Marijan Vogrinec – Tacno.net

foto HRT

Plutajući LNG u krčkom akvatoriju za ukapljeni prirodni plin nema ni teoretske šanse biti ekonomski isplativ ni u regiji europskog Jugoistoka, kamoli u srednjoj i zapadnoj Europi – danas, sutra i prekosutra, ili ikad ubuduće – konkurirati cijenom te dobavnim i troškom infrastrukture energentima s gotovo neiscrpnih i relativno bliskih ruskih polja. To su jednostavno realiteti, koje nikakva podanička, odnosno imaprijalna politika nije kadra prepraviti. Osim, ako u toj politici dva plus dva nisu četiri. Jer, kada nisu, što u novohrvatskoj praksi upravljanja zemljom najčešće biva, međunarodne to statistike registriraju zazornim poskliznućima na rejtinškim ljestvicama, a građani pak i padom životnog standarda i porastom beznađa, što ih sinergijski ubrzano gura pred granične rampe. Neobična, neuobičajena čestitka Plenkoviću i vladi iz bunker-zgrade u Ulici Thomasa Jeffersona u Buzinu znak je i toga da hrvatska predsjednica nije bez veze prošle dvije godine toliko trčkarala oko američkih diplomata svih rangova, gurala se i presretala samog Donalda Trumpa, kojem je odavno obećala krčki LNG

Marijan Vogrinec

U nekim normalnijim okolnostima diplomatski uređenih/uljuđenih bilateralnih odnosa dviju zemalja, američki poslovni čovjek, republikanac William Robert Kohorst, trenutni veleposlanika SAD-a u Bijednoj Našoj ne bi imao nikakvog ni protokolarnog niti bilo kojeg drugog razumnog diplomatskog razloga javno čestitati vladi premijera Andreja Plenkovića zato što je potkraj prošlog tjedna – unaoč žestokim prosvjedima lokalnog stanovištva, ekoloških udruga i upozorenjima novisnih stručnjaka – odlučila o početku gradnje plutajućeg LNG terminala u akvatoriju otoka Krka za ukapljeni plin. Prosječno dvadesetak posto skuplji od tzv. plina iz cijevi. Nakon međunarodne blamaže glede i u svezi neuspjele kupoprodaje američkih višenamjenskih borbenih aviona F-16 C/D Barak iz izraelskog reciklažnog dvorišta, u čemu je i veleposlanik Kohorst imao svoje prste kojekakvim igrama tipa non-paper, white-paper, whatever-paper, etc. paperima, veleposlanikova čestitka vladi i premijeru samo je primjer više kako trenutni HDZ-ov mainstream na obama državnim brdima žustro udara kaubojski ples. Kakve gusle, gajde, diple, tamburice, roženice, sopile, lirica…, premijeru i osobito predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović – opsjednutoj Uncle Samom još od srednjoškolskih dana u Los Alamosu (Novi Meksiko) i svom diplomatskom krijerom kasnije – divljezapadni je country je in: bendžo, violina, gitara, pianino, bubnjevi… Twitterašu za dušu. I ego.

„Čestitam hrvatskoj Vladi, osobito premijeru Andreju Plenkoviću i ministru Tomislavu Ćoriću, za odobravanje financiranja projekta LNG terminala na Krku“, naveo je Kohorst u posebnoj izjavi medijima, zadovoljan time što je aktualna HDZ-ova državna vlasti odlučila utopiti čak 100 milijuna eura poreznih obveznika u još jedan unaprijd propali projekt, čija je vrijednost procijenjena na 234 milijuna eura. „Taj projekt je investicija koja maksimizira hrvatsku opskrbu plinom i daje značajan doprinos diverzifikaciji i sigurnosti opskrbe plinom za cijelu regiju (kad bi bilo, što se babi/Amerima snilo, jer regija već ima i sutra će imati još više sigurnih dobavnih pravaca za znatno jeftiniji ruski prirodni plin i neće zakupiti kapacitete krčkog LNG-a, kojim se kani prodavati skupi američki ukapljeni plin iz škriljevaca, op. a.). LNG terminal će omogućiti uvoz plina od širokog spektra dobavljača i ta kompetitivnost će osigurati najbolje cijene plina. Drago mi je vidjeti kako naš strateški partner i saveznik preuzima pozitivnu lidersku ulogu.“ U čemu to – sic transit – „naš strateški partner i saveznik preuzima pozitivnu lidersku ulogu“?

Koji to razuman, dobronamjeran „naš strateški partner i saveznik“ već dva i kusur desetljeća drži partnera i saveznika na viznom režimu kao zadnjeg besprizornog na svijetu, zabranjuje mu kupnju po triput višoj od realne, baš zelenaškoj cijeni kupnju borbenoleteće stare krame, miješa se u kreiranje sudbine propalog nacionalnog koncerna, etc.? Ovo pak s liderskom ulogom RH u regiji neukusna je šala američkog veleposlanika, jer ili nema pojma o energetskim strategijama u Europi i regiji, koje ne daju prednost profitnim interesima SAD-a u odnosu na vlstite, ili William R. Kohorst uoči mesopustnih nepodopština aferama grogiranim hrvatskim podobnicima samo diže rep iluzijom do koje im je najviše stalo, a nikad se neće ostvariti: liderstvom u regiji, lokomotivom razvitka, ili tako već nečim naj-naj. A mala balkanska zemlja za velike unutarnjopolitičke i diplomatske svinjarije, koja „preuzima pozitivnu lidersku ulogu“ (sic transit), nikad prije nije stenjala pod većim teretom neriješenih bilateralnih problema s najbližim susjedima, osobito s najvažnijim – Srbijom i BiH.

Vladin strateški projekt

Vlada je sada ispunila obećanje, a LNG proglasila strateškim projektom kao što su bili mnogi već propali/propadajući „strateški“ (brodogradnja s ulupanih oko osam milijardâ eura, poticaji u eutanaziranoj poljoprivredi oko 40 milijardâ kuna, koncern Argokor sa zdrobljenih blizu 60 milijardâ kuna, etc.) i „strategije“, što su padale sa svakom promjenom stanara u Banskim dvorima i iznova se plaćala izrada novih (npr. zdravstvena, obrazovna, sigurnosna, etc.). Ameri nisu bez razloga presretni zato, što je Andrej Plenković pristao zavući dublje ruku hrvatskoj sirotinji u džepove ne samo po Trumpovom nalogu za bildanje vojnog proračuna s 1,3 na najmanje dva posto BDP-a (ultimatum svim članicama NATO-a, osim Islanda, koji nema vojsku) nego i stoga što će toj sirotinji uzeti i 100 milijuna eura za plutajući LNG. Naime, enormne su zalihe u američkim spremištima ukapljenog i iznimno skupo proizvedenog prirodnog plina iz škriljevaca, koje zalihe valja unovčiti čim prije i čim više. Twitteraš se od prve oduševio kad mu se Grabar-Kitarović na tečnom američkom engleskom nudila s LNG terminalom, jer – America First! – i mala kap čini veliki slap. „Ja sam transatlantistica“, pohvalila se neki dan Grabar-Kitarović i tv-intervjuu, a Trump je poslovan čovjek, pa…

Kolumnist Jutarnjeg lista Marko Biočina jedan je od medijskih poslenika, koji se ne daju zavesti „strateškim“ larpurlartizmom Plenkovićeve vlade, koja je zagrizla treću godinu mandata bez iole vrjednijih rezultata glede i u svezi boljeg i sigurnijeg života građana, domaćinskog trošenja mršave kune poreznih obveznika, međunarodnog digniteta zemlje, dugoročne koristi od plutajućeg LNG terminala ispred Omišlja na Krku, etc. „Pitanje svih pitanja glasi: Postoji li komercijalni interes za LNG na Krku i koliki je?“ – raščlanjuje Biočina, argumentirajući zašto je projekt krajnje rizičan budući da je „LNG najkonkurentniji u državi gdje se nalazi terminal i susjednim zemljama“.

A što je sa susjedama Slovenijom, Mađarskom, Srbijom i možebitno manjim dijelom Italijom? BiH i Crna Gora ispadaju iz računice, jer nisu plinoficirane, a ni Bugarska i Ukrajina nisu izgledni zakupci krčkih kapaciteta. Pogotovo Bugarska, potpuno ovisna o ruskom plinu, koja je ušla u veliki projekt s ruskim Gazpromom, s interkonekcijama na Turskoj i srbijanskoj granici. Na trasi 2014. godine privremeno zamrznute dobavne transverzale prema zapadnoj Europi, ruskog Južnog toka (konkurencije EU-iluziji pod nazivom Nabucco), koja će se u Srbiji zvati Srbijanski tok i, umjesto kroz RH, skretati u Mađarsku. Što će u tom slučaju krčki LNG i Mađarskoj i Srbiji!? Pogotovo bude li taj ukapljeni plin (pre)skupa iscjeđevina iz američkih škriljevaca, a cijenu mu diktira najveći trgovac LNG-om na svijetu – američki Cheniere. I to po uvjetima na svom tržištu, odnosno uvjetima ovisnim o polit-ekonomskim i inim turbulencijama u SAD-u što može vrlo negativno utjecati na cijene iz ugovora s europskim kupcima. „Ipak, kada je organiziran otvoreni poziv za prikupljanje neobvezujućih ponuda (za zakup kapaciteta budućeg krčkog LNG terminala, op. a.), ta su očekivanja dijelom iznevjerena“, piše Marko Biočina. „Iako službeni podaci nisu objavljeni, sudeći prema neslužbenim informacijama, velika većina prikupljenih ponuda stigla je iz samo dvije države – Hrvatske i Mađarske. A i te su bile neobvezujuće. Hoće li isti rezultati biti na obvezujućem natječaju?

foto balkaneu.com

Činjenica je da se situacija na europskom tržištu plina, pa i u regiji, promijenila u posljednjih godinu i pol. Bugarska je, primjerice, počela s razvojem vlastitog projekta velikog plinskog čvorišta, a s Grčkom surađuje na projektu gradnje LNG terminala u Aleksandropolisu. Taj bi terminal, teoretski, bio izvrsno pozicioniran da opskrbljuje i bugarsko i srbijansko tržište. Srednjoeuropski plinski hub u austrijskom Baumgartenu još se više afirmirao kao ključno mjesto plinskog trgovanja u ovom dijelu Europe, a značajan utjecaj na južnoeuropsko tržište ima i sve veći izvoz alžirskog plina. Ruske isporuke u Europu lani su, također, dosegnule rekord. S druge strane, prve količine dugoočekivanog ukapljenog plina iz SAD-a nisu značajnije utjecale na tržište. Kako postojeći europski terminali (a ima ih 27, op. a.), s iznimkom onih u Velikoj Britaniji, rade s prosječnom razinom iskorištenosti manjom od 30 posto, otvara se pitanje ima li na tržištu mjesta za još jedan terminal i plin koji bi kroz njega potekao?“

Strateški državni projekt, čija je prva faza procijenjena na 234 milijuna eura – 100 milijuna eura iz proračuna RH i 101,4 milijuna nepovratnih eura Europske komisije te 32,6 milijuna eura kredita, što ga imaju osigurati LNG Hrvatska, HEP i Plinacro (opet uz državna jamstva!?) – uključuje 160 milijuna eura za kupnju specijalnog, tzv. FSRU broda (Floating Storage and Regasification Unit), 60 milijuna eura za gradnju mola s infrastrukturom i visokotlačnim priključnim plinovodom za plutajući LNG terminal te 14 milijuna eura za neophodna izvlaštenja. Prva faza gradnje tog objekta će ove godine stajati porezne obveznici 50 milijuna eura od odobrenih stotinu, a 2020. godine još 50 milijuna, što jamačno neće biti konačni iznos plinskog harača. Ne računa se žestok plinski udar na kućanstva već od 1. travnja o čijoj se opravdanosti i uzrocima dade ozbiljno razgovarati. Baš kao i o posljedicama strujnog udara na potrošačke džepove, mračna ostavština bivšeg energetskog ministra u SDP-ovoj vladi Ivana Vrdoljaka iz predponoćnih ugovora sa stranim vlasnicima tzv. zelene energije. Vrdoljak je danas i važna energetska sastavnica HDZ-ove koalicijske većine, pa…

Andrej Plenković, Kolinda Grabar Kitarović – foto HINA/ Edvard ŠUŠAK/ es

Okolišno-energetski pak Plenkovićev ministar Tomislav Ćorić zapasao je ovih dana gro javnog prostora apriornom tvrdnjom da je LNG terminal u krčkom akvatoriju jako važan i ozbiljan „projekt RH“ budući da jamči „energetsku neovisnost i sigurnost naše zemlje, za što je neophodno diverzificirati dobavne pravce i smanjiti ovisnost o uvozu iz samo jednog izvora“. U Kohorstovoj LNG-čestitci premijeru, vladi i ministru Ćoriću, vidi vraga, upravo i jest isti taj akcent. Upravo na diverzifikaciji dobavnih pravaca radi zavrtanja ventila jeftinijem, ruskom plinu. Pa, što koštalo – koštalo. Trgovac zarađuje, a budala plaća. Bijedna Naša poslovično nije sklona ni od koga tražiti naknadu štete. Ni ratne, kamoli zelenaške, od nekog tko je „naš strateški partner i saveznik“ i jedini u bijelom svijetu vidi i par obližnjih galaksija vidi kako RH – zahvaljujući baš Plenkoviću i Grabar-Kitarović, s pobočnicima – „preuzima pozitivnu lidersku ulogu“ na jugoistoku Europe. Ne treba zamjeriti neznanje bivšem uzornom republikanskom studentu, nije kriv što se na sveučilištima u Daytonu i Michiganu u kurikulima za računovođe i poduzetnike ne uči ništa o jugoistočnoj Europi, zapadnom Balkanu, regiji/regionu i tako to, gdje žive neka plemena s kojima nikad nitko nije izašao na zelenu granu. Pa neće ni William Robert Kohorst niti njegov 45. šef Ovalnog ureda, ma kako utapao Omišalj u (zamišljenim) milijunima galona ukapljenog plina iz škriljevaca. Uvijek će ruska cijev biti brža, bliža i jeftinija, a dobar gospodar to ne zanemaruje. Ne dâ mu ne samo ekonomska logika nego ni elementarno domoljublje.

Sigurnost i geostrategija

Ministar Ćorić, njegov šef Plenković i transatlantistica s Pantovčaka, naravno, nisu neobaviješteni hlebinci kad je ekonomska računica posrijedi, ili s obzirom na skupo plaćenu savjetničku vojsku ne bi smjeli biti, no je li im nacionalni interes, mantra koje se valjda ne bi ostavili ni pred streljačkim strojem, preči od „partnerske“ poniznosti? Bit će vremena vidjeti, ako ne bude prekasno. „Realizaciju projekta LNG terminala treba promatrati kroz njegovu sigurnosnu komponentu i geopolitički značaj za RH i EU“, opravdava Ćorić vladinu odluku istim besadržajnim populizmom kakvima se više od ikog u ovoj vladi služi njezin potpredsjednik i ministar obrane Damir Krstičević. A svi skupa su učili od premijera, kojem je u opisu posla govoriti tako da ništa ne kaže, ali da zvuči jako važno. I kako vladina odluka o prvoj fazi instaliranja LNG terminala neće biti strateška i jako važna kad omogućuje (sic transit) „energetsku sigurnost“ i bilda „geopolitičko značenje“ ne samo RH u Uniji već i EU-a u plinskom/energetskom svijetu!? Jer, ako je vjerovati američkom veleposlaniku Kohorstu, Hrvatska „preuzima pozitivnu lidersku ulogu“ u regiji. A preuzet će ju, je li, čim pred Omišalj počnu dolaziti tzv. FSRU balon-brodovi s prvim tonama američkih plinskih iscjeđevina iz škriljevaca – valjda ne ukapljevina iz Katara, Australije, etc. – a hrvatski građani, kao u slučaju bankrotiranih škverova, počnu masno plaćati „partnersko“-energetsku nerazboritost HDZ-ove vlade pretočenu u gubitke i trajnu nerentabilnost krčkog LNG-a.

Prema dostupnim informacijama o natječaju za zakup kapaciteta budućeg terminala, popunjeno je tek 520 milijuna prostornih metara od raspoloživih ukupno 2,6 milijardâ prostornih metara. Isplativost postrojenja procijenjena je na najmanje 1,5 milijardâ, a to ne djeluje ohrabrujuće. Neku vrst zainteresiranosti iskazali su samo Mađari u svoja dva pisma namjere (propitivanje mogućnosti ulaska u vlasničku strukturu) i susretom u Budimpešti ministra Tomislava Ćorića s mađarskim ministrom vanjske trgovine i vanjskih poslova Peterom Szijjartom. Mađarska također kani diverzificirati dobavne energetske linije, pa osim prednosti ruskom plinu cijevima ispod Crnog mora (što će biti konkurentno/ključno za opskrbu cijelog europskog Jugoistoka), ne isključuje krčki LNG (moguća kupnja i do 1,7 milijardâ prostornih metara plina) ugovore li se povoljni uvjeti, a Unija odobri fiksne cijene isporuke. Taj aranžman je još daleko od dogovora i pitanje je hoće li se uopće realizirati. No, sasvim je izvjesno – ne samo iz političkih razloga i nerazumnog s hrvatske strane tretiranja bilateralnih odnosa – da se veliki potrošač energije u neposrednom susjedstvu, Srbija, neće zanimati za krčki LNG.

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, što je promaklo hrvatskim „stratezima“, ali i mainstream medijima, nedavno je u Moskvi potpisao nekoliko važnih energetskih sporazuma/ugovora, koji omogućuju Srbiji da se afirmira kao moćno energetsko čvorište za opskrbu europskog Jugoistoka. S plinskim krakovima velikog kapaciteta prema Mađarskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, svakako i projekcijama prema Republici Srpskoj u BiH. U odgovoru novinarima o energetskoj strategiji svoje zemlje, Vučić je nakon posla u Moskvi izravno kazao da Srbija ne računa na krčki LNG: „Volio bih da svi ti stručnjaci koji sole pamet kažu odakle ćemo uzeti plin. Stalno slušam priče – Litva je uzela LNG (i opekla se preskupim američkim ukapljenim prirodnim plinom iz škriljevaca, op. a.), LNG će biti na Krku… Jeste li vi vidjeli to na Krku? Ja još nisam, ali i kad naprave, Mađarska ga neće uzimati. Ovo je za nas (Turski tok za ruski plin kroz Bugarsku, koji će se u Srbiji zvati Srbijanski tok, op. a.), kako izgleda, jedino moguće rješenje i mi smo zadovoljni što smo do toga došli“. Srbiji je, kao i mnogim europskim zemljama, stalo i do jeftinijih energenata,ali i do dobrih odnosa s Ruskom Federacijom, što istodobno jamči dugoročnu dobavnu sigurnost.

U tom smislu, Uncle Sam nema nikakvih izgleda u energetskom hladnoratovskom zaoštravanju s Ruskim medvjedom na Starom kontinentu. Jedna Njemačka otvoreno je Twitterašu dala znati da joj je golemi projekt Sjeverni tok 2 (uz uhodani dobavni pravac Sjeverni tok 1 za ruski energent) preči strateški interes od američkih inata Vladimiru Vladimiroviču). Ni Austrija ne želi odustati od statusa srednjoeuropskog plinskog čvorišta za ruski plin, što energetski rat Washingtona i Moskve u ovom dijelu svijeta čini prilično besmislenim, jer Ameri nisu u stanju cijenom svojih ukapljevina iz škriljevaca nositi s ruskom konkurencijom. „Mi smo spremni primiti najjeftiniji plin od bilo koga“, kazao je nedavno Vučić u intervjuu ruskom Sputniku. „Pet godina su nam govorili o jeftinijem plinu preko Krka, ali to bi bilo dvostruko skuplje. Poslije pet godina smo se vratili na početak. Nećemo kupovati duplo skuplji plin.“

Ako neće potrošači u Srbiji, htjeli-ne htjeli, morat će ga kupovati dvostruko manji broj potrošača u Bijednoj Našoj. Po ekonomskim, ne socijalnim cijenama, koje će krojiti vlada posredstvom računovodstva u HEP-u, najvećem, državnom distributeru u RH i najvećem zakupniku kapaciteta neisplativog krčkog LNG terminala. Pa ti onda vidi čija mati crnu vunu prede. Zna se tko uvijek promptno plaća državne promašaje, pa i one u 200 kojekakvih razvojnih strategija RH od kojih ni jedna nema provedbene akte niti je uopće imala izgleda zaživjeti. Neće ni ova, već četvrta strategija energetske učinkovitosti. Takva smo država, s takvima na vlasti. Sada je na redu plinski salto mortale, a javnost je sramotno gurnuta među pasivne promatrače. To odgovorne baš i ne dira. Ionako se ne plaše sankcija, jer o svojoj odgovornosti ionako odlučuju sami.

Rusi nemaju ništa protiv

Predsjednik Vijeća udruge Eko Kvarner Vjeran Piršić smatra LNG terminal unaprijed propalim projektom, ekonomskom i ekološkom katastrofom: „Ne postoje zakupci za taj terminal. Hrvatska se obvezuje da će za više od milijardu kuna kupiti posebni brod i napraviti plinovod za visoku cijenu, a ne znamo još koju, te održavati instalaciju bez da itko, osim dvije državne tvrtke, HEP-a i Ine, ima interes kupovati plin koji je zasad iznimno skup“. Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina višekratno je naglašavao neisplativost tako velike investicije u okolnostima kad država „nema novca“ za mnogo važnije potrebe svojih građana. Komadina je skloniji gradnji kopnenog terminala. No, općinska načelnica Omišlja Mirela Ahmetović ističe da nema vjerodostojnog dokaza o tomu da bi Hrvatska imala ikakve koristi od LNG terminala. Nije zainteresirana čak ni jedna strana kompanija, što bi premijeru i ministru Ćorić moralo biti indikativno. Omišalj je zatražio od Ustavnog suda RH ocjenu ustavnosti tzv. lex LNG-a.

„Ruska Federacija nema ništa protiv hrvatskog LNG terminala i zainteresirana je za to da RH uvijek bude energetski sigurna država, što znači da je spremna dobavljati joj jeftin ruski plin koliko je god potrebno, koji će uvijek biti jeftiniji od ukapljenog s krčkog terminala“, komentirao je ruski veleposlanik u RH Anvar Azimov u Rijeci, gdje je nazočio godišnjoj skupštini Društva hrvatsko-ruskog prijateljstva Primorsko-goranske županije. „Rusija je samo lani isporučila potrošačima u RH dvije milijarde prostornih metara plina te u zemlje EU-a više od 200 milijardâ prostornih metara i dosad se moja zemlja dokazala kao siguran i pouzdan partner. Vjerujem da će i RH i Europa uvijek biti zainteresirani za uvoz jeftinijih energenata iz Rusije.“ Sjeverni tok 2, recimo, golemi njemački energetski projekt za ruski plin dobavom po dnu Baltičkog mora, u bitnomu mijenja europsku energetsku konfiguraciju, pa bi i vladine politike u RH imale smisla da izviru iz tzv. nacionalnih/državnih interesa, a ne iz ulizništva po svaku cijenu, koje dugoročno nanosi štetu vlastitim građanima. Tragikomično pak glumatanje transatlantista ne doživljava ni sâm Uncle Sam. Dokazano iks puta. Račun bez krčmara na narodni trošak.

The post Račun bez krčmara na narodni trošak appeared first on Tacno.net.

Foto: Printscreen/ Facebook

Nakon gotovo tri desetljeća od Domovinskog rata, neki su se sjetili da su bili vojnici i kao bojovnici stradali u otporu mrskom neprijatelju, pa je sada normalno, je li, da se besramno grebu za status, lovu i povlastice, koje on podrazumijeva. Koliko je politika kriva, ona držvna i državotvorna, ne samo za statusno-mirovinsko-veteransku pošast nego i za bumerang „protudomovinskog“ vandalizma na hladnom cementu, kamenu, bronci…? ZNA SE koja je politika podijelila građane na (pre)bogate i (pre)siromašne, na one prvog i one drugog/trećeg/sedmog… reda, na one kojima je Hrvatska majka i one kojima je vlastita domovina maćeha, pa ih s jednosmjernom kartom tjera u svijet. ZNA SE i koja je politika zatrovala dio mladeži toleriranjem protusrpske mržnje. Vidi bivšeg člana HDZ-a, nesretnog Ivana Đakića (22) iz Virovitice, koji tetovira totenkopf esesovca na ruci i čestita „srbićima“ Božić fotkom ustaše s odrubljenom ljudskom glavom. Vidi splitski divljački napad u subotu na srbijanske vaterpoliste zbog kojeg je Hrvatska osramoćena u cijeloj sportskoj Europi… Ima još

Marijan Vogrinec

Bijedna je Naša osobita u svijetu bumerang-država. Otkad je međunarodno priznata 1992. i idućih godina kao tzv. samostalna, neovisna i suverena, ima tu nesreću da joj – uglavnom desne, konzervativne vlade – povlače mutave poteze, čije se posljedice poput bumeranga, eto, umalo tri decenija, razbijaju o glavu svom žiteljstvu. Kao da nema pomoći zemlji i narodu, čiji ih vladajući globalno sramote ne samo ekonomskim maloumnostima nego i devastacijom temeljnih civilizacijskih stečevina, ljudskih prava i moralnih vrijednosti. Uništena industrija i poljoprivreda, banke i trgovina predani pak stranom kapitalu, vanjska politika Washingtonu i Bruxellesu, vojska NATO-u, a zdrav razum vjerskom praznovjerju i manipulaciji, domoljublje tzv. državotvornoj ideološkoj indoktrinaciji i povijesnim krivotvoriteljstvu posljedično uzrokuju narastajući bunt protiv svega i svačega, što vladajući oktroiraju kao neupitnu novohrvatsku dogmu. Da su te dogme ukrivo nasađene, pa žuljaju mase kao pretijesne cipele, najblaže rečeno, vidi se i ovih dana kad falanga splitskih šovinista gotovo u kratkim hlačama mlati i baca u more vaterpoliste beogradske Crvene zvezde i nanosi neizbrisivu sramotu zemlji koja se diči kulturnim tradicijama, katolicizmom, domoljubljem i uzorni sportskim duhom, a istodobno neki drugi mrzitelji razbijaju spomenike, ispisuju odvratne grafite, vrijeđaju druge i drukčije po društvenim mrežama, etc. Kakva je ovo država!? – reći će Vinko Brešan u svom novom filmskom uratku. Bumerang-država, koja ne želi učiti čak ni na svojim pogreškama i glupostima, kamoli tuđim kao neki pametan svijet.

foto net.hr

Kaže mudar pûk: čega je previše, ni s kruhom nije dobro. Pretjerivanje i pristranost – što je u Bijednoj Našoj ili neka novohrvatska epidemija projektiranog mitologiziranja svega i svačega ili genetski poremećaj o kojem ni takav svjetski lumen kao Dragan Primorac ne bi znao zucnuti – neki su dan imali zvučan eho u priopćenju Ministarstva hrvatskih branitelja. No, to je tek kap u moru u odnosu na (svako)dnevne, „briljantne“ primjere pretjerivanja i pristranosti ne samo priopćenjima svakovrsnih institucija ili izjavama pojedinaca, koji drže da su zbog nečega samo njima razvidnog jako važni domaćoj/međunarodnoj javnosti, pa si, eto, daju oduška milovanjem vlastitog ega. Naime, veteransko je ministarstvo ovaj put, kako je izvijestila Hina, „najoštrije osudilo vandalski čin nad spomen-obilježjem braniteljima poginulim u obrani Dubrovnika, na Golubovu kamenu nedaleko od Rijeke dubrovačke, istaknuvši kako su takvi šokantni izgredi u posljednje vrijeme postali sve učestaliji“. Bivši ljuti savski šatoraš iz 2015. godine Tomo Medved, nagrađen ministarskim foteljem za ratne veterane u objema nesposobnim HDZ-ovim vladama, u jednomu ima pravo: spomenici su svetinja, povijesni spomen na ljude i događaje, poruka prošlosti budućim naraštajima, etc.

Ne smije ih se vandalizirati. I točka. Bez obzira jesu li spomenici “naši“ i „našima“, pa poruka prošlosti može biti kompatibilna zamislima aktualnog političkog/društvenog mainstreama o usmjeravanju novih naraštaja, ili su „njihovi“ i „njihovima“, a poruke u najmanju ruku – neugodne. U budalastim etatima – ako se baš ne radi o obilježjima u počast osvjedočenim kretenima, zločincima, genocidu ili agresiji na tuđe zemlje i narode, nacionalnoj sramoti, veleizdajnicima, etc., koje valja povijesno valorizirati te muzejski tretirati, a ne minirati – brutalno se i trajno uklanjaju iz javnog prostora i pamćenja sva „njihova“ i spomen-obilježja „njihovima“. Ta vrst nasilja i falše pameti neće, jer je to nemoguće, promijeniti prošlost i razloge, koji su iznjedrili nečiju potrebu ili samo želju za trajnim spomenom. A vandaliziranje spomeničke kulture – ma kakva i ma čija bila – znak je primitivizma i nemoći da se promijeni nepromjenjivo, svojevrsna poruka, znak bunta i prosvjeda protiv tih i toga što evocira spomen-obilježje. Nekada i esencijalne zloće. U neku ruku, to će biti (ne samo na semantičkoj razini) neka vrst inata i osvete prošlosti zbog neslaganja s aktualnim projektiranjem budućnosti.

Balavica sa šibicama

„Nedopustivo je oskvrnjivanje digniteta i žrtve poginulih hrvatskih branitelja“, poručuje veteranski ministar Medved u priopćenju javnosti. „Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata koji su smrtno stradali u obrani suvereniteta Republike Hrvatske smatraju se povijesno značajnim osobama. Njihovi životi temelj su zemlje u kojoj živimo. Nepoštivanje uspomene na ljude koji su najzaslužniji za stvaranje samostalne i nezavisne (nezavisne!? – sic transit, op. a.) Republike Hrvatske, koji su u jednom povijesnom vremenu svoju zemlju i narod stavili ispred vlastitih života, odraz je nepoštivanja vlastite zemlje i vlastitog identiteta.“ I sad, po već izlizanom obrascu birokratskog populizma – a da se ne kaže što su vandali učinili rečenom spomeniku – „očekujemo od nadležnih tijela da u što skorijem roku poduzmu sve raspoložive mjere za pronalazak i kažnjavanje počinitelja“. Jer, veteransko ministarstvo drži „kako je svaki oblik devastacije spomen-obilježja podignutih u čast poginulim hrvatskim braniteljima vandalizam koji zaslužuje oštru osudu cjelokupne javnosti, a kao društvo moramo pronaći načina kako se suprotstaviti takvim vandalskim izgredima počinjenim iz osobite mržnje prema temeljnim vrijednostima Republike Hrvatske“.

Spomen-obilježje – kameni križ s postoljem poginulim 2. srpnja 1992. na Golubovom kamenu pripadnicima Treće imotske bojne Četvrte gardijske brigade Branku Kutleši i Vinku Žužulu – netko je divljački razbio. Vandalski čin legitimirao je primitivca ili više njih kao divljaka/e bez mozga i minimuma pijeteta prema mrtvima. To „junačenje“ iz zasjede – ni prvo niti posljednje u zemlji deficitarne demokracije i moralnih vrijednosti, ali jako raskošne rušilačke tradicije – došlo je kao kec na jedanaest konzervativnom Narodu.hr za huškački, ni u čemu zdravoratumskom utemeljen zaključak u izvješću o devastaciji križa na Golubovom kamenu. „Kada se uzme u obzir i brojna uništavanja državnih zastava, državnih grbova i drugih spomen obilježja hrvatske državnosti“, eto pameti s rečenog portala, „opravdano se pita: tko to čini i zašto? Je li u pitanju samo običan vandalizam ili je u pitanju mržnja i djelovanje protiv Republike Hrvatske?“ A onda završni udarac, pa komu drugom, nego najbrojnijoj narodnoj manjini u Bijednoj Našoj, kukavički udarac, ispod pojasa, anatemistički, nabijen zlobom i mržnjom, zôv na linč najnezaštićenijih na balkanskom kifliću: „Je li gradonačelnik Vukovara Ivan Penava u pravu da je na djelu puzajuća velikosrpska agresija?“

Pazi, Ivan Penava!? Da je tko drugi politički autoritet Narodu.hr i takvima, ali jedan Penava!? Sic transit. Zazoran lik, koji nekažnjeno snima maloljetnu srpsku djecu na nekoj lokalnoj utakmici, prokazuje ih na službenim internetskim stranicama Grada heroja i presicama kao velikosrpske mrzitelje vlastite domovine RH i to uzima kao krucijalan dokaz „puzajuće velikosrpske agresije“. I to u okolnostima kad je puzajuća velikohrvatska (trećeentitetska) agresija na jedinstven/građanski BiH globalan fakt, a puzajuća protusrpska mržnja (propala referendumska inicijativa, etc.) u RH prelazi granice manjinskih prava i sloboda, koje su bile uvjet Bijednoj Našoj za međunarodno priznanje. Kakav to mora biti um i kakva odgovornost novinara i urednika – makar i marginalnog medija, kakav je Narod.hr – koji bez ikakvih argumenata dovode u vezu rušenje spomen-križa na Golubovom kamenu sa Srbima i „puzajućom velikosrpskom agresijom“? Svojedobno se preostalu srpsku starčad u Dalmatinskoj zagori sumnjičilo za podmetanje požara, pa se ispostavilo da je mentalno trknuta 25-godišnja Hrvatica iz osvete (sic transit) zapalila selo sa srpskim žiteljima. Balavica sa šibicama!?

Sad se velikosrbi, naravno puni otrovne mržnje prema Hrvatima, Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima i tako tomu, pentraju po čukama ponad Rijeke dubrovačke ne bi li teškim macolama razbili spomen-križ dvojici Imoćana, koji su obranili Dubrovnik od kokardaša samoproglašenog u Trebinju (istočna Hercegovina u BiH) „hrvatskog ministra turizma“, kamiondžije Božidara Vučurevića? A budući da tim velikosrbima s macolama nije ušla u trag ni sva HDZ-ova policija Dubrovačko-neretvanske županije, ni zagrebački forenzičari ministra Davora Božinovića, ni veteranski pouzdanici kolege mu Medveda iz Zagreba, Dubrovnika i okolice, Narodu.hr je ostala samo invalidska štaka Penavinog šovinizma, neosnovanih sumnjičenja srpske djece, njihovih učitelja i roditelja za „bolesno protuhrvatstvo“. Jer, užas jedan, je li, djeca sjede, a na seoskom se igralištu izvodi hrvatska državna himna!? Užas, ravan onom kad – svim šefovima ponizan, a svakom bivšem napadno okrenutih leđa – Gordan Jandroković ne bi držao ruku, gdje su joj na prsima Ameri namijenili mjesto, a na HDZ-ovom se skupu izvodi lakoglazbeni šlager Đanija Maršana, pardon stranačka himna „Bože, čuvaj Hrvatsku“.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL, Screenshot

Dobro, ako se već vukovarski lik, odgovoran i za međunacionalnu (ne)snošljivost, ne pita je li uopće umjesno izvoditi državnu himnu kad se komu sprdne, je li, npr. za liturgijskih slavlja u crkvi, iako katoličanstvo nije državna/nacionalna vjera, odnosno na lokalnoj utakmici, koja pak nije nikakav međunarodni susret, a „domoljuban“ medij nema ništa protiv da „veliki Hrvati“ ponižavaju „svete nacionalne/državne insignije“ i time da oblače u šahovnice čak i lajave kućne ljubimce, gdje je pameti maloljetnike sumnjičiti za velikosrpstvo i to povezivati s vandalizmom na Golubovom kamenu? Gdje piše da se netko baš mora na srpsko-hrvatski (Runjanin-Mihanović) himničan uradak iz ilirskog doba ukipiti u vertikali/okomici i onda je to dokaz domoljublja, čiste ljubavi prema Hrvatskoj, Hrvatima, Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima, etc.? Pardon, ne u vertikali/okomici, nego uspravnici, žurno bi nas prekorila najsmjelija bez konkurencije u Hrvata – osim katoličkog klera i kruga oko stručnog časopisa Jezika – lingvističarka s Pantovčaka. Doduše, ona ne zna kako je završio Drugi svjetski rat na hrvatskom tlu i tko je pobijedio, pa najvećim žrtvama – Srbima, Židovima i Romima – te školovanijim Hrvatima diže tlak notornom budalaštinom da je genocidan poklič s ustaških klaonica „Za dom spremni“, zapravo, „stari hrvatski pozdrav“, ali jedina na svijetu „znâ“ tko je ikad među Hrvatima upotrebljavao i što znači njezin najnoviji izum novohrvatskog pedigrea – sadržajnica.

Pa hajde, nek’ sada netko kaže da je u pravu poznata jezikoslovka s međunarodnim referencama Snježana Kordić („Jezik i nacionalizam“, Durieux, Zagreb 2010., etc.) u „bogohulnoj“ tvrdnji kako su i zašto su hrvatski i srpski – jedan jezik. Koji Hrvati zovu hrvatskim, Srbi srpskim, Crnogorci crnogorskim, a polovica BiH – bošnjačkim… I svi se razumiju bez prevodilaca i tumača, no politika ih uvjerava da se ne razumiju i nisu braća iz istog slavenskog legla. Jezičnog prije svega. Dapače, ovi među Hrvatima što simpatiziraju pretke koji su kao kvislinzi i nacifašističke sluge izdali gro sunarodnjaka i izgubili Drugi svjetski rat na hrvatskom tlu i jamačno zbog povijesnih kompleksa mrze druge i drukčije, pa makar bili i međunarodno zaštićena narodna manjina, izmislit će i crnog vraga, iransko porijeklo, arijevsku nadmoć, nepripadnost Balkanu, itsl. gluposti ne bi li na „domoljubnoj“ liniji tzv. svetosti digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja prebrojavali krvna zrnca, vodili već izgubljene bitke i arbitrirali tko i kako mora „voljeti Hrvatsku“. (Veliko)srpska djeca u Vukovaru koja u „uspravnici“ ne odaju počast hrvatskoj državnoj himni i najvjerojatniji – a tko bi drugi!? – velikosrbi s macolama na Golubovu kamenu “ne vole Hrvatsku, Hrvate, Domovinski rat i hrvatske branitelje“ i sve što iz toga proizlazi? A na bilo koji način je hrvatsko i državotvorno.

Narodu.hr nije zazorna – dapače, ne bi mu floskulu o „puzajućoj velikosrpskoj agresiji“ uzeo za ozbiljno da jest – Penavina huškačka, neljudska i pravno kažnjiva zloporaba manjinske, srpske djece u nečasne svrhe. Grubu je manipulaciju morala prekinuti tek pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat-Dragičević. No, kako smo već pisali, Penavi nije pala dlaka s glave. Ni pravosuđe niti HDZ, čiji je član i čijem šefu već ide na živce političkim soliranjima, nisu ništa poduzeli, pa se lik može – dok se ćup ne razbije – ići protiv suživotne struje Hrvata i Srba ne samo u Vukovaru nego i znatno šire. Da su srpska djeca stajala ukipljena, pa još s rukom na novčaniku koji nemaju, pardon na srcu, sve bi bilo O.K. i nikom ni na najcrnjoj desnici solidno potkoženih, na mjestima moći umreženih veteranskih istomišljenike ne bi palo na um zucnuti da djeca i njihovi roditelji „ne vole Hrvatsku“. Niti bi se Vukovar dovodio u vezu s Golubovim kamenom. Ni tražio razlog za još jedno anatemiziranje srpske narodne manjine u Bijednoj Našoj.

Nasilje, nemoral i šovinizam

Ruku u vatru da bi prešutjeli počast zajedničkoj domovini, kojoj je Vinkovčanin srpske narodne pripadnosti i pravoslavne vjeroispovijesti Josif Runjanin, pohrvaćenog imena Josip, ishitrio u Glini 1848. (!?) godine lijep glazbeni celofan uz stihovanu „Horvatsku domovinu“ ilirca Antuna Mihanovića (tiskanu 14. ožujka 1835. u 10. broju časopisa „Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka“, preporodnog prvaka Ljudevita Gaja).

Institucije koje rade svoj posao, dakako, još nisu pronašle te „velikosrbe“, nabijeđene za vandalizam na Goluboivu kamenu – najvjerojatnije ni neće, niti ih traže – baš kao što nisu MUPovi, SOA-ini, Uskokovi i kakvi sve ne razvikani (kad za to nema razloga) cyber forenzičari otkrili jesu li ili ne napakirane Tomislavu Tolušiću, potpredsjedniku vlade i poljoprivrednom ministru, fotke s prostitutkom u krilu i šmrkanjem kokaina u navodno zemunskom apartmanu krivotvorina ili nisu, odnosno tko ih je izradio. Zna se tko je objavio škakljiv materijal, ali tko ga je proizveo i dostavio tjedniku Nacionalu, eeee, to je ostalo enigmom. Žigosanje dvoje zadarskih maloljetnika usred nastave (djevojka je albanske nacionalnosti) zloglasnim ustaškim znakom U – popraćeno pak počiniteljevom ironijom: „Sada se možete hvaliti da ste ustaše“ – za srednjoškolskog ravnatelja je tek „dječja igra“. Sic transit. Proustašluk, pa „dječja igra“!?

Nasilje, nemoral, šovinizam/ksenofobija, ideološka izopaćenost, sklonost kriminalu i porocima svake vrsti – pa onda i vandalizam kao produkt rastućeg nezadovoljstva i poremećenih moralnih vrijednoti – ne samo što su dnevna nego i tolerirana anomalija s najviših državnih/represivnih/pravosudnih instancâ. Devastacija spomen-obilježja na Golubovu kamenu jedna je u nizu devastacija/vandalizama, koji su se dogodili „našim“ sjećanjima i vrijednostima i na drugim mjestima u zemlji i ne moraju imati baš nikakve veze s „puzajućom velikosrpskom agresijom“. Ako vandali nisu otkriveni, jer institucije (ne) rade svoj posao, a politička arena sliči gladijatorskoj, tko kaže da neki od vandalizama nisu podmetnuti radi alibija za intenziviranje protusrpske mržnje ili obračuna s tzv. unutarnjim neprijateljem Hrvatske, Hrvata i hrvatstva, petom kolonom i onima što se tu i tamo drznu propitivati prenapuhana braniteljska prava i povlastice u okolnostima pada životnog standarda, iseljavanja, demografske eutanazije zemlje, raspadnuih zdravstva, školstva, (bes)pravne države, etc.?

Tko kaže da vandalizam nije bumerang vladajućima, koji – na vlas isto kao bivši jednopartijski režim s ofenzivama, narodnim herojima, bitkama i narodnim patnjama – manipulira masama, silom pozicija vlasti i moći gura kastinske interese te pogrešne prioritete i vrijednosti ispred onih do kojih je građanima uistinu stalo. Radi vlastitog opstanka na rodnom tlu i budućnoti svoje djece. Prije borbenih aviona, (pre)skupih spomenika, masnih milijuna Katoličkoj crkvi, udovoljavanja beskorisnim hirovima Washingtona, NATO-a i Bruxellesa, preskupih i građanima beskorisnih prešetavanja Kolinde Grabar-Kitarović globusom i Bijednom Našom (čergarenje svojim Uredom po županijama), vladine pogrešne ekonomske, socijalne i vanjske politike, dužnosničkog rasipništva, preskupe parlamentarne impotencije, etc. U nekoj teoriji zavjere – recimo, narativa one da je američki imperijalizam s poslovođom Bushem Mlađim sâm srušio Twinse Minoru Yamasakija na Manhattanu i izmislio Saddamovo kemijsko oružje za masovno uništenje ne bi li svijetu podvalio „povod“ za agresiju na suverenu državu te se dokopao bogatih naftnih izvora u Iraku; kao u Libiji, uskoro možda u Venezueli, pa Iranu… – zašto ne bi bilo moguće to što se na prvu, pa i drugu čini nemogućim? Tko zna, je li, krhko je znanje. A ljudska zloća nema granica.

Nitko još nije vjerodostojno odgovorio na temeljno pitanje: što su uzroci vandalizmu na spomenicima palim hrvatskim braniteljima, nekim važnim događajima ili osobama (npr. neprepoznatljivom Franji Tuđmanu u Zagrebu), odnosno nevažnim likovima (npr. međunarodnom teroristu i ubojici Miri Barišiću u selu Dragama u šibenskom zaleđu) tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Ili, zašto je „dorađen“ spomenik palim pripadnicima specijalne hrvatske postrojbe Kobac u selu Slivnici u općini Ravno u BiH, pa memorijalna plastika u Splitu HOS-ovim pripadnicima postrojbe „Rafael vitez Boban“ (po imenu ustaškog krvnika iz Drugog svjetskog rata), pa zašto porezni pak obveznici moraju plaćati policijsku stražu kod spomen-ploče palim hosovcima u šumi Trokutu, uz cestu Novska-Lipik-Pakrac (izmještenu iz Jasenovca, sa zgrade dječjeg vrtića, gdje je u doba tzv. NDH navodno bio stožer zapovjednika ustaške klaonice u Jasenovcu Vjekoslava Maksa Luburića), etc.?

Foto: Novosti.rs

„Ono što zabrinjava je da je ovakvih slučajeva u Hrvatskoj zaista mnogo i da počinitelji do sada gotovo da uopće nisu otkriveni“, tuguje Narod.hr zbog vandalizma na „našim“ i spomenicima „našima“. „Dok se npr. na nekim drugim slučajevima vandalizma radi puno revnije, ovakvi slučajevi ostaju u zapećku javnosti i kao medijska vijest, ali i na nivou rješavanja slučaja i nalaženja počinitelja. Da je ovaj problem dugotrajan i ima šire društveno-političko obilježje pokazuje i priopćenje Ministarstva hrvatskih branitelja još iz 2013. godine.“ Iz doba SDP-ove vlade, koju su vandalski rušili vukovarski stožeraši (čekićari ćirilice) i savski šatoraši. Iako su i SDP, i premijer Zoran Milanović i fizički ugrožavan braniteljski ministar Predrag Matić-Fred apelirali na to da takav vandalizam „predstavlja uvredu žrtvi hrvatskih branitelja i povijesti Domovinskog rata“. NI tada SDP-ova ni kasnije HDZ-ove vlasti nisu znale ili nisu željele odgovoriti je li vandalizam na „domoljubnim“ spomenicima i ta vrst osvete bolesnog uma, koji je 1990-ih izveo drastičan kulturocid u Bijednoj Našoj.

Još žešći od aktualnog vandalizma. Bumeranga? Trebalo bi dokazati radi li se i sada, možda, o istim motivima i razlozima. Država je odšutjela tih 1990-ih i kusur godina – a šuti i dalje – kulturocid za koji nije bilo nikakvog razumskog ili demokratskog razloga. Kukavički, pod okriljem mraka, maloumno, vandalizam je tada s državnim pokrićem nečinjenja razorio i uklonio iz javnog prostora više od 3000 tzv. partizanskih spomen-obilježja čak neprolazne umjetničke vrijednosti, prognao iz javnih/školskih knjižnica kontejnere i kontejnere ćiriličnih i knjiga srpskih/nehrvatskih autora, djela nehrvatskih izdavača, očistio umjetničke galerije od „nepoćudnih“ umjetnina, bunkerirao vrijednu i povijesno važnu, iznimno bogatu jugoslavensku filmsku produkciju, devastirao do javne sramote kazališne repertoare, etc. Vraća li se vandalizam kao bumerang baš onima, koji su šutjeli, žmirili ili čak poticali ideološke malo umnike i primitivce 1990-ih i kusur godina kasnije protiv vrjednota i zabluda jednog doba, a već im neko vrijeme dolazi na naplatu ona biblijska „ne učini drugom, što ne želiš da drugi učini tebi“?

Tri desetljeća ratne amnezije

A vražja je stvar i taj – kažu tradicionalni ili povijesni – hrvatski jal ili, po slavonski, inat. Ne podnose ljudi na ovim prostorima kad im netko neprestance kljuca mozak time da „moraju biti vječno zahvalni“ nekomu ili nečem, bespogovorno odbijati od svojih i usta svoje djece zato što su im „vječno zaslužni“ omogućili „imati“ ono što nemaju. Da nije bilo vrijednih, poštenih i marljivih građana, koji su se u kritično, olovno ratno doba s obiteljima odricali i posljednje korice kruha, radili za prosječnih 100 DEM mjesečno, nikakvi hrvatski branitelji ne bi obranili zemlju u kojoj su danas – uz političare i Crkvu – povlašteni građani prvog reda. I njihovi nevjerojatno potkoženi vođe držali RH kao taoca demagogije što, među inim, bilda apatiju, razočaranje, beznađe te tjera mlade obitelji u iseljeništvo. Za samo nekoliko mjeseci primjene novog braniteljskog zakona, više od 8000 ljudi steklo je HB status, a gotovo 600 i ratne vojne invalidnine.

Nakon gotovo tri desetljeća od Domovinskog rata, neki su se sjetili da su bili vojnici i kao bojovnici stradali u otporu mrskom neprijatelju, pa je sada normalno, je li, da se besramno grebu za status, lovu i povlastice, koje on podrazumijeva. Koliko je politika kriva, ona držvna i državotvorna, ne samo za statusno-mirovinsko-veteransku pošast nego i za bumerang „protudomovinskog“ vandalizma na hladnom cementu, kamenu, bronci…? ZNA SE koja je politika podijelila građane na (pre)bogate i (pre)siromašne, na one prvog i one drugog/trećeg/sedmog… reda, na one kojima je Hrvatska majka i one kojima je vlastita domovina maćeha, pa ih s jednosmjernom kartom tjera u svijet. ZNA SE i koja je politika zatrovala dio mladeži toleriranjem protusrpske mržnje. Vidi bivšeh člana HDZ-a, nesretnog Ivana Đakića (22) iz Virovitice, koji tetovira totenkopf esesovca na ruci i čestita „srbićima“ Božić fotkom ustaše s odrubljenom ljudskom glavom u rukama, a otac mu – HDZ-ov višemandatni saborski zastupnik i predsjednik najveće braniteljske udruge Hvidre – maže oči javnosti floskulom da je sin obiteljski dobro odgojena mlada osoba, etc. Budalaština na entu. Dobro odgojeni i makar dva zrna soli u glavi ne bi ni pomislili učiniti ono, što Ivan Đakić jest.

Foto Index.hr

Splitski divljački napad na srbijanske vaterpoliste samo je puzla u beskrajnoj blamaži kojoj hrvatske vlasti ne žele stati nakraj i riskirati glasove ekstremno desnog, uvelike proustaškog biračkog tijela. Zbog divljaštva u Splitu, kojim je Hrvatska osramoćena pred cijelom sportskim Europom, međunarodna vaterpolska utakmica nije odigrana, RH je fasovao prosvjednu notu srbijanske diplomacije, cjelokupan se državni vrh Bijedne Naše bio prisiljen ispričati/osuditi incident, a policija je za samo par sati već imala u pritvoru petoricu huligana, koji će odgovarati za svoje nedjelo. E sad, hoće li institucije koje rade svoj posao valjano kvalificirati napad na strane vaterpoliste kao zločin iz (protusrpske) mržnje, pa im odrapiti primjeran boravak u robijašnici, što bi jedino bilo normalno i pedagoški učinkovito, ili će grogirano/kompromitirano sudstvo RH opet demonstrirati svu svoju pravosudnu impotenciju? Kao u tolikim slučajevima dosad. Ruku u vatru da hoće, jer mladost je ludost, a navijačke strasti nisu nešto baš nepoznato uoči međunarodnih sportskih susreta bilo gdje u svijetu. Pa…

„Kad govorimo o jednom generalnom stavu“, glumio je odlučnost policijski ministar Davor Božinović buljuku novinara – „poruka je policije, pa i iz splitskog djelovanja, svakom tko se odluči ili razmišlja huliganski se ponašati kad su u pitanju sportske priredbe, i ne samo sportske, da će hrvatska policija učiniti sve da ih pronađe i da ih se adekvatno sankcionira.“ Da parafraziramo onu iz domovine fizički napadnutih vaterpolista: kasno ministar na protuhuligansku/protuvandalsku/protumrzilačku prvu crtu bojišnice dođe. Zakasnio je, brat-bratu, puna tri desetljeća! Zloduh je davno odlepršao iz boce. I ispraćen ovacijama maloumnih. Bijedna Naša postala je i ostaje mala zemlja za veliku sramotu.

The post Mala zemlja za veliku sramotu appeared first on Tacno.net.

Foto Tom Dubravec/Cropix

Tko je Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj bi trebalo koncem godine opet dati povjerenje za Pantovčak i zašto bi građane morala gristi savjest, ako joj ga ne daju? „Ja sam prije svega majka“, kazala je novinarima. „Majka, Hrvatica, vjernica, građanka RH i, naravno, građanka EU-a, i doista želim razmotriti što je to čime ja mogu pridonijeti, što je to što možemo zajedno učiniti kako bismo Hrvatsku poveli u bolji život za sve.“ Ako HDZ na predsjedničkim izborima stane iza nje, a gotovo je nemoguće da neće, jer je i ZNA SE opciji u interesu skloniti ju – takvu kakva jest – na neko neutjecajno, a ipak vidljivo mjesto u vitrini, odigrat će se drugi, opet petogodišnji i jednako neuspješan čin farsâ i rituala s neokrunjenom „kraljicom“ u glavnoj ulozi. S obzirom na stanje aktualnog političkog kokošinjca u Bijednoj Našoj i moguće protukandidate, bit će po onoj: ljudi, drž’te gaće! Dok država tiho, polako i sigurno odlazi u vražju mater, u tuđe vlasništvo, farbanje tunela nastavit će se

Marijan Vogrinec

„Jednom davno, živjela je lijepa princeza čiji su obrazi bili crveni kao ruža, a koža bijela kao snijeg. Radi toga zvali su je Snjeguljica. Snjeguljicu su svi voljeli, osim maćehe koja je bila opaka vještica.

Svakog dana kraljica bi se ogledala u svom čarobnom ogledalcu i upitala ga:

‘Kaži mi, kaži ogledalce moje, najljepša na svijetu danas tko je?’

A ogledalce bi uvijek odgovaralo:

‘Ti kraljice.’

No jednog dana, ogledalce joj odgovori sasvim drukčije:

‘Bijela kao snijeg, svijetla lica, crne kose, crvenih usnica, najljepša je sada Snjeguljica.’“

Klasična pouka iz svevremenske – i ne samo dječje – bajke „Snjeguljica i sedam patuljaka“ genijalne njemačke braće Jacoba i Willhelma Grimma kao da je nadahnuta upravo „kraljicom Balkana“ (sic transit), kako je nesretna čelnica b-h Pokreta „Majke enklava Srebrenica i Žepa“ Munira Subašić svojedobno nebulozom častila trenutnu prvu stanarku bivše Titove vile Zagorje Kolindu Grabar-Kitarović. Pa se kasnije jako naljutila zbog „kraljičinih“ protuterorističkih strelica prema Bošnjacima u BiH, oduzela joj „plemićku titulu“, da bi je opet vratila čim je „plava krv“ s Pantovčaka špekulantski spomenula srpski genocid u Srebrenici. Jest da se glupost i politikantstvo u ovom slučaju miješaju u nekakvu bljutavu kriptobalkansku bevandu, pa će najuvjerljivijom ipak biti komentatorska titula kolumnistice Tportala Julijane Adamović: „kraljica farse i rituala“. Kolinda Grabar-Kitarović – koju valja procjenjivati po učinjenom, po djelima, a ne po umjetnim trepavicama, učincima teretane ili stylingu – nema iole zapaženijih postignuća u četiri godine na fotelju predsjednice RH zbog kojih bi zaslužila drugi mandat. Zbog kojih bi većina građana osjetila potrebu skinuti kapu pred njom: „Svaka čast, ispunila je većinu svojih obećanja i opravdala naše povjerenje“. Ništa od toga.

Prema istraživanju agencije Promocije plus CRO Demoskop prvih dana veljače 2019. o preferencijama građana, javni joj rejting zahvaća tek 17,9 posto potpore (u siječnju 18,6 posto) i najmanje je triput niži od rejtinga prethodnika joj Ive Josipovića (SDP) u isto vrijeme, nakon četiri godine predsjedničkog mandata. Upravo navršene četiri godine mandata HDZ-ove „žene iz naroda“, koja je 15. veljače 2015. inaugurativno obećala istom narodu „blagostanje i najbogatiju zemlju u Europi/svijetu“, minule su u demagoškom i populističkom paradiranju notorne gaf-predsjednice, koja nije znala ili željela – iako ustavno reduciranih ovlasti – usrećiti sve svoje građane ili barem većinu nečim iole kvalitetnijim/trajnijim od farsâ i komedijaških rituala, kojima je nasmijavala ili pak zgražala domaću javnost, a međunarodna ju ionako nije uzimala ozbiljno. Bila je koketirala s najcrnjim ustašlukom, zamjerala se manjinama, osobito srpskoj, vladu uzimala na zub kad su joj savjetovali da joj to bilda rejting, besramno do neukusa plagirala sve što je mogla od protokolarnih i inih američkih državnih običaja, nametala se i podilazila svakom činovniku Bijele kuće, glumatala samouvjerenu do bola manekenku i prešetavala se pred tv-kamerama, besadržajno frazirala o svemu i svačemu što ne poznaje, ne razumije ili zlobno izvrće.

U školi sjedila na ušima ili…

Ni kao Titova pionirka nije naučila u pučkoj školi, ali ni poslije u srednjoj u Rijeci – je li zbog bolesti ili čega već tih dana izostajala s nastave povijesti? – kako ta okrvavljena ustaška krilatica „Za dom spremni“ nije nikakav stari hrvatski pozdrav te kako ustaški ratni i zločinci protiv čovječnosti nisu 1945. i kasnijih godina „tražili prostor slobode“ u najudaljenijim, prekomorskim zemljama, nego bježali iz Hrvatske pred rukom pravde i zasluženom najtežom kaznom. Sada smiješno izgleda njezin pepeo na glavi, jer da su joj tako rekli „njezini savjetnici“. Kakvi vražji savjetnici, to je morala znati i sama, jer toliko škole ima i valjda je nešto pročitala od znanstvene literature, ako već u totalnoj konspiraciji želi steći doktorat iz politologije na Sveučilištu u Zagrebu. Dobro, ne moramo znati – iako bismo morali, jer Grabar-Kitarović nije obična studentica – ide li na predavanja, polaže li ispite i tako to… Ustaše i ustašluk nisu povijesna enigma i nepošteno je od predsjednice RH svaljivati svoje grijehe na – savjetnike. Uostalom, bez puno je obzira i jasnog obrazloženja nedavno smijenila savjetnika za unutarnju politiku Matu Radeljića valjda i zato, je li, jer nije znao ili je „predobno“ znao što je sve na popisu starih hrvatskih pozdrava?

facebook.com/Croatia LINKS

Ovaj joj sada neugodno vraća, a ona to „ne želi komentirati“, pa Radeljić – kako trdi da mu je priprijetio zamjenik šefa SOA-e – mora imati oči i na leđima ne bi li izbjegao osvetnički automobil kakvim se, inače, mafija po amerikama rješava paprenih jezika i cinkaroša. A čega se još nećemo nauživati kad i peta godina predsjedničina mandata uđe u finiš i konkurenti za fikusnu poziciju među visokom divljači i paunima u mirnom kvartu zelenog Pantovčaka počnu jedni drugima razbacivati prljavo rublje, škrgutati zubima, mahati šakama pod nosom… I vaditi crijeva…

U svem njezinom naknadnom pepelu na glavi, istina je tek jedno: „Pogriješila sam“. Kapa dolje. Pošteno je priznati pogrešku, pa je i oprost samo stvar boljeg kućnog odgoja. No, kad se cijeli mandat HDZ-ove „žene iz naroda“ bude zbrojio, oduzeo, pomnožio i podijelio nema šanse da se neće svesti na građanima preskupo farbanje tunela, vrijedno oko 200 milijuna kuna u pet mandatnih godina. Trošak ravan cijeni osam ganc-novih dječjih vrtića, odnosno šest prosječnih osnovnih škola s dvoranom za tjelesnu kulturu, etc. Kojih kritično nedostaje u Bijednoj Našoj i koje bi desetljećima koristile djeci, mladeži, roditeljima… i izglednoj budućnosti cijele zemlje. Veliki izdatci iz državnog proračuna za Ured predsjednice RH čak ni u promilima ne donose državi korist kao dječji vrtići i škole. Da se ne spominje zdravstveni sustav – uz Makedoniju i Litvu, koje su jedine u Europi lošije od RH – prezadužen za oko devet milijardâ kuna, bankrotiran mirovinski, sustav socijale…

Rečenih oko 200 milijuna kuna za neumjereno predsjedničino globtroterstva po svijetu (493.328 kuna samo za njezinu svitu s prvim gospodinom RH Jakovom Kitarevićem u sasvim beskorisnom posjetu Australiji i Novom Zelandu, etc.), ali i paradno čergarenje državne zastrave i licitar-gardista po županijama, plaće oko 150 zaposlenika njoj na usluzi, materijalne troškove, raskošnu kuhinju (s tonama oborite ribe i čokolade u kojoj kakao iznosi 40-70 posto), hladni pogon, itd. Predsjednica voli i dizajnersku odjeću i obuću s potpisom, ormari joj pucaju od raskoši kakvu si jedna Angela Merkel ne samo ne želi priuštiti – a mogla bi više i bolje od Kolinde Grabar-Kitarović – nego ne smatra razumnim budući da ugled i dignitet državnice/zemlje ne čine dizajnerska ljuska, lude frizure i umjetne trepavice, nego ono malo diplomatske soli u glavi, inteligencija i stupanj demokracije/ekonomije zemlje koju predstavlja. A Hrvatska je mala zemlja za velike farse i infantilne rituale made in Pantovčak, što ne samo da nije preporuka – bilo komu – za dobiti drugi predsjednički mandat nego ni za očekivati da drugi u svijetu uzimaju ozbiljno tu državu. Prebogata zemlja obradivim površinama, najljepšim i najvećim dijelom Jadranskog mora, neiscrpnim izvorima pitke vode i vrijednim ljudima nije u stanju proizvesti dovoljno za vlastite potrebe jaja, mlijeka, mesa, ribe ili osnovnih industrijskih proizvoda i robe tzv. opće potrošnje, etc. – nije vrijedna da ju itko uzima ozbiljno.

No, sada, kad predstoji akceleracija predizborne kampanje i službeno kandidiranje, podvući će se crta pod pet godina Kolinde Grabar-Kitarović na elitnom državnom brijegu, u bivšoj Titovoj vili Zagorje, gdje je rado odsjedao za svojih posjeta Zagrebu ili proputovanja. Iz koje je vile, za Tuđmanovog režima pretvorene u Predsjedničke dvore (sic transit), netom po useljenju i na opću sablazan inteligentnije javnosti kod kuće i vani izbacila iz predvorja Maršalovu bistu, umjetnički mramor Titova prvog zagorskog susjeda Antuna Augustinčića, a na općenarodno izrugivanje uselila svoju kartonsku silhuetu u prirodnoj veličini među dvojicom papirnatih licitar-gardista šupljih glava. Da nije šašavo, smiješno, pa i pomalo primitivno to sa šupljoglavim kartonom, bilo bi bolesno. Nakaradan je slučaj također viđen u Bijeloj kući kič-države i prenesen u Zagreb, kao i pripuštanje građana u razgledanje predsjedničkih radnih odaja (ne bi li se posjetitelji fotkali za uspomenu s njezinom kartonskom silhuetom?), držanje ruke na novčaniku – pardon srcu, kad se izvodi državna himna, plagiranje kroja i izgleda vojne/policijske odore, protokolarni razmještaj nazočnih uz predsjednicu, etc.

Zapovjednica bez ovlasti zapovijedanja

S tom bitnom razlikom da ni jednom od prvih stanara Bijele kuće u Washingtonu nije ni na um padalo – baš nikad, čak ni u najtežem mamurluku ili noćnoj mori – izbaciti iz predvorja reprezentativno-stambenog zdanja kip, npr. 16. američkog predsjednika Abrahama Lincolna. Ili sliku kojeg od Lincolnovih slavnih prethodnika. Nije se tamo našla ni jedna jedina Kolinda Grabar-Kitarović muškog roda, koja ne bi držala do dičnih ili manje dičnih likova ne baš primjerne prošlosti doseljeničke zemlje i gemišt-nacije migrantskih avanturista, desetljećima nadolazećih od kojekuda. To pak, što je prva hrvatska predsjednica učinila jednom od najboljih/najslavnijih Hrvata u povijesti tog naroda, nogirala mu bistu iz njegove vile, garant ne bi učinila prva američka predsjednica Hillary Clinton – za koju je Grabar-Kitarović uzalud za kampanje javno drukala, čak u New Yorku – da je kojim slučajem na izborima pobijedila republikanca Donalda Trumpa i drugi put se, sad s prvim gospodinom SAD-a, uselila u Bijelu kuću.

Ironizirajući plagiranje američkih običaja, što ih Grabar-Kitarović besramno nameće kontramentalitetnoj Bijednoj Našoj čak prigodom dodjele visokih činova pripadnicima vojske – kojoj je i vrhovna zapovjednica bez ovlasti operativnog zapovijedanja (osim u ratu) i odlučivanja o razvojnim pitanjima – rečena kolumnistica Julijana Adamović poentira: „Pomislila sam i na to, kako bi javnost reagirala da ceremoniji polaganja prisege za ustavnog ili vrhovnog suca, iza njega ili nje stoji bračni partner/ica. Kako bi bilo da na prisegu u Sabor dovedemo bračne partnere zastupnika? Da u ceremoniji prisege predsjednika/ice ‘kargo’ lentu preko ramena okači suprug/a ili istospolni partner/ica?“ Rasna Hrvatica ne samo iz pasivnih/kamenitih krajeva, pa i oboružana krunicom i molitvenikom, stoljećima odgajana mentalitetom gusle-ognjište-kolijevka-obitelj – da se malo našalimo – po kratkom bi postupku presudila svom Billu iz klinča s Monikom i ne bi glumatala Hillary, što se prijetvorno smiješi pod svjetlima reflektora, drži kurvara za ruku, a zdesna i slijeva im razdragane kćerke iz najidealnije obitelji na svijetu. Sic transit. Američki mentalitet i lažno prenemaganje za javnu uporabu stoje hrvatskom čovi u nesuvisloj zemlji primitivnih protokolarnih navika kao piletu sise.

„Ja nisam feministica trećeg vala“, piše Adamović u povodu predsjedničine podjele odličja hrvatskim vojnicima; među inim i ženi, optuženoj za ratne zločine nad srpskim zarobljenicima u Domovinskom ratu u vojnom logoru Lori u Splitu. „Ne doživljavam muškarce kao neprijatelje i vječite opresore, već suradnike, za mene razlike u profesionalnim interesima nisu samo i isključivo rezultat socijalnih utjecaja, ali ova mi je slika bila više nego patrijarhalna. On stoji, a ‘one’ ga uređuju. ‘Njih’ (žena) u odorama s tim činovima, naravno, nema. Podsjetilo je to na stare fotografije iz Hercegovine ili Crne Gore, kakve sam viđala na povijesnim stranicama. On s kuburom za pasom sjedi, noge u koljenima raširio, desnu šaku na trbuh položio, a one stoje pored njega. Desno mu mater, a ono lijevo žena. Svoje su ruke položile na mjesto imaginarnih epoleta. (…) Od žene predsjednice sam barem u tom pogledu puno više očekivala. Ovo što smo dobili, prilično je infantilna američka imitacija demokratski izabrane predsjednice razreda, sa željom da se na školskom karnevalu (a i sljedećim izborima) svidi svima odreda: od profesora do učenika, od maskiranih vojnika, velikih zečeva i kauboja, do cheerleaderica.“

Foto: FB

Istina, HDZ-ovoj „ženi iz naroda“ – pokazalo se u četiri godine mandatnog farbanja tunela zbog čega nikako ne zaslužuje još pet godina obavljanja istog posla – nitko od skorašnjih protukandidata nije kadar konkurirati (možda tek nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić!?) prakticiranjem forme bez sadržaja. A takva predsjednica ne treba tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Kartonska silhueta među šupljim glavama licitar-gardista, koja samoj sebi diže rep uvlakačkom samokvalifikacijom – „transatlantistice“. Sic transit. „Nada da će se stvari promijeniti“, diže Adamović ruke od Kolinde Grabar-Kitarović, „da će barem nakon niza uzastopnih afera znati izabrati bolji tim savjetnika, davno prije ove ceremonije (dodjele činova, op. a.), splasnula je poput frizure bez Tafta.“ Kolinda Grabar-Kitarović ima o sebi vrlo visoko mišljenje kao o diplomatkinji, političarki „za po kući“, ženi i majci – što je njezino pravo; svatko može o sebi držati što god hoće – pa i na samodopadno uvjerenje, kojim često maše pred iole kritičnijim mikrofonima sedme sile: „Neosporno sam predsjednica svih hrvatskih građana i tako se ponašam“. A dnevni realiteti su drukčiji i to vrlo jasno dokumentiraju ankete o njezinoj popularnosti: uopće se ne ponaša kao predsjednica svih hrvatskih građana niti je većina hrvatskih građana doživljava svojom predsjednicom.

Dapače, ni zrelom, savjesnom, sposobnom i mudrom predsjednicom države kakvom bi se svi državljani imali razloga ponositi. I podijeliti joj drugi, treći… ili čak – doživotni mandat. Kakav su narodi i narodnosti, je li, plebiscitarno udijelili svomu zaslužnom Maršalu. Onima što su živjeli u njegovoj državi, a taj život mogu usporediti sa životom u „državi“ Maršalovog malog od kužine Franje Tuđmana sa srpom i čekićem na titovci, i sada Kolinde Grabar-Kitarović sa skupinama proustaša i njihovom zastavom, dođe baciti se od očaja pod prvi još prometujući brzi vlak. Za mandata prve hrvatske predsjednice (sic transit) promijenila su se tri premijera – Zoran Milanović, Tihomir Orešković i Andrej Plenković – i ni s jednim nije znala uspostaviti državnički pristojne odnose, kohabitaciju u općem interesu svih hrvatskih građana i na dobrobit pozicije RH u međunarodnoj zajednici. Pa neće valjda biti da su sva trojica prvaka Banskih dvora i gazde parlamentarne većine bili problematični likovi, tako da ona, jadna, nije mogla s takvima? Ili je ipak problem u predsjednici, čiji je stil predsjednikovanja u najmanju ruku – nekompatibilan?

„Kaži mi, kaži ogledalce moje…“

A premijeri, koji zapravo odgovaraju za zdravlje zemlje u svakom smislu, ne smiju si dopustiti luksuz da im fikus-predsjednica soli pamet i diktira kako će voditi državu. Barem ne u sustavu kakav je primijenjen po odlasku autoritarnog predsjednika Franje Tuđmana, koji je u svomu mandatu sažeo „pod svoje“ svu moguću vlast u državi: od političke i zakonodavne do sudske, etc. tako da su demokracija i višestranačje bili ono, što je Tuđman kazao da jesu. I amen. Eeee, da je prvoj hrvatskoj predsjednici vlast prvog hrvatskog predsjednika, gdje bi već Bijednoj Našoj bio kraj!? S malo prirodne zlobe, RH više ne bi ni bilo, jer je već za Tuđmanovog režima došlo do kojekakvih međunarodnih blokada i izopćenja iz civilizirane zajednice. Koliko je svijet držao do njega i Hrvatske, možda najbolje potvrđuje činjenica da mu je na pokop došao samo turski predsjednik Sulejman Demirel. Za usporedbu, na Titov je došao cijeli diplomatski svijet u najjačem sastavu. A ovi danas, ne samo u RH nego i na ostatku zapadnog Balkana, opčinjeni nacionalnim do besvijesti i samonedostatnim vilajetima do kojih ne drže ni prvi susjedi, kamoli moćan svijet, anatemiziraju Tita i njegovo doba kao „doba komunističkog mraka“. Majku mu, pa tko upali svjetlo!?

S obzirom na to tko je i kakva je, odnosno svjesna svog javnog rejtinga i pogrešaka koje ne smatra pogreškama, već mudrim državničkim potezima, predsjednica RH je ocijenila potrebnim i predizborno korisnim sama ocijeniti svoje četiri godine mandata te na Pantovčaku sazvala konferenciju za novinare. Dakako, pod egidom: ‘Kaži mi, kaži ogledalce moje…“ Netom što je tom prigodom priznala svoju pogrešku glede i u svezi s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“, pa se posipala pepelom spaljenih savjetnika, koji da su joj kazali kako je to stari hrvatski pozdrav, oglasio se i američki veleposlanik u RH William Robert Kohorst kategoričnim: „Toj ustaškoj krilatici nije mjesto u hrvatskom javnom prostoru, nedopustiv je“. Ona je mislila suprotno, „zato što mi je to više puta rekao netko od mojih savjetnika“. Netko? Pa, valjda nije toliko dementna da ne zna tko? Regrutira li i (pro)ustaše u svoju savjetničku momčad kad se već tako rado druži s tom crnom sortom po Kanadi, SAD-u, Latinskoj Americi, Australiji, u obližnjoj zapadnoj Hercegovini (BiH), ugošćuje ju na Pantovčaku…?

Foto: Pixsell/Davor Javorovic/Ivo Cagalj/Hrvoje Jelavic/123rf/EPA

Na presici je muljala i s inaugurativnim obećanjem o Hrvatskoj kao najbogatijoj zemlji u Europi/svijetu: „I dalje vjerujem ono što sam rekla, a to je da će Hrvatska biti među najrazvijenijima. Nisam rekla kada će to biti. Nismo takvi, iako kad gledate jesmo jedna od onih država u kojima se živi malo bolje (zašto se onda iz RH već iselilo oko 400.000 mahom mladih ljudi, s obiteljima, a samo lani i samo u Njemačkoj rodilo se 4000 djece tih hrvatskih iseljenika, op. a.). Kad se osvrnem četiri godine unazad, od brojnih nezaposlenih, do sveopćeg crnila, pesimizma i gubitka vjere, danas su ipak stvari puno bolje. Ali ja kažem, nisam zadovoljna. Imamo sjajne makroekonomske pokazatelje, ali želim da se to odrazi na računima građana, u njihovom standardu, da se ljudi odluće ostati u RH“. Kakav je to napredak zemlje, dobri „makroekonomski pokazatelji“, etc., ako to tzv. mali čovjek ne osjeća u svojoj neizvjesnoj svakodnevici? Plenkoviću, Mariću, Grabar-Kitarović…, gdje su pare!? Od te „dobre makroekonomije“ i ostalog što „cvjeta i plodi se“ u zemlji, kojoj će svanuti jednog dana, ako ne prije. To u što vjeruje HDZ-ova „žena iz naroda“ i „predsjednica svih hrvatskih građana“ može komotno objesiti mačku o rep, jer ljudi ne žive od njezinih „vjerovanja“ niti plaćaju račune disfunkcionalnoj državi od toga, što će jednog dana, ako ne prije živjeti bolje.

„Vjerujem da će Hrvatska biti jedna od najugodnijih za život“, zaneseno glumata na presici, patetično se ulizujući biračima za drugi predsjednički mandat. RH „Vjerujem u te zemljo moja Hrvatska.“ Tu količinu odvratne papetike ne bi izustila ni maloumna šiparica bivšem režimu u naručenoj laudi za pučkoškolsku proslavu Dana Republike. Pazi pameti, nacionalne osviještenosti, iskrenosti i domoljublja nekoga tko se smatra transatlantisticom i time se hvali javnosti: „Vjerujem u te zemljo moja Hrvatska“!? Kad su novinari pitali Kolindu Grabar-Kitarović kako bi ocijenila svoj rad, mnogi su samo znakovito podigli obrve od baraža neosnovane samohvale ni za kakav iole vrijedan učinak u prošle četiri godine, a ni peta neće biti plodnija. „Nezahvalno je dati sama sebi ocjenu za rad“, rekla je. „U načelu sam zadovoljna onim što sam postigla (kako može biti zadovoljna trakavicom gafova i jalovih paradiranja? – op. a.). Jako puno je toga ostvareno, barem što se tiče isticanja problema.“ Rezultat je isticanje problema? Ne rješavanje problema na opće dobro? Pa, nisu građani maloumni. Probleme znaju bolje od nje, jer ih dnevno osjećaju i osobno i obiteljski. Za „isticanje problema“ ne trebaju Kolindu Grabar-Kitarović, koju će sirotinja Bijedne Naše izdržavati s više od 200 milijuna kuna po mandatu. Sa svom nepotrebnom, golemom svitom i raskoši.

„Ovlasti predsjednice određene su Ustavom RH“, istaknula je Grabar-Kitarović na presici, „Ovom ću se prigodom osvrnuti na svoj rad i rad svog ureda. Prije svega, to je vanjska politika usredotočena na što bolje pozicioniranje RH. Radila sam na partnerstvima, suradnji, prije svega sa SAD-om (ni jedan za RH važan projekt, čak ni vize nisu ukinute tolike godine kad „partneri“ iz RH putuju u SAD, op. a.), Rusijom (pa Putin dolazi u Sloveniju, a ne želi u RH, sic transit, op. a.), uključujući i Kinu. Želim tu izdvojiti i susrete s Trumpom i kineskim predsjednikom (suhi protokol, bez rezultata, op. a.). Posebno je značajna Inicijativa triju mora (Baltik-Jadran-Crno more, samo na papiru, op. a.), koja je uspjela i ima potencijala (sic transit, „potencijala“, op. a.) transformirati 12 zemalja EU-a. Cilj Inicijative je rast životnog standarda.“ A ne kaže da su svih 11 država o kojima je riječ gospodarski uspješnije i ispred 12. – RH. Čak i Rumunjska. Te države ne trebaju Bijednu Našu, koja zaostaje ili kritično stagnira, ni „inicijative“ HDZ-ove „žene iz naroda“ za povećanje životnog standarda svojih ljudi.

Hrvatska predsjednica također znâ spomenuti kako su RH razvojno pretrčale zemlje, „koje su nam nekada gledale u leđa“ (npr. Češka, Mađarska, Slovačka, Poljska, etc.), ali ne kukavički prešućuje kada je to bilo. A bilo je u Titovoj SFR Jugoslaviji, tada već trećoj srednje razvijenoj zemlji u Europi. Usred „komunističkog mraka“ na europskom Istoku, Tito je izgradio osobitu vrst – kapitalizma. Da i to „domoljubi“ 1990-ih sustavno (o)pljačkaju i unište, pa RH danas nosi razvojni fenjer na Starom kontinentu. Jadno i nedostojno zemlje i naroda, koji – istina, što kaže Grabar-Kitarović, imaju sve ključne pretpostavke za postati jednim od mjesta u Europi „najugodnijih za život“. Ali nema vođe, koji to žele, znaju i mogu ostvariti. Takvi se, eto, rode svakih nekoliko stotina godina, a konac prošlog i početak ovog stoljeća na zapadnobalkanskim je prostorima razdoblje kad se uglavnom rađaju u politici i državnim mainstreamima zločinci svake vrsti, psihopati, šovinisti/ksenofobi, mentalni/vjerski teroristi, polupismeni primitivci i notorne budale. Takvi su podobni samo za stražare u konc-logorima, nikako za vođe i vladare s pozitivnim vizijama i poštenim namjerama. Podobni i za gurnuti sugrađane kao topovsko meso i potrošnu robu u tuđim ratovima za tuđe interese.

„Uložila sam velike napore…“

U okolnostima kad Bijednoj Našoj nitko ne prijeti ni iz najbližeg susjedstva, kamoli iz daljine, a grca u bijedi i siromaštvu – u njoj se ne žele trajnije skrasiti čak ni prolazni migranti iz imperijalnom agresijom SAD/NATO-a i zapadnih „partnera“ razorenih zemalja Bliskog i Srednjeg istoka – hrvatska transatlantistica upravo akcentira tu hipotezu o tuđim ratovima i topovrskom mesu. Nedomoljubno i nedobronamjerno. „Dobro je biti članicom NATO saveza, ali za svoju sigurnost smo odgovorni mi sami“, tvrdi Grabar-Kitarović iako, ruku u vatru, ne bi dala svoju kćerku i sina (tuđu bi) pod pušku i poslala ih „braniti hrvatske interese“ negdje u Afganistanu, Siriji, Iraku, Libiji, Ukrajini…, odnosno sutra u Venezueli, Iranu, etc; gdje god trknuti Twitteraš zapovjedi Jensu Stoltenbergu projektilima po golorukim domorodcima „širiti demokraciju“, tzv. zapadne vrijednosti (sic transit, smrde po nafti, tuđim prirodnim resursima, tuđim teritorijima…) i „braniti naš način života“ (sic transit). „Izdvajanja za obranu nisu trošak i Hrvatska se ne brani samo na svojim granicama. Naša je dužnost da Hrvatsku zaštitimo.“ Jest, ali kad ju netko napadne ili kani napasti. Od koga se Hrvatska brani na ruskoj granici u Poljskoj? Od koga na Kosovu, u Srbiji? Od koga u Afganistanu? Etc. Brani imperijalno-kapitalističku debelu guzicu SAD-a, kojem NATO služi kao privatna multinacionalna vojska za punjenje novčanika šake multimilijardera, koji pak postavljaju i stanare Bijele kuće, i kadroviraju u Pentagonu, i ruše tuđe režime, ubijaju nepoćudne državnike, i čine bezbroj najgorih sranja po globusu.

foto Goran Mehkek / CROPIX

Hrvatskoj nije mjesto u tom iz samog smisla stjecanja kapitala pokvarenom društvu, ali… I Hrvatskoj nije „dužnost“ štititi se na taj način, ma što govorila poslovotkinja američkih imperijalnih interesa u Bijednoj Našoj. „Uložila sam velike napore (istina, naporno je stalno biti po avionima i luksuznim hotelima, a ne s obitelji u Bauerovoj u Zagrebu, op. a.) u mijenjanju imidža, odnosno slike Hrvatske koja posljednjih godina u svijetu, nažalost, nije bila na onoj razini na kojoj ju želimo vidjeti.“ Glede i u svezi svojih planova za budućnost – je li to izravna potvrda kako se želi kandidirati za drugi mandat, pa je slizavanje s Plenkovićem, Radeljićeva smjena i baražne pohvale vladi nedvosmislena potvrda još službeno neobjavljene kandidature? – Grabar-Kitarović kaže kako želi završiti „projekt Pantovčak“, otvaranje park-šume građanima,te uštedjeti 15 posto predsjedničkog proračuna, etc. Panem et circenses, kazali bi stari Latini, koji su nedostignuti svjetski prvaci u populizmu.

The post Četiri godine „farbanja tunela“ appeared first on Tacno.net.

Foto Reuters

Raširen među svećenstvom zločin pedofilije neusporedivo je strašniji od, pučki rečeno, kurvanja i promiskuiteta lažnjaka u „pastirskoj“ kasti samozvanih posrednika između „stada“ i Boga, homoseksualizma (već u samim sjemeništima) i bezbožnog gaženja zavjeta celibata. Katoličkom je kleru i pripadnicama ženskih redovničkih zajednica te crkve strogo zabranjena svaka vrst seksa. I međusobno i sa svjetovnim partnerima/icama. Zadovoljavanje seksualne pohote na maloj djeci i tek propupalim adolescentima, koji se ne mogu i ne znaju braniti od uspaljenih bolesnika u haljinama „Božjih slugu“, zločin je vrijedan kastracije, izopćenja iz Crkve i najšire javne osude, a ne šutnje, zataškavanja ili tek premještaja u drugu župu. Jest drastično od zaređenog „pastira“ silom javne osvete, iz čisto pedagoških/preventivnih razloga koji se vrlo lako daju uobličiti u zakonsku normu, načiniti doživotnog eunuha, ali sâm čin pedofilskog silovanja i njegove posljedice po žrtvinu psihu još su drastičniji i također – doživotni

Marijan Vogrinec

Nije problem u tomu što je HRT u svom televizijskom formatu „Temi dana“ u nedjelju 24. veljače nakon Središnjeg dnevnika (HTV 1) uzeo tematizirati vatikansku sinodu o raširenoj pedofiliji u Rimokatoličkoj crkvi, ali jest poveliki problem što javna medijska kuća Bijedne Naše to odradila krajnje uvlakački, neobjektivno i ulizivački kleru s kojim – HRT i HBK (Hrvatska biskupska konferencija) – ima za javni interes štetan ugovor o suradnji, odnosno zastupljenosti rimokatoličkih religijskih sadržaja i vrijednosti u svom programu. Koji ugovor u cijelosti ispunjava ne samo u pretjeranom broju tv i radijskih specijaliziranih/posebnih formata što ih izravno uređuje Crkva, a plaćaju svi građani, nego i forsiranjem (prazno)vjerskog u svim ostalim emisijama. Je li onda neobično da dežurna urednica/voditeljica „Teme dana“ Kristina Bojić odradi zločine seksualnog zlostavljanja djece, mladeži i ranjivih socijalnih skupina u Crkvi – neprofesionalno. I čak bljutavo pokroviteljski, zataškavajući bit stvari: Papina protupedofilska inicijativa i naoko „strašno važno zauzeće za žrtvu“ nije urodilo preventivno učinkovitim mjerama niti je Crkva uvjerljivo i transparentno osudila najgore u svojim „pastirskim“ redovima te odredila što će im učiniti – mimo svjetovnog sankcioniranja po najstrožim kaznenim paragrafima. Sinoda je u tom smislu ostala nedorečena, apstraktna i promašena.

Da su novinarka Bojić i njezini urednici bili na visini profesionalne zadaće, čega se pak javni medijski servis mora držati kao pijan plota, među inim i zbog preuzetih obveza Hrvatskom saboru, u „Temi dana“ se nisu smjeli kao sugovornici naći samo neposredno zainteresirani s jedne, i to crkvene strane, predsjednik HBK i zadarski nadbiskup Želimir Puljić te urednica s Hrvatske katoličke mreže, izvjesna Diana Tikvić. Nadbiskup Puljić znân je kao svojevrsni jatak bibinjskog pedofila don Nediljka Ivanova, jednog od valjda najgorih i jedino osuđenog dosad hrvatskog seksualnog zlostavljača djece u „pastirskoj“ haljini, a novinarka rimokatoličkog medija nije adresa s koje se može očekivati vjerodostojno problematiziranje zločina u vjerskoj sljedbi, koja joj plaća raditi što i kako radi, bezuvjetno u crkvenom interesu. „Tema dana“ bi, dakako, imala i profesionalnog i svakog drugog smisla da je je Kristina Bojić pozvala i drugu stranu (temeljno pravilo objektivnog novinarstva, je li), neku od žrtava ili neki svjetovni/sekularni autoritet za tu vrstu zlostavljanja, specijaliziranog novinara za vjerske teme u neovisnom mediju, pravobraniteljicu za djecu, psihologa, etc. Ovako…

Da se čovjek uhvati za trbuh od smijeha kad čuje dozlaboga ozbiljnu Kristinu Bojić kad tvrdi da je vatikanski skup o pedofiliji bio – povijesni skup. Po čemu povijesni? Niti je prvi u novije doba niti će biti posljednji budući da ionako ovaj „povijesni“ neće ništa riješiti. Pedofilijom se, naoko, jako zauzeto i savjesno, bavio i papa Benedikt XVI., nešto je u tom smislu petljao i Ivan Pavao II, a papa Franjo samo je nešto vidljivije i razgovjetnije nastavio tim putem, pritisnut demokratskom javnošću u svijetu. Osobito u tradicionalno „katoličkim“ zemljama, gdje je svećenička pedofilija prešla granice podnošljivosti i jednostavno se više ne dâ gurati pod tepih. Pod tepihom jednostavno više nema mjesta. I bolje je da nema, jer da ima, vrag će znati što bi se još našlo pod njim. Od vatikanskih perzijanera do prostoseljačkih tkanica u nekoj seoskoj pripizdini.

Promašena HTV-ova „Tema dana“

Akteri HTV-ove „Teme dana“ mrtvi-hladni dižu u nebesa Papinu veliku zaslugu za to, što je pozvao crkvene prelate širom svijeta da više ne skrivaju slučajeve pedofilije u svojim redovima. Mo’š mislit’ kako će to grizodušno djelovati na zlostavljače da će im nježnici i breskvice uvenuti do neprepoznatljivosti, a bolesna psiha naglo ozdraviti. Sic transit. I onda svi troje u „Temi dana“ akcentiraju to da je „pedofilija problem raširen po svim kontinentima“, pa onda ne treba anatemizirati Rimokatoličku crkvu za koju i sâm papa Franjo tvrdi da ju ne treba kritizirati, jer „tko ju kritizira, ne voli Crkvu“ što mu dođe kao floskula – što bi kazao Izet u „Ludom, zbunjenom, normalnom“ – par excellence. Baš i jest ključno to da se pedofilija tako otrovno zakorovila u vjerskoj sljedbi, koja nema smisla bez prodavanja moralne i svake druge nadnaravne magle i stoga jest potrebno izvući upravo Rimokatoličku crkvu pod svjetla reflektora. Heeej, „pastiri“ i „pastirice“, što to radite!? Homiljijate jedno, mislite drugo i činite treće. Zlo.

„Dobro je što su se konkretno poručile neke stvari na ovako visokom nivou – nulta tolerancija ne samo za same zločine već i za njihovo prikrivanje i zataškavanje“, pametovala je Diana Tikvić, apstraktno i pokroviteljski; odgovornost nije imenovana ni adresirana ni jedna institucija koja je zakazala, pa… „U Hrvatskoj su se stvari počele kretati na bolje, vidimo to i na dva posljednja slučaja u Splitu i Hvaru, gdje su crkvene institucije reagirale brže od pravnih. Crkva ne može kazneno goniti počinitelje zločina ali ima svoje stegovne mjere.“ U cjelini i u pojedinostima, promašena „Tema dana“.

Foto: Stefano Montesi/Corbis via Getty Images

Koji k…c prisežu celibatu i stavljaju zaručnički prsten na zaređeno djevičanstvo (!?) kad im priroda u dnu duše, srca, uzburkane krvi, sive tvari ili gdje već, svejedno, u griješnom tijelu ne da mira nježniku ili breskvici čim iz tamjanske omame ili samostanskih míra spaze kakvo čeljade!? Bilo muško, bilo žensko; bilo dijete što se tek otelo mirisu majčina mlijeka, bilo mlado tek propupalo na granici puberteta ili pak netko zrelije dobi, bez obzira na bračni status i rodni afinitet. Ako je moderni hōmo, baš kao i ženski i muški mu predci na evolucijskom stablu, genetski programiran, po prirodi napaljen i na seksualne užitke što nemaju veze s nagonom za tzv. prostom reprodukcijom radi održanja vrste – ne bi bilo normalno da nije – koji se k…c u inat zdravoj pameti prtljaš zavjetovati na celibat!? Doživotno suzdržavanje od genetikom uvjetovanog zdravog seksualnog klinča. Baš kako su mileniji determinirali prirodnim, ali i ljudskim zakonima i običajima. I ne samo vrsti hōmo. Biti katolički svećenik ili časna sestra u dragovoljnoj udruzi vjerujućih građana – što svaka vjerska sljedba po naravi stvari jest, udruga i dragovoljna, ne „stado“ Božjih izabranika za „život vječni“ – znači bezuvjetnu obvezu poštivanja članskih pravila ponašanja, dogmâ, kanona, etc.

No, raširen među svećenstvom zločin pedofilije neusporedivo je strašniji od, pučki rečeno, kurvanja i promiskuiteta lažnjaka u „pastirskoj“ kasti samozvanih posrednika između „stada“ i Boga, homoseksualizma (već u samim sjemeništima) i bezbožnog gaženja zavjeta celibata. Katoličkom je kleru i pripadnicama ženskih redovničkih zajednica te crkve strogo zabranjena svaka vrst seksa. I međusobno i sa svjetovnim partnerima/icama. Zadovoljavanje seksualne pohote na maloj djeci i tek propupalim adolescentima, koji se ne mogu i ne znaju braniti od uspaljenih bolesnika u haljinama „Božjih slugu“, zločin je vrijedan kastracije, izopćenja iz Crkve i najšire javne osude, a ne šutnje, zataškavanja ili tek premještaja u drugu župu. Jest drastično od zaređenog „pastira“ silom javne osvete, iz čisto pedagoških/preventivnih razloga koji se vrlo lako daju uobličiti u zakonsku normu, načiniti doživotnog eunuha, ali sâm čin pedofilskog silovanja i njegove posljedice po žrtvinu psihu još su drastičniji i također – doživotni. Ako ne možeš suspregnuti seksualnu uspaljenost, ne zaređuj se i ne priseži Bogu na vjernost, ne idi za svećenika ili časnu sestru. Ako ne možeš odoljeti seksualnoj strasti prema djeci, javi se na liječenje. Za svoje i opće dobro. I svjetovno i crkveno.

Prvi put u dvomilenijskoj i kusur povijesti kršćanstva, jedan je nasljednik na tronu sv. Petra sazvao u Rimskoj kuriji – čak četverodnevni (21.-24. veljače) – skup prvaka svih biskupskih konferencija u svijetu i inih viđenih klerika sa svih kontinenata o krucijalno važnoj temi za dignitet, dostojanstvo, vjerodostojnost, ali i opstojnost Rimokatoličke crkve i njezinih vrijednosti u budućnosti: pedofiliji među svećenstvom, koja je očito izmaknula kontroli. Više od 200 sudionika svojevrsne sinode univerzalne religijske družbe s oko 1,2 milijarde katolika na globusu uvodno je saslušalo strašne ispovijesti brojnih žrtava seksualnog zlostavljanja u Crkvi – što klericima, ma kako djelovali pred tv-kamerama zgranuto i sućutno, nije bilo nepoznato; nekima ni iz vlastitog iskustva – a potom se totalno razvodnili kad je trebalo zaključiti o učinkovitoj preventivi pedofilije i sankcijama za zlostavljače. Ne bi papa Jorge Maria Bergoglio – globalno cijenjen i među katolicima i inim kršćanima, inovjercima i ateistima mudri papa Franjo – sazivao takav skup i na toj razini da vrag uistinu nije odnio šalu.

No, zločin pedofilije sve je drugo prije nego šala. I nije od jučer, ali iz demokratskih razloga zrelije društvene svijesti, pouzdanijih znanja o čovjeku i svijetu, tehnički i komunikacijski naprednijih alata za promociju vrijednosti sekularizma, etc., danas jest neusporedivo vidljiviji i sablažnjiviji nego jučer. Pedofilija i homoseksualizam među klerom, nezakonita svećenička i djeca časnih sestara – što će uskoro biti drugi žestoki udar na bezbožno ponašanje „pastira“ i „pastirica“, od neke provincijske zabiti, pa do katoličkog vrha u Vatikanu – kontaminiraju Crkvu od samih njezinih početaka. Zločini te vrsti imanentni su vjerskoj zajednici, koja uporno brani neobranjivo: suzdražavanje od zdravog seksa zdravim, a zaređenim katolicima i katolkinjama. Pa se ovi snalaze, je li, kako tko i kako gdje do toga da napastuju djecu… Crkva može, ali ne bi smjela protiv ljudske prirode, jer je time i protiv Boga, koji je – tvrde Biblija i navodno iz nje izveden katolički nauk – stvorio čovjeka da se seksa i množi. Nije ograničio seks ni svećeničkom ili haljinom časne sestre, ali katolički kler u povijesti jest sâm sebi zadao norme kojih se neće pridržavati te izmislio treniranje strogoće pred „stadom“ u koju ne vjeruje. Pedofilija je pak endem, koji je Crkva danas prisiljena priznati, ali baš ništa praktično nije kadra i neće učiniti glede i u svezi iskorjenjivanja nakazne kulture.

Indikativna je glede i u svezi „preozbiljna“ izjava zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića: „Tko sazna za slučaj pedofilije neka ga prijavi“. Žrtve s vatikanske tematske sinode, i ne samo te, imaju gorka iskustva s prijavljivanjem, čak i vlastitim roditeljima. Očajnički su tražili pomoć, a nje niotkuda. Neki su godinama trpjeli teror uspaljenih „Božjih slugu i sluškinja“, pa se sada otkrivaju po svijetu pedofilski zločini od prije dva-tri i više desetljeća. Indikativno, zločini u radikalno katoličkim zemljama, gdje komunizam, je li, nije privirio ni u dalje susjedstvo. Npr. u Irskoj. U Gdanjsku, u superkatoličkoj Poljskoj, neki je dan nabrijana masa građana poslala gadnu poruku Crkvi i ekstremno desničarskoj vlasti, prosvjedujući protiv seksualnog zlostavljanja i sustavnog zataškavanja/skrivanja pedofilskih zločina Rimokatoličke crkve: srušili su kip svećenika-pedofila Henryka Jakowskog. Trojicu uhićenih će sankcionirati zbog narušavanja javnog reda i oštećenja spomenika, koji su građani pokrili svećeničkom haljinom i komadom dječjeg donjeg rublja. Jakowski je bio član pokreta Solidarnost, kritizirao je EU i davao antisemitske izjave; bio je optužen za seksualno zlostavljanje djece, ali nikad nije odgovarao, pa je pravno „nedodirljiv“ umro 2010. godine. Kao toliki prije i poslije njega. I kao toliki pedofili, što će ubuduće okaljana tijela i duše na noge Onom što im je, zaređenima, dopustio protuprirodno bludničenje.

Žrtva u drugom planu

Rimokatolička crkva već neko vrijeme primjetno gubi vjernike. Doduše, ne zbog ili ne samo zbog pedofilije unutar svojih redova, ali pedofilija jest jedan od jakih razloga što ljudima neprijeporno srozava ili sasvim ubija povjerenje u „pastire“ i „pastirice“, koji im u potaji – siluju djecu. Bezbožno, sadistički, podmuklo i zločinački. U ime Boga? U čije ih ime čine psihičkim invalidima za cijeli život? I kakav je to Bog, pitat će razočarani vjernik – uzimajući u obzir barem veći dio evanđeoskih atributa, kojima Ga pedofil s oltara licemjerno uvlači u glave svojoj žrtvi (i njezinim roditeljima) kao Bogočovjeka što je „na križu umro za nas“ – kad tog istog pedofila zaređuje sebi u službu!? Kakav to Bog zaređuje pedofile? Pušta ih u sjemeništa, pred oltar, imenuje nadbiskupima i kardinalima, nuncijima, pripušta ih državnoj hijerarhiji Vatikana, čini s pedofilima ove i one monade, a uvijek za njihovo, ne za dobro žrtve. Sarkastična bi gromada Miroslav Krleža dosolio opaskom smerdljivog trputca kako ni med cvetjem ni pravice…, ali Bog bi morao biti puno, puno pravedniji prema svojim blatnim uradcima. Pogotovo kad su žrtve njegovih „slugu i sluškinja“. Zaređenih. Sic transit.

Foto: ABACAPRESS.COMVandeville Eric/PIXSELL

I medijska bomba usred vatikanske „protupedofilske“ sinode. Svjetska se sedma sila – s pravom ili ne, pokazat će policijska istraga – okomila na sâm vrh Rimske kurije, koja da krije optužbe za pedofiliju i štiti kardinala Georgea Pella, prefekta Tajništva za ekumenska pitanja Svete stolice. „Optužen je u četvrtak u Australiji za višestruko seksualno zlostavljanje djece, a radi se o starim optužbama koje je nanovo kategorički demantirao“, prenio je Jutarnji list pisanje svjetskih agencija. „Najviši predstavnik Katoličke Crkve u Australiji, 76-godišnji prelat ujedno je i treći čovjek Svete Stolice za koju obnaša dužnost ministra financija, te stoga najviše pozicionirani uglednik Crkve prozvan u aferi pedofilije.“ Papa Franjo je svoje reagiranje na optužbe sveo na lakonsko: „Najprije moram vidjeti što će zaključiti pravosuđe“. Tako odreda reagira i katolički mainstream u RH, ali i svugdje u svijetu. A „pastirskim“ pedofilima rastu krila. Australija se, inače, trese od pedofilskih skandala u Rimokatoličkoj crkvi, gdje su svećenici spolno zlostavljali navodno 4444 djece u 35 godina.

Predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx, blizak Papi po liberalnim reformskim stajalištima, na vatikanskom je skupu bio više no grubo izravan pred dvjestotinjak „pastira“ najvišeg ranga o zločinu pedofilije u Crkvi: „Spisi koji su mogli dokumentirati užasne zločine pedofilije i otkriti imena počinitelja uništavani su ili čak nisu nikad bili napisani. Spolno zlostavljanje djece i mladeži u znatnom je dijelu posljedica zloporabe moći u sklopu administracije i to zlostavljanje je diskreditiralo crkveno poslanje. Umjesto krivaca, ukorene su žrtve i nametnuta im je šutnja.“ Inače, prošle jeseni je kardinal Marx predstavio izvješće o 3600 silovane djece i mladih u Njemačkoj u prethodnih desetak godina te se u ime Biskupske konferencije ispričao žrtvama. I Španjolska biskupska konferencija je priznala tisuće spolnih zlostavljanja u Crkvi u svojoj zemlji. Marxovo javno priznanje crkvenih grijeha popraćen je u Rimu prosvjedom stotinjak žrtava silovanja, a Peter Isely iz SAD-a, jedan od utemeljitelja međunarodne organizacije Okončajte svećeničko zlostavljanje (ECA – End Clergy Abuse) je izjavio: „To je protuzakonito, nešto čime bi se morao ozbiljno pozabaviti Međunarodni sud pravde“.

Časna sestra Veronica Openibo, Nigerijjka koja je radila u katoličkim misijama u Africi i SAD-u, hrabro je napala biskupe kao lažljivce i licemjere glede i u svezi seksualnog zlostavljanja djece, rekavši da Crkva mora priznati svoju osrednjost, licemjerstvo te samodopadnost. „Objavili smo Deset zapovijedi i pokazujemo se kao čuvari moralnih standarda, vrijednosti i dobrog ponašanja u društvu“, rekla je. „Ponekad licemjeri? Da! Zašto smo šutjeli toliko dugo? Kako su svećenici mogli šutjeti, prikrivati ta zlodjela? Tišina, čuvanje tajne u srcima počinitelja, trajanje tih zlostavljanja i stalni transferi počinitelja su nezamislivi. Sada smo u stanju krize i srama. Ozbiljno smo zasjenili milost kršćanske misije.“ Mudar bi pûk dodao na taj kirurški precizan diskurs: „Dijagnoza točna, operacija uspjela, ali – pacijent je umro“. Što će reći, pritisnuta još neviđenom odlučnošću sve zrelije demokracije i sekularne svijesti, Rimokatolička je crkva primorana – ovako javno, iako ne bez fige u džepu – pozabaviti se vlastitim grijesima protiv čovječnosti i Boga.

No, priznati zločine seksualnog zlostavljanja djece i mladeži, koji nisu sporadični među oko 400.000 prelata rimokatoličke zajednice na globusu, nego nekažnjena i nesuzbijena epidemija s dvomilenijskom i kusur poviješću, uopće ne znači da je pedofilija napokon istjerana iz sakristija i inih skrovitih kutaka iz kojih oznojeni, debeli „pastirski“ pohotnici vrebaju nevine/naivne klince i klinceze. Kao što ne postoje mjere preventive za filtriranje sjemeništaraca i novakinja s nastranim sklonostima, jer nikom na čelu ne piše da je pedofil ili homoseksualac, ne postoji ni preventiva za učinkovito odvraćanje nekog svećenika ili časne sestre da ne pokušaju zadovoljiti svoju pohotu kad pomisli da mu se ukazala prilika. Crkva se jest suočila sa zlodsjelom pedofilije, ali zato što ju je s tim drastično suočila demokratska javnost, a ne vlastito grizodušje. Doajenka vatikanskog novinarskog zbora (pet papinskih mandata), meksička je tv-novinarka Valentina Alazraki poručila crkvenom mainstreamu na sinodi u Vatikanu neka stanu na stranu djece, žrtava svećeničkog seksualnog zlostavljanja, ili će im novinari postati najgori neprijatelji. „Ne možete više glumiti nojeve i zabijati glavu u pijesak“, istaknula je Alazraki. „Ako ne odlučite radikalno stati na stranu djece, majki, obitelji, civilnog društva, imate pravo bojati se jer ćemo mi novinari, koji se zalažemo za opće dobro, postati vaši najgori neprijatelji.“

Ne samo djeca i mladež, na meti seksualnih pohotnika u svećeničkim haljinama su i časne sestre, pa mediji ne oskudijevaju naslovima tipa „Pravila sam se da se to nije dogodilo“, „Redovnice progovorile o seksualnom zlostavljanju u Crkvi“, „Nasrnuo je na mene usred ispovijedi, u ispovjedaonici“, „Silovao me moj duhovni otac“, „Časne sestre o seksualnim strahotama kroz koje su prošle“, „Svećenik me silovao kad sam imala sedam godina, svjetlo u meni se ugasilo“, etc. A u rimokatoličkom pak mainstreamu – zavjet šutnje, omerta… To što se „pastiri“ i „pastirice“ rado gaze i ližu istospolno/inospolno, nek’ se vade pred Onim – ako u Njega uopće vjeruju, kad svjesno griješe kako griješe – što ih je obukao u „svete“ haljine, podijelio štapove, krunice i molitvenike, ali kad pedofili među njima siluju djecu i mladež – našalimo se uozbiljeni – odgovoran je i Onaj, što ga nije spriječio ili kaznio. Navodno je mogao i morao. Ili jedno ili drugo. Je li sâm Svevišnjii (su)kriv za epidemiju pedofilije u svojoj crkvi? Recimo, po – zapovjednoj odgovornosti? Ma dajte. Netko će kazati da sve te aktere zajedno u zločini pedofilije Bog stavlja na kušnju. Jer, kušnja je uvijek smokvin list „pastirima za pitanja/sumnje na koje nemaju razložan odgovor.

„Hrvatski svećenici pedofili: Bludničili nad dječacima, imali spolne odnose s djevojčicama, skidali dječju pornografiju…“ jedan je od medijskih naslova o sablazni u tzv. Crkvi u Hrvata, koja baš kao ni rimokatoličke filijale po svijetu nije učinila nešto iole vjerodostojnije u prijavljivanju pravosuđu, javnoj osudi i kažnjavanju pedofila po crkvenim zakonima. Neće ni ubuduće. Ma koliko još skupova upriliči Rimska kurija i ma koliko još seksualnih zlostavljača novinari izvuku pod reflektore javnosti. Hrvatski viđeniji prelati – kao po dogovoru s većinom svojih stranih kolega – komentarima o smislu i porukama vatikanskog „protupedofilskog“ skupa na ostavljaju nikakvu nadu o tomu da će se nešto bitno promijeniti. Treba li proći još dvije tisuće godina – do kada tzv. Kristova crkva, i mnoge druge, jamačno više neće postojati – da Božji službenici prestanu tretirati svoje pedofile kao beznačajan promil opće društvene pedofilske napasti, homoseksualizam kao bolest, ženu kao stroj za rađanje djece i za po kući, etc.? Indikativne su u tom smislu zaredale ovih dana medijske izjave predsjednika HBK nadbiskupa Želimira Puljića, zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića, kardinala vrhbosanskog Vinka Puljića, pa Tončija Matulića, radikalno medijski eksploatiranog profesora moralne teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu…

Frkovitost vatikanske sinode

„Pedofilija jest problem, ali mi smo (Rimokatolička crkva, op. a.) u fokusu, i to je razumljivo“, kazao je Matulić televiziji N1 u nedjeljnoj Točci na tjedan. „Ako gledate čisto sociološki, statistički, povijesno, onda je ovo puko pretjerivanje, ali ako gledate iz teološke perspektive, što Crkva predstavlja, što svećenik predstavlja, ako gledate iz etičke perspektive, onda se nesumnjivo ne radi ni o kakvom pretjerivanju, onda je krajnje vrijeme da se problem seksualnog zlostavljanja djece i maloljetnika i ostalih ranjivih skupina spriječi. Treba raskrinkati sustav zataškavanja, a to je veoma bolno pitanje (zašto bolno, komu bolno? – za zdravo demokratsko društvo i vjerodostojnost vjerske sljedbe uvjet iznad svakog uvjeta, op. a.). Mi smo dosad, do recentnih problema imali problem sustavnog zataškavanja.“ Je li, držanja „svetog“ fenjera zlu, kojeg će se Crkva javno gnušati s figom u džepu, a potajno i na svaki način braniti „pastirsku braću isestre“, jer drukčije ta družba ne bi imala smisla.

Možda bolje od ičeg, potvrdu toga da će rimokatolički kler nakon vatikanske sinode voditi papirnatu, sadržajno praznu, verbalnu i operativno impotentnu borbu protiv svojih seksualnih zlostavljača djece i adolescenata, raznih ranjivih skupina, časnih sestara, etc. dao je sâm papa Jose Maria Bergoglio na misnom slavlju u nedjelju u Kraljevskoj dvorani Apostolske palače u Vatikanu homilijarnom točkom na i skupa o svećeničkoj pedofiliji. Kazao je da će se Crkva ubuduće „suočiti sa svakim pojedinim slučajem“, jer „dok ta sveopća svjetska pojava (to je opći, svjetski, a onda tek crkveni problem? – op. a.) potvrđuje težinu i gorčinu u društvenoj zajednici, ne umanjuje strahote unutar Crkve“. Pa se oborio na „širenje pornografije“ i obećao da će „biskupi učiniti sve što je moguće (sve, znači ništa bitno ili samo – ništa, op. a.) kako bi preživjelim žrtvama zlostavljanja podali pravdu i ozdravljenje: saslušat ćemo ih, vjerovati i s njima hoditi; poduzet ćemo mjere (što su to mjere? – op. a.) kako bismo počiniteljima onemogućili da ih nikad više ne bi povrijedili, pozvat ćemo na odgovornost i one koji su prikrivali ta zlostavljanja, postrožit ćemo mjere (opet mjere, op. a.) oko izbora i odgoja crkvenih vođa“.

U svoj frkovitosti vatikanske sinodie – kaže mudar pûk: tresla se brda, rodio se miš (niš’) ili bura u čaši vode – jamačno je najbliže istini Walter Robinson, dugogodišnji urednik istraživačkog tima Spotlight u Boston Globeu, u ekskluzivnom komentaru televiziji N1 Hrvatska: „Najteži izazov Papi jest da on traži od biskupa koji su došli u Rim da odgovornima proglase – biskupe! A problem s tim je što velik broj biskupa koji sjede pred njim u Rimu su upravo ti koji jesu odgovorni. Znači, zapravo, on njima govori: ‘Osudite sebe za zločin seksualnog zlostavljanja’. Mislim da će trebati proći još cijela jedna generacija biskupa i kardinala da bismo došli do onih, čije su ruke u ovome čiste“. Niti je to papa Franjo u stanju, uza svu hrabrost, niti bi dalo ploda.

Same temelje Rimokatoličke crkve i dalje će s vremena na vrijeme, koliko dopre do javnosti, potresati najgnjusniji skandali glede i u svezi valjda najstrašnijeg zlodjela – osim genocida ili velikog ratnog masakra – što ga je čovjek pri zdravom razumu kadar zamisliti: pedofilija u svećeničkoj haljini, homoseksualna i napastovanja redovnica, etc. A Onaj što ih je zaredio, i zaređivat će ubuduće, neće pomaknuti malim prstom. Kamoli da im nježnike i breskvice imobilizira zavjetom na seksualno suzdržavanje, odnosno istjera ih iz Crkve. Kao što se neki moralniji među „pastirima“ i „pastiricama“ – povinujući se prirodnim zakonima i genetici – sami odluče napustiti Božju službu. A nije ih baš za na prste nabrojiti.

The post Papa traži nemoguće, da biskupi progone sami sebe appeared first on Tacno.net.

Foto Ana Kvesic

Kako komu pukne u glavu, jer je navodno „osramoćen“ i trpi neizdržive „duševne boli“ – a Bijedna je Naša uredila da „duševna bol“, pardon medijsko „sramoćenje“ ima zamaman novčani ekvivalent – besramno se lijepi na novinare i njihove medije koji mu idu na živce, vuče ih na sud i traži pozamašnu otkupninu. Licemjerno. Državna sramota na entu. I nikog se ne tiče što je Bijedna Naša u slobodnom padu glede i u svezi medijskih sloboda, temeljnog prava javnosti na istinu. Jebeš državu koja se boji novinara – što će reći, vlastite javnosti ili javne svijesti i savjesti – pa se licemjerno zaklanja iza busije cenzure i represije. Istog kukavičkog relikta totalitarne prakse, strogo nadziranog novinarstva i mentaliteta jednoumlja, koji se u tzv. suverenističkoj kvazidemokraciji Bijedne Naše žustro preimenovalo iz „duševne boli“ – make up surogata tzv. uvrede i klevete“ (čl. 171. socijalističkog Krivičnog zakona) – u „sramoćenje“

Marijan Vogrinec

„Oteli ste medije, novinarstvo ne damo“, slogan je pod kojim je više od 2000 pripadnika tzv. sedme sile iz cijele zemlje u subotu usred metropole – vrag će znati koji već put – alarmiralo vlast i javnost zbog katastrofalnog stanja tzv. slobode medija, cenzure javnoga govora i pravosudnog linča, progona neovisnih novinara i medija. Više, je li, nije 5 do 12, nego 12 i 5; vrlo izgledno za koji dan 12 i 10, 12 i 25… Hrvatska je parademokracija i na medijskoj razini crna rupa u Uniji, bez konkurencije sa svojih već 1160 aktivnih sudskih tužbâ u posljednje vrijeme, 18 grubih fizičkih napada na novinare i više od 50 ozbiljnih prijetnjâ, a „pravna država“ mjesecima i godinama ne uspijeva naći i sankcionirati počinitelje. Pronaći će ih, je li, jednom, ako ne prije. Ako se tu i tamo ipak otkrije koji nestaško, sankcija je: no-no, nemoj više. Povlačenjem novinara i medija po optuženičkim klupama prednjači – ne bi se vjerovalo, ali jest istina – HRT, nacionalna javna (državnoga gazde, sic transit) medijska kuća, s aktivnih 36 tužbâ.

Globalno li indikativnog apsurda, HRT ne tužaka tako masovno i ne zahtijeva debelu novčanu satisfakciju (gotovo 2,5 milijuna kuna) za svoju „dušobolju“ samo od drugih medija i kritičnijih predstavnika tzv. sedme sile, pa čak i krovne asocijacije u branši Hrvatskog novinarskog društva (HND) nego i od vlastitih novinara koji se (hlebinci?) drznu požaliti na to kako im urednici cenzuriraju priloge. Sveučilište je u Zagrebu pak gadna „dušobolja“ natjerala na 10 tužbâ protiv novinara, ali i – sic transit! – svojih studenata, jer drugomandatni čelnik Damir Boras ne trpi argumentirane kritike svog načina i učinaka rektorovanja. Eto, vidjela žaba kako konje potkivaju, pa i ona digla nogu: na sudsko tužakanje se bacio i „duševno bolan“ Milijan Brkić nadimkom Vaso, potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a, koji se našao „oklevetanim“ što mu tjednik Lider spominje plagiranje diplomskog rada na Policijskoj akademiji, ali i dojavljivanje osumnjičenim specijalcima iz ATJ Lučko da će biti uhićeni zbog istrage ratnog zločina nad srpskom starčadi u selu Gruborima.

Novinari u sudačkoj nemilosti

Brkić je svoju „dušobolju“ procijenio na 50.000 Liderovih kuna u kešovini, a Općinski mu je sud u Zagrebu prvostupanjski priznao tek 15.000 kuna. Izvjesni Velimir Bujanec, urednik i voditelj kvazimedijskog formata Bujice, što ga emitiraju neki lokalni tv-kanali, kažnjavani širitelj mržnje, apologet proustaštva, maneken svastičarskog totenkopf rasizma i osuđeni šmrkač kokaina, kojim je prostitutkama plaćao usluge, također je dobio sudsku nepravomoćnu, prvostupanjsku satisfakciju: „dušobolnih“ 12.000 kuna. Tužio je izdavača satirično-humorističnog formata News Bar Empire, što ga – nakon protjerivanja s HTV-a zbog, neslužbeno, „ismijavanja“ Kolinde Grabar-Kitarović, a to je za HDZ bio smrtni grijeh – emitira televizija N1 Hrvatska. Sutkinja je Snježana Šagud žestoko lupila mačem one ćorave božice po humoru i satiri, jer da se na božičinom kantaru odvagnulo kako je News Bar „svjesno i bezobzirno uvrijedio i oklevetao“ Bujanca. Pa se ti sada šali s istinom, koja ti šala može doći ne samo novčanika i radnog mjesta nego i glave. Tko ne vjeruje, mislimo to o glavi, neki pita urednicu i voditeljicu televizije N1 Hrvatska Natašu Božić-Šarić ili pak kolumnista Slobodne Dalmacije, uglednog književnika Antu Tomića, kojem je luđak na splitskoj Rivi istresao kantu fekalija na glavu.

„S vremena na vrijeme netko me tuži“, ironizira Ante Tomić pod egidom svoje stalne Klase optimist u Slobodnoj Dalmaciji, „da sam mu pisanjem nanio duševne boli i ja se svaki put uzrujam zbog toga. Pričao sam mnogo puta o tome, a ovo što slijedi dijelom sam kazao na splitskom Pričiginu prije dvije godine. Stanje je i tada bilo loše, a sada je upravo užasno. Svakodnevno čitamo potresna svjedočanstva rastrojenih Hrvatica i Hrvata. Tužbi je za duševnu bol tako mnogo da se uplašite da će ovo postati zemlja duševnih bolesnika. Morate se uzrujati kad to shvatite, a ja se uzrujam već i stoga što ne znam o čemu se radi, što je zakonodavac točno mislio kad je napisao duševna bol?“

Jer, kazat će Tomić u naslovu kolumne, „od kad se otkrilo da tu ima para, ustaše neobično često obolijevaju od duševnih boli“, što je više no indikativan diskurs. Nikom još nije palo na um izvesti neku statistički ili politički relevantnu raščlambu strukture tužitelja, „duševnih bolesnika“. Tko su ti ljudi, iz kojih su ideoloških, svjetonazorskih i inih društvenih niša, što ih tjera na sudove i motivira da traže enormne novčane iznose, etc. „Otkad je duša postala materijalna, otkad je duša da tako kažem, izašla na tržište, napokon su je počeli cijeniti i ozbiljni ljudi“, piše Tomić. „Duševne boli neka su, vidite, osjećali samo pjesnici. Od duševnih boli su patili propalice i besposličari kao što su Francesco Petrarka, Dobriša Cesarić i Leonard Cohen, ali otkad se otkrilo da tu ima para, da se lijepo zarađuje, duševne boli napadaju i vrijedne članove zajednice, ugledne i časne poput Tomislava Merčepa i Andrije Hebranga.

Koji put se ugodno iznenadite, duševne boli imaju i neki za koje nikad ne biste rekli da imaju dušu. Zapanjili biste se tko je sve zbog mene obolio na duši. (…) Vidite kako se od duševnih boli danas zarađuje. Nitko više zbog duševnih boli ne piše sonetne vijence. Samo pare, prijatelji moji!“ Ante Tomić je jedan od valjda najomrznutijih proustaškoj desnici javnih medijskih djelatnika u Bijednoj Našoj. U rečenoj je kolumni opisao slučaj „dušobolnog ustaše“, kojeg je izribao zbog stavljenja tzv. NDH i ustaških zločina nad Srbima, Židovima, Romima i nepoćudnim Hrvatima, a ovaj ga je tužio i izboksao sudski lijek vrijedan 15.000 kuna. Njegova „žena je pričala kako je njezin voljeni bio blijed kao kreda, kako su mu ruke drhtale, kako mu je srce lupalo i noćima nije spavao, a ja sam se zavalio u stolici sve čekajući da čujem da je idiot na kraju umro. Ali, šipak! Još je živ. Pati se siroče strahovito i patit će zacijelo sve dok njegova duša ne napusti ovo obličje i ponovno se uključi u vječni ciklus života. Spasit će se kad ponovno postane moljac, ili štakor, ili kokoš, ili majmun, ili konj… Ako mene pitate, sve mu je bolje nego biti ustaša“.

Što mu u sve tri terminološke inačice suštinski dođe na isto. Na portalu Pravne klinike Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu navodi se da je „starije kazneno zakonodavstvo poznavalo četiri kaznena djela protiv ugleda i časti – uvredu, klevetu, iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika i predbacivanje kaznenog djela“. I tada i danas, ma kako se pravna struka igrala terminologijom, a vladajući razmahivali demokratskim uzusima radi tzv. medijskih sloboda, novinari i njihovi mediji bili su, jesu i još će dugo biti lovina političkom Big Brotheru. Više je nego bestidno od premijera Andreja Plenkovića i ponižavajuće za medijsku branšu u Bijednoj Našoj to da se nitko iz vlade u subotu nije našao odgovornim primiti novinare i saslušati ih, nego su svoje zahtjeve morali ostaviti na portirnici Banskih dvora. To je neoprostiva ignorancija i još jedan znak da vladajući ne žele pojmiti da su neovisni novinari/mediji temeljni interes javnosti i prvi uvjet demokratskog zdravlja zemlje.

Lopovu u bebu – lopov!

„Nemamo se čemu nadati“, kazao je predsjednik HND-a Hrvoje Zovko, „ovo je priča koja neće završiti. Ignoriranje nije rješenje. Vlada je svojim postupcima naštetila novinarstvu. U njihovom je interesu da ovo ozbiljno shvate. Međunarodna misija dolazi sljedeći tjedan obaviti sastanak s HND-om. Ovo im je treći dolazak u kraćem roku.“ Tužbe za „duševne boli“, pardon za „sramoćenje“ opet su postale učinkovita bejzbol palica za obračun institucija i tzv. ljudi nahvao (dum Marin) s istinom i ustavnim pravom građana na istinu, što će reći da se lopovu smije i mora kazati u bebu da je – lopov? Kakav vražji ugled i čast lika, koji je počinio lopovsko nedjelo. Kako se taj može osjećati osramoćenim, ako novinar obavijesti javnost – što mu je dužnost i profesionalna obveza – da je XY lopov, jer je počinio lopovsko nedjelo? Bilo koje vrsti, kažnjivo po zakonu, nedostojno društvenih normi i običaja, etc. Ako zakon dopušta kažnjavanje novinara i njihovih medija zato što iznose istinu, a jamačno dopušta, zakon treba mijenjati. Pa nećemo valjda dopustiti reinkarnaciju olovnih vremena tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i anatemiziranja „crvenih, žutih, zelenih… vragova“!? U digitalno doba prvog kvartala 21. stoljeća.

Kvalifikacijom „duševne boli“ – na kojoj su se organizirano namirili neki prvaci Tuđmanovog režima, pa čak i došli glave mediju kakav je bio legendarni Feral Tribune – pa preinakom u „sramoćenje“, Bijedna Naša se izvrgnula dugoročno štetnoj javnoj sprdnji. Progon novinara neugodan je kamenčić u cipeli svakoj slobodarskoj vlasti, što trenutna u Banskim dvorima nije. Napadno je sklona „dušobolji“. Sic transit; duša ne postoji, osim u praznovjerskoj tlapnji. Nepostojeće ne može osjećati bol. Kamoli takvu, kojoj je lijek novčana satisfakcija i kolateralna, odnosno ciljana eutanazija slobodnih medija i škopljenje novinarske slobode prisilnom autocenzurom, s državnim blagoslovom. Jer, obitelji nešto moraju jesti…

„Ozljeda duše“ državi je ustrašenoj argumentiranom medijskom kritikom toliko težak grijeh protiv časti i ugleda i pojedinaca i institucija, bez obzira na to koliko su se ovi ukaljali, da dozlaboga kompomitirano pravosuđe smjesta poseže za alatima „zaštite“ – ugleda i časti.

Ako se već ne dâ javna riječ pobiti protuargumentom, ispravkom ili tako nečim komunikacijski korektnim, jer novinari nisu bezgrješni, presumpcija nedužnosti kao alibi za tužbu nerijetko je smokvin list i odvjetničkoj kasti i političkim jatacima za notornu gramzljivost i osvetu s pozicija utjecaja i moći. To su i opasne zamke novinarima, gdje ostaju sami, na čistini. Tko šiša, je li, dignitet i dostojanstvo istine i onih što u javnom interesu iznose istinu u javnost. Ugled i čast dođu u novinarima neprijateljskom okružju kao glinemol, pa ih pravosudna operativa tare i mijesi kako joj se, kada i gdje sprdne, ili kako netko iz prvog stupa vlasti možda prišapne trećem stupu. Pa na opće, javno zgražanje dođe da su u ovoj nesretnoj zemlji kritično poremećenih vrijednosti, grijeha i disfunkcionalnih sustava svake vrsti – službeno – najugledniji i najčasniji upravo politički muljatori, lopovi s njima na rodijačkoj i „poduzetničkoj“ vezi, dio „vječnih“ vođa kojekakvih među 1350 ratnoveteranskih i udruga stradalnika, stranački i lokalni šerifi, mutni likovi iz kriminalnog i paraobavještajnog podzemlja i moćne „duševnobolne“ institucije.

A novinari su, sudeći po svakim danom sve crnjoj statistici – negativci, remetilački korov „demokracije“. Koje treba iščupati i zgaziti zajedno s njihovim urednicima i medijima!? Nećeš, majci – blamirala se „pravna država“, koja je već ranih 1990-ih čeličnom metlom najurila iz sustava većinu ponajboljih sudaca – kaljati čast i ugled, npr. bivšeg premijera Ive Sanadera, kojemu je s pravom, je li, gledala kroz prste jer je „bio hrvatski branitelj“ u Domovinskom ratu. Iako – ha, nećemo sad cjepidlačiti – nema braniteljski status, nema ga u Registru i nitko ga nije vidio kako znâ u dva sata rastaviti automatsku srbijanku iz Kragujevca. Koja se žmirećki rastavi i sastavi za tri-četiri minute. Zato Sanader ima „ugled i čast“. Što novinari nemaju jer, da imaju, ne bi se svaki besprizornik usudio vući ih na sud, gdje će garant inkasirati lijep svežanj plavkastih starčevića.

Sva takva ugledna i časna buljumenta „građanskih pravednika, moralnih svetaca i genetskih demokrata“, pače odreda i „domoljuba“, ne državnih štetočina, godinama pijaviči na anemičnom tkivu devastirane zemlje te novčano, politički, korupcijski, klijentelistički, rodijački… profitira. Samo je u Bijednoj Našoj valjda moguće da notorni kriminalac, politički ili obiteljski nasilnik i grješnik protiv temeljnih ljudskih prava i sloboda, napokon i protiv tzv. nacionalnih/državnih interesa ima – ugled i čast. I osjetljiv je na „duševnu bol“. Javna je tajna to da paragraf Bijedne Naše štiti krivca, ne žrtvu i novinara, koji u javnom interesu i zbog profesionalne obveze mora biti na strani žrtve. Žigosati krivca i jatake mu, radi općeg dobra i istine.

Jebeš državu, koja se panično boji novinara da joj cenzura, autocenzura i kontaminirana pravosudna represija moraju prati nečistu savjest. Jer, ono što je čisto, ne treba nikakav deterdžent. Ne treba se stidjeti i mirno se spava. Ovako…

HRT pod kaznom

Novinarski ceh već dugo upozorava, rekosmo, na to da je 12 i 5, ne više 5 do 12 glede i u svezi tzv. medijskih sloboda, rastuće polit-pravosudne represije protiv novinara i slobode javne riječi, što je samo eho crne zbilje u kojoj se tzv. sedmoj sili, neovisnom novinarstvu više ne dopušta disati. Zemlja, koja pred međunarodnom zajednicom glasno verbalizira visoke demokratske standarde, transparentnost i slobodu javne riječi – što joj vani ionako ne vjeruju – upravo na pravnom institutu tzv. duševnih boli, pardon „sramoćenja“ svodi svoj medijski svijet na karikaturu te forsira apologetiku. Vladajućima su dobri samo novinari i mediji, koji poslušno lakiraju političku i društvenu zbilju Bijedne Naše, hvale premijera i vladu, glorificiraju ove ili one „uspjehe“, etc., jer da je to, je li – u nacionalnom interesu. Medijska i Potemkinova sela vladajućih nikom neće donijeti ni bolji život niti zemlju pozicionirati na primjerno mjesto u međunarodnoj zajednici. Lakiranje društvene i političke zbilje ili, kako je to već neko vrijeme popularno reći u RH – farbanje tunela, neusporedivo je štetnije i od najstrože medijske kritike. Kad je argumentirana, analitički utemeljena na znalačkoj prosudbi. Istina liječi, laž i poltronsko uvlakaštvo truju.

Možda bolje od ičeg to ilustrira – no, smjesta opovrgnuta kao „tiskarska pogreška“, da ne bi ispala skandalozna budalaština – navodna direktiva s HDZ-ovog vrha da ni jedan član ZNA SE opcije ne smije više zucnuti novinarima ni slova bez dopuštenja s tog istog vrha. Pa sad vidi čija mati crnu vunu prede i kakvog je zdravlja novohrvatska tzv. suverenistička demokracija, kojoj smjer i ritam određuje politička sljedba šefa HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića. Ili, druga krajnost, da SDP i dio tzv. lijevo liberalne oporbe, sindikati i veći broj raznih medija prosvjedno uskraćuju službeno komuniciranje, izjave novinarima javne medijske kuće HRT-a te ih demonstrativno protjeruju sa svojih presica. „Žao nam je“, pokazali su neki dan čelnici SDP-a vrata novinarima i tehničarima HRT-a, „niste pozvani, napustite prostoriju“. Jedan od zahtjeva HND-a i prosvjednika u subotu jest i taj da kompletno vodstvo HRT-a s uredničkom strukturom te njihovim podobnicima iz novinarskog trakta – odu.

Dakle, neka ih Hrvatski sabor smijeni ili neka sami daju ostavke. Ništa od toga, dakako, no neraspoloženje stanjem tzv. medijskih sloboda i ataka na novinare ozbiljno je usključalo. Što će se i kako događati u sljedećem razdoblju, nitko ozbiljan ne može predvidjeti.

The post Država na aparatima, novinari na sudovima appeared first on Tacno.net.

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Pixsellov je fotoreporter Hrvoje Jelavić u Benkovcu ovjekovječio indikativan prizor za st(r)anje u Lici i cijeloj zemlji, koji grubo potire sve što vladajuća kasta nudi „Hrvaticama i Hrvatima i svim građanima RH“ kao svoju odgovornost za njihovo bolje sutra. Ako baš njima i nikomu drugom daju svoj glas na izborima. Naime, gladan i onemoćao 82-godišnji Osman Mehić („Nemam za ručak, a isključili su mi i struju“), u krupnom planu, pognute glave besciljno mjeri asfalt, samo nekoliko koraka ispred skockanog premijera i šefa HDZ-a Andreja Plenkovića te svite mu u skupim odijelima i dizajnerskim haljinama, koja se dovezla u pasivnu ličku provinciju prodavati rog za svijeću. Siromah Mehić ni dan poslije niti tjedan nakon izbora, etc. nije imao za ručak niti mu je regionalni HEP uključio struju u bijednom potkrovlju. To je ta Lika na 56.578 km² – svaki četvrti statistički stanovnik Bijedne Naše na samom je rubu ili ispod ruba gladi, da se o drugim socijalmim pokazateljima i ne govori – zbog koje su lički izbori šireg i dugoročnijeg značenja za političko st(r)anje u zemlji i, štoviše, budućnost svih građana koji ne bi, ako baš ne moraju, potražili kruha u iseljeništvu

Marijan Vogrinec

Jedna kroničarka polit-politikantskih pripetavanja na balkanskom kifliću, koja čas uveseljavaju javnost, čas ju bacaju u očaj pa se trbuhom za kruhom prelijeva preko granice, zapisala je uoči izbornog Dana D u Ličko-senjskoj županiji da si je šef ZNA SE opcije Andrej Plenković s vladinim putujućim cirkusom i završnim tulumom u Gospiću „u Lici zabio autogol“. Rečena medijska marljivica Ivanka Toma jamačno je pogodila koliko i sva medijska sila, što se sjatila pratiti trakavicu prizora ih je ne samo lička javnost ili posve ignorirala ili popratila posprdnim komentarima. „Premijer je u kampanju“, tvrdi Toma, „upregnuo sve snage HDZ-a, a zapravo si je iskopao jamu u koju može samo on upasti“. E sad, morat će se strpjeti neko vrijeme svi koji bi da se upadanje u jamu dogodi već sutra, ako ne može još danas, jer kad je Lika u pitanju i tako još neki pasivni/ji krajevi Bijedne Naše, gdje će glasati za HDZ i da je alter ego samog tovara, Al Caponea, Kobe Staljina, nedarovitog mazala s čvarkom brčića pod nosom, etc. – i poslije HDZ-a, HDZ. I to je tragična poruka ne samo redikuloznog ZNA SE hodočašća poslovičnom zemljom vuka i hajduka, bukve i medvjeda, nego još više završnog derneka u Gospiću noć uoči izborne šutnje. Gdje su baš briljirali „besmrtni“ stranački strateg Vladimir Šeks i „zaboravna“ ministrica Gabrijela Žalac.

Koja će već dan-dva kasnije – nakon indikativne šutnje o svojoj ostavci kao moralnom činu odgovornosti zbog počinjenih zakonskih prekršaja i posljedica prometne nesreće – gorko plakati u tv-kamere, jer je na preglednom dijelu ulice u Vinkovcima, u kojoj nema ni jednog obilježenog pješačkog prijelaza (!?), svojim Peugeotom pregazila desetogodišnju djevojčicu. Dijete je hitno prevezeno na osječku kirurgiju, a uplakana HDZ-ova ministrica „nije znala“ (valjda nije ni morala znati; nitko ju nije obavijestio!? – sic transit) da joj je vozačka dozvola istekla prije gotovo tri godine. Premijer Plenković se tko zna koji već put u (ne)osnovanoj obrani svojih ministara i najbližih suradnika obrukao lujevskom bahatošću (Luj XIV., Bogomdani: „Država to sam ja; fr. Létat c’est moi“): „Ne prihvaćam ostavku ministrice Gabrijele Žalac. Platila je kazu za prometni prekršaj, a nezgoda u kojoj je sudjelovala može se dogoditi svakom od nas“. Onaj pak redikulozni ministar što pozdravlja ljude s „Hvaljen Isus i Marija“, a hodočastio je ovih dana u HDZ-ovoj sviti predizbornom Likom, prosuo je u novinarske mikrofone tu vrst biblijske pameti, koja mora da je ostavila bez teksta i zadnjeg seoskog župnika: „Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen na ministricu Žalac“.

Dobri i loši ministri

Da takav bezgrješnjak baci kamen – a ima ih ohoho – pogodio bi zaštitara bez pokrića Andreja Plenkovića. A on je vješt, u formi, jer nema doraslih protivnika ni u oporbi niti među tvrdokrilašima u vlastitoj političkoj sljedbi, pa se znade u hipu izmaknuti. Ma kako to smiješno izgledalo. Stoga će se i ministrica iz istočnohrvatske provincije naći uz bok „nedodirljivih“ vladinih uzdanica za koje ugledni analitičar Žarko Puhovski tvrdi da „ni politički niti intelektualno nisu dorasli ministarskoj odgovornosti“. Plenković nije dao niti na potpredsjednicu vlade i ministricu gospodarstva Martinu Dalić, kojoj je pod pritiskom javnosti ipak prihvatio ostavku, ali je glatko odbio svaki zahtjev za ostavkom ministara Zdravka Marića, Tomislava Tolušića, Tome Medveda, Damira Krstičevića ili Nade Murganić, etc., pa i svoje na mjestu „katastrofalno lošeg premijera“, čiji su rad i ponašanje bili podvrgnuti javnoj kritici. Istodobno, šef HDZ-a nije imao baš nikakvog razumijevanja za gospićkog ginekologa, ličkog Putina i hadezeovca s dna stranačke kace Darka Milinovića nadimkom Dado nakon što mu je ovaj najprije pokazao rogove u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije, a potom i izveo autobusni desant s višesatnom okupacijom Središnjice HDZ-a na zahrebačkom Trgu žrtava fašizma:

Bez pardona je Milinovića izbacio iz stranke, pa se ovaj odmah počeo organizirati za gadnu osvetu: izbacivanje HDZ-a s vlasti u Ličko-senjskoj županiji. Plenković pak za definitivno protjerivanje ličkog Putina u politički naftalin i smjenu s mjesta župana. Za razliku od svojih stranačkih ministara na koje ne dâ kritičkim prstom pokazati, također je bez pardona u travnju 2017. godine izbacio iz vlade i koalicije sve ministre i vladina potpredsjednika s Mostove liste. Hoće li isti obrazac biti primijenjen sada u Lici? Kao upozoravajući kažiprst najbrojnije, a relativno pobjedničke političke stranke, koju je biračko tijelo već koncem 2015. godine – zbog prethodno niza iritantnih, pučističkih stožeraško-šatoraških ekscesa ucrnjene desnice pod pokroviteljstvom Karamarkovog HDZ-a i Katoličke crkve – dugoročno sankcioniralo time da joj je uskratilo na svim iole važnijem području samostalno obnašati vlast. U državi pogotovo. Lički su izbori sada potvrdili taj trend. HDZ je usred svoje decenijske utvrde inkasirao gotovo upola manje biračkih glasova, nego prije dvije godine i sâm ne može vladati, „nezvisni“ Milinović – uzdanica tvrdolinijaša u unutarstranačkoj oporbi što pritajeno drukaju za odmetnutog fana iz Like – nije se osvetio bivšima i zadržao šerifsku zvijezdu u regionalnoj politici niti je siguran za ostatak županskog mandata, pa tvrda zemlja vuka i hajduka, bukve i medvjeda ostaje do daljnjeg u procjepu političke impotencije i gospodarskog jada.

Foto: Marko Todorov / CROPIX

Kako je to moguće u pokrajini kojom je bez konkurencije te uza zurle i talambase iz Zagreba, ličke ministre i porijeklom čak dvomandatnog predsjednika RH, svih ovih desetljeća državne tzv, samostalnosti, neovisnosti i suverenosti vladao upravo HDZ? Kakvo je opravdanje ta stranka kadra ponuditi hrvatskoj javnosti i samim Ličanima za toliku tugu i čemer o kojima, kao svojoj beznadnoj svakodnevici, govore žitelji u svim (pred)izbornim anketama? Osim floskule s bradom: „Ostavimo se prošlosti, gledajmo u budućnost“. Kakvu to uvjerljivu, vjerodostojnu i ohrabrujuću budućnost može HDZ Milinovićevog surogata Marijana Kustića ponuditi iseljavajućoj i gospodarski kljakavoj Lici, spominjući Potemkinova sela tipa „pripremamo projekte“, „zalagat ćemo se“, „aplicirat ćemo za europski novac“, „imamo/iskoristit ćemo potencijale“, „Ličanima se otvara bolja budućnost“, „zadržat ćemo mlade na očevini, da se ne iseljavaju“, etc.? Nema šanse. Predizborni cirkus u denver plavom ozračju napadnog „svehrvatskog domoljublja“ i lokalpatriotizma, skupa odijela, superluksuzne automobile, birano iće i piće… i svita iz metropole zloslutna su potvrda činjenice da HDZ nije politička snaga, koja hoće, znâ i može. Da hoće, znâ i može, to bi se već odavna i vidjelo i osjetilo. Ne samo u Lici, nego u cijeloj zemlji, lakoumno obećanoj Švicarskoj/Norveškoj.

A odavno se već i vidi i pogotovo osjeti – svatko od barem 90 posto žitelja Bijedne Naše na vlastitoj koži i životnoj perspektivi, svakodnevno – da vladajuće kaste ne žele, ne znaju i ne mogu. Od 27 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH (međunarodno priznanje 1992. godine), HDZ je vladao 20, a SDP sedam godina u dva koalicijska mandata – tri godine vlade Ivice Račana od 2000. i četiri godine vlade Zorana Milanovića od 2012. – i cijela je Hrvatska u tom razdoblju „napredovala“ rakovim korakom te napokon postala HDZ-ova Lika. Međunarodna provincija po svim ključnim demokratskim, gospodarskim, društvenim i moralnim parametrima, do čijeg pak službenog jezika već godinama ne drži ni EU budući da „ne može naći stručnog prevoditelja“. Premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović to ne smeta, ne bune se, ne prosvjeduju kao ni hrvatski europarlamentarci. Osim, je li, Ruže Tomašić. Hrvatska je Lika na čak 56.578 km² kopnene površine. (More za ovu parabolu nije bitno.) I to je zastrašujući problem. Ne toliko sama činjenica da se HDZ izborno održao u ličkom sedlu, pa će u smiješnoj koaliciji s pravašima ili ljutim protivnicima tzv. nezavisnih, svojih donedavnih ZNA SE prijatelja, i dalje vladati tom pasiviziranom pokrajinom i što se time u Lici neće ništa promijeniti nabolje, nego je politički i razvojno eutanazirajućeg značenja obrazac kako HDZ dolazi na vlast, na koji se način održava na vlasti i zašto će ju zadržati još relativno dugo. Lički obrazac s pjevanjem i sviranjem opetovat će se već u svibnju na europarlamentarnim, ali i koncem godine na predsjedničkim izborima. Nakon njih, na lokalnim/regionalnim i parlamentarnim. Suštinski ništa novog, inventivnog, inteligentnog, etc. izvan okvira narodnog derneka i baražnog prosipanja populističkih/demagoških floskula. Sjeća li se još tko onog pijanog lika, što se valja po podu zamotan u državnu trobojnicu. Dao si je oduška, slaveći u HDZ-ovu stožeru stranačku također elativnu izbornu pobjedu?

Za prvi poslijeizborni tjedan u Ličko-senjskoj županiji, nakon što se stišala halabuka, popilo i pojelo, a stranačka se „krema“ razišla kao jesenja magla o podne, Remarque bi valjda flegmatično slegnuo ramenima – u Lici ništa novo. Rečeni obrazac dolaska i opstanka na vlasti – lokalnoj/regionalnoj ili državnoj, svejedno – u punoj je operativnoj uporabi. Traje danonoćno kupoprodajno općenje radi tzv. stabilne skupštinske većine i Marijanu Kustiću, šefu ličko-senjske filijale HDZ-a, ostaje podebljati svojih 13 ruku u Županijskoj skupštini ili sa sedam „nezavisnih“ mandata svog ex-HDZ-ovog oponenta Darka Milinovića ili sa šest HSP-ovih skupštinara gospićkoga gradonačelnika Karla Starčevića. I to je to. Manje je važno tko će tu koga i koliko platiti/kupiti/prodati i zatim to prikazati kao samu esenciju demokracije – uvijek „radi dobrobiti građana“ – budući da stanje ne može biti bolje nego što jest, a dokazani pak politički eunusi ne mogu postati rasplodni pastusi, pa… Ostaje na snazi lička (i šire) klasika: HDZ i poslije HDZ-a. Lici i Ličanima ne u džep, ali da iz džepa.

Pixsellov je fotoreporter Hrvoje Jelavić u Benkovcu ovjekovječio tih dana indikativan prizor za st(r)anje u Lici i cijeloj zemlji, koji grubo potire sve što vladajuća kasta nudi „Hrvaticama i Hrvatima i svim građanima RH“ kao svoju odgovornost za njihovo bolje sutra. Ako baš njima i nikomu drugom daju svoj glas na izborima. Naime, gladan i onemoćao 82-godišnji Osman Mehić („Nemam za ručak, a isključili su mi i struju“), u krupnom planu, pognute glave besciljno mjeri asfalt, samo nekoliko koraka ispred skockanog premijera i šefa HDZ-a Andreja Plenkovića te svite mu u skupim odijelima i dizajnerskim haljinama, koja se dovezla u pasivnu ličku provinciju prodavati rog za svijeću. Siromah Mehić ni dan poslije niti tjedan nakon izbora, etc. nije imao za ručak niti mu je regionalni HEP uključio struju u bijednom potkrovlju. To je ta Lika na 56.578 km² – svaki četvrti statistički stanovnik Bijedne Naše na samom je rubu ili ispod ruba gladi, da se o drugim socijalmim pokazateljima i ne govori – zbog koje su lički izbori šireg i dugoročnijeg značenja za političko st(r)anje u zemlji i, štoviše, budućnost svih građana koji ne bi, ako baš ne moraju, potražili kruha u iseljeništvu.

Sraz „europejstva“ i „domoljublja“

Sraz denver plavog Plenkovićeva „europejstva“ i malo tamnije obojenog Milinovićeva „domoljublja“ po krojnom arku iz radionice „očeva biskupa“, je li, unutarobiteljsko je HDZovo koškanje i, kao takvo, ne bi vrijedilo spomena da nije loša navika remećenja javnog reda i mira u miš-državi na zapadnom Balkanu i da u cjelini i izravno nema loš odraz na život svakog pojedinog žitelja ove trknute zemlje. Bio politički zainteresiran ili potpuni apolitik, kojeg zanimaju bitno drukčije vrijednosti.

Ni ubuduće nema kruha od „domoljubne“ vlasti izrazito nacionalnog predznaka, koja u tri desetljeća nije bila kadra ostvariti 10 posto boljitka svojim žiteljima u odnosu na boljitak, što ga je u prvih tridesetak godina iznjedrio tzv. komunistički mrak. Ne samo u industriji i agraru nego i glede i u svezi međunarodnog ugleda te pozicije zemlje u svijetu, izvoza i ukupne robne razmjene s inozemstvom, školstva, znanosti, kulture, sekularnosti, etc. Lažno domoljublje, nacionalizam, političko licemjerje i prijetvorna religioznost srozali su tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu na kopnenih čak 56.578 četvornih kilometara Like, kojom se ponosi samo župan Darko Milinović, opovrgavajući kao zastarjele sve brojke o nazadovanju. Jer, za njegove je (pre)vlasti Lika „sunula u razvojne visine“, pa… Uistinu, RH je danas Lika, a Lika je i Vukovar, Uljanik i 3. maj, Agrokor, iseljenički ured, pučka kuhinja i socijalna samoposluga, raspadnuti sustavi zdravstva i školstva, kriminal svake vrsti i vršnjačko/obiteljsko nasilje, moralna kloaka i katolička bogomolju… Koliko su HDZ-ove „nacionalno osviještene i domoljubne“ vlasti – uz malu pripomoć SDP-ovih, koje su mogle dovijeka vladati da su zasukale rukave – kumovale tomu da je Hrvatska danas Lika, a Lika Hrvatska?

Naravno da je iluzorno očekivati kako će za taj debakl ravan nacionalnoj veleizdaji zbog upropaštavanja vlastitog naroda i zemlje ikad itko biti pozvan na odgovornost učinkovitiju od larpurlartizma o – polaganju računa na izborima. Na kojima netko s manje od 1000 preferencijalnih glasova postaje ministar, saborski zastupnik, pače i potpredsjednik vlade ili predsjednik Hrvatskog sabora. Sic transit. Piši kući, propalo je. Razum i pamet stoj, demagogija i prije/poslijeizborno alkemijanje vlasti naprijed. U ličko-senjskom je slučaju sasvim izgledno da će napokon pasti unutarobiteljski pakt: HDZ će i dalje vladati Likom i ostavit će Milinovića na mjestu župana preostale dvije godine, neće mu drugi put srušiti županijski proračun, a ovaj će se do pune političke mirovine okaniti bilo kakvih psina protiv HDZ-a. I vuk sit i ovce na broju. Na tu soluciju podsjeća poslijeizborno ohlađena Kustićeva glava, koja ni na izravan novinarski upit o sastavljanju skupštinske većine s „nezavisnima“ ličkog Putina ne odbija to rješenje: „Vama je to jako simpatično i znam da vam je to jako zanimljivo. Rekao sam da ćemo razgovarati s potencijalnim koalicijskim partnerima i radit ćemo na formiranju većine u Županijskoj skupštini. Tko je od nas odbio išta? Mi smo (HDZ, op. a.) rekli da smo spremni razgovarati sa svima“. I to je to.

The post Birači više ne padaju na političke derneke appeared first on Tacno.net.

Foto Stefan Dietrich

Svaki iole ozbiljniji medijski arhiv u Austriji, u Uniji i izvan Europe, dakako i u Bijednoj Našoj, pohranjuje šlepere dokaza u slici i riječi, u tonskim i inim zapisima s tzv. lica mjesta upravo o tomu, što je austrijsku filijalu Katoličke crkve motiviralo na potpunu zabranu komemorativnih misnih slavlja, okupljanja hrvatskog „stada“ na Bleiburškom polju i odbijanje ne(samo)kritičkih stajališta/molbe Hrvatske biskupske konferencije. „Misa na polju pored Bleiburga“, pojasnila je Katolička crkva u Koruškoj, s potpisom tajnika biskupije u Klagemfurtu msgr. Engelberta Guggenbergera, „postala je dio manifestacije koja se politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala što služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti. Ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se, u slučaju izdavanja dozvole za održavanje mise, predbaci Katoličkoj crkvi u Koruškoj instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru. Analiza mise 2018. godine je pokazala da uvjeti za davanje dozvole, koje je prije toga postavio biskup Schwarz, u najvećoj mjeri nisu ispunjeni ili nisu mogli biti ispunjeni“

Marijan Vogrinec

Baš zato što zainteresirana domaća i iseljena hrvatska javnost – međunarodna je za ovu prigodu indikativna, ali ne odveć važna – nema jedinstveno stajalište o zbivanjima na Bleiburškom polju svibnja 1945. godine i povijesnim posljedicama savezničkog izručenja gubitničkih, kvislinških vojski na postupanje jugoslavenskim osloboditeljima partizanskog maršala Josipa Broza Tita, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova se nepromišljeno ili navijački jednoumno i pristrano zaletjelo priopćiti koncem prošlog tjedna austrijskim medijima zašto se ne slaže s njihovim tretmanom komemoracije tzv. bleiburške tragedije kao „najvećeg okupljanja neofašista u Europi nakon Drugog svjetskog rata“, „fašističke zabave“, „skupa ekstremne desnice“, „ustaškog derneka“, etc. Kao što je znano, Katolička crkva u Koruškoj i austrijska policija već su lani bili uveli strogi monitoring misnog slavlja na Bleiburškom polju, s kaznenim progonom svakog oblika ustaške ikonografije i verbalnog očitovanja te nacifašističke ideologije, a ove je godine iz same Katoličke crkve u Austriji uslijedila potpuna zabrana misnog slavlja i odbijanje prosvjeda Hrvatske biskupske konferencije, vlasti RH, etc.

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova je – na krijesti vala tzv. demokršćanskog vladajućeg mainstreama u RH, koji egzistencijalno bitno ovisi o biračkom suportu tzv. Crkve u Hrvata i dobrog dijela vjerničkog „stada“ konzervativnijeg svjetonazora – išlo grlom u jagode. Prosvjedno je priopćenje tamošnjim medijskim kućama, s jasnom nakanom da ga prenesu i domaći, upućeno linkom Veleposlanstva RH u Austriji, što će reći s državnim pečatom i pretencioznom tvrdnjom „kako grubo poopćavanje u izvješćima medija, kojim se današnja Hrvatska i njezino stanovništvo povezuju s oživljavanjem fašističkih misli, doživljavamo kao bolnu uvredu“. Baš zato, rekosmo, što se u Bijednoj Našoj već tridesetak godina nastavlja Drugi svjetski rat žestokom borbom „ustaša“ protiv „partizana“ i obratno, što državni vrh otpočetka tolerira reviziju povijesne istine o tom dijelu hrvatske prošlosti, što premijer Andrej Plenković nema tri čiste za sankcionirati (npr. na njemački način) povampirenu ustašizaciju zemlje za koju je odgovoran na svaki način, što se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović više puta sramoti fotkama uz ustašku zastavu, u ustaškim prekooceanskim klubovima tih što su 1945. godine samo „tražili prostor slobode“ i tek na isteku mandata posipa se pepelom, nepošteno okrivljuje „neke svoje savjetnike“, jer su joj rekli da je krvava ustaška krilatica „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav, etc., dakle baš zato HDZ-ov državni vrh nema pravo govoriti u ime svih hrvatskih žitelja.

Foto: FB

Ustaše iz jaslica i vrtića

Tim više, jer austrijski mediji – i najveći dio domaćih od iole profesionalnijeg značenja – nikad nisu stavljali znak jednakosti između (pro)ustaških performansa na Bleiburgu za tzv. komemoracijskih misnih slavlja i „današnje Hrvatske i njezinog stanovništva“. Čak ni onda, a toga je bilo ohoho, kad su izravno, svojom nazočnošću i prijetvornim ili zmijskim jezikom u (pro)ustaškim performansima na Bleiburškom polju sudjelovali najviši predstavnici države RH, kada su ideološki daltonistična desna vlast i sljepački joj koalicijski partneri desniji od desnih, ujaci u „pastirskim“ haljinama i tako neki likovi s ko’ca i konopca pokušavali iznednačiti/poistovijetiti Hrvate/hrvatstvo s Bleiburgom i „nacionalnom žrtvom“ bezvremenskog značenja. No, jesu viđeniji austrijski mediji i hrvatski profesionalnijeg predznaka marljivo – zbog čega uostalom postoje – slikom i riječju urbi et orbi izvješćivali o tomu tko i zašto dolazi na Bleiburško polje, što i komu poručuje, čega se i kako sjeća… Fotkali onu starčad s ustaškim odličjima na ustaškim odorama i čak vrtićku djecu od glave do pete u jezivom totenkopf designu zloglasne po genocidu nad ne-Hrvatima Crne legije Jure i Bobana, svjedočili zapjenjenim, je li, homilijama „pastira“ tzv. Crkve u Hrvata, kojima je kanonski zabranjena mržnja, pa i prema „komunističkim/partizanskim zločincima“. Infantilno je tvrditi – ako ne i sasvim poremećeno – da se na Bleiburškom polju svih ovih godina dostojanstveno, u svetom ozračju molitve, potomstvo i još poneki uniformirani kvisling s jednom nogom u grobu skrušeno spominje „nedužne hrvatske žrtve“. Mimo, je li, svake politizacije i počasti genocidnom kvislinškom režimu tzv. NDH, tzv. poglavniku Anti Paveliću – Katolička mu crkva svake godinama o obljetnici smrti slavi misu zadušnicu u tzv. studentskoj crkvi, bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, te u Splitu – ustaškog pokreta i nakaradne arijevštine iz nacifašističkih laboratorija Trećeg Reicha.

Rečena raščlamba nije jedina sastavnica backgrounda zabrane Bleiburga kako ga desetljećima kreiraju Počasni bleiburški vod i (pro)ustaške skupine u izbjeglištvu i povratnici/istomišljenici u RH nakon 1990. godine, a Hrvatska biskupska konferencija i HDZ-ove vlasti sudjeluju, dolijevajući time kerozin na vatru partizansko-ustaških prijepora, odnosno krivotvorenja povijesne istine o kvislinškoj paradržavi tzv. NDH, jezivim ustaškim zločinima 1941.-1945., ulozi Katoličke crkve i recidivima Drugog svjetskog rata na balkanskom tlu. Sav užas tih recidiva u najkrvavijem vidu drastično je izbio u masovnim razmjerima u Domovinskom ratu 1991.-1995., gdje su ustaše, četnici i balije opet došli na svoje kame i handžare, jer su Srbi, Hrvati i Bošnjaci bili nezreli čehoslovački riješiti sudbinu 45-godišnje SFR Jugoslavije. To, što glede i u svezi tih svibanjskih „komemoracija“ na Bleiburškom polju ni dan-danas nije jasno trenutnim hrvatskim vlastima i tzv. Crkvi u Hrvata, pa se čudom čude i zgražaju, uvrijeđeni su i ne mogu zamisliti mogućim, čak prijete (!?) da će „komemorativne mise biti na istomu mjestu“, očito je jasno austrijskoj državi i tamošnjoj Katoličkoj crkvi, bez čije dozvole nema mise ni na tom komadiću – privatnog posjeda.

AP Photo/Ronald Zak

U backgroundu, je li, zabrane (pro)ustaškog Bleiburga je također žestoko reagiranje lani nekolicine austrijskih europarlamentaraca na „najveće okupljanje neofašista u Europi nakon Drugog svjetskog rata“, koje sramoti njihovu domovinu u svijetu, ali i to što je nedavno u Austriji stupio na snagu zakon o zabrani ustaških simbola, krilatica i folklora iz razdoblja kvislinške paradržave tzv. NDH. Austrijska je policija lani uhitila i pravosudna vlast novčano kaznila neke zadrtije fanove ustašluka, a dijelu navodno i zabranila na neko vrijeme ulazak u tu državu. Nostalgičare kvazihrvatstva tipa Crne legije jure i Bobana i kvislinške paradržave tzv. NDH osobito dovodi u predinfarktno stanje činjenica da se tako drastične zabrane svake vrste (pro)ustašluka – s crkvene i državne niše – protiv „svetinje hrvatske žrtve“ poduzimaju upravo u mandatu vlasti od koje bi se to najmanje moglo očekivati. Desničarskog kancelara Sebastiana Kurza (32), najmlađeg kancelara u austrijskoj povijesti.

Photo by GERT EGGENBERGER / APA / AFP) / Austria OUT (Photo credit should read GERT EGGENBERGER/AFP/Getty Images)

Zločin i kazna u doba zuba za zub

„Eto“, žalovito-politikantskom će ironijom saborski zastupnik Nezavisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović, „ono što nije uspjelo jugoslavenskim komunistima, Stjepanu Mesiću, Ivi Josipoviću, Zoranu Milanoviću, likvidatoru saborskog pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom, čini se da će uspjeti njihovom autentičnom duhovnom i političkom baštiniku, gospodinu Andreju Plenkoviću.“ U HDZ-u su odmah skočili na stražnje noge, a politički tajnik i ministar uprave Lovro hvaljen Isus i Marija Kuščević spustio je bivšem Karamarkovom ministru kulture kako je „baš Hasanbegović svojim izjavama kumovao zabrani bleiburškog okupljanja“. Zaboravio je reći da je i njegova stranačka uzdanica Bruna Esih, saborska zastupnica s HDZ-ove liste (sic transit) bila na Bleiburgu osobna izaslanica predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede kad je napokon prkosna demonstracija ustašluka postala međunarodni skandal, što podliježe zabrani.

Za razliku od predsjednice RH, premijera i šefa parlamenta Gordana Jandrokovića – koji zločinu i kazni u ono olovno doba zuba za zub ili zuba za dva, tri… zuba, kad su se pobjednici smrtno osvećivali poraženim zločincima u cijeloj Europi, pridružuje normative kakvima se čak 74 godine kasnije dnevno izruguje RH-pravosuđe i HDZ-ov državni mainstream – šef pak SDP-a Davor Bernardić ne okoliša i ne vrda, ne slini nad možebitnom milošću pet-šest posto „crnih“ biračkih glasova. „Pijetet prema žrtvama je jedno“, kaže crveni Bero, „ali zloporaba pijeteta prema žrtvama s veličanjem fašističke i nacističke ideologije nešto sasvim drugo. To je nedopustivo.“

Budući da i među samim Hrvatima – da se i ne govori o inoetničkim građanima RH – postoje i postojat će valjda do kraja svijeta i vijeka prijepori o prljavom, ustaškom dijelu nacionalne povijesti i budući da je većina Hrvata i ostalih građana Hrvatske 1941.-1945. oružano, logistički, etc. sudjelovala u Narodnooslobodilačkoj borbi pod vodstvom „kumrovečkog Jože“, ne u ustaškom pokretu ratnog zločinca iz sela Bradine u BiH Ante Pavelića i ustaškom genocidu protiv Srba, Židova, Roma i nepoćudnih Hrvata, u najmanju je ruku neprilično od Ministarstva vanjskih i europskih poslova glumatati vlašku mladu priopćenjem austrijskim medijima. Ministarstvo nije ovlašteno stavljati se u ulogu odvjetnika svih građana Bijedne Naše, koji najvećim dijelom imaju slobodarski, antinacifašistički pedigre i baštine pobjedu nad ustašama. Zabrana zloporabe komemorativnog misnog slavlja na Bleiburškom polju nema veze s „bolnom uvredom današnje Hrvatske i njezinog stanovništva“. To je normalan, civiliziran i europski odgovor vampirskoj ideologiji i njihovim sljedbenicima.

Današnji RH ni u čemu nije i neće biti baštinik ustaških paradržavnih bezvrijednosti (izričito zapisano u Izvorišnim osnovama Ustava RH) i genocidne ideologije niti su svi žitelji – osobito Srbi, Židovi, Romi, čiji su sunarodnjaci stradali od ustaške kame, malja i metka, pa i Hrvati i inoetnici iz partizanskih obitelji – uvrijeđeni postupkom Katoličke crkve u Koruškoj i pojašnjenjem glasnogovornika dijeceze Gurk-Klagenfurt Matthiasa Kapellera kako „ne namjeravamo odgovarati Hrvatskoj biskupskoj konferenciji niti imamo išta više reći od onog, što je Crkva u Koruškoj priopćila ranije“.

Foto Stefan Dietrich

„Bleiburško polje za Hrvate predstavlja simbol masakra i mučenja i simbol povrede ljudskih prava“, nastavlja Ministarstvo farbati tunele u počast bolesnoj nacifašističkoj svijesti te u ime svih Hrvata, koje ministrica Marija Pejčinović-Burić nikad nije pitala drže li isto što i njezina kasta na vlasti među kojom je skoro svaki drugi (oko 100.000 članova HDZ-a) još 1989./90. bio ponosni vlasnik crvene knjižice SKJ/SKH. „Stoga smo zgranuti prigovorom da se na Bleiburgu slavi fašizam, što stvara krivu predodžbu o Hrvatskoj i Hrvatima. Krivoj slici o Hrvatskoj doprinose i prigovori da komemoracija na Bleiburškom polju, na kojoj sudjeluje veliki broj vjernika, šteti ugledu Crkve i kako se tu radi o ‘političkoj instrumentalizaciji’ i dijelu ‘političko-nacionalnog rituala’. Jada/ju se autor/i jezičnohrvatski defektno sročenog priopćenja (krivu ≠ pogrešnu, doprinose ≠ pridonose, desetina ≠ desetaka, etc.) i činjenično izvrnutog naglavce kako se „pod komunističkom vlašću“, pa još i „desetljećima, prešućivalo i ublažavalo ubojstvo desetina tisuća vojnika i civila koji su bili izručeni Titovoj armiji bez prava na sudski proces, kao što su utišavani i svi oni glasovi koji su oživljavali sjećanje na taj događaj“.

Režim koji je pola stoljeća nakon Drugog svjetskog rata (1990-ih godina) dao srušiti više od 3000 spomenika pobjedničkoj narodnooslobodilačkoj epopeji na hrvatskom tlu, partizanima, saveznicima antinacifašističke koalicije razorio, poskidao ili sakrio spomen-ploče stotinama tisuća civilnih žrtava ustaškog/nacifašističkog terora u međunarodno nepriznatoj, kvislinškoj paradržavi tzv. NDH, šovinistički i čak rasistički očistio knjižnice, umjetničke galerije, školsku lektiru i nastavne programe, vrijednu plastiku u javnom prostoru, teško kriminalizirao srpsku manjinu – remetilački faktor u tzv. NDH, „Srbe na vrbe“ tada, „Ubi(j) Srbina“ dan-danas, grafiti po fasadama (vidi neki dan osmoljetku u Splitu, npr.), protusrpski šovinizam na stadionima, među djecom i mladeži netom izašloj s vjeronauka, etc. – dakle, taj režim samoproglašeno europejskog/civiliziranog lica ima obraza prosvjedovati u korist najvećeg zla u povijesti čovječanstva!? Ili HDZ-ova vlast u RH nema pojma tko su to ustaše i što je ustašluk ili se namjerno pravi mutavom, pa se razbacuje i – priopćenjima. Sramota.

I to baš prema domovini nedarovitog mazala, čija je psihopatija 1939.(već i ranije)-1945. ubila 60 milijuna ljudi u Drugom svjetskom ratu – među kojima je svaki drugi Rus – te izumila dotad nezamislive pogone za zvjerstva protiv čovječnosti… Jedna Njemačka i anektirana „arijevskom“ (sic transit) Trećem Reichu – Austrija, koja je dala Hitlerovoj ubilačkoj armadi nebrojeno nacista najgore vrsti, odavno su ozakonile nultu toleranciju prema nacifašističkoj ikonografiji, ideologiji i pojavnim oblicima tog zla – točno znaju što znači „Sieg heil“ i kako se strogo sankcionira, a hrvatski državni vrh nema pojma što znači „Za dom spremni“, pa ga ne sankcionira – i tamo nikakve Plenkovićeve „neznalice“ ne mogu prodavati rok za svijeću, častiti nacifašizam pod formalnom egidom „misne komemoracije nadužnim hrvatskim žrtvama poratnih komunističkih/partizanskih zločina“. Niti su sve žrtve bile nedužne, pa nisu zaslužile sudbinu kakva ih je zaskočila u bijegu od odgovornosti, niti su bile – hrvatske. Ratni partizanski saveznici, Britanci i Amerikanci, te 1945. na austrijskom tlu nisu bez veze predali vrhovnom zapovjedniku Jugoslavenske armije Josipu Brozu Titu ostatke raspadnute ustaške, domobranske, četničke, belogardejske, etc. paravojske, koje su na Bleiburškom polju kukavički napustili njihovi zapovjednici. Na čelu s isprepadanim ratnim zločincem Antom Pavelićem, zakrabuljenim u ženske haljine.

Partizansko milo za drago

Zapadu nije bio potreban taj šljam, koji je bezglavo bježao pred Titovom vojskom – u kojoj je bilo najviše Hrvata, osobito Dalmatinaca – i pred nezadrživom sovjetskom Crvenom armijom, očekujući milost Britanaca i Amerikanaca za koje su maloumno računali da će po kapitulaciji nacističke Njemačke smjesta zaratiti sa Sovjetima. Pa će im, eto, baš ustaše i domobrani dobro doći. Bio je to račun bez krčmara. Zapad je izigrane bjegunce većinom krvavih ruku do ramena okrenuo u rikverc i vratio Titovim vlastima pred kojima su – u zemlji, gdje su rođeni, čiji su državljani i gdje su počinjena zvjerstva – imali položiti račun za to, što (ni)su počinili za ustaške strahovlade. Nije točno ni to da partizanska vlast nije sudila najvećem dijelu izručenih kvislinga, koji su oružjem ili u paradržavnom aparatu bili akteri ratnih i zločina nad civilima, zarobljenim partizanima, ranjenicima, etc. Jednom se broju ustaša sudilo na prijekim/mobilnim vojnim sudovima netom po izručenju s Bleiburškog polja ili uhićenih po okolnim šumama, a većem broju na sudovima tadašnje jugoslavenske države.

To ni u prvom niti u drugom slučaju ne isključuje pojedinačne ili skupne osvete partizana, kojima su ustaše četiri godine bez milosti ubijali i pobili cijele obitelji (ne štedeći ni djecu u kolijevkama), opljačkali i spalili domove, silovali žene i malodobne kćeri, otjerali najbližu rodbinu u konc-logore iz kojih se više nisu vratili, etc. Vrijedi li za tu osvetu iz 1945. godine isto razumijevanje, što ga je hrvatska država iskazala prema jedva punoljetnom merćepovcu Siniši Rimcu, jednom od petero ubojica u prosincu 1991. nedužne obitelji zagrebačkog mesara, Srbina Mihajla Zeca, uključivo na Sljemenu 12-godišnju mu kćer Aleksandru, jer su ubojici „četnici u Vukovaru ubili brata i ujaka?“ Ili prema prema paravojnim eskadronima smrti – vidi svjedočenja Mire Bajramovića 1997. U intervjuu Feral Tribuneu, ili člana vlade nacionalnog jedinstva Živka Juzbašića na suđenju zloglasnom Tomislavu Merčepu, etc.), koji su „za dom spremni“ do danas nekažnjeno ili smiješno kažnjeni odvodili 1990-ih godina nedužne Srbe iz stanova, ubijali ih, pljačkali, maltretirali i progonili? Zločin je zločin. Nije?

Nisu ni žrtve međusobno iste, što će reći nije svaka žrtva – žrtva. Zaklano srpsko dijete u npr. kordunskom selu, svaki od više desetaka Srba živih spaljenih u glinskoj pravoslavnoj crkvi, bilo koja od više od stotine jasenovačkih (i potkozarskih) žrtava, što ih se na suđenju 1946. godine mogao sjetiti krvavi fratar Tomislav Filipović, kojem je kapo konc-logora u Jasenovcu Vjekoslav Maks Luburić dao nadimak Majstorović zbog majstorskog baratanja ustaškom kamom, pa i mučki ubijena Aleksandra Zec u zimu 1991. nikad neće biti ista žrtva kao ustaša, što je s metkom u potiljak po presudi „deseti bataljun“ završio u jami na Kočevskom rogu, jer je 1942. klao u Batinjanima nedaleko od Pakraca ili odrađivao dnevnu normu na jasenovačkoj obali Save. Za prvima nitko ne plače, osim najbliže rodbine, niti ih spominje hrvatski državni vrh, a druge na Bleiburgu oplakuju najviši katolički prelati i novohrvatski politikanti. Užas.

Presuda „deseti bataljun“ 1945. na prijekom vojnom sudu partizanskih postrojbâ bila je smrtna presuda (npr. čuvarima s ustaškog stratišta u Jasenovcu, koljačima s Kozare, Banovine, Korduna, zapadne Slavonije, etc.), jer su i partizani i sav narod gotovo poimence znalo tko je od kvislinga, što, kada, gdje i kako činio u ratu, tako da za brzopotezno izricanje presude „deseti bataljun“ nije trebalo ni približno kilaviti kako to, recimo, današnje dozlaboga kompromitirano pravosuđe Bijedne Naše čini s nekim alfa likovima javne scene (osam godina, i još nema kraja), što su prometalom bahato usmrtili četvero ljudi ili polit-kriminalcima (već desetak godina, i još nema kraja), što su smrvili stotine milijuna kuna građana ove zemlje. Čudljiva nekako ta Pravda, lijepa i vitka kao slika, a zavezane joj oči. Ćorava. Srećom, koruška je Katolička crkva – ne bez miga mudrog pape Franje? – progledala glede i u svezi Bleiburškog polja. Ova će hrvatska vlast i Hrvatska biskupska konferencija jamačno ostati ideološki daltonisti. Glede i u svezi, je li. U maloj zemlji za veliku sramotu svaki je birač važan, a uopće nije svejedno tko će i koliko dugo gazdovati Banskim dvorima i saborskom većinom. Valja servisirati nepitajotkud imovinu, vraćati (formalno) kredite, darovati djeci lude jurilice i pametne telefone, plaćati privane škole i boli glava džeparce, etc.

Dan-danas ima živih ustaša, domobrana i članova im obitelji, koji su prošli lišo na partizanskim sudovim, jer im nisu dokazali krivnju pa su oslobođeni ili su dokazanu krivnju odrobijali stanovit broj godina, možda neko vrijeme ostali bez građanskih prava prema tadašnjim „duhu vremena“, ali nisu „nedužni ubijeni, samo zato što su Hrvati“. Kako desetljećima o tom razdoblju laže (pro)ustaška emigrantska promidžba. Ili, kako trenutni politikanti s državnog vrha neodgovorno/tendenciozno „svjedoče“ o „partizanskim zločinima“. Na spornom koruškom polju nije ubijen ni jedan kvisling koji je odložio oružje i predao se položiti račun za svoju ulogu u tzv. NDH. Ali jest blizu 3000 partizana izgubilo glavu – nevjerojatnih sedam dana po kapitulaciji nacističke Njemačke, dakle okončanja Drugog svjetskog rata u Europi – koji su kroz Sloveniju pokušavali zaustaviti kolonu svakovrsnih bjegunaca, kvislinških vojskâ, preplašenih civila što su ih digli na noge neobaviještenost/predrasude, stoke, vozila, etc. Iz koje su kolone cijelim putem prema Dravogradu pružali oružani otpor najviše oni, što su itekako bili svjesni toga zašto bježe. I ta je činjenica, ma kako nezgodno zvučala, bila uteg više u mnogim brzopoteznim presudama „deseti bataljun“. Režim partizanskog prvoborca, Titovog prvog susjeda u zavičaju i generala JNA Franje Tuđmana prigrlit će 1990-ih sve preživjele iz kvislinških kolona i javno im slaviti mrtve.

Godine 2004. isplaćivale su se u RH iz džepa poreznih obveznika 29.283, danas još oko 5100 „ustaških“ mirovina/invalidnina, ratni staž se uzima u dvostrukom trajanju, a moglo ih se steći s dva svjedoka. Kao i neke partizanske za bivše države. No, ratni pobjednici, priznati bojovnici pobjedničke antinacifašističke koalicije te osloboditelji i dijelova Hrvatske, što su ih ustaše darovali fašističkoj Italiji i nacističkom Trećem Reichu – Istra, Kvarner, Gorski kotar, Dalmacija s otocima, neki kopneni krajevi, etc. – postali su mrski „ratni zločinci, Srbi, četnici, krvnici Hrvata i svega što je hrvatsko“. Gubitnici, ustaše, koji su se nabacili blatom na hrvatsko ime, promovirani su, je li, u hrvatsku diku, cvijet svog naroda. Sic transit. Kojima se – mrtvima i onima s jednom nogom u grobu – odaje počast na Bleiburškom polju i isplaćuju mirovine/invalidnine pod službenom egidom tzv. hrvatske domovinske (!?) vojske (domobrani, Ustaška vojnica, Oružnica NDH, žandari od 1941. do 1945.). Službeni Zagreb i „biskupska vlada“ imaju obraza čitati lekcije koruškoj Katoličkoj crkvi i državi zato što su uveli embargo na bleiburški dance macabre. Sumanuto. Embargo na pronacifašističku „čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci u svibnju 1945.“, kako piše na onoj kamenoj gromadi na Bleiburškom polju.

Molitvenik businessa

Ako se do 18. svibnja nešto ne promijeni – predsjednik Nadzornog odbora Počasnog bleiburškog voda notorni Vladimir Šeks nešto muca ovih dana kako se ipak u tajnosti vode pregovara o komemoraciji – sav taj folklor više neće imati smisla, jer se ne ide u Bleiburg zbog molitve, nego političkih poruka, paradiranja ustašlukom i prkosa radi krivotvorenja povijesne istine i trovanja naraštaja ideologijom šovinizma, ksenofobije, rasizma, mržnje… Kaže Šeks kako će baš zabrana tzv. komemorativne mise raspaliti desni ekstremizam/radikalizam, a kao pravnik po struci morao bi znati da svaka zrela demokracija ima itekako učinkovite medikamente za suzbijanje takvih epidemija. Mise na Bleiburškom polju bile su upravo to, što su austrijska Katolička crkva i država obrazložili svojom zabranom i zakonodavnim okvirom protiv svake pojavnosti ustaša i ustašluka na austrijskom tlu. Na više načina, te su komemoracije postale čak unosan business na kojem su inkasirali lijepi novac ne samo Počasni bleiburški vod (neki dan mu je Supetar odbio donaciju) nego i cijela industrija „crnih“ rekvizita, prodavači ića i pića, prijevoznici, turistiičke agencije, političari zgrtali devizne dnevnice, mediji debljali tiraže, a ustaško-partizanski fanovi naglašenije škrgutali zubima. Hrvatski sabor plaća od 2016. pola milijuna kuna poreznih obveznika godišnje svoje pokroviteljstvo nad tom manifestacijom, a Počasni bleiburški vod od 2012. godine svima šalje molbe za donacijama: gradovima, općinama, institucijama, tvrtkama, pojedincima, etc. I lova se slijeva, pa se tu i ne radi, kako se prikazuje, isključivo o molitvenoj počasti „nedužnim hrvatskim žrtvama, stradalim od zločinačke partizanske/komunističke ruke“. I to je to, sve drugo su priče za malu djecu i programirano zamagljivanje suštine stvari.

Foto EPA

„Austrija je riješila naš problem, a mi nismo“, kazao je ugledni odvjetnik Anto Nobilo u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska. „Znam da su bili pregovori, ali ovako jasnu, čvrstu, kvalitetnu definiciju djelovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj nisam pročitao. Mislim da je ovo jedna od najkvalitetnijih izjava koje sam pročitao, a osobito mi je zazvonila izjava da se nanosi šteta Katoličkoj crkvi. Mislim da takva rečenica nije mogla biti napisana bez suglasnosti Vatikana. Pokazuje se koliko je politika vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj u nesuglasju s djelovanjem pape Franje. Možemo razumjeti da je bilo nedužnih na Bleiburgu, ali ne možemo reći da su tamo stradali nedužni. Druga stvar, ključan je spomenik oko kojeg se vrti ritual. Tamo jasno piše da je to spomenik ‘paloj hrvatskoj vojsci’. Nije točno upotrijebiti termin ‘hrvatska vojska’. Postojala je druga hrvatska vojska, partizanski odredi. Vojska koja je pala na Bleiburgu je kvislinška tvorevina. Mogli su je nazvati ‘ustaška vojnica’. Cijeli taj ritual je u funkciji rehabilitiranja ustaštva. A Sabor je pokrovitelj toga.“

Bivši ugledni Vjesnikov kolumnist, dopisnik iz Francuske, glavni ravnatelj HRT-a i diplomat Mirko Galić u istom je formatu kazao kako se „današnja desnica u Austriji želi distancirati od nacizma i ostataka vrijednosti Drugog svjetskog rata“ te se želi „koncentrirati na suvremenost i vlast naroda. Svako vezivanje uz nacizam slabi njihove pozicije. Marine LePen u Francuskoj se potpuno odvojila od svoga oca, to se dogodilo i u Austriji. Država je dala upozorenje. Crkva je samostalna, ali i ona je procijenila da se komemoracija u Bleiburgu izrodila u nešto njima neprihvatljivo. Kako je došlo do tako radikalnog spora između dviju crkava teško je objasniti. Vidim da su se stvorili frontovi i da nema zajedničke budućnosti dok postoje tako suprotna tumačenja. Vjerojatno će se na hrvatskoj strani radikalizirati stajališta. Sabor koji je pokrovitelj je na ovaj način dobio upozorenje, a i Hrvatska biskupska konferencija će morati voditi računa da se ne dâ potvrda da su Austrijanci bili u pravu, ako se pronađe novo mjesto komemoracije“. Naime, embargo na bleiburški dance macabre lekcija je koju treba naučiti naizust. Tim više, jer dolazi od jedne uvjerljivo desne vlasti s povijesnim utegom nacizma, odnosno iz Crkve progresivnog duha pape Franje, kojeg na zagrebačkom Kaptolu vole samo – koliko baš moraju.

The post Austrija presjekla hrvatski ustaški čvor appeared first on Tacno.net.

Wladimir Putin (Reuters/A. Zemlianichenko)

Kajla Putinu? Neee, kajla hrvatskim građanima, koji će „suzbijanje ruskog utjecaja u RH“ oduševljeno plaćati po preskupim državnim (HEP) cijenama plina, jer netko mora platiti gubitke nerentabilnih/neiskorištenih plutajućih 2,6 milijardâ m³ ukapljenog energenta. Što bi rekla ona nesretna hadezeovka, koju je analitičar Žerko Puhovski ocijenio politički i intelektualno nezrelom za ministricu: tako vam je to u obitelji. Zapadnoj, je li, kojoj oduvijek pripadamo? Sic transit. Kajla zdravom razumu, životnom standardu, ali i međunarodnoj vjerodostojnosti zemlje – da ne kažemo ugledu, jer ga nema – to, što Banski dvori prakticiraju proameričke tzv. sankcije protiv „ruske agresije na Europu“ neusporedivo pravovjernije od ijedne članice EU-a tzv. prve brzine, Njemačke ili Francuske. Na vlastitu dugoročnu štetu jer je RH – iz ideološki i vjerski maloumnih razloga, a proamerički podaničkih – postupno eutanazirao nekad razvijene/unosne gospodarske veze bivše Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) u SFR Jugoslaviji s tadašnjim SSSR-om pa, je li, neretvanski plantažeri nemaju komu prodati mandarine. Dijele ih budzašto penzićima po gradskim trgovima i djeci u vrtićima. Građevinski strojevi hrđaju. „Bijele noći“ u Sibiru vraćene su Rusima za presmiješnih 74 milijuna dolara, a godišnje proizvode nafte i plina više nego Ina i MOL zajedno

Marijan Vogrinec

Neki prozapadno procijepljeni mediji – ne samo u balkanskoj miš-državi, neukusno samopodređenoj Uncle Samovoj prevrtljivoj volji tipa America First – upravo halabuče u povodu šestodnevne (21.- 26. ožujka) europske turneje kineskog predsjednika Xi Jinpinga, jer da je „Europa zabrinuta zbog jačanja kineskog utjecaja“. Nešto manje ili još i više, ako se pita glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, zbog ruskog, ali zbog američkog, je li, nije budući da se to na službenom Zapadu podrazumijeva kao prirodno, normalni i čak – poželjno. Ako se pod geopolitičkim pojmom Europe iščitava umišljeni leno tvrdokorne administracije nepredvidljivog Donalda Trumpa nadimkom Twitteraš i Narančasti Barun, zabrinutost ima smisla. Ako je pak ekonomija posrijedi, zabrinutosti nema mjesta ili je tek suhonjav smokvin list za neke opipljivije apetite protekcionističke provenijencije budući da i trgovanje s crnim vragom podrazumijeva isključivo interes/korist. Ne prijateljstvo, ljubav, simpatije i tako to. Povijest je prepuna primjera kako su čak krvni neprijatelji usred najtežih ratnih sukoba trgovali jedni s drugima. Npr. Hitler i Churchill visokokaloričnim engleskim antracitom, a istodobno su leteće lokomotive V-1, pa projektili V-2 raketnog genijalca u SS-ovoj časničkoj odori (poslije rata konstruktorskog mozga američkog svemirskog programa) Wernhera Magnusa Maximilliana Freiherra von Brauna razarale London.

Kina je balvan u Twitteraševu oku, uz Rusku Federaciju, ali i samu Uniju, koje – svjesne svojih potencijala, razvojnih potreba i ambicija – s istim pravom kao SAD, traže odgovarajuće mjesto pod postblokovskim suncem i pripadajuću ulogu za stolom gdje se upravo miješaju karte novog međunarodnog poretka. Nema logike u tomu da je kineski utjecaj na Starom kontinentu, ako mu to koristi, nešto loše i pogubnije od američkog globalnog političkog, vojnog, ekonomskog i mentalnog žandarenja tipa America First. Kojim se Donald Trump u manje od prve godine svog mandata već uspio zamjeriti i najbližim zapadnim partnerima/saveznicima. Rat protiv „njihovog“ utjecaja mantra je, zapravo, rata – za „naš“ utjecaj. Pa je u Europi, je li, skandalozno dopustiti kineski ili ruski utjecaj, koji se u ekonomskom smislu ne mogu zaustaviti, jer to ne dopuštaju zakonitosti/logika razvoja u globalnom selu (Marshall McLuhan). Kina Xi Jinpinga postala je neupitnom svjetskom velesilom, najvećim svjetskim tržištem te razvojno već sustiže ili „tuče“ samoproglašeni SAD-ov monopol i na najosjetljivijim konkurentskim područjima, osobito u Africi. I bez pardona ide dalje, što vrijedi i za ruski utjecaj koji se također ne dâ ničim zaustaviti bez velikog zla za Plavi planet.

Huawei pokorava Europu

Vladimir Vladimirovič Putin je uzdigao Rusku Federaciju – prostorno najveću te prirodnim resursima najbogatiju zemlju na svijetu – iz postkomunističkog pepela na globalnu poziciju bivšeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) u njegovim najmoćnijim godinama. Opet politička, vojna i ekonomska velesile, Rusija je proglašena na Zapadu „prijetnjom SAD-u i EU“. Što je u biti američka floskula na koju se, silom prilika političkog/svjetonazorskog promiskuiteta, interesno lijepi dio zemalja. Skandalozno je, eto – dráme sada njihovi medija u povodu Jinpingova posjeta Europi – dopustiti na Starom kontinentu kineski utjecaj, iako je on već toliko pustio korijenje da ga se jednostavno više ne dâ suzbiti, kamoli prekinuti bez gadnog minusa u vanjskotrgovinskim bilancama EU-zemalja tzv. prve brzine.

Tomu ponajbolje svjedoči aktualan košmar i podijeljenost među zemljama članicama Unije – otuda i pojačana medijska introspekcija proameričkih interesa – glede i u svezi slučaja kineskog giganta Huaweija (oprema za mobilne mreže pete generacije, 5G), kojem su SAD i Australija „zalupile vrata“ (Hina), te velikog kineskog projekta novog tzv. Puta svile. „Washington također vrši velik pritisak na europske saveznike da ne koriste opremu kineskog diva Huaweija za razvoj mobilnih mreža pete generacije“, izvijestila je Hina. „Talijanska vlada je podijeljena s tim u vezi. Kada je riječ o Francuskoj, dva telekom operatera koriste opremu Huaweija za mreže 4G i testiraju opremu za 5G. Konačnu odluku Pariz ipak još nije donio (ali zato stiže u posjet baš Xi Jinping, koji će se sastati s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, a za nedjelju imaju zakazanu intimnu večeru na Azurnoj obali, op. a.). Monako je 2018. potpisao sporazum s kineskom grupom da postane prva zemlja posve pokrivena 5G mrežom, po priopćenju Monaco Telecoma. Tijekom posjeta Monacu, Xi će se sastati s princem Albertom II. To će biti prvi posjet jednog kineskog predsjednika toj zemlji.“

Moderna Kina zauzetog predsjednika Xi Jinpinga jamačno ima čime konkurirati SAD-u i politikom ekonomskog zbližavanja i suradnje ne samo s velikima i moćnim ekonomskim i vojnim aglomeracijama već i s malim partnerima, kakav je Monaco sa svojim turističkim i potencijalima europskog financijskog središta. Ili Srbija, Crna Gora ili miš-država RH, gdje je veliki kineski konzorcij China Road and Bridge Corporation (CRBC) pobijedio zapadnoeuropske konkurente iz Austrije i Italije na natječaju za gradnju Pelješkog mosta, vrijednu nešto više od dvije milijarde kuna. Kinezi su jak investitor u Srbiji i Crnoj Gori, s tendencijom jačanja i širenja poslova na europskom Jugoistoku. Gospodarska suradnja Kine i Njemačke „stara je priča“, etc., što će reći da globalna ekonomija i kretanje kapitala podliježu jačim i drukčijim zakonitostima od pukih političkih/politikantskih pripetavanja tipa – utjecaja ovog ili onog na ovo ili ono. Nije slučajno da Xi Jinping dolazi u šestodnevni posjet Staroj dami u trenutku kad ju trese Brexit groznica zbog koje poslovni ljudi sele poslove s Otoka na kontinent, kao što su prije desetak godina iz Unije u Kinu i drugdje po Aziji. Ili, kao što njemački investitori „preskaču“ Bijednu Našu i otvaraju radna mjesta u Srbiji, jer kapital – time i politički utjecaj, u simbiozi s njim – ide tamo, gdje mu je dobro i gdje se oplođuje. Zato je ekonomski jako skliska ta floskula o zabrinutosti zbog utjecaja.

Recimo, hrvatski politički mainstream već desetljećima, svakako znatno prije ulaska RH u NATO i Uniju, odnosno nakon međunarodne izolacije režima Franje Tuđmana zbog uplitanja Hrvatske u međuetnički rat u BiH – neki domaći i strani političari tvrde: agresije RH na susjednu, suverenu državu – neutemeljeno, na ekonomsku i političku štetu vlastitih građana zazire od tzv. ruskog utjecaja. Koji se također ne dâ spriječiti ne samo zato što je itekako snažno/moćno prisutan u najbližem susjedstvu (Srbjji te Republici Srpskoj u BiH, Sloveniji, Crnoj Gori, Mađarskoj…) već i u samoj Bijednoj Našoj, gdje – među inim – drži vlasničke ključeve posrnulog koncerna Agrokora, dio naftno-plinskog businessa, Ine posredstvom mađarskog MOL-a, etc. Bit će golema frka, recimo, kad sljedeća opet s ko’ca i konopca skrpljena HDZ-ova vlada i jamačno opet HDZ-ova gaf-predsjednica – transatlantistica, kakvom se samoprozvala Kolinda Grabar-Kitarović, američka agitatorica u RH – puste preskupi američki ukapljeni plin iz škriljevaca teći terminalnom nervaturom LNG-a u krčkom akvatoriju ne bi li, je li, po Twitteraševoj direktivi diverzificiranim opskrbnim pravcem udarili kajlu najmanje 30 posto jeftinijem Putinovom energentu iz cijevi. Sic transit. A ekonomski zrela Europa neće se nikad – zbog politikantskih razloga America First s one strane Velike bare – odreći blagodati proste računice: za manje novca dobiti više.

Crnilo za „Bijele noći“

Kajla Putinu? Neee, kajla hrvatskim građanima, koji će „suzbijanje ruskog utjecaja u RH“ oduševljeno plaćati po preskupim državnim (HEP) cijenama, jer netko mora platiti gubitke nerentabilnih/neiskorištenih plutajućih kapaciteta 2,6 milijardâ m³ plina. Što bi rekla ona nesretna hadezeovka, koju je analitičar Žerko Puhovski ocijenio politički i intelektualno nezrelom za ministricu: tako vam je to u obitelji. Zapadnoj, je li, kojoj oduvijek pripadamo? Sic transit. Kajla zdravom razumu, životnom standardu, ali i međunarodnoj vjerodostojnosti zemlje – da ne kažemo ugledu, jer ga nema – to, što Banski dvori prakticiraju proameričke tzv. sankcije protiv „ruske agresije na Europu“ neusporedivo pravovjernije od ijedne članice EU-a tzv. prve brzine, Njemačke ili Francuske. Na vlastitu dugoročnu štetu jer je RH – iz ideološki i vjerski maloumnih razloga, a proamerički podaničkih – postupno eutanazirao nekad razvijene/unosne gospodarske veze bivše Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) u SFR Jugoslaviji s tadašnjim SSSR-om pa, je li, neretvanski plantažeri nemaju komu prodati mandarine. Dijele ih budzašto penzićima po gradskim trgovima i djeci u vrtićima. Građevinski strojevi hrđaju. „Bijele noći“ u Sibiru vraćene su Rusima za presmiješnih 74 milijuna dolara, a godišnje proizvode nafte i plina više nego Ina i MOL zajedno.

RH istjeruje ruskog diplomata, jest, najnižeg ranga, ali…, jer je Putin – otkrila Theresa May istom metodom kao njezin prethodnik Tony Blair Saddamovo kemijsko oružje za masovno uništenje – u nekom engleskom selu „otrovao“ užasnim otrovom novičokom dvostrukog špicla Sergeja Skripala, koji je ostao živ… I koji otrov posjeduju zemlje u pola svijeta, a kako ne bi SAD i Velika Britanija. No, kad na Zapadu dreknu aport, eto Bijedne Naše uz nogu. Da nije tragično, bilo bi smiješno.

Jesu li ili hoće li Ameri, NATO ili Unija nadoknaditi Hrvatskoj, što bi kazao nogometni izbornik Zlatko Dalić – poniznost, poslušnost na vlastitu štetu, pravovjernost „našem načinu života“ i tzv. zapadnim vrijednostima? Nije, i neće. Ruski i kineski utjecaj, ako je vjerovati braniteljima samoproglašenog američkog monopola na svijet, dođu mu kao metastaze karcinoma, pa ih – ucjenjuje Twitteraš – američki prijatelji moraju goniti na svakom mjestu, u svako doba i svim učinkovitim sredstvima. Bez obzira na veliku svoju gospodarsku štetu i diplomatsko samoponiženje. Civilizirane zapadnoeuropske zemlje koje drže do sebe i skrbe prvenstveno o interesima svojih ekonomija i žitelja ne gledaju na zahtjeve Bijele kuće naočalana mentaliteta nek’ susjedu crkne krava. Razumna će se njemačka kancelarka Angela Merkel, najmoćnija žena na svijetu, tek nasmiješiti i odmahuti rukom na Trumpov bijes zbog gradnje plinovoda Sjeverni tok 2 (kapacitet 55 milijardâ m³), koji će dnom Baltičkog mora dopremati jeftin/siguran ruski energent u EU. Glede i u svezi američkih zahtjeva za sankcijama Moskvi, prva joj je briga hoće li Putin, za „protuuslugu“, staviti ključ u bravu oko 5000 njemačkih tvrtki, što solidno zarađuju u njegovoj zemlji, stotine tisuća radnika baciti na ulicu i kastrirati njemačku vanjskotrgovinsku bilancu. Samo zato kako bi Uncle Sam pokušao natjerati Ruskog medvjeda na ples!? Malo sutra. Zdrava šuška jača je od svake demagogije, a mudri državnici koji drže do sebe i svoje zemlje itekako znaju – razliku.

Autor: Reuters

Šestodnevni posjet kineskog lidera Xi Jinpinga Europi je u ekonomskom i političkom interesu najmnogoljudnije države na svijetu, a realizirat će se učincima, kojima će profitirati i njegovi ciljani partneri. Drukčije ne može. Nema alternative. Što bi tu imalo biti – zabrnjavajuće? Kina je u svakom smislu svjetska velesila, koja ima što ponuditi i Europi i ostatku svijeta, ali i tržište bar triput već od europskog i pet puta veće od američkog na kojem svaka mudra ekonomija mora samo pokupiti novac s tla. RH to ne zna ni nakon pompoznog petodnevnog posjeta u listopadu 2015. godine Grabar-Kitarović s obitelji i državnom svitom Kineskom zidu, pardon predsjedniku Xi Jinpingu radi „razvijanja gospodarskih odnosa dviju zemalja“, pa su mogućnosti ostaje u niši potencijalnih. A jedna Kina potroši za jedno prijepodne sve što je Bijedna Naša još kadra proizvesti u cijeloj godini. SAD već godinama – plaćajući svoje imperijalno žandarenje po globusu životnim standardom vlastitih žitelja, ekonomskim deficitima, kompromitacijom svih vrijednosti koje navodno zagovara, proizvodnjom globalnog terorizma, izazivanjem migracijama biblijskih razmjera, etc. – neuspješno pokušava uškopiti kineski i ruski utjecaj ne samo u Europi, Aziji, Africi, Latinskoj Americi… nego i u Svemiru. Gdje Uncle Sam odavno ima dostojnu rusku konkurenciju, a odnedavno i kinesku. Američki monopol? Malo sutra. Ruše se monopoli kao kule od karata, i to Uncle Samu nikako ne ide pod cilindar.

Otkad se Trump prije dvije godine i kusur uselio u Bijelu kuću, pa arogantno proglasio nerazuman projekt America First, jaki kompleks slabljenja/gubitka globalnog utjecaja SAD-a izbio je u vrlo nakaznom obliku prijetnji, vrijeđanja, hladnoratovskih, vojnih i obavještajnih destabiliziranja „neposlušnih“, sankcija, etc. Trump raskida trgovinske sporazume SAD-a s Kanadom, Kinom, Meksikom…, prijeti sankcijama zemljama koje zbog navodnog kršenja tzv. nuklearnog sporazuma ne žele izopćiti Iran ili zbog ruske aneksije Krima ne žele to isto učiniti Ruskoj Federaciji, prijeti raspadom NATO-a ili restrikcijom sufinanciranja UN-a, ismijava ekološka upozorenja o klimi i izvlači SAD iz Pariškog sporazuma, daje energetske ultimatume Europskoj uniji, Venezueli, Iranu…, beskrupulozno ucjenjuje, bahati se i glumata. Notorna glupost upravo je odjeknula iz Bijele kuće, nakon soliranja potporom izazivačkom Arapima „preseljenju Tel Aviva u Jeruzalem“, proglašenja svetog mjesta triju vjerskih predestinacija glavnim gradom Izraela: „Došlo je vrijeme da SAD prizna izraelski suverenitet na Golanskoj visoravni (Izrael je u tzv. šestodnevnom ratu 1967. godine okupirao 1181 km² arapske zemlje, op. a.)“. Slijedi li i „vrijeme“ američkog – domino efektom i svezapadnog – priznanja ruskog suvereniteta na Krimu te suvereniteta samoproglašenim republikama Donjeck i Lugansk u Ukrajini!? Zašto bi jedna okupacija bila O.K., a druga ne? Nonsens.

Podrivanje kolabirajuće Unije

Trump neskriveno podriva i sâm opstanak ionako već kolabirajuće Unije, hvali Brexit, nagovara Macrona da postupi s Francuskom kao premijerka Theresa May s Velikom Britanijom – da napusti EU – odobrava Viktoru Orbánu i inim oponentima Bruxellesu, ohrabruje protumigrantske ekstremiste/populiste, itsl. Svijet više nije bipolaran, a one pak postjaltanske podjele tzv. željeznom zavjesom zona utjecaja gadno su korodirale već 1960-ih godina Tito-Naser-Nehruovim Svjetskim pokretom nesvrstanih. Ruska Federacija nije boljševički SSSR Kobe Staljina, pa labavi kolhoz smješuljka Nikite Hruščova. Nije ni Kina komunistička država kultur-revolucionara Mao Tse-tunga, iako se komunizma nije odrekla. SAD se ne želi pomiriti s činjenicoim da nema monopol niti ima pravo monopolizirati ni zapadni, kamoli ostatak svijeta. Otud opsesija vojnom i obavještajnom moći, ekonomskim i političkim ucjenama radi suzbijanja konkurencije i tuđih utjecaja, što permanentno izaziva krize/nesigurnost u međunarodnoj zajednici.

Iluzija o američkom monopolu na svijet osobito je osnažena rušenjem Berlinskog zida i raspadom SSSR-a, a time – domino efektom – komunističkog sustava na Starom kontinentu.

Međunarodna geopolitička/geostrateška tektonika nije išla na ruku Uncle Samovim prorocima svekolikog američkog prestiža prototipa America First, Henryju Kissingeru i Zbigniewu Brzezinskom, dvojici ključnih savjetnika za nacionalnu sigurnost trojice predsjednika (Jimmyja Cartera, Richarda Nixona i Geralda Forda). Ali SAD se nije ni odrekao njihovih monopolizirajućih tlapnji o američkom 21. stoljeću i američkoj Euroaziji od Vladivostoka do Lisabona. Što ne znači da neka dovoljno trknuta budala, ovlaštena pritisnuti gumb sudnjeg dana, neće… Uvjerena kako ima, a žele joj oteti monopol ili isključiv, ekskluzivan utjecaj na svijet. Američki utjecaj na pojedine zemlje, skupine zemalja ili dijelove globusa nije ništa validniji, potrebniji ili opravdaniji od ruskog, kineskog, eurounijskog, azijskog, afričkog, etc. Ti su utjecajki sami po sebi i nekim vrijednostima što ih sadrže ili na njih vjerodostojno upućuju te se, srećom, ne daju oktroirati nečijom političkom voljom, nametnuti ucjenom sankcijama ili snagom vojne moći. Nasilje glede i u svezi monopola i utjecaja degenerativno. Posljedice su smiješne ili tragične, a ostavljaju trag. Kao, je li, na životnom standardu poreznih obveznika i djece hrvatsko sudjelovanje u NATO/SAD-ovom monopoliziranju tzv. svjetskog mira, demokracije i zapadnih vrijednosti po kroju bojovnika protiv ruskog i kineskog utjecaja u svijetu.

Kakva je korist tom populusu, npr. od hrvatske vojske u Afganistanu, Poljskoj, Litvi, na Kosovu, u Libanonu, etc., gdje pod njemačkim NATO-zapovjedništvom, a ovo pod američkim, brani megakorporativne interese prebogatih kapitalista. Oxframovo pak istraživanje tvrdi da jedan posto najbogatijih raspolaže s više od 80 posto svjetskog bogatstva. U Bijednoj Našoj svaki četvrti žitelj na rubu je ili ispod ruba siromaštva, više od 21.000 djece gladni liježu na počinak, 800.000 penzića životari s manje od 2500 kuna na mjesec, etc. A hrvatska puška na hrvatskom ramenu i hrvatska lisnica u lihvarskom džepu „brane svjetski mir u Afganistanu, Poljskoj, Litvi…“ Budalaština.

Američki utjecaj u Bijednoj Našoj, smiješan i dozlaboga negativan glede i u svezi domaće ekonomije i mentalnog zdravlja vladajućih kastâ, najočitiji je na paradnoj razini od koje nitko živ nema nikakve koristi – baš kao ni od hrvatskog vojnika u Afganistanu – niti će joj itko skinuti kapu zbog maloumnog imitiranja i plagiranja tipa vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona dig’la nogu svega i svačega s one strane Velike bare. Policijske i vojne odore napadno američkog designa, držanja ruke na srcu za izvođenja državne himne kao u dvorištu Bijele kuće, copy-past američkog mentaliteta i kulture življenja, američki engleski od kolijevke pa do groba, etc. U redu je prihvatiti, možebitno unaprijediti pozitivan utjecaj Uncle Sama, ili bilo koga izvana tko je u nečemu bolji i napredniji, ali kad to balkanskom mentalitetu u miš-državi RH stoji kao piletu sise, smiješno je, brate, i primitivno. A kolateralno, s „trulog Zapada“ je uvezeno – kao svojedobno krumpirova zlatica – vršnjačko/obiteljsko nasilje u nikad ovdje viđenim količinama, divljekapitalističko radno i socijalno zakonodavstvo, loše školstvo i zdravstvo, nezdrava hrana i prehrambene navike, izrabljivačko bankarstvo, životna nesigurnost svake vrsti, ovisnosti, nemoral, podržavljena vjerska zatucanost.

pri.scr.youtube

Iako su, načelno, partneri u NATO-u, RH u UN-u isključivo američki glas više, a hrvatski iseljenici važna sastavnica američkog multi-kulti identiteta, SAD nije uložio ozbiljniji novac u gospodarstvo RH niti ima nakanu (već tridesetak godina!?) ukinuti vize hrvatskim putnicima u tu zemlju. Ali si pridržava „pravo“ odlučiti o kupoprodaji borbenih aviona, zahtijevati povećanje vojnog proračuna, opskrbu vojske američkim naoružanjem, pokazati grb ruskim utjecajima u posrnulom Agrokoru i energetskom sektoru (na hrvatsku štetu forsirati LNG terminala na Krku), etc. Po čemu taj utjecaj jest dobar, a nije dobro da Kinezi grade Pelješki most ili da prvi ruski bankar Maksim Poletajev bude direktor Fortenova grupe, novog Agrokora, gdje ruski ulagači imaju deponiranih više od 1,1 milijarde eura? Dok američki strvinarski fond, milošću vlade RH, uredno inkasira debelu kamatu od čak 14 posto na preskup i tržišno neosnovan roll-up kredit, koji Agrokoru uopće nije bio potreban. A Kinezi dali najbolju ponudu za realizaciju strateškog hrvatskog projekta i – zbog zabrinutosti Zapada za, je li, kineski utjecaj – RH je trebao odbiti kineski CRBC i iskeširati pola milijarde kuna više za isti posao (bez aneksa) Austrijancima, odnosno Talijanima u kompi s Turcima? Gadna stvar ti utjecaji kad se moćne politike pograbe za kolač na koji, kao, imaju monopol, a moćnici pritisnu petom one, što se usude imati nešto protiv.

Mȋg hakerima?

„Europska unija objavila je prije tjedan dana plan za ‘uravnoteženje odnosa’ s Kinom, opisujući je kao ‘suparnika’ iako je njezin prvi trgovinski partner“, izvijestila je Hina. „S tim u vezi, odluka Italije da tijekom Xijevog posjeta potpiše sporazum o potpori kineskom projektu novog Puta svile izazvala je zabrinutost njezinih zapadnih saveznika koji upozoravaju da Kina time želi proširiti svoj politički utjecaj. ‘Suradnja s Kinom na tom projektu izbor je čisto ekonomske i trgovinske prirode, posve u skladu s našom pozicijom u Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji’, poručio je talijanski premijer Giuseppe Conte. ‘Peking želi ulagati u talijanske luke u Trstu i Genovi’, rekao je Giuliano Noci, stručnjak za Kinu s Milanskog politehničkog sveučilišta. Naglasio je ipak da luke moraju ostati talijanske, pozivajući talijansku vladu da ne dopusti da se ponovi primjer grčke luke Pirej koju je 2016. kupio kineski div u pomorskom prijevozu Cosco.“

E sad, je li Vladimir Vladimirovič namignuo svojim hakerima da poguraju Twitteraša preko praga Bijele kuće ili nije, o čemu se jalovo još spore američki „supervizori“, manje je važno od činjenice da ta dvojica (ne)prijatelja iz Helsinkija – podjednako se loptajući monopolom na globus: prvi ga želi ovjekovječiti i rivale grubo gura od sebe, a drugi posovjetiti, kupujući saveznike gdje god stigne, uključivo energetski potrebitu Kinu – nimalo ne sliče JFK-u i baćuški Nikiti iz razdoblja tzv. kubanske krize kada je globus zatitrao na samom rubu armagedona. Rečeni je dvojac u zadnjoj stotinki sekunde prisegnuo zdravoj pameti, a ne monopolu te uklonio detonator. Jastrebovi iz Pentagona te su 1962. godine zaprijetili Moskvi razmještanjem raketa u Turskoj, a SSSR odgovorio Washingtonu raketama s Kube. Zloporabom vojno obesmišljenog NATO-a, koji više nema protivnika u nekakvom alter egu Varšavskog pakta, SAD sa saveznicima (uključivo miš-državu RH) opet na ruskim granicama neodgovorno prijeti Moskvi tzv. raketnim kišobranom od Baltika do Crnog mora. Zemljopisno nepismenim „alibijem“ o obrani europskog Zapada od projektila (s nuklearnim glavama?) iz Irana i Sjeverne Koreje, ali i provokativnim izmišljanjem „skorašnje ruske agresije na EU“, lansirne se rampe lociraju u Poljsku, Češku, Rumunjsku… Zašto ne i u Bijednu Našu, ako Trump poželi. Kolinda Grabar-Kitarović i Damir Krstičević neće imati ništa protiv.

Američka projekcija tzv. uspravnice, ideja triju mora (Baltičko, Crno i Jadransko), što ih hrvatska gaf-predsjednica Grabar-Kitarović svojata kao svoj konstrukt, dio je novog hladnoratovskog zaoštravanja. I te gluposti kako Zapad ima „naravno pravo braniti se“ od napada, je li, raketama iz Sjeverne Koreje i Irana, koji doduše nemaju ama baš nikakvog razloga za agresijom i čiji bi projektili morali prelijetati nepregledan ruski teritorij ne bi li dosegnuli London, Pariz, Berlin… Zagreb im nije zanimljiv ni u noćnoj mori. Budući da bivši kagebeovac, koji govori njemački bolje od Angele Merkel, ali i engleski bolje od Donalda Trumpa, nije veslo sisao glede i u svezi projekta America First, monopola na svijet i uloge globalnih velesila za stolom, gdje se miješaju karte novog međunarodnog poretka. Koje se ne mogu valjano promiješati ni bez Kine.

Foto – Brendan SMIALOWSKI / AFP

„Ako SAD želi“, kazao je Putin medijima u povodu Trumpove najave izlaska SAD-a iz najvažnijeg hladnoratovskog sporazuma, o kontroli nuklearnog naoružanja, „Rusija je spremna za krizu u stilu kubanske raketne. Ako SAD nastavi instalirati balističke projektile kratkog i srednjeg dometa u Europi i ugrožavati sigurnost Ruske Federacije rasporedit ćemo hipersonične nuklearne projektile na brodovima i podmornicama u blizini američkih teritorijalnih voda. Ti nosači raketa nisu nepokretni, kreću se i morat će ih pronaći.“ Washington optužuje Moskvu da krši Sporazum o nuklearnim projektilima kratkog i srednjeg dometa (INF), kojim se SAD-u i Rusiji zabranjuje raspoređivati te (zemaljske) projektile. Ne prestane li, prijeti State Department, SAD se za šest mjeseci povlači iz tog sporazuma. U Trumpa ništa novo, reklo bi se. Kao što nije novo ni to da se s Vladimirom Vladimirovičem nije šaliti. Bez obzira koliko je istine u tomu kako SAD još nema u Europi (zemaljske) nuklearne projektile kratkog i srednjeg dometa za napad na Rusiju, odnosno, ako ih razvije odustane li od INF-a, da će supersonici biti znatno brži u razaranju SAD-a od 10-12 minuta koliko bi, je li, američki projektili letjeli do Moskve. Ako bi neki ipak doletio.

„Napetosti nisu razlog da se jača suprotstavljanje velesila do razine kubanske krize 1960-ih godina“, tvrdi Putin. „To nije ono, što mi želimo. Ako to netko želi, O.K., neka izvoli. Izložio sam danas što bi to značilo. Neka računaju vrijeme lêta projektila.“

Tko se mača laća…

Kako je Reuters nedavno izvijestio s washingtonskog skupa Heritage Fundation, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John R. Bolton je najavio da Trumpova administracija ima sasvim novu, učinkovitu strategiju za Afriku, kojom će se „SAD boriti protiv ruskog i kineskog utjecaja na Crnom kontinentu“. I da će svaki dolar američke humanitarne pomoći biti ubuduće strogo u funkciji nacionalnih interesa SAD-a. Kao da dosad nije bio i kao da je oštriji diskurs sebičnosti nešto novo. Ni do sada „humanitarni“ zelembaći nisu putovali iz SAD-a, UN-a i inih tzv. humanitarnih organizacija pod kontrolom Uncle Sama iz puke ljudske potrebe. Samo iz interesa megakorporacija, kojima politički establishment odrađuje posao, utjecaje, ratove i destabilizacije suverenih zemalja po Africi, Aziji, Latinskoj Americi, etc. Nikom u toj branši nije stalo do spašavanja djece od gladi i bolesti, boljeg života, obrane ljudi od stradanja, pljačke prirodnih resursa, etc. Posrijedi je suhi materijalni interes i utjecaj po svaku cijenu radi namirenja pohlepe – raison d’être kapitalizma – koja se hrani tim interesom. Svijet jest otišao na kvasinu, i tu jamačno nema pomoći dok se ne stekne kritična masa svijesti da nitko nema monopol na svijet i ljudsku slobodu. Ma koliko bio moćan i ma kakav agresivac zauzdao ratnog pastuha.

„Naša će vojska uskoro biti moćnija nego ikad u povijesti“, zborio je lani Donald Trump za govornicom UN-a, odbacujući „ideologiju globalizma“ radi „doktrine domoljublja“, što je svijetu dalo misliti o Americi First s tim likom pri gumbu sudnjeg dana. „SAD je snažnija, sigurnija i bogatija zemlja, nego prije dvije godine kada sam stupio na predsjedničku dužnost. Branimo američke vrijednosti i narod, ali se borimo i za cijeli svijet. To je sjajna vijest za sve nacije svijeta. Kad se borimo za vlastiti prosperitet i poštujemo svoje susjede, lakše je osigurati mir.“ Monopol na svijet? Malo sutra. Nekretninski poduzetnik jamačno nije dovoljno derao školske klupe da bi uopće čuo za onu iz davnina: tko se mača laća…

The post Monopol na svijet? Malo sutra appeared first on Tacno.net.

Foto: Goran Mehkek

Marijan Vogrinec

Glavni državni audiovizualni medij koji se prepotentno samonaziva javnim – a to nikad nije bio niti u „domoljubnoj“ demokraciji jest- žustro je načeo početak minula vikenda lakiranjem „prvih rezultata dogovora“ predstavnica inicijative #spasime sapuničarske glumice/scenaristice Jelene Veljače s premijerom Andrejem Plenkovićem u Banskim dvorima i gaf-predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović na Pantovčaku o tomu što je državi činiti nakon prosvjeda više tisuća građana na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu i nekim gradovima protiv dramatično uznapredovalog obiteljskog i vršnjačkog nasilja. Na sva je HRT-ova zvona udarnih termina i formata puštena vijest da je Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku – isključivo zaslugom, je li, premijera Plenkovića i ministrice Nade Murganić, za koju analitičar Žarko Puhovski tvrdi da ni politički niti intelektualno nije dorasla ministarskoj dužnosti – pustilo na tzv. javno e-savjetovanje, dakle javnu raspravu koncept uobičajeno birokratskog naziva Prijedlog protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Resorna je ministrica pobrzala reći da je „vlada premijera Plenkovića iznimno osjetljiva“ i nulto tolerantna na svaku vrst nasilja, osobito obiteljskog i nad žena, te da je „njezino“ ministarstvo pripremilo mjere za prevenciju, suzbijanje i sankcioniranje nasilja i prije masovnih prosvjeda ovih dana na poticaj inicijative #spasime. Mala predizborna manipulacija glede i u svezi toga tko je prvi i tko koga ima slušati, no, kazala bi Murganić – tako vam je to u politici. Lošoj.

Foto: Marko Todorov / CROPIX

Prosvjed bio, pa prošao. Zadovoljni vladajući, jer nije bilo prekomjernog granatiranja Banskih dvora, a zadovoljni i ovi iz inicijative #spasime, jer ih je „ozbiljno shvatio“ prvi operativac Bijedne Naše, počastio ih svojom nazočnošću na zagrebačkom prosvjedu i smjesta ih u najjačem sastavu primio u svom uredu. No, Jelena se Veljača požalila medijima na predsjednicu Grabar-Kitarović, jer da joj je i kao državnici i kao ženi bilo mjesto te lijepe, proljetne subote s premijerom među prosvjedujućim narodom na Trgu kralja Tomislava. Nije došla. Bile su joj preče, kazala je, „već ranije dogovorene privatne obveze“, a Jelenu Veljaču je sa suradnicama primila post festum, dan-dva nakon Plenkovića i podržala inicijativu #spasime kratkim, činovničkim priopćenjem opće namjene. Ipak, ispalo je da su svi zadovoljni jer, „evo, radimo, složno smo svi protiv nasilja, govorimo i pišemo, zgražamo se, pripremamo mjere“, a papagaji s novinarskim mikrofonima već su probili uši i oči medijskim konzumentima jedno te istim pametovanjem, i ne prestaju: „Je li se nasilnika moglo spriječiti prije no što je počinio zlodjelo? Tko je kriv za to što se nije spriječilo tragične posljedice?“

Kasno je sada…

A svi smo krivi, tvrde neki i adresiraju redom socijalne službe, policiju, državnu vlast, loše zakone, susjede, školu, crkvu… Nitko nije kriv, mudruju drugi, jer nema načina prodrijeti u tuđi mozak, nasilnički, teroristički, etc. i pročitati kada će i zašto netko baš jako pošandrcati i počiniti zlo. Ili, po kojem se zakonu ili božjoj pravdi smije nekog baciti u luđačku košulju i šopati medikamentima, odnosno na zatvorski preodgoj dulje vrijeme samo zato što smatra da je batina u raju izrasla, a još ju nije upotrijebio? Ni čuveni specijalisti za pitanja ljudske prirode, okićeni Nobelom, nemaju gotov odgovor na te enigme. Možda samo u SF filmovima i kvaziteorijama tzv. životnih treninga ili škola života, psihološke samopomoći, etc. na kojima u globalnom selu (Marshall McLuhan) digitalnog doba promućurni „propovjednici sudbine“ masno unovčuju tuđu naivnost, neznanje i praznovjerje. Homo mozak – iskorištenih svega četiri-pet posto kapaciteta/mogućnosti – u 2,3 milijuna godina od početka tzv. procesa encefalizacije nije izumio pouzdan mehanizam, koji bi logično potkrijepio odgovor o tomu zašto neki za to polaćeni državni službenik, član obitelji, prijatelj, susjed, slučajni prolaznik ili tko već nije znao/predvidio da će netko iznenada – recimo, kao onaj nesretnik na Pagu – pobacati vlastitu djecu kroz prozor, umlatiti suprugu/a, zaklati roditelje, iz čista mira upucati putnike u autobusu, premlatiti susjeda, silovati dijete na putu iz škole…

Tko je kriv – kasno je sada j…..m se kajati – što živimo u društvu, koje je promjenom državnog uređenja prije tridesetak godina i dodatno traumatiziranom ratom grubo porušilo stare svjetonazorske, moralne i socijalne vrijednosti, a nije izgradilo nove, bolje, perspektivnije, nego prigrlilo sve nakaznosti kapitalističkog sustava tzv. trulog Zapada. Nakalamljene pritom na patrijarhalnu/vjersku tradiciju Balkana, gdje se, kažu i s crkvenog oltara, je li, oduvijek znalo tko je muško a tko žensko, tko u obitelji nosi hlače, gdje je mjesto i što je dužnost žene i gdje je nedodirljiv prostor muškarca. U ona preporodna novohrvatska vremena, dok je satirični tjednik Feral Tribune još bio u stanju plaćati „duševne boli“ Tomislavu Merčepu i takvima, tiskao je intervju osebujne HDZ-ove ministrice školstva iz pasivnog kraja gena kamenih, vjernice od glave do pete, koja se javno dičila mentalitetom nedostojne Eve: „Uvijek ustane kad muškarac uđe u prostoriju“. U toj je niši razumijevanja muško-ženskih odnosa i rodnih uloga sad već poslovično nakaradan odgovor: „Tako vam je to u obitelji…“, kojim je ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne skrbi Nada Murganić komentirala slučaj svog tada još stranačkog kolege Alojza Tomaševića, požeško-slavonskog župana, kojeg je supruga tužila za dugogodišnje fizičko nasilje.

U patrijarhalnom balkanskom društvu, gdje je katolička indoktrinacija od kolijevke pa do groba javna djelatnost s protusekularnom državnom dopusnicom, „vrijedna“ blizu milijarde kuna poreznih obveznika, teško je vjerovati, ako ne i nemoguće, da država s takvim ljudima na vlasti kakvi se refulozno smjenjuju na obama državnim brdima ima volje, znanja i sposobnosti stati na rep obiteljskom, ali i svakom drugom nasilju. Osim papirnato, prijetvornim diskursom populističke naravi radi privida zauzetosti i političkih bodova za dnevnu i izbornu uporabu. Riječ je o stoljetnom mentalitetu pater familiasa i društvu koje nije valjano profiltriralo ni svoju noviju povijest, pa ju krivotvori, kamoli tradiciju na kojoj se taj mentalitet reciklira ili reinkarnira novim pojavama, ali suštinski istih negativnih posljedica. Inicijativa #spasime, koristeći se tehnološkim prednostima digitalnog doba, ukazala je na preozbiljan problem nasilja nad slabijima/nemoćnijima u društvu i na to koliko je šira javnost senzibilizirana – pa su se silom prilika i političari morali solidarizirati, iako je njihova odgovornost druge prirode – međutim, problem se postupno razvodnjava time što je ubačen u birokratski žrvanj činovničke raščlambe sa sasvim izglednim učinkom: tresla se brd,- rodilo se – niš‘.

S nasiljem se ne može, osim deklarativno, učinkovito nositi država, koja prakticira nasilje prema vlastitim građanima. Država, koja ne poštuje vlastite zakone i ustavne proklamacije o socijalnoj pravdi, pravnoj i moralnoj uljuđenosti, sekularnosti, radnim odnosima dostojnim čovjeka, ljudskim pravima i slobodama, etc. zbog čega je oko 400.000 mahom mlađih ljudi u prošlih samo nekoliko godina potražilo životnu sreću u iseljeništvu, odnosno zbog čega je bar tri milijuna žitelja na neki način – državni i javni službenici, penzići, nezaposleni, studenti i školarci, etc. – bačeno u egzistencijalnu ovisno o državi. I ne mogu iole bitno utjecati na svoju sudbinu, što je ključni razlog nezadovoljstva ljudi i takvom državom i samima sobom, pa i jednih drugima, apatije, depresije, a to nije daleko ni od poriva za agresijom prema najbližima u okolini. Na to bolesno stanje zdravlja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene ne djeluju birokratski, populističko-demagoški medikamenti tipa povjerenstava, sjednica, javnih rasprava, pravilnika, zakonskih izmjena, tematskih/stručnih skupova, etc. Bilo je toga na tone, obavljena su nebrojena istraživanja, napisane knjige i medijski članci, pa diplomske disertacije, doktorati i znanstveni radovi, milijuni sprašeni na plaće i honmorare tzv. eksperata i dužnosnika… I ništa, nasilja sve više. Posljedice sve drastičnije. Neki bi stari Latin zavapio: „Quo vadis, Croatia!?“ – te mogao samo sjesti i plakati.

Državni mediji i vladin rep

Nasilja je bilo, ima ga i bit će ga makar Jelena Veljača, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović hodali na trepavicama – može i umjetnim, zašto ne – a ministrica Nada Murganić dnevno po tri protokola šibala na tzv. e-savjetovanje, jer braćo i sestre, ne sestre i braćo, Hrvatska je tradicionalno mala zemlja za veliko nasilje baš svake vrsti: hoćeš nad ženama i djecom, manjinama, ateistima, tzv. radnom snagom, bolesnicima, penzićima…, hoćeš čak genocidnim ratovima i krvoločnim progonima. U trenutku kad državni mediji dižu rep vladi i debelo kompromitiranoj Nadi Murganić, jer su, eto, napisali Prijedlog protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, HDZ je i javnost potresao novi skandal: kćerka HDZ-ovog potpredsjednika Gradskog vijeća Požege Igora Krizmanića, prijatelja župana Tomaševića, teško je optužila oca kao također dugogodišnjeg obiteljskog nasilnika, pa je za vikenda ekspresno najuren iz stranke. Baš kao i Alojz Tomašević. Jer, i HDZ ima „nultu toleranciju na nasilje“!?

Vidi se to, sic transit, ne samo po Prijedlogu protokola na tzv. e-savjetovanju već i po tomu da – iako je ratificirana u ozračju teških svjetonazorskih i unutarhadezeovskih borbâ – još nije počela praktična primjena Istanbulske konvencije. Ni u jednom slovu, pa se dade pomisliti kako je premijer Andrej Plenković inzistirao na ratifikaciji s figom u džepu i da se prikaže europejski zauzetim među naprednijim pučanima u EU. Da nije tako, vlada bi također na sva HRT-ova zvona – kao što sada čini s dlaku boljim rejtinškim koeficijentom agencije Standard & Poor’s Bijednoj Našoj – obznanila kako je odobrila sedamdesetak milijuna kuna za operativu borbe protiv nasilja nad ženama te u obiteljima. Umjesto toga, eto e-papirologije nafutrane demagogijom, koja nikomu ni u džep niti iz džepa. Gotovo pola županija u RH nema skloništa za zlostavljane u obiteljima, tzv. sigurne kuće, SOS telefoni imaju uredovno vrijeme, a policijski i oni socijalnih službi najčešće su – neučinkoviti. Potvrđuje to dnevna praksa. I što sada?

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Ministrica Murganić, pak, pojašnjava „veliki uspjeh“ predloženog Protokola koji, jasno je kao dan neće ništa promijeniti nabolje dok se nasilje u obitelji zakonski tretira kao prekršaj, a ne teže/teško kazneno djelo: „Njegova je svrha i cilj da budemo efikasniji u sprječavanju ovakvog negativnog fenomena. Odnosi se na obaveze državnim tijelima – zdravstvu, znanosti i obrazovanju, socijalnoj skrbi, pravosuđu i policiji. Uvedene su i obaveze o postupanju i novim službama koje su u međuvremenu osnovane. To je služba za pomoć žrtvama i svjedocima u postupcima u slučaju nasilja u obitelji, kao i probacijska služba“. Osim dodatno zaposlenih činovnika, čije bruto plaće padaju na teret već preopterećenih poreznih obveznika, a novi birokrati neće učiniti birokratski sustav manje birokratskim, produktivnim i učinkovitim, sve ine „obaveze“ već su sadržane u moru dosadašnjih paragrafa. Pa ništa, nasilja sve više, sa sve težim posljedicama.

Rano prepoznavanje nasilnika nije funkcioniralo, jer se ne može ući u tuđu glavu i „prepoznati“ što će taj mozak, ako će i kada učiniti. To neće funkcionirati ni ubuduće. Ostaje na vrbi sviralom deklarativ o tzv. ranom prepoznavanju rizika te na osnovi „prepoznavanja“ žurnoj „intervenciji istodobnim resornim aktivnostima“, odnosno inzistiranje na „redovnom sastajanju županijskih timova“. No, Murganić u tom smislu frazira dalje: „Ono što je izuzetno važno je senzibilizacija cijele javnosti, svih segmenata društva, o netoleranciji prema svim oblicima nasilja. Važan je proaktivni pristup, da se ne čeka da se dogodi nasilje, već da se reagira kod bilo kakve sumnje na nasilje, odnosno kad imamo saznanja da postoji nasilje. Kroz različite edukativne i informativne sadržaje, mediji imaju mogućnost osvješćivati i educirati javnost. U suradnji s medijima jako je važan i način kako se o nasilju izvještava s pozicije žrtve, da se dodatno ne traumatizira i da se djeca ponovo ne izlažu teškim pritiscima, odnosno dodatnim traumama“. Nema šanse, jer socijalni i policijsko-sudbeni sustavi ni dosad nisu bili učinkoviti u tom smislu, mediji također, a svi su imali mogućnost djelovati i na način kako sada Murganić preporučuje – dapače, obvezuje državu – u e-prijedlogu Protokola. Zašto nisu dosad bili učinkoviti, a ubuduće hoće? Enigma.

„Ljubav“ izrasla u nasilje

Bijedna Naša, kojoj je svakovrsno nasilje u mentalitetu i tradiciji stanovnika ovih prostora, jedna od temeljnih vjerskih vrijednosti naslonjenih na floskulu o „griješnoj Evi“ koja vara i Boga i muškog partnera Adama, raspolaže skromnim potencijalom od 19 skloništa sa svojim SOS telefonima i savjetovalištima za žrtve nasilja. Dakako da to nije dovoljno i da mreža nije racionalna, ali… Tragičnije od svega, pa i nemuštog Prijedloga protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji jest činjenica da država i Crkva svojim licemjerjem i moralno promiskuitetnom praksom – govore jedno, misle drugo, a čine treće – zapravo odgajaju nove naraštaje za nasilnike. I prema slabijem spolu i prema drugima/drukčijima, bez obzira na rod. Doktrina braćo i sestre – nikako sestre i braćo – odnosno pater familiasa, koji je gusle i ognjište zamijenio političkom iskaznicom, ludom jurilicom i pametnim telefonom opaki je rasadnik nasilnika već od pelena da bi već u starijoj vrtićkoj grupi i pučkoj školi stjecali prva iskustva pod javnim reflektorima. Pojavnim oblicima vršnjačkog nasilja. I nasilnički iskusni odlazili pred oltar prisegnuti Onom na bračnu obvezu – u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti…

Da bi za tri do sedam godina, kad bivše „ljubavi“ iz jaslica i vrtića, s dječjih igrališta također izrode „ljubavi“, a životni žrvanj počne mljeti dnevnim brigama i teškoćama, naglavačke trčali – razvesti se. Raspada se svaki treći brak u RH, i to nije slučajno, kao što obiteljsko nasilje nije slučajno okidač u najvećem broju slučajeva. Prema istraživanjima, a ima ih ohoho vjerodostojnih, čak 47 posto mladih drži da „dečko smije udariti curu, ako ona želi prekinuti s njim, a trećina ih poznaje parove u nasilnoj vezi“. Također, 49 posto mladeži smatra da „djevojka ima pravo udariti dečka, ako ju ne sluša“. Otkud tako nakaradna stajališta? Iz obitelji, a statistički ih je 86,28 posto vjerničkih, katoličkih? Iz Crkve, jer statističkih oko 97 posto mladih katolika pohađa školski vjeronauk i nazoči sakramentima u svojim mjesnim bogomoljama? Iz škole, a sve su odreda „domoljubno“ ustrojene i nulto tolerantne na vršnjačko i svako drugo nasilje? Iz društva, što ga je izopačio divljezapadni kapitalizam i dehumanizirao? Iz medija? Iz svega toga zajedno? Ni sam vrag ne zna. Tek, stanje nije dobro, a uzme li se pod povećalo tko ga se i kako uhvatio mijenjati – neće biti bolje ni ubuduće.

Ruku u vatru, već za koji dan mediji će objaviti nove senzacionalne vijesti kako je XY premlatio ženu kao vola u kupusu, ovaj to nije mogao priznati kad je „sama pala niz stubište“, a sud, ha sud kao sud. Kažu, „uvijek je na nasilnikovoj strani“, pa… „Da ga žena nije izazivala, ne bi dobila to, što je dobila“, reći će prvi susjedi jedni drugima i praviti se kako ništa nisu ni čuli niti vidjeli. Tresla se brda, rodilo se – niš’.

The post Tresla s brda, rodilo se – niš’ appeared first on Tacno.net.

Foto. The Atlantic

Ako se ne resetira povijest Domovinskog rata, ali i povijest Drugog svjetskog rata na ovim prostorima ne vrati znanosti i činjenicama – a neće dok je ovih što im je Rat bio brat, ili im je to postao nakon preokretne 1990., pa drže svaku vlast za testise i imaju računa/obraza prijetnjama urbi et orbi pametovati tko (ni)je pravi Hrvat i kako se mora voljeti Hrvatsku, Hrvate i sve hrvatsko, Bijedna Naša nikad neće postati civilizirana, demokratska i uljuđena Lijepa Naša. Niti će hrvatski redarstvenici Goran Alavanja i Josip Jović imati zasluženog mira pod zemljom, bez da im ljudi nahvao (dum Marin) prebrojavaju etničke gene, važu domovinske zasluge i iz toga prave državni problem. Pače „domoljubni“ spektakl, koji je kvarna poruka i sadašnjim i budućim naraštajima. Jedino je relevantno da su se i Goran Alavanja i Josip Jović časno stavili na stranu ugrožene domovine, poginuli na pravoj strani i jednako zaslužili da ih komemoriraju ovi što bogovski žive na njihovoj žrtvi

Marijan Vogrinec

Pod moćnim salvama političke patetike – na vlas jednake onoj o herojskom dobu domaće kvislinge, ranjavanja i smrti za narod i slobodu – i ovog se 31. ožujka državni vrh s braniteljskom svitom, rodbinom i inima okupio u šumi na Plitvicama odati počast „prvom poginulom hrvatskom redarstveniku“ Josipu Joviću iz Aržana u Dalmatinskoj zagori, koji je na tzv. krvavi Uskrs, 31. ožujka 1991. smrtno pogođen na tomu mjestu u oružanom obračunu hrvatske policije s velikosrpskim pobunjenicima. Službeni RH uzima mladog redarstvenika Josipa Jovića prvom žrtvom velikosrpske tzv. balvan-revolucije, pobune protiv hrvatske državne samostalnosti i suverenosti, početkom Domovindkog rata (1991.-1995.) i policiju klicom/jezgrom formiranja oružane sile RH. Koja će sila VRA Bljeskom i Olujom slomiti tzv SAO Krajinu, pobjedonosno okončati velikosrpsku okupaciju trećine Hrvatske i osigurati bitne uvjete za mirnu reintegraciju 15. siječnja 1998. hrvatskog Podunavlja (istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem) u ustavno-pravni poredak RH. I što tu činjenično-povijesno ili ljudski nije u redu?

Na stranu manje-više hinjena politička egzaltacija ovih što po službenoj dužnosti i da bi makar naoko opravdali iznimno visoke državne apanaže po više izvora za (ne)rad glede i u svezi „preuzete odgovornosti za narod i državu“, činjenično-povijesno i čisto ljudski nije u redu – 29 godina nakon prvih balvana i hrpa kamenja na prometnicama prema Jadranu već od kasnog ljeta 1990. godine, tajnog naoružavanja dijela srpskog stanovništva, prvih skupina SDS-ovih „lovaca“ koji su presretali turiste, referenduma („Ovo je Srbija“) o odcjepljenju hrvatskih krajeva s većinskim srpskim stanovništvom, medijsko-političke harange iz Beograda, rasta ratne psihoze, etc. – zanemariti to da je prva hrvatska žrtva velikosrpske pobune bio upravo hrvatski redarstvenik srpske nacionalnosti Goran Alavanja (27) iz Donjeg Karina, pripadnik PU zadarske. Teroristi su ga usmrtili u 1,40 sati u olujnoj noći s 22. na 23. studenoga 1990. na službenoj dužnosti, u odori hrvatskog redarstvenika, na raskrižju cesta Obrovac-Zadar-Žegar-Knin, u parkiranom policijskom automobilu u kojem su bili na zadaći kontrole prometa i kretanja osoba još dvojica djelatnika MUP-a iz PU zadarske: inspektor Stevan Bukarica i policajac Jovo Graovac. Bukarica je ranjen, a Graovac ostao neozijeđen.

„Domoljublje“ šovinističih gena

Pobunjenici su ih izvukli iz vozila, oteli im oružje i udaljli se policijskim automobilom u smjeru Žegara. Alavanja je prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu, redarstvenik kao i Josip Jović (21), također ubijen rafalom (pogođen sa sedam metaka), a ubijen je u obrani hrvatske države od velikosrpskih pobunjenika čak 128 dana prije Josipa Jovića. Goran Alavanja je postao žrtvom velikosrpske pobune više od tri mjeseca prije tzv. krvavog Uskrsa na Plitvičkim jezerima. Kamo su naredbodavci iz Zagreba poslali interventne policijske postrojbe kao na izlet, kao da se nije moglo znati da će upasti u zasjedu, jer je teren dušu dao za sačekušu. Već je prvi autobus – vozio ga je kasnije „legendarni“ HDZ-ov general HV-a i HVO-a Ljubo Ćesić-Rojs, ratnik s dva ratna puta u istom ratu i dvije vojne mirovine (RH i BiH) za isti rat – pa je samo puka sreća spasila oboružane putnike da ih izravan tromblonski pogodak kolektivno ne otpremi na onaj svijet. No, to će biti tema za iste vojne stožere, stratege i taktičare s visokim čvarcima i niskom epoleta, koji su na isti ne-pametan način poslali 2. svibnja 1991. policijski podmladak – brisanim prostorom kroz tek isklijalo žito do gležnja – da ih masakriraju iz zasjede velikosrpski pobunjenici, utvrđeni u Borovom Selu nedaleko od Vukovara i naoružani do zuba. Ili one, što su naredili (najvažniji su već pokojni) ili bi imali što suvislo kazati o tzv. operaciji Una 1995. (do danas neobjašnjen vojni debakl HV-a 18. I 19. rujna službeno je odnio živote 49 hrvatskih vojnika; neslužbeno gotovo stotinu). A ima toga još ohoho, ali nije popularno spominjati, jer…

foto Portal Oko

Nije popularnno spominjati ni činjenicu da je između 10.000 i 20.000 hrvatskih Srba svih vojnički podobnih dobi branilo zajedničku domovinu Hrvatsku od velikosrpske agresije. Nisu se podali ni Slobodanu Miloševiću niti psihijatru Jovanu Raškoviću, ni milicajcu Milanu Martiću, ni zubaru Milanu Babiću, ni skladištaru Goranu Hadžiću, koji je zarobljen na Plitvicama i na mig Franje Tuđmana i prvog ministra policije Josipa Boljkovca kasnije pušten na slobodu, kao i nekolicina drugih čelnika pobune. Mislili su svojom glavom, kao što je mislio nesretni Goran Alavanja kad je odjenuo odoru hrvatskog redarstvenika sa šahovnicom – ne kokardaša s četiri ocila – i nekom sasvim normalnom, ljudskom hrabrošću stavio svoj život na raspolaganje hrvatskoj državi u nastajanju. Kao i tisuće njegovih sunarodnjaka, koji su ginuli u policijskim i vojnim postrojbama RH rame uz rame s Hrvatima, ranjavani, zarobljavani, nestajali u ratnom vihoru, trpjeli obiteljske tragedije, materijalne štete… U ratu i kasnije, na osobit način i danas, hrvatskim je Srbima osvetnički navaljen krimen tzv. kolektivne krivnje, teret građana drugog/trećeg reda koji su isključivo „odgovorni za rat“, već su 1990-ih prvi bili „tehnološki višak“ na radnim mjestima, nepoželjni u svojim domovima, zakidani u temeljnim ljudskim i građanskim pravima, etc.

Prve žrtve u Vukovaru uoči strahota, što će uskoro uslijediti pravim pogromom bili su lokalni Srbi, neki su nestajali preko noći, leševi plivali Dunavom, imovina im je noću letjela u zrak, a prvi visokopozicionirani tamo HDZ-ov gospodar života i smrti zbog kojeg je gradonačelnik Marin Vidić-Bili bio prisiljen tražiti intervenciju samog Franje Tuđmana bio je kontroverzni – Tomislav Merčep. Kasnije odgovoran/umiješan u seriju ratnih zločina od Zagreba (ubojstvo obitelji mesara Mihajla Zeca, uhićenja viđenijih Srba, torture u kontejneru i Paviljonu 22 na Zagrebačkom velesajmu, odvođenja i nestanci, etc.) i Gospića do konc-logora u Pakračkoj Poljani i Marinom Selu za srpske civile, silom odvedene iz njihovih domova ili s radnih mjesta na pakračkom i kutinskom području i dovedene iz Zagreba. Merčep je osuđeni ratni zločinac, a kaznu služi u komfornim uvjetima kaznionice poluotvorenog tipa Lipovica-Kutina. Država mu plaća rehabilitacijsko ladanje u Krapinskim Toplicama, mediji prosvjeduju, a ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković lakonski tvrdi kako je „sve po zakonu“. Doduše, iz džepa poreznih obveznika, ali i taj džep je – „po zakonu“. Tko ne vjeruje, neka pita i državnog blagajnika Zdravka Marića, lika od Plenkovićeva posebnog povjerenja, pa…

Vrag će znati što Milorad Pupovac radi uza skute i bivših tzv. lijevih, SDP-ovih vlasti i sada tzv. desno-kršćanske, HDZ-ove Andreja Plenkovića, tek, bivša većinski srpska sela po zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, etc. nemaju pitke vode, struje, barem pristojne ceste, prodavaonice osnovnih živežnih namirnica, pošte, liječnika obiteljske medicine, elementarne socijalne skrbi, etc. Prije Domovinskog rata su imali, a bio je, je li, gusti „komunistički mrak“. Otkad već četvrt stoljeća sija „žarko sunce slobode i demokracije“ – dio hrvatskih građana, pretežno starčadi srpske nacionalnosti, životari kao u predindustrijsko doba. Dio hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti – sramota i nepravda do neba – ne ostvaruje ni minimum od raskošne lepeze veteranskih i prava članova tih obitelji. Jedna domaća televizija s nacionalnom koncesijom prikazala je nedavno reportažu iz okolice Donjeg Lapca o bijednom, neljudskom životu oca i sina, hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti, vlasnicima Spomenice Domovinskog rata, što baca još crnju sjenu na kojekakve stožeraše, šatoraše i ine što su unovčili „domoljublje“ da ti pamet stane. I nije im dosta. I otvoreno im smetaju Srbi, iako ih najveći dio nije sudjelovao u pobuni protiv vlastite domovine Hrvatske.

A Milorad Pupovac komotno participira u vlasti: s tri manjinska srpska glasa bilda HDZ-ovu saborsku većinu. Zbog vladinog „toleriranja ustašizacije RH, pak,“ ne želi s premijerom i ministrima službeno obilježiti obljetnicu proboj uznika iz ustaškog konc-logora u Jasenovcu. Sic transit. I službeno i neslužbeno, samo je u tom konc-logoru – među četrdesetak takvih klaonica za ustaškog genocida 1941.-1945. u tzv. NDH – stradalo barem četiri puta više Srba, nego Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata i inih zajedno. Povijesno pamćenje na ustaške zločine i mržnju (Pavelićev ideološki janjičar Mile Budak o Srbima u tzv. NDH: trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti), ali i proustaški, izazivački derneci tzv. hrvatskih nacionalista iz dijaspore, HDZ-a, HSP-a, HOS-a, razvaljivanje antinacifašističke baštine, etničko čišćenje društvenog života, kulture i umjetnosti, sporta, protusrbovanje svake vrsti, etc., opća euforija u počast „hrvatskoj državnoj nezavisnosti“ uvelike su bili detonator ratne osvete i najgoreg zla.

Sprovod Josipu Jovića – foto Dalmacija danas

Zapadnobalkanska zatucanost, što su je stoljećima pomno njegovali strani gospodari na ovim povijesno rovitim prostorima i endehazijski izum o Srbima kao „remetilačkom čimbeniku u hrvatskom tkivu“ dali su „razloga“ dijelu hrvatskih Srba posumnjati u krajnje nakane režima Franje Tuđmana te ih motivirali na pobunu. Uvjerene da će i te 1991. godine bivša JNA odigrati istu kartu kao 1971. u tzv. Hrvatskom proljeću, pa… Unatoč gadnom i zloslutnom ozračju u hrvatsko-srpskim odnosima pri raspadu bivše SFR Jugoslavije – koji se među šovinističkim mainstreamima obaju etničkih skupina i preprodavačima „domoljublja/patriotizma“ nisu promijenili, nego i dalje opterećuju odnose – Goran Alavanja nije dvojio o tomu je li mu mjesto uz Tuđmana ili Miloševića niti o domovinskim vrijednostima, koje službeni RH kuje u zvijezde i priznaje Josipu Joviću, a tako sramotno/nepošteno prešućuje prvom palom u velikosrpskoj pobuni hrvatskom redarstveniku Goranu Alavanji. Samo zato, jer je Srbin prva hrvatska žrtva velikosrpske agresije na RH? A ne Hrvat? To bi baš trebao biti najčvršći zalog bolje međuetničke budućnosti, povjerenja i zajedništva za dobrobit iste nm domovine.

Amnezija ili zloća na Plitvicama

A Hrvatska jest jednako domovina i Hrvata, i Srba i svih ostalih njezinih žitelja. U njoj nitko nije gost, štono reče u Slatini 2015. godine protušovinistički neprocijepljena b-h Hrvatica, doseljena iz Kanade eda bi skromnom naobrazbom „tumačila“ u RH što (ni)su Hrvatska, Hrvati i hrvatstvo. Sic transit. Nitko normalan niti ne pomišlja na to da je žrtva Josipa Jovića manja, manje važna, manje domoljubna ili što već manje od žrtve Gorana Alavanje, ako se poštuje istina i javno kaže da je Goran a ne Josip prva žrtva velikosrpske pobune u Hrvatskoj. Tu su istinu izravno potvrdili netom po pogibiji Gorana Alavanje najviši hrvatski državnici. Sućut obitelji Gorana Alavanje izrazili su osobno prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik Sabora Žarko Domljan i ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Tada visokopozicionirani hadezeovac iz Benkovca Drago Krpina, organizator Tuđmanovih mitinga po tom kraju – i onog kad je 18. ožujka 1990. u Benkovcu „napadnut“ na HDZ-ovom skupu (plinskim) pištoljem, iz kojeg „atentator“ nije ni zapucao – odmah je komentirao: „Terorističko zrno ne bira ni Jovana niti Ivana“. MUP je već ujutro 23. studenoga 1990. razglasio pogibiju Gorana Alavanje, hrvatskog redarstvenika srpske nacionalnosti, a istog dana ministar Josip Boljkovac javno reagira za saborskom govornicom:

„Ovi ljudi (Alavanja i dvojica mupovaca u napadnutom policijskom automobilu, op. a.) nove su žrtve hajdučije i razbojstva, i stradali su obavljajući svoju dužnost. Ovaj incident još je jedna potvrda da su oni koji su pravili program razbojstva, kao i uvijek kad je hrvatski narod bio pred povijesnim odlukama, odlučili da mu stanu na put. Sada su u tom programu žrtve Srbi, i to oni koji se ne žele pridružiti hajdučiji i koji ne žele autonomnu pokrajinu Srbiju. No, nećemo pasti u zamku kreatora ovog terora“. Krpina je kasnije više puta isticao Alavanjinu žrtvu, a 2008. godine je u Večernjem listu, u povodu 18. obljetnice pogibije, gotovo citirao Boljkovca: „Tada je ubijen hrvatski građanin srpske nacionalnosti koji poput mnogih drugih nije pristao slijediti Miloševićevu politiku“. Što je pogrešno ili zazorno u tomu da hrvatska država prizna tu činjenicu o Domovinskom ratu i ponosi se njome, jer je dio časne prošlosti? Da ju, ako ništa drugo, državna, vojno-policijska, braniteljska, klerička, etc. svita iz skupih, službenih limuzina makar spomene na plitvičkoj komemoraciji.

Po čemu je policijska odora Josipa Jovića časnija i vrjednija od policijske odore Gorana Alavanje, odnosno život hrvatskog redarstvenika hrvatske nacionalnosti od života hrvatskog redarstvenika srpske nacionalnosti? Ni po čemu. Uistinu ni po čemu. Čak ni kriterijem one floskule proustaških gena zločestih – „žrtva je žrtva“, je li – kojom povijesni krivotvoritelji već gotovo 30 godina u RH i od 1945. u pobjegličkoj emigraciji zauzeto izjednačuju zaklanog u Jasenovcu rukom fra Tomislava Filipovića nadimkom Majstorović i zatučenog crnog bobanovca, kojem je na Kočevskom rogu, etc. došao glave egzekutorski ešalon Sime Dubajića. Nije sve kako se čini ni sve kako se govori, misli i postupa, pa se i povijesna istina, pravda i političko poštenje modeliraju kako se sprdne kojoj garnituri trenutno moćnih, čim pomisle da im to nečemu koristi. A narodu se mažu oči, prodaje rog za svijeću, muda pod bubrege i tako to, i kako već.

komemoraciji za 28. obljetnicu akcije “Plitvice” – foto Kristina Štedul Fabac/pixsell

Pa i tzv. političke elite, kao i ove i valjda će sljedećih godina, dolaze na Plitvice i ne sjećaju se Gorana Alavanje. Vrlo je vjerojatno da Andrej Plenković i osobito Kolinda Grabar-Kitarović za njega i njegovu žrtvu nisu ni čuli. Tko bi ih i zašto upozorio na to kad je državna norma obući crninu, navući tešku masku tuge i žalosti preko lica, dati si patetici krila veličine bar onog styling-kiča za pjesmu Eurovizije u Izraelu i odraditi rutinu počasti poginulom na tzv. krvavi Uskrs Josipu Joviću, eto – prvom poginulom hrvatskom redarstveniku u velikosrpskoj pobuni protiv državnog osamostaljenja RH. Josip je Hrvat, a Goran je Srbin. I to je to. Neki bi se latinist možda sjetio vječne – o tempora, o mores – o vremenima i običajima. Jer, da malo rošadiramo neprolaznog Miroslava, kako bi bilo da nikak ne bi bilo kad je biti kako mora biti. A mora biti Josip, ne Goran. Kako bi se vidjelo među ovima što već gotovo tri desetljeća iz svega glasa bildaju vlastito „domoljublje“ do prsnuća i ratne si „zasluge“ do herojstva na entu, jer je bogovski uživati žetvu na tuđoj žrtvi – nema veze je li hrvatska, srpska ili koja već – da se javno/otvoreno dostojno prizna povijesna istina. Mitologija Domovinskog rata ne bi izgubila ni jote na oktroiranoj poruci da je u njoj ta puzla kako je Srbin Goran Alavanja prva hrvatska žrtva u obrani domovine od velikosrpske agresije.

„Toga dana oko osam sati navečer samo mi je uz psovku rekao: ‘Majko, šalju me tamo gdje nikad nisam bio’“, kazat će Goranova majka Milija Alavanja Večernjakovim reporterima o 18. obljetnici pogibije svog sina.“Ionako su njega uvijek slali tamo, gdje nitko nije htio, i to nakon što bi već odradio smjenu. Drugi su se uvijek čuvali. Kasnije u noći došlo je puno policije i puno svijeta u našu kuću dati sućut. Ja sam se htjela ubiti, al’ sam njega sanjala kako mi govori: ‘Nemoj, majko, tko će bratu spremiti jesti’. I još mi je u snu rekao da bi najviše volio biti pokopan u uniformi.“ Saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovaci je također u raznim prigodama javno govorio o Goranu Alavanji kao „prvom hrvatskom policajcu poginulom u Domovinskom ratu. Ali, na žalost, oni koji kreiraju heroje i žrtve u Hrvatskoj tu činjenicu ne žele vidjeti. Službeno, Josip Jović je prvi branitelj poginuo u ratu. I tako bi trebalo ostati. Ali i Alavanje se treba sjetiti kao i ‘krvavog Uskrsa’. To ne bi povrijedilo ničije osjećaje. To ne bi uzrokovalo probleme“. Goran Alavanja je u Registru hrvatskih branitelja upisan kao poginuli pripadnik MUP-a RH, a njegovi su roditelji ostvarili zakonska prava po toj osnovi. Vukovarska braniteljska legenda i uznik srbijanskih konc-logora Predrag Matić-Fred, ministar branitelja u SDP-ovoj koalicijskoj vladi Zorana Milanovića drži se logike: „Ako je Alavanja u Registru, onda je on prvi branitelj poginuo u Domovinskom ratu; ako je u Registru, očito je netko smatrao da je zaslužio taj status“. Službeni pak dokumenti – ma koliko neki oponirali, a ima ih među povijesnim revizorima, potvrđuju da jest. Manje je važno tko je poginuo prvi – objektivno, nije imao sreće, našao ga je metak – od toga da je poginuo na pravoj strani. To se u narodnom pamćenju cijeni dok je svijeta i vijeka, to je povijesna istina, a ne programirana režimska slika o žrtvi radi političko-ideoloških probitaka.

„Slučaj Gabrijele Žalac“, reći će novinarka Sanja Mikleušević-Pavić neki dan u HTV-ovom „Labirintu“, „koji je pod svjetla reflektora za sobom povukao ministričinu obitelj, najbliže prijatelje i kolege – zorno pokazuje na koji način funkcionira hrvatska politika u kojoj je odgovornost svedena na minimum. Sve do trenutka kada za moćnije postane pretežak teret, budućnost je sigurna.“ Vraga je sigurna, jer je problem znatno ozbiljniji od sudbine neke ministrice i njezine enormno obogaćene obitelji u sjeni HDZ iskaznice, koja je samo drugo ime za buljuk obitelji RH „zvučnih“ prezimena i „pravih“ krvnih zrnaca u čijoj „domoljubnoj“ praksi mora biti stožernom hrvatska žrtva, hrvatski branitelji i Domovinski rat u svojoj herojskoj iluminaciji. Nema veze, je li, što istina nije uvijek na toj špranci, jer – to gore po istinu. I činjenice.

„S puno poštovanja prema onima koji su dali sve za Hrvatsku činimo sve kako bismo u društvu preokrenuli trendove koji žele pesimizam, defetizam, malodušje, kako bismo se okrenuli vrijednostima rada, optimizma, prosperiteta i razvoja“, odjekivalo je Plenkovićevo „domoljublje“ među plitvičkim bukvama, dubinski žigosano birokratskim frazerstvom državnika kojem upravljanje državom ne ide od ruke i pameti. Jer, činimo sve znači – ne činimo ništa, činimo nedovoljno ili činimo pogrešno, a trendovi pak kao takvi niti što žele niti mogu željeti, pa… Pesimizam, defetizam, malodušje, etc. izravni su produkti lošeg zdravlja države za što je odgovorna vlast, ne narod, a odgovorna je ne samo Goranu Alavanji, Josipu Joviću i vojsci mrtvih i ranjenih im suboraca nego i svim budućim naraštajima na hrvatskom tlu. Vraga je budućnost sigurna s takvima koji – što reče Pupovac – „kreiraju heroje i žrtve u Hrvatskoj“. Od konc-Jasenovca i Bleiburga do Domovinskog rata, koji se javno ne smije nazivati – građanskim.

Čak ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije sigurna u tu budućnost, koju inače nekritički lakira od same inauguracije, pa će na istoj „domoljubnoj“ krijesti provale Plenkovićeve frazeologije tipa o mtrvima i braniteljima sve najbolje kovati u zvijezde beskonkurentnu „mudrost“ Franje Tuđmana. “Koji je“, kaže, „morao donositi teške odluke (poslati u zasjedu na Plitvice ratu još nevične mlade policajce, op. a.), ali imao je viziju, odlučnot i mudrost za veliku povijesnu viziju stvaranja neovisne Hrvatske. Današnji naraštaj ima zadaću graditi Hrvatsku kao zemlju života i blagostanja. To je i zadaća sviju nas – graditi državu u kojoj će biti više brojnih obitelji, više zaposlenih i uspješnih poduzetnika, u kojoj će se pošteno vrednovati rad, u kojoj će biti više dijaloga, solidarnosti i optimizma, društvo više zadovoljnih ljudi.“ Zastrašujuće je čega sve nema u Bijednoj Našoj, a prošlo je četvrt stoljeća od okončanja Domovinskog rata, čega bi trebalo i tko to ima namrijeti eda bi populus živio u ozračju „dijaloga, solidarnosti i optimizma, društvu više zadovoljnih ljudi“.

Kilava budućnost kvarne države

Mediji su upravo objavili vijest kako nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ i već šesti mandat suđeni gazda Zagreba Milan Bandić likuje zato što su „njegove“ preskupe nadzorne kamere snimile, a policija uhitila „počinitelja koji je noćas išarao grafitima spomenik Franje Tuđmana“ te će „snositi svoj dio odgovornosti za uništavanje gradske imovine“. Jer, neprepoznatljivi Tuđman državnog kipara Kuzme Kovačića na pragu Ulice Hrvatske bratske zajednice vis a vis KD Vatroslava Lisinskog gradska je imovina, debelo (pre)plaćena novcem zagrebačkih – prireznika, pa… A ta je gradska imovina odnedavno pod danonoćnim videonadzorom budući da je kip „omiljenog“ prvog hrvatskog predsjednika postao Zagrepčanima omiljena meta za izrugivanje, ali i praktičnije sportove tipa gađanja jajima, ispisivanja uvrjedljivih grafita, etc. Toliko o plitvičkom pametovanju prve hrvatske predsjednice podno spomenika Josipu Joviću.

foto Kristina Štedul Fabac/pixsell

Mediji su javili da Bandić „ne zna postoje li mogućnosti za dodatnu zaštitu spomenika ‘Franjo Tuđman prvi hrvatski predsjednik’ od budućih vandalskih ispada“ te podsjetili da je već lani 10. prosinca na svečanosti njegova otkrivanja, u nazočnosti državnog vrha, izbio skandal: hrvatski branitelj i aktivist Zoran Erceg vikao je za Tuđmana da je ratni zločinac i da je upropastio Hrvatsku. Zagrebački je Prekršajni sud brzinski opalio Ercegu 15 dana zatvora zbog „narušavanja javnog reda i mira“, što su pravni eksperti ocijenili protuustavnim, jer je „sloboda govora sloboda kritiziranja vlasti, a ne sloboda divljenja mudrim vođama“. Hrvatska država ne smije počivati na laži i krivotvorinama o sebi samoj, svojim povijesnim korijenima, velikanima i veleizdajnicima, pobjedama i porazima, moralnim vrijednostima, građanskim idealima, položaju među susjedima te u široj međunarodnoj zajednici, etc., jer tada nema budućnost. Neće je imati, ako se radikalno ne odmakne od kardinalnih povijesnih zastranjivanja tipa ustaškog pokreta, tzv. NDH, šovinizma i ksenofobije, nesnošljivosti prema drugima i drukčijima, od svojih „junaka“ pakračkih poljana, gospićko-medačkih olovnih noći, grubora, varivoda, kerestinaca, velesajamskih kontejnera i paviljona, etc.

The post Povijesna krivotvorina s najvišim državnim počastima appeared first on Tacno.net.

Foto AFP

Bez obzira na to kakav će biti ishod europarlamentarnih izbora 26. svibnja u RH, tko će u Uniju na pet godina boli glava činovničke apanaže, nitko tamo neće paliti ama baš nikakva – hrvatska svjetla. To je floskula nedarovitih animatora biračke naivnosti. Kao ona da rigidnoj konzervativki Ruži Tomašić treba produžiti mandat (stečen na HDZ-ovoj listi 2014. godine) za još pet godina, jer u prvom nije „završila posao u korist hrvatskih ribara“. Sic transit. Ruža i ribari!? Mo’š mislit’. Kao i buljuk nacionalno i strukovno „najboljih među nama“, koji bi i debelog mesa dali za birački glas koji im jamči putnu kartu za Strasbourg/Bruxelles. Kaže vrijedni Erich Maria Remarque: Na zapadu ništa novo. Ni u Bijednoj Našoj i Uniji nakon hrvatskog 25. svibnja 2019.

Marijan Vogrinec

Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović neki je dan aktivirala zeleno svjetlo za početak predizborne kampanje za 11/12 (ovisno o ishodu Brexita) hrvatskih novih ili starih eurozastupnika u novom mandatu, što je ujedno bio znak za intenziviranje beskrupuloznog političkog i politikantskog vađenja crijeva jednih drugima među konkurentskim stranačkim opcijama. Osim HDZ-a i SDP-a, koji ukupno imaju šanse za osvojiti barem dvije trećine hrvatske europarlamentarne kvote, kao i dosad – HDZ računa na pet ili šest mjesta, a SDP na najmanje tri ili četiri – u utrku za boli glava visokim plaćama i nevjerojatnim povlasticama uz njih zauzeto su se uključilo šareno društvo od najrigidnije, protueuropske desnice tipa Autohtone hrvatske stranke prava obiteljskog nasilnika Dražena Keleminca, poznatog po nedavnom postrojavanju svoje proustaške „straže“ na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, do proljevičarskog Starta, što ga je ovih dana osnovala pravnica Dalija Orešković, bivša predsjednica saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

Deklarirani bi „Europejci“ u Europski parlament radi, kažu, „radi jačanja doprinosa RH pozicioniranju zemlje kao važne sastavnice napredne, uljuđene Europe te konkretnih razvojnih prednosti što ih ima Hrvatska kao članica Unije“, a tzv. suverenisti bi među eurozastupnike navodno sami radi toga da dođu u prigodu demontirati Uniju iznutra kao savez unitarnih nastojanja, koja potire nacionalne interese u korist zajedničkih. I to nekolicine država tzv. prve brzine, gdje se Bijednoj Našoj, etc. oduzima suverenitet u odlučivanju o vitalnim pitanjima svog ekonomskog i društvenog identiteta. Nitko ni slijeva niti zdresna ne bi priznao ni pred streljačkim vodom kakva je, zapravo, slast i mast – ni za kakav ozbiljan posao, radno vrijeme i uvjete boravka u Bruxellesu ili pak u Strasbourgu – biti eurozastupnikom te da je ta vrst uhljebljenja prvi, najvažniji motiv za uključiti se u izbornu utrku. Dolaskom europskog birokrata Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ-a i potom predsjednika vlade RH, europarlamentarka denver plave ZNA se opcije Ivana Maletić zahvalila se na ponuđenom joj visokom položaju u vladi, jer se osjetila „potrebnijom“ u Unijinoj parlamentarnoj navodno demokraciji.

SDP-ov joj europarlamentarni kolega Tonino Picula, inače svakom loncu poklopac kad ga pozovu pred tv-kamerama govoriti o bilo čemu, također se zahvalio na tomu da zamijeni izbornog gubitnika Zorana Milanovića na čelu stranke, ako to znači da se mora vratiti iz Bruxellesa i voditi SDP – iz RH, s Iblerovog trga u Zagrebu. Njima je, na stranu formalna objašnjenja koja ionako nisu držala vodu, bilo mnogo komotnije, ali i unosnije i manje odgovorno ubirati masne apanaže u Uniji. Desetak prosječnih plaća u njihovoj domovini, odnosno trećina primanja na državnoj dužnosti u Bijednoj Našoj. Egzemplare tipa europskog povjerenika iz hrvatske kvote Nevena Mimice (SDP) s više od, preračunano, 150.000 kuna – samo neto plaće. Svaki mjesec. U usporedbi s tim „sitnicama“, nacionalni interesi i razvojne potrebe države RH, političke fraze o „preuzimanju odgovornosti“, etc. realno su – slika u iskrivljenom ogredalu. Kao što je slika u iskrivljenom ogledalu sve što, kako i čime vladajući politički mainstream u predizbornim kampanjama nudi biračima kao mrkvu iznad glasačke kutije. Kad ju nakon ubacivanja listića pokušaju zagristi, smrknu se kao noć: mrkva je plastična.

Ljepljiv politički populizam

Doduše, na tu plastičnu mrkvu već neko vrijeme oštro reže tzv. populističke stranke u Europi, a kolateralno i sestrinske im opcije u Bijednoj Našoj. Ne samo Živi zid, koji je cijelim politikantskim habitusom protiv EU-a, ali unatoč svemu ne može ili ne želi odoljeti „europskom zôvu“ onog što realno nude Strasbourg i Bruxelles. Ugledana agencija France Presse objavljuje da se europske desničarske, populističke stranke „užurbano pripremaju za kampanju za izbore za Europski parlament u svibnju, no političke razlike među njima dovode u pitanje san o ‘ujedinjenju desnice’“, pa mnogi strahuju da će izbori „biti poziv na buđenje Brixellesu i shvaćanje da su europske protuimigrantske i nacionalističke stranke prešle s ruba političke scene u mainstream. Nekoć smatrani autsajderima, sada bi mogli dobiti petinu ili više zastupničkih mjesta, što bi im omogućilo legitimitet da promijene ton političkih rasprava“. Slično je i u RH, gdje se politički populizam osobito lijepi na mladi naraštaj i najmlađe birače, pa kako je potrebno resetirati Uniju eda bi joj se osigurala zdrava demokratska budućnost, na dnevnom bi se redu – da se stekla dovoljna količina kritičke svijesti – morala naći i potreba resetiranja tzv. duboke države (Anto Nobilo) RH.

Većina europskih populističkih stranaka, Hina prenosi France Presse, „ublažila je protueuropsku retoriku jer je zbog problema u vezi Brexita, koji se pretvara u debakl, napuštanje Unije postalo mnogo manje privlačno. Le Pen je odustala od ‘frexita’ nakon predsjedničkih izbora 2017. i katastrofalnih rasprava s Emmanuelom Macronom, dok je njemački AfD scenarij ‘dexita’ spustio na razinu ‘krajnje nužde’. Ipak, potencijal krajnje desnice ne smije se podcjenjivati, smatra Sven Hutten, politolog sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu. Upozorio je da te skupine ciljaju ’15 do 30 posto populacije te da se ‘populistička desnica u ovom trenutku bori za jedinstvo i izgradnju jedinstvenog bloka’“. Hrvatski radikali i desni populisti, uključivo Živi zid, ni u teoriji nemaju šanse ujediniti se u zajednički blok, jer na zapovjednom vrhu nema dovoljno mjesta za tolike osobne taštine, zbog kojih se svojedobno u Rovanjskoj ustrijelio međunarodni terorist Zvonko Bušić-Taik, shvativši da od ujedinjenja desnice u RH, koji je san sanjao za 32 godine robije u američkom zatvoru – nema ništa.

„Vi ste danas sa mnom kako bismo se izborili“, kazao je predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić neki dan na predstavljanju stranačke liste s 12 kandidata za Europski parlament, na kojoj je on na zadnjemu mjestu, „da hrvatski narod preko Hrvatskog sabora, a pogotovo preko direktne demokracije koju ćemo jačati sâm kroji ekonomsku, monetarnu i fiskalnu politiku, vanjsku i poljoprivrednu politiku, a ne da nam se nameće ono što nama ne odgovara, što odgovara velikima. Centralizirani i birokratizirani mehanizam je za velike, za korporacije i banke, a malima se nameće da se uklope u taj okvir.“ Ako se pita šefa HDZ-a, predsjednika vlade RH i deklarirana Europejca Andreja Plenkovića, pa i HDZ-ovu „ženu iz naroda“ proameričkih afiniteta, kritike te vrsti „potpune su gluposti, jer Hrvatska je hvaljena partnerica/saveznica Zapada i zapadnih vrijednosti, demokracije tog tipa i kapitalističkog ustroja zemlje te od tog opredjeljenja ima korist i izglednu budućnost“. A populisti „govore gluposti i ne treba im vjerovati, kamoli dati glas na izborima“.

Neki pametni ljudi pak u Bijednoj Našoj, ali i vani, ekonomski i politički analitičari od međunarodnog formata, imena i prezimena na domaćem tlu, u posljednje vrijeme inzenziviraju upozorenja da od srpnja 2013. godine „28. članica europske obitelji kojoj uduvijek pripda“ zabrinjavajuće nazaduje i propada, a suverenitet u ključnim područjima svoje ekonomije, vojne, sigurnosne, političke i društvene perspektive maloumno stavlja na raspolaganje Bruxellesu i Washingtonu sa njihovim filijalama NATO-u, Svjetskoj banci, MMF-u, rejtinškim/kreditnim agencijama (Standard & Poor’s, Fitch, Moody’s…), globalnim međunarodnim diplomatskim asocijacijama, etc. I postavljaju temeljno pitanje: kako resetirati kvarnu „duboku državu“, omogućiti joj reinkarnaciju u uljuđenom demokratskom i učinkovito razvojnom formatu kako bi bila prihvatljiva njezinim žiteljima i u socijalnom, političko-ideološkom, ekonomskom, ali i u svomu moralnom habitusu? Kako? Očito nitko ne zna među onima, što bi mogli očistiti trulež i zaustaviti zloslutne trendove propadanja, ali ne žele, ne znaju ili zbog ulizivanja dvama globalnim središtima moći – ne smiju. Iz čistog kukavičluka ili nečeg, što u pristojnom mediju nije pristojno registrirati. Pa će onda birački publikum opet simptomatično i većinski apstinirati na europarlamentarnim izborima. Jer će mu opet biti puna kapa blesavih fraza bez sadržaja, besprizornih likova i obećanja koja trkači za europske plaće ne mogu i neće ispuniti, koja se ni ne daju ispuniti jer su nerealna i cijeli se neveseli igrokaz ponovno reprizira u svoj svojoj ironičnoj izvedbi.

Foto – RSE

Novi i isti kandidati starih i novih političkih opcija govorit će iste politikantske gluposti za koje su i sami svjesni da su – gluposti. Mazanje očiju javnosti, a hlebinci među nama bit će uvjereni kako su o nečemu odlučili. Sic transit, za svoje i dobro svoje djece, jer će nas opet u Uniji zastupati HDZ-ova Dubravka Šuica uz bok prvom na listi mladom Karlu Ressleru, sinu druge supruge Vladimira Šeksa i Plenkovićevom najpouzdanijem nositelju fenjera, ali i opet SDP-ov Tonino Picula, etc. Hrvatska nema šanse s takvima, a još bi manje imala da kojim slučajem prođe Mostov trubadur Miro Bulj, koji opravdava stranački napor svoje protueuropske platforme nakanom kako Most želi u Uniji – „upaliti hrvatsko svjetlo“. Sic transit. Da pukneš od smijeha, ako se već ne možeš zgroziti nad tolikom budalaštinom. Hrvatska će paliti svjetla u Europi!? Mo’š mislit’. Hrvatskih 11/12 stranački i ideoloških europarlamentarnih rogova u vreći nije u stanju međusobno se dogovoriti o tomu što su, zapravo, ključni hrvatski državn i nacionalni interesi, a kamoli među 751 (EU 28) ili 705 (EU 27) europarlamentarcem u Strasbourgu uvjerljivo paliti nekakva – svjetla. Dajte najte, rekel bi Titov sused i partizanski mezimac s druge strane zavičajnog brega, Francek iz Velikog Trgovišća.

I vukovarska braniteljska legenda Predrag Matić nadimkom Fred, uznik srbijanskih konc-logora nakon pada Vukovarai bivši ministar hrvatskih branitelja u SDP-ovoj koalicijskoj vladi Zorana Milanovića karikaturalno se nudi za europalitelja hrvatskih svjetala. Službeno je, u MUP-u registrirao promjenu imena, pa ga od neki dan mediji moraju oslovljavati kao Predraga Freda Matića. „Nadimak Fred nosim od djetinjstva i po njemu sam također poznat u javnom/političkom životu“, kaže, „pa će i birači na izborima točno znati o kojem se kandidatu radi. Samo Predrag Matić može biti bilo tko. Tko bi znao tko je Josip Broz da nema onog – Tito?“ Što sve ljudi ne bi (u)činili i što još neće (u)činiti nakon što političke stranke do utorka 9. travnja u ponoć predaju Državnom izbornom povjerenstvu kandidacijske liste za euroizbore u RH ne bi li se nekako uhljebili na najprivlačnijim mjestima eurobirokracije, gdje se blaguje toliko toga i iznad bijela kruha bez motike. Kampanja počinje u četvrtak 11. travnja, trajat će do 24. svibnja, dan kasnije je izborna šutnja, a birači će pred glasačke kutije u nedjelju 6. travnja. Bude li tada Velika Britanija još u Uniji, u Europski će parlament putovali 11 novih zastupnika iz RH.

„Bavit ćemo se konkretnim pitanjima od životne važnosti za hrvatske građane“, tvrdi nositelj HDZ-ove liste Karlo Ressler, „te ćemo naglašavati konkretne prednosti koje ima Hrvatska kao članica EU-a. Diljem RH gradi se ili obnavlja više od 500 vrtića i to je pokazatelj koliku korist Hrvatska već sada ima kao članica EU-a, a ta korist može biti i veća.“ Sic transit. Jest mladi Ressler našao primjer za vola ubit’, koji će jamačno – kad ga na HTV-u čuju iz njegovih naručenih usta – povećati izlaznost birača s 25,24 posto na prošlim, prvim izborima za Europski parlament u RH na barem 106,3 posto. I to najvećim dijelom u HDZ-ovu korist. Bude li opet glasala pokojna baba Anđa iz kraja, koji se globalno diči genima kamenim i tom sviješću da se „bezodvlačno“ glasa i za magarca, ako je u HDZ-u.

Muljatori u nemilosti

Drugo, neki s dva zrna soli u glavi prigovorit će mladomu Ressleru, kojeg su očuh Vladimir Šeks i aktualni premijer Andrej Plenković takorekuć odmalena odgajali za euročinovnika, da je Bijedna Naša za novac ekvivalentan svim uplatama europske članarine u prošlih pet godina i nepovučenih svota iz EU-fondova mogla izgraditi ili obnoviti nekoliko puta po 500 vrtića. Da se i ne govori koliko škola, dvorana za tjelesni odgoj djece i mladeži, bolnica, kupiti lijekova za rijetke bolesti i medicinske opreme, povećati bijednih mirovina, riješiti socijalnih slučajeva, etc. U financijskoj perspektivi EU-a od 2014. do 2020. godine, Hrvatskoj je stavljeno na raspolaganje 10,676 milijardâ eura u strukturnim i investicijskim fondovima, a dosad je povučeno manje od dvije milijarde. S tim da će se dio povučenog novca morati vratiti Uniji zbog domaćeg muljanja i inih gluposti tipa lijeva ruka desni džep. Što je najpopularniji sport na Balkanu. Popularniji i od nogometa. Mladi se Ressler olako nabacuje floskulom o još „većoj koristi“ za RH u Uniji, što potvrđuje mentalitet politikantskog farbanja tunela budući da izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a, kakav god i kada god bio, izravno znači osjetno smanjenje europskog proračuna, time i novca u fondovima za pomoć slabije razvijenim članicama Unije, a time, analogno i – Hrvatskoj.

„Cijelim našim programom želimo izaći pred hrvatske birače i tražiti od njih povjerenje 26. svibnja“, pametuje Karlo Ressler na način kako su godinama dosad pametovali ne samo HDZ-ovi nego i SDP-ovi i ostali stranački uhljebi, koji su politiku pretvorili u profesiju, najpoželjniju i najunosniju, te Bijednu Našu natjerali na prosjački štap, bacili u živo blato, nagnali u masovno iseljeništvo, etc. Apage satanas, čuje se iz pustinje, a nigdje Krista ni od korova. Samo frazetine i pasati što zasjenjuju oči: „HDZ-u je važno pokazati u ovih pedesetak dana kampanje vrijednosti i sadržaje koje nudi, ali isto tako kvalitetne i stručne kandidate na listi koji svojim znanjem i iskustvom (on ima znanje, pa je prvi na listi, a Dubravka Šuica iskustvo, pa je druga, sic transit, op. a.) mogu ponuditi kvalitetne odgovore za razliku od onih (SDP-a, Živog zida, Mosta, Glasa, hrpe rigidnih marginalaca s desnice, etc., op. a.), koji nude samo kritiku i na ružan način potenciraju atmosferu besperspektivnosti“. Znâ se da opcija ZNA SE ne znâ, što je demonstrirala i prošlih pet godina u Europskom parlamentu i, još kobnije, za prošlih 22 godine upravljanja državom od 29 ljeta njezina postojanja, odnosno 21 godine od međunarodnog priznanja. Ukupno sedam godina, u dva mandata, vlast je obnašao SDP s koalicijskim partnerima, što je njegov krimen za stanje zdravlja RH.

Saborski zastupnik i šef male političke stranke Promijenimo Hrvatsku Ivan Lovrinović, uvaženi ekonomist i jamačno do konca radnog vijeka nesuđeni guverner Hrvatske narodne banke (HNB), uvjeren kako je „Hrvatska financijski okupirana te je nužno da sudbinu zemlje uzmemo u svoje ruke“, neki je dan u sabornici također pokazao karte. Treba temeljito, čeličnom metlom pomesti sve što godinama jedni druge zamjenjuju na vlasti ili se stalno vrte oko nje, presvlače stranačke kapute ili se ideološki/moralno prostituiraju radi održanja u uhljebničkom sedlu, zbori Lovrinović, koristeći repliku za obračanje biračima (sic transit), jer „mi ćemo urediti državu u interesu i po volji svih njezinih žitelja“. Pazi sad: „oni“ dolje, „mi“ gore. Sjaši Kurta da uzjaši Murta? Itekako već viđeno na ovim zemljopisnim širinama, ne samo u prošla tri desetljeća RH nego i svih 45 godina ex-Jugoslavije.

Foto: hkv.hr

Tada je o svemu i svačemu, pa i o ljudskim životima odlučivala jedna Partija – da se ne kaže prvi među prvima u Partiji i državi, što mu dođe na isto – a od tzv. državnog osamostaljenja RH 1990-ih opet je meta bila ista i isto rastojanje. RH je bio preslika SFR Jugoslavije u svim bitnim sastavnicama, osim ideologije, simbolike, retorike, etc. Neka su tadašnja zakonska rješenja, npr. o pobačaju, još na snazi i ostat će neko vrijeme, jer se vladajući ne usude mijenjati ih. Tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo je Tuđman primjetno glumatao svoj partizanski i državnički u socijalizmu uzor Josipa Broza Tita, što je karikaturalno, u bijeloj „maršalskoj“ odori à la Josip Broz, urbi et orbi obznanio na vojnoj paradi svibnja 1995. na zagrebačkom Jarunu. U doba „mraka“ su se isti partijski podobni kadrovi – najveći dio starijih s jakim partizanskim i partijskim pedigreom – godina izmjenjivali na važnim upravljačkim mjestima Saveza komunista, Saveza sindikata, Socijalističkog saveza radnog naroda, Saveza omladine, političkih škola, vojne piramide, Saveza boraca Narodnooslobodilačkog rata, pa kad odradiš mandat na jednoj poziciji, automatizmom ideš na drugu. I dok dlanom o dlan, eto ti povlaštene mirovine.

U tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj na vlas ista jugoslavenska praksa. Samo u režiji vladajućeg HDZ-a, odnosno SDP-a, čiji su šefovi ujedno šefovi države, a njihovi podobnici popunjavaju sve važne niše u upravljačkoj piramidi. I dok su na vlasti, a ne daju se maknuti ni kad gube izbore – sklapaju besmislene koalicije opasnih namjera ili mijenjaju političke stranke i duh Tito-Tuđmn reinkarnira se do besvijesti, u drugim likovima, drugoj državnoj folkloristici, pobedničkoj mitologiji, etc. I to je ta „duboka država“, koju valja resetirati iz temelja, jer u protivnom RH nema budućnost. Ne može je imati s istim ljudima na i pri vlasti, koji svakim mandatom kreću ispočetka, negiraju sve što su (u)činili prethodnici, nerijetko izigravaju i sami sebe iz oporbenih dana, pa inercija zloslutno ubrzava državna kola, koja su i inače na nizbrdici. Odvjetnik Anto Nobilo, s iskustvom života i državnog tužitelja u ex-Jugoslaviji, dao je ovih dana veliki intervju Večernjem listu, naslovljen „Državu treba resetirati, potaracati sve što su dosad napravili i napraviti novu“. A tko to ima ili može učiniti? Ovi s vlasti neće, SDP se manje-više raspao, a ostala oporba je niš’koristi. Nemoćna i razmarvljena. Nema lidera od autoriteta, mudrosti i sposobnog ujediniti/aktivirati naprednu svijest radi reformi i napretka. Potonuće, je li, još će potrajati, a budući da je RH darovao svoj tzv. suverenitet na bezuvjetno raspolaganje moćnijima od svojedobno Beča, Pešte i Beograda zajedno, međunarodnoj zajednici odgovara hrvatsko stanje ni vrit ni mimo.

„Od kada smo ušli u EU, s nekim demokratskim standardima smo otišli unatrag“, tvrdi Nobilo. „Na neprimjetan, puzajući način uz poštivanje forme, ide prema režimu čvrste ruke i kontrole u svim segmentima društva. Cijelo naše gospodarstvo je složeno kao ortački kapitalizam, rijetke su značajnije kompanije koje nisu umrežene s državom. A imamo i miniudar na pravosuđe koji nam se događa pred očima, a nitko ništa ne poduzima. HDZ si radi svoj novi vrhovni sud. Stvara se bez značajne javne rasprave i u trenutku kada je HDZ jači no ikada, jer nema nikakve opozicije. Od svog nastanka, HDZ je imao problema sa zakonom, počevši od optužbi za ratne zločine preko Haaga pa sve do postupaka za korupciju.“ Nobilo drži da bi se isto tako ponašao SDP da je na vlasti, jer je RH 1990-ih godina preslikao ideju partijske države.

Država ne prepoznaje problem

„Osnovna uloga Partije u komunizmu bila je kadroviranje“, ističe ugledni odvjetnik. „Okružni komitet Partije u Zagrebu raspoređivao je kadrove na gradskoj i republičkoj razini. Tako danas radi i HDZ, radio bi i SDP da može. Nakon završetka školovanja umjesto na burzu idete po stranačku iskaznicu. (Tako je počeo Milan Bandić u doba Ivice Račana, op. a.) Zao što živimo u ortačkom kapitalizmu, gdje mogu napredovati samo tvrtke koje su povezane s državom, a na sve bitne i mnje bitne funkcije dolazi stranačka vojska. I kada je SDP bio na vlasti, radio je po istom tom modelu. HNS je čuven po tom modelu. A sve je to pogrešno. Hrvatska je kapilarno premrežena korupcijom, uhljebima koji su nesposobni, a ukupan rezultat je da nema napretka i da su to sve retrogradni procesi. Sve što se događa, društvo ne prepoznaje kao problem pa oni koji žele imati apsolutnu kontrolu sada imaju odličnu situaciju. Ugroženi smo kao društvo u cjelini, jer smanjenje demokratskog standarda rade ljudi koji su sada već svladali tehnologiju vladanja. U ’90-ima smo imali ljude koji nikada nisu imali državu, pa kada su dobili priliku da provode svoju politiku to je izgledalo loše i nedemokratski. Danas imamo Plenkovića koji je bruxelleski birokrat. On neke stvari radi u svilenim rukavicama i sa stilom, bez ikakve reakcije, jer nema oporbe. I zato imamo sve manje slobode, a pravosuđe je jedan od naših najvećih problema.“

Foto: Tom Dubravec / CROPIX

RH je nesretna „duboka država“, premrežena nesretno impotentnim HDZ-ovim uhljebima, koji mu uredno i ponizno omogućuju relativne izborne pobjede i redikulozne saborske većine, a to ne sluti nikakvom izglednom budućnošću. „Duboka država je kada preuzmete vlast, ali je zapravo niste preuzeli, jer ne možete zato što ste naslijedili ljude koje je postavio netko drugi po principu stranačkih iskaznica i ortačkog kapitalizma“, pojašnjava Nobilo. „I onda oni koji su vam postavili te ljude i dalje vladaju, a vi kao vlada donosite zakone koji se ne provode. Čemu HDZ služi? Kadrovska komisija za cijelu Hrvatsku. Treba potaracati sve što su dosad napravili i napraviti novu državu, jer ova neće dobro završiti. Što vidimo i po odljevu stanovništva i po tome koliko zaostajemo u razvoju za sličnim zemljama. U Hrvatskoj nema razvoja, jer se ova vlada, kao i svaka druga, brine samo o svojoj stabilnosti i o tome hoće li opstati četiri godine ili neće. Ne bavi se razvojem i reformama, a da bi se provele reforme država se treba ‘resetirati’ i izgraditi iz početka jer je ova koju sada imamo preslika Saveza komunista (u HDZ je 1989./1990. Ušlo oko 100.000 bivših članova SKH/SKJ, op. a.) samo s nacionalističkim parolama. Suština je ostala ista.“

The post „Duboka država“ za plitku pamet appeared first on Tacno.net.

Ilustracija tn

Licemjerje „velikog hrvatstva“ je samo licemjerje. Nema smisla čak ni u usporedbi s „velikim srpstvom“, najiritantnijim balvanom u oku svakog/e „velikog/e Hrvata/ice“, jer je to uvreda inteligenciji i zdravom razumu. „Veliko hrvatstvo“ i „domoljubna“ mantra, parazitiraju na krvi, znoju i suzama (Winston L. S. Churchill) „malih Hrvata/ica“ i to je pijavičenje veće, što je „velikim Hrvatima/icama“ novčanik deblji, a jezik dulji.Ako još nije, bilo bi dobro da netko mudar savjetuje „velikim Hrvatima/icama“: ljudi, čuvajte račune za blagostanje što ste ga prekonoć namrli za još pâr budućih naraštaja svojih obitelji. Trebat će vam. Počnite raditi na alibijima za obećano „malim Hrvatima/icama“ i debelo naplaćeno, a neispunjeno. Trebar će vam. Itekako

Marijan Vogrinec

„Nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene niti mojih kolega na listi“, nadmeno je Dubravka Šuica bubnula televiziji N1 Hrvatska, HDZ-ova europarlamentarka koja se – kao druga na listi, iza mlađahna Šeksovog posinka Karla Resslera – upustila u utrku za drugi petogodišnji mandat među preplaćenim eurobirokratima. Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju, novozavjetno se jako potkovanim upravo pokazao HDZ-ov zamjenik predsjednika Milijan Brkić nadimkom Vaso. Opservacijom u jednom drugom drugom slučaju, ali paralela je dušu dala za Šuičinu bedastoću o velikim, većim i najvećim Hrvatima, jer je to stupnjevanje besmisleno. Ne postoji crta razgraničenja ili kriterij o tomu gdje u etničkom oboru prestaje mali/a, a počinje veći/a, odnosno prestaje veći/a i nastaje najveći/a… Hrvat/ica, Srbin/Srpkinja, Rumunj/ka, Inuit/kinja, Talijan/ka, etc. Ako bivša nastavnica engleskog i njemačkog jezika, naglavačke već od 1990. godine uronjena u unosnu političku profesiju – za koju nije školovana – ipak znâ da postoji ili je izumila vjerodostojno mjerilo po kojem „nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene niti mojih kolega na listi“, zadužit će svijet patentira li ga. Osigurat će si globalnu znanstvenu i političku slavu.

Neki dan „rehabilitirani“ u tzv. aferi elitna prostitucija i medijski razglašen ponosni vlasnik-jahača četvrt milijuna kuna vrijedne zvijeri Harley-Davidsona – kakvom se ne šminkaju ni mainstream tajkuni u Bijednoj Našoj, predratni gologuzi, niti može itko drugi među „velikim Hrvatima/ica“ – mora da se gadno naježio na Šuičinu nacionalnu „skromnost“. Jer, kako Milijan Brkić nadimkom Vaso, jedan od „velikih Hrvata“ tzv. prve brzine, koji je sav svoj politički habitus, da se i ne govori o imovinskom, izgradio upravo na toj „domoljubnoj“ i braniteljskoj râvni „velikog hrvatstva“ i „vrlikog katolika, može biti, je li, manji ili manje Hrvat od stranačke kolegice? Dobro, zbog serije afera poveznih s njegovim imenom i navodno ulogom u tzv. tvrdo-desnokrilaškom u stranci sapunanju daske Andreju Plenkoviću malo je gurnut u stranu, ali drži glavu iznad vode. Tvrd karakter, i neće ni pred streljačkim vodom priznati da je itko veći Hrvat od njega i njegovih istomišljenika. Ta HDZ-ova struja – koja ima otvorenu i jaku potporu u dijelu ratnoveteranske populacije, inostranačkih političkih marginalaca i Crkve – ne želi dobro Plenkoviću i njegovom birokratsko-europejskom hrvatstvu. Kamoli Šuici i onom što ona politički znači i čime se interesno busa u proplenkovićevska prsa.

Nije prvi put niti je ova maratonska, dvomjesečna euroizborna kampanja (izbori su u nedjelju 26. svibnja) jedini uzrok naguravanja na râvni, gdje se samozvani „veliki Hrvat/cei“ na jeziku karikaturalno otimlju za primat. Bog i Hrvati uz kontejner s kućnim smećem? Bog i Hrvati uz krevet djeteta, koje gladno liježe na počinak? Bog i Hrvati na autobusnom kolodvoru, s iseljeničkom kartom u ruci? „Veliki Hrvati/ce“, a među njima Dubravka Šuica – najveća. Tko ne vjeruje, neka pogleda njezin službeni zid: Dubravka Šuica/ Članica Europskog parlamenta. Klonirano pokazivnje čistoće/bjeline zuba u milijun i jednoj fotoinačici, da se i ne govori o pisanim porukama, očit je dokaz neprijeporne simbioze iskustva i političkih rezultata „velike Hrvatice“, pune smjelosti javno, svima u bebu skresati kako je ona, Dubravka Šuica – najveća Hrvatica. I nema niti može biti veće od nje. Citira Brkić nadimkom Vaso iz Svetog pisma: „Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju“. Budući da joj je stranački gazda udijelio drugo mjesto na listi – jer ga se ne tiče tko vidi što, odnosno tko (ne) vjeruje, Šuici ne gine novih pet masnih godina među 751 (EU 28) ili 705 (EU 27) eurozastupnika.

Velike, veće i najveće – bedastoće

No, srećom za nju, HDZ i Andreja Plenkovića, neće se morati praviti Tošo pred „velikim Talijanom“ Antoniom Tajanijem – iredentističkim aspiratorom na hrvatsku Dalmaciju s otocima i Istru – jer će ga na čelu Europarlamenta zamijeniti jamačno netko procijepljen protiv fašisto-geopolitičke grandomanije. Ruku na srce, ni Šuica nije baš toliko „velika Hrvatica“ u Strassbourgu i Bruxellesu kakvom se, za kućnu uporabu, radi osobne materijalne koristi, predstavlja na izborima u Bijednoj Našoj, ali to više govori o osobi koja se nekontrolirano nabacuje „domoljubljem i stanju zdravlja društva, nego o politici i ideologiji. U slučaju rečene medijski posredovane bedastoće, Šuica je svoje tzv. najveće hrvatstvo dokazivala time da je u HDZ-u već 30 godina – hadezeovka s dna kace – da je obnašala najodgovornije dužnosti u Dubrovniku, u HDZ-u, u Hrvatskom saboru te da je bila uspješna u Europarlamentu. Puca, je li, od iskustva, rezultata, radnog elana, ambicija i ideja, pa birači zapravo nemaju o čemu razmišljati kad njezino ime vide na listi.

Plenković – Šuica; foto Grgo Jelavic/pixsell

Veliki/a Hrvat/ica, što je ili tko je to? Jer, ako postoji veliki/a Hrvat/ica, mora postojati i mali/a Hrvat/ica, jer kako može postojati veliki/a u slučaju da ne postoji mali/a? Nema logike. E pa sad, na tragu organonskog pametovanja mudrog atenskog peripatetičara više nego tri stoljeća prije slavne betlehemske štalice, početka računanja nove ere i dva i pol milenija prije Šuičine bedastoće o najvećoj Hrvatici, analogija će slovničkog (sic transit) stupnjevanja pridjeva pokazati da na superlativnoj razini mora postojati i – najveći/a. O.K., ali najveći Hrvat/ica? Gramatika, pardon u školama se sada uči da se kaže slovnica (sic transit), nema veze s rusvajem u ovdašnjoj političkoj areni. Ali nije bezazleno šaliti se s gladijatorima u toj vrsti nacionalističkih oklopa. Biti „veliki Hrvat“ velika je i prevažna, pače karijerno i čak egzistencijalno presudna stvar. Populistička je cirkusijada u RH uoči europarlamentarnih izbora iznjedrila, eto, veći broj „velikih Hrvata/ica“, koji se žestoko – za pragmatične potrebe preotimanja biračkih glasova – verbalno šaketaju za aureolu najvećeg/e. Koju pak Dubravka Šuica grčevito stišće nad glavom. I ne dâ nikom, ni po koju cijenu. Makar joj Grod zdrmala trešnja ravna ili još katastrofalnija od one iz 1667.

Ni sam Rogati nije toliko moćan presuditi tko je veći od najvećeg – vidi, contradictio in adjecto, veći od najvećeg? – jer je šaketanje najžešće upravo među „najvećim Hrvatima/cama“. Svaki/a za sebe tvrdi da je najveći/a. Sizifov posao. Niti će jedan/a drugom/oj išta dokazati niti će ih itko ozbiljan, u trijeznom stanju uzeti za ozbiljno. Sizifov je posao i to da se Dubravka Šuica, okretna na jeziku koliko i Ruža Tomašić, je li, pograbi s bivšom kanadskom policajkom zbog aureole „najveće Hrvatice“. Jer, dok je Šuica poučavala školarce u Dubrovniku engleskom i njemačkom jeziku, bila ponizna građanka u „komunističku mraku“ i sa suprugom, pomorskim kapetanom Stijepom i kćerkom Mirtom živjela (do 2003. godine) u Gružu u skromnom stanu od šezdesetak četvornih metara, godinu dana mlađa prva kanadska policajka na motoru Ruža Tomašić, kaskaderka u serijalima „Dosjei X“ i „Millennium“ i ratnica protiv droge i inog kriminala, već je bila „velika Hrvatica“. Pa još u – hrvatskoj emigraciji. I k tomu s danas iznimno cijenjenim pedigreom komunistički progonjene obitelji.

Osiguravala je Franju Tuđmana za posjeta Vancouveru u jesen 1990. – Tomislav je Jakić 2010. u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“ indikativno opisao kakav je tada bio Tuđmanov posjet Kanadi i SAD-u, s vodičem Gojkom Šuškom, tko je bio s njima iz tada još jugoslavenske Republike Hrvatske, etc. – a na njegov se poziv vratila u RH čuvati ga u Banskim dvorima te je velikohrvatski zagrizla u radikalnu konzervativnu politiku. Gdje se (neuspješno) prošetala tzv. pravaškim strankama, a „velika Hrvatica“ je i danas. Prva je na listi tzv. suverenista te izravna europarlamentarna konkurentica Dubravki Šuici. E sad, je li Šuica veća Hrvatica od Tomašić, a mlađahni Ressler od Ružinih radikalnih istomišljenika – Ladislava Ilčića, Željka Sačića, Bernardice Juretić-Rožman, Pere Kovačevića, Tomislava Sunića, Hrvoja Zekanovića i takvih? Sve do komada 12 na broju, koji će se jemačno provesti na izborima kao bosi po trnju, kqo i Ruža Tomašić. Međutim, tko se ne bi – kad zatreba denver plavom ZNA SE probitku i kad „veliko hrvatstvo“ Šuičinog tipa godi imovinskom statusu – sramotio bedastoćom: „Nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene niti mojih kolega na listi“?

Takvo što – objavljuje 23. svibnja 2017. portal Biografija.com – vodi Šuicu i obitelj iz skromnog stana u Gružu ravno među zvijezde: „Danas posjeduje vilu na Pločama u Dubrovniku, kuću na Pelješcu, kuću u Cavtatu, stan u Zagrebu, stan u Lapadu, vikendicu u Risovcu u Bosni i Hercegovini, jahtu vrijednu 500 tisuća američkih dolara, šumu i vinograd, a vrijednost njezine i suprugove imovine se procjenjuje na više od pet milijuna eura.“ Sva najbliža rodbina bogato zbrinuta. Navodno je sâm Plenković postavio Šuičinog brata Franu Luetića za direktora Zračne luke Dubrovnik s plaćom višom od 20.000 kuna, a on zaposlio Ivana Maslaća, brata Plenkovićeve supruge na rukovodno mjesto tog aerodroma. Drugi Šuičin brat, Nikša Luetić, okretan je vlasnik punionice vode kojom se opskrbljuju kafići u Dubrovniku i solarne elektrane snage 30 kW, etc. Biti „veliki Hrvat“, je li, nije mala stvar. Velika je, itekako velika/unosna. I zato – u ovako trknutoj, „dubokoj državi“ tzv. ortačkog kapitalizma, duboko impregniranoj nepotizmom, klijentelizmom, korupcijom, kriminalom svake vrsti, nacional-vjerskim licemjerjem, socijalnom neosjetljivošću, ali i moralnom pokvarenošću bez koje ne bi bilo naprijed rečenog – šaketanje za aureolu „velikog/e Hrvata/ice“ neće prestati.

Neki biografi tvrde kako „najveća Hrvatica“ među najvećima voli „u slobodno vrijeme loviti ribu i lignje“. S plovećih 500.000 dolara ili s pomoćnog gumenog kaića, biograf nije zapisao. „Veliko hrvatstvo“ uključuje i obilje slobodnog vremena. Saborski, je li, zastupnici gotovo uopće ne dolaze na radna mjesta za prosječno blizu 20.000 kuna zajamčene plaće. Sjedili u sabornici, ne sjedili, osim kad petkom stranačke vojske po klupskoj direktivi moraju dignuti ruke ZA tuđe mišljenje. Ministri se već petkom prije podne, pa i četvrtkom po završetku vladine sjednice, razbježe svojim provincijskim nastambama – neki i s dnevnicama i, da susjedi vide kakva „sam ja državna šarža“, službenim vozačem u službenom limenom luksuzu – jer baš za vikenda, blagdanom ili praznikom „službeno“ moraju biti u svojoj izbornoj bazi. Medijski su evidentirani i tako „veliki Hrvati“, kao bivši SDP-ov ministar zdravstva Siniša Varga, koji su privatno putovali na skijanje u inozemstvo u službenom vozilu sa službenim vozačem. Neke pak ministre nije za vidjeti u Zagrebu prije ponedjeljka navečer ili utorka dopodne.

Hrvatski novac u „hrvatskom“ Monacu

To što je dopušteno Jupiteru, pardon „velikom/oj Hrvatu/ici“, nije dopušteno volu, pardon „malom/oj Hrvatu/ici“. Quod licet Iovi, non licet bovi? I točka. Jesmo li glasali za samostalnu, neovisnu i suverenu državu RH i kapitalizam? Jesmo. Pa? Što smo tražili, to smo dobili? „Velike Hrvate/ice“ da nam na za državnim kormilom kroje gaće. A kad tamo, kasno je sada lupati se u glavu – „nismo znali, nismo to željeli, prevarili su nas“, etc. – uzjahali piškalonca „Veliki/e Hrvati/ce“ i mamuzaju malu Hrvatsku, s manje od četiri milijuna osiromašenih i ubijenih u pojam „malih Hrvata/ica“ u velike probleme. Životne. Koji su toliko nabujali da će se jamačno riješiti, ako će, po onoj da vrč ide na vodu dok se ne razbije.

„Veliki Hrvati/ice“ i zato su „veliki“, jer svoj veliki novac – nema veze je li porijekla lijeva ruka desni džep svake vrsti, korupcije, iz stranački namještenih poslova s državom, više ili manje vrhunskog sporta, unovčene pameti, umjetnosti ili najstarijeg zanata na svijetu i čega već – drže u velikim bankama tzv. poreznih oaza. Da i drže taj novac u tzv. domaćim bankama, opet bi bio u stranim trezorima, jer hrvatskih više nema. Osim HPB-a, koji je također pred privatizacijskim bubnjem. Ostali hrvatski novčarski velikani odavno su prodani strancima za kikiriki. Navodno za 5,5 milijuna dolara, nakon što su prethodno voljom „velikih Hrvata/ica“ s Markovog trga napunjeni – tzv. dokapitalizacija, sic transit!? – s 87 milijardâ kuna. „Veliki Hrvati/ice“ ostavili su svoje inkriminirajuće papilarne linije na novohrvatskim, ratnim i krimi-pretvorbenim modelima eutanazije nacionalne ekonomije, prenesene iz ex-Jugoslavije. Nestao je kompletan industrijski Žitnjak u Zagrebu, industrijski Split, Rijeka, Osijek, Karlovac, Sisak, Slavonski Brod, Duga Resa, Čakovec, Bjelovar, Zadar, Vukovar, etc., PIK-ovi, zatrto je ratarstvo, stočarstvo… Velike mase sirotinje iz drugo/trećerednog staleža, „malih Hrvata/ica“, kolektivno bi popadale na debelo meso, komu je još ostalo debelo u zemlji hrvatske lisnice u hrvatskpm džepu i hrvatske puške na hrvatskom ramenu, da im se gurne pod nos lista „velikih Hrvata/ica“ – odreda „uglednika“, „zaslužnika“, „domoljubnika“, „vjernika“, hodajućih „nacionalnih spomenika“ i domovinskih „junaka“ hrabrijih od Boška Buhe – s bankovnim računima samo u Monacu. Da ne idemo dalje.

I da se ne spominje uistinu velikanku sa samog sportskog Mount Everesta u svojoj disciplini, koja bez da trepne uredno inkasira državnu plaću podministarskog razreda ili „velikog Hrvata“ sa švicarskom automobilskom tablicom, računom vani, doduše i nekim repovima navodno zamračene u europskoj pečalbi dolarske svote, kojem je Tuđman iz VIP lože navodno vodio Dinamove utakmice. Među uvlakačima čuveni nogometni strateg i taktičar, s bogatim iskustvom na ledini u Velikom Trgovišću, ali i specijalizacijom u direktorskom fotelju nogometnog kluba bivšeg JNA, beogradskog Partizana. A dobričina taj – sine – Ćiro. Bio i ostao. Kako da mu itko zamjeri što se nudio navodno i prati auto Tuđmanovoj kćeri Nevenki koja je, također Hrvatica sorte „velikih“, kasnije imala gadne sudske okupacije zbog kriminalne tzv. afere telefonske centrale. Da se ne spominje ni „velike Hrvate/ice“ s dvojnim državljanstvom, zlu ne trebalo. Čim im u RH zagusti zbog ratnih zločina, gospodarskog kriminala, novčanih prijevara, etc., bježe u BiH, gdje su im korijeni, a drugi pak – nek’ se nađe u nevolji – kriju u džepovima američke, kanadske, australske, argentinske, njemačke ili koje već „jake“ putovnice. „Veliko hrvatstvo“ ima rok trajanja, a nitko ne zna što donosi sutra.

KGK – foto Ranko Šuvar/cropix

Da se ne spominje ni sve ine „velike piškalonca Hrvate/ice“, koji raspamećeno jašu „male Hrvate/ice“, što ih nespremne i samo zločesti novinari znaju tu i tamo zateći u nebranom grožđu. Vidi legendarnu fotku čuvara državnog trezora Zdravka Marića za vratom, piškalonca, šibenskom tajkunu Josipu Stojanoviću-Jollyju za nogometnog SP-a 2018 u Rusiji ili predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović kako joj pobjeglica u BiH Zdravko Mamić priređuje proslavu rođendana u svojoj vili. Tu „veliki Hrvati/ce“ s jako doziranim velikohrvatstvom jašu i „velike Hrvate/ice“, koji svi zajedno ne bi bili ni sekunde „veliki Hrvati/ice“ da nema toliko „malih Hrvata/ica“, koji ne vidješe, ali im na riječ vjeruju da su i oni jednako „mali Hrvati“. Njihova krv. Tomu i služi mantra – „i ja sam iz naroda“, „služim svom narodu“, etc. – koju ponajviše kotrlja javnošću Grabar-Kitarović, od predsjedničke kampanje i inauguracije do danas (HDZ-ova) „žena iz naroda“. Mo’š mislit’, sav se narod pet puta dnevno presvlači u dizajnersku odjeću i obuću i tjera luksuz u svakom smislu, a država – neokolonijalni bantustan.

(Ne)djela istih „velikih Hrvata/ica“, što se tko znâ koji put upinju na izborima prodati hlebincima nacionalnaistička, ratno-domovinsko-„domoljubna“ muda pod bubrege, čine humus na kojem mladi „veliki Hrvati/ice“ u strogo kontroliranim uvjetima stasaju eda bi programirano zamijenili demagogijom izraubane ili povremeno zabludjele stare „velike Hrvate/ice“. Čisto radi kontinuiteta, očuvanja i obrane kastinskih stečevina. Pa će se Andrej Plenković i – papagajski, po stranačkoj direktivi – niži po rangu dičiti floskulom kako je upravo HDZ-ova europarlamentarna lista „najbolji spoj mladosti i iskustva“. Jer, gledajte ljudi, listu nose mladost i znanje jednog Karla Resslera (30),a podupire ga iskustvo stranačkih veterana Dubravke Šuice (62) i Stjepana Adanića nadimkom Šećerko (60), koji se godinama prije promaknuća 2018. Predstavljao da je – general. Dobro, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac znâ ih još pâr s lažnim zvjezdicama i dan-danas, ali… U udruzi su s najgušćom koncentracijom, samom esencijom „velikih Hrvata/ica“. I, što da se radi – nedjeljom?

Slobodna Dalmacija je još listopada 2014. objavila imena navodno lažnih generala: Ivana Bobetka i Željka Sačića, koji ne pripadaju Zboru. Prvi je sin slavnog Janka Bobetka, borca legendarnog Prvog partizanskog odreda (sisačkog) iz lipnja 1941. u šumi Brezovici, načelnika Štaba 5. armijske oblasti JNA (zagrebačke) te uspješnog Tuđmanovog vojskovođe u Domovinskom ratu. Drugi je bio osumnjičenik u slučaju ratnog zločina hrvatskih specijalaca kolovoza 1995. nad šestero srpske starčadi u zaseoku Gruborima, neuspješan političar i napokon aktivist rigidnih referendumskih inicijativa. Sada na europarlamentarnoj listi tzv. suverenista). „Uf…“, vadio se Pavao Miljavac na novinarsko pitanje o generalskim zvjezdicama bez pokrića. „Zašto me to pitate? Pa dobro, znam da nisu generali.“ To je Slobodnoj potvrdio i brigadni general dr. sc. Ivica Kinder, tada pročelnik Vojnog kabineta predsjednika RH Ive Josipovića:

„Generali“ s jorgan planine

„Navedenoj gospodi nije dodijeljen čin generala Oružanih snaga Republike Hrvatske, niti su u takav čin bili promaknuti od predsjednika Republike i vojnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske“. Izvan generalske udruge, generalima su se navodno predstavljali i pukovnik Marko Lukić, prvi zapovjednik specijalaca MUP-a u Domovinskom ratu, te lažni brigadni general Vladimir Benac iz Splita. Regionalni dnevnik mu stavlja na dušu „upad automobilom u zgradu Policijske uprave Splitsko-dalmatinske županije, pucanje u strop predvorja Gradskog poglavarstva Splita, sa zoljom u ruci na više sati je zatočio gradonačelnika Ivicu Škarića…“ Neki pak „mali Hrvati/ce“ žele biti „velikima“ makar na drugom svijetu, pa su „učestale novinske osmrtnice u kojima se pored imena pokojnika, poput izvjesnog Tomislava Mesića, navodi generalski čin. U MORH-u, a ni u MUP-u, za ‘generala’ Mesića nikada nisu čuli“. Izidor Štrok, narodni heroj NOB-a i otac pozntog automobilskog asa u bivšoj državi te britansko-hrvatskog biznismena Gorana Štroka, u socijalizmu je sramotio slavnog sina i obitelj također se predstavljajući generalom. Mudar bi pûk rekao – „generali“ s jorgan planine.

„Veliki Hrvati/ce“ su „veliki“ i po tomu, što svoju djecu daju na izobrazbu u kvalitetne škole i univerze na Zapadu (od Miomira Žužula i Mirka Galića do Zorana Milanovića) ili, kao gaf-predsjednica RH Grabar-Kitarović, u internacionalni (američki) program na engleskom jeziku u hrvatskoj elitnoj ustanovi, u kojem se ne uči hrvatska povijest ni drugi nacionalno-identitetskih sadržaja. Taj se podmladak „velikih Hrvta/ica“ sigurno ne priprema za suživot s „malim Hrvatima/icama“, nego za upravljanje njima. E sad, u čije ime i za čiji račun, možda se dade zaključiti po afinitetima njihovih roditelje. Koji su bitno različiti od afiniteta, želja i potreba najvećeg dijela „malih Hrvata/ica“. Na to upućuju sva sociološka, politološka i ina istraživanja. ZNA SE unaprijed na koga se, kako i kada računa da će nastaviti započeto 1990-ih. Jamačno (ni)su stari Latini bez veze skovali onu o vremenima i običajima. Grandomansko licemjerje i opsjednutost častima i počastima povijesna je kontanta među „velikima“, pa zašto bi, je li, „Veliki Hrvati/ce“ bili iznimka. „Domoljublje“ u izravnoj funkciji pohlepe, zgrtanja materijalnog i s tim uvezanog „ugleda“ postat će raison d’être života u zemlji „velikog hrvatstva“ u kojoj su svi ostali – gosti (Ruža Tomašić). Vektor slobodnog pada je zakon. Ne Žuja.

Do ponoći s utorka na srijedu, Državno je izborno povjerenstvo zaprimilo 33 liste za europarlamentarnu utrku, što je osam lista više nego prije pet godina. To potvrđuje tezu o ekvivalentnosti „velikog hrvatstva“ i balkanske svijesti tipa u se, na se i poda se. Kakvi lonci, kakvi bakrači. „Uvijek govorim“, nudi se opet Ruža Tomašić, „gledajte što političari rade, nemojte slušati što govore. Pogledate li što smo napravili u svojim životima, privatnim i poslovnim, vidjet ćete da smo najbolja lista, sve što govorimo, to i radimo i iza toga stojimo.“ Dajte najte, Ružo, reći će bivša (izbačena) članica HSS-a Marijana Petir, nositeljica jedne od dviju nezavisnih lista (druga je ona sudca Mislava Kolakušića), aktualna europarlamentarka, koja je u samo dva dana skupila 11.361 potpis potpore kandidaturi za drugi mandat i predala DIP-u sat prije isteka roka. Ona, ikona klerikalne desnice, negira medijske tvrdnje da joj je u tomu pomogla logistika uimeobiteljske Željke Markić.

„Nisam nikog posebno tražila za prikupljanje potpisa“, monotonizira „velika Hrvatica“ i „velika katolkinja“ sa završenim studijem teologije. „Građani su se samoorganizirali na različitim lokacijama, javili mi se kad su vidjeli da nisam ni na jednoj listi, tražili me da se kandidiram i to me ohrabruje. Mislim da će svatko tko radi čestito, pošteno, radišno, moralno i domoljubno, kao što sam ja radila, biti prepoznat kod naroda. Ljudi su se samoinicijativno okupljali. To je poruka cijelom političkom establishmentu.“ Polit-birokratska narcisoidnost nije nikakva pouka niti će ju birači honorirati. Sva je karijera Marijane Petir klasična činovnička, bez učinkovita traga u razvoju Bijedne Naše kakav se očekuje od „velike Hrvatice“ i „velike Katolkinje“ iz prvog reda pri državnim jaslama. Takva retorika u odnosu na stanje zdravlja RH prije su razlog za uzbunu, a ne za drugi europarlamentarni mandat ili za puniti biračke kutije ovima iz klase Petir. Budući da dosad nisu barem usporili, ako već ne zaustavili slobodni pad svoje nesretne domovine, a ide već, je li, 30 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, nije realno očekivati da će isti političari osoviti na noge bolesnika u terminalnoj fazi. Nema šanse.

Usporedbe radi, Titova je 24-milijunska SFR Jugoslavija u svojih prvih 30 godina i nakon još katastrofalnijeg rata od Domovinskog podigla narodima i narodnostima državu od političkog/diplomatskog respekta u svijetu, dovedenu u društvo europski srednje razvijenih. RH „velikih Hrvata/ica“ i „velikih katolika/kinja“ – iako Hrvatsku više ne gnjetu ni Beograd, ni Beč niti Pešta – nije ostvarila više od pet-šest posto tadašnje razvoijne stope i sadržaja. Od industrije i poljoprivrede do kulture i umjetnosti. Nešto gadno smrdi u maloj zemlji „velikih Hrvata/ica“.

Ugledni odvjetnik Anto Nobilo kaže da znâ što i zašto. Znâ i kako deratizirati „duboku državu“ i društvo, jer u protivnom – piši kući propalo je. „Od kada smo ušli u EU, s nekim demokratskim standardima smo otišli unatrag“, tvrdi u intervjuu Večernjem listu. „Na neprimjetan, puzajući način uz poštivanje forme, ide prema režimu čvrste ruke i kontrole u svim segmentima društva. Cijelo naše gospodarstvo je složeno kao ortački kapitalizam, rijetke su značajnije kompanije koje nisu umrežene s državom. A imamo i miniudar na pravosuđe koji nam se događa pred očima, a nitko ništa ne poduzima. Od svog nastanka, HDZ je imao problema sa zakonom, počevši od optužbi za ratne zločine preko Haaga pa sve do postupaka za korupciju. Isto bi se tako ponašao SDP da je na vlasti, jer je RH 1990-ih godina preslikao ideju partijske države. Osnovna uloga partije u komunizmu bila je kadroviranje.

Bruxelleski birokrat u svilenim rukavicama

Zato što živimo u ortačkom kapitalizmu, gdje mogu napredovati samo tvrtke koje su povezane s državom, a na sve bitne i manje bitne funkcije dolazi stranačka vojska. I kada je SDP bio na vlasti, radio je po istom tom modelu. HNS je čuven po tom modelu. A sve je to pogrešno. Hrvatska je kapilarno premrežena korupcijom, uhljebima koji su nesposobni, a ukupan rezultat je da nema napretka i da su to sve retrogradni procesi. Sve što se događa, društvo ne prepoznaje kao problem pa oni koji žele imati apsolutnu kontrolu sada imaju odličnu situaciju. Ugroženi smo kao društvo u cjelini, jer smanjenje demokratskog standarda rade ljudi koji su sada već svladali tehnologiju vladanja. Danas imamo Plenkovića koji je bruxelleski birokrat. On neke stvari radi u svilenim rukavicama i sa stilom, bez ikakve reakcije, jer nema oporbe. I zato imamo sve manje slobode, a pravosuđe je jedan od naših najvećih problema. Čemu HDZ služi? Kadrovska komisija za cijelu Hrvatsku. Treba potaracati sve što su dosad napravili i napraviti novu državu, jer ova neće dobro završiti. U Hrvatskoj nema razvoja, jer se ova vlada, kao i svaka druga, brine samo o svojoj stabilnosti i o tome hoće li opstati četiri godine ili neće. Da bi se provele reforme, država se treba ‘resetirati’ i izgraditi iz početka jer je ova koju sada imamo preslika Saveza komunista, samo s nacionalističkim parolama. Suština je ostala ista.“

Veliki Hrvati/ce nisu „veliki Hrvati/ce“, jer nisu preslika Dubravke Šuice i takvih i nisu samo hrvatskih i katoličkih gena, nego svi žitelji RH – bez obzira na etničku, vjersku, rodnu, manjinsku, političku pripadnost ili što već – koji pošteno žive od svog rada i pameti, pošteni su, vrijedni i moralni, poštuju druge i drukčije. nikog ne mrze, drže se reda i zakona, cijene demokratske vrijednosti i građanske stečevine… Oni nemaju potrebe svoje domoljublje iznositi na sva zvona ni misionariti raspelom, ne zanima ih tko je gdje bio 1991. i 1941. niti maltretiraju ikog degeneričnom formulom „(ne) voli Hrvatsku, Hrvate i sve hrvatsko“, surogatom kršćanskog fundamentalizma iz doba progona/istraga „vještica“ i „heretika“ u jezivih 500 godina vjerski zatucane „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“. Sic transit. „Veliki Hrvati/ice“ su ti, što su debelo unovčili svoje „domoljublje, vjeru i ratni put“ i nikako se ne daju izbaciti sa skliskih leđa umjetnog bika vlasti i političke moći. A veliki i najveći Hrvati/ce su zapravo mali Hrvati/ce, što se samozatajni, vrijedni građani, a osjećaju se prevarenim, neželjenim u vlastitoj domovini, obespravljenim, osiromašenim i prisiljenim pakirati iseljeničke putne torbe. „Veliko hrvatstvo“, licemjerna moneta za predizborno potkusurivanje hlebinaca.

Licemjerje „velikog hrvatstva“ je samo licemjerje. Nema smisla čak ni u usporedbi s „velikim srpstvom“, najiritantnijim balvanom u oku svakog/e „velikog/e Hrvata/ice“, jer je to uvreda inteligenciji i zdravom razumu. „Veliko hrvatstvo“ i „domoljubna“ mantra, parazitiraju na krvi, znoju i suzama (Winston L. S. Churchill) „malih Hrvata/ica“ i to je pijavičenje veće, što je „velikim Hrvatima/icama“ novčanik deblji, a jezik dulji. Ako još nije, bilo bi dobro da netko mudar savjetuje „velikim Hrvatima/icama“: ljudi, čuvajte račune za blagostanje što ste ga prekonoć namrli za još pâr budućih naraštaja svojih obitelji. Trebat će vam. Počnite raditi na alibijima za obećano „malim Hrvatima/icama“ i debelo naplaćeno, a neispunjeno. Trebar će vam. Itekako.

The post „Veliko hrvatstvo“, licemjerna moneta za predizborno potkusurivanje hlebinaca appeared first on Tacno.net.

Foto: pinterest

Da zbunidba ili politikatstvo u vezi s komemoriranjem žrtava budu veći, predsjednice RH Kolinda Grabar-Kitarović ne želi pod jasenovački Kameni cvijet ni s Plenkovićevim državnim izaslanstvom, ni s antinacifašistima, ni sa Srbima, ni sa Židovima niti s Kajtazijem i Bandićem. Nešto izvodi u svom aranžmanu, sama, kobajagi inkognito, ali uz tv-kamere (sic transit), ponizno korača, u dizajnerskoj crnini, nosi cvijeće, polaže zapaljen trobojni lampion, skrušeno stoji u kripti Kamenog cvijeta na željezničkim pragovima ustaških vlakova smrti… Kamera fokusira stihove velikog pjesnika „Jame“ Ivana Gorana Kovačića. Ni Bog niti vrag ne znaju kakva je to poruka, komu, zašto? Isti performans iste slabokrvne „tv-inkognito“ poruke opetuje na Bleiburškom polju pred onom hrgom sivoga granita s pločom „u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945“. Hrvatska vojska je bila u partizanima – ne među tima, što su izdali Hrvatsku i svoj narod okupatoru – borila se za hrvatsku državu i slobodu u federalnoj Jugoslaviji, koja joj je državnost (izrijekom piše u Izvorišnim osnovama Ustava RH) omogućila 1990-ih osamostaljenje i međunarodno priznanje

Marijan Vogrinec

Travanjske kolone iskrene sućuti, ali i licemjerja i prljavog politikantstva ne prestaju, je li, već četvrtu godinu u i oko bivšeg ustaškog konc-logora Jasenovca, najstrašnijeg nacifašističkog gubilišta u Drugom svjetskom ratu u jugoistočnoj Europi, gdje su crno zlo, nečovječnost, genocid i rasizam, pokazali svoje sotonsko lice. HDZ-ova državna vlast ni ovog se travnja nije iskazala odgovornošću prema povijesnoj istini i nedužnoj žrtvi, koju bolje od ičeg simboliziraju baš jasenovački Kameni cvijet velikog srpskog umjetnika/arhitekta Bogdana Bogdanovića i poetika „Jame“ velikana hrvatskog stiha, partizana Ivana Gorana Kovačića, čija je neprolazna misao zapisana u samoj kripti, korijenu spomeničke gromade što stremi u nebo. Vlada Andreja Plenkovića ostala je ideološkim hermafroditom, suprotstavljena i ukopana nasuprot antinacifašističkoj, tj. jasno većinski oprdijeljenoj Hrvatskoj. Šteta. Ne zbog te i takve državne vlasti, koja ionako nije na međunarodnoj cijeni kao vjerodostojna, sposobna i neovisna, nego zbog kontaminiranog dostojanstva zemlje i građana. Kojima, je li, čak i jedna Austrija, bivša anektirana (Anschluss, ožujka 1938.) nacistička pokrajina Hitlerovog Trećeg Reicha uvjerljivo čita bolne lekcije o nedoličnom odnosu HDZ-ova službenog Zagreba prema najprljavijem dijelu hrvatske novije prošlosti. Ustašama i tzv. NDH.

Ideološki hermafroditizam Plenkovićeve vlade, ali i svih HDZ-ovih ranije – u kompi s rigidnim vrhom hrvatske filijale Rimokatoličke crkve, proustaških političkih stranaka, udruga i još živih podanika međunarodno nepriznate ustaške paradržave tzv. NDH – iz travanjskog se Jasenovca jednako licemjerno prelijeva na svibanjsku ledinu blizu austrijskog gradića Bleiburga, gdje se – o trošku pola milijuna kuna hrvatskih poreznih obveznika i pokroviteljtsvom Hrvatskog sabora (sic transit) – nariče, moli i pale svijeće upravo krvnicima nedužnih jasenovačkih žrtava. Osamdeset i pet tisuća sa službena popisa, kojima se znâ ime i prezime, gdje su ih ustaše oteli, etc. Točan broj je znatno veći, najmanje dvostruki, jer su mnogi transporti za jasenovačku klaonicu završavali izravno na stratištima na obali Save, na Gradini, Staroj Gradiški, na okolnim poljima… i nisu zabilježeni u logorskoj evidenciji. Pod nekrofilskom, neljudskom egidom žrtva je žrtva, ideološki hermafroditi jednako paradiraju svijećama i molitvama u travnju u Jasenovcu, pa u svibnju na Bleiburškom polju, morbidno pozivaju tv-kamere snimiti ih kako „ljudski suosjećaju“ sa žrtvom i obiteljskim potomcima. Morbidno je, čak i vjerski izopačeno – ljudski pak neprihvatljivo, nečovječno – jednako žaliti i moliti za nedužnu jasenovačku žrtvu i za krvavu dušu njezinog ubojice, kojeg je, ako je, sustigla kazna. Zaslužio je. Ako ne zbog drugog, iz pedagoških/preventivnih razloga radi budućih bolesnike te vrsti. Ubijeni i ubojica, to nije isto, žrtve nisu iste, jer ubijeni u Jasenovcu jest žrtva, a ubijeni njegov ubojica – nije žrtva. Žrtva nije žrtva.

„Maršal“ Franjo Tuđman? Glupost!

Svojedobno je satirični tjednik Feral Tribune gromoglasno ismijao svojevrstan mikser za kosti, nebuloznu ideju tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o tomu da se, je li, baš u Jasenovcu podigne zajednički spomenik svim ubijenima u Drugom svjetskom ratu na tlu tzv. NDH – partizanima, utašama, domobranima, civilima, etc. – što bi dovelo do (među)nacionalnog pomirenja i gdje bi sve suprotstavljene strane, osobito iz hrvatskog naroda, imale gdje komemorirati svoje žrtve, položiti koji cvijet, zapaliti svijeću i pomoliti se. Tuđmanov je mikser za kosti „svih žrtava“, ubijenih i ubojica, zdušno ismijala i sva zdravorazumska javnost, koja je zazirala od njegovog „državničkog“ glumatanja autoriteta svog ideološkog uzora i mecene, partizanskog maršala i uvažavanog svjetskog državnika Josipa Broza Tita (vidi Franju „maršala“ na vojnomu mimohodu svibnja 1995. na zagrebačkom Jarunu). HDZ-ovom državnom mainstreamu – uključivo gaf-predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, koja je u tom smislu posebna, ironična storija – nikako ne ide treniranje pomirbene strogoće na način da izjednačava žrtvu Jasenovca i tzv. žrtvu Bleiburga. To nisu iste žrtve i ne zaslužuju isti pijetet. Indikativno je za političko licemjerje i ideološki hermafroditizam Plenkovićeve vlasti i to da je obnovila državno pokroviteljstvo nad svibanjskom tzv. komemoracijom žrtvama Bleiburga, plaća u tu svrhu 500.000 kuna kontroverznoj udruzi Počasni bleiburški vod, šalje na svibanjsko okupljanje svoje najistaknutije ljude koji tamo drže političke govore… Istodobno, Jasenovac nema „visoki“ državni tretman te vrsti niti dobiva makar približno isti novčani iznos, pa…

A, kažu: žrtva je žrtva!? Dajte najte, kazao bi Francek iz Velkog Trgovišća, a neka bi mu sijeda glava rimskog Senata odobravajući namignula mudrošću ponajboljeg cara svog doba Tita Flavija Vespazijana: Verba volant, scripta manent. Slobodnije, djela ostaju, riječi možeš objesiti mačku o rep. A djela Plenkovićeve vlasti takva su da mu, na sramotu, desničarska austrijska vlast Sebastiana Kurza, rođena sestra iz političke obitelji europskih pučana (EPP) u kojoj je i HDZ, mora zakonom zabranjivati ustašluk na austrijskom tlu, a filijala Rimokatoličke crkve u Koruškoj poručiti HBK-u: proustaški dernek na Bleiburškom polju, propala ikonografija i ekstremizam? No pasaran! Očito je iz druge galaksije da žrtva nije žrtva ni za službenu Hrvatsku, dok ju vode ti kojima je ustaško „hrvatstvo“ bliže srcu od partizanskog, antinacifašističkog hrvatstva, a na jeziku su im sloga, tolerancija, zajedništvo, domovina i tako te lijepe imenice. Treba li boljeg dokaza da se ustaše i partizani nikad neće niti trebaju pomiriti, niti ih se smije gurati u ikakav pomirbeni mikser tipa žrtva je žrtva, od toga kako se vladajući odnose prema Jasenovcu i Bleiburgu? Odnosno svemu što simboliziraju te ključne lokacije iz novije hrvatske povijesti. A ne odnose se razborito. Govore jedno, misle drugo i čine treće; štetno danas i štetnih posljedica sutra.

Povijest je takva kakva jest, ne dâ se promijeniti. Jer, tako je bilo, kazao bi Tomislav Jakić. I točka. Badava novohrvatski povijesni alkemičari, badava krivotvorine i revizije što izvrću činjenice na glavu, „istraživanja“ i „otkrića“ kako je Jasenovac bio, je li, radni i sabirni logor, a ne ustaško stratište/gubilište/klaonica u genocidnoj funkciji. Zločin protiv čovječnosti. Veleizdaja hrvatskog imena, kulture, tradicije i časti toga naroda. Ustaše su krvava mrlja na hrvatskom obrazu, koja se nikad više i ničim ne dâ oprati i zato bleiburška tzv. žrtva nije ista jasenovačkoj žrtvi. Ili bilo kojoj žrtvi ustaške kȁme, malja, metka… Da to državni mainstreami Bijedne Naše imaju na pameti, a ne među debelim mesom, povijest bi imala svoje dostojno mjesto na političkoj polici i ljude se ne bi politikantski/populistički tjeralo u međusobne sukobe zbog toga tko je čijeg ćaću i zašto u Drugom svjetskom ratu naganjao po šumama i gorama niti maltrerirao ljude pomirbenomikserskim hibridom – žrtva je žrtva. Kao, ni partizani nisu bili ništa bolji od ustaša, dapače, bili su još veći zločinci. Eto vam Bleiburg. „Tristo tisuća na pravdi Boga pobijenih Hrvata samo zato što su bili Hrvati i nisu željeli komunizam“. Glupost na entu. Krivotvorina, bljutavija od srpske o 700.000 pobijenih u Jasenovcu ili pak te da je konc-logor bio „sabirni i da u njemu nije bilo masovnih egzekucija“ (Igor Vukić).

Ubijeni i ubojica iste žrtve? Glupost!

Bilo koje ubijeno srpsko, židovsko, romsko ili hrvatsko dijete ustašama nepoćudnih roditelja – registrirano je 21.000 ubijene djece u Jasenovcu, za čija se znâ imena i prezimena, mjesta iz kojih su odvedena u konc-logor, etc.; iksti je broj nepopisane, a ubijene nejači – nije ista žrtva niti će ikad biti kao zarobljeni na Bleiburškom polju, pa zatučen, npr. na Kočevskom rogu „Maksov mesar“. Tog krvavog „Maksovog mesara“, kojim se u drndalici „Jasenovac i Gradiška Stara“ diči onaj Marko Perković Thompson – persona non grata u pola Europe, gdjegdje po Bijednoj Našoj i susjedstvu – mogu držati žrtvom, paliti mu svijeću i moliti za krvavu dušu samo isti takvi. Koji smatraju da su dopušteni, pače poželjni, zločini kobajagi u ime nacije, vjere, ideologije ili slične izmišljotine. Da to prolijevanje krvi drugih i drukčijih nije zločin, kao što u inkvizicijskih pola milenija kršćanstva nije bio zločin spaljivati pamet i samosvijest na lomačama, utapati „vještice“, vješati, nečovječnim torturama u krvi suzbijati eppur si muove, etc. Nije ista žrtva na smrt osuđeni 1946. godine hercegovački fratar Tomislav Filipović nadimkom Majstorović – kojim ga je „častio“ ludi kapo jasenovačke klaonice Vjekoslav Maks Luburić budući da se fratar iskazao majstorstvom u klanju nedužnih logoraša svih dobi i obaju spolova – dakle, taj zlotvor u „pastirskom“ habitu uopće nije žrtva, kamoli ista žrtva kao i jedna-jedina od „više od stotine“, što na suđenju u Beogradu mogao sjetiti da ih je ubio svojom rukom.

Majstorsku svjedodžbu je stekao u srpskim selima u Potkozarju na djeci, ženama i starčadi uoči promaknuća na krvavi „posao“ u Jasenovcu. Fratar iz pakla Filipović, kojeg se Crkva nikad nije odrekla – ali jest zatajila i još prešućuje omiljenog svećenika zagrebačke crkve sv. Marka Svetozara Rittiga, koji je otišao u partizane – zarobljen je po raspadu marionetske ustaške paradržave, suđen i, prema zaslugama, osuđen na smrt. Koja je to kretenska logika u stanju kazati da je krvavi fratar – katolički „pastir“, fratar, bogobojazan čovjek evanđeoske krvi, sic transit – ista žrtva kao ustaška!?

Nisu iste žrtve „crnog“ ustaškog pukovnika Ivana Stiera – inače djeda HDZ-ovog polit-konzervativca tzv. prve brzine Davora Ive Stiera – kojima je izmasakrirao tijela onim njemačkim 12-kilogramskim šarcem, s kojim se na ramenu, u ustaškoj odori dično fotografirao na nekom banditskom maršu, i Stierovi do grla krvavi crnolegionari, što nisu imali sreće dopasti usluga svećenika Krunoslava Draganovića, lažnih identiteta krivotvorenih u Hrvatskom zavodu sv. Jeronim u Rimu i pobjeći s njim u Argentinu, nego su dopali osvetničke ruke partizanskog egzekutorskog voda Sime Dubajića. On i pobjednički su partizani imali istu količinu milosti u odnosu na (ne)dokazanu krivnju – je li trebalo/moglo u to doba biti drukčije? – koliko su ustaše imali u četiri godine svoje kvislinške strahovlade prema svojim žrtvama. Svi ti ubijeni nisu i nikad neće biti iste žrtve. Jasenovačke – da se i ne govori o četvrdesetak drugih konc-logora i zločinima nad civilima po svim gradovima i selima, zarobljenim partizanima, njihovim obiteljima, ranjenicima, bolesnicima… – nisu iste/jednake tzv. bleiburškim žrtvama. Uzgred, na ledini nedaleko od Bleiburga nitko nije ubijen, nego manji dio zarobljenih pripadnika naoružanih bandâ kvislinških režima na tlu raspadnute (1941.) Kraljevine Jugoslavije nakon što su ih zapadni antinacifašisti izručili svom savezniku Josipu Brozu Titu – na dispoziciju. Svako vrijeme nosi svoje breme, pa je i to vrijeme nekima bilo maćeha.

Međutim, to nije ni najmanji razlog za izvrtanje povijesne istine naglavačke, kao što i Plenkovićeva vlast dopušta. I neodgovorno se zamjera velikom dijelu svojih građana. Razlika između proustaša i antinacifašista itekako je vidljiva na političkoj sceni, gdje prvi, ni da se ujedine – što je zbog maloumnih taština političkih patuljaka nemoguće – nisu u stanju pridobiti više od 10 posto biračkog tijela. Možda ni toliko, jer je povijesna tema ustaša i partizana, komunista/udbaša/Jugoslavena i hrvatskih nacionalista već apsolvirana. Ljude zanima kako žive danas i što čeka njihovu djecu sutra, a ne tko je koga i zašto 1941.-1945., odnosno od 1945. do 1990. Tu ne pomaže ni inzistiranje na znaku jednakosti među žrtvama, palim prije gotovo jednog stoljeća. Svojedobno je dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić znao brzopotezno, ljudski i vjerski – ako se baš hoće – gadno uzrujati proustaške krivotvoritelje novije hrvatske povijesti, što su se tako unosno i bahato raskomotili na pseudoznanstvenim državnim jaslama i kojekakvim interesnim skupinama: jasenovačke žrtve nisu krive baš ni za jednu smrt nedužnih ljudi, etničke, vjerske i ideološke progone, pljačku i palež, silovanja, etc., a mnoge tzv. bleiburške žrtve bile su krive za sve to, i mnogo više. Jasenovačke žrtve su nedužne, ljudi ubijen bez suda, samo zato što su bili Srbi, Židovi, Romi i ustašama nepoćudni Hrvati. Ljudi druge nacionalnosti, vjere ili jednostavno nisu simpatizirali genocidan/rasistički/marionetski ustaški režim. Ili su se političko-ideološki i oružano aktivirali na ispravnoj, domoljubnoj hrvatskoj strani, a ta je bila narodnooslobodilačka, partizanska, pritivna okupatoru i ustašama, sluganima nacista i fašista.

Kvislinzi pak, deportirani s Bleiburškog polja u zemlju, kojoj su imali položiti račun za sve što (ni)su činili u četiri stravične godine tzv. NDH, manjim su dijelom ubijeni po kratkom postupku netom po izručenju i nakon tzv. presude „deseti bataljun“ na partizanskom pokretnom vojnom sudu. Ta je sudbina dohvatila dokazane ratne zločince za koje se i prije izručenja s Bleiburga znalo tko su, što su, odakle su i kakva su im zlodjela na duši. Skončali su na tzv. križnom putu, na Kočevskom rogu, u Teznom, Hudoj jami, Maceljskoj šumi, u protutenkovskim rovovima blizu Maribora, etc. Velika je većina deportiranih bjegunaca s Bleiburškog polja – vojnika, civila i raznih problematičnih skupina ne samo iz tzv. NDH nego i ostalih krajeva bivše Kraljevine Jugoslavije (četnika svake vrsti, nedićevaca, belogardejaca, etc.) – prošla tadašnji pravosudni tretman, gdje im se strogo vagala krivnja/nedužnost. Neke je dopala zaslužena smrtna kazna (kao fra Tomislava Filipovića-Majstorovića), a neke pak višegodišnja teška robija s prisilnim radom, neke kraća zatvorska kazna, gubitak građanskih prava na neko vrijeme, konfiskacija imovine, etc. ili su oslobođeni krivnje.

Ustaški „prostor slobode“? Glupost!

Dio zarobljenika iz deportiranog zbjega je izravno vraćen kući, jer se pokazalo da se radi o zavedenim, obmanutim i preplašenim nedužnim civilima, koji nisu okrvavili ruke ni ustašlukom zaprljali obraz. Ustaše su ih natjerali u zbjeg kao živi štit od Titovih armija koje su ih željele sustići u bijegu i zarobiti prije prelaska slovensko-austrijske granice. Mnogi (ima ih još dosta živih) s tzv. križnog puta, koji su 1945./46. prošli tretman vojnog i civilnog pravosudnog sustava nove jugoslavenske vlasti, već time što su preživjeli – neki su postali uvaženi građani, partijski i politički faktori Titove SR Hrvatske/SFR Jugoslavije, uspješni direktori, umjetnici, znanstvenici, profesori, etc. – opovrgavaju pokvarene hiperbole o tomu da su „partizanski zločinci masovno ubijali Hrvate“ s Bleiburga, „bez suđenja i samo zato što su bili Hrvati, što su željeli svoju, hrvatsku državu“. Sic transit. Gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović ulizivat će se (pro)ustaškoj emigraciji u Argentini maloumnom tvrdnjom kako su (pro)ustaški emigranti 1945./46. na Zapadu „samo tražili prostor slobode“. Glupost na entu. Bili su u paničnom bijegu od odgovornosti za počinjene ratne i zločine protiv čovječnosti, a ispomoć su imali na zagrebačkom Kaptolu – tada mu je bio na čelu kardinal Alojzije Stepinac – umreženom s Hrvatskim zavodom sv. Jeronima u Rimu te klerom u zemlji.

Povijesne činjenice i ogromna dokumentacija o tom razdoblju netom što je utihnulo oružje u Drugom svjetskom ratu, ne negirajući ekscesne slučajeve ubijanja iz osvete ili neposlušnosti nekih nižih partizanskih zapovjednika, argumentirano opovrgava proustašku krivotvoriteljsku promidžbu ne samo u emigraciji 1945.-1990. nego i svu kasniju u Bijednoj Našoj, kojoj vlasti RH nakon 1990. godine neodgovorno gledaju kroz prste. Hrvatska je međunarodno proskribirana kao zemlja, koja tolerira ustašk i ekstremizam šovinističkog tipa, ksenofobna je i protusrpska/protumanjinska, a skup na Bleiburškom polju austrijski europarlamentarci i mediji ocijenjuju kao „najveće okupljanje nacifašista u Europi nakon Drugog svjetskog rata“. U jednoj desničarskoj Njemačkoj Angele Merkel – rodnomu mjesto nacizma i Drugog svjetskog rata koji je odnio 60 milijuna života, od toga 32 milijuna samo Rusa – ali i u desničarskoj Austriji Sebastiana Kurza se ide u zatvor na uzvik „Sieg Heil“, nacističke grafite… Ustaška inačica „Za dom spremni“ ima u Bijednoj Našoj premijera Andreja Plenkovića časno mjesto u javnom prostoru, on ne zna kako je završio Drugi svjetski rat u Hrvatskoj i prepušta izvjesnom povjerenstvu za bolju prošlost sveučilišnog profesora nuklearne medicine akademika Zvonka Kusića da mu savjetuje što tu (ni)je u redu. Sic transit. Pa je „Za dom spremni“ službeno zabranjen, ali dopušten u – svečanim prilikama.

Da ti pamet stane. I s takvim Plenkovićem i ministrima koji mu povlađuju, jer ih drži na ministarskoj plaći i moći, pa moraju misliti njegovom glavom – ići komemorirati jasenovačke žrtve ustaškog režima!? Nema šanse, kažu Srbi, Židovi, antinacifašisti i sav ostali svijet s barem dva zrna soli u glavi i makar malo ljudskosti u srcu. Ili pak s gaf-predsjednicom Grabar-Kitarović, koja je do jučer govorila da je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav, pa se valjda zato slobodno koči na crnoj HOS-ovoj zastavi, na njihovim pločama palim braniteljima, ori se sa stadiona, bode oči s fasada i prometnih znkova, etc. A premijer, koji tvrdi kako je preuzeo odgovornost za narod i državu, sve to „ne vidi“ i, pače, čudi se kako drugi – vide. Morlai bi, je li, hitno okulisti.

U Berlinu, glavnom gradu danas opet u svakom smislu najmoćnije europske zemlje, mesingane pločice na nogostupu i fasadama podsjećaju prolaznike na Židove, koji su tu obitavali do Führerova i dolaska nacista na vlast i holokaust-pogroma nad cijelim narodom (i narodima, osobito Slavenima), a RH je sravnio sa zemljom više od 3000 tzv. partizanskih spomenika narodnim herojima i najslavnijem epizodama hrvatske povijesti. Epizodama i pojedincima koji su Hrvatsku izveli iz Drugog svjetskog rata na pobjedničkoj strani i teritorijalno cjelovitu, oslobođenih velikih dijelova zemlje, što su ih ustaše darovali fašističkoj Italiji i nacističkom Trećem Reichu. Kao naknadu za prijeratno jataštvo. Pod egidom komemoriranja tzv. nedužne hrvatske žrtve, na Bleiburškom se polju komemorira/slavi zločinački režim, truje mlade lažima i priziva aveti zla: „U ime Krista“, je li, „protiv komunista“. A komunista više nema… Ni Udbe, ni Jugoslavije prve ili druge, ni… A Krist je, avaj, ipak bio na strani Titovih komunista i pravde. Pomogao je kumrovečkom Joži i mezimcu, velikotrgovišćanskom Franceku s druge strane brda, okupiti oko sebe većinu Hrvata (i inih žitelja, dakako) te uvjerljivo poslati u vražju mater i ustaše, i domobrane i tzv. NDH. I ine narodne veleizdajnike.

Dok to Plenkovićeva vlast ne shvati, kažu predstavnici najvećih ustaških žrtava, Srba i Židovi neće u istu jasenovačku kolonu s njegovima iz vlasti, a na Bleiburgu ionako ne žele ni primirišati. Bilo bi maloumno. Rome valjda nije uzeti za ozbiljno, jer njihov trenutno najistaknutiji predstavnik Veljko Kajtazi – pazi sad, višemandatni saborski zastupnik austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske narodne manjine – komemorira žetve u Jasenovcu i s krovnom udrugom antinacifašista u RH, i sa Srbima, i sa Židovima, ali i službeno s državnom svitom i diplomatskim zborom. No, komemorira i s Milanom Bandićem, zagrebačkim i nesuđenim „gradonačelnikom Hrvatske“ u Uštici, lokalitetu jasenovačkog konc-logora na kojem su ustaše pobili većinu od oko 16.000 Roma, a Bandić je obećao platiti zagrebačkim novcem uređenje tog stratišta. Spomen-muzej i okoliš. Da zbunidba ili politikatstvo budu veći, predsjednice RH također ne želi pod Kameni cvijet ni s Plenkovićevim državnim izaslanstvom, ni s antinacifašistima, ni sa Srbima, ni sa Židovima niti s Kajtazijem i Bandićem. Nešto izvodi u svom aranžmanu, sama, kobajagi inkognito, ali uz tv-kamere (sic transit), ponizno korača, u dizajnerskoj crnini, nosi cvijeće, polaže zapaljen trobojni lampion, skrušeno stoji u kripti Kamenog cvijeta na željezničkim pragovima ustaških vlakova smrti… Kamera fokusira stihove velikog pjesnika „Jame“ Ivana Gorana Kovačića. Ni Bog niti vrag ne znaju kakva je to poruka, komu, zašto? Isti performans iste slabokrvne „tv-inkognito“ poruke opetuje na Bleiburškom polju pred onom hrgom sivoga granita s pločom „u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945“. Hrvatska vojska je bila u partizanima – ne među tima, što su izdali Hrvatsku i svoj narod okupatoru – borila se za hrvatsku državu i slobodu u federalnoj Jugoslaviji, koja joj je državnost (izrijekom piše u Izvorišnim osnovama Ustava RH) omogućila 1990-ih osamostaljenje i međunarodno priznanje.

Tzv. NDH = NOB? Glupost!

Za taj ideal se (po)ginulo 1941.-1945. pod crvenom zvijezdom petokrakom, a ne pod ušatim U i krilaticom „Za dom spremni“. Ustaše i domobrani nisu bili hrvatska, nego kvislinška, veleizdajnička vojska, koja se borila i ginula za nacifašističke okupatore, činila je genocid nad Srbima i Romima u tzv. NDH, ratne i zločine protiv čovječnosti i osramotila hrvatsko ime dok je svijeta i vijeka. I zato jedne i druge žrtve nikad neće biti – iste žrtve. Na toj mikserskoj floskuli ne može biti pomirbe. Ubijeni s obiju strana ne bi oprostili svojim ubojicama, a živi nemaju što u njihovo ime opraštati živima, koji ili nisu bili fizički/idejni akteri na stratištima ili tada još nisu bili ni rođeni. Onda, kamo se guraju Plenković i Grabar-Kitarović sa svojim inačicama Jasenovca i Bleiburga, jer jednako plakati za ubijenima ustaškom i partizanskom rukom uvreda je i povijesnoj istini i zdravom razumu. Svak neka oplakuje svog pokojnika, ali to nije državna stvar. Državna je obveza, međutim, poštivati povijesnu istinu i učiti mlade toj istini, a HDZ-ova država RH – na opću sraotu do neba – to izbjegava činiti. Neodgovorna je.

„Danas se dopušta stavljanje znaka jednakosti između tzv. NDH i antinacifašističkog pokreta NOB-a“, kazao je u Jasenovcu Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina Hrvatske, pojašnjavajući razloge zašto njegovi sunarodnjaci ne žele komemorirati s Plenkovićevom vladom. „Ovdje smo četvrti put sami, mi potomci žrtava zločinačke tzv. NDH. Mi nikad nismo izjednačavali hrvatski narod s tzv. NDH, ali nećemo nikad prihvatiti da su žrtve Jasenovca i Bleiburgaškog polja isto. O ustaškom pozdravu ‘Za dom spremni’ dao je mišljenje Ustavni sud RH, zabranjen je Ustavom i zakonima RH, no dok se ZDS ne makne iz upotrebe, nećemo sudjelovati u službenoj komemoraciji. Da ste u razgovore s nama uložili onoliko energije koliko ste uložili u komemoraciju u Bleiburgu, bila bi jedna komemoracija u Jasenovcu. Tražimo samo da poštujete hrvatske zakone kao što ćete poštivati austrijske.“ Ako i po kojim uvjetima ovog svibnja uopće bude bleiburškog okupljanja.

„Mislim da sam baš onaj predsjednik vlade koji radi jako puno da u RH povećamo napore na pravi način kada je riječ o kulturi sjećanja, kada je riječ o poštivanju žrtava i jasnoj i nedvosmislenoj osudi ustaškog režima“, replicirao je premijer Plenković u intervjuu Hrvatskom radiju birokratski hladno, odajući svoje uvjerenje kako ne kani ništa mijenjati u odnosu državne politike prema Jasenovcu i Bleiburgu, ma što držali oponenti. „Smatram da je zdravo za hrvatsko društvo da postoji jedna komemoracija u Jasenovcu. Bilo bi dobro da dođemo do određenok konsenzusa. Uložili smo puno i mislim da bi trebalo doći malo napora i s druge strane. Ne vidim da smo na dvije strane. Mi smo tu na istoj strani i volio bih da iduće godine ta komemoracija bude jedinstvena. Što se tiče zakona, vladine politike i HDZ-a, ne vidim iz kojeg se to segmenta moglo protumačiti (toleriranje proustaških pojava u društvu, op. a.). Izvlačiti zaključke na taj način može jedino biti, ako su to neki marginalni akteri, koji imaju to u nekim svojim aktivnostima, programima, a izvan su HDZ-a, naravno. A postoje u hrvatskom društvu takve ambicije. Ja ih ne dijelim na takav način i nemaju nikakve veze sa službenom politikom vlade ni vladajuće stranke.“ Nije bitno što premijer privatno/osobno (ne) dijeli, ali itekako je važno upražnjava li odgovornost za zdravlje zemlje i društva, koji su mu izborno povjereni. I kako je upražnjava.

Jamačno nekom trebaju naočale ili barem nova stakla. Pitanje za milijun eura: komu?

The post Nečovječno je jasenovačku i bleiburšku žrtvu smatrati istom žrtvom, jer nisu appeared first on Tacno.net.

Foto: Novi list

Zadnji koji je na ovim prostotima želio i znao napraviti suverenu državu, a da ga prethodno gazde iz „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ nisu skratili za glavu, preminuo je u svjetskoj žalosti 4. svibnja 1980. u 88. godini života. I otišao u legendu. Koje se legende najglasniji „suverenisti“ RH već tri desetljeća maloumno sráme. Dokazujući kako o suverenosti i suverenizmu pojma nemaju. Još manje o tomu što je Hrvatska, kakav su joj smisao i uloga u križaljci novog međunarodnog poretka, čija tektonika još ni približno nije pri kraju. Kamoli završila tréšnju. Kakvi su „suverenisti“ ti, što se guraju na premasne plaće i povlastice europskih birokrata, a protiv su EU-a i toga da RH primjenjuje članske obveze „vlade“ u Bruxellesu? Guraju se u Europski parlament, a obnoć šaraju grafite po fasadama: EU = YU. RH im je über alles, bez iznimke! „Bezodvlačno“! Jao Hrvatskoj, bila ili ne bila über alles. Urnebesna graja iz političkog kokošinjca: koka hrvatica snijela jaje! Avaj, mućko

Marijan Vogrinec

Ako igdje u aktualnom hrvatskom političkom kokošinjcu – osobito u predizborno doba – vrijedi ona preporodno-pretpolitička o tri Hrvata u pet stranaka, vrijedi na tzv. desnici gdje se tutto completo nagužvala šarena družba: od HDZ-ova demokršćanskog puka i bogobojazno-anemičnih mostovaca nesuđenog svećenika Bože Petrova, profesora povijesti Nikole Grmoje i tekstilnog radnika Mire Bulja do buljuka (naj)žešćih radikala u vrag će znati koliko patuljastih stranaka, koji su se odnedavno samoprozvali tzv. suverenistima. Ma što to značilo. A zapravo ne znači ništa. Što bi i moglo značiti kad iza beskrajnog mlaćenja prazne nacionalističke/šovinističke slame ne ostaje ama baš ništa vrijedno. Populizam tipa „Tito je najveći zločinac 20. stoljeća“, „Srbi su gosti u Hrvatskoj, koja je isključivo država hrvatskog naroda“, „RH ne smije pustiti Srbiju u EU dok se ne ispriča za agresiju, dok ne otkrije sudbinu i zadnjeg nestalog Hrvata u Domovinskom ratu, vrati opljačkano i plati ratnu štetu“ ili „HDZ = SDP, protunarodne opcije“, etc., dakle takav populizam/demagogija nisu nikakva vrijednost ni preporuka za ikakav boljitak Bijedne Naše. Tim više, kad se znâ tko su, što stoji iza njih i kakvi su ti likovi, što su se za potrebe europarlamentarnih izbora i mazanja očiju javnosti samodopadno samoprozvali – suverenistima.

Recimo, bivša kanadska prva policajka na motoru Ruža Tomašić, ili bivši specijalac Željko Sačić iz skupine osumnjičenih za jeziv ratni zločin nad srpskom starčadi u selu Gruborima, ili skandalozno ksenofoban HRT-ov violinist Ladislav Ilčić, ili pak šibenski kontroverzan/ultrakonzervativan nastavnik zemljopisa Hrvoje Zekanović, koji se na HDZ-ovoj izbornoj listi domogao 15.500 kuna saborske neto plaće, ili… Ta je skupina navodno istomišljenika – inače protivnika svega što EU suštinski znači – hitro zaigrala na „sveto trojstvo“: bogoljublje, domoljublje, čovjekoljublje ne bi li gurnula nositeljicu liste Ružu Tomašić u drugi europarlamentarni mandat. Prvi je, kao pravašica, stekla na HDZ-ovoj koalicijskoj listi. Bez HDZ-a ne bi prekoračili saborski prag ne samo ona i Zekanović nego ni Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih iz Neovisnih za Hrvatsku, ni redikulozni janjevački Hrvat, kanadski doseljenik Željko Glasnović (pripadnik triju vojskâ: kanadske, Legije stranaca i HVO/HV-a), ni tada haesesovka Marijana Petir, etc. Sve tvrdi Hrvat/ica do tvrdog Hrvata/ice. Da ti pamet stane, čim zine bilo koji/a.

Dva mandata

U samo nekoliko godina, je li, b-h Hrvatica se Ruža Tomašić prošetala kroz više tzv. radikalno desnih političkih stranaka (HSP AS, Konzervativna stranka, etc.), u svakoj se uspjela posvaditi s aspirantima na mjesto vođe, vodećeg ideologa/stratega, više je puta „plašila narod“ svojim povlačenjem iz politike, ali Hrvatice i Hrvati nisu bili te sreće da Tomašić održi riječ. Iako ta marginalka naseljena na Korčuli nije svojim djelovanjem koje toliko hvali ostavila korisnog/vidljivog traga. A itekako ga je masno naplatila poreznim obveznicima. Sada želi ostati u Europarlamentu još jedan mandat, jer je navodno obećala hrvatskim ribarima izboriti se za njihov bolji položaj u odnosu na EU restrikcije. Sic transit. Ona obećala!? Kao da ribari drže do Ruže Tomašić. Niti im što znači niti uopće znaju za nju. „Suverenistica“ može, je li, nešto učiniti među 751, odnosno 705 europarlamentaraca (ovisno o ishodu Brexita). Mo’š mislit’.

„Vjerujem da ćemo dobro proći i da ćemo dobiti dva mandata“, bahato je kazala na predstavljanju svoje tzv. suverenističke liste, a novinari su se ironično osmijehnuli. „Mislim da je ljudima puna kapa obećanja, laži, lopovluka, krađa, nepotizma… Vjerujem da će ovo biti lista promjena. Ovime počinje borba za bolju, pravedniju Hrvatsku.“ Poznato? Itekako. Nema jedne jedine stranke ni jednih jedinih izbora – od onih za mjesni odbor u kakvoj provincijskoj pripizdini, gdje će bez ikakve dvojbe, kažu, glasati i za magarca, ako je HDZ-ov kandidat, do predsjedničkih na vrhu RH – a nema niti jednog jedinog kandidata, koji nisu obećali upravo to što obećava i Ruža Tomašić. Bolju i pravedniju Hrvatsku. A izbori dođu i prođu, teško zarađeni milijuni odu u vjetar, a građanima Bijedne Naše sve gore i gore. Mučno. Već ih se više od 400.000 iselilo iz vlastite domovine u kojoj im se od samog referenduma o državnom osamostaljenju od SFR Jugoslavije do danas, trideset godina, stalno nešto obećava, bolje i pravednije. I obećavat će se sve dok hlebincima ne pukne film, pa milom (na izborima) ili silom (na ulici) definitivno ne pošalju u vražju mater te, što su obećavali opće narodno dobro, a nisu ostvarili. Lagali su i pljačkali vlastiti narod.

Na „suverenizam“ redikulozne Ruže Tomašić, valjda iz straha da ne popuše dio tzv. desnog i desnijeg od desnog biračkog tijela, žestoko su reagirali iz HDZ-a. Ta stranka – istina, najveća, jer je najviše uhljeba ugradila u svoj daljinski upravljan birački stroj i podijelila 1989.-1992. oko 100.000 članskih iskaznica netom presvučenom članstvu SKH/SKJ – otpočetka neovlašteno svojata nacionalnu svijest, domoljublje, hrvatske branitelje, Domovinski rat, katoličku vjeru i sve „nacionalno“ iz tog humusa. Uključivo tzv. hrvatske državotvorne silnice ne samo Tuđmanovog „učenja“ nego i, praveći se tošo, ustaške paradržave tzv. NDH. I sada neka tamo kanadska doseljenica – koja je olovnih dana uoči ratnog krkljanca u Hrvatskoj čuvala Franju Tuđmana za posjeta s Gojkom Šuškom (pro)ustaškoj emigraciji u Vancouveru, pa ju je pozvao k sebi u Zagreb – farba tunele „suverenističkim“ predizbornim bojama!? Eeee, neće moći ove noći, niti će proći, poručila je druga s HDZ-ove liste Dubravka Šuica. Još par dana europarlamentarka u prvom mandatu. Gladna i drugog. A tko ne bi da inkasira takav kruh bez motike o kakvom hlebinci što glasaju za HDZ-ovog magarca nisu kadri ni sanjati. Još manje zaraditi u tri-četiri života, pa… Budite, ljudi, naivci, ako vam to godi srcu, ali kasnije ne valja kukati. Nije pošteno prema sebi ni prema drugima. Državno zdravlje je u biračkoj kutiji, a laprdanja o hrvatstvu i suverenizmu su – laprdanja. Od njih se ne mogu napuniti tanjuri, platiti režije, vratiti dugovi…

„Što znači suverenist?“ – pjeni se Dubravka Šuica, imovinski teška navodno okruglih pet milijuna eura; do 2003. je s mužem i kćerkom živjela u 60 m² stana u predgrađu Dubrovnika, Gružu. „Ako je netko suverenist, to je HDZ. Taj suverenizam je termin, koji je zloupotrijebljen. Treba uzeti u obzir u koje će se ‘političke obitelji’ svrstati liste koje osvoje mandate. Ako govorite o Neovisnima za Hrvatsku, ne znam koja će biti opcija. Ako će to biti krajnje desna, ENF, ne znam što to može značiti za Hrvatsku. Takozvani Suverenisti su već u ECR-u, odnosno njihova predstavnica Ruža Tomašić. Mi smo u EPP-u, to su naše vrijednosti, demokršćanstvo i narodnjaštvo. Nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene danas niti mojih kolega na listi. Vjerujem da su na našoj listi svi kršćani, katolici.“ Treba biti jako „inteligentan“ (sic transit) ili pak, procijepljen protiv svakog pozitivnog osjećaja, pa udariti na sva zvona tako nevažne i, reklo bi se, totalno bezvezne životne „vrijednosti“: nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje. Svatko koji/a to čini, a kandidira se za upravljati tuđim sudbinama, nije zaslužio/la jedan jedini glas birača s makar dva zrna soli u glavi. To su u duši zli ljudi.

Nacionalisti i suverenisti

Šuicu i njoj slične „suvereniste“ valjalo bi pitati po čemu su to hrvatstvo i katoličanstvo kojima se neodgovorno/maloumno diči bolji/vrjedniji od, npr. bilo koje druge etničke pripadnosti i (ino)vjerskog ili ateističkog/agnostičkog uvjerenja? Po čemu je to Hrvat katolik, je li, neka premija u odnosu na Srbina pravoslavca, ili Turčina muslimana, ili Indijca hindusa, etc.? Po čemu je to Dubravka Šuica, zato što je Hrvatica i katolkinja, bolja i vrjednija od bilo koje Hrvatice i ateistkinje u zajedničkoj domovini na koju obje imaju jednako pravo? Ama baš ni po čemu, a Šuica to čini. Notorna je glupost isticati etničku pripadnost i vjersko mainstream uvjerenje u bilo kojim okolnostima, jer je to osobna, intimna stvar pojedinca. Ne problem sveg sela i okolice. Pogotovo ne izbora i izbornih pripetavanja. Ljude se ne vrednuje po etničkoj pripadnosti i vjeri, jer po tomu nitko nije ni bolji niti lošiji od drugog, nego po čovječnosti, sposobnosti i djelima. Tu bi Dubravka Šuica imala razloga za osobnu introspekciju svake vrsti, prije no što izvali budalaštinu od koje sigurno neće uprihoditi preferenciju više. Ima većih Hrvatica od nje i praktičnijih katolkinja, a o moralu, čovječnosti, sposobnosti i djelima da se i ne govori. Kaže mudar pûk: budala se hvali onim čega se pametan srami. Dobro, ne kažemo da se treba sramiti etničke pripadnosti i vjerskog uvjerenja, ali to nije nešto za iznositi na predizborni vašar taština bez pokrića.

Foto poratloko.hr

Tjednik Globus ovih si je dana dao truda, pa predeuroizborno istražio to „zašto je ideja o širokoj desnoj koaliciji razjedinila žestoke domoljube“, pa zaključio – a kako bi drukčije – da „nacionalisti suverenistima ne vjeruju“. Zapravo, nije to ni od jučer niti od prekjučer, jer u protivnom uzrečica o tri Hrvata u pet stranaka ne bi imala smisla. Ne bi se ni održala tolike godine, bit će dva stoljeća, da to nije hrvatski usud, čak tradicija zbog koje si je međunarodni terorist hrvatskih korijena Zvonko Bušić-Taik prosvirao glavu 1. rujna 2013. u Rovanjskoj. U oproštajnom se pismu požalio kako „više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini“. Zaključio je da se u Hrvatskoj ništa nije promijenilo tzv. osamostaljenjem RH, izlaskom iz „jugoslavenske tamnice za Hrvate“, pa mu ni „nacionalni idealizam“ – s 32 godine robije u SAD-u zbog otmice civilnog zrakoplova na letu New York-Chicago i ubojstva policajca podmetnutom eksplozivnom napravom – nije bio dovoljno validan za suzbiti liderske taštine i ujediniti tzv. desnicu. Hrvatske su liderske taštine čvršće od čistog londsdaleita: od taštine ministrice što bez važeće vozačke dozvole gazi djecu po cesti do državnog dužnosnika upletenog u prostituciju elitnog ranga, etc. Što je moralna mizerija nemoralnija i primitivnija, lovograbežljivija, to joj/mu je taština bujnija i otpornija…

„Iako su razgovori o formiranju široke koalicije desnih i konzervativnih stranaka dugo trajali, političke opcije desnije od HDZ-a i na predstojeće svibanjske izbore za Europski parlament izaći će razjedinjeno“, zapisao je Globusov novinar Marko Špoljar u raščlambi rečenog redakcijskog istraživanja. „S jedne strane glasove birača kojima (današnji) HDZ nije dovoljno desno lovit će blok Hrvatski suverenisti okupljen oko zastupnice u Europskom parlamentu Ruže Tomašić i Hrasta, a s druge strane koalicija Neovisni za Hrvatsku i HSP-a, na čelu s Brunom Esih, Zlatkom Hasanbegovićem i Karlom Starčevićem. Iako i u jednom i u drugom bloku smatraju da bi zajedničkim izlaskom mogli, gotovo sigurno, računati na osvajanje jednog mandata u Europskom parlamentu, do dogovora ipak nije došlo. Neki kažu da su presudile političke razlike između tvrdih nacionalista iz Neovisnih za Hrvatsku i konzervativke Ruže Tomašić, a drugi da je problem nastao zato što Bruna Esih, nositeljica liste Neovisni za Hrvatsku – HSP, nije željela na zajedničku listu s Ružom Tomašić, točnije da nije željela preuzeti rizik osvajanja manjeg broja preferencijalnih glasova na zajedničkoj listi.“

Zlatko Hasanbegović, zadnji na listi tzv. suverenista, koji europarlamentarne izbore smatra tek zagrijavanjem za „prave“, što slijede – lokalne/regionalne i parlamentarne – drži da sada nisu važni mandati (valjda zato što je svjestan da ih neće ni osvojiti), već je „stvar u načelima“. Kazao je Špoljaru: „Pa i HDZ i SDP mogli bi osvojiti više mandata da idu zajedno, zar ne? Ta priča o nužnosti ujedinjavanja svih desnih stranaka medijski je nametnuta mistifikacija. Jedan klišej u kojem se akteri guraju u isti koš bez obzira na njihove stavove, bez obzira na to što oni stvarno zastupaju, kako su te stranke nastale i slično“. Jedan je od računa bez krčmara špekulacija o tomu da je moguće ujedinjenje tzv. političke desnice desnije od light HDZ-a za parlamentarne izbore 2020. godine, a lider bi bio onaj/a tko dobije najviše glasova na europarlamentarnim. Tomu nije nesklon ni Hasanbegović, pa će biti zanimljiv ishod takvog testiranja. Međutim, remetilački faktor opet će – ruku u vatru – biti liderske taštine političkih marginalaca. A zapravo, sva je tzv. desnica, bez HDZ-a, jedan nesretan politički marginalac: i pojedinačno i skupno. Razjedinjeni ili ujedinjeni, svejedno. U tom smislu, je li, RH nije Srbija. I dobro je što nije.

Liderske špekulacije za potrebe ujedinjenog nastupa tzv. radikalne desnice na hrvatskim parlamentarnim izborima dogodine na vrbi su svirala, jer ni o tomu nema niti će biti konsenzusa u toj skupini nacionalističkih/suverenističkih patuljaka. Nitko još iz te družbe nije potvrdio da se slaže s obrascem da najbolje plasirani desničar s europarlamentarnih izbora bude lider ujedinjene tzv. desnice na izborima za Hrvatski sabor. Nekomu sa strane, ne mora čak ni biti hrvatski državljanin, dođe puknuti od smijeha kad vidi igrokaz: Bruna Esih neće podruku s Ružom Tomašić i obratno, Hrvoje Zekanović neće sa Zlatkom Hasanbegovićem i obratno, istjerana haesesovka Marijana Petir neće podruku s hadezeovcem Karlom Resslerom, ako je uvjet HDZ-ova članska iskaznica, Most nezavisnih lista Bože Petrova neće ni s Nezanisnima za Hrvatsku niti s tzv. suverenistima Ruže Tomašić i obratno, etc. A svi – „suverenisti“, Hrvatska im je über alles, bez iznimke! „Bezodvlačno“! Sic transit. Jao Hrvatskoj, bila ili ne bila über alles. Urnebesna graja iz političkog kokošinjca: koka hrvatica snijela jaje! Avaj, mućko. I ostat će mućko, jezivo smrdljivo bez obzira na činjenicu prevagnu li među tzv. radikalnom desnicom na europrlamentarnim izborima u svibnju Neovisni za Hrvatsku ili Hrvatski suverenisti, Bruna i Zlatko ili Ruža i Zekanović. Nema šanse da itko od njih liderski zajaši ujedinjenu tzv. desnicu i sve patuljke postroji iza – Papa Štrumpfa. Jer svaki od njih smatra da je bolji i zaslužniji od drugog. Naravno, veći Hrvat i „suverenist“. Sic transit.

Bivša visokopozicionirana članica HSS-a Marijana Petir, koju je predsjednik Krešo Beljak nedavno izbacio iz stranke s nekolicinom istomišljenika, oponenata, dobila je na europarlamentarnim izborima 2014. godine čak 42.000 preferencijalnih glasova, ali kandidirana je na HDZ-ovoj koalicijskoj listi. Teška nacionalistica sa završenim studijem teologije sada se ide okušati samostalno, kao nezavisna kandidatkinja s također „besprijekornim“ nacionalističkim i tzv. suverenističkim imageom. Može li se samostalno i uz punu potporu ultraklerikalnih krugova Katoličke crkve izboriti za drugi mandat u Uniji? Bilo bi ravno svetačkom čudu da može. Bez obzira na preferencije iz 2014. godine. Budući da se ni na izborima 2019. ne očekuje veća izlaznost birača od ondašnje, bijednih 25,24 posto, D’Hondtove će škare za krojenje glasova u mandate proslijediti u koš za otpatke sve marginalce desno i lijevo od HDZ-a, SDP-a, Živog zida i Mosta nezavisnih lista. Nesretna je sudbina tzv. radikalnih desničara, a sretna za društveno zdravlje ionako trknute Bijedne Naše, što ta družba obožavatelja crnine i ono što/kako zagovaraju ne prolazi među više od 85 posto birača.

Plastična mrkva

Ako je vjerovati onomu, što je Petir izjavila Globusu – „ja nisam ni konzervativna niti desna opcija, nego pučka, demokršćanska i domoljubna“ – kakav bi razložan motiv imali umjereno desni birači dati glas dozlaboga dosadnoj i brirokratsko-frazerskoj te formalno nezavisnoj (sic transit) Marijani Petir, a ne HDZ-ovoj listi? Koja je još jasnije „narodnjačka, demokršćanska i domoljubna? Vidi o čemu zbori druga na HDZ-ovoj listi Dubravka Šuica, koja lista ima zajamčenu boli glava svakovrsnu logistiku. „HDZ će voditi pozitivnu kampanju usmjerenu na budućnost“, ustvrdio je nositelj mlađahni Karlo Ressler (29), posinak kontroverznog Vladimira Šeksa i Plenkovićeva najveća uzdanica u europejskom profiliranju i HDZ-a i RH, „ali snažno usidrenu u našim temeljnim narodnjačkim i demokršćanskim vrijednostima. Birači će znati prepoznati tko uistinu znâ i može najbolje zaštititi hrvatske nacionalne interese u Europskoj uniji i iskoristiti sve prednosti članstva.“

foto: konzervativci.hr

Suverenistička mrkva, je li, pokazat će se kao plastična igračka za naivne u biračkom tijelu, jer suverenizam kakvim ga predstavljaju likovi poput Ruže Tomašić, Brune Esih, Hrvoja Zekanovića, pa i Andreja Plenkovića, gaf-predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, čak Davora Bernardića i Anke Mrak-Taritaš, etc., nikomu ništa ne znači. Niti išta znači sâm po sebi. Tko će normalan i u najkrvavijoj diktaturi ili koloniji kazati da je protiv suverenosti!? Bijedna Naša formalno jest – u internim državnim papirima – samostalna, neovisna i suverena, ali sadržaj pod papirnatom ambalažom upućuje na nešto sasvim drugo. Kao što je kroz pusta stoljeća imala nesklone joj gazde – gotovo odreda iz „obitelji kojoj oduvijek pripada“ – RH ih ima i danas. Ima i državne vođe koje ustoličuju ti gazde iz Bruxellesa, Washingtona, Svjetske banke, MMF-a…, pa će biti istina da Tomašić-Esih-Hasanbegovićev suverenizam ili onaj Plenković-Bernardićev „europejskog“ tipa jednostavno ne drži vodu. Ni sada niti ubuduće. Djeluje smiješno. Ne postoji gospodarski, financijski, politički, razvojno ili kako već suverena Hrvatska, ne postoji ni lideri niti politička opcija kadri posrnuloj zemlji namrijeti suverenost.

Zadnji koji je to bio u stanju, želio i znao učiniti – a da ga prethodno gazde iz „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ nisu skratili za glavu – preminuo je u globalnoj žalosti 4. svibnja 1980. u 88. godini života. I otišao u legendu. Najglasniji „suverenisti“ se već tri desetljeća maloumno sráme i njegovog globalno priznatog djela i te legende. Svaki put iznova, čim zinu, svjedoče kako o suverenosti i suverenizmu pojma nemaju. A još manje o tomu što je Hrvatska, kakav su joj smisao i uloga u križaljci novog svjetskog poretka, čija tektonika još ni približno nije pri kraju. Kamoli završila tréšnju. I kakvi su to „suverenisti“, što se guraju na premasne plaće i povlastice europskih birokrata, a protiv su Europske unije i toga da RH priznaje članske obveze „vladi“ u Bruxellesu? Guraju se u Europski parlament, a obnoć šaraju grafite po fasadama: EU = YU… Vrijedni Vinko Brešan je u najnovijem uratku ironizirao „kakva je to država“, a publici ostavio misliti – „kakvi su to ljudi u takvoj državi“. I kakvu budućnost su ti ljudi kadri ostaviti svojoj djeci.

The post Tri Hrvata, pet stranaka, a svi – „suverenisti“ appeared first on Tacno.net.

foto: Nacional.hr

Ako itko u ovoj trknutoj državi znâ koliko i kakva je to nesretna, balkanska kiflić-kenjara, znâ Milan Bandić. I zato se ponaša kako se ponaša, bahato, arogantno i prijetvorno kao da mu uistinu nitko ništa ne može. I ne može. Ima novac i znâ kako treba s onima oko i, štoviše, iznad sebe, pa mirno spava. Premijeru Plenkoviću ne pada na um, ne usudi se remetiti mu miran san. Kad mu baš napastni novinari banu mikrofonima pod nos zbog osebujnih poteza lika koji nije s HDZ-om u koaliciji, ali bez kojega ta koalicija ne može opstati na vlasti, glumata pred javnošću sva tri japanska majmuna odjednom: Mizaru ništa ne vidi, Kikazaru ništa ne čuje, a Iwazaru ništa ne govori. Antiprotivno. Kako bi mudro kazao Ćopićev Krajišnik Jovandeka u Banatu, gdje je čak i sunce ravno kao stol. U Bijednoj je Našoj svima što već tridesetak ljeta na smjenu „preuzimaju odgovornost“ za narod i državu, poziciju RH u međunarodnoj zajednici i za ekonomsko/moralno zdravlje Hrvatske također – sve ravno. Postaje valovito i brjegovito tek uoči izbora kad se tuste guzice samodopadno zamataju u celofan obećanja, laži, kleveta, balkanskog primitivizma i političke prostitucije najniže vrsti. Dušu dalo za bandićizam

Marijan Vogrinec

Da nije nesuđenoga „gradonačelnika Hrvatske“ i „Oca Zagreba“, Milana Bandića – kako se odnedavna voli zajedljivo predstavljati novinarima koji mu idu na živce, misleći da je satiričan – možda se i ne bi urbi et orbi pročulo koliko je, zapravo, cijela Bijedna Naša jedna nesretna, balkanska kiflić-kenjara. I samo je njegov, je li, već šesti mandat gradonačelnika hrvatske metropole dokaz da ima pravo popravljati, prepravljati, zidati i – zašto ne? – pozlaćivati javne zahode po milijunskom gradu u koje trči obaviti malu i veliku nuždu svaki četvrti stanovnik RH. Boravištem registrirani Zagrepčanin/ka. Bit će gužva u kenjarama i znatno veća pribroje li se domicilnima mase, što im je MUP registrirao prebivalište u Zagrebu te mnogobrojni gosti. Domaći i strani. Zašto bi onda ikomu trebalo biti čudno da se u „glavnom gradu svih Hrvata“ piški i kaki u – zlatnim kenjarama? Ako baš i ne doslovno od suhoga zlata, jer ga stoljetni gazde iz „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ nisu ni grama vratili tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, a ono po cijeni suhog zlata. Ima se, pa …

Upravo je pukla zvučna afera – više ni bog niti vrag ne znaju koja po redu – glede i u svezi toga da „Milan Bandić renovira derutne šekrete na Trgu kralja Petra Krešimira IV. po cijeni od 10.059 eura za četvorni metar“. Općinstvo zinulo i ostalo bez daha. Deset tisuća i pedeset devet eura za jedan četvorni metar. Sto puta sto centimetara. A „kvadrata“ je baš toliko da, preračunano, popravak/obnova minijaturnih kenjara – što nisu i ne moraju izgledati kraljevski ni na kraljevski neizglednom trgu pod zaštitom kulturne baštine – iznosi čak 229.000 kuna. Bez PDV-a od 25 posto. Kad je bal nek’ je bal. I to u gradu čiji je proračun (10,2 milijardâ kuna) ravan zbroju svih gradskih i općinskih proračuna u državi. Tim slijedom je i moć gradonačelnika Zagreba gotovo ravna premijerovoj, pa svaki premijer s dva zrna soli u glavi ima jakih razloga biti dobar s „Ocem Zagreba“. Predsjedničina se moć ne računa, jer ne raspolaže nekom ozbiljnijom svotom niti joj je Ustavom RH dopuštena operativna funkcija u upravljanju državom. Utjecajnija od fikusne u atraktivnu zelenilu bivše reprezentativne Maršalove vile Zagorje. No, i njezina se aktualna podstanarka Kolinda Grabar-Kitarović trsi iz petnih žila biti dobra s Milanom Bandićem. I ne samo s tim zazornim likom.

„Ja se ne bavim WC-ima“, odbrusio je Bandić novinarima nakon predstavljanja liste europarlamentarnih kandidata svoje političke opcije Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti, koja s 13 čvrstih saborskih zastupnika (redom prebjega iz SDP-a i drugih erodirajućih stranaka) drži HDZ-u i premijeru Andreju Plenkoviću stabilnom saborsku većinu. Time i HDZ i Plenkovića na vlasti. Što je istrgovao za protuuslugu, može se samo nagađati budući da – dok su ovi na vlasti i imaju u svojim rukama sve ključne institucije koje rade svoj posao – Bandić mirno spava od nebrojenih optužbi i sudskih progona zbog navodnog kriminala s gradskim novcem, pogodovanja prijateljima, niza rastrošnih postupaka radi kupovanja glasova na izborima (obnaša već šesti mandat), preskupih spomeničkih performansa, klijentelizma, nepotizma, korupcije, etc. Nešto je malo spavao u istražnom zatvoru u Remetincu, iz kojeg je izašao jamčevinom od 15 milijuna kuna pokojnog odvjetničkog tajkuna Marijana Hanžekovića (veliki vlasnik Hanza medije, bivšeg Europapress holdinga Ninoslava Pavića; monopolist na ovrhe i utjerivanje dugova gradskih poduzeća, etc.) i sada više nitko ne pita za sve te silne Bandićeve slučajeve, jer – kako tu i tamo znâ odrezati novinarima – institucije rade svoj posao. E sad, to što ne rade ili rade presporo do zakonske zastare predmeta, je li, „nije kriv Milan Bandić“. On je nedužan kao novorođenče i moralno čist kao sâm sv. Leopold Mandić.

„Ne bavim se efemernim stvarima“

„Ja se ne bavim WC-ima“, dakle, kaže. „Tamo je služba, mjesni odbor i Zrinjevac (gradsko poduzeće za hortikulturu i uređenje javnih površina, u sklopu Zagrebačkog holdinga i pod nadzorom Milana Bandića, op. a.)… Ne bute me dobili na taj štos, previše ja godina imam. To je štos, irelevantno, bitno je što ja kao gradonačelnik govorim. Ne bavim se šekretima i WC-ima… Ne bavim se efemernim stvarima, pustite gradonačelnika, koji je otac grada, da se bavi važnim pitanjima. Ja sam se usredotočio na Zagreb City, Zagrepčanku, spomenik dr. Tuđmanu… To su projekti gradonačelnika. Državnici donose poteze za generacije, a političari za mandat. Ja sam se mandata nauživao. Da se Tito sad probudi, ugodno bi se iznenadio. Obilježje mojih šest mandata bila je sposobnost, a ne podobnost, jer bih inače osvojio samo jedan. Da je vlada imala takvih šest mandata, Hrvatska bi bila bolja od Njemačke i Švicarske zajedno. No, nije bilo snage, sve je bilo podređeno partijskim interesima u ‘politbiroima’ stranaka.“

Preskupi WC-i, na kojima će netko zgrnuti u privatni džep ogroman novac građana Zagreba – koji plaćaju najviši prirez u državi, 18 posto svojih bruto plaća i mirovina – samo su apsurdan vrh sante Bandićeve megalomanske rastrošnosti, koja zaslužuje temeljitu krim-pravosudnu introspekciju. A ta izostaje. Od onomad kad je pijan kao čep bježao prometnoj policiji svojim džipom, a potom je – sramotno do neba – dopao šaka „pravnoj državi“ mladi policajac, koji ga je napokon zaustavio i postupio po pravilima službe. Ipak, policajac je sankcioniran, ostao je bez posla („Znaš li ti tko sam ja!?“ – grmio je Bandić u gluho doba noći na organ reda, i ubrzo se saznalo tko je), pa vraćen. Navodno na Bandićev zahtjev, a zapravo pod pritiskom medija.

FOTO: DALIBOR URUKALOVIC/PIXSELL

Gradsko poduzeće Zrinjevac nije se moglo oglušiti o javnu uzbunu glede i u svezi tih 10.059 eura za sto puta sto centimetara javne kenjare na Trgu kralja Petra Krešimira IV., pa se našlo (samo)pozvanim čuvati leđa Milanu Bandiću nemuštim priopćenjem iz kojega se ne vidi bitno: koji je to pametnjaković, zašto i na osnovi kojih ekonomski validnih pokazatelja utvrdio realnom cijenom 10.059 eura za obnovljen četvorni metar javnog WC-a. Umjesto toga, što zanima novinare i javnost iz Zrinjevca, podružnice Zagrebačkog holdinga, farbaju tunele tvrdnjama kako „informacije u medijima nisu vjerodostojne“, kako je „lokacija koja se obnavlja zaštićeno kulturno dobro“, odnosno kako su „troškovnik potrebnih radova izradili na traženje Vijeća gradske četvrti Donji Grad, nakon čega se pristupa ugovaranju radova i uvođenju u posao“. Ali, otkud ta cijena „kvadrata“, jednaka cijeni, je li, novog automobila niže kategorije?

„U ovom slučaju“, priopćili su iz Zrinjevca, „uvođenja u posao nije bilo, te radovi na rekonstrukciji dječjeg igrališta nisu ni započeli. Međutim, tijekom priprema i pregleda lokacije uočili smo da krov predmetne kućice prokišnjava, te smo temeljem činjenice da se predmetna lokacija nalazi u našem djelokrugu održavanja pristupili nužnim radovima sanacije kako bi se spriječila daljnja devastacija objekta. Dakle, radovi na rekonstrukciji dječjeg igrališta nisu započeli već su izvedeni samo interventni radovi na sanaciji kućice.“ O cijeni ni slova. Koliko će se Zagrepčanima uzeti iz džepa za to što se obavilo na „kućici“ javne kenjare zbog „nužnih radova sanacije kućice kako bi se spriječila daljnja devastacija objekta“, ne kaže se. Koliko će im se uzeti za potpunu sanaciju, ne zna se. Koliko će Zagrepčani platiti „rekonstrukciju dječjeg igrališta“ na kojem jest sporan javni WC, ne zna se. Zna li Milan Bandić? Ako i znâ, a morao bi, neće nikom reći. Zašto? Glupo pitanje kad je taj lik posrijedi, a riječ je o veliku novcu.

Na prvu vijest o zlatnoj javnoj kenjari na Trgu kralja Petra Krešimira IV., na toj su se lokaciji u gotovo samom srcu metropole prosvjedno okupili mnogobrojni građani te grafitima i plakatima ismijali, ali i zaprijetili Bandićevoj rastrošnosti, koja i u ovom slučaju jako smrdi na možebitne kriminalne radnje nenormalnim nabijanjem cijene radova. Za taj se novac, naime 229.000 kuna može dobiti solidna kuća s okućnicom na samo tridesetak kilometara od Zagreba, odnosno kupiti tri „kvadrata“ stana na Trgu bana Josipa Jelačića, gotovo banovu konju pod repom. A na krajevskom trgu – koji uopće ne izgleda niti će ikad izgledati kraljevski – bezvezni WC vrijedi kao kuća s okućnicom ili dio superluksuznog stana na bivšem Trgu Republike. Sic transit. Ima li tu posla za DORH i prije no što se u vidu lastina repa izgubi mastan zalogaj gradskog prireza? Itekako ima, ali kad bi na čelu tzv. samostalnog i neovisnog pravosudnog tijela ovlaštenog i dužnog postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine RH te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona bio neki drugi glavni državni odvjetnik, ne Dražen Jelenić.

Netko bi u ime države, ako već ne zbog građana koji ih hrane, pitao kako je moguće da obnova dvaju običnih javnih toaleta u parkovnoj kućici može stajati 229.000 kuna. To nije mala stvar i ne smije promaknuti ispod radara kaznene/političke odgovornosti. „Polovicom ožujka izglasan je plan komunalnih aktivnosti, a mi smo tražili da nam se prije početka radova dostave troškovnici kako bismo vidjeli hoćemo li to prihvatiti ili ne i hoćemo li raditi kakav rebalans ili nešto drugo“, kazao je gradski vijećnik Robert Faber neki dan Tportalu nakon što je inicijativa Zagreb je NAŠ prva objavila na FB-u vijest o kenjarama na Krešimircu. „Međutim, radovi su započeli i tek smo onda dobili troškovnike. Ako ste mislili da su zlatni WC-i na tramvajskom okretištu u Dubravi bili skupi i da skuplje ne može, prevarili ste se!“

U šestomandatnog Bandića i nemoguće je moguće. Dokazao je to premještanjem 18-metarskog betonskog križa – u počast posjetu pape Ivana Pavla II. Zagrebu – s Hipodroma na obližnji Savski nasip, što je tražila Zagrebačka nadbiskupija, Bandić proveo, a Zagrepčani platili 750.000 kuna. Za samo prve dvije od spornih fontana na tratini Avenije Hrvatske bratske zajednice je olakšao građane za 18,4 milijuna kuna. Glomazan brončani kip neprepoznatljivog Franje Tuđmana (državnog/HDZ-ovog kipara Kuzme Kovačića), koji na raskrižju Vukovarske i Avenije Hrvatske bratske zajednice služi građanima za sprdnju, kao meta za gađanje jajima, uvredljive grafite, etc. pa je stavljen pod skupi danonoćni video nadzor (sic transit), Bandić je široke ruke platio četiri milijuna kuna svojih sugrađana. Postavljanje, dizanje i spuštanje, pranje i glačanje državnih/gradskih zastava po ulicama izbilo je građanima još četiri milijuna kuna. Riskirao je optuženičku klupu zbog 300.000 oproštenih kuna za promidžbene štandove konzervativnoj udruzi U ime obitelji Željke Markić, teške milijune u aferi Krašograd, etc,. etc.

U šest mandata je toliko toga što (ni)je učinio, a ne samo da je moralno sporno i politički nedopustivo, što je manje važno od toga da je zakonski utuživo. Prije dvije godine, uoči izbora, dao je postaviti skele na dvjema zgradama oronulih fasada u srcu Zagreba, na Britanskom trgu, na raskrižju s Nazorovom ulicom, sugerirajući obnovu srednjoeuropskog imagea i sjaja agramerske arhitekture 19. i početaka 20. stoljeća. Nedavno su te skele netragom nestale, a fasade zinule jednako oronule i još ružnije no što su bile prije dvije godine. Na njima nitko nije ništa radio. Potemikonovo selo Milana Bandića, kao stotine inih u njegovim mandatima: od žičare na Sljemenu koja ne radi više od 10 godina do obećana tunela kroz Medvednicu, metroa, stadiona na Kajzerici, promašaja u zbrinjavanju otpada, neriješene prometne infrastrukture u gradu i ulazima u Zagreb sa sve četiri strane svijeta, pretjeranih komunalnih nameta, sportskog centra na Sveticama, etc. Samo samohvala, bla-bla-bla-bla tipa; da mene nema, Milana Bandića, Zagrepčani bi me morali izmisliti. A neki čudni ljudi čudnog imena, kako pjeva „domoljub“ s estrade, u inat svom zdravorazumskom svijetu guraju Bandića među počasne doktore znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Ispada kako izvjesni dekan Muzičke akademije – protivno volji svojih profesora i studenata – i sveučilišni rektor Damir Boras drže Milana Bandića vrijednim iste časti, koju je već Alma Mater Zagrabiensis podijelila najvećem svjetskom znanstvenom umu Nikoli Tesli, jednom od najvećih državnika i pobjedniku u Drugom svjetskom ratu Josipu Brozu Titu ili pak nobelovcima Lavoslavu Ružički i Vladimiru Prelogu… I tolikima od imena, prezimena i djela. Kojima je povijest podigla neurušive spomenike. „Bandiću ne trebaju nagrade i počasni doktorat, već nagrade i počasni doktorat trebaju Bandića“, odgovorio je na prosvjede i kritike intelektualne javnosti.

„Zlato“ besmislene cijene

Prije točno 10 godina, riječki je Novi list objavio, što su prenijeli portal Index.hr i još neki mediji, kako je Milan Bandić oborio svjetski rekord u skupoći obnove i gradnje javnih WC-a: „Prešišao je čak i Dubravku Šuicu s njezinim ekskluzivnim toaletom za gospare Gradskog poglavarstva u Dubrovniku vrijednim pola milijuna kuna. Milan Bandić i njegovo Poglavarstvo platili su dvije ‘kraljevske kenjare’ (i čak nisu napravili sebi nego su ih velikodušno ‘poklonili’ građanima Zagreba) po cijeni kvadrata kakvu nemaju ni Kulmerovi dvori, astronomskih 11,6 tisuća eura. Ako ne znate koji su to WC-i, s obzirom da niste zamijetili toalete optočene zlatom da bi opravdali cijenu po kojoj su napravljeni i po kojoj se mogu kupiti dva dvosobna stana, radi se o onim montažnim na okretištima autobusa i tramvaja Dubrava i Dubec. Svaki od dva montažna WC-a velik je devet kvadrata i njihovu je izgradnju Tvornici željezničkih vagona Gredelj Grad Zagreb prošle godine platio 1,55 milijuna kuna ili 210 tisuća eura. Da slučaj bude čudniji, u Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz 2007. godine stajalo je da će gradnja dvaju montažnih WC-a stajati stotinu tisuća kuna. Ista cijena od sto tisuća kuna za WC-e prikazana je i u izmjenama i dopunama tog programa. A onda je na staru godinu, 31. prosinca 2007. potpisana direktna nagodba za ugradnju dvaju sanitarnih objekata s TŽV Gredelj za cijenu od 1,25 milijuna, bez poreza na dodanu vrijednost. Zašto, pobogu?“

Novinari su, znatiželjni kakvi već jesu, otišli vidjeti tu zlatnu ekskluzivu od javnih kenjara, kad tamo… „Novinarska ekipa je zatekla ženski WC koji nije radio, dok je muški bio u funkciji“, pisao je rečeni list ožujka 2009. „Montažni objekt obložen je kulirom, unutra su montirane wc-školjke od inoxa. Toalet papira i sapuna – nema, a građani se žale i da je montažni WC na okretištu Dubrava često u kvaru. Nakon toga novinari su kontaktirali nekoliko poduzeća koja se bave ugradnjom pokretnih sanitarnih čvorova, a djelatnici su im tvrdili da je cijena od 1,55 milijuna za dva montažna sanitarna čvora – besmislica. A onda se danas na sjednici Poglavarstva, suprotno pravdanju cijene od 1,55 milijuna kuna Gradskog ureda graditeljstva, Bandić složio s onima koji kažu da je cijena besmislica.“

Ako itko u ovoj trknutoj državi znâ – koja, osim prirodom i geostrateški, nije Lijepa Naša, nego Bijedna Naša – koliko i kakva je to nesretna, balkanska kiflić-kenjara, znâ Milan Bandić. I zato se ponaša kako se ponaša, bahato, arogantno i prijetvorno kao da mu uistinu nitko ništa ne može. I ne može. Ima novac i znâ kako treba s onima oko i, štoviše, iznad sebe, pa mirno spava. Premijeru Plenkoviću ne pada na um, ne usudi se remetiti mu miran san. Kad mu napastni novinari banu mikrofonima pod nos zbog osebujnih poteza i ponašanja lika koji nije s HDZ-om u koaliciji, ali bez kojega ta koalicija ne može opstati na vlasti, glumata pred javnošću sva tri japanska majmuna odjednom: Mizaru ništa ne vidi, Kikazaru ništa ne čuje, a Iwazaru ništa ne govori. Antiprotivno. Kako bi mudro kazao Ćopićev Krajišnik Jovandeka u Banatu, gdje je čak i sunce ravno kao stol. U Bijednoj je Našoj svima što već tridesetak ljeta na smjenu „preuzimaju odgovornost“ za narod i državu, za poziciju RH u međunarodnoj zajednici i za ekonomsko/moralno zdravlje Hrvatske također – sve ravno. Postaje valovito i brjegovito tek uoči izbora kad se tuste guzice samodopadno zamataju u celofan obećanja, laži, kleveta, balkanskog primitivizma i političke prostitucije najniže vrsti. Dušu dalo za bandićizam.

Simbolika što ne sluti na dobro: tuste guzice „nezamjenjivih“ na zlatnim školjkama tih zlatnih šekreta, koje suhim zlatom plaćaju hlebinci, što ne mogu pojmiti da je i jedna velika nužda (mandat) previše, kamoli šest.

The post „Otac Zagreba“ u nesretnoj, balkanskoj kiflić-kenjari appeared first on Tacno.net.

Foto: AP/Darko Bandic

Tzv. prva hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitaović je počela novu kampanju za novi, drugi predsjednički mandat već 16. veljače 2015., jer se sve što je u međuvremenu (u)činila svelo na japajakanje u stilu „ogledalce, ogledalce, reci meni…“, a ogledalce kao ogledalce, radilo je svoj posao. I sad Bijedna Naša ima, što ima, Kolindu Grabar-Kitarović koja je „prihvatila izazov“ te pojačava tempo u velikom predizbornom zaletu prema drugom mandatu. Službeni se pucanj za start kampanje još nije čuo, ali zar je to na našim prostorima nekom uopće važno? Forme radi, čut će se, jer tako zakon nalaže. Okorjeli politički mazohisti ipak već zuje po društvenim mrežama i ideološkim kuloarima o tomu treba li pitati Kolindu Grabar-Kitarović, kandidatkinju „iz naroda“, zašto je 2014./2015. obećavala ono, što nije ispunila i na osnovi (ni)čega ima obraza nuditi se za novih pet godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Što još može obećati, a već nije obećala? I zašto da joj iznevjeren „narod“ vjeruje?

Marijan Vogrinec

Kolinda Grabar-Kitarović: „Hrvatska će biti među najrazvijenijim državama Europske unije i svijeta. Mi smo ti koji ćemo izvući zemlju iz krize. To vam obećavam.“ (Izborni stožer HDZ-a, pred ponoć 11. siječnja 2015.) Četiri i kusur godine kasnije, Hrvatska je, uz Bugarsku, najnerazvijenija država EU-a, s bijednom stopom rasta od 2,6 posto, nedovoljnom za tzv. prostu reprodukciju, zadnja na ljestvici konkurentnosti, rejtinški u smeću, gospodarski i socijalno devastirana, ideološki razjedinjenija nego ikad nakon Drugog svjetskog rata, međunarodno respektirana dlaku više no u Tuđmanovo doba, etc. U odnosu na svijet, RH gleda u leđa nekim sirotinjskim zemljama Afrike, Azije ili Latinske Amerike, kojima je – zbog teškog srâma „svojih na svomu“ i jakog osjećaja mučnine u želudcu – bolje ne spominjati ime. Svi ključni ekonomski i još više kriteriji životnog standarda, vjere građana u najvažnije institucije sustava i zadovoljstva ljudi potvrđuju da Kolinda Grabar-Kitarović i „mi“ – valjda podrazumijevajući (Karamarkov) HDZ, Katoličku crkvu i radikalnu tzv. desnicu, koji su joj držali fenjer u predsjedničkoj kampanji te ju jedva-jedvice, za prsa izgurali na Pantovčak – nisu izvukli zemlju iz krize. Dapače, uvalili su je u još veće sranje od zatečenog 2015. godine. Njezino pak obećanje – ludom radovanje. Po slobodi medija i državnoj kontroli javne riječi, RH je u skupini problematičnih zemalja, a ne među predvodnicama demokratskih stečevina.

Potvrdila se kao gaf-predsjednica, kojoj se mediji i dio javnosti ne samo smiju – vidi kako se komentira njezino nedržavničko, manekensko ili proamerički pak ulizničko ponašanje i osebujno poimanje uloge predsjednice države – nego ju i ne doživljavaju svojom predsjednicom. Za što ona samodopadno tvrdi da jest. Nisu novinari krivi ni oporbeni političari što javnost, pa i „europejski“ HDZ oko Andreja Plenkovića – samo to ne žele otvoreno priznati – osuđuju njezina istrčavanja pred rudo i kod kuće i vani, narcisoidna soliranja u unutarnjoj (uplitanjem u vladine ovlasti) ili vanjskoj politici (ne koordinira se s premijerom i resornim ministarstvom, degutantno se uvlači gazdama u Bijeloj kući, salto mortale u odnosu na Marakeški sporazum, etc.), skakanje samoj sebi u usta kad ju uhvate u nebranom grožđu (npr. neukusna afera u Dubrovniku sa srbijanskim čokoladicama, ustaška krilatica „Za dom spremni“ kao, je li, „stari hrvatski pozdrav“) urbi et orbi je dala znati da joj baš ne leži obnašanje dužnosti predsjednice države. Dobro, nema ona ni političke gene niti ovlasti jedne Angele Merkel, ali da je bar popabirčila nešto državničkog od njemačke kancelarke, najcjenjenije/najmoćnije političke žene na svijetu, naučila bi kako se, respektabilno, gradi autoritet državice. Makar i balkanskog kiflića RH.

foto glasistre.hr

I najmanje bi joj trebalo ulizivati se „narodu“ pedigreom „žene iz naroda“. Ona pojma nema ne samo o tomu što je bila, odnosno što jest hrvatska žena iz naroda, koja se ne producira, jer nema otkud, višekratnim na dan presvlačenjem skupe dizajnerske odjeće/obuće, frizura, ne lijepi si umjetne trepavice, ne dijeli potpisane fotografije čak i vrtićkoj djeci (Dubrovnik), ne instalira si kartonsku silhuetu u prirodnoj veličini među dvama gardistima šupljih glava (za fotografiranje s gostima Predsjedničkih dvora, sic transit), okružuje se svitom kojekakvih ulizica što joj ne prestaju tepati epitete kakve voli čuti (ironizira ih i notorna Ruža Tomašić), etc. Među politički zrelim, ali i moralno odgovornim svijetom, „žena iz naroda“ tog profila nema osobitu cijenu. „Narod“ pak iz povijesnog iskustva itekako dobro znâ zašto valja bježati što ga noge bolje nose od tih što se kunu u „narod“, „preuzeli su odgovornost u ime naroda“, „rade za narodno dobro“, ne svoje i svoje sekte, „dio su naroda“, itsl. Baš zato, što „narod“ u Bijednoj Našoj teško i neizvjesno živi, velika većina jedva spaja kraj s krajem, iseljava se iz svoje domovine jer mu je postala maćeha, tjera ga potražiti novu domovinu u tuđini, etc., njezino mahanje pedigreom „žene iz naroda“ djeluje licemjerno. Obećala je „narodu“ vile i kule, med i mlijeko, sreću i zadovoljstvo – u predsjedničkoj kampanji i pred crkvom sv. Marka, inaugurativno – a kad tamo… Kolinda Grabar-Kitarović više je u pet godina mandata na Pantovčaku učinila na samopromociji vani i kod kuće, više provela na diplomatsko-ekonomski jalovim, a rastrošnim putovanjima po SAD-u, po egzotičnim destinacijama (Kina, Australija, Novi Zeland…), čergarila predsjedničku zastavu i ured po županijama, no što je ispunjavala obećanja da „narodu“ bude bolje.

Sjene Pirove pobjede

Grabar-Kitaović je počela novu kampanju za novi, drugi predsjednički mandat već 16. veljače 2015., jer se sve što je u međuvremenu (u)činila svelo na japajakanje u stilu „ogledalce, ogledalce, reci meni…“, a ogledalce kao ogledalce, radilo je svoj posao. I sad Bijedna Naša ima, što ima, Kolindu Grabar-Kitarović koja je „prihvatila izazov“ te pojačava tempo u velikom predizbornom zaletu prema drugom mandatu. Službeni se pucanj za start kampanje još nije čuo, ali zar je to na našim prostorima nekom uopće važno? Forme radi, čut će se, jer tako zakon nalaže. Okorjeli politički mazohisti ipak već zuje po društvenim mrežama i ideološkim kuloarima o tomu treba li pitati Kolindu Grabar-Kitarović, kandidatkinju „iz naroda“, zašto je 2014./2015. obećavala ono, što nije ispunila i na osnovi (ni)čega ima obraza nuditi se za novih pet godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Što još može obećati, a već nije obećala? I zašto da joj iznevjeren „narod“ vjeruje koncem 2019. godine jednako kao što je vjerovao koncem 2014. ili pak u siječnju 2015., kada je u drugom krugu – izlaznost 59,06 posto od 2,24 milijuna birača (sic transit), 450.000 više no u prvom krugu – s tek 32.000 glasova više, ali i 60.000 poništenih listića zbog prekriženih obaju kandidata, pobijedila dotadašnjeg SDP-ovog predsjednika RH Ivu Josipovića?

Neke sjene te Pirove pobjede pratile su gaf-predsjednicu Grabar-Kitarović tijekom cijelog mandata: od DIP-ovog tretmana (njoj u korist) nevažećih, prosvjednih listića kao da tih 60.000 birača nije izašlo na izbore do činjenice da joj je 33.737 glasova osigurala dijaspora, koja više od 90 posto organizirano glasuje za HDZ. Najviše u BiH (zapadna Hercegovina) i prekomorskim zemljama kamo je 1945./46. godine i kasnije masovno utekao kolaboracionistički hrvatski živalj od odgovornosti za ustaške ratne i zločine protiv čovječnosti u tzv. NDH 1941.-1945. godine. Kolinda Grabar-Kitarović će u ožujku 2018., za posjeta Argentini i tamošnjoj hrvatskoj emigraciji, kazati onu skandaloznu nebulozu zbog koje su je „razapeli“ i neovisni mediji i zdravorazumska javnost: „Nakon Drugog svjetskog rata, mnogi su Hrvati tražili i našli u Argentini prostor slobode u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine“. Ustaše, pa domoljubi, pa sloboda za ustaše, pa…!? Da ti pamet stane. Ne bi to pas s maslom progutao, a izvali jedna državna predsjednica!? Makar i miš-države kakva RH jest.

„Uvjerena“, je li, da je krvava ustaška krilatica „Za dom spremni“, pazi sad gluposti – stari hrvatski pozdrav. I uredno si dade fotografski ovjekovječiti osmijeh od uha do uha, među emigrantskim domocilima iz „prostora slobode“, a ponad ustaške zastave. U tomu istom Buenos Airesu. O čijem je ustaško-doseljeničkom svijetu jada nakon 1945. godine najvjerodostojnije svjedočio novinar i publicist Drago Pilsel. Iz obitelji, koja je spasila glavu nedaleko od Bleiburškog polja Anti Paveliću, najgorem među ustaškim ratnim i zločincima protiv čovječnosti. Pilselov je otac osobno stražario pred Pavelićevom kućom, čuvao ga u Buenos Airesu, a sinu je iznad kinderbeta postavio ogromnu Pavelićevu sliku. Umjesto dobrog nekog zeke, ptičica, cvijeća i tako nečeg, što već prirodno spada u dječju sobu. Ne fotku genocida i zlotvora iz pasmine nacifašista kakve je morao iznjedriti sam deveti krug pakla. Dobro, tek će se neki dan, takorekuć, Kolinda Grabar-Kitarović javno posipati pepelom, jer da ju je ustašiziranim „starim hrvatskim pozdravom“ – s kojeg se nikad neće prestati cijediti ni krv onih 21.000 poklane srpske, židovske, romske… djece u ustaškom konc-logoru u Jasenovcu – obmanuo neki „od mojih savjetnika“. I stranačkog joj kolegu, premijera Plenkovića netko je jamačno „obmanuo“ s istom genocidnom krilaticom, pa je morao osnovati tzv. povjerenstvo za bolju prošlost, sa sveučilišnim profesorom nuklearne medicine i tada predsjednikom HAZU-a na čelu Zvonkom Kusićem. On ga je morao poučiti tomu da je ustaška krilatica „Za dom spremni“ – omiljen stadionski slogan za skandiranje, je li – zakonom zabranjena, ali dopuštena u svečanim prigodama.

foto FB

HOS? Maniš njihovu crninu, simboliku, zastavu s krvavom krilaticom, prkos, ploče palim hosovcima i sve što je o „tim momcima koji nanose Hrvatskoj međunarodnu štetu“ govorio Franjo Tuđman 1992. godine, temeljno je pitanje jesu li predsjednica RH i premijer uopće pohađali nekakvu javnu školu. Makar i samo pučku, gdje se u njihovoj đačkoj dobi itekako povijesno utemeljeno učilo tko su bili ustaše i što im je značila krilatica „Za dom (i poglavnika) spremni“. U mandatima Franje Tuđmana, pa dvaput Stjepana Mesića te Ive Josipovića nikakvih ustašoidnih dvojbi nije bilo, kakve muče aktualan predsjednica-premijerski tandem s državnog vrha. Dvojbâ nisu imali ni Plenkovićevi prethodnici. Dapače. Iako nisu malim prstom maknuli – kao ni sam tzv. prvi hrvatski predsjednik, koji ne bi dobio Domovinski rat bez emigrantskog novca tih iz „prostora slobode“ i strateško-taktičke pameti/znanja „partizana“ s vojnih škola JNA – da se proustašluku na svim razinama u društvu temeljito stane na kraj već 1990-ih. I gradi ideološki zdrava, ekonomski potentna, moralno ispravna i društveno moderna, demokratska država, majka svim svojim žiteljima, ne maćeha, u kojoj sve institucije sustava – rade svoj posao.

Na toj su razvojnoj franšizi debelo zakazale sve vlade i njihove saborske većinea, pa je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pomislila da može nekažnjeno po politički habitus obećavati što joj padne na um, odnosno glumatati pred tv-kamerama „majku, ženu, Hrvaticu, domoljupkinju, vjernicu, keramičarku, soboslikaricu, ribaricu, vozačicu kombajna, pjevačicu, plesačicu…“ i što sve ne, pa će joj to „narod“ obilno honorirati na izborima. Iako je formalno pobijedila u drugom krugu utrke za prvi predsjednički mandat, „narod“ joj to nije uvjerljivo honorirao. „Potukla“ je Ivu Josipovića ukupnim skorom od 1,114.865 prema 1,082.430 glasova birača ili 50,74 prema 49,26 posto. Za prsa. Nikad nije u pet godina – čak u istim odsječcima mandata – dostigla, kamoli prestigla Josipovićevu popularnost/rejting među građanima. Viši od 75 posto prema njezinih najboljih pedesetak posto. Rejting joj je već četvrti mjesec u padu (u travnju tek 15,7 posto. O svojedobnoj populrnosti vicmahera Stjepana Mesića, deklariranog antinacifašista, da se i ne govori.

Popularni se Stipe dvaput zaredom glatko uzverao na predsjednički tron. I ostao 10 godina. U krajnje mračnom i neprijateljskom okružju nacionalističkog huškanja i čak prijetnji smrću. Po istom HDZ-ovom scenariju tada „pobune“ tzv. hrvatskih branitelja splitskom Rivom i autobusnim desantima „domoljuba“ iz pasivnih krajeva RH i BiH na Zagreb, protiv SDP-ove vlasti („Stipe i Račane pojest će vas crne vrane“), repriziranoj pučomanski 2014./15. šatrom i lomačama istih aktera; tek je invalida u kolicima Mirka Čondića zamijenio Đuro Glogoški, a Ivu Sanadera Tomislav Karamarko. Uvod je bio u Vukovaru čekićanjem ćirilice na dvojezičnim pločama s nazivima državnih institucija u Vukovaru i fizički napad tzv. hrvatskih branitelja 18. studenoga 2013. na državni vrh i diplomatski zbor, koji su na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara došli položiti vijence i zapaliti svijeće na Memorijalnom groblju i na Ovčari. Nitko se više s dva zrna soli u glavi nije odveć iznenadio skandaloznim performansima, je li, u braniteljsko ime na Savskoj cesti usred hrvatske metropole. Ista meta (SDP-ova legitimna koalicijska vlast), isto rastojanje (HDZ-ovi nabrkani militanti vis-à-vis institucija sustava). I tako 555 dana, sve dok Grabar-Kitarović nije grubom silom izgurana na Pantovčak. Triput je u kampanji i poslije hodočastila u šatru na Savskoj 66 („Oba su pala, oba će pasti“, „1991. protiv Jugoslavije – 2014. protiv Jugoslavena“, „100% za Hrvatsku“…), javno je podržala 555-dnevni neviđeni cirkus – lomača na asfaltu, svete slike po šatri, molitve i pjesme (čak ustaške), mise, redikulozna hodočašća djece, nogometaša i kojekakvih zazornih likova, ucjenjivačke presice, bakanalije, plinske boce po Savskoj, tučnjava s policijom na Markovom trgu, etc. – koji je okrenuo javnost protiv branitelja i HDZ-a.

Biračka osveta

Bijesni birači izborno su se osvetili denver plavoj ZNA SE opciji: HDZ nije dobio šansu konstituirati vjerodostojnu vlast te je komedijski profućkao 2016. godinu s uvezenim iz Kanade premijerom, koji nije korektno znao hrvatski jezik, a Karamarko nije postao premijer i uskoro je politički umirovljen. Bilo je to olovno doba kada SDP-ov premijer Zoran Milanović nije želio čestitati na pobjedi tzv. prvoj hrvatskoj predsjednici, sasvim ju je ignorirao, ona je pak ujesen 2015. sramotno trčala Viktoru Orbanu u Budimpeštu cinkariti vladu vlastite zemlje zbog humanog postupanja s blizu milijun izbjeglica „na putu u Njemačku“ i kada je – bijesna, nemoćna i iskompleksirana zbog deficita ovlasti – lupetala kako će sazivati tematske sjednice vlade i Hrvatskog sabora o najvažnijim pitanjima zemlje, disati za vratom premijerima, lupati šakom o vladin stol, etc. Ispalo je da ni Zoranu Milanoviću nije bila dorasla tih godinu dana, čak ni u svađi, a bilo ih je, jer joj je ovaj već prvog dana povukao crtu koju ne smije prekoračiti. Kad je pak izgubio parlamentarne izbore, Milanović se povukao iz politike, nastavila se erozija SDP-a, a Grabar-Kitarović je zaboravila svoju prijetnju o lupanju šakom o vladin stol. Samo je nastavila lupetati što joj, međutim, biračko tijelo neće sankcionirati, ako iza nje savjesno stane HDZ-ova uhodana logistika, jer neće imati ozbiljniju konkurenciju.

Neka imena, što se već izvjesno vrijeme motaju po medijskim špekulacijama – Zoran Milanović, Milan Bandić, Ivan Vilibor Sinčić, Dalija Orešković, opet Ivo Josipović, etc. – eventualno mogu dogurati do drugog kruga predsjedničkih izbora, ali ne dalje od toga. Budući da ni Andrej Plenković više nema ozbiljniju konkurenciju na izborima za Europarlament, lokalnim/regionalnim i parlamentarnim pripetavanjima, nema bojazni da njegov, „europejski“ HDZ neće biti barem relativni pobjednik na parlamentarnom bojištu – drugi je par rukava s kim će i kako formirati vladu i saborsku većinu; možda i sa SDP-om, zašto ne njemački recept, ako ga tzv. populisti prejako stisnu uza zid – pa će aktualnom i vjerojatno budućem premijeru biti najkomotnije ostaviti HDZ-ovu „ženu iz naroda“ tu, gdje jest i sada. Najmanja je šteta za zemlju da Kolinda Grabar-Kitarović ostane globtroterica, manekenka, da se grli s djecom, plače na ekstremno skupom vukovarskom Vodotornju koji će, je li, zaustaviti katastrofalno iseljavanje Penavinih „podanika“, platiti im najskuplji život u RH, režije i napuniti tanjure… I, da, lupetanje umjesto lupanja šakom, ako ćemo pravo, na toj fikusnoj poziciji zapravo je jedno te isto. Nikomu ni u džep niti iz džepa, a čini se da – nešto znači.

„Mislim da je ova vlada nesposobna (Milanovićeva, a to nije „mislila“ za najgoru u povijesti RH, Tihomira Oreškovića i „prvog zamjenika“ Tomislava Karamarka, niti za treću u svom mandatu – Andreja Plenkovića, najmanje lošu, op. a.), ne radi, ne pokazuje dovoljan stupanj brige, razumievanja i socijalne osjetljivosti za građane“, kazala je Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu Novom listu, samo par dana nakon što je na Savskoj 66 raširena 555-dnevna šatra, koja joj se stavila na raspolaganje. „Moj program je – povratak nade. RH se mora promijeniti od zemlje apatije i odlazaka mladih u zemlju optimizma i entuzijazma, a to se može jedino uz ozbiljan gospodarski program i rast te uz socijalnu osjetljivost. To mora biti u srži politike. Želim biti lider takve Hrvatske, zemlje u kojoj ljudi imaju vjeru, a ja imam dovoljno volje, znanja i hrabrosti da to budem. Sanjam Hrvatsku koja vjeruje u sebe, u koju će investitori dolaziti i ulagati, a ljudi živjeti i raditi dostojanstveno.“

Ništa od toga nije postignuto, pa je stanje zdravlja Bijedne Naše u bitnom još lošije od tadašnjeg. Upustila se u utrku za Pantovčak kad se iz RH već iselilo oko 10.000 mlađih ljudi s obiteljima, a pet godina kasnije iseljeno ih je oko 400.000. Što je s tim optimizmom i entuzijazmom, hoće li ga Grabar-Kitarović u ovoj kampanji resetirati? „Znate li koliko se dnevno događa slučajeva zlostavljanja u ovoj državi? Koliko je djece žrtava bullynga u školama? Zašto se ne usredotočite na to? Zašto ne pokušate i vi promijeniti i unaprijediti društvo? Sva ova pitanja nije postavila novinarka Nove TV, već je Kolinda Grabar Kitarović to sasula u lice samoj novinarki. Napad je, kažu, najbolja obrana“, komentirao je („Nekad je lupala šakom o stol. Danas bi zataškavala sve afere“) kolumnist 24sata Tomislav Klauški predsjedničin intervju Novoj TV, gdje je napala novinare „zato što ne pišu o zlostavljanjima i bullyngu, a onda zato što pišu o aferama i tako tjeraju ljude iz države“. Opa, novinari!?

„Osoba koja je uspjela odšutjeti svaki slučaj obiteljskog nasilja, zlostavljanja i kršenja prava žena, odšutjela je kiretažu i prešutjela Istanbulsku konvenciju“, piše Klauški, „sada kritizira medije i novinare koji svakodnevno i naveliko pišu i govore o takvim slučajevima, Dok predsjednica prodaje priču o optimizmu i pozitivi. Kad bi se, međutim, sve stavilo na papir i napravila analiza tko se više trudi promijeniti i unaprijediti društvo, mediji bi odnijeli uvjerljivu pobjedu nad predsjednicom države. (…) Kolinda Grabar Kitarović je toliko puta skočila sama sebi u usta da bi se to slobodno moglo proglasiti olimpijskom disciplinom. (…) Predsjednica je uglavnom odlučila ignorirati stvarnost i uživjeti se u utopiju.“ Godine 2015. je lupala šakom po stolu, zapravo lupetala u leru kao pokvareni dizelaš, „sazivala sjednice vlade i tražila ostavku premijera“ Milanovića“, a od 2016. prema kraju mandata samo lupeta, pa je i tu, je li, glede i u svezi – puštala vjetrove. Njezini su došli na vlast, HDZ, državna su kola strmoglavo jurnula prema rubu provalije, ali predsjednici nije padalo na um lupati šakom zbog katastrofalne vlade Orešković-Karamarko-Petrov, koja je u nešto manje od godine (2016.) odradila 146 manje-više telefonskih radnih dana.

Obećanja ludom radovanja

Nikakve afere i međunarodna blamaža nisu je dirali, jer su akteri bili istaknuti članovi i državni dužnosnici iz njezine stranke, HDZ-a; bacila se na turistički obilazak globusa. Za sve zlo i naopako u zemlji okrivila je novinare. Baš kao što to čini „državnički“ joj idol Donald Trump (kojim je zamijenila izborno propalu Hillary Clinton), pa nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić i odnedavno – bez osjećaja za ručnu – Andrej Plenković. „Pisanje o aferama“, reći će Klauški, „po Kolindinu mišljenju ne spada u kategoriju ‘mijenjanja i unaprjeđivanja društva’, već naprotiv pridonosi iseljavanju iz Hrvatske. Nije kriv Milijan Brkić, niti Zdravko Mamić, a ni Milan Bandić, pa ni njihova prijateljica predsjednica, što građani gube povjerenje u ovu državu, već su krivi novinari koji o takvoj državi pišu. Umjesto toga, najbolje bi bilo da novinari dignu ruke od takvih priča, od afera i pronevjera, pa bi se Kolinda, Brkić, Mamić i ostali osjećali mnogo bolje. A narod bi pomislio da živi u uređenoj državi. Ovo okretanje teza Kolindi odgovara dokle god je na meti njezino društvo. Drugačiji stav je imala za vrijeme Milanovićeve vlasti.“

Jest da su joj ovlasti ograničene Ustavom – toga se žurno sjeti kad javnost pita zašto šuti ili na kriminal „svojih“ reagira s iritantnom zadrškom (afera Dnevnice, kiretaže, „DORH i nekakvi kosturi iz ormara“, odgovornost za smrt vatrogasaca na Kornatima, zloporaba paraobavještajnog podzemlja, etc.) – ali kako to da ju ograničene ovlasti ne sprječavaju zataškavati afere, banalizirati opravdanu zabrinutost građana stanjem u državi za koju je suodgovorna, populistički farbati tunele na režiranim susretima s „narodom“, navodno oduševljenim njezinim ukazanjem, te držati lekcije novinarima o poslu u koji se ne razumije? Hrvatskoj – natjeranoj na prosjački štap i marginaliziranoj u međunarodnoj zajednici, u što je ugrađeno i pet godina mandata aktualne stanarke bivše Maršalove vile Zagorje – ne treba alter ego Kim Jong-ila u suknji, „Dragog vođu“ koji je znao bolje pilotirati od svakog pilota, bolje loviti ribu od ribara, bolje uzgajati rižu od ratara, bolje lijepiti pločice od keramičara, bolje upravljati traktorom od svakog traktorista, bolje… Ma toliko sve bolje od svih da je bio hodajući sveznadar.

Hrvatskoj ne trebaju ti i takvi, a zbroje li se sva (pred)inaugurativna i kasnija obećanja Kolinde Grabar-Kitarović i sve nebuloze što ih je lupetala u novinarske mikrofone, svi gafovi u unutarnjoj i vanjskoj politici, pa zbir objektivno usporedi s rezultatima njezina mandata, veliko je pitanje treba li HDZ-ovu „ženu iz naroda“ izborno pustiti na još pet godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Iz koje je – prvi njezin kardinalan gaf po useljenju – izbacila mramornu bistu njezinog vlasnika, umjetnički rad također velikog Titovog (i Tuđmanovog) zemljaka Antuna Augustinčića. S obzirom na kakvoću protukandidata, jamačno će biračko tijelo, ma kako deficitarne izlaznosti, odlučiti u drugom krugu po onoj da – vrag u nuždi i muhe jede. Dvaput je dvaput, je li, a i to je manja nesreća od trećeg lupetanja iste gospe s istog državnog brijega s istim zelenilom, paunima i visokom divljači…

The post Gaf-predsjednica nije lupala, lupetala je appeared first on Tacno.net.

Ilustracija: vrisak/tacno

Na stranu to, što zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora ljubi ustašku diskvalifikaciju jednog od najvećih državnika 20. stoljeća, antinacifašističkog pobjednika u Drugom svjetskom ratu bez kojeg Hrvatske danas ne bi bilo, osnivača Svjetskog pokreta nesvrstanih zemalja i dvostrukog narodnog heroja 24-milijunske SFR Jugoslavije – kumrovečkog Hrvata Josipa Broza Tita – kao zločinca. Na stranu i to, što lik ne zna puno ili voli znati samo ustaško-emigrantsku inačicu tzv. Rankovićeva prisluškivanja Tita. Na stranu čak i to, što ime Titove supruge rabi u srboomalovažavajuće svrhe, iako ime Jovanka nije ni bolje niti lošije od iména, npr. Ivanka, Katarina, Ruža, Jadranka, etc. Brkićeva je to legitimacija inteligencije, čovjekoljublja i, ako se baš hoće, katoličke vjerske svijesti i savjesti, što čini razliku, a razlika mu ne ide u korist. Indikativno je pak to da Milijan Brkić nadimkom Vaso bubne paušalnu objedu, a potom se ne usudi kazati tko je Jovanka i tko su ti iz „stare strukture Udbe“, koji ga progone i podmeću mu. Udbini duhovi možebitno lutaju u nečijim glavama zbog suviška šupljine ili zbog kroničnog straha od vlastite, odnosno odgovornosti izvjesnih predaka, ali u Brkićevoj anatemi se ne radi o duhovima. Možda zato njegovom stranačkom šefu i premijeru Andreju Plenkoviću nije nakraj pameti zvati egzorcista

Marijan Vogrinec

Da je Bijedna Naša pravna država, kao što nije, ili da je barem toliko tzv. samostalna, neovisna i suverena, kao što također nije izvan službenog diskursa vladajućih HDZ-ovih političara, pod smjesta bi iskopala s jednog od milijun i kusur izmišljenih radnih mjesta uhljebljenog egzorcista, koji bi odgovarajuće tretirao Milijana Brkića nadimkom Vaso. Jer, ako je istina samo ono, što je pri zdravoj pameti i trijezan upravo izjavio uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a, lik je zaprepašćujuće opsjednut zlim duhovima. I to ne bilo kakvim, nego duhovima već pola stoljeća i kusur nepostojeće obavještajne službe Udbe tridesetak godina također pokojne SFR Jugoslavije. Jer – čudi se Milijan Brkić nadimkom Vaso pred novinarima – tko bi se drugi na pravdi Boga uopće usudio „progoniti“ zamjenika predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Hrvatskog sabora zbog tamo neke, je li, politički montirane paraobavještajne/protudržavne afere SMS? I ime Brkićevo, je li, svako malo spominjao uzalud? Egzorcista, egzorcista denver plava braći (i sestre, dakako) dajte, jer vrag je uistinu odnio šalu. Da šalu!?

„Što se tiče zadnjih napisa“, sijevao je opsjednuti očima u tv-kamere na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, „zanimljivo je da sam prošli vikend proglašen malim Rankovićem. Koliko znam, on je bio suradnik onog zločinca Tita i pao je jer je prisluškivao Tita i Jovanku. Sad se mene stavlja u kontekst da sam prisluškivao ministra unutarnjih poslova, predsjednika vlade… Ne znam samo tko je Jovanka u toj priči. Evidentno je da se u tu operaciju uključila stara struktura Udbe. To je njihov obrazac. Naravno, stari pas koristi trikove koje je naučio.“ Na stranu to, što Brkić ljubi ustašku diskvalifikaciju jednog od najvećih državnika 20. stoljeća, antinacifašističkog pobjednika u Drugom svjetskom ratu bez kojeg Hrvatske danas ne bi bilo, osnivača Svjetskog pokreta nesvrstanih zemalja i dvostrukog narodnog heroja 24-milijunske SFR Jugoslavije – kumrovečkog Hrvata Josipa Broza Tita – kao zločinca. Na stranu i to, što lik („koliko znam“) ne zna puno ili voli znati samo ustaško-emigrantsku inačicu tzv. Rankovićeva prisluškivanja Tita.

Na stranu čak i to, što ime Titove supruge rabi u srboomalovažavajuće svrhe, iako ime Jovanka nije ni bolje niti lošije od iména, npr. Ivanka, Katarina, Ruža, Jadranka, etc. baš kao što ni biti Srpkinja/Srbin nije ništa primitivnije ili manje vrijedno od biti Hrvatica/Hrvat. Ili Inuitkinja/Inuit, Francuskinja/Francuz, Irkinja/Irac, etc. Brkićeva je to legitimacija inteligencije, čovjekoljublja i, ako se baš hoće, katoličke vjerske svijesti i savjesti, što čini razliku, a razlika mu ne ide u korist. Indikativno je pak to da Milijan Brkić nadimkom Vaso bubne paušalnu objedu, a potom prešućuje kad ga novinari pitaju tko je Jovanka i tko su ti iz „stare strukture Udbe“, koji ga progone i podmeću mu. Udbini duhovi možebitno lutaju u nečijim glavama zbog suviška šupljine ili zbog kroničnog straha od vlastite, odnosno odgovornosti izvjesnih predaka, ali u Brkićevoj anatemi se ne radi o duhovima. Možda zato njegovom stranačkom šefu i premijeru Andreju Plenkoviću nije nakraj pameti zvati egzorcista. Ako pod tim specijalistom za istjerivanje Nečastivog iz smrtnog tijela – a znâ zbogradičega – ne smatra institucije koje moraju raditi svoj posao? A sebe Poncijem Pilatom?

„Domoljubni“ paraobavještajci

A tih se pilata, začudo, namnožilo u HDZ-ovoj državnoj mainstream kasti baš kao termita, pa sve muljaju u istom duru i molu s Plenkovićem, čekajući valjda institucije da odrade svoj posao, pa će se onda, poslije bitke, oni najsp(r)etniji okititi svijetlim generalskim ordenjem za pamet i hrabrost. Bez obzita tko pobijedi. Ima jedan među tima – nadimcima Njonjo i Pudlica – koji se osobito uvlakački izvještio i već je ohoho godina u top momčadi. Znâ znanje, može biti instruktor mnogima ne samo u HDZ-u, a Milijan Brkić nadimkom Vaso također znâ znanje i zato ni pred streljačkim strojem neće izlanuti tko je Jovanka u njegovoj anatemi i tko su paraobavještajni operativci „stare strukture Udbe“ Nakon sjednice saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, u četvrtak, koju je u odsutnosti Ranka Ostojića (SDP) vodio Milijan Brkić nadimkom Vaso (sic transit) i na kojoj nije bilo riječi o aferi SMS, Brkić je bahato izjavio novinarima: „Nemam pojma tko je Jovanka, vi ju pronađite“. Nije bio određeniji ni o navodnom zahtjevu predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović SOA-i da istraži aferu SMS: „Predsjednica obavlja svoj posao u okviru svojih nadležnosti“.

Izvor: Pixsell / Autor: Matija Topolovec

Ni predsjednica RH niti premijer, a kako bi onda niži u hijerarhiji državne vlasti, ne drže potrebnim udovoljiti oporbenim zahtjevima da se zbog protudržavnog djelovanja paraobavještajnog podzemlja žurno sazove sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost. Mogu se, da se želi i da se usude ovi što mogu, nabrojiti gotovo sva najvažnija imena paraobavještajaca, mahom „domoljuba“ s dna tzv. desne ideološke kace, bivših dužnosnika i političara koji većim dijelom ordiniraju iz sjene i nisu u aktivnoj državnoj službi, ali u njoj imaju svoje ljude, a ovi pak svoje ljude, etc. Ne treba biti veliki pametnjaković ni tajni agent 007 tipa predizbornoga Gordana Marasa (SDP), pa prepoznati u paraobavještajnom podzemlju interesnu skupinu uplašenu tzv. europejizacijom RH i stranački nekontroliranom demokracijom, koja će i kazneno propitivati nečiji ratni put i „ratne zasluge“, porijeklo boli glava imovine, vojne mirovine i invalidnine, set povlastica, etc. U interesnoj su kompi i kojekakvi likovi, koji su bili na visokim pozicijama u stranci i državnoj vlasti, a Plenković ih je odgurnuo od sebe. Jamačno se „europejska“ Plenkovićeva vlast još ne usudi odlučnije dirnuti u subverzivno-paraobavještajni osinjak, a predsjednica RH ionako glumata pčelicu Maju, koja leti od ideološkog cvijeta do cvijeta. O Kamenog Bogdana Bogdanovića u Jasenovcu do bleiburške granitne rustine, pa baš na europski Dan pobjede protiv nacifašizma. Kako kada procijeni da joj u nečemu koristi. Čime se također pokazuje kako je puno bliža svijetu/svjetonazoru Milijana Brkića nadimkom Vaso, nego plenkovićevcima. Javnost će se još nagledati i naslušati cirkusa u navodnom raščlanjivanju veze afere SMS i HDZ-a, koja sve više podsjeća na spolni odnos tipa – pazi, tako da ostanem nevina. Možda i na sâmi incest, jer se sve te gadosti i razvrati događaju u obitelji. U HDZ-u.

I gdje bi onda trebalo tražiti te „stare strukture Udbe“, ako ne u HDZ-u, jer SDP jedva još i postoji, a ono što postoji ne može ničim nauditi denver plavoj ZNA SE opciji. Pa kad je tako, a jest, razumljivo je zašto Milijan Brkić nadimkom Vaso napamet zbori o Jovanki za koju „ne zna“ tko je i Udbi za koju „ne zna“ tko su joj operativci. Ako misli na onaj odavno mrtav i nepostojeći obavještajni aparat, koji mu objektivno ne može nauditi – treba mu egzorcist; ako mu je to samo parabola za družbu koja mu više nije sklona, jer joj je nečim naudio, bio joj nevjeran, etc., nedostaje mu političke hrabrosti za reći bobu bob i popu pop. A to je već neka druga priča, čiji epilog tek slijedi, jer ni Andrej Plenković nije što je bio prije dvije godine i kusur niti je HDZ ista politička stranka kakvu je ostavio Tomislav Karamarko, a preuzeo Andrej Plenković, pa… Tim slijedom, ni Milijan Brkić nadimkom Vaso više nije u poziciji u kojoj je bio.

Politički neukorijenjen kad je ujesen 2016. godine preuzeo vlast u HDZ-u, pa u vladi te zapasao traljavu saborsku većinu jedva snažniju od 76 minimalnih ruku, „europejski mesija“ tzv. hrvatskih demokršćana Plenković nije imao petlje lišiti se usluga tvrde stranačke desnice i neformalnog joj vođe Milijana Brkića nadimkom Vaso. Znao je da ga ta ideološka družba ne doživljava ni približno kao polit-karijerno deklasiranog Karamarka, ali – vrag u nuždi i muhe jede, Ipak, inteligentan i Europejac kakav već jest, Plenković je znao biti strpljiv dovoljno dugo dok si prirodnim putem ne pospremi u lonac sve pjetliće što prerano kukuriču i kokice koje se s njim u jatu vidno kočopere i mlataraju krilima. Pa su HDZ redom napuštali Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, Željko Glasnović, pa tzv. lički Putin Darko Milinović nadimkom Dado… Gurnuti su u šturc Miro Kovač i Davor Ivo Stier od važnijih i Stevo Culej od manje važnih ili sasvim nevažnih, poput Alojza Tomaševića, pijane kume ministrice Gabrijele Žalac, etc. Je li sada – kad je Plenković „disciplinirao“ stranačko tzv. tvrdo krilo, ali se i opernatio stabilnijom saborskom većinom. Zahvaljujući prije i poslije svega shopping centru Milana Bandića, a politička se oporba rasula u zagušljiv oblak prašine Je li došao na red i Milijan Brkić nadimkom Vaso? Najzvučnije i najviše pozicionirano ime HDZ-ove svjetonazorske i polit-ideološke kaste.

Mudar pûk znâ kazati da riba smrdi od glave, ali se čisti od repa. Plenković ne drži mnogo ili uopće ne drži do pučke mudrosti i onog što je tom istom pûku prije dvije godine i kusur prodao u celofanu vjerodostojno, pa je ipak uzeti s rezervom svaku od teorija zavjere, odnosno špekulacija o sapunanju polit-karijerne daske Karamarkovu prijatelju i suradniku iz zajedničkih obavještajno-policijskih dana. Ako se usporede decibeli gorljivosti kojom je Plenković branio svoje s pravom apostrofirane pobočnike u HDZ-u i vladi – Damira Krstičevića, Milana Kujundžića, Zdravka Marića, Martinu Dalić, Tomislava Tolušića, Gabrijelu Žalac, Nadu Murganić, etc. – s gromoglasnom nonšalancijom, kojom ne brani, nego prepušta sudbinu svog stranačkog zamjenika i potpredsjednika Hrvatskog sabora institucijama što rade svoj posao, teško je oteti se dojmu da mu je Milijan Brkić nadimkom Vaso postao teret, persona non grata. Nije mu na radaru za obnašati vlast nakon idućih predsjedničkih, lokalnih/regionalnih i parlamentarnih izbora.

Foto: Marko LUKUNIC / PIXSELL

Izbori za Europarlament nisu u tom smislu bitni, ali i ta (samostalna) HDZ-ova lista s mladim anonimcem Karlom Resslerom (29) na čelu daje znati da su Plenkoviću drugi igrači na umu za buduću politiku. Nekolicina stranačkih metuzalema pak, koji su mu bili i ostali odani ili ga zadužili nečim njemu važnim – začudo, npr. Dubravka Šuica – samo su iznimka koja potvrđuje pravilo, kamuflirano mantrom o simbiozi mladosti i iskustva. Umjesto polit-stranačkih kapitalaca sirovog „domoljublja“, ali deficitarne intelektualnosti i „stare“ HDZ-ove politike tzv. državotvornosti, razvodnjene prodanim „suverenitetom“, Plenković primjetno druka na mlađe, obrazovanje, poliglotski kompetentne i građanski otvorene snage u stranci. Računa da će sutra biti politički vođe ne samo na domaćem tlu nego i biti RH-akteri u međunarodnoj zajednici. Na duži rok. Posada bivšeg Plenkovićevoh eurokabineta – rečeni Šeksov posinak Karlo Ressler, ministar Marko Pavić, sin novinara Gorana Milića, etc. – ogledni je ešalon HDZ-ovih političara novog tipa. Oni jedva da imaju išta zajednočko s postrojbom tzv. tvrdog, desnijeg od desnog krila HDZ-a, koja skrovito suzi za Karamarkom i izrazito simpatizira njegov alter ego na vrhu i stranke i državei, Brkića nadimkom Vaso.

Ta je postrojba alergična na smjer tzv. light HDZ-a, jer bez permanentnog držanja na jakoj vatri „državotvorno-nacionalnog/ističkog pretis-lonca prepunjenog „dignitetom Domovinskog rata, dostojanstvom hrvatskih branitelja“, hrpom povijesnih mitova bez pokrića (od stoljeća sedmog), vjerskog prenemaganja i kiča svake vrsti ta skupina jednostavno nema smisla. Svaka čast i vama i onom što ste si namrli na ovaj ili onaj način, daju znati Plenković i HDZ-ovi novi klinci, prošlost, „zasluge“ i epolete su vaši, ali budućnost je – naša. S igre partizana i ustaša, koja još zanima tek iskompleksirane „domoljube“ – preskače se igra kauboja i Indijanaca – brzinski se aktualiziraju igre intergalaktičkih pripetavanja visoke rezolucije. Brkiću i njegovima tu nema mjesta.

Nepotističko-ortački komplot

Rečene dvije struje unutar najveće političke stranke – treća i najmasovnija utoliko je nevažnija ukoliko je njezina naklonost ovisnija o ponuđenim mrkvama, mjereno môći, apanažama, pozicijama… – razlikuju se intelektualnom kompetencijom, ali i stupnjem radikalizma te kakvoćom sadržaja svog odnosa prema Domovinskom ratu i pogotovo sramotnoj ustaškoj/kvislinškoj ostavštini tzv. NDH. I tu je vjerodostojna polit-ideološka relacija light – dark. Razlika između onih s figom u džepu i ezopovštinom na jeziku te onih bez fige i diskursom koji ovi s dark pozicije ne razumiju. HDZ-ovi Hrvati nisu ništa naučili iz svoje trodecenijske povijesti, pa ne bi bilo zgorega – ma koliko javno ili samo za obiteljsku uporabu mrzili Srbe, kao takve ili kao „agresore na Hrvatsku“ – da pročitaju pripovijetku „Vođa“ njihovog klasika Radoja Domanovića. Štošta bi im moglo biti jasnije ne samo o ikonama režima Franje Tuđmana već i podjarivanju svakojakih podjela u demokratski nezreloj Hrvatskoj, odnosno o razlozima zašto ni ubuduće nije realno spriječiti borgianski usud političkih zavjera, podmetanja, uhođenja i eliminacija, nepotističkog i ortačkog komplota, etc.

Institucije otpočetka RH nisu radile svoj posao ili su ga radile naopako, a Milijan Brkić nadimkom Vaso – navodno hrabar, častan i zaslužan branitelj u Domovinskom ratu, paradigma je jednog vremena – bio je utjecajan dio stranačkog i državnog aparata. Osobito u dijelu koji je zapasao policijsko-obavještajni segment. Zašto i, ako jest, za što (ni)je „kriv“ u tom svom djelovanju; komu (ni)je, kada i kako stao na žulj ili bio na usluzi, znaju samo on i ti s kojima (ni)je surađivao. Za službenu javnost vrijedi mantra silenzio stampa. Zasad. Neki tzv. investigativni mediji već se dugo bave i političkim i „poduzetničkim“ Brkićevim likom i djelom, tvrdim konzervativcem polupognute glave i mrka pogleda, koji prkosno drži do sebe i ne povija se pred svakim vjetrom kao neki mu stranački kolege/ice. Jest činjenica da se njega spominje čak u aferama politički iznimno škakljivim za HDZ – uvrijeđenog ega, tužio je neke novinare – ali zasad je prekomjerno granatiranje bilo bez učinka. Čini se da je sâm stranački/državni vrh bio upregnut u spašavanje vojnika Brkića, pa je ovaj nakon poduže šutnje i protokolarne apstinencije osorno, u prolazu, odbrusio novinarima pred središnjicom na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu: „Evo me, živ sam i zdrav. Nikad neću napustitiz HDZ, borit ću se još jače“.

On nema veze, je li, s paraobavještajnom aferom SMS, tj. možebitnim zavjereničkim, protudržavnim dealom – za čiji interes/korist? – svog kuma Blaža Curića (službenog vozača HDZ-ovog ministra Tomislava Tolušića, lika od povjerenja premijera Andreja Plenkovića) te bivšeg policijskog informatičara Franje Varge. Koji su u gabuli. Kum i informatičar zbog krivotvorenja SMS-ova i svega s tim u vezi, a Tolušić od neki dan zbog navodno prijeporne obiteljske imovine.

Je li napokon odzvonilo Milijanu Brkiću nadimkom Vaso? Ne baš brzopotezno kao u slučajevima „molim tajnicu vlade da odmah pripremi razrješenje Mostovih ministara“ (travanj 2017.) ili „pakračkog dekreta“ ličkom Putinu Darku Milinoviću (rujan 2018.), ali svakako po istoishodnom obrascu: „mi se ne bi’ šteli mešat’, neka institucije rade svoj posao“. Što će reći, HDZ nema ništa s istragama navodno protuinstitucionalnog i protudržavnog djelovanja tzv. paraobavještajnog sustava, curenja tajnih informacija u medije o akterima elitne prostitucije, nezakonitog čitanja e-mailova bivše Brkićeve supruge i još nekih žena, lažiranja SMS-ova kojima je na suđenju u Osijeku mahao Zdravko Mamić, navodno konspirativnog prisluškivanja premijera i ministra policije, etc. Ni sâm Plenković se ne želi izjasniti o tomu, jer mora prethodno imati „službene nalaze“ nadležnih državnih institucija, pa se tek tada „o tomu može govoriti“. Zato već sada govori SDP-ov šef Davor Bernardić: „HDZ zloupotrebljava obavještajne službe za unutarstranačke, frakcijske obračune“. U HDZ-u se čude: „Nema ni obračuna niti frakcija, oporba halucinira“.

Foto: Vijesti.ba

Prema nekim procjenama političkih analitičara, Plenković nikad nije bio baš blizak s Milijanom Brkićem nadimkom Vaso, jer nisu iz iste skupine „pravih“ hadezeovaca niti pripadaju istom intelektualnom bratstvu „pravih“ eurodemokršćana, ali ga je trpio i dopuštao mu stanovitu slobodu. Prvo, naslijedio ga je u vrhu HDZ-a kao iznimno utjecajnu osobu, koja može i znâ držati na uzdi i stranačko tzv. tvrdo ili dark desno krilo „domoljuba“ i „nacionalno osviještenih“ Hrvata, ali i čelnike većih – od ukupno 1350 – braniteljskih i stradalničkih udruga. Također, učinkovito za HDZ, držati na vezi zapadnohercegovačke, tzv. trećeentitetske Hrvate u BiH. Dok nije pustio korijenje u stranci i državi, istkao mrežu odanih – to odanijih, što su nesposobniji – i zadužio ih političkom moći, visokim apanažama, toleriranjem njihovih iskakanja i nepodopština, Andrej Plenković se i nije usudio zamjeriti čovjeku koji mu itekako treba za čuvati leđa od nesklonih mu zdesna. Ostavio ga je, Brkića, svojim zamjenikom u stranci, ali i postavio za potpredsjednika Hrvatskog sabora, gdje solidno obnaša dužnost. Za razliku, je li, od Mostova lidera Bože Petrova, koji glumata nekakav politički inat, ne radi svoj posao i uredno inkasira potpredsjedničku plaću. Vrlo dobro, sjed’i, jedinica.

Je li istina da Plenkoviću i njegovoj viziji HDZ-a i državne vlasti više ne treba Milijan Brkić nadimkom Vaso s polit-ideološkim provijantom, što ga simbolizira u stranci i državi niti ozbiljnije računa s već prilično marginaliziranim tzv. tvrdim (populističkim?) krilom denver plave ZNA SE opcije? Kako sada stvari stoje – a ne stoje dobro ni za Brkićevu političku sudbinu/karijeru, ni za HDZ kojem zbog zaredalih afera pada javni rejting (uključivo predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, već četvrti mjesec) niti za vjerodostojnost države, impregnirane aferama – taj je političar prošlo svršeno vrijeme. Samo on to još ne zna? Njegovu zadaću čuvanja Plenkovićevih leđa zdesna, čini se, preuzeli su vladin potpredsjednik i ministar obrane Damir Krstičević i kolega ministar branitelja Tomo Medved, pa… Ni javnost ne zna niti će ikad saznati zašto je Bijedna Naša već tri desetljeća osuđena na političke eutanazije te, zapravo, ne smije znati što im je uzrok i čemu vode. Recimo, ako se želi srušiti političara Milijana, čemu izvoditi na streljanu brata mu Jozu Brkića? Navodnog poduzetnika iz Australije, znanog iz „protukomunističkih“ prosvjeda za Milanovićevog (SDP) posjeta toj zemlji, koji je već zapasao nebrojene poslovne prostore u središtu Zagreba? Tko mu je to omogućio?

Javna je tajna

„Naravno da ne vjerujem premijeru Plenkoviću kako ništa ne zna o slučaju u vezi s Milijanom Brkićem“, kazao je ugledni odvjetnik Anto Nobilo u Studiju uživo televizije N1 Hrvatska. „Ovu količinu informacija o gospodinu Jozi Brkiću koje sad imamo, imali smo i prije dvije godine. I sad se postavlja pitanje, ako se ide na kaznenu prijavu, ako oni misle da je opravdano, zašto se nije išlo prije dvije godine? Danas je drukčija politička situacija Milijana Brkića i u tome vidim odgovor. Kazneni postupci ne smiju ovisiti o politici i političkim interesima i dokle god se to ne odvoji, jednostavno nećemo biti pravna država. Zašto nisu ranije pokrenuli istragu, ne samo zbog kaznenog postupka već i zbog informacija koje cure u medije, a neke su mogle doći samo od organa kaznenog progona. Očito se radi atmosfera kako bi se eutanaziralo Milijana Brkića. Pritom su organi kaznenog progona vrlo pažljivi. Istražuju, ali samo u dijelu koji nije neposredno u vezi s HDZ-om. Imali smo ljubavnice i žene… Ovaj segment koji je izašao u Nacionalu iz kojeg proizlazi, nije baš jasno, da su htjeli špijunirati ministra unutarnjih poslova, dogodio se nakon rascjepa u HDZ-u na dvije frakcije. Sumnja se da zloupotrebljavaju tu protuobavještajnu grupu. Postavlja se pitanje tko ju je formirao. Ona je formirana znatno ranije. Bila je smještena u HDZ-u. Imala je funkciju raditi na zadnjim izborima: parlamentarnim i predsjedničkim. I bila je očito plaćena crnim novcem. Iz toga proizlazi da je jedna protuobavještajna grupa radila za jednu stranu, a to pobuđuje sumnju da je bila riječ o ilegalnim radnjama.“

Javna je tajna da paraobavještajno podzemlje itekako djeluje. Destruktivno. A nitko se ne usudi determinirati ga. Ni sâm šef SOA-e Daniel Markić ili pak glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić, kamoli premijer Plenković ili pak, nedajbože, predsjednica Grabar-Kitarović. Bliska prijateljica ne samo Milijana Brkića nadimkom Vaso i pobjega u BiH Zdravka Mamića, Grabar-Kitarović je bila – bez razložnog objašnjenja – žestoka osporavateljica Markićeva prethodnika u SOA-i Dragana Lozančića, jer ju je uhvatio u privatnom telefonskom „časkanju“, a nije znala da je kontroverzni Maminjo pod tajnim mjerama prisluškivanja zbog sumnji da je počinio kriminalna nedjela. „Tu se vidi“, ustvrdio je Novilo, „da se nastoje izvući pojedini krakovi afere koji u suštini neće naškoditi HDZ-u. Jer, ako otvorite pitanje izbora za predsjednicu RH i zadnje parlamentarne, gdje je Andrej Plenković postao predsjednik vlade i utvrdite da je uz pomoć kriminalnih radnji došlo do toga, onda njihov legitimitet dolazi u pitanje. Onda im to šteti i tu se vidi da hodaju po jajima.“

Hoće li puknuti koje jaje, vidjet će se uskoro. Hoće li Milijan Brkić nadimkom Vaso biti bivši ili je već sada bivši, odnosno hoće li predizborno razdoblje tko zna koji već put – na opću blamažu, koju biračko tijelo ne sankcionira – opet pretvoriti „obiteljsku svađu“ tek u buru u čaši vode, također bi uskoro moralo biti razvidno. Ili je, paradoksalno, taj drugi čovjek HDZ-a zapravo mačka s devet života. Kojoj, dakako, ne treba egzorcist, jer ni besposleni pop ne ordinira s mačkama. Još je zabavljen kozlićima.

The post Udba i Jovanka opsjeli Milijana Brkića nadimkom Vaso appeared first on Tacno.net.

Foto: Index.hr

Nabrijan prkosnom ironijom, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković se na Bleiburškom polju nije želio izjasniti koga smatra hrvatskom vojskom na mjestu na kojem „junački“, je li, „komemorira“, napadno izbjegavši subotu 18. svibnja, koju bojkotira kompletan HDZ-ov državni vrh, šaljući na misu – koju će također slaviti petorazredni svećenik, ne biskup ili nedajbože kardinal Josip Bozanić – dužnosničku treću ligu. Ma kakvu treću ligu, podsavez. Uključivo bivšeg šefa Hrvatske vatrogasne zajednice uime predsjednika parlamenta. Sic transit. Uime pak premijera Andreja Plenkovića i vlade, braniteljskog ministra Tomu Medveda i kolegu mu iz resora uprave Lovru Kuščevića. Čak ni Milijan Brkić nadimkom Vaso nije u igri, a Plenkovićev je zamjenik u vladi i drugi čovjek najvišeg zakonodavno-predstavničkog tijela u državi, koja je pak dična/drčna – pokroviteljica tzv. bleiburške komemoracije

Marijan Vogrinec

Čega se boji HDZ-ov dvoglavi državni vrh, pa ove godine „junački“ ne ide položiti vijence i zapaliti svijeće na Bleiburškom polju u spomen na „nedužne hrvatske žrtve koje su pobili partizanski zločinci“ nakon Drugog svjetskog rata? Neće biti da „hrabri i nacionalno osviješteni Hrvati/ce“ trtare od strogog austrijskog zakona, koji bez milosti sankcionira novčano, zatvorskom kaznom i progonom/zabranom ulaska u zemlju svakom tko se na tomu mjestu usudi „junačiti“ ustašlukom bilo koje vrsti, Ako ćemo po istini i pravom razlogu zašto se svakog svibnja tako masovno dolazi na Bleiburško polje sa svih strana svijeta, bez ustašluka i slavljenja kviskinškog tzv. NDH-a ta tzv. komemoracija ni dosad nije imala smisla. Pa, ako se uistinu energično stane za vrat neonacifašizmu – što su desničarska austrijska vlast i tamošnja filijala Katoličke crkve jamačno nakanile učiniti – Bleiburg će izgubiti svaki smisao. Jer, nije „hodočasnicima“ u crnom do molitve, cvijeća i svijeća, ponajmanje RH-politikantima u njihovu društvu, nije im do navodnih „nedužnih žrtava“ i povijesnog pamćenja, nego do performansa s prkosnom/inatljivom porukom ratnim pobjednicima u Drugom svjetskom ratu: „Niste pobijedili! Nismo mi, vi ste zločinci!“ Sic transit.

A takav se nakazni mentalitet ratnih gubitnika i nesankcioniranih – iz raznih razloga – ratnih zločinaca, njihovih potomaka i apologeta nacionalne veleizdaje više ne sviđa Austrijancima gledati na vlastitom ozemlju. Pa su već lani počeli trenirati policijsku i pravosudnu strogoću nad „ujacima“. Ove godine, najavili su, bit će još strože. Neće se tolerirati proustašluk ni u „najminimalnijoj“ mjeri, ni u „najbezazlenijem“ obliku, pa je i hrvatskom državnom/crkvenom vrhu došlo iz guzica u glavu kako Bleiburško polje od ove godine više nije niti će, nadajmo se, ikad biti to, što je 1952. godine utemeljila izvjesna skupina preživjelih ustaša i što je s vremenom preraslo u „najveće okupljanje neonacifašista u Europi nakon Drugog svjetskog rata“. Tako su tzv. komemoraciju „nedužnim hrvatskim žrtvama“ proglasili austrijski europarlamentarci, dio građanskih udruga i političara te Katolička crkva u toj zemlji. I zahtijevali zabranu. Ta rezolutnost je već sama po sebi djelovala na organizatore, donatore, hrvatske tzv. političare kao mokrom krpom posred lica. Vrlo bolno. Pa se i privatna udruga Počasni bleiburški vod, registrirana u Austriji, našla u nebranom grožđu i nevoljko apelirala: okanite se, „hodočasnici“, javnog iskazivanja ustaških sentimenata.

To će reći ustaških zastava, znakovlja, kapa i jakni, gesta mjerenja visine kukuruza, (pra)starog, je li, „hrvatskog pozdrava“ (sic transit) „Za dom spremni“, evergreena o Juri i Bobanu, vila što kliču (krvavom tzv. poglavniku Anti Paveliću, dakako), etc. Lani je šest hrvatskih „hodočasnika“, nevjernih Toma na Bleiburškom polju, fasovalo što ih ide od austrijske pokretne policijsko-pravosudne sile, a onaj pak Dugopoljac usijane glave ostao je još mjesec i pol u austrijskoj prdekani „komemorirati nedužne hrvatske žrtve“. Da to nije neki mentalno hendikepiran lik, kakvih se znâ naći na spornoj livadi – koji glasaju i za magarca, ako je kandidat/član HDZ-a – potvrdit će činjenica da je taj Dugopoljac bio višemandatni općinski vijećnik, da je doputova u Bleiburg o trošku poreznih obveznika. No, to je sitnica u usporedbi s podatkom da je pokrovitelj krajnje zazornog skupa Hrvatski sabor i da „junaci“ – što „nikom ponikoše“, pa ga ove godine izbjegoše pod licemjernim izgovorima – namjenski daju Počasnom bleiburškom vodu pola milijuna proračunskih kuna godišnje. Novac svih poreznih obveznika. I onih što jesu i onih što nisu za bleiburšku ustašijadu, ali ih nitko ne pita za zdravlje, kao ni one koji nemaju nikakvo mišljenje o bleiburškoj simbolici. Niti mare za te poruke.

Klagenfurtski hladan tuš

„Komemoracija na Bleiburškom polju ove godine održat će se u subotu, 18. svibnja pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i na njoj, osim svete mise, neće biti političkih govora“, prenijeli su mediji Hinino izvješće o najkontroverznijem skupu u poratnoj Europi, ako ne šire. „Ove godine je biskupijski administrator u Klagenfurtu Engelbert Guggenberger odbio izdati suglasnost da jedan od hrvatskih biskupa predvodi svetu misu, a mjerodavne kotarske vlasti u Völkermarktu su bleiburšku komemoraciju okarakterizirale kao javni skup.“

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković s izaslanstvom pobrzao je već u četvrtak, dva dana prije službenog misnog slavlja, odati počast „poginuloj hrvatskoj vojsci“, kako piše na onoj hrgi granita na privatnom dijelu Bleiburškog polja. Na tzv. komemoraciji pak u subotu 16. svibnja u njegovo i saborsko valjda ime nazočit će Ante Sanader, HDZ-ov saborski zastupnik i predsjednik saborskog Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove tzv. Visokog doma. Treća dužnosnička liga na 74. obljetnici tzv. bleiburške tragedije gromoglasna je poruka urbi et orbi o tomu što je na stvari, znak nad znakovima o vjerodostojnosti državnih vođa koji – što bi kazao Štijef za šankom – „imaju svoje mišljenje, ali se s njim ne slažu“. Javno ili samo za kućnu uporabu? Vrag će znati, ako je suditi po Gordanu Jandrokoviću nadimkom Pudlica i Njonjo. Upravo zbog brzine i „dosljednosti“, kojom je „svoje“ mišljenje Ive Sanadera resetirao mišljenjem Jadranke Kosor, ovo pak mišljenjem Tomislava Karamarka, pa mišljenjem Andreja Plenkovića… Tko znâ čijim pak sutra, jer svaki put se uredno i dosljedno „ne slaže sa svojim mišljenjem“. Okreće mu leđa, i smesta ga zaboravlja.

„Prije svega želim reći da sam došao iskazati poštovanje žrtvi, ljudima koji su ubijeni bez sudske presude, iz osvete, ljudima koji su bačeni u masovne grobnice, ljudima kojima ne znamo ni identitet niti točan broj; govori se o desetcima tisuć ubijenih“, izdiktirao je Jandroković u četvrtak u novinarske mikrofone, a kamere su registrirale nazočnost njegove skupine pred granitnom hrgom na kojoj – pod ustaškom inačicom hrvatskoga grba i islamskim polumjesecom sa zvijezdom, piše: U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI/ SVIBANJ 1945., pa isti tekst na njemačkom: ZUM GEDENKEN AN DIE GEFALLENEN KROATIEN/ MAI 1945. „Zadaća svih nas je komemorirati žrtvu. Isto tako moramo osuditi zločin. Ovdje se radi o zločinu komunističkog režima, koji je pokazao da ne drži do ljudskih prava, međunarodnih konvencija. Otvoren je put kasnijem totalitarnom režimu i kršenju ljudskih prava. Hrvati su imali tešku povijest Drugog svjetskog rata i poraća. Moramo se suočiti s tom poviješću. Mladima moramo objasniti da sloboda i demokracija ne dolaze sami od sebe. Treba poznavati povijesnu istinu, ali i gledati u budućnost.“

Jandroković – foto: N1 / Elvir Mešanović

Mrtav-hladan sasuo je javnosti pod nos hrpu licemjerja, povijesne laži i prijetvornosti da je to degutantno. Nikakvoj „nedužnoj žrtvi“ on nije došao „iskazati poštovanje“, jer ta „žrtva“ kojoj se poklonio, položio vijenac i zapalio svijeću – zajedno sa saborskim si potpredsjednikom Željkom Reinerom, čuvenim vitezom Svetoga groba jeruzalemskog koji je na crkvenu sablazan, a stranačku poslušnost glasao za Istanbulsku konvenciju – ima krvave ruke do ramena i neokajani grijeh i pred Bogom i pred ljudima. „Hrvatska vojska“ s hrge bleiburškoga granita nije bila nikakva hrvatska vojska (domoljubni su Hrvati bili s Titovim partizanima), nego ustaška i domobranska. Veleizdajnička, koja je u kvislinškoj, međunarodno nepriznatoj paradržavi tzv. NDH provodila genocidne, rasne zakone, počinila najstrašnije ratne i zločine protiv čovječnosti nad Srbima, Židovima, Romima, nepoćudnim Hrvatima, etc. Ustaše nisu nikom sudili, zvjerski su ubijali, palili, silovali, pljačkali, nisu poštivali nikakve međunarodne konvencije niti se držali elementarnih pravnih normi civiliziranog društva, držali su više od 40 konc-logora, sve masovne grobnice nisu otkrivene ni 74 godine po slomu tzv. NDH. Bili su esencijalno zlo, koje se zvjerski osvećivalo/obračunavalo sa svima i svakim tko im je bio nepoćudan, ponajprije etnički, pa ideološki, vjerski, etc. To su „nedužne hrvatske žrtve“, skrivene pod smežuranim smokvinim listom tzv. hrvatske vojske, koja nije bila te sreće dokopati se štakorske staze prema „prostoru slobode“ (sic transit) Kolinde Grabar-Kitarović, izgubljene u „bespućima povijesne zbiljnosti“ (sic transit), koja je tek dva-tri dana prije Jandrokovića i Reinera također „inkognito“ pred tv-kamerama suzila na istom komadiću bleiburške livade. I njoj je do „žrtve“ pod ustaškom kapom, pa…

Nabrijan prkosnom ironijom, Jandroković se nije želio izjasniti koga smatra hrvatskom vojskom na mjestu na kojem „junački“, je li, „komemorira“, napadno izbjegavajući tu subotu 18. svibnja, koju će bojkotirati kompletan HDZ-ov državni vrh, šaljući na misu – koju će također slaviti petorazredni svećenik, ne biskup ili nedajbože kardinal Josip Bozanić – dužnosničku treću ligu. Ma kakvu treću ligu, podsavez. Uključivo bivšeg šefa Hrvatske vatrogasne zajednice uime predsjednika parlamenta. Sic transit. Uime pak premijera Andreja Plenkovića i vlade, braniteljskog ministra Tomu Medveda i kolegu mu iz resora uprave Lovru Kuščevića. Čak ni Milijan Brkić nadimkom Vaso nije u igri, a Plenkovićev je zamjenik u vladi i drugi čovjek najvišeg zakonodavno-predstavničkog tijela u državi, koja je pak dična/drčna – pokroviteljica tzv. bleiburške komemoracije. Brkić će otići na Bleiburško polje u svom aranžmanu i kad se on na to odluči. Jandroković ga nije želio ni u svom izaslanstvu. Na saborske potpredsjednike Furija Radina (talijanska narodna manjina) ili Sinišu Hajdaša-Dončića (SDP), zaklete antinacifašiste, nije mogao pomisliti ni u snu, a Božo Petrov (Most nezavisnih lista) bi ga glatko odbio, iz inata, iako su istomišljenici glede i u svezi Bleiburga.

Plenkovićeva lažna mimikrija

Cirkus na entu, a svi ti „važni u RH i visoki“, je li, što se sada izmotavaju, skaču sami sebi u usta, kontaminiraju svoj bleiburški pedigre, etc. – odreda su članovi HDZ-a. Javnost ih se svih prošlih godina endehazijskog „ponosa i slave“ na politički degeneričan i povijesno krivotvoriteljski način i naslušala i nagledala. A vidi sada, „junaci“ nikom ponikoše i s Bleiburškog se polja – razbježaše. Zašto, „domoljubi“? Tko vam je zabranio subotu 18. siječnja? Drži li tko do sebe. Mislimo, od tih što su „preuzeli odgovornost“ za narod i državu, pa valjda i za interpretaciju istine o novijoj hrvatskoj prošlosti? Pa će šef tzv. Visokog doma imati spreman odgovor na pitanje zašto ga neće biti na misi u subotu: „Zato što sam tako odlučio, i mislim da je to ispravno. Nisam tu da bih relativizirao ustaški režim i veličao NDH“. (!?) On odlučio, mo’š mislit. Odlučivao je samo – reklo bi se, osobno dobro i unosno – samo tada kad je zidao razloge zbog kojih ga i stranački drugovi, ne samo zločesta politička oporba, ismijavaju kao Pudlicu i Njonju. Zbog ulizništva i uvlakaštva.

Andrej Plenković, čiju bi ovogodišnju nazočnost na Bleiburškom polju markirali i sva javnost i međunarodna diplomacija kao vrlo indikativnu poruku i svojevrsno bacanje rukavice u lice antinacifašističkom svijetu, našao je najuvjerljiviju izliku za odsustvo s tzv. komemoracije. Jer, Hrvatska neprijeporno pripada antinacifašističkom svijetu kao pobjednica u Drugom svjetskom ratu, zaslugom partizanskog vođe Josipa Broza Tita te masovnim Narodnooslobodilačkim pokretom na strani savezničke, protuhitlerovske koalicije. I nadasve, teritorijalnim kompletiranjem države svim silom otetim i ustaškim darovanjem fašističkoj Italiji hrvatskih krajeva od Istre, Gorskog kotara, Kvarnera i Hrvatskog primorja do Dalmacije s otocima, etc. U znak zahvalnosti za oružanu potporu i jataštvo u vrijeme između dvaju svjetskih ratova. Plenkovića se ne bi lijepo vidjelo na ovogodišnjoj tzv. komemoraciji – ne bi ni inače, ali… – jer je Austriji zazorna te je proglašena polit-ideološki manipulativnom i neprihvatljivom. „Premijer Plenković je već ranije izjavio“, prenio je HRT Hininu vijest, „kako zbog drugih obaveza neće ići na Bleiburg. Naime, isti dan u Zagrebu se održava središnji predizborni skup HDZ-a za izbore članova za Europski parlament na koji dolaze vodeći kandidat EPP-a Manfred Weber i njemačka kancelarka Angela Merkel.“

Istina, jaki razlozi, no činjenica je i to da je središnji HDZ-ov skup planiran/organiziran znatno ranije. Kada se već do u najsitnije pojedinosti znalo sve o austrijskoj zabrani masovnog karnevala tipa paradiranje-izvikivanje/pjevanje-molitva. Kostimirani ples (pro)ustaških vampira, Premijer jedne države, pa makar i balkanskog kiflića, u tom društvu bilo bi nešto iznimno ponižavajuće i za tog „Europejca“ i za njegovu zemlju.

„Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović“, dojavio je HRT u nastavku Hinina izvješća, „u povodu Dana spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i neovisnost, bez prisustva medija posjetila je Macelj, Bleiburg i Hudu jamu, položila cvijeće te zapalila svijeće za nevine žrtve koje su ubili pripadnici Jugoslavenske armije nakon završetka Drugog svjetskog rata.“ Obrazac je to neprofesionalnog novinarstva tzv. javne medijske kuće, zapravo stranački pristranog HRT-a HDZ-u, Crkvi i svoj desnici, jer profesionalno novinarstvo ne bi neistinama krivotvorene povijesti obmanjivalo sve koji ga slušaju i gledaju. Kakve su to „hrvatske žrtve u borbi za slobodu“, ako leže po Hudim jamama, Maceljskoj šumi i kojekuda? Za kakvu su se to „slobodu i neovisnost“ borili ustaše u konc-logoru Jasenovcu, Jadovnom i Šaranovoj jami na Velebitu, u Metajni na Pagu, u konc-logoru Koprivnici, u mušilištu na Savskoj cesti u Zagrebu, etc.? Otkad su to pobijeni ustaški koljači, kojima Grabar-Kitarović pali svijeće „nevine žrtve“? Otkud HRT znâ, bez ikakvog argumenta, a na osnovi predrasuda i ideološke pristranosti, da su pobijeni pripadnici tzv. hrvatske vojske, ustaša i domobrana baš – „nevine žrtve“? Budalaština. Jasenovački koljač, crni bobanovavc uz strojničara Ivana Stiera, djeda HDZ-ovog prvaka Davora Ive Stiera, pa – „nevina žrtva“? Malo morgen. Žrtva sankcionirana po zasluzi. Na smrt ili, kako je tada glasila presuda prijekog vojnog suda: „deseti bataljon“, jer bi presumpcija nedužnosti bila što i – maloumnost.

Hasanbegović – foto Nu2

U predbleiburškoj psihozi, zapravo gemištu političke nemoći, bijesa i mučnine na tzv. proustaškoj desnici i vladajućim apologetima budalaština sustiže budalaštinu, pa neki sa strane mogu svašta pomisliti kad čuju suludu kakofoniju. Notorni promotor tvrdnje o antinacifašizmu kao floskuli i polit-ideološki egzekutor Titovog imena na najljepšem trgu u Zagrebu, Trgu maršala Tita, dakle Zlatko Hasanbegović zablistao je glupošću da je ustaška zastava (bijelo početno polje u nacionalnom grbu) hrvatska narodna zastava te da nije zabranjena u Austriji. Na društvenim je mrežama odmah provalila prava lavina sprdačine i ironije, zajedničkog nazivnika: „Hajde, Hasso, budi frajer, pa uzmi narodnu zastavu i kroči s njom u Austriju, na čelu kolone! Kad izađeš iz zatvora, ispričat ćeš nam doživljaje“. Nema taj petlje, sve mu je samo na jeziku u duhu one, kažu crnogorske: „Juriiiiš, braćo, ja za vama; bjež’te, braćo, ja pred vama!“ Ima tu i neka parabola s onom ustaškom bježanijom prema Celju, Dravogradu i Bleiburgu. Pa sedam dana po kapitulaciji Trećeg Reicha i svršetku Drugog svjetskog rata, razbijene su ustaške, domobranske, četničke, belogardejske i ine kvislinške bande pucale po partizanima, misleći kako će iz zbrinuti zapadni saveznici u Austriji. I „junak“ Ante, tzv. poglavnik, dao je petama vjetra u fratarskom habitu (neki pak kažu u ženskim haljinama, vrag će danas znati), pa štakorskom stazom u Rim, gdje su ga skrivali u vjerskim zdanjima dok nije s lažnim papirima preplovio Veliku Baru i skrasio se u Argentini. Dalje, valja čitati prvi, autobiografski roman Drage Pilsela, znanog novinara i publicista, bivšeg studenta Jose Maria Bergoglia, današnjeg pape Franje. Pilselova je obitelj svibnja 1945. nedaleko od Bleiburga spasila glavu izbezumljenom od straha ustaškom zločincu Anti Paveliću. Pilselov ga je otac čuvao u Buenos Airesu.

Tomićeva paprena ironija

„Ja ne nosim zastave na komemoraciji“, oglasio se Hasanbegović, čelnik stranke Nezavisni za Hrvatsku, koji će biti na bleiburškoj misi. „Svi koji će nositi tu zastavu, ona nije kriminalizirana sa stajališta austrijskog zakona. Austrijska država je u kontekstu ove difamacijske kampanje, kojoj je središte u Zagrebu, a koja se preko bratskih krugova paleokomunističkih ostataka u Sloveniji i Austriji prelila i u Austriju je jasno definirala koji su simboli zabranjeni. Među njima nije hrvatska narodna zastava, koja ne može biti kriminalizirana.“ Rekosmo, bleiburška tzv. komemoracija ni samim organizatorima nema smisla, ako se tog dana i na tomu mjestu ne smije dati oduška – ama baš na svaki način – iskazivanju (pro)endehazijskih sentimenata i gromoglasnog javnog prkosa „komunjarama“ hrvatskih gena, Srbima, Židovima i Romima. Osobito „komunjarama“, jer s Milom Kekinom pjevaju onu „Moji su pobijedili ’45.“ I osobito tim mrskim Srbima, jer „ujacima“ nije uspjelo 1941.-1945. trećinu pobiti, trećinu iseliti te trećinu pokatoličiti. I onda, s potomcima i ideološki nastranim istomišljenicima dolaze svakog svibnja slaviti na Bleiburškom polju nedosanjane snove. Kao, „komemoriraju „nedužne hrvatske žrtve“. Sic transit. Pa Austrijancima prekipjela ta ludost, osjećali se osramoćenim pred civiliziranimm svijetom koji je porazio nacifašizam i kazali ne.

Pa će, inspiriran time, ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije i književnik Ante Tomić ožujka 2019. znakovito nasloviti rugalicu u svojim Vlaškim poslima: „Svi ti austrijski primitivci jednostavno ne mogu shvatiti što im desetljećima ustrajno tumačimo mi Hrvati“. Kaže Tomić: „Nije to slučajno. Već drugi put u sedamdeset četiri godine naše sokolove ne puštaju u Austriju.

‘Oprostite, di ste se vi uputili?’, upitale su ih savezničke vlasti kod Bleiburga u svibnju četrdeset pete, kad su herojski bježali od komunističkih razvojnika. ‘Mi bi na zapad, sakriti se u vas’, zamolili su naši. ‘Ne može’, rekli su saveznici neljubazno.

Poglavnika su pustili jer je bio u haljini i štiklama, pokrio se velom preko usta i kreštao visokim glasom, ali ostatak vojske morao se pokunjeno vratiti odakle je došao.

I, evo, sada ponovno jednaka stvar. Ekipu u crnim uniformama zaustavlja austrijski granični policajac. ‘Vas ste se četvorica’, kaže službenik pregledavajući dokumente, ‘zacijelo uputili na koncert Bečkih dječaka?’

‘Nije, nego na misu’, odgovara mu iz Golfa četvorke ustaški naivac ne kontajući ironiju. ‘E, da ne bi’, odgovara mu Austrijanac.

‘Ajmo, momci, pičite kući. Imate vi mise i u vas, u četiri u Katedrali, u pet u Majke Božje od Kamenitih vrata i u šest studentsku, kod don Brune Stojića u Svetoj Mati Slobode na Jarunu.’

Uzalud uvjeravanja naših kako im je baš lijepa liturgija na njemačkom. Austrijanci su zatvorili granicu kao da im od ustaškog teferiča na Bleiburgu prijeti komunalna opasnost. Hrvatske nacionaliste zaustavili su kao uvoz goveda zaraženih slinavkom i šapom, a u domovini je na trenutak zavladala totalna zbunjenost. Pa… pa… pa… pa kako, majku mu, promucali su i predsjednica, i premijer, i ministri i biskupi.

U cijelom Saboru jedva se našlo desetak zastupnika koji su shvaćali zašto je koruška crkvena vlast zabranila zadušnicu za hrvatske fašiste, a svi su drugi zinuli u poslovičnom šoku i nevjerici.“

Mrznjak – foto: Varaždinska biskupija

E sad, da se valjda Turci ne dosjete, varaždinski se biskup Josip Mrzljak – koji svako malo znâ podsjetiti javnost da su mu partizani koncem Drugog svjetskog rata ubili „nedužnog oca u Vukovaru“ i da nikad nije doznao gdje mu je grob – na presici se po završetku 58. plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije (HBK) sjetio opetovati u zadnje vrijeme sve glasniju staru ideju o tomu da se tzv. komemoracija s misom preseli s Bleiburškog polja u Hrvatsku. Npr. u Udbinu, Macelj, etc. Poruka je bjelodana: to što Austrijanci zabranjuju i najstrože sankcioniraju, ustaški dernek, to Bijedna Naša ne samo tolerira i simpatizira već i masno plaća javnim novcem, pa… „Na novinarsko pitanje je li HBK razmatrala prijedlog gospićko-senjskog biskupa u miru mons. Mile Bogovića da se komemoracija za žrtve Križnoga puta premjesti s Bleiburga na Udbinu“, izvijestila je Hina s presice u HBK-u, „šibenski biskup Rogić odgovorio je potvrdno (,,,). Na pitanje hoće li se to dogoditi iduće godine, kratko je odgovorio – vidjet ćemo.“ Kao ni državna, tako ni crkvena vlast u Bijednoj Našoj neće ove godine biti reprezentativno zastupljena na Bleiburškom polju: slavljenje mise za „ubijenu hrvatsku vojsku“ (sic transit) povjereno je ravnatelju Hrvatske katoličke mreže i Hrvatskog Caritasca vlč. Fabijanu Svalini.

„Najgore što nam se može dogoditi s Bleiburgom jest da tamo ostane skromna manifestacija koja neće zadovoljiti ono zbog čega se tamo okupljalo i da se to preseli u Hrvatsku, gdje nitko neće moći reći – morate poštovati zakone“, kazao je u Studiju uživo televizije N1 Hrvatska povjesničar Tvrtko Jakovina sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. „Da je stvarno žrtva u pitanju, to bi oni koji su na vlasti činili na različitim mjestima u različito vrijeme i davali taj tip poruke. Konačno, imaju priliku to učiniti u Brezovici, pa ćemo vidjeti da to neće učiniti u Brezovici. Kao što nisu učinili to ove godine za Dan pobjede. Poruka iz Austrije je samo zvučna, vidljiva pljuska, ali ona dolazi iz druge zemlje tog civilizacijskog kruga. Hrvatska se izolirala, nepotrebno. Za to su odgovorni oni koji mogu poslati gestu, koji mogu otići na mjesto stradanja u Glinu, u Bjelovar, na Sutjesku, na Dan pobjede, koji mogu otići u Dotrščinu, koji mogu reći – postoje žrtve, mi o žrtvama govorimo, režime mičemo od svega toga. Znamo zašto predsjednica nije otišla u Bleiburg neki drugi dan, nego na dan kapitulacije Njemačke i oslobođenja Zagreba, uoči Dana Europe i Dana pobjede – to je svjesna poruka. Ako toga nisu svjesni u Uredu predsjednice, onda ih netko treba podučiti osnovama komuniciranja u političkom životu.“

Tuđmanov dug ustašama

Bijedna Naša mazohistički vrluda u tom smislu, tvrdi uvaženi politički analitičar Žarko Puhovski: „S jedne su strane osude, s jedne tišina. Imate osobe koje su zadužene da osuđuju ustašluk. Imate stranke koje su oštre, i HDZ koji to manje-više tolerira, osim kad dođe netko iz inozemstva. Uzimaju formulu koju je uvela Crkva, a to je osuda svih totalitarizama, bez spominjanja ijednog posebno. To je loš znak, uključujući i to da je HNS za izbornika mlade nogometne reprezentacije izabrao Joea Šimunića, čovjeka koji nema stručnih kvalifikacija, ali se proslavio povikom ‘Za dom spremni’. Jasan je stav da je ‘Za dom spremni’ čisti ustaški simbol. Drugi čisti ustaški simbol je kuna, koja nije postojala nikad prije NDH. Tuđman ju je na prijevaru uveo, tvrdeći da je to stara hrvatska valuta. To pokazuje da Hrvatska sa svojom prošlošću ne može izaći na kraj. I onda dođe intervencija iz Austrije, koja čini ono, što je davno trebalo biti učinjeno ovdje.“ A nije, s razlogom. Ustaška je emigracija, iako nevoljko zbog njegove partizanske/komunističke prošlosti, obilno je financirala Franji Tuđmanu Domovinski rat i on joj se morao odužiti. Doduše, kompromiserski, ali odužio se tako da je sa samog političkog i vojnog vrha RH oktroiran i HDZ-ov odnos prema Drugom svjetskom ratu, ustašama, tzv. NDH, poraću s bleiburškom, odnosno križnoputnom prenapuhanom simbolikom i dogodi li se, a svi su izgledi da hoće, prijenos Bleiburga u RH, puštenu ludost iz Pandorine kutije više neće biti moguće zauzdati. Bez krvi.

Jer, „iz naše, hrvatske perspektive“, ironizirat će Ante Tomić, „Austrijanci su jedan rijetko glup narod. Od Gänserndorfa na krajnjem istoku do Feldkricha na zapadu, od Villacha na jugu do Gmünda na sjeveru, u cijela 83.872 kvadratna kilometra, između svih 8.823.054 stanovnika Republike Austrije nema ni jednog jedinog koji bi razumio o čemu govore Ruža Tomašić i Bruna Esih. Ne postoji Austrijanac koji bi bio do koljena takvom intelektualnom kolosu kakav je magistar pravnih znanosti Anto Đapić.

Austrijanci su jedan tako ubog narod. Narod slaboumnika kao što je Sigmund Freud, debila poput Gustava Klimta i Egona Schiela, kretena Gustava Mahlera, praznoglavog Johanna Straussa Mlađeg i još praznoglavijeg mu ćaće Johanna Straussa Starijeg, retarda Wolfganga Amadeusa Mozarta, idiota Fritza Langa, budale Ludwiga Wittgensteina, tupana Thomasa Bernharda, zvekana Roberta Musila, glupe krave Elfriede Jelinek…

Svi ti austrijski primitivci jednostavno ne mogu shvatiti što im desetljećima ustrajno tumačimo mi Hrvati, jedno slavno pleme i jedna čudesna kultura čije je najpoznatije postignuće, najbolje čime smo zadužili ljudski rod, komad šarene krpe oko muškog vrata.“ Slažemo se, dakako, mora nas uhvatiti malodušnost kad takvo što spoznamo, dođe nam „sjesti na zemlju i gorko zaplakati“, uvidjevši „kakvim smo neškolovanim benama okruženi“.

The post Svi „junaci“ nikom ponikoše, s Bleiburga se razbježaše appeared first on Tacno.net.

Foto: Darko Bandic/Associated Press

Ustaški emigranti, pobjezi ruci pravde, prozvali su predaju bleiburških kvislinga Titu bleiburškom tragedijom (za ratne gubitnike to jest tragedija), licemjerno se pokušali oprati kukavičkim poistovjećivanjem s hrvatskim narodom te povratak zločinaca na mjesto zločina proglasili križnim putem. Hrvatska filijala Katoličke crkve, s debelim slojem putra na glavi zbog kolaboracije dijela i najvišeg klera, odnosno problematične uloge u ustaškom režimu tzv. NDH, nekritički je prihvatila i svih desetljeća održava tu manipulaciju, koja se na deficitarnom skupu 18. svibnja obilno prolila u javnost i „govorom“ krčkog biskupa Ivice Petanjka. Red povijesnih krivotvorina, red polit-ideoloških podilaženja proustaškom sentimentu kao da Ivica Petanjek ne zna što piše u Izvorišnim osnovama Ustava RH: hrvatska je država utemeljena na državotvornim odlukama ZAVNOH-a nasuprot kvislinškom tzv. NDH-u, na antinacifašističkom Narodnooslobodilačkom pokretu i pobjedi u Drugom svjetskom ratu nasuprot ustaškom genocidu i veleizdaji vlastitog hrvatskog naroda

Marijan Vogrinec

Ako nije ideologiziran/kostimirani dernek uz tone ića i hektolitre pića – nešto à la ona čuvena bikijada u selu Radošiću, „domoljubna proslava“ VRA Oluje u Čavoglavama ili tradicionalni pak narodni pazar u Zadvarju, gdje se sjati i staro i mlado, i zbog sebe i zbog drugih – nema smisla ni dolaziti tog signifikantnog nadnevka mjeseca svibnja na Lojnaško polje nedaleko od Bleiburga. Moliti se za možebitne obiteljske „nedužne hrvatske žrtve partizanskih zločinaca“ otprije tri četvrtine stoljeća moguće je jeftinije i jednako (ne)učinkovito – kako tko poimlje – kod kuće u dnevnom boravku, u lokalnoj bogomolji, na kakvom hodočašću ili pod središnjim križem na groblju, gdje se moli i pale svijeće mrtvima, kojima se ne zna groba ili su pokopani negdje drugdje. Da, ali… Bilo bi šašavo moliti se u dnevnom boravku odjeven/a u ustašku crnu ili dijareja boje ustašku, odnosno domobransku cementno sivu odoru, pa očenaše, zdravomarije, slaveocu, etc. začiniti s pola kile janjetine iz kućne pečnice i zaliti konzervom piva iz frižidera. Bilo bi, dakako, još blesavije tako uparađen/a doći u crkvu na misu ili, je li, na hodočašće u Mariju Bistricu, Gospi od Gudalupe, u Međugorje, u Fatimu…, moliti se pod središnjim križem na groblju o Danu mrtvih, etc.

Netko bi pri svijesti i zdravom razumu možebitno pomislio da se snima kakav film iz Drugog svjetskog rata ili da ustaško-domobranski kostimiran lik, ktomu još zaogrnut šahovnicom bijelog početnog polja i bez dizajnerskog toucha Miroslava Šuteja, krune pet hrvatskih povijesnih pokrajina, ili mašući ustaškim sentimentom na dugačkoj pritci nije pri zdravoj pameti. E sad, na Lojbaškom se polju to desetljećima itekako moglo i toleriralo – prkosilo se antinacifašistima, a ustaško gubitništvo, ratni i zločin protiv čovječnosti krivotvorilo kao pobjedu – dok austrijska vlast i koruška filijala Katoličke crkve nisu zabranile „najveći skup (neo)nacifašista nakon Drugog svjetskog rata“. No pasaran proustaškoj manipulaciji tza komemoracijom „nedužnim hrvatskim žrtvama“ uz hrgu granita na kojoj se slavi i odaje počast „ubijenoj hrvatskoj vojsci“. Sic transit. Ako se to više ne smije kako se dosad smjelo, jer austrijska policija (450 ove godine), helikopteri i video nadzor strogo utjeruju neposlušnima strah u kosti, iz guzice uglavu, a zakoni/pravosuđe sankcioniraju s 4000 eura i prdekanom čak i najmanji proplamsaj ustašonostalgije u riječi i djelu, onda tzv. komemoriranje „najveće tragedije hrvatskog naroda“ (sic transit) na Lojbaškom polju jednostavno više – nije zanimljivo. Je li, nema smisla. I to se dogodilo.

„Na skupu na Lojbaškom polju u subotu 18. svibnja se okupilo oko 10.000 osoba, što je za trećinu manje od očekivanog i na dva prijavljena prosvjeda protiv skupa na Lojbaškom polju je došlo manje sudionika od očekivanog, ukupno oko 100 osoba“, prenijela je Austrijska novinska agencija (APA) priopćenje koruške policije. Koliko su mediji izvijestili s mjesta događaja, Hrvatska je biskupska konferencija (HBK) izbjegla zabranu dijeceze Gurk-Klagenfurt biskupima iz RH da slave misu zadušnicu na tzv. komemoraciji tako, što je homilija krčkog biskupa Ivice Petanjka najavljena kao „govor“ budući da Austrijanci cijeli događaj tretiraju kao najavljeni skup građana. Baš protivno onom čime ga predstavlja Počasni bleiburški vod i istomišljenička mu HDZ-ova državna vlast, odnosno sva radikalna hrvatska tzv. desnica u zemlji i inozemstvu.

Pljuvačka nekultura Velimira Bujanca

Austrijski sudac pak Christian Liebhauser-Karl izjavio je APA-i da je okupljanje prošlo mirnije/pristojnije nego dosad: privedena je samo jedna osoba, koja se po završetku zanijela mjereći gubitničkom desnicom zamišljenu visinu kukuruza. Naivno se ufajući valjda u to da austrijska strogost nije na najvišoj visini, kao što i nije bila. Promaknulo joj je – ali ne i televizijskim kamerama hrvatskih medija – nekoliko ustaških zastava s bijelim početnim poljem: nataknutih poput pelerine preko ramena „rasnih Hrvata“ ili na kratkom štapu… Promaknulo joj je uhititi redikuloznog proustaškog kvazinovinara Velimira Bujanca i nekoga iz njegove pratnje. Bujanec, urednik i voditelj agitprop talk showa „Bujice“ na nekoliko lokalnih tv kanala, čijim upravama ne smeta proustaštvo, s partnericom je verbalno napao, vrijeđao i dvaput pljunuo na novinara renomiranog njemačkog dnevnika Frankfurter Rundschau Danijela Majića, a likovi iz Bujančeve pratnje pokušali su se fizički obračunati s Majićem. Novinarom, čije pisanje o Bujancu i onom što danas znače proustaštvo i povijesno krivotvoriteljstvo – i jučer, dakako – ne ide pod kapu apologetima najmračnije ideologije u povijesti ljudskog roda. Nacizma i fašizma. Naravno, s ustaškom verzijom te genocidne svijesti, koja je u najosnovnijoj računici stajala čovječanstvo 60 milijuna mrtvih. Od toga 32 milijuna samo – Rusa.

Foto maxportal.hr

Austrijska represivno-pravosudna supervizija tzv. komemoracije „nedužnim hrvatskim žrtvama“ na Lojbaškom polju „previdjela“ je – što je najindikativnije, je li – i zabranjene političke poruke u „govoru“ krčkog biskupa, koje se u suštini nisu razlikovale ne samo od sličnih povijesno-ideoloških krivotvorina prethodnih godina nego ni od desetljetne otvorene naklonosti Katoličke crkve gubitničkom nacifašizmu nasuprot komunizmu, partizanima, Josipu Brozu Titu, Narodnooslobodilačkom pokretu i hrvatskoj državi u sklop u bilo koje Jugoslavije. Ali, može pod čizmom Beča, Pešte, Rima… i takvih, je li, Bogu hvala? Biskup Petanjek se nije libio prozvati „sve one koji žele uništiti ovakva okupljanja“, podrazumijevajući i svjetovne i crkvene austrijske vlasti, što je tek vapaj žednog u pustinji. Ideološke/krivotvoriteljske manipulacije tzv. komemoracijom više ne prolaze, i to ni krčkom biskupu ne ide pod mitru. Lani je austrijska policija privela sedam osoba s ustaškim insignijama ili zanesenih falšim notama o Juri i Bobanu, Jasenovcu i Gradišci Staroj, a pet je osoba sankcionirano. Ove je godine primijećeno i znatno manje prodavača kojekakva znakovlja i obilježja, jer je policija raspolagala posebnim brošurama s fotografijama i popisom svega zabranjenog. I onda, što ćemo, na Bliburg se više nema za što ići.

Danijel Majić, novinar Frankfurtet Rundschaua hrvatskih korijena, ispričao je kolegi Hrvoju Šimičeviću iz zagrebačkog tjednika Novosti pojedinosti neugodnog susreta s Bujancem i njegovim društvom: „Sve je počelo kad me prepoznao Ante Udbinac, čovjek u Bujančevoj pratnji. Prišao mi je i otpočeo cinični razgovor. Nakon što sam se okrenuo, Bujančeva partnerica me je počela vrijeđati na osobnoj razini. Sam Bujanec nije ništa rekao, ali me je pljunuo dva puta. Potom su me i ostali počeli vrijeđati. Vikali su da sam jugokomunist i slično. Jedan me je udario u nogu, dok me je drugi neuspješno pokušao zahvatiti šakom. U tom trenutku me je okružilo 12 Bujančevih istomišljenika, a vrlo vjerojatno i više. Da nije bilo policije u blizini, vjerojatno bi sve skupa završilo puno gore“. Šimičević piše da je „Ante Udbinac, čovjek koji je inicirao verbalni i fizički nasrtaj, hrvatski emigrant u Njemačkoj. Obnašao je dužnost voditelja Odbora za mladež i sport pri Hrvatskom svjetskom kongresu Njemačke. Upravo je Udbinac, koji glasi za Bujančevog prijatelja, prošle godine prvi potvrdio medijima da je Australija uskratila vize Bujancu i Jakovu Sedlaru“.

Foto: Novi list

Epizoda s Bujancem sâma po sebi ili u nekom širem ideološkom, političkom ili kojem već smislu nema osobito značenje niti je po čemu vrijedna ozbiljnije medijske pažnje, nego tek kao paradigma ili kilavi eho istog onog mentaliteta kojem su po kratkom činu pred partizanskim prijekim/pokretnim vojnim sudom krvavim ustašama presuđene masovne grobnice na Kočevskom rogu, Teznom, Hudoj jami, Maceljskoj šumi i kojekud još, gdje im je nečovječnost uzvraćena biblijskom normom: oko za oko, zub za zub… Mentalitetu patološke netrpeljivosti, psihologiji zvjerskog nasilja nad slabima i nemoćnijima, zovu čopora i žeđi za krvlju, malju i destrukciji „ne-naših“, drugih i drukčijih… Taj se zločin – koji je na tlu bivše Jugoslavije 1941.-1945. kriv za blizu 1,1 milijuna civilnih i vojničkih života, na svim stranama i u svim vojskama – uopće ne spominje na istinit način na lojbaškim tzv. svetim misama i komemoracijama. Samo, je li, „nedužne hrvatske žrtve“, samo „poginula hrvatska vojska“ (sic transit, hrvatska vojska!?) i samo „krvnici, partizanski zločinci“, a to nije ni istinito niti pridonosi zdravoj tzv. kulturi sjećanja, koja nije impregnirana ideološkom isključivošću.

Nikakav križni put s Lojbaškog polja

Bujančev crni čopor, njih 12 ili više bijesno juriša na jednog (novinara) primitivizmom, prostotama, pljuvačkom, džonom i šakom Na pisanu riječ. Takvo što je jest ustaška doktrina, koja je ustaškim zlikovcima došla glave. Igrom ironične sudbine, ne svima koji su itekako zaslužili i na nesreću mnogih što su se, uistinu nedužni, u pogrešno vrijeme zatekli na pogrešnomu mjestu. Kao što se i biskup Ivica Petanjek pogrešnog nadnevka našao na pogrešnomu mjestu docirati pogrešnim ljudima pogrešne poruke pogrešnih evanđelja. „Nakon 74 godine“, farbat će tunele braći i sestrama, prenijela je Informativna katolička agencija (Ika) cijelu propovijed najavljenu kao govor, „opet smo na mjestu s kojeg je započeo Križni put našeg naroda. Već taj naziv, a ne neki drugi, znak je da je naš narod svoju poratnu sudbinu vezao uz križni put Isusa Krista i da mu je upravo to ime davalo snagu, da na svom križnom putu ne posustane, nego podnese svaku bol i patnju, vjerujući da nakon križa dolazi proslava uskrsnuća.“

Foto Darko Jelinek

Nonsens. Na Lojbaškom polju – zahvaljuju Bogu oni što u njega vjeruju – nije počeo nikakav križni put hrvatskog naroda, ali jest neznatnog, kvislinškog njegovog dijela, koji je ratnim i zločinima protiv čovječnosti, suradnjom s nacifašističkim okupatorom, etc. okrvavio ruke i ukaljao si obraz. Ustaše i domobrani nisu hrvatski narod niti su „svoju poratnu sudbinu vezao uz križni put Isusa Krista“, nego za sudbinu genocidna Trećeg Reicha. Ni većinski hrvatski narod nije vezao svoju sudbinu za Isusa Krista, križne puteve i te tlapnje, nego za sudbinu pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Taj bi obrazovani krčki biskup morao itekako znati, bolje od polupismene ustašije što se dolazi liječiti komplekse na Lojbaško polje, da je većinski hrvatski narod vezao svoju (po)ratnu sudbinu za Titov masovni Narodnooslobodilački pokret, jer je i sâm teško stradavao od ustaške, njemačke, talijanske, četničke, etc. ruke. Svoju je poratnu pak sudbinu vezao uz podizanje zemlje iz ratnog pepela, gradio je, stvarao bolji život za sve i na svim poljima, rastao je na pobjedničkoj strani civiliziranog svijeta… Država je izrásla iz zatucane agrarne zemlje u industrijski srednjerazvijenu europsku državu, cijenjenu u svim dijelovima globusa. Neusporedivo više no što se danas cijeni RH.

Ustaški emigranti, pobjezi ruci pravde, prozvali su predaju bleiburških kvislinga Titu bleiburškom tragedijom (za ratne gubitnike to jest tragedija), licemjerno se pokušali oprati kukavičkim poistovjećivanjem s hrvatskim narodom te povratak zločinaca na mjesto zločina proglasili križnim putem. Hrvatska filijala Katoličke crkve, s debelim slojem putra na glavi zbog kolaboracije dijela i najvišeg klera, odnosno problematične uloge u ustaškom režimu tzv. NDH, nekritički je prihvatila i svih desetljeća održava tu manipulaciju, koja se obilno prolila u javnost i „govorom“ krčkog biskupa Petanjka. Red povijesnih krivotvorina, red polit-ideoloških podilaženja proustaškom sentimentu kao da Ivica Petanjek ne zna što piše u Izvorišnim osnovama Ustava RH: hrvatska je država utemeljena na državotvornim odlukama ZAVNOH-a nasuprot kvislinškom tzv. NDH-u, na antinacifašističkom Narodnooslobodilačkom pokretu i pobjedi u Drugom svjetskom ratu nasuprot ustaškom genocidu i veleizdaji vlastitog hrvatskog naroda. I točka ili amen, kako tko više voli.

„Ovdje slavimo euharistiju za sve stradalnike našega naroda“, citira Ika „govor“, „jer smo uvjereni da dok god njihovu žrtvu sjedinjujemo s Isusovom žrtvom, ne dopuštamo da spomen na njih bude izbrisan iz memorije našeg naroda, i štoviše, da s uskrsnulim Gospodinom doživi nebesku proslavu.“ Koji su to „svi stradalnici našeg naroda“? I onih blizu 5000 Hrvata poginulih samo na Sutjesci, u najslavnijoj bitci na našim prostorima – uz onu na Neretvi – u Drugom svjetskom ratu? Sto dvadeset i tri tisuće nacista, fašista, ustaša, četnika i ine kvislinške bande protiv 22.000 partizana s Centralnom bolnicom i ranjenicima te Vrhovnim štabom i partizanskim vojskovođom Josipom Brozom Titom. I ćorak, partizani pobijedili! Tito ismijao ponajbolje nacističke generale. Kojim je to – paunovim? – percem trebalo gladiti utaško dupe, zarobljeno na Lojbaškom polju, što je s bolesnim sladostrašćem klalo ranjene partizane na Sutjesci ili Neretvi!? Na koji su to sud, kada i gdje ustaše izvodili zarobljene „bandite“ da bi nakon Bleiburga također zaslužili drukčiji tretman od biblijskog: oko za oko, zub za zub…? Možda Petanjek ima neko drugo biblijsko rješenje?

Foto: Filip Kos/PIXSELL

Nema, „slavi euharistiju za sve stradalnike našeg naroda“, a kukavički prešućuje da kako se to odnosi samo na tzv. poginulu hrvatsku vojsku. Ustaše i domobrane, i sve njihove jatake, dakako. Ne i na hrvatske partizane, koje su ustaški/četnički bjegunci („Ustaše i četnici zajedni ste bježali“, pisalo je na jednom prosvjednom plakatu u Bleiburgu) ubijali kroz Sloveniju i sedam dana po završetku Drugog svjetsko rata. Ta žrtva o kojoj zbori krćki biskup bila bi ono što uistinu jest – neusporedivo manje sjajna i manje žrtva – da (pro)ustaški apologeti tzv. NDH priznaju da se ustaše ni u kojem slučaju ne mogu i ne smiju propagirati kao – hrvatski narod. Oni nisu narod, nego otpad tog naroda, veleizdajnici te ratni i zločinci protiv čovječnosti. Neoprostivo. Kao što je neoprostivo i biskupu Petanjku i svima što dolaze na tzv. komemoraciju slaviti esencijalno zlo. Nitko nikomu ne brani sjećati se svojih mrtvih, ma kako i zašto umrli, ali jest ponovljeno zlo zahtijevati isto od svih drugih. Od cijelog hrvatskog naroda i „tragediju“ poraženih nacionalnih veleizdajnika determinirati kao – narodnu tragediju. Jer, to nije „tragedija hrvatskog naroda na križnom putu“. Sic transit.

Biskup Petanjek se žesti nad tim da „nam se u prošlim i sadašnjim vremenima silom hoće izbrisati pamćenje“ te „ovakva okupljanja kao što je ovo pokazatelj su da se narodu ne može oduzeti pamćenje“. Ma kakva vražja sila? Nema te sile, znanost je dokazala odavno, koja može „oduzeti pamćenje“ ili zabraniti „slobodu mišljenja“, ako se ne posegne za nedopuštenim medicinskim metodama i medikamentima iz nekih laboratorija strave i užasa. A to se nije činilo ni u doba „komunističkog mraka“ niti sad kada svake godine – osim ove, zbog austrijskog treniranja protuustaške strogoće – svi viđeniji tzv. desničari, bili na vlasti, pri vlasti ili izvan vlasti, sjede u prvim redovima na Lojbaškoj tzv. komemoraciji. Tko to onda i komu „briše pamćenje“? Glupost. Ustaše će pamtiti, i neka pamte svoje žrtve, a partizani će, i neka, pamtiti svoje. Nikad, ama baš nikad se neće dogoditi da ustaše i partizani zajednički slave i jedne i druge žrtve. I tako valjda mora biti, a bude li neka tulava vlast dopustila da se Bleiburg premjesti na neko ustaško grobište u Bijednoj Našoj, garant će biti krvoprolića i padat će vlade.

Bog ostavio ustaše na cjedilu

„Bog se sjeća svog naroda, svojih obećanja, svog Saveza i potiče svoj narod da ne zaboravi Saveza koji je Bog sklopio s njima i njihovim očevima, da se sjećaju čudesnih djela Božjih…“, etc, zbori krčki biskup. A gdje je Bog bio 1941.-1945. na svim nebrojenim ustaškim stratištima? Gdje je bio ili zaštio nije bio – a morao je biti – u Jasenovcu, Jadovnom, Metajni, Koprivnici, na Kozari, Petrovoj gori, Banovini i Kordunu, u Lici, na Sutjesci i Neretvi, etc.? Pa i na Lojbaškom polju svibnja 1945.? Zašto nije stao na stranu „nedužnog hrvatskog naroda“, zaštitio ga, a zgromio zločin i zločince ma koje ideologije, nacije i vjere bili? Ima tu ohoho pitanja na koja bi vjerski „pastir“ Petanjkovog ranga morao znati vjerodostojan odgovor. Biblija, raspelo i sveta voda nisu dovoljni, a većina molitvâ ionako je čisto licemjerje. Unatoč sakramentu učestalih ispovijedi. Uzgred, Božji narod nema nacionalnost, pa bi biskup također bio dužan precizirati kad se tako lopta floskulom o „hrvatskom narodu na križnom putu“.

Nije katolički prelat zaboravio da je u Bijednoj Našoj u tijeku najduža dosad kampanja za izbor eurozastupnika, pa – valjda zlu ne trebalo, jer su u utrci i izrazito proklerikalni pojedinci i političke skupine – nije zgoreka malo suverenistički dosoliti propovijed pod službenom etiketom „govora“ u korist Ruže Tomašić, Hrvoja Zekanovića, Ladislava Ilčića & comp.: „Mi smo ovih posljednjih mjeseci jasno mogli shvatiti da se nalazimo u Europskoj uniji, ali da među nama postoje granice kao gore visoke i velike. Samo prividno živimo u ujedinjenoj Europi. Kao u prva kršćanska vremena (ocean prolivene vjerničke krvi u međukršćanskim genocidima, op. a.), kad se ista zajednica najprije morala smokvinim listom tzv. komemoraciječiti sa samom sobom, nas je pred granicu stavilo jedno mišljenje koje je došlo iz naše katoličke sredine (koruška Crkva i njezina zabrana Bleiburga, op. a,) i tako pripomoglo da i svi oni koji su sva ova desetljeća upirali sve svoje snage da u našem narodu ugase pamćenje na prošle događaje (nije točno, već da zabrane (pro)ustaški dernek pod smokvinim listom tzv. komemoracije i slavljenje tzv. NDH, op. a.), ponovno podignu svoje glave i pokažu koliko je još uvijek velika tama u njihovim srcima.

Svaki razborit čovjek mogao je spoznati kako su velike granice među nama i kako još mnoge moramo prijeći i nadići kako bismo zajedno mogli slušati i za zajedničkim stolom blagovati. (…) Samo ako želimo čuti riječ istine, možemo sjesti za zajednički stol, a blagovati zajedno je puno više nego uzimati hranu. (…) Dokad ćemo se mi Hrvati parničiti među sobom? Dokad će nam to drugi trebati suditi i govoriti što je istina? Kad ćemo htjeti čuti riječ istine, sjesti za isti stol i živjeti u zajedništvu kao braća i sestre?“ Nema šanse, kaže mudar pûk: dva Hrvata tri stranke, a stoloravnatelj im iz „obitelji kojoj oduvijek pripadaju“. Sic transit.

The post Ustaše nisu ratni pobjednici, a još manje – hrvatski narod appeared first on Tacno.net.

Foto: Index.hr

Hodali ne hodali navodno za život, nema pomirenja među dvjema suprotstavljenim stranama, jer nikakav kompromis nije moguć. Zabraniti pobačaj i istodobno ga zakonski dopustiti nije moguće. Ili jedno ili drugo. Kao što nije moguća ni zajednička molitva krvnih neprijatelja ustaša i partizana – i na Bleiburku i u Jasenovcu. To su kruške i jabuke. Znâ to premijer Andrej Plenković, pa bježi od pobačajnog stola kao vrag od tamjana. U Jasenovcu glumata Europejca i antinacifašista, a Bleiburškom vodu plaća 500.000 kuna za tzv. komemoraciju „nedužnim hrvatskim žrtvama“ i globalno blamira RH parlamentarnim pokroviteljstvom. Bijedna Naša ulazi sve dublje u crnu tmušu i mrak. Laku noć, Hrvatska!

Marijan Vogrinec

Karneval bio, karnval prošao. Subota u znaku fetusa, protupobačajnih parola, vike, pjesme, balona, protuprosvjeda, policije s crnim maricama, etc. U Zagrebu trasom od Lenucijeve potkove preko Trga bana Jelačića, pa Mesničkom i Strossmayerovim šetalištem do Markova trga, gdje je naručenim govorancijama stavljena točna na „i“ tzv. četvrtom nacionalnom Hodu za život, obitelj i Hrvatsku, pod geslom „Zaštitimo najugroženiju manjinu u Hrvatskoj – nerođenu djecu!“ Pod istim se geslom hodalo u Splitu i Zadru. Baš na predizborni dan šutnje (drugi izbori za 12 hrvatskih zastupnika u Europarlamentu), tjedan kasnije od dosad uobičajenog termina – pretposljednjeg tjedna u svibnju – što je izravan politički čin, iako organizatori to opovrgavaju. Valjda „nisu znali“, pa ni vidjeli da im u prvom redu zagrebačkog Hoda korača ratni zločinac, odnosno da je u masi većinom dovezenih tzv. crkvenim autobusima iz provincije – policija je izbrojala ukupno oko 7000 hodajućih duša, organizatori pak 20.000, oko 5000 više no lani (sic transit) – bio poveći broj eurotastupničkih kandidata s desnih ili konzervativnih listâ. Državnom izbornom povjerenstvu to nije bilo nedopustivo, jer, eto, „nisu nosili promidžbene oznake“. A sama pojava tih likova kao – jasna poruka?

Pro life hodače je dan uoči paradiranja Zagrebom, Splitom i Zadrom primila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a – da se valjda Turci ne dosjete – medijima je dojavljeno iz njezina ureda kako su „primljeni na svoj zahtjev“. Pa će biti, tom logikom za hlebince, da i Željka Markić, rodonačelnica većine svih najvažnijih konzervativnih i proklerikalnih tzv. proobiteljskih, pronatalitetnih, etc. performansa zadnjih godina u javnom prostoru Bijedne Naše, na vlastiti zahtjev dolazi na Pantovčak nazočiti raznim predsjedničinim domjencima, svečanim prigodama, primanjima… U trenutku kad gaf-predsjednica RH uvelike intenzivira svoju – službeno još neproglašenu – kampanju za drugi mandat na Pantovčaku, bilo bi nezgodno i kontraproduktivno izvan desnog i HDZ-ovog biračkog tijela preintimno se družiti sa Željkom Markić, odnosno otvoreno podržati ideologiju hoda u srednji vijek, što njezini karnevali radi zabrana i anatema zapravo znače. Ili pak oksimoron-egida „Zaštitimo najugroženiju manjinu u Hrvatskoj – nerođenu djecu!“ Nepostojeću manjinu!

Ako su nerođena, nisu djeca, pa nerođeni ne mogu biti ni manjina niti većina, što – logikom stvari – znači da nepostojeće nije moguće zaštititi. Ako se već netko sjetio štititi nepostojeće, besposlen je pop koji i kozliće krsti. Najnezaštićenija manjina u Bijednoj Našoj su Srbi. Potom Romi, LGBTQI manjina, izbjeglice/migranti u tranzitu, injsl. Vladajući političari ne prestaju farbati tunele navodnim visokim stupnjem ljudskih prava i sloboda u RH, demokracije, europejstva, poštivanja različitosti svake vrsti, drugih i drukčijih, etc., a međunarodne organizacije – čak i godišnja izvješća SAD-ova State Departmenta i svjetski mainstream mediji – dokumentiraju kako to nije baš tako. Licemjerje na entu: traži se zaštita trudnica i trudnoće, što uopće nije sporno niti treba u tom smislu išta bitno mijenjati u zakonima. Dapače, svaka je trudnoća poželjna u natalitetno kopnećoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj i nikomu ne pada na um onemogućiti ili otežavati ženama rađanje. Medicinska skrb je zajamčena od začeća do poroda i kasnije. Gotovo više i nema sela, da se i ne govori o većim sredinama, koje ne isplaćuje izdašne novčane naknade za svako novorođenče, povećava ih za svako sljedeće dijete, daruje najnužniju dječju opremu, država plaća i dio stambenih kredita mladim obiteljima s djecom, majkama se ne umanjuju naknade plaće dok su na rodiljnom dopustu, očevima je također odobreno korištenje plaćene skrbi za dijete, ako je obitelji povoljnije da se majka vrati na radno mjesto, etc.

Seksualni mjesečari

Drugi je par rukava – za to treba hodati po Banskim dvorima, koji pristaju na uvezeni tip izrabljivačkog/neljudskog kapitalizma predindustrijskog doba, te hodati odajama udruga poslodavaca – nehumano, nezdravo i nesankcionirano stanje radnih odnosa u zemlji, gdje poslodavci, tzv. vlasnici sredstava za proizvodnju šikaniraju žene. Plaćaju ih i 30 posto manje, nego muškarce na istim poslovima i s istom stručnom spremom, uvjetuju im zapošljavanje nerađanjem djece, trudnicama otkazuju ugovor o radu, etc. Takozvanim pro life „nacionalnim“ hodačima po Zagrebu, Splitu i Zadru, doduše, jest i to problem, ali neusporedivo manji od „zaštite najugrože manjine – nerođene djece“. Ta bi zaštita bila po njihovu vjerskom poimanju, svjetonazoru i razumijevanju ljudskih prava i ženine slobode raspolaganja svojim tijelom samo stroga, dosljedna zakonska zabrana pobačaja, kontracepcije, medicinski potpomognute oplodnje, predbračnog seksa, pa možebitno – zašto ne, bilo je u Europi inkvizicijskog mraka i dominikanskih lomača prije pola milenija – bračnog seksa, osim jedamput mjesečno (srijedom) kada se dopuštenjem lokalnog velečasnog treba napraviti obiteljska uzdanica. Muško, po mogućnosti i receptu mjesnih baba.

E sad, u prvom kvartalu trećeg milenija, nakon što se i bivši papa Ivan Pavao Drugi ponizno ispričao civilizaciji za stoljetne inkvizicijske zločine protiv čovječnosti, protiv i samog Isusa Krista i njegove crkve, za protuznanstvene zablude zbog kojih je Crkva prolijevala krv nedužnih i spaljivala na lomačama svaku samosvijest i kritičku misao nabijeđenu za „heretičnost“, srednjovjekovlje ponovno tutnji javnim prostorom. Čak je i jedna superkatolička Irska nedavno zakonom liberalizirala ženama pravo na to da slobodnom voljom odluče hoće li roditi dijete ili će pobaciti u medicinski kontroliranim uvjetima i optimalnim rokovima, zakonski dopuštenim uvjetima, konzervativni hodači liječnice i poduzetnice Željke Markić bi natrag u srednji vijek. Gdje će, je li, prisegli na celibat i zavjetovane na nevinost arbitrirati u ginekološkim ordinacijama? Ustavni sud RH već je iznio pravorijek glede i u svezi obaveze, je li, i rokova u kojima parlament ima donijeti nove zakonske paragrafe, kojima će riješiti pitanja pobačaja. Sada su još na snazi jugoslavenski propisi iz 1970-ih, a vladajući HDZ kukavički nit’ bi piškio nit’ bi kakio, razvlači odluku poput kaugume da se ne zamjeri ni konzervama u hodnji, što traže zabranu abortusa niti civilizacijskom svjetonazoru, oslonjenom na znanost, duh suvremenog doba i stečena ženska prava na vlastitu volju.

Željka Markić, kojoj se u zaslugu upisuje – iznimnom neozbiljnošću tadašnje SDP-ove vlade Zorana Milanovića – uspješan referendum 1. prosinca 2013. o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene (B = M + Ž), ni pred streljački strojem ne bi priznala novinarima da je njezin i hodajućih zahtjev za zaštitom nerođenog djeteta drugo ime zahtjeva za zakonskom zabranom pobačaja. Na izravno je pitanje o tomu, zajedno sa svojim pobočnicama iz stožera Hoda za život papagajila jedno te isto: „Mi smo za zakonsku zaštitu života od začeća do prirodne smrti, a na vladajućima je da udovolje volji hrvatskog naroda“. Nije šija, nego vrat. Tako su zaključili i mediji, poput televizije N1 Hrvatska, koje je Markić tužila sudu budući da „ja nisam nigdje kazala da se zalažem za zakonsku zabranu pobačaja“. Ne doslovno tim riječima, pomislili su prvostupanjski sudci, pa novinarima opalili sankcije po slovu i zakonskom duhu, da bi drugostupanjski sudci oslobodili medije krivlje: „Izvan je svake sumnje da iz svega proizlazi kako zahtjev za zaštitom od začeća znači zahtjev za zabranom pobačaja“. I to je to. Pro life su hodači, međutim, svi odreda, naučili napamet mantru: „Mi smo za zakonsku zaštitu života od začeća do prirodne smrti“. Nije šija, nego vrat, je li?

„Predsjednica je saslušala naše planove i prijedloge o tomu kako osigurati zaštitu života od početka, odnosno od začeća do prirodne smrti, kako trudnicama, mladim majkama i obiteljima osigurati podršku“, izjavile su članice nerođena djeca izaslanstva Hoda za život. „Drago nam je da nas je primila. Ne znamo podržava li predsjednica Hod za život, razgovarali smo s njom o organizaciji. Jako nam je važno da ona bude upućena u to, što mislimo da je zabrinjavajuće pitanje u Hrvatskoj. Važno nam je da čuje, jer je ona naša predsjednica. Na Hod za život je dopušteno donositi isključivo transparente, majice, natpise i zastave na kojima su poruke koje slave život, zaštitu života od začeća do prirodne smrti, izražavaju brigu i potporu majkama, djeci i obitelji.“

Jutarnji list je među komentarima svog izvješća objavio reagiranje čitateljice Stojanke Čirić: „Čuj, nerođena djeca najugroženija manjina u hr?????!!!!! E takve gluposti samo retardi mogu izgovoriti, ali šta plavojka ima zajedničko s takvima – to je pravo pitanje“, a izvjesni će Miloš Veliki: „Plavojka se trudi da primi i razumije sve ono što je destruktivno i ekstremno. Normalni ljudi koji su ugroženi njoj nisu potrebni, od njih je teško izvući glasove“. Ili Danijel Kralj: „Kad hodači vjernici ne bi radili pobačaje, pobačaja u RH ne bi gotovo ni bilo. Samo apeliranjem na istovjernike da ne rade pobačaje i problem riješen. Zašto svoja vjerska uvjerenja žele nametnuti drugima koji ne dijele ta njihova vjerska uvjerenja? Kad su ti isti hodači bolesni prvo idu kod liječnika, a ne kod svećenika. Tu razum i znanost nastupaju prije vjerskih uvjerenja. Kad je pobačaj u pitanju (tuđi naravno, njihov se radi na Bregani) onda šetači stavljaju vjeru ispred znanosti. Kakav sklop u glavi moraš imati da se zalažeš za potpunu zabranu pobačaja i ako je primjerice riječ o deformiranom plodu, plodu silovanja, pedofilije ili incesta?“

Izvor: Pixsell / Autor: Josip Regovic/PIXSELL

Odgovara mu Mario Ptičar: „Možeš misliti. Odjebo ih Plenki, odjebo ih Bandić pa se našle njih dve… Nadam se da je ruta hoda preko Macelja“ Jest našla vreća zakrpu, kaže se u narodu za to, što Ptičar komentira na FB-u. U Dnevniku u 18 televizije N1 Hrvatska gostovala je istaknuta aktivistkinja za ženska prava Sanja Sarnavka, koja se također vrlo kritički izjasnila o tzv. četvrtom nacionalnom Hodu za život, obitelj i Hrvatsku, pod geslom „Zaštitimo najugroženiju manjinu u Hrvatskoj – nerođenu djecu!“ Očito su prošli obuku, drži Sarnavka, da „moraju govoriti samo pozitivno, a ništa negativno. Ako su za to da se poštuje život od začeća do smrti, naravno da su za zabranu pobačaja. S tim imam silnih problema. Kad vas se hapsi i ispituje, to traje četiri i pol sata. Taj Hod za život ne vrijedi ništa kad s njima u prvim redovima maršira jedan ratni zločinac (Dario Kordić, op. a.), osuđen zbog ubijanja u Ahmićima, pokolja u kojemu je bilo 11 djece (najmlađe tromjesečna beba u kolijevci, op. a.). Taj život je svet samo istomišljenicima i svojim vjernicima valja. Ne možemo reći da su hrvatski orijentirani, to je došlo iz SAD-a“.

Pobačaj u Brežicama

Takozvane pro life hodače, organizirano dovezene autobusima uglavnom iz pasivnih krajeva Bijedne Naše i zapadne Hercegovine u BiH, u Praškoj je ulici u Zagrebu, kao i prethodne tri godine, pokušala zaustaviti poveća skupina protuprosvjednik, aktivista građanskih udruga, civilnog društva i tzv. lijevih polit-ideoloških opcija. Policija ih je – po već uhodanom scenariju za takve situacije – odnijela u svoje crne marice te će biti ispitani u policijskim postajama i možebitno sankcionirani za kršenje javnog reda i mira. Ti aktivisti zalažu se traže „legalan i dostupan pobačaj, koji u Bijednoj Našoj formalno jest legalan, ali nije dostupan“ kako to važeći zakon propisuje. I to je veliki problem o koji se ideološki/svjetonazorski promiskuitetna država RH godinama oglušuje. „Pobačaj u Hrvatskoj nije dostupan“, naglašavaju aktivisti, protivnici Hoda za život i inih (radikalno)konzervativnih inicijativa za klerikalizaciju i praznovjersko zatupljivanje hrvatskog društva. „Trend je da liječnici imaju priziv savjesti. Prema zakonu smo dobili ove godine četiri izvanredna prijedloga zakona koji reguliraju priziv savjesti i pobačaja, ali vlast se boji, pa ih drži u ladici. Danas većina žena koje mogu i imaju sredstva obavljaju pobačaje privatno. U privatnoj praksi dosta liječnika naglo gubi priziv savjesti. Žene odlaze u Brežice u Sloveniji, gdje je pobačaj jeftiniji nego u Zagrebu. Nažalost, neke pribjegavaju i drugim rješenjima, koja uzrokuju neplodnost ili čak i smrt.“ Vlast mulja, oklijeva i prepušta rješenje nebrizi.

„Mi nismo za pobačaj“, tvrdi Sarnavka, „ali naprosto smatramo da čitav svijet shvaća da će žene obavljati pobačaje odobravala li to država ili ne, da su posljedice pogubne ako se pobačaji ne obavljaju u zdravstvenim ustanovama. Hrvatska definitivno ide unatrag. Dođe mi tužno kad se sjetim da sam 2001. radila prvu kampanju i da je bio dobar odjek. Ono što stalno govorim, mi bismo trebali organizirati – hod za žive. Svako peto dijete u Hrvatskoj je ispod granice siromaštva. Toliko je siromašne djece. U posljednjem izvještaju, pravobraniteljica za djecu, koja je inače nevidljiva i to joj jako zamjeram, piše da je imala 76 individualnih prijava zbog nasilja nad djecom. Kad se rode, ta djeca očito više nisu njihova, na njihovoj skrbi. Ne mole pred ginekološkim odjelima ni pred sigurnim kućama. Ako ste uistinu za život, borite se za djecu koja su živa i među nama. Ništa ne vjerujem ovima iz Hoda za život.“

The post Hod u srednji vijek; laku noć, Hrvatska! appeared first on Tacno.net.