znanstvenim osvješćivanjem na svim društvenim razinama, Katolička se crkva silom prilika morala skloniti iz prvog plana socijalne zbílje sekularnom (svjeto)nazoru na odnose (prazno)vjerskog i svjetovnog. Bog je dublje u Svemir evakuirao anđeosku svitu Kraljevstva nebeskog, a Sotona ognjene apartmane bliže usključalom Zemljinu žumanjku. No, Katolička se crkva ne dâ. Gdje joj se god ukaže prilika, dogmatska ćud erumpira poput bijesnog vulkana i ruga se stoljetnim već sekularnim postignućima ravno u lice.

Bijedna je Naša dušu dala za tu vrst klerikalne gimnastike svjetonazorski promiskuitetnog uma svake vrsti, pa bi kardinal Bozanić – kojeg neke teorije zavjere smatraju ovih dana zrelim kandidatom pape Franje za smjenu s pozicije prvog među jednakima u kleričkom manistreamu tzv. Crkve u Hrvata – bio uistinu zadnji hlebinac kad ne bi (opet) nakrcao svoju tradicionalnu božićno-novogodišnju čestitku neugodnim žalcima svemirske postaje Mirtsjednoj stanarki – ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak – koja ionako nije samostalna u odlučivanju? Ali je, kao „nezavisna“, HNS-ov adut, političke stranke čiji formalan svjetonazor kardinalu Bozniću nikako ne ide pod mitru. Sada mu nikako nije po volji tzv. kurikulna reforma, pa vidi vraga – svjetovnog školstva. Dakle javnog, državnog sustava u kojem vjerske zajednice službeno participiraju na razini izborne nastave školskog vjeronauka, a neslužbeno pak na milijun mimikrijskih načina koji s ustavno determiniranom sekularnošću nemaju blage veze.

Tzv. Crkvi u Hrvata ni to nije dovoljno, želi više. Dapače, i ono što joj ne pripada niti će ikad više pripadati. Arbitrirati u svjetovnom životu, držati obitelj u zaptu i na financijsko-milodarnoj lajni, plašiti bogobojazne ognjem paklenskim, diktirati djeci i mladeži što (ne) smiju činiti prije braka eda bi I Ocu I Sinu I Duhu Svetomu bilo milo i nada u vječni život imala jamstveni list, roditelje opominjati na bespogovornu poniznost „pastirima“ jer bez te predanosti nema vize za raj. Tu poniznost, kakvu pak izbornik „vatrenih“ Zlatko Dalić neuko pripisuje svojim milijunašima s nogometnih travnjaka, „domoljubima“ s debelim računima u Lihtenštajnu, Monaku, Andori, etc., ne u vlastitoj domovini, gdje je dovoljno po HDZ-ovom plagijatu američke tradicije držati ruku na srcu na himničan uradak preporodnih Srbina Runjanina i Hrvata Mihanovića te padati u nesvijest na notni ekstremizam Marka Perkovića Thompsona, dakle tu poniznost (ne)izravno podrazumijeva i Bozanićeva blagdanska čestitka. Roditelji, pazite komu dajete djecu na odgoj u kurikulno reformiranim školama – matematičarka Blaženka Divjak ih pretenciozno naziva „školama za život“ (sic transit), a dopušta u njima žestok sudar velikog praska i božjeg kreacionizma, znanstveno dokazane evolucije živog svijeta i božjeg blata, čime javna škola život svodi na sprdnju. I dječje glave na spužvu bez mozga, natopljenu svetom vodom i tamjanom, a Divjak na sav glas telali o školi kritičkog mišljenja.

Hinjena kritičnost „škole za život“

Kritičko mišljenje jest uvjet napretka u životu, ali dogma o tomu kako je bog stvorio svijet i čovjeka, pa mu se ljudsko biće mora doživotno moliti, zahvaljivati mu i biti ponizno ne daje minimum prostora kritičkom mišljenju. Budući da zdrava kritička misao, utemeljena na znanosti negira i boga i smisla bilo kakve poniznosti. Zašto bi itko ikomu trebao ili, još gore, morao biti – ponizan? Poniznost negira ne samo čovjekovu slobodu nego i čovjeka kao takvog. Jer, ne može itko – materijalan ili nematerijalan, ni sam bog – biti iznad čovjeka i njegove slobode.

foto: ZARKO BASIC/PIXSELL

„Škola za život“ ne uči djecu i mledež toj vrsti kritičnosti. Svjetonazorski promiskuitetna HDZ-ova/desničarska vlast od preokretnih 1990-ih godina i nevjerojatnog ideološkog braka zakletog komunista, ateista i apologeta socijalizma na mjestu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i tada prvaka Katoličke crkve u Hrvatskoj, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića do čudnovato sklopljene zakonodavno-izvršne vlasti Andreja Plenkovića upravo sramotno ponizno podilazi Katoličkoj crkvi, obilno je futra novcem svih poreznih obveznika bez razlike na njihovu (ne)vjersku pripadnost i omogućuje joj društveni tretman državne konfesije. Nema važnijeg društveno-kulturnog, pa ni sportskog javnog skupa bez svećenika u prvom redu, nema puštanja u rad trafostanice u nekoj zabiti ili u velegradu bez škroljenja svetom vodom i molitve, etc. Nema vrtića ni pučke škole u kojoj svećenici nisu neizostavni gosti – da samo gosti!? – na Danima kruha, na blagdan sv. Nikole 6. prosinca, uoči većih vjerskih nadnevaka, skupljanja novca za lokalni Caritas, kolektivne mise na početku školske godine, etc.

O vjeroučiteljima u školskim zbornicama da se i ne govori: ravnopravni su profesorima hrvatskog jezika, matematike, biologije…, Crkva ih odabire, piše udžbenike i priručnike, odlučuje o rasporedu sati, itsl., a država – samo sve to skupa plaća. Dakako, iz džepa poreznih obveznika, koje nije pitala smije li ili ne. I time je Franjo Tuđman, uz svesrdnu asistenciju svog imenjaka kardinala Kuharića i dogovor s tadašnjim papom Ivanom Pavlom Drugim, zahvalio državi Vatikanu na priznanju među prvima u svijetu odcijepljene od SFR Jugoslavije i „osamostaljene“ (sic transit) države RH. Novčano uvalio i buduće naraštaje u nevjerojatne ugovorne obaveze prema Rimskoj kuriji, koje je gotovo nemoguće bez teških posljedica odbaciti, ako se Vatikan tomu usprotivi. Dio tih obaveza tiče se ne samo vjerskih odgojno-obrazovnih ustanova nego i javnog školskog sustava. Što je apsurd nad apsurdima – bez obzira na različite prakse u drugim zemljama – ako su javne škole temeljni kamen svakog sekularnog društva. A jesu. Proklamativno u Ustavu RH i u Bijednoj Našoj. A kardinal Josip Bozanić svejedno je do bôla nezadovoljan, pače nesretan do te mjere da zlorabi svoju vjersku nadležnost u božićno-novogodišnjoj čestitci katoličkim vjernicima.

Atakira na kurikulnu reformu školstva s kojim, ako ćermo pravo, ne bi smio imati ništa. Stvar je sekularne države kako će urediti svoje školstvo, a Bozanićeva pak kako će izgledati sustav katoličkog školstva koje se, kao i školski sustavi drugih vjerskih zajednica, zakonski tretiraju ravnopravnim javnom te financijski pomažu iz državne blagajne. I što bi Crkva htjela više? Nakon Francuske revolucije to je pitanje odavno postalo bespredmetnim čak u tzv. najkatoličkijim sredinama u svijetu. Bogu božje, crkvi vjersko, državi svjetovno! Tako bi moralo i pristojno je biti osobito u sekularno determiniranoj zajednici. No, malo morgen, kaže zagrebački Kaptol i ne uopće ne pojmi koliko je to neumjesno. Mora biti kako mi kažemo, jer roditelji su najodgovorniji za odgoj i izobrazbu svoje djece, tvrdi. Budući da su, statistički, čak 86,28 posto katolici, Crkva je odgovorna, je li, za kvalitetu njihove volje, želja i postupaka. Dio su vjerničkog „stada“, a samo „pastiri“ znaju što Bog (ne) želi, pa… Oduvijek je tako bilo i tako mora biti dok je svijeta i vijeka.

Hajde, usudi se kazati…

Hajde se usudi danas u Bijednoj Našoj ne upisati dijete već u prvom razredu osmoljetke na neobavezno-obavezan školski vjeronauk ili ga pak ispisati kad učeniku ili roditeljima pukne film od sadržaja što se predaju na toj nastavi (i ocjenjuju!), pa ćeš učas iskusiti inkvizicijski tretman školske i društvene sredine. Ne samo prema obiteljskoj uzdanici nego i prema sebi samom, cijeloj obitelji. U školama tzv. nulte toerancije na vršnjačko nasilje – koje je, inače, u porastu, što je pûk bogobojazniji i vjerski indoktriniraniji – maloljetničke skupine znaju provocirati/maltretirati one koje uzmu na zub totalno suludim pitanjem: „Što je, zar ti ne vjeruješ u Boga?“ Kakve veze Isus Krist ima s nečijim uvjerenjem ili ponašanjem? Baš nikakve. Bog i elementaran kućni odgoj, čak u obiteljima zauzetih vjernika, ne funkcioniraju na praktičnoj razini.

Foto Marko Jurinec / Pixsell

Hajde se usudi kazati javno da si ateisti, da nisi katolik i ne vjeruješ u Boga, smjesta si heretik za kojeg su već naložene mentalne lomače, nepoćudan si na poslu i u susjedstvu, nisi Hrvat ni domoljub, ne voliš Hrvate i Hrvatsku, etc. Nakaradna društvena zbílja u trknutoj Bijednoj Našoj, koja bi morala biti Kraljevstvo nebesko na zemlji koliko je Crkva duboko i napadno od 1990-ih godina uras(ta)la ne samo u obitelji – ako masovno ne hine predanost evanđeoskoj moralnosti, pomodarski se ne prenemažu svojom katoličkom vjerom kao prije tri decenija socijalizmom/ komunizmom? – nego je religijsko zapasalo sav život u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Svejedno je umjesno upitati: što kardinal Josip Bozanić želi povrh toga? Biti premijerom RH baš ne, to je nemoguće i u najluđem snu, ali nekom vrsti novohrvatskog Armanda Jeana du Plessis de Richelieua, iako je teško vjerovati da premijer Plenković ili bilo koji/a njegov/a nasljednik/ca mogu imati išta zajedničko s Lujem XIII.? Ni Bijedna Naša s predrevolucionarnom Francuskom u 17. stoljeću.

Protivno činjenici da je povijesno superkatolička Francuska – javljali su svjetski mediji još ljeta 2016., a prenosili i hrvatski, optužujući vlasti  zemlje pijetlova za dekristijanizaciju, odnosno islamizaciju društva – izdale dozvole za rušenje 2800 crkava diljem zemlje, neusporedivo siromašnija Hrvatska dopustila je od 1990-ih godina izgraditi blizu tisuću katoličkih bogomolja svake vrsti. Čak na urbanistički nenormalnim mjestima, gdje mu bogoslužje dođe kao piletu sise: usred parkova (i nacionalnih i parkova prirode), stambenih blokova, industrijskih zona, poljoprivrednih površina, etc. Francuzima ne trebaju tolike crkve, čak arhitektonski vrijedne i povijesno znakovite, jer je rušenje jeftinije od održavanja, a vjera nije državna, nego privatna potreba pojedinca, pa…

No, Bijedna je Naša po mnogim civilizacijskim stečevinama nešto drugo, čak i u odnosu na izbjeglice/migrante, koje pak RH progoni baš kao vrag svog ćaću – bruji međunarodna javnost, The Guardian donosi fotke i svjedočenja, civilno društvo (npr. neki dan Human Rights Watch) apele i prosvjede hrvatskim vlastima i policiji – pa zašto ne bi bila i nešto drugo u odnosu na tzv. Crkvu u Hrvata, kojoj nektirički povlađuje u tomu da su „vjera i katoličanstvo, duboko ukorijenjeni u tradiciji hrvatskog naroda“. Da RH nije to nešto drugo – ali i sâm vrag razbija glavu što to drugo, zapravo, RH jest – ni kardinal se Bozanić ne bi usudio tako napadno svako malo upadati u svjetovno dvorište i držati lekcije onima, kojima ovlastima nije ravan: sad zbog „grijeha struktura“, sad zbog izbora, sad zbog „prava na život od začeća“, sad zbog sadržaja kurikulne reforme školstva, etc. Što je sutra na redu?

Da se cijela država „bezodvlačno“ i bespogovorno počne ponašati kao ministar uprave, „vinodolski velečasni“ Lovro Kuščević, koji pozdravlja s „Hvaljen Isus i Marija“ koga god sretne, a državni je dužnosnik u ustavno sekularnoj zemlji? Ili da otvori „sobu anđela“ u svom domu kao bivši HDZ-ov saborski zastupnik Josip Salapić, miljenik svojedobne premijerke i šefice denver plave ZNA SE opcije Jadranke Kosor, koji je pobjegao Branimiru Glavašu u HDSS. Ta je neostvarena HDZ-ova politička uzdanica, pisao je ugledni istraživački novinar Drago Hedl, u obiteljskoj kući u Bizovcu nedaleko od Osijeka uredio „sobu anđela“ te ju nakrcao s „pedesetak slika i skulptura tih rajskih stvorenja“ te često u tu sobu dovodio stranačke kolege i prijatelje. Možda prvi biskup među „jednakima“ u tzv. Crkvi u Hrvata ne bi našao potrebu zazivati Svevišnjeg u pomoć roditeljima, čiju će djecu kurikulna reforma – raskatoličiti?

Duše na evanđeoskom preodgoju

Kako Informativna katolička agencija (Ika) vidi naglaske Bozanićeve božićno-novogodišnje poruke, jamačno ne samo vjernicima, kardinal drži da se u društvu „ističe zlo da bi se poljuljali brak, ljubav, domovina“… On „upozorava na opasnost stvaranja ozračja beznadnosti i potiče vjernike da prihvate njegovu molitvu i poziv: ‘da osjetimo koliko je važno graditi i živjeti savezništvo u dobru“. E sad, zagrebački nadbiskup ne kaže, gdje je to i u čemu kardinalno zatajila njegova „pastirska“ družba ili ju je pak zajedno sa griješnim „stadom“ Bog jednostavno napustio. Kao što veliki Silvije plače u svojoj čuvenoj pjesmi s Golgote? U protivnom, kako je uopće moguće da se u 86,28-postotnom „stadu“ raspada svaki treći i crkveno sklopljen brak, kršćanska svetinja još od betlehemske štalice, raison d’être i svake zdrave hrvatske obitelji? Paradoksalno. Uz ili unatoč žestokoj, danonoćnoj kanonadi katoličke svetosti i s oltara, i s Prisavlja, i s obaju državnih brda, i s čak najbezveznijih ćuka javnog života…?

foto: pozeska-biskupija.hr

O kakvoj to ljubavi govori „sveti čovjek“ sa zagrebačkog Kaptola, čijoj su kleričkoj kasti otvorena sva vrata utjecaja u Bijednoj Našoj, prepuštene sve ljudske duše na evanđeoski preodgoj i svjetovna vlast trenira poniznost više iz kalkulantskih/interesnih/biračkih razloga, nego vjerskog uvjerenja, ako među djecom i mladeži – odrasle ne treba spominjati, jer je stanje još gore – bujaju baš svakovrsni poroci: od nasilja i ovisnosti do prostitucije i kriminala? Brak i ljubav? Floskula na floskulu, jer životna zbílja i digitalna globalizacija suvremenog svijeta sugeriraju sasvim drukčije poimanje tih tradicionalnih među mladima od onih što ih zagovara kardinal Bozanić. Domovina? Sličan status kao i brak i ljubav; apstrakcija koju demantira dnevni, sve nepodnošljiviji život prosječnog građanina Bijedne Naše. Zauzetog pakiranjem putne torbe za iseljavanje u Njemačku, Irsku, Kanadu, etc., jer mu je vlastita domovina – maćeha.

Domovina je – u okolnostima hrvatske svakodnevice, 28 godina od stjecanja tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti te 23 godine po okončanju Domovinskog rata – majka samo političarima na vlasti u kompi s privatnim kapitalom, Katoličkoj crkvi i superpovlaštenoj braniteljskoj kasti. Oni, plus nešto političko-ideoloških hlebinaca i režimskih uhljeba, imaju razloga prilijepiti etiketu domovine na čelo i derati se iz svega glasa koliko „ljube domovinu Hrvatsku“. Što je iz istih razloga tvrdio i Franjo Tuđman: „jedinu nam i vječnu“. Sic transit. Pitajte, gospodine kardinale, što o jedinoj nam i vječnoj domovini Hrvatskoj misle onih 400.000 već iseljenih mlađih građana RH, desetci tisuća onih što već pakiraju iseljeničke torbe, 350.000 blokiranih i ovršenih, onih što su samo ove godine primili više od osam milijuna ovršnih zahtjeva, onih 21.000 djece koja liježe gladna na noćni počinak, divizije sirotinje pred pučkim kuhinjama (i Caritasa), više od 800.000 umirovljenika s mjesečnih manje od 2500 kuna, etc.

Za njih je, čut će, ako je u svojoj svili, kadifi i obilju svake vrsti sposoban čuti, domovina nešto grubo i neprijateljsko. Da se ne kaže, vražje djelo, Sotonina ujdurma protiv same biti čovječnosti, protiv Božje ljubavi koja se ne dijeli pravedno. Ona biblijska o bogatašu, devi i ušici igle dođe mu kao čista sprdnja, oltarska floskula u hrvatskoj svakodnevici. „Bože, Bože, zašto si nas ostavio…?“ U ovo predbožićno doba s oltara i javnih performansa na gotovo svakom koraku vrti se milijun i jedna inačica poetizirano-religijske apologije o Svetoj obitelji na putovanju radi popisa stanovništva i rođenju Djetešca u betlehemskoj „štalici na slamici“. Baš nikom u masama tih što se dolaze klanjati gipsanim figurama ili iz znatiželje vidjeti naturščike u živim jaslicama (nerijetko sa živim novorođenčem) ne pada na um kritičkomisleći propitivati kako Sveta obitelj Marije i Josipa može biti klerički uvjetovan uzor suvremenoj obitelji u suvremenom društvu.

Jer, tvrdi Crkva, obitelj je nukleus i vjerske i društvene zajednice. Tvrdi pak proobiteljska Željka Markić: muž/muškarac, žena i djeca (O=M+Ž+D) – to je obitelj. Tu je nakaradnu definiciju pak morao izbaciti premijer Andrej Plenković iz prijedloga novog obiteljskog zakona, što je izazvalo zgražanje u kleričkim i političko-konzervativnim krugovima. Ako je tesar Josip bio Marijin zaručnik, ne muž, i ona nije s njim začela Djetešce rođeno u „štalici na slamici“, nego s nematerijalnim Duhom Svetim, rodila ljudsko biće i ostala djevica, onda je konstrukt te „biblijske bajke“ izvan svake ljudske logike, proklamiranog kršćanskog morala i zdrave pameti. Po vjerskom nauku, grijeh je da katolkinja rodi dijete izvan braka, da živi u grijehu s muškarcem (sa ženom još gore, užas!), a nerješiva je pak medicinska enigma mogućnost da žena rodi dijete i ostane – nevina, virgo intacta. I to je „sveta obitelj“, obrazac odgovorne i zrele kršćanske obitelji? Što bi bilo da majke izvanbračne djece – pučki stigmatizirane kao kopilad – opravdaju trudnoću svojim roditeljima i katoličkom ispovjedniku kako su začele, je li, s Duhom Svetim? E sad, sasvim je pedeseta priča o tomu kako nešto nematerijalno, fluidno, astralno ili kako već može začeti ljudsko biće, koje će se neobjašnjivim čudom pretvoriti u – boga. Boraviti tridesetak godina u materijalnom svijetu kako bi u praznovjerne umove posijao klicu obožavanja vlastite osobe i svijest o svom grijehu od rođenja te se vratiti nekamo u visine, a razmnožavajuće si „stado“ ostaviti u nezamislivim nevoljama i stradanjima. Milosrdan i svemoćan!?

Obitelj u Božjem djelu

No, dobro, Crkva ne očekuje niti dopušta „stadu“ tako postavljati i propitivati kršćansku dogmu; obvezuje svakog „jaganjca“, „ovčicu“ i „ovna“ vjerovati da je tako kako je rečeno. I nikako drukčije. I amen. Nije stoga ni čuditi se što i zašto zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić zahtijeva od obitelji/roditelja u svojoj božićno-novogodišnjoj oruci. Zahtijeva poniznost u vjeri i njihov pritisak radi toga da Katolička crkva sudjeluje u definiranju sadržaja kurikulne reforme školstva. Nitko dosad nije tako oštro kao bivši voditelj Cjelovite kurikulne reforme Boris Jokić poručio kardinalu Bozaniću kako je i za Crkvu i za društvo korisno da se dominantna vjerska zajednica u Bijednoj Našoj okani uplitanja u politička pitanja i ostavi javno školstvo na miru. To tzv. Crkvi u Hrvata ne spada u opis posla niti bi bilo prirodno da spada.

Kritički mediji, međutim, apostrofiraju u tom smislu dijelove kardinalove poruke u kojima tvrdi da su „roditelji pozvani očitovati jasno stajalište te svojim kršćanskim svjedočenjem pomoći institucijama u našem društvu da u njima pronađu oslonac i krajnji razlog pri oblikovanju programa za povjerenu im djecu“ budući da „odgojno-obrazovni programi i ciljevi ne smiju biti u suprotnosti s obiteljskim temeljnim vrjednotama jer roditeljima pripada prvenstvo kada je riječ o dužnostima i pravima u odgoju svoje djece“. Štoviše, tvrdi kardinal, „svaka obitelj ima svoje mjesto u Božjem djelu, zbog toga se i svatko od nas, tako i svaka obitelj, nalazi pred istim pitanjem o suradnji s Bogom, na koje su odgovorili Marija i Josip“. Pa sada ti, vjernik, nemoj slušati „pastirov“ naputak o odgono-obrazovnom uvjetovanju školi koja, je li, „u današnje vrijeme raznih reformâ“ skreće s puta „obiteljskih temeljnih vrjednota“.

A to su, dakako, „vrjednote“ kakve se oktroiraju s olatara. Jer, ne postupe li roditelji u skladu s tim vjerskim uvjerenjem, djeci će „ponude doći s više strana, udaljavajući ih od Božje prisutnosti i od baštinjenoga kulturološkoga identiteta, otvarajući svijet prividnoga sjaja, s posljedicama pustoši i bôli“. A uvjerava Josip Bozanić, „ništa veće ni ljepše roditelji ne mogu učiniti za svoju djecu od otvaranja prostora za susret svoje djece s Bogom“. I pozvao se na „proročku“ spoznaju pokojnog pape Ivana Pavla Drugog o tomu kako je u suvremeno doba došlo do „raskola između obitelji i škole“ i da je „odgojni savez raskinut“, što – barem kad je Bijedna Naša posrijedi – nema blage veze s istinom i predominacijom Crkve u društvu. Sekularizam jest najveći, najmrskiji neprijatelj internacionalnoj Crkvi u svijetu u suvremeno doba, protiv njega diže i kuku i motiku, gdje god stigne, ali u RH je sekularizam suhonjav smokvin list na ustavnom uređenju društva, pa zato i jest tolika trulež u državi na svim razinama, od gospodarstva i moralnih vrjednosti do vjere.

Zagrebački nadbiskup akcentira važnost/poželjnost da roditelji, nafutrani homilijarnom indoktrinacijom, žešće pritisnu vlast radi svog utjecaja na kurikulnu reformu škole, osobito u odnosu na njezine ciljeve, programske sadržaje i udžbenike jer, smatra kaptolski prvi „pastir“, „nije dovoljno reaktivno djelovati i čekati na određene krizne situacije s kojima se sve više susrećemo“ budućio da „roditelji imaju pravo i dužnost aktivno sudjelovati u kreiranju odgoja i obrazovanja vlastite djece“. I, očituje se otvorenih karata: „Danas, u sučeljavanju s odgojnim izazovima koji dolaze iz globalizirajuće kulture, društva, masovnih medija i novih tehnologija, nitko više ne može biti samodostatan u stvaranju odgojno-obrazovnoga programa, jer je u pitanju opće dobro nacionalne zajednice i budućnost novih naraštaja. Naime, osoba je više od znanja, informacija, alata i kompetencija (tu je sasvim u pravu, ali to pravo gazi tzv. liberalni  kapitalizam, koji ne priznaje ni čovjeka niti boga, op. a.).Čovjek ne živi samo da bi se osposobio za tržište rada. Njegov je životni put uzvišeniji i životna zadaća zahtjevnija“.

Hina je ovih dana izvijestila s predbožićnog domjenka za predstavnike redovničkih zajednica Zagrebačke nadbiskupije na kojem je kardinal Josip Bozanić otvoreno izrazio i drugu veliku njegovu zabrinutost za zdravlje Crkve i „pastirskog“ odnosa sa „stadom“. Objavio je kako jača trend opadanja broja redovnica, ali i svećeničkog podmlatka u RH, što je pak u izravnom raskoraku s izrazito privilegiranim položajem Katoličke crkve u Bijednoj Našoj. „To pitanje – što učiniti, dotiče se jednako svih nas u Crkvi, jer se ne odnosi samo na redovništvo, nego ono ukazuje na proces koji zahvaća cijelu Crkvu i potiče nas da još jače dolazimo pred našeg Oca Nebeskog, tražeći ga pomoć“, kazao je Bozanić na domjenku u Nadbiskupskomu dvoru. „Nešto što prije nismo ni mogli pomisliti da će se događati, biti dovedeno u pitanje u društvu, događa se pred našim očima i stavlja nas ponekad u stanje zbunjenosti, obeshrabrenosti, no sve to ne smije nas pokolebati niti smijemo posustati.“

Dođe mu to kao da se zapovjednik vojske žali kako opada broj novaka, jer mladež ne želi u vojnike. Zbog svoje tisućljetne rigidnosti, nesklonosti promjenama u duhu vremena, robovanju dogmatizmu koje digitalno doba dovodi do apsurda „izazovima koji dolaze iz globalizirajuće kulture, društva, masovnih medija i novih tehnologija“, jer znanje i znanost, globalne kumunikacije u Global Villageu (Marshall McLuhan) suvereno pobijaju čine smiješnim biblijske bajke o stvaranju svijeta i čovjeka, čuda, mučeništva, hodanja po vodi, razdvajanje mora, hranjenje tisuća s par srdelica, etc., Crkva gubi tlo pod nogama. Svugdje u svijetu. Presušuju pak iz istih razloga i tradicionalni spremnici za novačenje časnih sestara i svećenika u pasivnim balkanskim krajevima, svojedobno napućenijim siromašnim katoličkim življem, obiteljima s velikim brojem djece kojoj je stoljećima odlazak samostan ili sjemenište bio put u zajamčen bolji život.

Svećenik, časna sestra? Ni govora!

Već desetljećima to više nije glavni ili bar presudniji razlog za posvetiti se pozivu časne sestre ili svećenika. Bitno se promijenio duh vremena, što Crkvi nikako ne ide na ruku. Ubuduće će još manje. Stari bi Latini kazali o tempora, o mores, a još stariji Efežanin pak – panta rhei. Suvremeni učen nadbiskup sa zagrebačkog Kaptola ama baš ništa tu ne može, tek sentimentalno zdvajati u cehovskom krugu svojih „pastirica“ i „pastira“ ili kakvom porukom krezubog lava pametovati općinstvu. Koje ga uglavnom ne doživljava i zato, što ih čita hipnotizirajuće nepodnošljivom dikcijom lika na samrti. Nema tu životnosti, pa logikom stvari ni uvjerljivosti. To, da se duh vremena bitno promijenio u odnosu na prošlost, potvrdilo je i istraživanje magistre sociologije, etnologije i kulturne antropologije Marije Lozo u magistarskom radu o životu časnih sestara, koji je obranila na Sveučilištu u Zadru, a 2015. godine ga prepričala Slobodnoj Dalmaciji.

U velikoj većini, čak se iznimno pobožne katoličke obitelji žestoko protive kad im – doduše u rijetkim slučajevima, ali ipak – kćerka ili sin izraze želju posvetiti život svećeničkom ili pozivu čsne sestre. Odreći se zauvijek mogućnosti zasnivanja vlastite obitelji, bračne zajednice, imati vlastitu djecu, unučad, etc. „Marija je, vodeći dubinske intervjue, dakako, tragala i za odgovorima na puno kompleksnije teme, poput razloga zbog kojih su se sestre uopće odazvale ovom pozivu, njihovu odnosu prema imovini, njihovu stavu prema statusu žene u društvu, ženskom tijelu te o rodnim ulogama ili hijerarhiji u samostanima“, objašnjava Slobodna Dalmacija. Lozo je, u slučaju časne sestre Franke (izmišljeno ime radi zaštite identiteta), navela „jedan zanimljiv detalj“, naime da ju je „čak i njezin stric, inače svećenik, dugo odgovarao od tog poziva“.

Hoće li Katolička crkva izvući kakvu korisnu pouku iz svojih negativnih iskustava sa suvremenim društvom i prilagoditi se duhu vremena – kako to marljivo/zauzeto čini mudri papa Franjo (upravo je podržao Marakeški sporazum o legalnim migracijama, glasno se usprotivio osudi istospolnih parova, nastavio micati s „vlasti“ rigidne konzervativce u Crkvi, među koje spada i zagrebački kardinal, provoditi liberalne reforme, etc) ne bi li preživjela iskušenja digitalnog/sekularnog doba ili će čekati Godota i dopustiti se sporu, ali sigurnu eutanaziju? Ima pravo bivši kurikulni reformator Boris Jokić u „Točci na tjedan“ televizije N1 Hrvatska: Crkva se mora ukloniti sa svjetovno-političkog terena. Prije svega zbog vlastite dobrobiti, treba se baviti svojim izvornim poslanjem, a državu pustiti na miru. Njegova misao nije neutemeljena; on je jedini od reformatora i „reformatora“ zadnjih godina uspio izvesti na ulice više desetaka tisuća prosvjednika, koji su se glasno suprotstavili klerikalno-konzervativnoj šapi na odgoju i izobrazbi u javnom školskom sustavu RH.

The post Bogu božje, državi svjetovno? Malo morgen, kaže zagrebački Kaptol appeared first on Tacno.net.

Foto: IAF / Hrvoje Jelavić/PIXSELL  

Neposredno uoči lude silvestarske noći, koja je s razlogom bacila u sjenu enigmu o tomu hoće li u Bijednu Našu doletjeti modeficirani izraelski borbeni zrakoplovi ili neće, neki mediji tvrde da RH „odustaje od kupnje“ spornih F-16 C/D Barak, jer je State Department Mikea Pompea izvijestio Izrael o ključnom uvjetu kupoprodaje: „U zrakoplovima koje namjeravate prodati Hrvatskoj ne smije biti ništa neameričko“. I točka. Kongres SAD-a je prethodno, u četvrtak, odobrio hrvatsko-izraelski deal bez uvjetovanja, ali njegova riječ nije – posljednja. Budući da RH ne želi drukčije letjelice od prihvaćenih u izraelskoj ponudi, logično je očekivati da će održati riječ i odustati od kupnje mačka u vreći. Hoće li uistinu ili neće, pokazat će se već u siječnju. Do tada, „letačkoj“ družini iz MORH-a, vlade i Pantovčaka ostaje samo zapjevati onu genijlnu iz legendarne „Kozare“ Veljka Bulajića: „Letu štuke, letu avioni…“ I nadalje tajiti pred vlastitom javnošću zašto dopuštaju „prijateljima/partnerima/saveznicima“ iz NATO-a oružati hrvatsko nebo chemtrailsima i trovati žitelje i ozmlje kancerogenim agensima 

Marijan Vogrinec

Američki embargo na izraelsku isporuku Hrvatskoj 30 godina starih i sa 17 preinaka „osuvremenjenih“ višenamjenskih borbenih aviona F-16 C/D Barak made in USA probio je armiranu branu na akumulacijskom jezeru teškog muljanja HDZ-ove državne vlasti poreznim obveznicima vlastite zemlje. Javnost je s pravom zatečena. Prvo, američki je vojno-politički establishment objavio da zakaparenih ugovorom RH i Izraela 12 starih borbenoletećih kanti vrijedi najviše 135 milijuna dolara, zajedno s inicijalnom opremom, obukom pilota, naknadama za montažu kompatibilne infrastrukture na tlu, etc. Židovi su ih lukavo utrapili hlebincima Andreju Plenkoviću i Damiru Krstičeviću za lijepih 500 milijuna dolara. Koliko su god Židovi od pamtivijeka sposobni trgovci i znaju s novcem, što je globalno poznata činjenica, toliko su Hrvati od pamtivijeka loši gospodari onim čime raspolažu i ne znaju se ponašati u svoju korist. Da nije tako, ne bi stoljećima – svoji na svomu – bili tuđe sluge i topovsko meso te danas bili fenjeraši u Uniji, koji bez bjelosvjetskih zelenaša (listom također Židova) ne bi imali za hladnu vodu. Kamoli koricu kruha. Drugo pak, ugovoreni F-16 Barak su mačak u vreći, račun bez krčmara, koji je „narančasti barun“ glatko vratio na – fiskalizaciju.

Neki dobar satiričar, a našla su se već dvojica genijalaca iz News Bara televizije N1 Hrvatska, na pasja bi se kola narugao nadobudnom i nevjerojatno prepotentnom ministru „pobjedničke vojske“, izučenom 1991. godine u Vojnoj akademiji u Beogradu potporučniku JNA Damiru Krstičeviću, koji je mjesecima glumatao pred tv-kamerama regionalno borbenoleteće liderstvo po NATO-standardima. Kad ono – ćorak. Ameri nisu upalili zeleno kupoprodajno svjetlo svom najvažnijem savezniku s Bliskog istoka, uvjetujući transfer vraćanjem F-šesnaestica u prvobitno stanje, od prije 30 godina, s  originalnim aviodijelovima i opremom, što ju je Izraelcima isporučila američka tvrtka Lockheed Martin. Taj je avion vršnjak ruskog lovca MIG-21 iz 1970-ih godina, kojih u hrvatskoj eskadrili i nakon skupe ukrajinske generalke nema više od dva-tri u još koliko-toliko letećem stanju kad se iskoriste dijelovi s tih već raspadnutih letjelica. Ni sam vrag ne zna tko je prije dvije godine bio toliko stručan u MORH-u, Plenkovićevoj vladi ili Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, pa uvjerio HDZ-ove vlastodršce da za lovu osiromašenih građana kupe demode avione po trostruko višoj cijeni od realne.

Robert Kohorst: „Sve se znalo“

No, premijera i gaf-predsjednicu valja odmah eliminirati kao nekompetentne za bilo što takvoga. Andrej Plenković je izbjegao vojni rok zbog „anemije“, a Kolinda se pak Grabar-Kitarović zavukla u diplomatsku hladovinu kad je u to olovno doba njezina vršnjakinja, zemljakinja s Grobinšćine Ines Strenja-Linić pošla na prvu crtu bojišnice braniti domovinu. Tako da danas ni premijer niti predsjednica Bijedne Naše nemaju pojma kako se u svega par poteza rastavlja npr. vrlo jednostavna automatska puška „srbijanka“, kamoli da su – zajedno s bivšim potporučnikom JNA (zapovjednik voda u Kraljevačkoj brigadi, rujna 1991.) Damirom Krstičevićem, danas umirovljenim generalom HV-a na mjestu potpredsjednika vlade i ministra obrane – kadri suvislo objasniti prosječno pametnom sugrađaninu po čemu je 17 puta prepravljani 30-godišnji F-16 C/D Barak bolji/jeftiniji/korisniji, npr. od novog-novcatog švedskog Gripena C/D MS20. Izraelski kandidat za reciklažu kao sekundarna sirovina pobijedio na MORH-ovu natječaju borbenog lovca za ratove zvijezda, netom izašlog ispod skandinavskog čekića!? Tu odluku mogu donijeti samo totalni vojni analfabeti, korumpirani/prodani politikanti ili pak veleizdajnici.

Plenkovićeva se vlada – koja s pravom želi da RH ima učinkovito i primjereno ratno zrakoplovstvo, a građani tek kad im država namiri temeljne životne potrebe i omogući zemlji razvojne perspektive – dakle, vlada se itekako imala vremena i debelog razloga posavjetovati s razumnijima od apologeta „pobjedničke vojske“ prije no što je odlučila viknuti „hop“. Ne bi joj sada, posredstvom „začuđenog“ Izraela, ali i izravno, iz usta novog američkog veleposlanika u RH Roberta Kohorsta poručila da avionski deal Benjamin Netanyahu – Andrej Plenković – Damir Krstičević – Kolinda Grabar-Kitarović ne drži vodu dok Ameri ne zabiju čep. Američki mediji javljaju ovih dana da je posao propao, a hrvatski su novinari pitali veleposlanika Kohorsta je li SAD u prošle dvije godine „upozoravao Izrael na potrebne tehničke specifikacije i je li Hrvatska bila svjesna problema koji se mogu pojaviti zbog toga“. Navodno su svi sve znali, ali su se pravili grbavi, pa se Plenković posipa pepelom: „Ili ćemo kupiti avione kako je to uvjetovano natječajem i prihvaćeno u izraelskoj ponudi ili ništa od posla“.

„Ne znam baš jesmo li ‘upozoravali’ Izrael i Hrvatsku“, znakovito je ustvrdio Robert Kohorst. „Zadnje dvije godine smo objašnjavali proces. Hrvatska je bila svjesna toga. Izrael je bio svjestan toga. I sad prolazimo kroz to. Vjerujem da će se sve izgladiti i da će se transakcija provesti. Želio bih ohrabriti sve strane i poručiti im da budu strpljivi, da bi sve ovo moglo još malo potrajati, ali važnije je da sve ispadne dobro, nego da ispadne brzo.“ Vražja stvar je taj ezopovski jezik diplomacije. Kohorst se, dakako, nije želio izjasniti o rješenju kojim bi bile zadovoljne sve tri strane – američka, izraelska i hrvatska – makar nitko više ne dovodio u pitanje više nego trostruko skuplju prodaju malo ušminkanog borbenoletećeg starog željeza. Po američkim propisima, sva ratna tehnologija proizvedena u SAD-u i prodana zemlji-saveznici može se preprodati, ali  samo u izvornom stanju. I, uz američko odobrenje.

 Benjamin Netanyahu i Donald Trump; foto: Kobi Gideon/GPO via Getty Images

Sporni Baraci F-16 C/D su višekratno prepravljani, u njih je ugrađena suvremenija, izraelska oprema i takvi su ponuđeni Hrvatskoj, čemu se pak SAD protivi. Traži da se izvade izraelski dijelovi i avioni dovedu u prvobitno stanje. To Izraelu ne bi bio osobit problem kad bi hrvatska strana pristala na takvo što. I još, da trgovačka tragikomedija bude veća, platila dogovorenih 500 milijuna dolara, ili eura, svejedno, u 10 godišnjih obroka. Nije bez vraga ni primisao da će Bijedna Naša, budu li o njezinoj sudbini, pa i vojsci, odlučivali isti akteri koji su utanačili kupnju rečenog borbenoleteće sekundarne sirovine – kao ono, prodaješ truli automobil, ali ga prethodno prelakiraš i uglancaš iznutra, pa sliči novom – pristati i na F-šesnaestice kakvima ih gazda Twitteraš želi prepraviti te dopusti preprodati. Ne’š ti jakih hrvatskih državničkih autoriteta Plenković – Krstičević – Grabar-Kitarović u međunarodnom mainstreamu, kadrih hrabro pokazati „velikima“ kolika imaju muda. Pokazati u bilo čemu. Čak i kada je u pitanju esencijalni državni/nacionalni hrvatski interes, pokazati srednji prst SAD-u. Kao što to svako malo pokaže Bruxellesu (i šire) Viktor Orban, veliki mađarski uzor desnim „velikim Hrvatima i još većim domoljubima“ (sic transit).

Glupost na entu. Ako „narančasti barun“ zapovjedi, evo njih troje uz nogu. U manje od stotinke sekunde. A potom će se raspametiti, „dokazujući“ sunarodnjacima hlebinskih gena kako su, eto, baš takve F-šesnaestice, vraćene u prvobitno stanje – najbolje rješenje za „pobjedničko Hrvatsko ratno zrakoplovstvo“. Pače, najbolje u regiji. Jer, kako Krstičević znâ reći, „to je ulog u sigurnost, a sigurnost je iznad svega i nije – besplatna“. Sic transit. Avion važniji od kruha, kobasica od Shakespearea? Ili tako nekako? Specijalizirani portal Defender.hr je još studenoga 2017. objavio analitički tekst o tomu kako „nema nikakve sumnje“ da Hrvatska nije bila „nikad bliže nabavi eskadrile višenamjenskih borbenih zrakoplova od njezina osamostaljenja“, a analizu je naslovio „Gripen C/D MS20 vs F-16 C/D Barak: Tehnološka superiornost, znatno jednostavnija i jeftinija eksploatacija“. Supermoderan proizvod Gripen C/D s najnovijim paketom opreme MS20 švedskog SAAB-a zasad posjeduje samo Švedsko ratno zrakoplovstvo, a nešto stariju generaciju, npr. Češka, što čini neodgovornim izjave MORH-ovih čelnika da bi hrvatskim vojnim pilotima bio problem prijeći na ratne avione tzv. četvrte generacije. Kako češkim kolegama to nije bio problem? Hrvatima pak nije problem, nakon također mukotrpne obuke, sjesti u kokpit F-šesnaestice C/D, u trenutku isporuke starije od 30 godina, što su je ponudili Izrael i Grčka.

Preinake uvjetovale odluku

Cijenjeni vojni pilot u mirovini Ivan Selak kazao je u Dnevniku Nove TV da bi bivšem ministru obrane SAD-a Jamesu Mattisu – pripisuje mu se embargo na avionski deal Izrael-RH; upravo je dao ostavku na tu dužnost, nezadovoljan Trumpovom odlukom o povlačenju američke vojske iz Sirije – Bijedna Naša trebala dostojno zahvaliti što je zaustavio kupoprodaju spornih aviona. „Nadam se i vjerujem“, kazao je proslavljeni vojni pilot, „da će, ako se odustane od ovoga, časni general Mattis dobiti barem ulicu u Zagrebu. Ljudi koji govore da zrakoplov koji je iskorišten, iznatezan, opterećivan, da budem vulgaran – više od amsterdamske prostitutke, da će njegovo održavanje biti jeftinije od novog sve govori o ljudima koji su radili u toj komisiji (MORH-ovoj za odlučivanje o izboru i kupnji među četiri ponude iz inozemstva, op. a.).“

Na državnom se pak mediju HTV-u istodobno oglasio voditelj MORH-ovog stučnog povjerenstva za nabavku borbenih aviona brigadir Davor Tretinjak: „Izraelske preinake i modernizacija zrakoplova bile su presudne za odluku da se oni i izaberu kao najpovoljniji na natječaju. Postojala su jamstva i odobrenja State Departmenta da Izrael može modificirane zrakoploba Barak prodati Hrvatskoj. To je jasno pisalo i u konfiguraciji. Ne znam što se promijenilo i očekujem da se to riješi za nekoliko dana. U suprotnom, to više ne bi bio G to G sporazum (Government to Government, vlada s vladom, op. a.). Kad bi se sva oprema promijenila, i izraelska i američka, i modificirala najnovijom američkom opremom, onda to više nije taj avion, to onda više nije F-16 C/D Barak. Vladi bismo u tom slučaju preporučili da ne ulazi u druge aranžmane i obustavi bilo kakve daljnje dogovore. S vladom bismo dogovorili koja bi bila B varijanta“. Kontrirajući pilotu Selaku, na Novoj TV je – znakovito za alarmantno stanje u državnom vrhu RH – istupio i član Tretinjakovog povjerenstva u MORH-u brigadir Željko Ninić, tvrdeći da „dogovor još nije propao“, iako je kupoprodajni ugovor još na čekanju. Nisu ga potpisale ni izraelska niti hrvatska vlada. Unatoč tomu što je hrvatska potpuno pripravna potpisati. Zašto Izrael oklijeva ako je, po Tretinjakovom, sve unaprijed dogovoreno s Amerima i to ušlo u izraelsku ponudu? Čekaju Godota?

„Ne mogu reći do kada će RH čekati da se Izrael očituje“, izvijestio je javnost brigadir Ninić, „jer nemamo nekakav tvrdi rok. Mi smo kao strana u pregovaranju spremni za potpis ugovora. Svi elementi za potpis su gotovi, usuglašeni među dvjema stranama i što se Hrvatske tiče, posao se može sklopiti čim država Izrael bude spremna.“ Rok za očitovanje je navodno 4. siječnja 2019. Prema pisanju američkog portala Axiosa u četvrtak, koji se poziva na neimenovanog izraelskog dužnosnika, prenosi Dnevnik.hr, „posao prodaje izraelskih zrakoplova F-16 C/D Barak Hrvatskoj praktički je propao pošto je američki ministar obrane na odlasku James Mattis odbio ublažiti uvjete koje su SAD postavile za transfer zrakoplova. Kako bi dopustile transfer, SAD traži od Izraela da ukloni vlastite sustave ugrađene u 12 F-16 borbenih zrakoplova te da ih vrati u izvorno stanje, prije nego što će zrakoplovi biti ustupljeni Hrvatskoj. Izrael svoj odgovor na te zahtjeve, doznaje HTV, treba dati do 4. siječnja te bi se idućeg tjedna trebao znati rasplet cijelog slučaja, odnosno hoće li F-16 C/D Barak u Hrvatsku“. Ako se to dogodi, i kada se dogodi, bit će razvidno koliko hrvatski političko-vojni vrh drži do riječi dane svojim građanima. Odnosno, bit će puno jasnije kakav su i u čiju korist deal postigli Benjamin Netanyahu i Donald Trump pošto se James Mattis zahvalio Twitterašu na dužnosti ministra obrane SAD-a.

Ionako podijeljena hrvatska javnost u odnosu na kupnju resiklažno zrelih američko-izraelskih F-16 C/D Baraka zaprepaštena je razvojem događaja, koji je HDZ-ovu vlast gurnuo na sami rub blamaže i još jednog skandala. Prvo, kakvi su nam to „prijatelji“ i „partneri“ u Bijeloj kući – oko kojih ponizno i ponižavajuće za RH osobito skače gaf-predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović – kad već skoro 30 godina ne samo ne žele ukinuti vize hrvatskim građanima za ulazak u SAD, a RH se svaki put sramoti u UN-u glasajući u korist SAD-a, bezvezno, skupo i nepotrebno brani megakorporativne interese američkog žandarskog imperijalizma u Afganistanu i drugdje po svijetu, trpi američku prisilu na praksu kojom su vojni izdatci preči od životnog standarda svojih već masovno iseljavajućih žitelja, socijale, ekonomije, etc. Svatko je uvijek svakom „prijatelj“ dok plaća runde za šankom, pa i Bijedna Naša Amerima. Sic transit. Koji inače ne doživljavaju Bijednu Našu pola posto i sada cjepidlače u isporukama iz Izraela starih višenamjenskih aviona. Jebeš „prijatelje“ koji ti nisu prijatelji kad ih trebaš, a jesu kad ih – ne trebaš.

Politička oporba u RH s razlogom je – to joj je, uostalom, u opisu posla – digla kuku i motiku na vlast, koja se zaplela u avionsku kučinu bez presedana. Osobita je meta redikulozni Damir „pobjednička vojska“ Krstičević, koji na traljavom engleskom jeziku sâm sebi diže rep pred zapadnim „saveznicima“, a još više napraspistojnošću pred domaćim novinarima, sjeda u kokpit F-16 C/D Baraka ne bi li ga tv-kamere lansirale u „legendu“, paradira neprobavljivim frazetinama à la smiješno kroatizirani JNA. „ A što bi ti htjela!?“ – odgovorio je von oben novinarki, koja ga je pristojno pitala razmišlja li o ostavci. Njoj je posao pitati ga to što je pitala, jer je bio najdrčniji među vladajućima u avioagitpropu za rashodovane F-šesnaestice, što se možebitno pokazalo pogotkom uništa, a njegova je čak i zakonska dužnost predstavnici javnosti pristojno odgovoriti. Nije novinarka s njim koze pasla po bespućima vrgoračke zbiljnosti da je s njom na „ti“ niti je jednom ministru, pače vladinom potpredsjedniku makar i tako trknute zemlje kao RH pristala toliko nadmenost, osornost, zapravo bezobrazluk. Teško je vjerovati da bogobojazan lik, kakvim se Krstičević izdaje u svakoj zgodnoj prigodi, može iz kućnog odgoja baštiniti ponašanje kakvo demonstrira osobito prema novinarima.

Politička oporba traži ostavke

Krstičevićev zemljak iz oporbenog Mosta nezavisnih lista, saborski zastupnik Nikola Grmoja drži kontroverznu kupoprodaju 12 višenamjenskih borbenih aviona u Izraelu „velikom međunarodnom blamažom Hrvatske“ zbog koje ministar obrane i premijer trebaju dati ostavke, jer uskraćivanje američkog odobrenja podrazumijeva „veliku odgovornost ministra Krstičevića, ali prvenstveno premijera Andreja Plenkovića“. Šef SDP-a Davor Bernardić pak drži da bi – ako se kupnja rečenih aviona ne realizira – Krstičević morao „povući odgovoran, častan i vojnički potez“. Ne baš harakiri oštrom katanom kao svojedobno časni časnici Zemlje izlazećeg sunca, ali nešto uvjerljivo, mirnodopsko, što itekako ima veze s vojničkom časti i političkim moralom. Tim više, jer je MORH u svom priopćenju za javnost zapisao i sljedeće: „Hrvatsku jedino zanima da dobije one avione koji su odabrani prema konfiguraciji u odabranoj ponudi, i to po ponuđenoj cijeni“. Najmanje triput višoj od realne!? Sto trideset pet milijuna dolara za aparate, zajedno s inicijalnim naoružanjem, opremom, obukom pilota, etc. je realna procjena američkih vojnih stručnjaka za „robu“, što je Izrael naumio utrapiti Hrvatskoj i još dugo, dugo zarađivati na operativnoj podršci. Ni premijer, ni ratni mu ministar niti ratoborna predsjednica RH ne daju prvih 500 milijuna dolara iz svog džepa, a tuđim je k….m lako gloginje mlatiti. Dat će narod, davao je desetljećima i za znatno luđe „potrebe“ na kojima su se uglavnom debljale privatne bušte, „domoljuba“, dakako.

Indikativno je da se usred političke gungule u RH zbog možebitno propalog avioposla nitko službeno ne javlja s izraelskog državnog vrha. Ni hrvatski se državni vrh ne izjašnjava o tomu je li dobio kakvo relevantno objašnjenje iz Izraela, pa je enigma tim dramatičnija. „Iz moje perspektive gledano“, kazao je brigadir Željko Ninić Novoj TV, „utakmica nije gotova. Igramo prvo poluvrijeme, drugo poluvrijeme, prve produžetke, druge produžetke…“ Na kakvu se to utakmicu spremaju prvi Ninićevi političko-vojni zapovjednici, a kriju od javnosti i sastav reprezentativne vrste i mjesto odigravanja, možda se moglo naslutiti iz prijedloga državnog proračuna RH o kojem je portal Index.hr izvijestio još početkom studenoga. Nekako je prošlo ispod radara javnosti to da su „u prijedlogu proračuna naglo poskupjeli prastari F-16 koje kupujemo od Izraela“. Koja je to zakulisna igra, a sada se i ministar obrane i niži u vojnoj hijerarhiji zaklinju na „dogovorenu cijenu u ponudi, nešto više od tri milijarde kuna, ni lipu više“. Tko tu koga… da ne kažemo onu prostotu, koja bi jedina tu dobro legla.

„Kao ukupan iznos za izraelske avione F-16 Barak, kada se prije nekoliko mjeseci naveliko govorilo o kupnji tih aviona“, prenio je Index.hr pisanje portala Defender.hra „spominjalo se 500 milijuna američkih dolara, i to s naoružanjem i opremom. To bi, uzme li se u obzir rok otplate od deset godina koji je također bio naveden kao način otplate 30 godina starih izraelskih aviona, iznosilo 322 milijuna kuna godišnje. No prema projekciji proračuna koji je predstavljen ovih dana (i takav kasnije prihvaćen, op. a.), taj je iznos drastično narastao na 564 milijuna kuna u 2020. I 581 milijun kuna u 2021. Dodaju da se tek može zamisliti kakve nas cifre čekaju poslije toga te da postoje dvije mogućnosti – ili je riječ o greški autora proračuna, ili se planira nabaviti drugi borbeni zrakoplov.“ Što, također, možebitno ima veze s planom B koji je, kao usput, voditelj MORH-ovog stučnog povjerenstva za nabavku borbenih aviona brigadir Davor Tretinjak spomenuo u razgovoru za HTV.

 „Stoga“, zaključuje Defender.hr analizu u najmanju ruku neobičnog aranžmana RH s Izraelom, čija je vanjska politika na zapadnom Balkanu evidentno naklonjenija Srbiji i Republici Srpskoj (BiH), nego Hrvatskoj, a robna razmjena pak (66,6 milijuna eura u 2016. godini) četiri puta slabija od trgovine sa Švedskom (255,7 milijuna eura), čiji su Gripeni odbijeni,„bez ulaženja u bilo kakve dublje analize, zaista se postavlja razumno pitanje kakav je to strateški obrambeni, politički i drugi interes RH povezivanje s Izraelom na temelju eventualne nabave borbenih zrakoplova starih preko 30 godina. Svoje strateške ciljeve RH je ostvarila ulaskom u EU i NATO.“ HDZ-ova se trenutna vlast u RH glatko odrekla švedske avioponude, uvjeravajući javnost da se Gripen D/C MS20 ni financijski niti valjda (vanjsko)politički ne uklapa u koncepciju HRZ-a i PZO-a, što je nonsens prvog reda. Kakav to Izrael može biti Hrvatskoj – čak i (vanjsko)politički – strateški partner kad ponašanje židovske države prema arapskim susjedima na Bliskom istoku, ali i Iranu, koje podržava rigidna američka administracija, ne nailazi na razumijevanje ni u Europi niti drugdje u svijetu. Kao ni ono prema Iranu. U odnosu na nuklearni sporazum radi mirnodopske uporabe nuklearne energije u toj mnogoljudnoj zemlji, Izrael drži štangu SAD-u koji više ne želi biti sudionik tog sporazuma i prijeti Iranu, a europske zemlje tzv. prve brzine ne žele iz njega istupiti. Izrael je Mađarska na Bliskom istoku, a takvi režini imponiraju Bijednoj Našoj dok njome upravljaju HDZ-ovi lumeni. Pardon, „domoljubi“.

Foto: Ivica Galović/ Pixsell

„Pored devastacije HRZ i PZO u tehničkom i kadrovskom smislu zadnjih 15 godina, logistička noćna mora neizvjesnosti nabave dijelova, kvarova i slično, jednostavno se ne smije dopustiti“, tvrdi Defender.hr. „Da li je to priuštivo rješenje u idućih 30 godina za Hrvatsku kakvo traži ministar Krstičević samo zbog činjenice da je cijena koju nudi Izrael dampinška? Ako su u MORH-u mislili kako se Gripen C/D MS20, odnosno najmoderniji jednomotorni višenamjenski borbeni zrakoplov današnjice u operativnoj uporabi (ne računamo zrakoplove koji se testiraju) može dobiti po komadu ispod 50 milijuna EUR onda su promašili zanimanje i očekivanja su im bila promašena.“ Češka iskustva upućuju na realnu pretpostavku da bi hrvatski poreznici skuplje platili upravo te izraubane izraelske F-šesnaestice C/D Barak, nego švedske Gripene C/D MS20, isporučenih izravno ispod čekića. Već 2020. godine, kako je stajalo u ponudi.

„Stop“ iz State Departmenta

O toj je računici nedavno pisao Index.hr: „Usporedbe radi, Česi plaćaju leasing 14 Gripena s naletom 150 sati po avionu uz punu logističku potporu švedskog SAAB-a manje od 480 milijuna kuna godišnje od 2017. do 2027. (Ukupna cijena 1,7 milijardi českih kruna.) Prvi leasing su plaćali godišnje 560 milijuna kuna za 14 novih Gripena uz nalet od 150 sati. Nakon 20 godina korištenja, Gripeni će prijeći u češko vlasništvo i oni će te 20 godina stare avione moći prodati jer su ih kupili kao nove. Prema brojkama proračuna za Barak i egzaktnim cijenama češkog leasinga, očigledno je da će 12 Baraka s planiranim naletom od samo 100 sati godišnje biti skuplje od 14 novih Gripena C/D MS20 sa 150 sati naleta.

Uz to, Gripen C/D je borbeni zrakoplov 4+ generacije, dok je F-16 Barak borbeni zrakoplov 4 generacije, kako su uostalom kazali članovi Povjerenstva MORH-a, star 30 godina i s isteklim resursima. Pored svega ovoga, F-16 Barak, kako je zaključio Defender, neće biti nikome prodan nakon što ga Hrvatska bude koristila jer neće ni biti u letnom stanju poslije 50-60 godina starosti.“ MORH je, međutim, priopćenjem za javnost opovrgao Defender.hrove tvrdnje o uvećanim obrocima otplate F-šesnaestica Izraelu, pojašnjavajući da su „u projekcijama proračuna za 2020. i 2021. godinu godišnje rate za otplatu aviona uvećane za vrijednost PDV-a prema dinamici isporuke aviona, odnosno svih roba i usluga“.

Neposredno uoči lude silvestarske noći, koja je s razlogom bacila u sjenu enigmu o tomu hoće li u Bijednu Našu doletjeti modeficirani izraelski borbeni zrakoplovi ili neće, Večernji list je obznanio da RH „odustaje od kupnje“ spornih F-16 C/D Barak, jer je State Department Mikea Pompea izvijestio Izrael o ključnom uvjetu kupoprodaje: „U zrakoplovima koje namjeravate prodati Hrvatskoj ne smije biti ništa neameričko“. I točka. Kongres SAD-a je prethodno, u četvrtak, odobrio taj posao bez uvjetovanja, ali njegova riječ nije – posljednja. Budući da RH ne želi drukčije letjelice od prihvaćenih u izraelskoj ponudi, a Trumpova administracija ne šiša hrvatske uvjete ni za suhu šljiu, logično je očekivati da će održati riječ i odustati od kupnje mačka u vreći. Hoće li uistinu ili neće, pokazat će se već u siječnju. Do tada, veseloj družini iz MORH-a, vlade i Pantovčaka ostaje samo zapjevati onu genijlnu iz legendarne „Kozare“ Veljka Bulajića: „Letu štuke, letu avioni…“

I nadalje tajiti pred vlastitom javnošću zašto „prijateljima/partnerima/saveznicima“ iz NATO-a dopuštaju orati hrvatsko nebo chemtrailsima i trovati štetnim, kancerogenim agensima i žitelje i ozmlje.

The post Letu štuke, letu avioni… appeared first on Tacno.net.

Foto: HINA/ Daniel KASAP/ dk

Pretrčavanje HSS-ovog saborskog zastupnika Mladena Madjera u rastući Klub zastupnika Bandić Milan 365 – Stranke rada i solidarnosti gradonačelnika Zagreba izazvao skandal u hrvatskoj javnosti i izazvao dvije kaznene prijave Uskoku radu sumnje na političku korupciju i trgovinu utjecajem. Od početka zasjedanja devetog saziva Hrvatskog sabora, 14. listopada 2016., odnosi političkih snaga bitno su se promijenili, zahvaljujući ponajprije stranačkim prebjezima u tabor tzv. nezavisnih zastupnika. Koji su se istog trena iskazali izrazitom ovisnošću, gotovo beziznimno – HDZ-u. Osobito je sramotna činjenica da je rejtinški opadajući te unutarstranačkim frakcijskim borbama grogiran SDP – ipak, još najjaču stranku u oporbi – napustilo osmero od prvotno 38 saborskih zastupnika. Nedavno i Milanka Opačić, najviše rangirana u stranci, osoba od osobitog povjerenja Zorana Milanovića, bivša ministrica, vladina koordinatorica za društvene resore, za koju nitko normalan ne bi povjerovao da će prebjegom Bandiću podržavati – Plenkovića i HDZ 

Marijan Vogrinec

Moralna kaljuža, poltronstvo najniže razine, ideološko kameleonstvo, uhljebničko kokošarenje ili pak notorna prostitucija kroničnih političkih sifiličara? Ili sve zajedno, uđuture? Ili nešto pedeseto, još gore od smrdljivog mulja, što se gore od najstrašnijih odrona u tropskim nedođijama sručilo na ionako karcinogeni parlamentarn habitus Bijedne Naše? Tek, odlazak HSS-ovog zamjenskog (za Stjepana Kožića, koji je također dao petama vjetra iz HSS-ovog tabora) saborskog zastupnika Mladena Madjera u Klub Bandić Milan (BM) 365 – Stranke rada i solidarnosti, koncem tjedna je ne samo prelio čašu učestalih prijevara birača nego i potaknuo dvije prijave Uskoku za kriminalnu političku korupciju radi osobne materijalne koristi. Prvu je podnio HSS,  čiji je Klub saborskih zastupnika Madjerovim bijegom nesuđenom „gradonačelniku Hrvatske“ Milanu Bandiću  spao s pet na četiri zastupničke ruke, a drugu također parlamentarna stranka Živi zid. Stranka BM 365, koja se na izborima provukla sa samo jednim saborskim zastupnikom (zagrebački gradonačelnik Milan Bandić), od neki dan broji s Mladenom Madjerom 13 parlamentaraca, koji svi odreda glasaju za HDZ-ove prijedloge u „Visokom domu“, odnosno kako im namigne premijer Andrej Plenković. S 13 glasački validnih ruku u HDZ-ovoj saborskoj većini, Milan je Bandić je  postao najvažniji koalicijski partner aktualnoj desnoj vlasti.

E sad, ne bi bilo nikakvih problema da je takva konstelacija političke moći i utjecaja plod izbornog nadmetanja i pripetavanja, dakle biračke volje najvećeg diela od oko 3,8 milijuna hrvatskih državljana s pravom glasa, a ne možebitne kriminalne, moralno neprihvatljive i zakonski nedopustive kupoprodaje mandata jako kvarnih pojedinaca i skupina radi (samo)održanja na pozicijama vlasti. Time na pozicijama kontrole novca, jer vlast = novac. HDZ-ova izborno-pobjednička deviza vjerodostojno prokazana je u neposrednom poslijeizvornom razdoblju kao populistička floskula, mrkva za dugouhe hlebince, a činjenica da se u Hrvatskom saboru u samo dvije godine već namnožilo dvadesetak tzv. nezavisnih zastupnika – nikad više u prethodnih osam saziva u 26 godina – uglavnom prebjega iz stranaka na čijim su listama dobili povjerenje birača, znak je kako je kritično metastazirala parlamentarna demokracija u Bijednoj Našoj. Klub saborskih zastupnika BM 365 – Stranke rada i solidarnosti s jakim se razlogom našao na meti javne kritike i, napokon, istrage pravosudno-represivnog aparata.

Najsnalažljiviji u političkom kokošinjcu

Stari su Latini ostavili budućim naraštajima vrijednu empiriju sažetu u sentenci verba volant, scripta manent (riječi odlijeću, pisano ostaje), što bi u slobodnijem prijevodu – riječi odlijeću, djela ostaju – moglo (i trebalo?) na sljedećim izborima značiti političku smrtnu presudu stranačkim prevrtljivcima koji su se kompromitirali time što jedno misle, drugo govore, a treće čine. Klub saborskih zastupnika BM 365 – Stranke rada i solidarnosti školski je primjer politikantsko-ideološkog konvertitstva i izdaje birača, vrijedan odgovarajućeg tretmana studijima politologije, ali i u srednjoškolskoj nastavi građanskog odgoja. Javna je tajna da disidenti dolaze iz političkih stranaka, kojima pada javni rejting te procjenjuju da se – kao manje-više stranački marginalci, odnosno ne baš pri srcu i oku trenutnih stranačkih vođa – neće naći na prolaznim pozicijama izbornih lista, pa (i)legalno prodaju svoje mandate na parlamentarnom tržištu. Od vrha države do zadnjeg mjesnog odbora negdje bogu iza nogu. To je opća pojava, nije ju izmislio redikulozan nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske Milan Bandić, ali jest bolje i uspješnije od ikog u nacionalnom političkom kokošinjcu usavršio metodu kako u svom interesu iskoristiti/unovčiti ljudske slabosti.

Predsjednik HSS-a i uspješan samoborski gradonačelnik Krešo Beljak obznanio je da ima nove informacije o političkoj trgovini svog bivšeg stranačkog druga Mladena Madjera i Milana Bandić, ima o tomu dokaze i svjedoke te će ih prenijeti Uskokovim istražiteljima. „Ne znam što Uskok radi s mojom prijavom u vezi s Mladenom Madjerom, ali svakako ću ju dopuniti novim spoznajama“, kazao je Beljak novinarki Dnevnika Nove TV Ivani Brkić-Tomljenović. „Imam i nove informacije o bivšem članu HSS-a i zagrebačkom županu Stjepanu Kožiću. Javljaju se mnogi ljudi i govore što radi u svojoj županiji, i kako mu je proračun praktički jednoglasno prošao i zbog čega. Sve ću to reći Uskoku, pa će oni to dalje istražiti. Oko Madjera su se također pojavile nove informacije, odnosno navodni svjedoci koji su spremni svjedočiti o njegovom hvaljenju da će za prijelaz dobiti vreću novca.“

Hoće li i što će Mladen Madjer možebitno dobiti kao nagradu za prijenos HSS-ovog saborskog mandata (koji nije vratio stranci) Bandiću, odnosno Plenkovićiu, valjda će istražiti institucije koje rade svoj posao, odnosno zakonski su ga obavezne obaviti, iako im šefove postavlja HDZ. U međuvremenu se saznalo da je Madjerova kćerka Tatjana Šimunić prije tri mjeseca dobila unosan i stalni rukovodni posao u Gradskoj upravi Zagreba, kojoj je na čelu upravo Milan Bandić. Dakako, gradonačelnik odbija bilo kakvu vezu i s tim zapošljavanjem – koje je „sasvim po zakonu“ – i s Madjerovom promjenom zastupničkog dresa. Baš kao u slučaju zapošljavanja u Zagrebačkom električnom tramvaju (ZET) brata (pre)bjegunice Bandiću HNS-ove potpredsjednice Marije Puh. I Milan Bandić i HDZ-ovi prvaci ironiziraju novinarima epidemiju stranačkih prebjega u tabor tzv. nezavisnih zastupnika: „Mi nemamo ništa s tim, ljudi se odlučuju svojom slobodnom voljom za druge političke opcije, koje smatraju primjerenijim. Njihova bi se bivša stranačka vodstva trebala zabrinuti zašto im se osipa članstvo. U njima je problem, ne u opcijama kojima se pridružuju ti ljudi“.

Dijelom je ironija na mjestu, ali samo vrlo malim dijelom budući da je u Bijednoj Našoj bavljenje politikom već gotovo tri desetljeća postala jedna od najunosnijih profesija u koju se bezobzirno i bez obzira na stvarno političko-ideološko uvjerenje, svjetonazor, stupanj obrazovanja i temeljnog kućnog odgoja, etc. gura i mlado i staro, i žensko i muško… Politika je poslije valjda trgovine drigom i ljudima, prostitucije i veteranskih makinacija HB statusima i invalidninama postala iznimno kurentan posao. O članstvu u ovoj ili onoj političkoj stranci izravno ovisi hoćeš li dobiti posao ili ne, povoljan kredit u banci, stambeni ili državni poticaj za kupnju prve nekretnine, poduzetnički plan ili OPG, hoćeš li dobiti boljeg liječnika mimo ekstremno dugačke liste čekanja, hoće li ti se dijete upisati u bolju školu, hoće li ti poreznici ići na ruku, etc. Život je posvema u raljama stranačke pripadnosti, pa tko se bolje okreće kako vjetar puše… Zbog te je nezrelosti parlamentarne demokracije i imbecilne političke pristranosti Hrvatsku već napustilo oko 400.000 mahom mlađih, radno i fertilno najpotentnijih građana.

Cijele su se obitelji iselile. Natalitet rapidno opada. Demografska katastrofa već ubire krvavi danak. Sutra će još više. Koncem stoljeća, na balkanskom će kifliću živjeti 2,5 milijuna domicilnih žitelja, tvrde statističari UN-a. Ruski rulet na djelu!? A politička pak maloumnost udarila u bakanalije svake vrsti kao da se baš ništa loše ne događa i kao da će neka postbiblijska mana s neba spasiti zemlju od ubitačna djelovanja mentalne pustinje u ljudima koji se busaju u prsa time kako su preuzeli odgovornost. U koju pak sami ne vjeruju niti osjećaju moralu potrebu komu polagati račune. Tim više, jer izborni inženjering po obrascu Kluba saborskih zastupnika MB 365 – Stranke rada i solidarnosti, demonstriran i neki dan pri izglasavanju zagrebačkog proračuna od blizu 10 milijardâ kuna (većeg od svih u RH lokalnih/regionalnih zajedno) djeluje uspješno u korist političkog mainstreama, koji ga zato ne želi promijeniti/demokratizirati. Zašto i bi „kad nam ide dok nam ide“? A dokle će ići? Dok se ćup ne razbije na putu do vode.

Nema gdje Bandića nema

Nije ljudski nikom se rugati ni prigovarati zato što je bolestan, pa ni Milanu Bandiću ma kakav da je ideološki trgovac i politikant u vlastitu korist. Gotovo već 20 godina gradonačelnik Zagreba, s navodno više od 300 kaznenih prijava za razna kriminalna nedjela, nezakonitosti, etc., koje sudovi drže u ladicama ili ih na zgražanje javnosti razvlače do apsurda, vidljivo je bolestan čovjek. Operirao je glasnice i unatoč tomu već mjesecima sve teže i tiše govori. Nedavno je hospitaliziran zbog embolije pluća. Jedva se kreće na štakama, ali ne propušta ni jednu tv-kameru, ni jedan iole važniji događaj čak i izvan Zagreba i RH, gdje po logici dužnosti ne bi imao što tražiti – ako se ne kani (opet) kandidirati ove godine za predsjednika RH, protiv Kolinde Grabar-Kitarović? – ne propušta ni naslikavati uz predsjednicu RH gdje god se protokolarno ukaže u Zagrebu, eto ga na proglašenju misica, u gledalištu HTV-ovog putujućeg cirkusa „Lijepom našom“ u Čazmi, s kardinalom Josipom Bozanićem i inim klericima, s veteranima Domovinskog rata, u vrtićima i školama, evo ga na zabavnoj priredbi i novogodišnjem rodilištu, dijeli bakalar penzićima, daje šakom i kapom zagrebački novac, ucjenjuje premijera (a ima za to jake klupske adute u saborskoj većini) radi besplatnih udžbenika za sve osnovce (i srednjoškolce?) u RH, premiješta ogroman križ s Hipodroma na savski nasip, etc.

I najnevjerojatnije, bježi liječnicima iz bolnice na Jordanovcu na sat-dva otkriti golemi spomenik neprepoznatljivog Franje Tuđmana, rad državnog kipara Kuzme Kovačića, HDZ-ovog Antonia Salijerija u spomeničkoj plastici, pa se nakon tv-naslikavanja vraća u bolesnički krevet. Poslije je navodno zdravstveno stabiliziran i otpušten kao radno sposoban, ali i dalje se kreće na štakama i sve teže govori. Dođe čovjeku da se sažali na Bandića i nastavi se čuditi: što mu takvom treba zlopatiti se u političkom cirkusu, ruinirati si zdravlje i životnu komociju kad, bude li Plenković izdao nalog ZNA SE opciji da podrži drugi mandat trenutne predsjednice RH, Milan Bandić opet nema izgleda dogurati dalje od drugog izbornog kruga i drugi put statusa nesuđenog „gradonačelnika Hrvatske“? U Bijednoj se Našoj formalno ne traži zdravstveni karton budućih državnih čelnika, kao u civiliziranom svijetu, međutim veliko je pitanje može li bolestan čovjek i u tako trknutoj zemlji voditi odgovorne državne poslove.

Gostujući u HTV-ovoj „Temi dana“ nakon Središnjeg dnevnika u subotu, Krešo Beljak je na izravno pitanje novinara Branka Nađvinskog kazao da Bandić ipak nije ozbiljan igrač u velikim državničkim igrama te da iza njega ne stoji HDZ Andreja Plenkovića. „Stoji“, kazao je, „jedna druga HDZ-ova struja.“ Ako je tako, a Beljak valjda znâ što govori, onda je to neki sasvim drugi par političkih rukava. U velikom intervjuu Hini, šef Mosta nezavisnih lista i saborski potpredsjednik Božo Petrov ironično je u razgovoru s novinarkom Tatjanom Kolak prozvao Bandićev Klub saborskih zastupnika – zasad „komada 13“; on najavljuje 14 i više, ne kani stati na Mladenu Madjeru – off shore kompanijom Milan Bandić d.o.o. koja djeluje za potrebe predsjednika vlade. „To što premijer ne prlja ruke tom trgovinom izravno ne znači da off shore kompanija Milan Bandić d-o.o. ne radi za njega. A naše su institucije slabe i nisu neovisne, pa niti ne mogu obaviti posao koji se od njih traži.“

foto: Ivo Čagalj/Pixsell

Iz Živog zida, koji je zbog političke korupcije prijavio pravosudno-represivnom aparatu Milana Bandića i Mariju Puh, čiji je brat zaposlen u ZET-u navodno kao dio cijene njezina prelaska iz HNS-a u Bandićev saborski klub, upozoravaju da „građani moraju osvijestiti činjenicu kako je zagrebačka blagajna postala utočište za nespašene duše“. SDP-ov pak saborski zastupnik Gordan Maras ističe kako „otac te političke trgovine i korupcije nije Milan Bandić, nego Andrej Plenković“. Osporavani se Mladen Madjer pokrio ušima po glavi i šuti, a navodno će u utorak na presici objaviti što ga je navelo da napusti HSS, ne vrati zamjenski mandat stranci na čijoj je listi stečen i ode u Bandićev tabor. Međutim, javnost je ostala zatečena medijskom izjavom šefa Kluba BM 365, tzv. nezavisnog zastupnika mađarske manjine Roberta Jankovicsa: „Ovaj naš heterogeni klub ima čvrst stav da podržava premijera Plenkovića. To je uvjet bez kojeg se u ovom klubu biti ne može“. Kratko i jasno. Bandić određuje politiku u klubu, a ta je glasati za sve što predloži Plenkovićev HDZ i tu nema nikakvog soliranja niti je dopušteno – kako lažu neki njegovi članovi, poput SDP-ove prebjegunice Milanke Opačić – „glasati po savjesti, za rješenja najbolja za sve građane i RH“.

E sad, velika je tajna to što je Plenkovićeva nagrada/honorar Bandiću za dirigirano „rasuđivanje svojom glavom“ i dizanje ruku njegovih klubaša, odnosno što je poanta njihova dogovora o „čuvanju stabilne saborske većine“. Može se pretpostaviti, ako se zbroje dva i dva glede i u svezi silnih prijava protiv nesuđenog „gradonačelnika RH“, a njemu – ništa. Institucije rade svoj posao!? Sic transit.

Ako je pak točno to da je odbjegli Madjer kazao svom bivšem stranačkom šefu Kreši Beljaku kako je pretrčao Milanu Bandiću zato, jer „mora misliti na sebe“, a to se na neki način dokaže u istrazi, onda se radi o teškom, kažnjivom zakonskom prekršaju. Neki pravni znalci spominju čak tri kaznena djela – primanje i davanje mita te trgovinu utjecajem, za što se ide u zatvor. U svakom od tih slučajeva. Doduše, dosad je tako osuđen samo bivši SDP-ov vukovarski gradonačelnik Željko Sabo. Sud u Osijeku mu je odrezao šestomjesečnu zatvorsku kaznu za pokušaj podmićivanja jedne HDZ-ove vijećnice, koju je kaznu odradio u kaznionici poluotvorenog tipa u Popovači-Lipovici.

Vladini marginalci i tzv. nezavisni

Od početka zasjedanja devetog saziva Hrvatskog sabora, 14. listopada 2016., odnosi političkih snaga bitno su se promijenili, zahvaljujući ponajprije stranačkim prebjezima u tabor tzv. nezavisnih zastupnika. Koji su se istog trena iskazali izrazitom ovisnošću, gotovo beziznimno – HDZ-u. Osobito je sramotna činjenica da je rejtinški opadajući te unutarstranačkim frakcijskim borbama grogiran SDP – ipak, još uvijek najjaču stranku u oporbi – napustilo osmero od prvotno 38 saborskih zastupnika. Nedavno i Milanka Opačić, najviše rangirana u stranci, osoba od osobitog povjerenja Zorana Milanovića, bivša ministrica, vladina koordinatorica za društvene resore, za koju nitko normalan ne bi povjerovao da će prebjegom Bandiću podržavati – Plenkovića i HDZ. Otišla je, također odnijela SDP-ov mandat „neprijatelju“ i stranci ostala dužna 18.000 kuna na ime neplaćene članarine. Bahata žena, koja je politički kruh zagrizla navodno još kao osobna tajnica pobunjeničkog velikosrpskog ideologa Jovana Raškovića, pa stasala u SDP-u koji joj je dao sve u komfornoj karijeri, da bi na pola saborskog mandata sad (vjerojatno zauvijek) okončala političku karijeru u HDZ-u. Bandićev klub je tek krinka. Prigodom zadnjig glasanja, Opačić je bila za prijedloge, kojima se u SDP-u protivila.

foto: Patrik Macek/PIXSELL

Bez vojske tzv. nezavisnih zastupnika, i nekolicine stranačkih marginalaca u koaliciji, Plenkovićev HDZ ne bi imao minimalnih 76 ruku u saborskoj većini niti bi njegova vlada imala izgleda preživjeti. S druge pak strane, koalicijskim je marginalcima i tzv. nezavisnima osobito stalo do toga da ne ruše vladu radi izvanrednih izbora, jer znaju da više nemaju šanse ponovno prevariti birače na isti način te istodobno dvije godine prije redovnog isteka mandata ostaju bez visokih saborskih plaća, dodataka, velikih povlastica, etc. Budući da, što navodno kaže Mladen Madjer, „moraju misliti na sebe“, drž’ se Bandićeve pipe i ne boj se gubitničke gripe. Mostov natprosječno aktivan u sabornici i izvan nje zastupnik Miro Bulj tvrdi da „u Hrvatskoj treba promijeniti Izborni zakon kako bi se onemogućili političla trgovina, mešetarenje i tezgarenje“ političara kojima ističe ili je istekao rok trajanja u opcijama u kojima su gradili karijere. Bulj drži da se političare na svim razinama mora birati imenom i prezimenom: „Pretrčavanja su protiv narodne volje, a vlada je zasnovana na protunarodnoj volji. Odnos Plenković – SDSS – Bandić – Vrdoljak – Saucha… nije narod izabrao da oni upravljaju Hrvatskom. To je prijevara hrvatskog naroda. Imalu nekakvu legalnost, ali nemaju legitimnost“.

Klub saborskih zastupnika BM 365 – Stranke rada i solidarnosti, koji u dijelu javnosti i medija posprdno nazivaju moralnom kaljužom, čine tzv. nezavisni zastupnici Robert Jankovics (predsjednik), Vladimir Bilek, Veljko Kajtazi, Ana Komparić-Devčić, Ermina Lekaj-Prljaskaj, Ivica Mišić, Milanka Opačić, Zdravko Ronko i Mladen Madjer te Darinko Dumbović (Reformisti), Kažimir Varda (BM 365) i potpredsjednica Marija Puh (BM 365). Tu je i tzv. nezavisni Željko Lacković, koji zamjenjuje Milana Bandića u zastupničkoj klupi, ali je formalno napustio Bandićev klub zbog financiranja na lokalnoj razini, ali prigodom glasanja u sabornici diže ruku po Bandićevom naputku.

The post Plenkovićeva BM 365 off shore većina appeared first on Tacno.net.

Foto: net.hr

„Sustavno toleriranje mržnje, nasilja i ustaškog paradiranja rezultiralo je ovim čemu danas svjedočimo – sve većoj stopi nasilja u Hrvatskoj i gnjusnim incidentima kakvi se rijetko viđaju u slobodnoj Europi“, komentirao je virovitički eksces predsjednik Istarskog demokratskog saveza (IDS) Boris Miletić priopćenjem za javnost. „Sve dok odgovorne institucije na čelu s Vladom ne budu reagirale oštro i rezolutno, to će šovinističko ludilo poprimati sve veće razmjere. Osude nisu dovoljne, sitne kazne nisu dovoljne. Nakon Đakića, doći će neki drugi Đakić. Svojim ignoriranjem dozvolili ste da se Hrvatskoj ponovno zalijepi etiketa ustaštva. Apeliram na resorne institucije, prije svega na policiju i DORH, da se počnu primjenjivati odredbe Kaznenog zakona koje se tiču govora mržnje.“ Miletić je pod sintagmom ustaškog paradiranja, aludirao na lanjsko, početkom travnja, nedjeljno postrojavanje četrdesetak crnokošuljaša baš na Trgu bana Jelačića usred Zagreba, koje je zgrozilo svu javnost 

Marijan Vogrinec

Pitanje za milijun eura: kako će „pravna država RH“ (sic transit) kazniti Ivana Đakića (22) iz Virovitice zato što je na svom FB profilu objavio fotografiju nekog mutavog ustaše (vidi mu ušlagiranu facu) kako pozira s odrubljenom ljudskom glavom u rukama na kojoj su četničke oznake, potpisanu porukom otvorene protusrpske mržnje – „Svim ‘prijateljima’ srbićima sretan Božić“?  Ništa mu se neće dogoditi, kao ni tolikim proustaškim apologetima u Bijednoj Našoj prije i poslije odurnog virovitičkog proljeva međunasionalne mržnje i netrpeljivosti. Osim pravosudno-represivnog no-no kažiprsta, koji na jako deficitarne prosječnim kućnim odgojem, zdravim razumom i znanjem nešto višim od pučkoškolskog djeluje kao čaša vode na liječenje karcinoma grla, neće uslijediti nikakve pozornosti vrijedne sankcije. Preventivno dovoljno validne za ostalo, osobito mlađe općinstvo, koje bi potom stavilo prst na čelo prije no što im crni adrenalin udari u možebitne šovinističke/ksenofobne praznine u mozgu.

Javna je tajna da su proustašluk, proendehazijski sentimenti, protusrpska mržnja, protukomunistrička, protujugoslavenska, protuudbaška, etc. opsjednutost ne samo (ne)službeno legitimni u Bijednoj Našoj nego su i pod svojevrsnom zaštitom aktera državne vlasti. Kada je i gdje je tzv. demokršćanska desnica za kormilom. HDZ u kompi s ekstremima desnijim od desnog, kakvo krilo postoji i unutar same denver plave ZNA SE opcije. Tko bi u tom ideološki/svjetonazorski bolesnom ozračju svake (nekažnjive?) nacionalističke histerije mogao/smio imati nešto protiv nezrelog Ivana Đakića, stranački i obiteljski odgajanog za budućeg „hrvatskog šerifa“, nasljednika očeva dijela ne samo lokalnog Divljeg zapada!? Ivan Đakić je do ispisivanja nakon netom počinjene FB svinjarije bio uzdanica HDZ-ove mladeži. Sin je na svaki način kontroverznog Josipa Đakića nadimkom Jopa, višemandatnog HDZ-ovog saborskog zastupnika s boli glava apanažom (mediji svojedobno otkrili 28.200 kuna mjesečno) i „nezamjenjivog“ predsjednika stranačke „pričuvne vojske“ Hvidre, najbrojnije tzv. braniteljske udruge među (sic transit) 1350 istovrsnih u RH.

Josip Đakić nadimkom Jopa je s dvojicom stranačkih kolega – trenutnim ministrom poljoprivrede Tomislavom Tolušićem i „vječnim“ gradonačelnikom Virovitice Ivicom yubitubi Kirinom – te dvojicom-trojicom lokalnih tajkuna i obitelji umirovljenog generala Đure Dečaka, predratnog birtijskog harmonikaša, dio skupine koja osigurava glasove HDZ-u na izborima i zauzvrat unosno participira u stranačkoj i državnoj hijerarhiji te neupitno odlučuje o životu (zapošljavanje, prava pred lokalnom upravom, etc.) ama baš svakog pojedinca na virovitičkom području. Ti „domoljubi“ – uključujući njihovu djecu – spadaju među nevelik krug najbogatijih i na svaki način najprivilegiranijih žitelja jedne od najsiromašnijih županija u zemlji. Virovitičko-podravske. Sugrađani im nemaju ni lijepe riječi niti poštovanja za svoje susjede, koje poznaju od malih nogu i bolje od ikog znaju na kakav su (zazoran?) način unovčili „domoljublje“ te da su im neke i ratne „zasluge“ ostale još nenaplaćene.

Tri godine prdekane s prisilnim radom

Pristojni građani, čije obitelji teško žive u krajnjoj apatiji i neizvjesne budućnosti, pa im djeca traže kruh i uljuđeno društvo pod tuđim nebom, jer je je vlastita domovina maćeha, uglavnom osjećaju prirodnu averziju prema ljudima kojima je Domovinski rat doslovno bio brat, a HDZ i otac i majka. Kad čovjek kojim poslom ili pak obiteljskim razlogom navrati u Viroviticu, pa čuje što se o toj šerifskoj kasti, porijeklu imovine, ali i javnom ponašanju nekih iz te skupine, njihovoj pravnoj nedodirljivosti, etc. govori čak u Jopinom „kultnom kafiću“ (da mu ne reklamiramo ime), gdje su mu svi „prijatelji“ i „istomišljenici“, ili po lokalnim medijima izvan HDZ-ove kontrole, lako je pokupiti onih milijun eura za točan odgovor. Ivanu Đakiću se neće dogoditi ništa zakonski validno – do tri godine zatvora zbog širenja međunacionalne mržnje i huškanja na zločin – niti će se „pravna država“ (sic transit) sjetiti učinkovitog načina u tako drastičnom slučaju, kojim će primjerno poduprijeti formalnu državnu mantru za stranu javnost kako se zalaže za prevenciju, odnosno sprječavanje širenja međunacionalne mržnje i daljnjih ideoloških razdora u zemlji. Ivana Đakića tri godine u prdekanu s prisilnim radom (npr. razminiranje još sumnjivih njiva, šuma…), a stranački mu šef i premijer Andrej Plenković trebao bi najuriti oca Josipa Đakića iz saborskih klupa, iz HDZ-a i s čelnog mjesta u Hvidri – kako se to ljepše kaže za „ostavku iz moralnih razloga“ – jer je sin Ivan neodgovorno, neutemeljenim šovinizmom, problematičnim obiteljskim odgojem i huškačkom agresivnošću notorne budale nanio golemu štetu ne samo ugledu obitelji (ako ga je uopće bilo), HDZ-u, hrvatsko-srpskim odnosima i društvu u cjelini.

Za takvu svinjariju Đakića mlađeg može imati razumijevanja samo Hrastov saborski zastupnik Hrvoje Zekanović (zaslugom Plenkovićeve neodgovornosti promaknutog na HDZ-ovoj koalicijskoj listii), koji neutemeljeno napada lidera srpske manjine u RH, saborskog zastupnika Milorada Pupovca zbog navodnog širenja međunacionalne mržnje u tjedniku Novosti.  Iza kojeg stoji Srpsko narodno vijeće, a taj je medij već godinama balvan u oku ekstremne, proustaške desnice u Bijednoj Našoj. Inače, tog Zekanovića nitko živ u ozbiljnijoj hrvatskoj politici ne uzima za ozbiljno, baš kao što je u široj javnosti anoniman marginalac, pa… Kad takav lik brani gnjusobu Ivana Đakića,  kolateralno i oca Japu (s kojim je istomišljenik u tzv. srpskom pitanju), Đakićima bi u svakom slučaju bilo uputno javno se zahvaliti Zekanoviću. Kad već jest sranje, barem nemojmo sa strane čačkati po njemu i činiti ga u javnom prostoru – još smrdljivijim. I za takvu ogradu, međutim, treba imati dva zrna soli u glavi.

Jamačno na očevu intervenciju, jer mu je sinovljeva FB gadarija došla kao mokrom krpom posred lica, Ivan Đakić je na prvu javnu b(r)uku maknuo sa svog FB profila mrzilačko-huškačku „čestitku“/poruku „prijateljima srbićima“. Smjesta se ispisao iz HDZ-a kako ga ne bi morali izbaciti iz stranke njegovi ZNA SE Virovitičani, što mu uopće nije teško palo. Time je, drži, amortizirao odgovornost unosno pozicioniranog vlastitog oca i glavi obitelji pustio braniti svoju budalaština-ispriku „to nisam ja“ (a tko je, Duh sveti?), još trapavijom glupošću u stilu mlad je, eto, nije znao što čini, neće više, treba razumjeti, u obitelji nije tako odgojen, protiv sam međunacionalne mržnje i netrpeljivosti, etc. I sada bi svi u obitelji Đakić da se mladenačka nepodopština (ne kazneno nedjelo zbog kojeg se mora u zatvor!?), je li, gurne pod tepih, zaboravi, a neslavna priča što je zapalila sve nacionalne medije završi jednim noćenjem u istražnoj prostoriji, puštanjem na slobodu i dvotjednim javljanjem virovotičkoj policiji radi evidencije da nije pobjegao iz zemlje. A neće, iako je mađarska granica na samo 14 kilometara, u Terezinom Polju, jer mu ne prijeti nikakva stroga kazna.

foto srbi.hr

Zato i „isprika“ i njegovo i dalje nezrelo ponašanje prigodom uhićenja i ispitivanja u Bjelovaru sliči farsi. Što i jest farsa. I kao farsa će završiti. Nezreli mladac to jako dobro zna. I to je tragedija ove i ovakve države. Dokumentirala je to i tv-kamera. I svi tiskani i elektronički mediji. Istodobno i smiješno i tragično.

Ivan Đakić je vrijedan žaljenja

Mlađi lik s vidljivim viškom kilograma što mu smetaju hodu, u sibirskoj jakni iz koje u dugodlakom krznenom ovalu bulji gotovo na nulericu ošišan primitivizam, ukrašen tamnim naočalama kuma iz petparačkih krimića, bahato pokazuje uzdignuti palac tv-kamerama. Natiskanim iza prozora u prizemlju istražnog centra u Bjelovaru. Lik misli da je to fora. Da je glavni. Širok osmijeh i neka nesuvisla grimasa. A riječ je o grozoti koja nije smiješna. Osim što je lik vrijedan žaljenja – kao i otac mu, koji u sabornici pametuje o hrvatsko-srpskim odnosima na liniji Željka Glasnovića i Steve Culeja – jer je svjestan čime se obznanio najširoj javnosti, koja u 99,99 posto nikad za njega nije čula. Sada jest, po kretenizmu. Riječ je o počinjenom nedjelu međuetničke mržnje i maloumnom huškanju na zločin. To je raison d’être „domoljubnog“ zajebavanja te javnosti na kojem zajebavanju žive kao bubrezi u loju: „hrvatski branitelji su temelj hrvatske države i samo njima moramo vječno biti zahvalni za našu slobodu i sve što danas imamo“. Sic transit. Pa onda i jedan izmišljeni „hrvatski branitelj“ Ivo Sanader uživa „braniteljsko pravo“ na sudu na blažu kaznu za kriminal i pljačku svog naroda!?

Po aktualnim kaznenim paragrafima u RH, takva je igra ustaše koji je odrubio glavu četniku, pa se s njom fotografira na diku svom rodu i narodu – makar u cyber prostoru jer se u povijesnoj zbilji nikad nije dogodilo da nacifašistički brat, kvisling, dekapitira nacifašističkog brata, kvislinga – vrijedi tri godine stroge prdekane. Samo bi mentalno kronično kvaran pacijent takvo što pojmio kao vic o Bobiju i Rudiju s onih pet jaja u ptičjem gnijezdu. Nitko pri zdravoj svijesti ne bi. Što to govori o HDZ-u i moru uhljeba, koji će vlastitu mater prodati za šaku prljavih Jufinih škuda i priliku da se pokažu svim susjedima, rođacima, (ne)prijateljima i šire tko su i što su kad ih se pripusti vlasti i moći. S takvima, a nije ih malo među navodno 250.000 denver plavih u HDZ-u, koji „znaju znanje“, Bijedna Naša nema budućnosti. Pitanje je samo vremena kad će se sve srušiti kao kula od karata i na ovu prirodnu ljepotu i ljudski potencijal zasjesti neki novi gazda. Koji neće biti Hrvat, jer jamačno Hrvat ne zna gospodariti sâm sobom.

Provincijska ćorava božica Pravda – koja ne bi smjela biti drukčija od alter ega u metropoli i ne bi smjela uzimati olakotnim to što je netko nekomu sin, otac, majka, jest ili nije „krvave gaće nos’o po Veleb’tu“ (izum Steve Culeja), dijeli ove ili one etničke gene, s nekim (ni)je stranačke tikve sadio, moli se u ovom/onom hramu ili mu ne pada na um ikom se moliti – iskazala se u punoj nakaznosti trule novohrvatske trodecenijske zbílje. U kojoj je proustašluk, ideološko crnilo, endehazijski sentiment, etc., kontra antinacifašizmu koji je urođeno, prirodno stanje ljudske svijesti, vrlo popularna hrvatska nacionalna moda. Rado ju nosi ideološki promiskuitetan državni mainstream od tzv. Visokog doma, Banskih dvora i Pantovčaka – koji se iznuđenim domino efektom licemjerno „zgražaju“ i „osuđuju“ najbljutaviji proustašluk, ponikao iz obitelji s dna HDZ-ove kace – do bezveznjaka i marginalaca, kojekakvih stranačkih patuljaka duboko ispod izbornog praga, dijela ratnih veterana i ideološkim crnilom kontaminirane hijerarhije tzv. Crkve u Hrvata.

Ćorava božica Pravda je – ne prvi ni posljednji put – opet bestidno pljunula na svoj kantar i mač, bagatelizirajući pojave drastične penetracije proustašluka u društvenu svakodnevicu. „Slavodobitni“ palac povijesno neobrazovanog i ljudski (kršćanski?) kvarnog i pogrešno odgojenog mladca teška je uvreda ne samo zdravoj pameti nego i zemlji koja nije znala već 1990-iho dvojiti žito od kukolja te završiti Drugi svjetski rat kako ga je povijest uistinu završila u svem demokratskom svijetu. S partizanima na pobjedničkoj strani antinacifašističke koalicije te ustašama, četnicima i inim narodnim izdajnicima – koji se nikad nisu međusobno klali! – na gubitničkoj. U jednoj Njemačkoj, strogo se kažnjava krivotvorenje istine o tijeku i završetku tog rata, negiranje holokausta, itsl., a na ulicama i trgovima, na mjestima odvođenja, ubijanja i stradanja Židova mesingane su ploče u znak sjećanja i opomene da se nakaza nacifašizma više nikad ne smije pojaviti među ljudima. U Hrvatskoj je premijera Plenkovića, HDZ-a i gaf-predsjednice Grabar-Kitarović negiranje povijsne istine nekažnjivo; negiranje ustaške klaonice u Jasenovcu, najstrašnijeg konc-logora za Srbe, Židove, Rome i nepoćudne Hrvate na europskom Jugoistoku (npr. Igor Vukić, Jakov Sedlar, etc.) dobiva novčanu potporu Ministarstva branitelja (30.000 kuna Vukiću za knjigu laži), skandalozana propaganda na HTV-u uradaka i nastupa povijesnih krivotvoritelja…

„Domoljubi“ iz parazitske sekte

Premijer Andrej Plenković ne zna kako je završio Drugi svjetski rat na hrvatskom tlu, pa mu treba sveučilišni profesor onkologije i nuklearne medicine na čelu povjerenstva „za bolju prošlost“(sic transit), koje dopušta/preporučuje uporabu krvave ustaške krilatice „Za dom spremni“, vidi kretenizma – „u svečanim prigodama“. Ni akademik Zvonko Kusić ni premijer, koji to može i morao bi, ali ne želi, nemaju muda skinuti s HOS-ovih ploča i zastava rečenu ustašku krilaticu. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja se u nekoj partizanskoj sredini u Istri interno diči djedom, što je neko vrijeme bio „među crvenima u šumi“ (zapravo pobjegao pred talijanskim fašistima, jer su ubijali hrvatske taoce kad su partizani izveli kakvu jaču akciju u zaleđu Rijeke) na sav glas trubi kako je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav. Niti je ikad bio niti će biti, ali što se može kad rvacka precjednica ima modni nerv. Pa i na škakljivom terenu budući da u Bijednoj Našoj proustašluk jest, a antinacifašizam nije u modi. U pismu lideru srpske manjine u RH Miloradu Pupovcu prije nekih dvije godine zajedljivo je odbrusila da u RH nema proustaškog ekstremizma, da Srbi nisu ugroženi, etc.

Mrzilačko-huškačko proseravanje Đakića mlađeg, stoga, nije toliko eksces koliko jestsimptom bolesnog stanja društva, nesposobnog ne samo gotovo stoljeće poslije završiti Drugi svjetski rat nego ni Domovinski rat od prije 23 godine, iako bez toga nema budućnosti novih naraštaja. Koje, ruku na srce, ne zanimaju ti ratovi, a bogme ne zanimaju više ni njihove roditelje, bake i djedove koji najvećim dijelom ne žive od neprestanog vraćanja u prošlost, anatemiziranja „četnika koji su izvršili agresiju na Hrvatsku“, državnih apanaža na „domoljublje“ i „odgovornost na dužnostima“, etc. Ni Đakići niti ini „domoljubi“ iz te parazitske sekte jednostavno više ne bi imali smisla u zdravoj demokraciji da nema „četnika, komunjara, udbaša, Jugoslavena, nevjernika (koje na nastavi vjeronauka prvašići moraju crtati po zahtjevu časne sestre, javili ovih dana mediji), SDP-a, etc. A što će ti ljudi kad se jednog dana razbije ćup što ide na vodu? Jer, ne može se baš dovijeka općinstvu prodavati muda pod bubrege.

Krvavu božićnu čestitku/poruku Đapića mlađeg Srbima u RH pravosudna je istražna vlast – koliko se dosad vidjelo i koliko se po tomu može pretpostaviti krajnji ishod – shvatila kao vic o Bobiju i Rudiju, a ne kao vrlo opasno, nedopustivo u nacionalno miješanoj i stoga oštro kažnjivo nedjelo. Rečena FB objava najgrublje je huškanje na zločin, krv i osvetu. Nema to veze s vicem o Bobiju i Rudiju. „Rudi“, dovikuje Bobi s drveta u dvorištu, a hrvatsko se pravosuđe pjeni od smijeha, ne samo u bjelovarsko-virovitičkom slučaju – „ako pogodiš koliko ima jaja u gnijezdu, dobit ćeš svih pet“. I, ništa od zatraženog jednomjesečnog istražnog pritvora Ivanu Đakiću (22), uzdanici HDZ-ove mladeži u virovitičkom kraju, sinu kontroverznog Josipa Đakića nadimkom Jopa, kojem se također pripisuje nedolično, agresivno ponašanje, prometni prekršaji i nezakonitio miješanje u kadroviranje na virovitičkom području. I još koješta strašnije, do navodnog fizičkog napada na virovitičkog gvardijana Rozu Brkića o čemu je, kažu, obaviješten i šef HDZ-a Andrej Plenković. Ali, zataškan je napad na fratra, bivšeg boksača koji se ipak suzdržao od sasvim realne mogućnosti da agresivca jednim solidnim aperkatom pošalje u horizontalno carstvo snova.

„Da se ne radi o meni“, ironizirao je medijima Ivan Đakić svoj susret s bjelovarskim istražiteljima i puštanje na slobodu, „vi ne biste pisali o tom slučaju. Određeno mi je da se 15 dana moram javljati u policijsku postaju, i to je sve.“ A policija je HDZ-ova. I ministar policije je HDZ-ova uzdanica. I Đakić stariji je HDZ-ov moćnik u maloj sredini gdje atmosfera straha i nezamijeranja „onima na vlasti“ čini svoje. I taman će „oni na vlasti“ učiniti nešto nažao nekom iz „časne obitelji Josipa Đakića“. Zbog tamo nekih Srba koji su, je li, „izvršili agresiju na vječnu nam i jedinu Hrvatsku“. Ma, glupost. Je li itko svjestan toga da naopaki pravosudno-represivni sustav, moralni raspad obitelji i svjetonazorski devastirano školstvoki sustav izravno pridonose društvenom beznađu i općoj depresiji. Nismo svi jednaki pred tzv. pravnom državom, i to je korodirajući činitelj njezine raspadajuće strukture. Zbog nepravde i nejednakosti – ne samo zbog malih plaća, dužničkih negava i političke nestabilnosti – sreća se traži u iseljeništvu, pod tuđim nebom, gdje se poštuju ljudska sloboda i pošten rad.

Nekako istodobno s Đakićevom svinjarijom na FB-u, zagrebačko sudstvo je uzelo na strogi tretman tzv. malog građanina Zorana Ercega iz neusporedivo manje „zaslužne“ i „domoljubno“ poznate obitelji od Đakićeve, jer je za nedavnog otkrivanja spomenika neprepoznatljivom Franji Tuđmanu „teško kršio javni rad i mir uzvikujući da je prvi hrvatski predsjednik – ratni zločinac“. U policijskoj je prijavi osobito otežavajućim bilo to, što je takvo „domoljubno svetogrđe“ uzvikivao u nazočnosti tzv. štićenih osoba, a te su, dakako, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković, pa predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, etc. Svi odreda hadezeovci. Nije bilo dovoljno što su uokolni fanovi Franje Tuđmana šakama, nogama, pljuvačkom i psovkama istretirali Zorana Ercega, već ga se dohvatila i policija iz osiguranja skupa i iskalila na njemu svoju ljubav prema Tuđmanu „ocu i domovine sinu“, ali i brončanoj uspomeni u izvedbi državnog Salijerija po imenu Kuzma Kovačić. Erceg je, doduše, bio prijavio policiju za nezakonitu uporabu sile, ali – pojeo vuk magarca.

Mutavi ustaša ikona degeneričnog uma

Zoran Erceg nije Ivan Đakić i „prekršitelju javnog reda i mira“ Ercegu otac nije Josip Đakić nadimkom Jopa, pa je i besposljedični uzvik nezadovoljstva neusporedivo veći grijeh od čestitanja Božića „’prijateljima’ srbićima“ porukom o ustaškom dekapitiranju mrskih četnika. Jer, po bolesnom umu Đakića mlađeg, svi Srbi su četnici. I treba im skinuti glave kao što je to činio mutavi ustaša i kao što se – dok „hrvatski domoljubi“ nisu nakon 1995. godine „napravili reda“ među izlošcima – moglo vidjeti na fotkama u muzeju Spomen-područja Jasenovac: pijani ustaše u lovačkom stilu jednom nogom stoje na leševima poklanih srpskih civila. Ne četnika, jer tu nacifašističku subraću nisu klali, nego tzv. običnih ljudi, u seljačkom ruhu… Takav se kretenizam danas još mota po glavi jedva punoljetnog mladića iz virovitičke provincije, iz obitelji čiji je pater pamilias visokopozicionirani, povlašteni pripadnik državne vlasti!? I nitkom ništa!?

 Foto: Robert Anić/Pixsell, Privatni album/Večernji list

Optuženi je Zoran Erceg, za razliku u uredovanju tzv. pravne države kad su posrijedi lik koji je vodio Domovinski rat protiv „srpske agresije na Hrvatsku“, koji se javno ne smije zvati građanskim, te Srbi svi i svugdje, već sjeo na optuženičku klupu. Suđenje će se nastaviti, a zanimanje javnosti i udruga civilnog društva je veliko. Erceg je na prvom ročištu, koje je trajalo više od tri sata, pročitao svoju obranu. Ne smiješ javno kazati što misliš o Tuđmanu, a smiješ Srbima odsijecati glave? Makar samo na cyber panju. Za početak? „Netočno je da sam ja narušavao javni red i mir i to baš u 15,57 prilikom otvaranja spomenika Franji Tuđmanu za koga sam duboko uvjeren da je ratni zločinac“, naglasio je osumnjičeni u pisanoj izjavi, opovrgavši policijsku prijavu da je to činio na „osobito drzak i nepristojan način“ u trenutku prolaska tzv. štićenih osoba iz državnog vrha. „Ja sam uistinu povikao da je Franjo Tuđman ratni zločinac, ali samo kada je u mojoj blizini bio gospodin Andrej Plenković i ja sam tada oslovio predsjednika Vlade njegovim prezimenom i pitao sam ga zar ga nije sram otvarati spomenik ratnom zločincu Franji Tuđmanu. Tek kasnije, kada me je gomila napala, udarala, a policija me na osobito grub način odvodila naišao je predsjednik Sabora, poznatiji kao Njonjo, pa sam tek tada njemu izjavio otprilike sličan sadržaj, rekavši da se i on treba sramiti.“

Zoran Erceg je, vrlo indikativno za stanje demokratskog zdravlja RH, kazao da naša „policija želi i dalje zastrašiti građane te im uputiti otvorenu i politički opasnu poruku da ne smiju raditi ovo što je on napravio, tj. javno iznositi svoja politička mišljenja“. E sad, gdje su granice (ne)dopuštenog, u rukama je „institucija koje moraju raditi svoj posao“, a te pak „institucije“ – uključivo bjelovarsku ili virovitičku božicu Pravdu – u rukama su vladajućih, tj. HDZ-a, koji postavlja/smjenjuje sve čelnike „institucija koje moraju raditi svoj posao“. I eto vraga: kadija te tuži, kadija ti sudi. Ne’š ti demokracije na novohrvatski način. I raspojasane mladeži, što se nekad također izdvajala svakom vrsti povlaštenosti te nazivala „zlatnom mladeži“; u novohrvatskim se okolnostima ta populacije preciznije naziva „raspuštenom mladeži“ koju nitko ne odgaja. Ni obitelj, ni škola niti vjerska zajednica. Uzor joj je pokvareno, korumpirano i netrpeljivo društvo te se tako ponaša. Moral i prave ljudske vrijednosti više nisu na cijeni.

Bjelovarska je Pravda do te mjere naopako pojmila bolesni Đakićev izljev protusrpske mržnje, koja već sutra može izazvati krv i ponovno zavrtjeti smrtno kolo osvete uvijek nedužnima „pogrešnih“ krvnih zrnaca, vjere, ideologije, rodnog opredjeljenja, etc. da se nije ufala čak ni milijunti put nasmijati javnost klasičnom mjerom, a zatražena je, pod egidom – osumnjičenik je zadržan u istražnom pritvoru da ne bi ponovio nedjelio. A više i nema potrebe ponoviti nedjelo kad je već minuo „srpski Božić“, 7. siječnja, navodn i nadnevak rođenja Isusa Krista, što ga pravoslavni kršćani slave po starom, julijanskom kalendaru. A do pravoslavnog Uskra još ima cajta. Što god da sam učinio „prijateljima srbićima“, a jesam i neka sam, i opet bih, jednom Đakiću nitko ništa ne može i ne smije, drži – u njegovoj i državi njegova oca. Hrvatskoj državi, gdje su „svi ostali gosti“. Osobito Srbi, ali i Hrvati, ako dišu „nedomoljubno“ kao Zoran Erceg, što je svojedobno odredila na HDZ-ovom skupu u Slatini ideološki nezbrojena kanadska doseljenica u RH Ruža Tomašić. Ne bi li proustaški vedrila i oblačila u Hrvatskoj.

Drži valjda lik, kojeg je virovitička policija zakonito ulisičenog privela istražnom sucu radi očitovanja o maloumnom proljevu mržnje prema Srbima, da može i smije što god hoće. Ima li zdrave pameti u državnom vrhu za razuvjeriti i Ivana Đakića, i njegova oca i brojne još takve da ne smiju baš sve što im se sprdne. Pa će se izvući na neka stranačka uvjerenja, „ratne zasluge“, hrvatstvo, katoličanstvo, „domoljublje“ i baš tako neke gluposti na kojima se ne gradi zdrava državnau budućnost. Što se to još treba dogoditi u Bijednoj Našoj da premijer Andrej Plenković shvati kako Drugi svjetski rat na području Hrvatske nije završio ustaškom pobjedom i da se taj šljam s ušatim U na čelenkama nije borio ni za kakvu hrvatsku državu ljudskog lika i oblika drukčijeg od balkanske kifle? Ima li petlje napokon – gaf-predsjednica Grabar-Kitarović u tom pak smislu nije važna – ustrojiti državu koja je kadra najstrože sankcionirati proseravanja ustašlukom? Kao ovo Ivana Đakića, koji maloumno prijeti sugrađanima srpskog roda fotografijom mutavog ustaškog krvoloka, što drži u rukama odrubljenu ljudsku glavu s četničkim oznakama. Javnost se digla na noge. Što se čeka? Pravosudno-represivni alati postoje, samo ih valja savjesno upotrijebiti. Stoga je izvan pameti muljanje HDZ-ovog ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića o tomu kako se priprema zakon, kojim će se onemogućiti da se takve i slične gararije pojavljuju u cyber psrotoru. Do tada, je li, treba razumjeti Đakića mlađeg? Mladost – ludost. Zorana Ercega ne treba razumjeti ni po kojoj olakotnosti: starost – zlonamjernost?

Fenjer bujanju proustaške atmosfere

„Odgojen sam da uvažavam sve ljude, to nije moje mišljenje, to nisam ja“, neuvjerljiv je alibi Đakića mlađeg na FB zidu i sva je prilika da će tako okončati skandal, jer svi Srbi zajedno – u Bijednoj Našioj, Srbiji i bilo gdje na globusu – ne vrijede kao „isprika“ jednog Ivana Đakića. Kaže Vinko Brešan u svom novom filmu, gdje četvorica penzića u „vatrenim“ dresovima kradu iz grobnice Tuđmanov leš – ha, „kakva je to država“. Baš usrana kad vlada i Pantovčak „najoštrije osuđuju objavu Đakićeva sina“, a izravni su krivci tomu da se mladac usudio počiniti zlodjelo budući da drže fenjer agresivnom bujanju proustaške atmosfere u društvu za što su odgovorni. Ne samo politički. Nije dovoljno formalno „osuđivati“, a ne priznati proustašluk svuda oko nas: od stadiona i društvenih mreža do medija i samog parlamenta. „Slijedom objave Ivana Đakića na društvenim mrežama“, priopćili su Banski dvori, „Vlada Republike Hrvatske najoštrije osuđuje takav govor mržnje i poticanje netrpeljivosti. U tijeku je i postupanje nadležnih institucija.“ Npr  bjelovarskog DORH-a, koji se našao prozvanim.

„Povodom zaprimljenih novinarskih upita odgovaramo da je Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, nakon sinoć zaprimljene dojave policije o objavi na Facebook profilu jednog hrvatskog državljanina na kojoj su objavljeni fotografija i tekst koji upućuju na sumnje na počinjenje kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325. Kaznenog zakona u odnosu na srpsku nacionalnu manjinu, jutros je održalo sastanak s policijom i dalo nalog za provođenje izvida“, priopćuje Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru. O rezultatima izvida kao i državnoodvjetničkoj odluci u predmetu javnost će biti pravovremeno obaviještena. Državno odvjetništvo ovim priopćenjem ujedno odgovara i na prozivanja o nepostupanju po službenoj dužnosti. “Kazao bi mudar pûk, vrana vrani ne kopa oči. Osobito HDZ-ove.

„Sustavno toleriranje mržnje, nasilja i ustaškog paradiranja rezultiralo je ovim čemu danas svjedočimo – sve većoj stopi nasilja u Hrvatskoj i gnjusnim incidentima kakvi se rijetko viđaju u slobodnoj Europi“, komentirao je virovitički eksces predsjednik Istarskog demokratskog saveza (IDS) Boris Miletić priopćenjem za javnost. „Sve dok odgovorne institucije na čelu s Vladom ne budu reagirale oštro i rezolutno, to će šovinističko ludilo poprimati sve veće razmjere. Osude nisu dovoljne, sitne kazne nisu dovoljne. Nakon Đakića, doći će neki drugi Đakić. Svojim ignoriranjem dozvolili ste da se Hrvatskoj ponovno zalijepi etiketa ustaštva. Apeliram na resorne institucije, prije svega na policiju i DORH, da se počnu primjenjivati odredbe Kaznenog zakona koje se tiču govora mržnje.“ Miletić je pod sintagmom ustaškog paradiranja, aludirao na lanjsko, početkom travnja, nedjeljno postrojavanje četrdesetak crnokošuljaša baš na Trgu bana Jelačića usred Zagreba, koje je zgrozilo svu javnost. O toj nekažnjenoj i agresivnoj ustašijadi, Hina je izvijestila sljedeće:

„Članovi Autohtone Hrvatske stranke prava (AHSP) i Stranačke vojske Klub hrvatskih domoljubnih snaga, u nedjelju su se postrojili na Trgu bana Jelačića, prisegnuli domovini te izrazili potporu američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, a zatim se uputili na grob oca domovine Ante Starčevića u Šestinama. U prisezi koju su položili pred predsjednikom te stranke Draženom Kelemincem (inače obiteljskim nasilnikom i napadačem na novinare, op. a.), njih 40-ak su se obvezali da će štititi socijalne i nacionalne interese, Katoličku crkvu, hrvatski grb, barjak i himnu, monetarni suverenitet. Prisegnuli su da će zaustaviti odlazak mladih iz Hrvatske, unutarnju agresiju na Hrvatsku, antihrvatske organizacije, sotonizaciju Hrvatske, velikosrpsku politiku u Hrvatskoj (Ivan Đakić je dao uputstvo kako, op. a.) te ukinuti ovrhe, blokade računa, državne kamate, GMO hranu, komunizam i Istanbulsku konvenciju i dr., među ostalim da će izaći iz Europske unije i smanjiti porez na dohodak. Prisega je završena uzvikom ‘Za domovinu spremni’“.

foto Sandra Šimunović/pixsell

Vladajući ni trc niti mrc, a sada „oštro osuđuju“ (sic transit) Đakićev proljev mržnje na koji se, recimo, Milorad Pupovac „jako naljutio“, ali do te „uvjerljive“ mjere da mu ne pada na um izaći iz promiskuitetne i već smiješnje njegove koalicije s Plenkovićevim HDZ-om. Kaže, podržavat će ga i dalje, ali „sve ima svoje granice“. Hoće li ta kritična crta razgraničenja biti kad neki ušlagirani proustaše zaista dekapitiraju nekog Srbina? Ili njega osobno, jer mu se učestalo prijeti smrću, a sva desnija od desne desnice već ima cijeli program nastavka one Budakove majmunarije: trećinu Srba pobiti, trećinu prognati, a trećinu prekrstiti na katoličanstvo? Prepraviti ih na Hrvate. Što Pupovac, inače inteligentan čovjek, sveučilišni profesor i bolji govornik hrvatskog jezika od svakog HDZ-ovog Hrvata – koji ne razikuju čak ni potrebno od potrebitog (ministri Milan Kujundžić, Damir pobjedničkavojska Krstičević, etc.) – dakle, što intelektualac njegova kova traži u istoj koaliciji sa Stevom Culejem, Josipom Đakićem nadimkom Jopa i takvima? Što je srpska starčad po Banovini, Kordunu, Lici, Dalmatinskoj zagori, zapadnoj Slavonili, koja nema struje, vode, liječnika, etc. dobila Pupovčevim ulizivanjem Andreju Plenkoviću? Grb marjanov!

Poziv na mržnju i nasilje

I sad, nešto bi trebalo značiti njegovim sunarodnjacima što, je li, i Milorad Pupovac „oštro osuđuje“ eksces nekog tamo Ivana Đakića, a ti isti Đakići broje krvna zrnca i svojim sugrađanima u virovitičkom kraju kad se javljaju za posao. Je li ikad itko čuo tko je, kako i zašto poništio uredno proveden natječaj za vozača u virovitičkoj Hitnoj pomoći i kako je – dobro, na određeno vrijeme – dobio posao njegov sin s običnom B kategorijom. Tko je i kako zaposlio bratića njegova sina, etc. Srbi su diskriminirana narodna manjina i Pupovac, ako ne može pomoći sunarodnjacima, nema što tražiti s ljudima koji toleriraju međunacionalnu mržnju i ruiniraju međuetničke odnose. Nije dovoljno tek, prosvjedno, izostati sa službene, državne komoracije u Jasenovcu, pa otići posebno položiti vijenac i zapaliti svijeću u kripti Kamenog cvijeta. Tim više, jer je predsjednik saborskog Kluba zastupnika SDSS-a Boris Milošević točno komentirao Đakićev ispad: „Smatramo da je on ovom objavom izravno pozivao na nasilje prema Srbima u Hrvatskoj. Njegov je cilj bio ne samo poniziti našu zajednicu već i poticati na nasilje. To nije izolirani slučaj“.

Pupovac tim više nema što tražiti u družb, i koja je omogućila i – kazao je predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac na izvanrednoj presici te stranke – toliku „privilegiranost Đakićevog sina da s 22 godine postane vlasnik hotela i šalje ovakve poruke; treba se upitati tko omogućuje takve privilegije“. Pupovac, kao, ne zna tko omogućuje? Zašto nije pitao premijera jer, ako je vjerodostojne riječi poštena uma, kazat će mu, a lider srpske narodne manjine pa ne mora ga pitati: „Plenkoviću, zašto ne doneseš zakon o porijeklu imovine? Ako su ga mogli imati komunisti, zar je tvoja vlada nesposobna?“ Nije da je nesposobna, ali da to pokuša učiniti, smjesta bi pala ne samo vlada nego i cijela „domoljubna“ Hrvatska budući da je utemeljena na ratnoprofiterskoj pljački i k tomu kriminlnoj pretvorbi, dijelom i na ratnom zločinu „naših“ na štetu „njihovih“. Pa… Vrtlog raspaljivanja mržnje i netrpeljivosti pod izgovorom da su „Srbi krivi za sve hrvatske nevolje“, što je notorna laž, stoga se mora nastaviti dok ne počnu uistinu pucati tikve ili neka pamet sa strane privede zaigrane budale – tzv. svrsi i razlogu. A morat će, jer će se Hrvati u tom ludilu međusobno istrijebiti budući da ih dvije trećine (vidi političko-ideološke preferencije na rejtinškim listama) ne želi ekstremizam bilo koje vrsti. Pogotovo proustašluk, koji je medijski vidljiv, jer je vrlo agresivan.

Javnost je ovih dana saznala i za svinjariju splitskog gradskog vijećnika Martina Pauka, člana stranke Nezavisni za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića, koji je poslao odvratnu poruku Riječanima: „Delije rečke pokazale ‘moć’, došle U Split na božićnu noć!“ Pauk se uključio u navijačka nadjebavanja Torcide i Armade, uvrijedio navijače Rijeke asociranjem na Delije, navijače beogrdske Crvene zvezde, prijedlog U izveo u ušatoj/ustaškoj inačici te se legitimirao notornom nepismenošću. Imenica delija je u hrvatskom jeziku, baš kao u srpskom, muškog roda, pa nominativ množine glasi ovi delije – u srpskom ove delije – pa neće biti da su u Split došle delije, kao što su došle delije, npr. u Beograd, nego došli – delije. A ni ti Delije niti su bolji niti gori od Torcide i Armade. Budala i huligana ima u sva tri tabora. No, Pauka „beezodvlačno“ vratiti na popravni u niže razrede pučke škole. Uistinu nema nikakvog smisla da nepismeni vijećnik proustaške zauzetosti odlučuje o bilo čemu u gradu drevne kulture, oca hrvatske književnosti i intelektualaca svjetskog priznanja i, povrh svega, partizanske slave. Jedan nepismeni proustaša Martin Pauk paše u tom ozračju kao piletu sise.

I, da, kad smo već u Splitu, vrijedi podsjetiti kako je Inicijativa mladih za ljudska prava pitala Uredu predsjednice RH i, naravno, nije dobila odgovor o tomu zašto je Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala Redom hrvatskog trolista vojnikinju, pripadnicu 72. bojne vojne policije Tanju Belobrajdić. Predsjedničinom odlukom od 28. studenoga 2018., toj su vojnikinji priznate „osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu“. A te „zasluge“ graniče ili jesu – nekažnjen ratni zločin. Na štetu srpskih civila i zarobljenika u logoru Lori u Splitu, gdje su počinjena jeziva nedjela protiv čovječnosti, a počinitelji nikad nisu odgovarajuće kažnjeni.

„O kontroverznostima vezanim za Tanju Belobrajdić i potencijalna kršenja ljudskih prava za vrijeme devedesetih godina u Vojno-istražnom centru Lora pisali su brojni ugledni novinari i nezavisni istraživači“, stoji u dopisu Inicijative mladih za ljudska prava. „Osim toga, Dalmatinski komitet za ljudska prava 2009. godine državnim je tijelima podnio kaznenu prijavu protiv Belobrajdić zbog osnovane sumnje da je u razdoblju od početka travnja do sredine kolovoza 1992. godine u prostoru VIC-a Lora u Splitu, u kojem su bili smješteni ratni zarobljenici srpske nacionalnosti, ove brutalno premlaćivala, mučila i vrijeđala njihovo osobno dostojanstvo osobito uvredljivim i odvratnim postupcima (…), koristeći utjecaj koji je očito dijelom crpila iz činjenice što je bila supruga zapovjednika logora, pozivala je i poticala na počinjenje opisanih nedjela i druge zatvorske stražare, što su oni bespogovorno izvršavali.“ Uz kaznenu prijavu je priložen popis 24 logoraša, koji nisu imali priliku iznijeti svoja svjedočenja pravosuđu, jer je nadležno Državno odvjetništvo odbacilo tu kaznenu prijavu.

Ceh će se morati platiti kad-tad

Za hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović su to ratne zasluge vrijedne Reda hrvatskog trolista. Svaka čast HDZ-ovoj „ženi iz naroda“, koja je dodjelom tog odličja udarila zvučnu pljusku dostojanstvu hrvatskih građana. I koja sada ima obraza „oštro osuditi“ proljev mržnje mrzilački odgojenog Ivana Đakića. Jednog od trojice muških članova virovitičke obitelji Đakić – oca i dvojice sinova – poznatih po kabadahijskom ponašanju, fizičkom nasrtanju na sugrađane koji im nisu po volji (automobilom na lokalnog novinara jer je „loše pisao“ o ocu Đakiću; premlaćivanje 72-godišnjaka, etc.), prijetnjama, ali i sukobima sa zakonom (prometni prekršaji; zapošljavanje) za koje ih se ne sankcionira. Imam novac i političku moć, i tko mi što može!? Itekako može, ali zasad – samo zasad – neće. Ceh će se morati platiti kad-tad.

Jedan od ponajboljih zagrebačkih odvjetnika Čedo Prodanović neki je dan gostovao u News roomu televizije N1 Hrvatska, gdje je vrlo kritički govorio o stanju sudstva i naglasio da su „istrage jedan od najvećih problema hrvatskog pravosuđa“. Slučaj Ivana Đakića tek je jedan od indikativnih primjera, koji svjedoči i o nedjelovanju MUP-a, odnosno kasnom paljenju. Da je takva gnjusna poruka poslana Hrvatima, krivac bi za pet minuta bio priveden, ekspresno osuđen i smješten iza rešetaka. Ovako… „Na nasilje se uopće ne reagira, kako građana tako i policije“, tvrdi Prodanović. „Policija se često iživljava na normalnim građanima, ne na kriminalcima. Čak je i društvena klima takva da su svi namrgođeni na nekoga tko je nešto otuđio, pronevjerio, a ljude šutaju po cesti bez ikakve društvene osude, bez ikakve reakcije državnih organa. Sjetite se slučaja Ante Tomića (na kojega je „domoljub“ istresao kantu fekalija nasred splitske Rive; i nikom ništa, op. a.).“

Slika je to bolesnog stanja Bijedne Naše, koje ne vodi ničem dobrom. Pitanje je samo vremena kad će ljudima prekipjeti.

The post Hrvatski apsurdi: Proustaško dekapitiranje zdrave pameti appeared first on Tacno.net.

U dvije godine HDZ-ove vlade i koji mjesec više premijerova kormilarenja denver plavom ZNA SE ruzinavom brodicom, Hrvatska nije riješila ni jedan jedini ozbiljniji vanjskopolitički problem ne samo s neposrednim balkanskim susjedima (Srbija, BiH, Slovenija, Crna Gora) nego ni na širem međunarodnom planu (npr. sa SAD-om: vize, izraelski avioni, gospodarski projekti, etc.). Konstanta je tek suglasnost Banskih dvora, Pantovčaka i Trga žrtava fašizma na platformi tzv. trećeentitetske, dokazano pogrešne politike u BiH. I zato se vladajući sada prave grbavima, muljaju, ne usude se zbog međunarodne zajednice javno reći istinu o realitetima Del Vechio-Čovićeva boravka u Banjoj Luci. Drugi je par rukava posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Turskoj, gdje se suglasila s domaćinom Recepom Tayyipom Erdoğan o tomu da Daytonski sporazum i izborni zakon u BiH „treba mijenjati“, ali su ostale razlike u poimlju sadržaja i smjera tih promjena

Izbio međunarodni skandal zbog nazočnosti hrvatskog veleposlanika u BiH Ivana Del Vechija i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića na proslavi neustavnog Dana Republike Srpske (RS) u Banjoj Luci, a Banski dvori i Pantovčak prodaju općinstvu muda pod bubrege. Kao, Ivan Del Vechio je otišao Miloradu Dodiku „na svoju ruku“; Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH „nije imalo pojma“; već je „znatno ranije dogovorio susret“ s najvažnijim likom u RS-u i aktualnim, odnedavna srpskim članom Predsjedništva BiH; istekao mu je veleposlanički mandat i treba biti zamijenjen, etc. A Čović je, pak, predsjednik „najvažnije hrvatske stranke u BiH, koja vodi samostalnu politiku u interesu hrvatskog naroda u BiH, neovisnu od HDZ-ove politike u RH“, etc. Pa se, je li, HDZ-ova državna/stranačka vlast u RH ne bi štela mešat’ u razloge, koji su Čovića odveli u Banju Luku uveličati proslavu „državnosti“ srpskog entiteta, jednog od dvaju (drugi je Federacija BiH) jedinstvene, međunarodno dopuštene i priznate države konstitutivnih Bošnjaka (blizu 50 posto žitelja), Srba (nešto više od 30 posto), Hrvata (nešto manje od 15 posto) i, dakako, ravnopravnih inoetnika.

To je jedan par rukava, a drugi – koji naoko nema veze s prvim, pa harlekinski djeluje neuvjerljivo – posjet je hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Turskoj, gdje ju je u Ankari domaćin Recep Tayyip Erdoğan dočekao s najvišim državnim častima. I gdje je postignuta problematična suglasnost o tomu da Daytonski sporazum o BiH „treba mijenjati“, s tim da – objektivno – Erdoğan i Grabar-Kitarović različito poimlju sadržaj promjena tog ključnog međunrodnog dokumenta o državnom uređenju BiH i ulozi njegovih triju konstitutivnih naroda. Nije problem u tomu, što utjecajan turski lider interesno, iz povijesnih, vjerskih i inih razloga druka za Bošnjake, a neutjecajna hrvatska gaf-predsjednica za sunarodnjake, tzv. najmalobrojniji i najneravnopravniji konstitutivan narod, Hrvate, već u tomu što RH i Turska nisu kadre iznjedriti rješenje, koje može činiti okosnicu daytonskih promjena kakve bi pozitivno impresionirale bitne igrače u brdovitoj balkanskoj utakmici: EU, SAD i Rusiju. Ne isključujući Srbiju, iako ta država – također jamac Daytonskog sporazuma i jedan od ključnih faktora mira i stabilnosti u jugoistočnoj Europi – drži Hrvatima trećeentitetski fenjer.

Jamstvo – europska perspektiva

Političko.interesna ljubav Dragana Čovića i Milorada Dodika više je nego indikativan dokaz. Događaj na proslavi „državnosti“ Republike Srpske u Banjoj Luci ne bi bio u odnosu na zapaženu nazočnost visokih hrvatskih predstavnika kakav je bio da se ne radi o pokušaju nove podjele daytonskih karata. Zbog koje je, eto, Grabar-Kitarović potegnula do Ankare ne bi li dobila suglasnost za „dobre hrvatske namjere“ što ih, eto, bošnjačka golema većina u BiH, ali i dio hrvatskih političara/naroda drže opasnom subverzijom, miniranjem europskog puta BiH kao jedinstvene, građanske države triju ravnopravnih/konstitutivnih etničkih skupina. „Hrvatska snažno zagovara europsku perspektivu za sve zemlje europskog Jugoistoka, a također euroatlantsku (NATO) za one koje to još nisu ostvarile“, kazala je predsjednica RH, protiv čega Recep Erdoğan u principu nema ništa, osobito pošto mu je Grabar-Kitarović pomilovala ego frazom kako će RH i kad preuzme uskoro predsjedanje Unijom „ustrajati na europskom putu Turske“. Koji put je živa muka i predugo traje, ali… Politika je politika, ne pravičnost.

„Čvrsto vjerujem da je jedino europska perspektiva država jugoistočne Europe jamstvo stabilnosti, sigurnosti i blagostanja tog područja (pod uvjetom da Hrvati u BiH dobiju svoj poseban entitet bez federalnih Bošnjaka, a građansko zajedništvo svih konstitutivaca olabavi do pozicije federalnih jedinica s pravom odcjepljenja? – op. a.). Nastavit ćemo pružati potporu BiH i zagovarati ne samo formalnu jednakost raznih naroda. Mora se osigurati demokratsko pravo svakog od triju naroda BiH da izaberu svoje legitimne predstavnike (Dragana Čovića, a ne Željka Komšića, hadezeovce, ne Hrvate drugih opcija? – op. a.).“ Novinarima je odgovorila da se u tom smislu „slaže s puzajućim promjenama Daytonskog sporazuma“. Njezin je domaćin Recep Tayyip Erdoğan, inače izrazito omiljen i utjecajan u bošnjačkom političkom mainstreamu, kazao na zajedničkoj presici da valja oživjeti zamrlu trilateralu BiH – RH – Turska, jer je „trilateralni mehanizam vrlo važan, iako smo ga zapustili“. Indikativno je njegovo uvjerenje o tomu da će se trilaterala opet aktivirati „nakon osnutka vlade BiH u čemu se kasni, iako su izbori bili još 7. listopada 2018. godine“. I hrvatska predsjednica i turski lider su preskočili kazati tko i zašto sabotira formiranje nove, legitimne vlasti u BiH, utemeljene na izbornim rezultatima.

foto Reuters

A oboje znaju tko su i zašto su saboteri, što je bilo bjelodano zaključiti i u Banjoj Luci, gdje se u napadno nacionalističkom ozračju slavila tzv. državnost RS-a.  A Milorad Dodik i Dragan Čović glavni likovi, uz veleposlanika RH Ivana Del Vechija u državi BiH, ne RS-u ili nekom tamo tzv. trećem entitetu. Nevjerojatna je HDZ-ova mantra o tomu da se ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH „ne moće „ (sic transit) ostvariti baš nikako drukčije, nego u posebnoj, nacionalnoj entitetskoj jedinici. Koja bi bila i „država“ ostatka ostataka izigranih (prodanih?) Hrvata iz Bosanske posavine, RS-a, srednje Bosne, distrikta Brčkog, etc.? Velikohrvatska naopaka logika u bitnom se ne razlikuje od velikosrpske, a Bošnjacima je i jedna i druga u prošlom ratu prouzročila genocidne progone i smrti. Stoga se ni kočopernom turskom lideru ne mogu baš prodavati muda pod bubrege. Neizravno je to sugerirao hrvatskom novinaru kad ga je pitao što drži o „izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima“.

Naime, odgovorio je: „Izbori su volja glasača. Ne mogu odgovoriti koliko je Bošnjaka glasalo za Željka Komšića, kojeg dio b-h Hrvata ne prihvaća kao svoga legitimnog predstavnika. Naš je cilj postići kompromis na osnovi izbornih rezultata. Daytonski sporazum koji je u svoje vrijeme bio dobar jer je donio mir treba mijenjati. S ovakvim Daytonom se ne može napredovati“. E sad, tu počinju najvažnije enigme. Sve strane se neprijeporno slažu s tim da „Dayton treba mijenjati“, a nitko se ni s kim ne slaže kad se pokuša predlagati sadržaj i smjer takvih promjena. Banjolučki slavljenički upaljač, stoga, nije toliko bitan kad se postavi na trilateralnu razinu, ali itekako jest na bilateralnoj BiH – RH budući da protukomšićevska haranga iz službenog Zagreba i Mostara izravno minira makar podnošljive odnose Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH, pa onda i cijeloj državi koja bi, eto, svi se slažu trebala biti „na europskom putu“.

U Turskoj (opet) na svoju ruku?

Na nesreću prije svega svih žitelja u BiH, posjet Kolinde Grabar-Kitarović Recepu Tayyipu Erdoğanu ništa nije riješio od važnih uzroka usključalog bosanskog lonca ni približio stajališta o suprotstavljenim interesima RH/b-h Hrvata i BiH/Bošnjaka, što je dokaz više o nevjerodostojnoj politici ne samo  prema susjednoj suverenoj državi već i prema svojim konstitutivnim sunarodnjacima u toj zemlji.

Ne treba pametovati, jasno je samo po sebi glede i u svezi vanjskopolitičke prakse i diplomatskih iskustava da hrvatski veleposlanik – i ne samo hrvatski, i ne samo u BiH, je li – ne smije takorekuć pustiti glasniji vjetar, a da ne pita i ne dobije dopuštenje ministrice Marije Pejčinović-Burić, što ga je logikom tzv. zapovjedne odgovornosti bila ishodila od sebi nadređenog, premijera Andreja Plenkovića. A taj bi, što je ustavna determinacija koje se dvoje glavnih aktera vlasti RH odavno ne drže, morala biti plod sukreiranog državnog vanjskopolitičkog stajališta premijera i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Budući da se ne ostvaruje ta ustavna proklamacija, već se napadno očituje kako premijer udara vanjskopolitičkim drumom, a predsjednica šumom. Tu i tamo se – na zgražanje domaće i čuđenje strane javnosti – ne samo sudaraju jedno s drugim nego i sa stablima na svom putu. Veliko je pitanje i to je li predsjednica RH potegnula u Tursku opet na svoju ruku, bez dogovora s premijerom i koordinacije s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova, kao što joj je to običaj, pa će i rezultat opet biti – uništa. Bilateralna ekonomska pitanja dviju zemalja, obavezan ukras svakog protokolarnog sadržaja, komotno se može pustiti niz vodu, jer su jedva zapasala vrijednost razmjene od pola milijarde eura. Bagatela. I za miš-državu RH.

U dvije godine HDZ-ove vlade i koji mjesec više premijerova kormilarenja denver plavom ZNA SE ruzinavom brodicom, Hrvatska nije riješila ni jedan jedini ozbiljniji vanjskopolitički problem ne samo s neposrednim balkanskim susjedima (Srbija, BiH, Slovenija, Crna Gora) nego ni na širem međunarodnom planu (npr. sa SAD-om: vize, izraelski avioni, gospodarski projekti, etc.). Konstanta je tek suglasnost Banskih dvora, Pantovčaka i Trga žrtava fašizma na platformi tzv. trećeentitetske, dokazano pogrešne politike u BiH. I zato se vladajući sada prave grbavima, muljaju, ne usude se zbog međunarodne zajednice javno reći istinu o realitetima Del Vechio-Čovićeva boravka u Banjoj Luci. Dakle, o RH-HDZ-ovoj potpori „državnosti“ RS-a kao honoraru za Dodikovo otvoreno navijanje za tzv. treći, hrvatski entitet u BiH, što bi bio ključan čavao u lijes opstanku bivše „Jugoslavije u malom“. Jedinstvene, građanske države BiH. Koliko god bošnjački lider Bakir Izetbegović predizborno (u sarajevskoj Zetri) kanonizirao Erdoğana, za njegove sunarodnjake u Federaciji BiH ne vrijedi ona hrvatskih iliraca: Svaka ptica svomu jatu leti… Bogme ni džamahirijska inačica.

Više je nego smiješna/licemjerna službena mantra dvoglavog HDZ-ovog u BiH te hrvatskog državnog vrha, što mu u biti dođe na isto, da su Del Vechio i Dragan Čović – baš spornog nadnevka – otišli na noge Miloradu Dodiku sasvim bez znanja ili makar prešutne suglasnosti službenog Zagreba. Ni politički nepismeni to ne vjeruju. Dvojica eksponenata miješanja RH u unutarnje stvari susjedne suverene države, što već godinama trpi kritike nacionalistički neostrašćene javnosti i neodgovorno remeti hrvatsko-bošnjačke odnose, bili su u Banjoj Luci sa svrhom i razlogom. Voditeljica svečane akademije u Banjoj Luci nije bez razloga našla nužnim posebno pozdraviti „predstavnika hrvatskog naroda Dragana Čovića“. Tv-kamere su zumirale Čovićev ego kako raste i širi se prvim, uzvaničkim redom. „Nitko nama neće određivati hoćemo li se pojaviti na nekoj svečanoj akademiji“, nabusito je, po navici, poručio Dragan Čović, što se bez miga službenog Zagreba ne bi usudio. Time je komentirao negativna reagiranja na svoj postupak.

Foto: Velibor Tripić

Tzv. trećeentitetska, separatistička ili velikohrvatska politika RH u BiH, začeta u ono olovno doba 1990-ih kad su novohrvatskom režimu udarali ritam/smjer prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i desna mu ruka, doseljeni kanadski emigrant Gojko Šušak, nije postigla cilj, ali jest skupo stajala b-h Hrvate. Haaško sudište valoriziralo ju je kao udruženi zločinački pothvat,  a dio političkog i vojnog vrha tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i HVO-a dopao je višegodišnjih zatvorskih kazni. Nekolicina i najtežih: 25 godina robije zbog ratnih i zločina protiv čovječnosti, počinjenih najvećim dijelom na štetu Bošnjaka. Broj Hrvata u BiH drastično se smanjio za više stotina tisuća u samoj zapadnoj Hercegovini, a gotovo su nestali iz RS-a, Bosanske posavine, srednje Bosne, etc. Iselili se u RH te širom svijeta, a ovo hrvatskog življa što se zadržalo na svojim stoljetnim ognjištima živi stoput lošije no u bivšoj „Jugoslaviji u malom“. HDZ-ov i tzv. establishment HVO-a u BiH – među njih spada i Dragan Čović, bivši član Saveza komunista Jugoslavije, preko noći „veliki Hrvat i nacionalist“, 1990-ih se angažirao među prvacima tzv. HZ/HR Herceg-Bosne – žive poput bogova. Među inim na permutacijama mantrâ o neravnopravnosti „najmalobrojnijeg, a konstitutivnog naroda u BiH“, „bošnjačkoj majorizaciji“, „nepoštivanju izborne volje b-h Hrvata“ (čitaj: Dragana Čovića i HDZ-a BiH, odnosno denver plavih ZNA SE jataka iz RH). Stvar je u novcu i političkoj kontroli tijekova tog novca prema privatnom bogaćenju tankog sloja „hrvatski domoljuba“ s obiju strana međudržavne granice. Drugo su priče za djecu.

Povučen, a istekao mu mandat

U tu se platformu itekako uklapa suradnja s velikosrpskim projektom ne bi li se od međunarodne zajednice nekako iskamčilo pravo na neostvaren velikohrvatski san (HZ/HR Herceg-Bosna, s perspektivom priključenja RH kada se steknu uvjeti). Na toj je ideji i Kolinda Grabar-Kitarović pokušala u Ankari pridobiti turskog lidera, jer bez njega – kao ni Čović bez Zagreba – momčad Bakira Izetbegovića nema većih izgleda. Samo što Recep Tayyip Erdoğan nije hlebinac, ne pada na diplomatski šarm i ima u nogama neusporedivo važnije međunarodne utakmice od hrvatske gaf-predsjednice. Ma koliko ona i trenutno službeni Zagreb, odnosno vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić („pred očima svijeta nestaje u BiH sav jedan narod, hrvatski“) sotonizirali stanje u zemlji, gdje je moguće da Hrvat Željko Komšić uvjerljivo deklasira Hrvata Dragana Čovića po istim izbornim paragrafima po kojima je Čović prethodno također izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, sa srpskim glasovima. Lani mu ni ti srpski glasovi nisu pomogli, jer se HDZ-ovom tzv. trećeentitetskom politikom po volji i miješanjem RH teško zamjerio bošnjačkim biračima.

Zbog diplomatskog debakla RH sudjelovanjem Ivana Del Vechija na proslavi „Dana državnosti“ RS-a, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH odlučilo je povući tog veleposlanika, što je formalna mjera koja suštinski ništa ne znači niti je ikog mogla impresionirati. Liku je ionako već bio istakao mandat, pa… No, ovaj se ipak našao pozvanim ili mu je to traljava diplomacija preporučila učiniti glupost još smješnijom: „Nisam bio na svečanom postrojavanju ni na dodjeli odličja (koja su dobili svi glavni velikosrpski ratni i zločinci protiv čovječnosti, među njima i Slavko Lisica, osuđen u RH na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina u Dalmaciji, op. a.). Ne pada mi na pamet da idem na to. Bio sam na sastanku s predsjedavajućim Dodikom. Nespretno je izabran datum za sastanak koji smo ranije dogovorili“. Na sve je to oštro reagirao predsjedatelj Vijeća ministara BiH u tehničkom mandatu Denis Zvizdić: „Zgrožen sam ponašanjem hrvatskog veleposlanika, prekidam suradnju s Ivanom Del Vechijom. On je bio jedini veleposlanik neke države članice EU-a na toj proslavi“.

Hrvatsku slizanost s bosanskim Srbima na štetu Bošnjaka, na vrlo visokoj razini demonstriranu i u Banjoj Luci, dočekala je na nož čak i radikalna desnica u RH. Šef parlamentarnih Nezavisnih za Hrvatsku Zlatno Hasanbegović okomio se na HDZ i državni vrh RH u „Točki na tjedan“ televizije N1 Hrvatska: „Riječ je o sramoti.  Ovaj događaj zapravo pokazuje da je jedna politika doživjela svoj moralni i etički slom. Del Vechio je učinio ono, što hrvatska politika čini već godinama, bespogovorno je slijedio politiku Dragana Čovića i iz toga možemo zaključiti da hrvatska politika prema BiH niti postoji niti je postojala, svedena je na instrument Čovićeve politike. Svi znamo koja je to politika – strateško savezništvo s Dodikom. On je pretvorio hrvatsku politiku u BiH u ostvarenje svesrpskih nacionalnih ciljeva. Ključni su dosezi njegove politike i to se egzaktno može ustanoviti da su oni takvi da su u suprotnosti sa stvarnim interesima Hrvata u BiH. Ne radi se o miješanju u pitanja susjedne države. Pitanje ne samo položaja Hrvata u BiH već ukupnih odnosa u BiH je prvorazredno strateško državno pitanje. Ako se trećerazredni bruxelleski činovnici mogu miješati u BiH o tomu, legitimno pravo zauzimati stajalište ima i hrvatska državna politika. Ono što sam rekao u Saboru nije pitanje treba li se ili Hrvatska kao potpisnica Daytonskog sporazuma baviti time, ključno pitanje je bilo i ostalo od ’90-ih godina do danas na koji način to treba činiti.

Foto: Novosti

Odnosi, i povijesni i ustavnopravni, jasno govore da se svaka promjena u smjeru zadovoljavanja hrvatskih nacionalnih interesa u BiH ne može postići osloncem na velikosrpsku politiku, već isključivo hrvatsko-bošnjačkim dogovorom. Promjena izbornog zakonodavstva je nužna, o tomu je pravorijek donio i Ustavni sud BiH. Pitanje je na koji način ga treba promijeniti“. Hasanbegović, koliko god redikulozan i neprihvatljiv u odnosu na svoje poimanje antinacifašizma kao floskule i ustaški režim tzv. NDH, u nekim kritikama HDZ-ove unutarnje i vanjske politike uvelike ima pravo te se time ne razlikuje bitno od radikalnih kritičara ostale oporbe i neovisnih analitičara. Među inim, tezom kako RH ne smije otežavati odnose s BiH, jer je nužno te relacije sagledavati „u kontekstu širih odnosa na europskom Jugoistoku, u kontekstu najava tzv. konačnog srpsko-albanskog dogovora o Kosovu, u kontekstu promjene cjelokupne arhitekture na podlozi koje je u Beogradu ponovno oživljena iluzija da je moguće kompenzirati gubitke na Kosovu obnovljenim pretenzijama na BiH i Crnu Goru“. Ne bi bilo prvi put na brdovitom Balkanu da iluzije, kad dovoljno ojačaju, pa se budalama učine realitetima, izazovu krv i masovna stradanja.

Nevjerojatno izmanipulirani birači

„Naravno“, tvrdi Zlatko Hasanbegović, „to jest iluzija, ali može završiti dramatičnom eskalacijom koja uključuje i obnovu ratnih sukoba. Igrati se i pokušavati gasiti požar benzinom može imati katastrofalne posljedice. Politika koja misli da se hrvatsko nacionalno pitanje može riješiti na način da 50 ili 60 kilometara od Zagreba nastane Velika Srbija u teškoj je zabludi. HDZ BiH jest samostalna stranka, no HDZ u RH i Plenkovićeva vlada pretvorili su hrvatsku državu u ispostavu Čovićevih političkih koncepcija (rekli bismo da je upravo obratno, i to od ranih 1990-ih godina, op. a.), koje su u savršenoj suprotnosti s hrvatskim državnim interesima, ali i interesima Hrvata u BiH. Ovo je tipičan simptom jednog stanja koje prelazi pitanje odnosa HDZ-a, ovo je stanje koje pretvara hrvatsku državu u instrument problematične Čovićeve politike, a nju je na neki način javno inaugurirao tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović koji je pohodio Dodika u Banjoj Luci kao jedini strani državnik, koji mu je u Banjoj Luci svirao glasovirske podoknice, jer je tada postojala osovina Tadić Beograd – Josipović Zagreb – Dodik Banja Luka, koja je pretvorila ukupnu hrvatsku politiku kao korisnog idiota srpskih državnonacionalnih ciljeva, koji su sada obnovljeni u smjeru pokušaja da se nakon konačnog razgraničenja ili demarkacije na Kosovu ponovno obnovi velikosrpska iluzija kojoj su glavna meta BiH i Crna Gora.“

Ne samo hrvatski radikalno desni političari nego i znalci umjerenijih orijentacija slažu se u jednom: biračko tijelo u BiH općenito – bošnjačko, srpsko ili hrvatsko – žrtva je nevjerojatnih manipulacija svojih mainstream politikantskih kastâ, kojima je raison d’être zadovoljiti svoje pojedinačne i kastinske interese. Ugrabiti novac i moć zadržati ga. „Narod“, „nacionalni interesi“, „demokracija“, „europski put“, etc. samo su puste priče za malu djecu. I točka. „Bez obzira na ove ili one legitimitete“, ustvrdio je Zlatko Hasanbegović, „dosege jedne politike mjerimo prema njenim rezultatima. Rezultati te politike su poražavajući. Nije došlo do promjene izbornog zakona, a osloncem na Dodika i Banju Luku dodatno su pogoršani hrvatsko-bošnjački odnosi, koji su ušli u jednu iracionalnu fazu. Svi problemi koje imaju Hrvati i Bošnjaci u BiH ne mogu se riješiti odnosom prema Banjoj Luci. Ključ rješenja bilo kojeg odnosa nije u Banjoj Luci, već isključivo u Sarajevu.“ Milorad Dodik i Dragan Čović, međutim bježe od glavnoga grada BiH kao vrag od tamjana, držeći ga nevažnim i privremenim, a tom uvjerenju uvelike pridonose promiskuitetne politike službenih Beograda i Zagreba, što je potvrdila i nedavna proslava „Dana državnosti“ RS-a te rezultat razgovora dvoje predsjednika RH i Turske u Ankari. Grabar-Kitarović nije impresionirala Erdoğana u korist b-h Hrvata koji će, je li, jedino biti ravnopravni u – vlastitom entitetu. Trećem. Dok je BiH, naravno, međunarodno prisiljena ostati u jednom komadu.

Josip Juratović, porijeklom Hrvat, zastupnik u njemačkog SPD-a u Bundestagu, kojeg češće eksploatiraju hrvatski novinari glede i u svezi njemačkih pogleda na RH i odnose Bijedne Naše s neposrednim susjedstvom, Europom i svijetom, nije našao razumijevanja za Del Vechio-Čovićevu nazočnost na proslavi „državnosti“ RS-a. On nije morao nužno izraziti nekakvo službeno njemačko stajalište o ulozi RH, odnosno miješanju u unutarnje poslove susjedne suverene države, ali ne mora nužno biti da i nije tako. Juratovićev komentar sveo se na poruku da će međunarodna zajednica sigurno osuditi događaj u Banjoj Luci, jer je „nedopustivo ponašanje supredsjedatelja Predsjedništva BiH Milorada Dodika i njegovo veličanje ratnih zločinaca, ali i to da takve postupke podupire predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović“.  U intervjuu portalu Vijesti.ba u Sarajevu, Juratović je precizirao:

„Pokazali su da RS još uvijek živi svoju 1992. i etničko čišćenje u kontinuitetu. (…) I onda takvu proslavu svojim prisustvom uveliča Dragan Čović, predstavljajući se kao predstavnik hrvatskog naroda u BiH, što je netočno jer se mogao predstaviti samo kao predsjednik jedne stranke s hrvatskim predznakom, i koji bi navodno htio širiti mir s ljudima koji se ne srame zločina. Pače, oni te zločince još veličaju i nagrađuju. (…) Dragan Čović je tim postupkom uvrijedio sve one prognane Hrvate iz RS-a, kojih ima više od 220.000, povrijedio je osjećaje obitelji stradalih, ali isto tako amnestirao sve zločince. (…) Naravno da Dragan Čović ovim pokazuje, kao i sva tri predstavnika stranaka s nacionalnim predznakom, da sve rade kako BiH ne bi krenula putem europskih integracija jer to za njih znači kraj vladavine. Dodik je Čoviću i (Bakiru) Izetbegoviću politički uzor stvaranja paradržave kako bi lakše mogli održati moć i zadržati imovinu“.  Ugledni povjesničar Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kojeg ekstremna desnica ne može smisliti živog, jer ih ubija u pojam argumentima i znanjem, daje pak Juratovićevom diskursu dublji razlog: „Ni Čović niti Dodik ne vide BiH kao svoju domovinu“ i zato sva nacionalističko halabuka radi tzv. trećeg entiteta. Separatizam u esencijalnom izdanju.

Republika Srpska nije država

Ta dvojica ne vide i ne žele BiH kao zajedničku, građansku državu kakvom ju vidi, recimo, Željko Komšić. Otuda i sva sila oponiranja Komšiću, cinkarenja s državnog vrha RH čelnicima Unije i  svih (ne)mogućih svjetskih asocijacija, etc., ali i sabotaža Hrvata kojeg na čelo BiH navodno nisu izabrali Hrvati, problematiziranja legaliteta i legitimiteta… Što, naravno, niti ima smisla niti ikamo vodi. Kako Bijednu Našu tako i Hrvate u BiH koji, ako ćemo po istini, ne šišaju Čovića, HDZ BiH (uključivo HDZ 1990 Ilije Cvitanovića) i njihova politikantstva – ni za suhu šljivu. Bježe u iseljeništvo čak iz najčišćih hrvatskih sredina u zapadnoj Hercegovini. I bježat će, jer im samozvani nacionalni „mesije“ nisu kadri omogućiti iole čovjeka dostojan život.

„RS je nastao Daytonskim sporazumom kao entitet unutar BiH“, objašnjava Hrvoje Klasić općepoznatu činjenicu na televiziji N1 Hrvatska. „RS nije država i mislim da nikad neće postati, osim ako se ne ujedini sa Srbijom,  a to ne bi bilo na miran način. Držim da Srbija nema snage ni novca voditi nove ratove. Slobodan Milošević je stajao iza guranja hrvatskih i bosanskih Srba u politiku koja je rezultirala krvavim ratom. Zajedničko im je da ih je Milošević prvi odbacio, posebno Srbe iz BiH kojima je uveo embargo na naftu, pa je onda Franjo Tuđman Karadžiću dostavljao naftu. Realnost je da se 90 posto stanovnika RS-a ne osjećaju kao građani BiH, ne osjećaju multikulturalni milje BiH (na toj platformi Čović operacionalizira „svoju“ politiku, a Dodik ga sa separatističkim razlogom podupire iz petnih žila, op. a.). To je velik problem, a upitno je kako će se u budućnosti riješiti i može li se riješiti mirnim putem.“ Ovisit će to o ljudima koji jesu ili će biti na čelu „svojih“ naroda.

Nije bez vraga i neki dan poruka srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatima: U BiH ste napravili istu pogrešku kao i mi na Kosovu. Ako se ne opametimo, nećemo se dobro provesti u budućnosti“. Što je time mislio da je mislio, tek, bosanski lonac opasno ključa. Eksplodira li, posljedice će biti strašnije od onih za prošlog rata u regiji. I neće ih fasovati samo zapadni Balkan, bit će žrtava i znatno šire i neće se svesti samo na mrtve, ranjene, nestale, prognane, izbjegle, etc.

The post Hrvatsko diplomatsko bauljanje po brdovitom Balkanu appeared first on Tacno.net.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Ima li Bijedna Naša šanse u svijetu koji se stubokom mijenja, a vode je politikanti na alibi-štakama i alibi-štulama? Kaže Krležin svevremenski potepuh: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vazda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti, kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo. Ar je navek bilo da je nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vazda bude da nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Je, tak je kak je, samo, već je Kerempuhov buntovni predak Matija Gubec pokazao da se slobodan ljudski duh pod tlȁkom ne miri s logikom da mu „nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Ni hrvatski birači – uključivo odavno umrle, maloljetne i unajmljene u dijaspori i (konstitutivnoj) zapadnoj Hercegovini (BiH), etc. – za svoje i dobro vlastite djece/unučadi ne bi se smjeli miriti s politikantima koji alibi-štakama i alibi-štulama bešćutno gaze njihovu bolju ne samo budućnost, nego još više: upravo sadašnjost. Bijedna Naša nikad neće postati maloumno obećana Švicarska, odnosno Norveška, ali itekako može brzo postaii Lijepa Naša. Itekako 

Marijan Vogrinec 

Afera Agrokor, afera elitna prostizucija, afera SMS, afera Radeljić, afera borbeni avioni, afera Uljanik i 3. maj, afera zdravstvo, afera stranački prebjezi Milanu Bandiću, afera Krstičević, afera Radeljič, afera curenje državnih tajni medijima, afera paraobavještajno podzemlje, afera Milinović, afera Penava i srpska djeca, afera Đakić mlađi i ustaša s odsječenom četničkom glavom, afera gafovi predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, afera umalo šakačkog sraza premijera i parlamentarca Nikole Grmoje, pa sada afera Tolušić, prostitutka i šmrkanje kokaina… Ima toga sva sila, a nabrojene su tek na brzaka nabacane neke od zvučnijih. Kapi što dramatično prelijevaju čašu zdravo bolesne društvene zbílje u Bijednoj Našoj. Penzići i dokoniji građani bude se i prvo što im padne na um kad otvore oči jest pitanje: „Koja je danas afera vladajućih na dnevnom redu?“ Istina, već im je muka od cirkusiranja državom i političkom odgovornošću navodno odraslih/zrelih ljudi – o moralnoj i gospodarskoj da se i ne govori – koji misle da su plaćeni za zabavljanje, uveseljavanje i povlačenje za nos i svojih birača i ostalih sugrađana, a ne za razumno/domaćinsko vođenje države.

Što bi HDZ-ovi dokazano nesposobni i redikulozni politikanti na državnim dužnostima da nemaju alibi-štake i alibi-štule kojekakvih afera, skandala, blamaža, podmetanja, gafova, sapunanja ovih i onih dasaka, etc., kojima izbjegavaju odgovoriti na ključno pitanje svoje masno preplaćene neodgovornosti: zašto građani Bijedne Naše, tužnog vilajeta bruxellesko-washingtonskih valija žive tako loše i sve lošije, tako nesigurno i sve nesigurnije, tako neizvjesno i sve neizvjesnije, rađaju sve manje djece i zašto se pametnije mlađe obitelji masovno iseljavaju s vlastitih ognjišta u civiliziraniji svijet? E sad, podmeću li vladajući te svinjarije sami sebi kako bi skrenuli oko javnosti od onog presudnog za život ljudi, opstojnost i međunarodni dignitet države – što kao „narodni vođe“, koji su izborno preuzeli odgovornost nisu sposobni, voljni i slobodni riješiti na većinsko zadovoljstvo – ili to „mračne sile“ agresivno atakiraju na samog premijera i neupitnog šefa HDZ-a Andreja Plenkovića, njegovu vladu i parlamentarnu većinu?

Prema barem desetak izjava dnevno s državnog vrha o svinjarijama, koje se redaju kao na pokretnoj traci, naslanjaju jedna na drugu ili proizlaze jedna iz druge  te ruše vjerodostojnost vladajućih, ali i čine državni smjer upitnim do tragikomičnosti – dvije trećine građana već godinama tvrdi u anketama rejtinške agencije Pormocije plus da vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru – trenutna vlast „nema nikakve veze“ s aferama i skandalima, nego ih „proizvode nezadovoljni ili pogođeni uspjesima Plenkovićeve vlade, njegovih ministara“, etc. „Mi savjesno upravljamo državom, u tomu imamo pozitivne rezultate, a to se ne sviđa našim političkim oponentima i onima što se bave nedopuštenim radnjama, a naša im je politika stala na rep“, tvrde Banski dvori, a državni se medij HRT (uvijek pod šapom trenutne vlasti) trsi svim silama svojih podobnih neprofesionalaca, uskrsnulih s novinarske margine, uvjeriti u to sve i svakog tko se dade prevesti žedan preko vode..

Besprizorni u paraobavještajnom podzemlju

Ta je nakaradna logika najbolje došla do izražaja ovih dana tzv. aferom prostitutka- droga, obznanjenom setom škakljivih fotografija u tjedniku Nacionalu, a dva-tri dana potom u gotovo svim medijima koji drže do sebe. U aferi se svom ćelavom glavom i jednako sjajno izbrijanom bradom našao sâm vladin i HDZ-ov (jedan od šestorice) potpredsjednik te ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić. Godine 2016., za najtragikomičnije valjda u svjetskoj povijesti vlade premijera Tihomira Oreškovića i desne mu ruke Tomislava Karamarka, bio je ministar regionalnog razvoja i europskih fondova, s rezultatom – uništa. Lik iz Virovitice za kojeg nitko živ nikad nije čuo izvan užeg kruga stranačkih prijatelja u toj siromašnoj lokalnoj sredini, dok ga HDZ nije unaprijedio u virovitičko-podravskog župana (koji sam sebi postavlja spomen-ploče za zasluge; vidio od Milana Bandića u Zagrebu, sic transit) poznat je i po pohvalama samom sebi u lokalnom mediju (pseudonim Roks) te vrijeđanju esdepeovaca zbog čega je 2011. godine pravomoćno osuđen. Jedan od njegovih, trenutno, šest službenih vozača, inače kum zamjenika predsjednika HDZ-a i saborskog potpredsjednika Milijana Brkića nadimkom Vaso odnedavno je u istražnom zatvoru, jer je cinkao navodnom policijskom krivotvoritelju SMS-ova (deal s paraobavještajnim podzemljem) protiv premijera i vlade da je pod tajniom istragom te neka uništi tvrde diskove na računalu. A pritvoreni kum i Brkić nemaju veze jedan s drugim, baš kao ni vozač i kum Brkić s Tolušićem?

Tom se krugu (ne)poznatih likova pripisuje pripadnost sprezi politike i kriminala, gdje elitna prostitucija također ima zapaženo mjesto. I, dok se imena prostitutki manje-više znaju, ne kriju od javnosti jer se dnevno vrte u svijetu tzv. celebrityja, neke se privodi i reda radi sankcionira, imena klijenata se pak kriju pod strogo pov. Neki hrabriji mediji izokola spominju šefove pojedinih bolnica, mainstream političare, gospodarstvenike, kulturnjake, sportaše, etc. Je li navodni Tomislav Tolušić s objavljenih fotografija zaista ministar Tomislav Tolušić i je li zaista bio u holetskoj sobi u Zemunu te s elitnom prostitutkom u krilu šmrkao kokain i fotografije nisu vrhunska fotomontaža, vjerojatno se nikad neće saznati. Iz više razloga. SOA i DORH nisu dali uvjerljive dokaze o rezultatima vještačenja objavljenih fotografija, a već su mogli i morali. Glavni urednik Nacionala Berislav Jelinić bio je u Uskoku, kazao da je znao da je materijal fotomontiran i da ga je baš zato objavio, ali nije odao izvor – tko mu je dostavio fotke. Svi su politički prvaci HDZ-ove koalicije, uključivo premijera Andreja Plenkovića i predsjednicu RH Grabar-Kitarović („to je dno dna, gnjusno“, kazala je), već unaprijed proglasili fotografije ne samo subverzivnom fotomontažom nego i atentatom na vlast. I cijela se vlast digla na zadnje noge, represivni aparat, tajne službe, etc. kao da je upravo neprijatelj prešao državnu granicu i uhvatio vrhovnu zapovjednicu – na spavanju. U slatkim snovima o tomu kako se što bolje ulizati Twitterašu, koji ju inače ne doživljava kako bi ona željela. I kako predstavlja u RH.

Foto: Nacional

„Suočili smo se s novom vrstom pokušaja kompromitiranja i destabilizacije“, izjavio je premijer Plenković te, iz neobjašnjivih razloga, zahvalio Nacionalu, što je objavio sporne fotografije i SOA-i što je otkrio fotomontažu. „Moram priznati, najpodmukliji pokušaj do sada.“ Tomislav Tolušić je osobno opovrgao istinitost toga da je bio s prostitutkom, da je šmrkao kokain te opovrgnuo autentičnost fotografija budući da „deset godina nisam bio u Beogradu“. Kazao je i da nema „takve cipele i takav sat na ruci“. „Banda“ iz njegova sektora djelovanja mu podmeće, jer joj je „svojim savjesnim radom stao na žulj“. Kaže, „na pogrešnog su se namjerili i neka odmah počnu pakirati kovčege; bit ću još žešći“. Kamo da se pakiraju, nije rekao, ali jamačno se između redaka dade iščitati kako se smatra dovoljno moćnim i odlučnim istjerati ih iz Bijedne Naše. Ta, nije valjda bez veze na vlasti – HDZ!? A HDZ i „hrvatska država“, je li, dođe mu na isto!? „Bandi koja se malo zaigrala poručujem da su se namjerili na krivog i da počnu pakirati kofere“, precizirao je vidno ljutit, ali nije želio kazati tko je ta „banda“, otkad zna za sporne fotofrafije i kako je događaj komunicirao s policijom.

I, dok „banda“ napušta Tolušić-Plenkovićev tužan vilajet glavom bez obzira, sva ukakana od straha da ju ne dohvate za vrat ručetine kojih nema na inkriminiranim fotografijama, ministar će nastaviti arčiti novac poreznih obveznika iz kvote „svog“ ministarstva u sasvim neprilične svrhe: preskupe tv-reklame (npr. za domaći med, etc.), koje reklamiranje ne spada ministru u opis poslova. Čovjeka hvale njegova dobra djela i radni uspjesi, a ne tv-reklame i medijska narcisoidnost.

Ako je suditi po tzv. političkim analitičarima, medijima i oporbenim diskursima, u igri je i jedno i drugo. Naime, da je afera Tolušić još jedan vladin spin u predizbornoj godini u kojoj se ne može pohvaliti iole vrjednijim rezulttima svog upravljanja zemljom, pa baca još jednu dimnu bombu, odnosno da su oponenti iskoristili neupitne slabosti i opet uz pomoć paraobavještajnog podzemlja pokušavaju srušiti Plenkovića na obama predsjedničkim pozicijama. Ili je posrijedi sofisticirana igra u kojoj se isprepliću silnice i jednih i drugih ambicija: zadržati ili osvojiti vlast u zemlji te joj odrediti smjer u turbulentnim vremenima uspostave novog međunarodnog poretka. I onda se u javnost plasiraju i jedne i druge špekulacije od kojih ni jedna ne mora biti istinita. Ili, barem ne do kraja istinita. Ako uopće u politici ima istine? I, ako je moguće svesti političku istinu na zajednički nazivnik s istinom koju uvažava javnost?

Na krijesti javnog poimanja vladine istine o aferi Tolušić-prostitutka-šmrkanje kokaina zanimljivo je stajalište uglednog odvjetnika Ante Nobila, koji tvrdi da fotomontaža iz Nacionala nema veze s destabilizacijom vlade i države. Čisto pretjerivanje, kojim si vlada želi nabildati nezasluženu važnost. Komentari tog događaja ovise o tomu tko i gdje komentira, odnosno kojem taboru zainteresiranih pripada. Ako HDZ-u i Virovitici nije naudila grozota Ivana Đakića, sina saborskog ZNA SE zastupnika Josipa Đakića, čelnika Hvidre s 29.000 bruto kuna parlamentarne apanaže, nema šanse nauditi ova s Tolušićem i kad bi bila istinita – ako uistinu nije? – neće utjecati ni na stranački rejting niti na ugled tog lika u sekti kojoj pripada. Naime, Đakić mlađi je čestitao „srbićima“ pravoslavni Božić fotkom nekog mutavog, našmrkanog ustaše kako drži odrubljenu glavu nekog čovjeka s četničkim oznaakama. Fotomontaža ili ne, ali grozora maloumnog jest. A mladac je čak istetobirao na ruci lik u nacističkoj odori ubojice iz Drugog svjetskog rata. Maloumnom je to dika baš kao i bivšem skijašu Ivici Kosteliću kad je kazao novinarima da je „spreman kao njemački vojnik pred Staljingradom“. Eto pameti!? To je nama naša ‘Rvacka dala, da imamo toliko budala.

Siguran, a taji imena?

Uzgred, kad je o „uspjesima“ Tolušićevog ministrovanja riječ, u izvrsnom HTV-ovom formatu „Plodovi zemlje“ prošle je nedjelje javnost imala priliku upoznati mlađu obitelj iz Novog Antunovca u Tolušićevoj, Virovitičko-podravskoj županiji – jednu od tisuća sličnih tragičara (ne samo) njegove politike proizvodnje mlijeka – kojoj sedamdesetak muznih krava i pola milijuna litara mlijeka godišnje ne jamče ni poslovanje OPG-a na tzv. pozitivnoj nuli. „Radimo od ranog jutra do 22 sata, svaki dan, svih 365 dana u godini, a od toga ne možemo bar pristojno živjeti“, kažu opegeovci u suzama. „Nema nam druge, nego se iseliti iz Hrvatske kao i mnogi Antunovčani.“ Poljoprivreda je u šah-mat poziciji, a ovaj se pravnik natjeruje s „bandom“ koja mu navodno sapuna dasku fotomontažama s nekakvom Karleušom u krilu. Sic transit. Tolušić je tek karakterističan lik iz galerije RH-valija pod nadzorom Bruxellesa i Washingtona i zato spačka s Nacionalovim fotkama nije samo neslana šala nego i neuspio vic.

Tim više, jer tvrdi da je „prilično siguran tko stoji iza tih fotografija, ali neću licitirati imenima“. Zašto ne? Ili, zašto Uskoku ne izlicitira svoje sumnje i pokuša ih objasniti? U ovakvim bi to slučajevima čak bila i zakonska obaveza. Ili, da je smjesta odjurio u prvi biokemijski laboratorij, dao krv na testiranje na drogu – tragovi se otkrivaju i nakon pola godine, zar ne – te nalaze neovisnih eksperata podijelio medijima? I to bi bilo nešto. Dakako, u njegovu korist. Bio bi to i argument premijeru Plenkoviću za tvrdnju o „pokušaju kompromitiranja i destabilizacije“, odnosno predsjednici Grabar-Kitarović za „dno dna“. Ovako, „nemam taj sat, te cipele, te ruke…“ kao na fotkama, etc. može tumačiti kako tko želi. Ako šefove SOA-a, DORH-a, Uskoka, MUP-a, itsl. postavlja HDZ, u kojem je Tomislav Tolušić potpredsjednik – te potpredsjednik vlade i ministar – koliko je vjerovati nalazima tih institucija, odnosno imati povjerenja u ofucanu već politikantsku mantru: „Neka institucije rade svoj posao“. Rade, ali kako!?

„Ako se dokaže da je zaista riječ o krivotvorini koja je napravljena da se destabilizira vlada, onda bih ustvrdio da je riječ o onom obavještajnom parapodzemlju o kojem govorim jako dugo“, kazao je televiziji N1 Hrvatska bivši predsjednik RH i od neki dan povratnik u SDP Ivo Josipović. „Ali nijedna vlada nije imala snage ni volje da se tomu stane na kraj. To je za demokraciju iznimno opasan milje. Riječ je o ljudima koji uzurpiraju ovlasti, koji pripadaju i raznim državnim tijelima. Vidimo da to obavještajno podzemlje postoji i da je vrlo aktivno. Zanimljivo je da vladajuću garnituru jako uzruja samo kad se okrene batina, pa udara i po njima. Stalno je udarala ta batina, samo ni SOA niti vlade nisu htjeli reagirati.

Kad malo pogledamo, gotovo bih rekao da je gadljiva izjava predsjednice o dnu dna, jer ako ima paraobavještajne ekipe koja je aktivna i kojoj je trebalo suditi, to je ona koja je suportirala nju na predsjedničkim izborima. Kakve sve svinjarije i grozote su fabricirali, od lažnih stranica američkih novina, gdje se navodno moj otac napadao da je bio ne znam što u vrijeme rata. Prijatelji i rodbina isto su napadani, stavljalo me se u razne kontekste. Neke od perjanica (npr. Velimir Bujanec, op. a.) tih medijskih dezinformacija su dolazile na inauguraciju gospođe predsjednice, s nekima je tulumarila. To što se ona sad zgraža je jedno licemjerje. Bez obzira na sve, volio bih da predsjednica i vlada poduzmu korake da to paraobavještajno podzemlje bude izbrisano.“ Zanimljiv je mentalni sklop ‘rvacke precjednice, kojoj su skandali, afere i gafovi zapravo raison d’être, a navodne veze s paraobavještajnim podzemljem stalna tema dijela medija, a svejedno si mrtva-hladna dopušta govoriti o nepodopštinama vladajućih, odnosno unjihovoj režiji. Da se Turci ne dosjete.

Foto:  EPA-EFE/CLEMENS BILAN

Javnost nije zaboravila njezin rođendanski tulum u vili Zdravka Mamića, nejasnu novogodišnju turneju prije dvije godine u SAD, smjenu šefa SOA-e Dragana Lozančića jer je uhvaćena u privatnom čavrljanju s tajno prisluškivanom osobom, iznenadnu nedavno smjenu svog savjetnika za unutarnju politiku Mate Radeljića, kojem je potom SOA navodno prijetila smrću oda li nešto neugodno o bivšoj šefici, subverzivne paraobavještajne SMS-ove protiv premijera u čemu je navodno imala prste, etc., Grabar-Kitarović je najmanje pozvana/vjerodostojna tumačiti takve gadarije, jer je njima prožet njezin petogodišnji mandat iza kojeg neće ostati nikakvog za građane iole vrijednog rezultata. Samo pusta, neodržana obećanja, luksuziranje i bezbrojna, skupa putovanja po svijetu. „Ja vam to obećavam“, eho je njezine izborne večeri i inauguracije na kojoj je okupila krim-politički, paraobavještajni i ekstremistički milje rigidne desnice. Hrvatska nije postala najbogatija zemlja u Europi, druga Švicarska ili Norveška. Dapače, pala je niže nego prije gotovo pet godina kad je šakom i kapom rasipala nebuloze u koje valjda ni sama nije vjerovala.

Ministar, prostitutka i kokain

I ta se i takva Kolinda Grabar-Kitarović sada ne srami kritizirati griješne neke, anonimne strukture (ne samo) zbog Tomislava Tolušića, jer da su „dno dna“. Udariti po režiserima tragikomedije s potpredsjednikom vlade i ministrom u glavnoj ulozi, neku tamo (ne)poznmatu sektu kojoj i sama pripada. Što po stranačkoj liniji, što po prijateljskim i svjetonazorskim vezama. Bijedna je Naša zemlja afera i skandala, kojima ju nisu obdarili mali zeleni, nego vlastiti „domoljubi“ i „vjernici“ od formata. Mislimo na format novčanika i formate gramzljivosti, apetita moći i licemjerja. Kolinda  Grabr-Kitarović i ne krije da joj Hrvatska i njezini građani nisu na prvomu mjestu, iako se drži predsjednicom svih njih. Neki dan se u velikom intervjuu televiziji N1 Hrvatska u udarnom terminu pohvalila: „Ja sam transatlantistica“. Nitko s dva zrna soli u glavi nikad nije ni sumnjao da je gorljiva hrvatska ancila američkih interesa i zahtjeva, kojima bespogovorno ugađa koliko god može i stigne. Čak rizikujući sukob s premijerom, koji – za razliku od njezine fikus-dužnosti, protokolarne uloge – ipak ima operativnu moć. I ona za sve što jest važno i djelatno mora pitati za dopuštenje Andreja Plenkovića, vladu i Hrvatski sabor.

A to je sve skupa Plenković u jednom. I, kad on kaže da je afera s Tomislavom Tolušićem, prostitutkom i šmrkanjem kokaina u zemunskom apartmanu „pokušaj kompromitiranja i destabilizacije“, onda je to – to. Njoj preostaje samo dodati „dno dna“, jer novinari očekuju da se i ona izjasni, smrknuti se kao da će upravo grunuti tsunami i sa svitom i tjelesnim čuvarima izmaknuti oku tv-kamera.

„Da, u Hrvatskoj se ciklički ponavljaju afere koje se ne razrješavaju“, ustvrdio je u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba Pavle Kalinić u povodu fertutme, što se zavitlala zemljom zbog skandala Tolušić plus prostitutka. „Ovo je stvar kontinuiteta, da ministar policije kaže jedno, a državni odvjetnik da je to prvi put vidio u novinama (sporne fotografije, op. a.). Trebalo bi sada istražiti sve da se vidi jesu li fotografije krivotvorene ili ne. Argumentacija da to nisu njegove cipele i njegov sat je neozbiljna. Postoji danas tehnika kojom se jako dobro može otkriti je li riječ o krivotvorini ili ne. Tvrdnja je li neki ministar bio ovdje na putu ili nije… Netko na ovoj funkciji može imati više putovnica, to je uobičajeno. Što se tiče same afere, to je još jedna u nizu, sve prate jedna drugu, jer se ništa konkretno za poboljšanje života stanovništva ne radi. Nemamo napretka prema EU fondovima, nemamo napretka prema uspostavi uvjeta za poboljšanje poduzetničke klime. Malo neozbiljno izgledaju ove afere, je li bio s ljubavnicom ili nije, je li bio kokain ili nije. Argumentacija da on nema taj sat i te cipele je za blago retardirane.“

Kalinić nije jedini od javnih osoba koji ne želi špekulirati o tomu zašto potpredsjednik vlade, ako je mjesecima ranije znao za fotomontirane fotografije, nije ništa poduzeo u policiji, Uskoku, DORH-u, etc., ali jest uvjeren da Tolušić također nije jedini u vrhu vlasti koji o sebi drži da je „u povijesnoj misiji i zato nedodirljiv“. Ma dajte, danas jesi, sutra nisi, a prekosutra za tebe više nitko ni ne zna. „U ozbiljnoj državi, kakva mi nismo“, tvrdi Pavle Kalinić, „to se ne bi smjelo događati. SOA i MUP su na potezu da utvrde činjenično stanje, no kako oni funkcioniraju zadnjih 10 godina, ne očekujem da će se to brzo raspetljati, imali smo elemente zataškavanja i preskakanja, imali smo razne spinove. To u Hrvatskoj nije ništa novo niti će se što bitno promijeniti. Ova vlada je takva kakva je. Osobno sam vjerovao da od prošlog ministra poljoprivrede, SDP-ovog Jakovine, ne može biti goreg, ali mi imamo kontinuitet. Takav nam je i Sabor. Kod nas je najvažnija ta stranačka podobnost, frakcijska pripadnost. Nije važna kompetencija, obavlja li posao netko tko znâ, nego hoće li biti podoban. Ne samo u službama tipa MUP-a, tipa SOA-e, to je jednostavno tako na tim razinama.“

U trknutoj državi, međutim, koja ima manje neovisnosti, samostalnosti i suverenosti, nego što je Socijalistička Republika Hrvatska imala kao država, federalna jedinica (s ustavnim pravom odcjepljenja) za 45 godina u 24-milijunskoj državi ravnopravnih naroda i narodnosti SFR Jugoslaviji, odnosno u kojoj se živi lošije i neizvjesnije, nego u bivšem zajedničkom etatu, ni birači valjda nisu obdareni s kritičnom masom pameti kad mazohistički biraju baš takve vođe kojima su alibi-štake i alibi-štule kojekakvih afera, skandala, blamaža, podmetanja, gafova, sapunanja ovih i onih dasaka, etc. najpreča pomagala za skrivanje upravljačke impotencije. Neuspjeha i licemjerja, kojih se nisu kadri čak ni – stidjeti. Nego muljaju i lažu, provlače se kroz izborne krugove i, unatoč svoj svojoj tragikomičnosti, biračko tijelo zborno parafrazira onu o Maršalu: „Što je više kleveta i laži, HDZ nam je miliji i draži“.

HDZ-ov rejtinški paradoks

Nema veze, je li, što HDZ Titovog ljubimca Franceka iz Velikog Trgovišća, u svojih 20 godina neupitne vlasti nije ostvario u „osamostaljenoj“ Bijednoj Našoj pet posto gospodarskih, diplomatskih u svijetu, znanstvenih, kulturnih i inih postignuća kao kumrovečki Joža u istom razdoblju. A obojica su imali rat, samo Josip Broz neusporedivo teži, krvoločniji i razorniji, nego Franjo Tuđman. Mlade naraštaje već gotovo tri desetljeća o tomu ne uče u školama. „Domoljubi“ ih ciljano pretvaraju u nacionalne invalide bez korijena u najslavnijoj hrvatskoj prošlosti. Unatoč svemu, birači – među njima oko 100.000 bivših komunista, preobučenih 1990./1991. u denver plave ZNA SE polit-ideološke odore stranke opasnih namjera (koje se Račanovo predviđanje obistinilo i dnevno se još obistinjuje – zborno se inate zdravom razumu: „Što je više kleveta i laži, HDZ nam je miliji i draži“. Rezultati istraživanja rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop to potvrđuju i početkom siječnja ove godine. Da su parlamentarni izbori ovog trenutka, da je RH jedna izborna jedinica i da je izlaznost birača 53-59 posto, HDZ bi bio relativni pobjednik, jer bi za njega glasalo 29,1 posto birača, za SDP 16,1 posto, za Živi zid 13,7 posto, za Most nezavisnih lista 7,2 posto, a ostali, politički minijaturisti , nisu vrijedni spomena.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Opća slika preferencija građana na početku 2019. godine ukazuje na pad potpore HDZ-u i SDP-u, porast broja neodlučnih birača (s 11,9 posto u prosincu na 14,6 posto u siječnju), „Nitko“ (21,2 posto) je i dalje najpopularniji političar (na drugom je mjestu Kolinda Grabar-Kitarović s potporom 18,4 posto birača), Andrej Plenković je i dalje najnegativniji političar za 20,7 posto građana, kojih 67,3 posto smatra da „zemlja ide u pogrešnom smjeru“. Samo ih 20,9 posto podupire to što vlada radi.

Ima li Bijedna Naša šanse u svijetu koji se stubokom mijenja, a vode je politikanti na alibi-štakama i alibi-štulama? Kaže Krležin svevremenski potepuh: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vazda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti, kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo. Ar je navek bilo da je nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vazda bude da nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Je, tak je kak je, samo, već je Kerempuhov buntovni seljak Matija Gubec pokazao da se slobodan ljudski duh pod tlȁkom ne miri s logikom da mu „nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Ni hrvatski birači – uključivo odavno umrle, maloljetne i unajmljene u dijaspori i (konstitutivnoj) zapadnoj Hercegovini (BiH), etc. – za svoje i dobro vlastite djece/unučadi ne bi se smjeli miriti s politikantima koji alibi-štakama i alibi-štulama bešćutno gaze njihovu bolju ne samo budućnost, nego još više: upravo sadašnjost. Bijedna Naša nikad neće postati maloumno obećana Švicarska, odnosno Norveška, ali itekako može brzo postaii Lijepa Naša. Itekako.

The post Hrvatska u raljama HDZ-ovih afera, skandala, gafova… appeared first on Tacno.net.